Narodna banka Srbije (NBS) је upravo objavila izveštaj pod naslovom „Kontrola poslovanja banaka“ u kome su analizirani rezultati i stanje ovog sektora u trećem kvartalu 2011. godine. Ako je meriti visinom ostvarene dobiti, banke su poslovale veoma uspešno.
U prvih devet meseci ove godine banke su ostvarile dobit od oko 250 miliona evra. Značajnije i od samog apsolutnog iznosa je činjenica da je ta dobit za oko 21 odsto veća od dobiti ostvarene u istom periodu prošle godine.
U 2011. godini je tako nastavljen već decenijski trend prelivanja kapitala preduzeća, države i građana u korist finansijskog sektora. Samo se time može objasniti fenomen da bankarski sektor cveta, dok svi oko njega venu.
U poslovnom ambijentu u kome najveći deo privrede i građana jedva preživljava, rezultati bankarskog sektora zbunjuju, a time i otvaraju (ili bi morali da otvore) neka suštinska pitanja vezana za domaći ekonomski sistem. Ovakvo stanje je nelogično, opasno i neodrživo. Profiti bankarskog sektora više ne mogu pokriti već vidljive, i sve veće pukotine finansijskog sistema.
Broj problematičnih kredita je u stalnom porastu, i na kraju trećeg kvartala je na nivou od oko 19 odsto ukupnih plasmana banaka. Situacija je mnogo opasnija nego što ova loša cifra pokazuje, a bila bi još gora da neke od anomalija ekonomskog sistema bankama ne idu na ruku.
Inflacija je u 2011. bila vrlo visoka, a dinar je ojačao u odnosu na 2010. godinu – nominalno i realno. Ovo apsurdno kretanje kursa bi moralo olakšati otplatu devizno indeksiranih kredita. To jeste bila pomoć dužnicima (a time i bankama), ali nedovoljna da zaustavi rast nenaplativih potraživanja. Nije teško zaključiti šta bi se dogodilo u slučaju ozbiljnije, a nužne depresijacije dinara,
Indirektna pomoć bankama je stigla sa još jedne strane koja se u Srbiji ne uočava. Dramatična finansijska nedisciplina koju država godinama toleriše, svojim pogubnim mehanizmom pomaže upravo i jedino bankarskom sektoru.
Veliki deo privrede kasni sa platama, ne plaća poreze i doprinose i odlaže plaćanja svojim dobavljačima. Građani masovno ne plaćaju struju, grejanje, komunalne usluge i sl.. Što više građani i privreda tako „uštede“, više ostaje za banke. One su jedine koje svoja potraživanja relativno uspešno naplaćuju, svakako bolje i lakše nego drugi.
Ako bi privreda i građani bili prisiljeni da svoje obaveze uredno izmiruju, ako ne bi mogli da biraju šta će i kada plaćati, novca za servisiranje kredita bi ostajalo mnogo manje. Banke bi prestale da budu privilegovani poverilac i suočile bi se sa velikim skokom u rastu problematičnih kredita. Tada bi se i teret krize pravednije raspodelio jer bi i banke, deleći sudbinu privrede, morale podneti svoj deo. Usledilo bi neizbežno suočavanje sa činjenicom da ih je previše na malom i slabom tržištu, a model poslovanja koji počiva na odiranju klijenata postao bi neodrživ.
Cene finansijskih usluga u Srbiji su već godinama među najvišima u Evropi. Kamatne marže (razlika između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa) se poslednjih godina kreću u rasponu od 6 do 7.7 procenata. U 2011. godina, marža je simbolično niža i iznosi oko 5.9 procenata. Takav nivo marži nijedna ekonomija ne može izdržati, pogotovo ne ekonomija koja je efektivno u recesiji.
Bankama se to može, one su miljenice i čedo sistema. Država im je godinama dozvoljavala da rade šta god žele i da cene svojih usluga formiraju kako žele. Izlazeći tim željama u susret, država je bankama pružala i veoma aktivnu i besmislenu pomoć. Kroz sistem kamatnog subvencioniranja, bankama je omogućeno da uvećavaju svoju dobit i održavaju visoke kamate, a na teret budžeta.
Uz sve ovo, i NBS bankama obezbeđuje dodatne visoke prihode kroz krajnje problematičan mehanizam repo operacija.
Na listi apsurdnih darova koji bankama pristižu sa svih strana, ipak se izdvaja jedna – mogućnost da kroz neshvatljive poreske pogodnosti plaćaju najmanje efektivne poreze u Evropi, naravno, opet na štetu budžeta.
Poslednji je čas, ako već nije prekasno, da se otvori rasprava o stvarnom stanju finansijskog sistema koji uništava ekonomiju, i koji je sada na putu da uništiti i sebe.
Vratio sam se iz Amsterdama sa seminara vezanog za centralne banke i regulatore, pa ako je neko zainteresovan mogu mu prebaciti sve prezentacije. Radi se o predavanjima profesora sa najvecih svjetskih univerziteta i ista su na engleskom. Mozete mi ostaviti mail, na koji vam mogu poslati materijale. Moj mail je: brkic3@hotmail.com
Za S. Pešića – Hvala Vam na uloženom trudu, ali mislim da ovu prepisku treba privesti kraju. Podsetiću Vas da je moj stav uvek bio da banke rade ono što je u njihovom interesu i da se tome nema šta zameriti. Moja kritika se uvek odnosi na propuste domaće ekonomske politike. Vlada i NBS ne rade ono što je u interesu ekonomije i građana Srbije. Da li je reč o neznanju, korumpiranosti, spoljnim pritiscima ili kombinaciji svega toga, nije presudno za ekonomsku analizu i to bi trebalo da bude predmet političke i sociološke analize. To je teren na koji retko zalazim. Istovremeno, razumem Vašu jasnu rezignaciju stanjem u kome se sistem nalazi.
Ova prepiska, kao i još neki kritički komentari su me podstakli da razmislim o još jednom tekstu sa sličnom temom. Radni naslov ovog teksta je „Optičke varke finansijskog sistema“ . Mislim da će Vam i taj tekst dati povoda za polemiku. Svako dobro.
Postovani gospodine Katicu,
Provizije u Srbiji su na novou zemalja u razvoju – i to onih visokog rizika. One su u prosjeku 6.5-7% i u odnosu na razvijene zemlje su vece za 3+%.*
Rizik se u finansijama naplacuje i sa njim se i trguje preko EMBI-a i CDS-a. Taj rizik je uracunat u proviziju, koju banka naplacuje. Otuda su ta 3-4% vise u proviziji. Zemlje koje su clanice EU imaju manji rizik od zemalja koje su van nje, nezavisno od toga sto su po vecini parametara slicne.
Ako uporedite provizije u CIS zemljama vidjecete da su one jos vece od SEE zemalja u koje je svrstana Srbija. Znaci, ima i ‘gorih’, iako cete se sloziti da Rusija i Kazakstan sigurno ne zasluzuju da imaju veci rizik od Srbije.
Provizije koje ste vi naveli da su realne (2-3%) se odnose na razvijene zemlje niskog rizika. Mogucnost da se takve provizije naplacuju su ravne nuli, jer drzava moze da smanji provizije na udio kredita koje izdaju njene banke, ali strane to nece nikada uraditi, jer je rizsik prevelik, samm tim i gubici na takvim kreditima. Veljko je primijetio veoma vaznu stavku: da se naplata losih plasmana odlaze u nedogled; samim tim se uvecava rizik, likvidnost i solventnost srpske privrede.
Ako obratite paznju na studiju MMF-a koju sam vam prilozio u prethodnom komentaru, primijeticete da se privreda sve vise zaduzuje direktno kod banaka-matica, da bi se izbjeglo zalaganje velikih rezervi kod NBS-a, banaka-rezidenata . To dodatno otezava situaciju, jer se rizik i zaduzenost privrede uvecavaju. Otuda je zaduzenost znatno veca nego sto se moze iz izvjestaja NBS-a zakljuciti, sto prilozeni izvjestaj BIS-a i potvrdjuje u stavkama o preko-granicnom dugu.
Sve ovo ce dovesti do jos veceg rizika za investitora, pa ce i provizije biti vece u narednom periodu.
Jedina dobra stavka je da MMF insistira da banke-matice moraju da odrzavaju kreditne linije, da bi ona nastavila pozajmice Srbiji, samim tim se na ovaj nacin donekle rizik prenosi i na njih.
Poreske stope na bankarsku dobit (10%) jesu niske, ali su u ovakvim kriznim situacijama i motivator da tak kapital dodje u Srbiju iz zemalja cije provizije su nize, a rizik u porastu (Madjarska, Hrvatska, Grcka). To sto u Srbiji nema dovoljno pameti da se stvore finalni proizvodi koji bi pravili vece profite, nego poluproizvodi, je neka druga prica. Obratite paznju da su profiti (%) veci kod stranih nego domacih banaka, sto govori da ne mogu da se takmice.
Sto se tice mog procenta od 95%, dovoljno je da pogledate da je bankarski sektor VEC u tim procentima u stranim rukama u regionu. Mislite da ce ovakva neorganizovana i korumpirana Srbija da se odupre takvom trendu?
Nada zadnja umire!
Srdacan pozdrav!
*Why are net-interest margins across countries so different?
http://www.fma.org/Hamburg/Papers/whyarenetinterestmarginsacrosscountriessodifferent.pdf
**Regulations, Market Structure, Institutions, and the Cost of Financial Intermediation
http://www.clevelandfed.org/research/conferences/2003/may3/asli_luc_ross.pdf
***CEE Banking Outlook 2011
http://www.unicredit-tiriac.ro/data/files/CEE_BankingOutlook-2010.pdf
CEE Banking Sector Report 2010 – RAIFFEISEN BANK
http://www.rb.cz/attachements/pdf/analyzy/banking.pdf
@Miroslave,
Мрежа филијала и експозитура НБС није тако ни мала, практично има по једну у свим већим градовима. Без обзира, то је само техничко питање које би се лако решило да постоји воља за реформом монетарног система, који је труо да трулији не може бити. За почетак, јасно и прецизно дефинисати шта је то новац, поготово жирални који доминира у новчаној маси, а уопште није регулисан законом?! Чак шта више, гро јавности ни не зна да он постоји. Логично је да ће финансијски предатори максимално експлоатисати такву ситуацију.
Премија за кредитни ризик нема никакве логике. Такав ризик је већ покривен одређеном залогом, хипотеком и другим гаранцијама. Сем тога, камате само повећавају шансу да се паре неће вратити, јер је у питању финансијско оптерећење за дужника. Друго, не постоји ни правни ни морални основ за припис камате, јер банке емитују главницу кредита (који чине новчану масу), али не и камате које свеједно траже да им се плате? Одакле?
Илустрације ради, то значи да банке рецимо пусте у оптицај 10 динара (као кредит разним дужницима), а назад траже 15 динара. Не морате бити врхунски математичар, па видети да банке траже немогуће. Такви захтеви и уговори би морали бити ништавни, јер је клијент (дужник) доводен у заблуду наивно верујући да може вратити кредит. Трик је у томе, што свако ко врати кредит (са каматом), жестоко отежава враћање кредита другим лицима. То Вам је као она игра музичких столица, где је број играча (то су укупни дугови), већа од количине емитованог новца. То просто није одрживо. Односно може неко време, али видимо са каквим последицама.
Додатни разлог за укидање камата је што се зајмодавац (депонент) не бави инвестирањем. Он само зајми паре које му тренутно не требају. Да му требају, не би их зајмио! Инвестирањем се баве предузећа и предузетници који улажу свој труд, време, ресурсе и живце да произведу нову вредност. Они наравно заслужују „премију“ у виду профита. Депоненти не. Њихово је пуно право да им се депоновани новац врати, нормално уз очувану куповну моћ. И то је све.
Иначе, од свега што сте набројали као могуће алтернативе депонентима, само је инвестирање у неки пројекат легитимно. Све остало је варијација на тему истих оних камата којима банке привлаче клијенте да би имале изговор за сопствени (незаслужен) профит. Другим речима, што важи за банкарске камате, важи и за све остале, па тако и државне хартије од вредности, животно осигурање итд. Сем тога, суверена држава нема разлога да емитује хартије од вредности, осим евентуално када жели да извуче део новца из оптицаја. Ја такође не бих дозволио куповину девиза по систему „како коме падне на памет“. Ту би морала да постоји нека писмена исправа, рецимо уговор о увозу, туристичком путовању, службеном путу и сл, с тим да би постојала листа приоритета. Не може туристичко путовање бити прече од набавке енергената или лекова рецимо. Расположиви девизни фонд (резерве) би чинили приходи од извоза и дознаке из иностранства. Нема инозадуживања, јер је то омча око врата како приватној иницијативи, тако и државној управи којој се на крају увек испоставе рачуни, па мора да изиграва утеривача дугова по налогу међународних лихвара.
Иначе, новац се не троши, он само циркулише и прелази из руке у руку или са рачуна на рачун, зависно од новчаног медијума. Његов смисао је да премости тешкоће које има бартер, а не да ствара још веће проблеме неоправданим зарачунавањем камата и креирањем вештачке оскудице, тј. неликвидности.
Свеж новац који први пут доспева у оптицај, не представља право на део БДП-а, из простог разлога што тај бруто домаћи производ тек треба се створи! За производњу нове вредности је потребно ангажовати ресурсе и то је управо улога новчаног медијума. Он има само разменску, симболичку или номиналну вредност, али не и употребну која је резервисана за робу и услуге. Новац је предуслов специјализоване производње, иако наравно не гарантује њену реализацију на тржишту. Зато се и даје на поверење односно кредит. Тек у наредним фазама, новац постаје право на део БДП-а који је до тада већ креиран и онда нема проблема. Или ако није, активира се кредитно обезбеђење и онда вишак новца без покрића, тј. без друштвене верификације нове вредности, напушта оптицај.
Rekao bih da se visina bankarskih marzi (i to da su one znacajno vise od ostvarenog profita banaka) ne moze objasniti samo time da banke u Srbiji nisu dovoljno efikasne.
Bez ambicije da dokazem to u potpunosti navescu nekoliko argumenata:
1. Ukoliko poredimo ponudjene kamate na deviznu stednju gradjana (36+ meseci) sa kamatama na relativno dobro obezbedjen kredit (stambeni) moze se videti da se razlike u stopama krecu od 0.25% (Intesa) do 2% (Raiffeisen). Dakle, u slucaju da banka koristi deviznu stednju za izdavanje stambenih kredita (i zanemarimo razliku zbog mesecne i godisnje isplate kamate) marza je relativno niska.
2. Nase banke imaju prilicno blagonaklon odnos prema problematicnim duznicima. Jedan od glavnih razloga je u tome sto je trziste plitko a pravna zastita slaba, pa banke izbegavaju da aktiviraju sredstva obezbedjenja (tj. za njih je povoljnija opcija da takav kredit odrzavaju). Sa druge strane, ovo istovremeno odlaze realizaciju gubitka, tako da je iskazan profit verovatno visi od stvarnog.
3. Kako g. Katic primecuje, svako znacajnije slabljene dinara bi dovelo do dodatnih problema u otplati plasiranih kredita. Obzirom da je to istovremeno i jedino (za ekonomiju zemlje) povoljno kretanje kursa i da su krediti ravnomerno rasporedjeni po svim sektorima privrede, banke se prakticno nalaze u kursnim makazama gde apresijacija vodi dugorocnoj nenaplativosti (npr. od izvoznika) a depresijacija kratkorocnoj (npr. od gradjana sa prihodima u RSD).
Za S. Pešića – ROE meri profitabilnost banaka. Za moje teze ovaj podatak nije bitan. Ako banke u Srbiji imaju najveće marže i provizije u okruženju i Evropi, a nisu u stanju da ostvare dovoljnu profitabilnost, tada je problem u bankama. Njihovi troškovi mogu biti nepotrebno visoki, banke mogu biti nesposobne i loše vodjene, itd.. Sve to nije problem njenih klijenata, već problem vlasnika banaka i menadžera. Da li banke treba još više da odiru klijente da bi pokrile svoju neefikasnost i podigle profitabilnost?
Pri tome, ROE meri profit pre oporezivanja i stavlja ga u odnos sa kapitalom. Medjutim, uz pomoć galantne države Srbije, profit banaka je posle oporezivanja u Srbiji viši nego bilo gde drugde. Razume se, zato što je porez sramno nizak. Banke su zato efektivno profitabilnije nego što ROE pokazuje.
Vaša tvrdnja da “Svi podaci govore suprotno od onoga sto vi tvrdite?” je čini mi se, malo neprecizna i uopštena.
Ja bih rado revidirao svoje stavove ako bih video podatke koji govore da su provizije i marže na nivou proseka u regionu (a ne daleko veće), kao i da su porezi koje banke u Srbiji plaćaju na novou proseka u regionu (a ne daleko niži). Hvala na trudu.
Postovani gospodine Katicu,
U naslovnom tekstu ste se pozvali na izvestaj NBS-a o poslovanju banka u Srbiji. U njemu se jasno navodi koliki je ROE za banke u Srbiji a koliko u regionu (grafikon 1.7). On je prosjecan ako ne i ispod prosjeka.
Ako vam to dovoljno ne govori, uporedite i ostale parametre sa okruzenjem (Figure 7.).*
Svi podaci govore suprotno od onoga sto vi tvrdite?
Toliko od mene.
Srdacan pozdrav!
—————
*Republic of Serbia: Financial Sector Assessment Program Update—Technical Note on Banking Sector Soundness and Stress Testing
http://www.imf.org/external/pubs/ft/scr/2010/cr10149.pdf
@Младен Бањац
Нисам из Србије, али готово да сам сигуран да НБС нема мрежу филијала, довољну велику и ефикасну, за кредитирање привреде, али и становништва.
Функија штедње јесте зарада, односно одрицање од сигурне садашње потрошње у корист неизвјесне будуће потрошње. Самим депоновањем новца у банку, ви сносите одређени ризик (не само инфлаторни), те стога морате зарадити одређену премију за тај ризик. Па, зашто би неко депоновао свој новац у банку, да га сачува само од инфлације, кад му на располагању стоје неке друге могућности. Може да конвертује новац у неку другу валуту, да уплаћује страно животно осигурање, да креира властити портфолио, да улаже у државне ХОВ, да инвестира у неки пројекат, итд. На крају крајева, он може да инвестира новац у трезорске записе, који су безризични (са варијансом приноса 0) и да при том оствари већи принос од трошкова инфлације.
Новац нема своју вриједност (односно има, али занемарљиво малу) са аспекта производње истог, с обзиром да представља обични папир или информацију. Али, новац има своју вриједност с аспекта размјене, односно потрошње његове. Не треба заборавити да новац односно новчаница представља право на дио бруто домаћег производа дотичне земље. И сами сте рекли да новац представља информацију о потраживању. Потраживање није ништа друго него право на дио активе, као што имате право на неки други дио активе (на примјер материјални).
На крају, могу се сложити да је монетарни одбор нужно зло, али је некад неопходан или наметнут у датим условима. Оно што је питање, а уједно и проблем, датум када ће исти престати да функционише, односо да прерасте у праву централну банку.
Za S. Pešića – Marže u Srbiji nisu rezultat odnosa ponude i tražnje, već specifične privilegovane pozicije koje banke imaju u sistemu, kao i višegodišnje loše ekonomske politike NBS koju sam pokušao da objasnim u ranijem tekstu http://nkatic.wordpress.com/2008/10/21/nemoguce-trojstvo-u-krizi-koje-nema/ . Ponuda novca je veća od tražnje i zbog toga više od milijardu evra bankarskog novca leži imobilisano u repo papirima NBS i banke ga, za sada, ne vraćaju maticama.
Uzgred, i trgovinske marže su previsoke uprkos padu prometa i tražnje, i održavaju se i dalje na visokom nivou.
Što se učešća stranog finansijskog kapitala tiče, on nikako ne može doći ni blizu cifri od 95% “likvidnog kapitala” koju ste pomenuli, kakve god računice pravili. Doznake dijaspore su ulaskom u Srbiju postale domaći kapital (prozivod nezdravog izvoza ljudi) kao što je novac po osnovu izvoza robe domaći “kapital”.
Izvinite što cepidlačim, ali mi se učinilo da ste svoje teze malo preslobodno potkrepljivali ciframa koje po meni ne stoje.
U pravu ste u svakom slučaju da je zavisnost Srbije od stranog novca prevelika. Oko toga se apsolutno slažem i o nezdravosti toga sam puno pisao, možda najbolje u tekstu iz 2006. godine http://nkatic.wordpress.com/2006/09/11/dekonstrukcija-ekonomija-fraze-ko-se-n/.
Hvala na trudu.
Postovani gospodine Katicu,
Stednja stanovnistva jeste u porastu, ali i zaduzenost tog stanovnistva kod banaka je 66% od ukupne stednje stanovnistva*.
Isto tako, u stednju stanovnistva se uracunava i prilican dio doznaka iz inostranstva, koji je ove godine bio rekordan: $5 milijardi, tako da ne oslikava pravo stanje stednje domicilnog stanovnistva.
Drugo, bankarski sektor u Srbiji je prema izvjestaju NBS-a 71% u stranom vlasnistvu, uz 17% koje ce drzava morati uskoro da proda, da bi namirila vec pozajmljeno i potroseno, dobijamo +/_90%. Tome dodajte ucesce stranih banaka u zaradi na kreditima od 77% u ovoj godini i dobicete otprilike ono o cemu pricam. Uporedo tome, pogledajte buduca strana potrazivanja u tabelama 9A i 9B za Srbiju, u BIS-ovom prilogu.
“У банкарском сектору Србије на крају другог тромесечја 2011. године укупно
послује 33 банке (непромењени број у односу на претходно тромесечје) које
запошљавају 29.925 лица. Укупна нето актива банака износи 2.476 млрд RSD док
укупан капитал износи 520 млрд RSD.
Од укупног броја банака 21 банка се налази у власништву страних лица док
се 12 банака налази у власништву домаћих лица – 8 у власништву државе као
већинског или највећег појединачног акционара и 4 банке у власништву
приватних лица.
Домаће банке у власништву државе и приватних лица на крају јуна ове
године учествују са 24% у добитку сектора, 27% у укупној активи, као и 29% у
укупном капиталу и броју запослених.
Најзначајније стране банке по учешћу у укупној активи сектора потичу из
Италије и Аустрије са по 21% и 18% укупног учешћа, затим следи Грчка са 16%,
Француска са 9% и све остале земље са укупно 9% учешћа.”**
Trece, prinos na kapital (ROE) bankarskog sektora je u granicama u regionu (grafikon 1.7)**
Cetvrto, izvori finasiranja privrede dostizu 1000 milijardi RSD iz prekogranicnih kredita, i jos toliko od banaka rezidenata u Srbiji. Ako je 70% stranog vlasnistva, ispada da je 700 milijardi RSD + 1000 milijardi RSD = 1700 milijardi RSD koje je privreda pozajmila, stranog (deviznog) porijekla.
Peto, marze na pozajmljeni novac su prventsveno zavisne od ponude i potraznje, i kreditnog rizika drzave i privrede, pa ne vidim kako je moguce diskutovati o istima, a ne pomenuti ono od cega prvenstveno zavise? Uporedite “regulatorni kapital” srpskih banaka (20%) sa manje rizicnim drzavama (10-12%).
Naravno da ce provizija biti veca, ako ne mozete da dodjete do kapitala, koji vam je preko potreban da bi bili i solventni i likvidni. Zato su provizije vece u nelikvidnim i nesolventnim privredama i drzavama.
Ja se izvinjavam, ako sam otisao u sirinu, ali je tema prilicno kompleksna i sa finansijskom “sekjuritizacijom”, postala skoro, pa neobjasnjiva! Neko ce reci da je “securitisation” u stvari “doublespeak” da bi se ono sto nikad nije (bilo) sigurno (=secure) upravo tako zataskalo.
Hvala na komentarima i sve najbolje u Novoj!
———————–
*ГОДИШЊИ ИЗВЕШТАJ О СТАБИЛНОСТИ ФИНАНСИЈСКОГ СИСТЕМА
http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/90/90_4/finansijska_stabilnost_2010.pdf
**КОНТРОЛА ПОСЛОВАЊА БАНАКА – Извештај за II тромесечје 2011. године
http://www.nbs.rs/internet/latinica/55/55_4/kvartalni_izvestaj_II_11.pdf
@Mirоslavе,
Државне банке су се могле одржати и у Србији, да је неко тако хтео. Директива је очигледно била другачија. Ни сад није касно да се формирају нове или да сама НБС преузме кредитирање привреде преко својих филијала. Иначе, у Србији има свега две банке у већинском власништву државе од укупно 32 (Поштанска штедионица и Српска банка), са тенденцијом да се и оне продају странцима или како се то еуфемистички каже „докапитализују“. То значи да је и Србија у страном власништву, јер онај ко контролише банкарски сектор, тај контролише све.
Држава не мора да се бави банкарством у смислу посредовања (то могу да раде штедионице), али може и мора емисијом свежег новца у било којој форми, укључујући жиралну.
Даље, функција штедње није зарада, већ одрицање од текуће потрошње у корист будуће (веће, тј. скупље), наравно уз услов очувања куповне моћи новца. То значи да камата не би смела бити мотив за депоновање новца у банку, осим за покриће трошкова инфлације. Ако нема инфлације, нема ни основа за обрачун камате.
Прави мотив би требао бити повећање ликвидности у систему, тј. спречавање веома штетне тезаурације новца, уз раст производње, промета и потрошње на добробит читавог друштва.
Овде долазимо и до фамозне „селидбе капитала“. Пошто је новац апстактни медијум размене који у себи не садржи никакву вредност, он не може бити капитал. Новац је само информација или запис о потраживању у функцији размене. А то право потраживања се стиче неком заслугом, тј. радом. Другим речима, не може новац нигде да побегне. Може само да се тезаурише или у крајњој линији извуче из оптицаја, ако је оригинално емитован као кредит, тј. привремени новац. У том случају, држава треба поново да емитује недостајући новац и то је све.
Што се тиче цене новца, то може бити само цена његове производње и ништа више. А она је врло мала или тежи нули у случају жиралног новца. То никакве накарадне доктрине и теорије не могу сакрити.
Даље, сви који користе текуће рачуне и плаћају безготовински, „раде са жиралним новцем“, па тако и грађани. Није ми јасно шта сте ту хтели рећи.
Позајмљивање новца може бити ризично у смислу невраћања кредита, то је тачно. Али зарачунавање камате то неће нимало ублажити. Зар не видите да се ради о замени теза? Кредитни ризик се покрива залогом, хипотеком и другим гаранцијама, а не каматама!
И за крај, монетарни одбор је врло штетан и бесмислен систем за који не постоји ни једно једино оправдање. Девизе нису покриће за домаћу валуту, већ роба и услуге који се производе у датој привреди. Ограничити, тј. условити количину преко потребног медијума размене доступним девизама је свакако ван памети, док је за слабашну привреду равно самоубиству.
@S. Pesic,
MMDA сами по себи нису новац, већ орочена штедња. То што банке злоупотребљавају ове рачуне делимичним “преносом” салда редовних транасакционих рачуна и тако дефакто снижавају висину обавезних резерви (повећавају профит), је друга ствар. Ако већ могу некажњено да емитују новац “из ваздуха”, онда је снижавање обавезне резерве тривијална ствар.
Заправно, ту никаквог преноса нема, јер су новчана потраживања на текућим рачунима клијената нетакнута и на располагању, већ се ради о другачијој (двострукој) евиденцији једне те исте ствари. Једно је евиденција за саму банку и њене клијенте, а другу шаље у ЦБ да би сви заједно кобојаги испоштовали прописе. Retail Deposit Sweep Programs: http://research.stlouisfed.org/wp/2003/2003-026.pdf
Za S. Pešića – Moram Vas još jednom podsetiti da se tekst koji komentarišete ne bavi visinom kamatnih stopa u Srbiji, niti rizikom Srbije. Tekst se bavi visinom marži i provizija u Srbiji. Vaš komentar otvara druge teme, a ja nerado elaboriram ono što izlazi iz okvira teme, iako i to radim iz poštovanja prema čitaocima. Učiniću to još jednom, nadam se poslednji put u okviru ove teme.
Kada je o Mađarskoj reč, kao što što svakako znate, njen rejting nije investicioni i sveden je na „đubre“. Iza Mađarske ne stoji više ništa osim nade da će dobiti pare MMF-a i EU. BDP Mađarske nikada nije brzo rastao kako vi tvrdite. Njena prosečna tranziciona stopa rasta je tužno niska, u proseku oko 1% godišnje. Mađarska je nesretna zemlja i po statističkim podacima, a i po tome kako je doživljavaju njeni građani. O tome sam pisao (na bazi podataka) u tekstovima http://nkatic.wordpress.com/2009/11/20/hod-u-mestu-i-gromoglasno-cutanje/ i http://nkatic.wordpress.com/2007/10/16/lagano-umiranje-drustvene-kritike/ . Mađarski uspeh je konstrukt odvojen od činjenica. Promovisali su ga beogradski neoliberali koji do činjenica nikada nisu previše držali.
U prethodnom komentaru sam Vas upitao kako ste došli do cifre po kojoj je 95% likvidnog kapitala u Srbiji stranog porekla. Ovo sam pitao zato što mi nije jasan koncept likvidnog kapitala na nivou države – šta to zapravo znači? Tabele BIS-a koje ste mi ljubazno linkovali mi nisu u tome pomogle i taj procenat (a ni sam pojam) nisam našao.
Uzgred, štednja građana u Srbiji raste (suprotno Vašoj tvrdnji da „štednja pada“, kako ste napisali u komentaru od 28/12/11), i u novembru je bila oko 7.8 milijardi evra. Ali, i da pretpostavimo da je samo ta štednja „likvidni kapital“ domaćeg porekla, on po Vašem iskazu predstavlja 5%, dok je 95% kapital stranog porekla. Daljom, prostom proporcijom dolazimo do 148 milijardi evra „likvidnog stranog kapitala“ u Srbiji. To je iznos koji je pet puta veći od godišnjeg BDP-a Srbije. Mislim da ćemo se složiti da ovde nešto nije u redu.
Slažem se sa Vašim „političkim“ tezama о uticaju politike i geostrategije na finansijsku politiku. Hvala na trudu i komentaru.
Gospodine Banjac,
Sta je M1/M2 u MMDA* slucaju?
——————–
*Inflationary Deception: How Banks Are Evading Reserve Requirements And Inflating The Money Supply
http://mises.org/journals/scholar/hatch.pdf
Postovani gospodine Katicu,
I dalje tvrdim da je “rizik” glavni razlog sto je u Srbiji kapital skup. Samo sto taj “rizik” ne poistovecujem samo sa politickim prilikama, nego i privrednim, finansijskim, strukturalnim, geostrateskim, demografskim, socijalnim…
Mozda da pogledate kako velike revizorske kuce odredjuju “sovereign rating”, onda tome dodate nasu istorijsku drzavno-politicku “neposlusnost” i “tvrdoglavost”, te zelju vrhovnika piramide da nas nauce pameti.
To ne znaci da se ne slazem sa Vama da su marze pretjerane i da nasa privreda ne moze da se razvija zbog istih, jer zadire u dio koji bi u zemljama u razvoju trebao/morao da ide u proizvodnju i R&D.
Cini da ne pridajete dovoljno znacaja da odredjeni kapital na svetskom trzistu trazi sto vise profita uz sto manje rizika (sovereign, penzioni i osiguravajuci forndovi), dok drugi, venture capital (hedge and junk funds) trazi sto vise rizika koji donosi ogromne zarade. Takav kapital je skupo osiguran (CDS za Srbiju je preko 7%) i osiguranje na kapital placa onaj koji ga potrazuje – u nasem slucaju je to drzava, jer privreda ne moze samostalno da se pojavi na Svetskom trzistu.
Srbija kao zemlja ciji rejting je ispod investicionog ne moze da dodje do jefting kapitala, vec je primorana da ga trazi na sekundarnom (mnogo skupljem trzistu). Tek onda kad oni koji kreiraju svetsku politiku i kontrolisu protok kapitala i rejting sovereign-a, odluce da nam podare takav rejting, Srbija ce moci da udje u tu grupu zemalja sa investicionim rejtingom (BBB, pa navise). I tek tada moze da se nada da ce joj vrata tih penzionih fondova biti otvorena. za tako nesto mora da bude poslusna i da radi ono sto joj se naredi.
Madjarskoj su ti fondovi pridruzivanjem bili otvoreni, kao i garancije AAA drzava preko kojih je dolazila do takvog kapitala. Nesto slicno poput izdavanja garancija za PIGS danas.
Madjarska je u pocetku pistupanja EU bila poslusna i provodila ono sto se od nje trazilo. Zato je njen BDP tako brzo rastao. Lakseg poredjenja radi, Hrvatska je dobila investicioni rejting i kao takva pozajmljuje novac za par procenata ispod naseg (uporedite CDS sa nasim), iako je mnogo zaduzenija nego Srbija. Kako se vec kod nas u narodu kaze: umiljato jagnje dvije ovce sisa.
Ta madjarska umiljatost je sa sadasnjom novom vladom nestala i za ocekivati je da ce Madjarska biti kaznjena zbog toga, dok ne dovede vlast koja ce da nastavi sa umiljavanjem.
Iz svega gore navedenog, jeftini novac nije samo pitanje jacine privrede nego vise politicko pitanje, koje se koristi da bi vlade bile poslusnije i sprovodile ono sto je zacrtano negdje na Vrhu piramide vlasti. U stvari, “sargarepa i stap” jesu glavne poluge upravljanja u takvoj piramidi vladanja.
Da je tako potvrdjuje i to da su sve Zapadne banke nezavisne institucije i da njihove guvernere i ostale clanove niko ne bira na izborima. Demokratija prestaje kad se dodje do toga ko odlucuje o raspodjeli i preraspodjeli kapitala. Zato su dugovi u svakoj krizi nacionalizovani, a profiti privatizovani, preko dividendi i bonusa.
Podatke u vezi porijekla stranog kapitala i zaduzenosti Srbije mozete naci na BIS-ovoj internet prezentaciji*.
Hvala na odgovorima i iskrene cestitke na blogu!
———————-
*http://www.bis.org/statistics/provbstats.pdf
@S.Pesic,
Када говоримо о новчаној маси, онда се гледа М1 агрегат (кованице, новчанице и трансакциони рачуни). Остали агрегати се не би ни смели звати “новчани”, јер обухватају и неновчане категорије каква је орочена штедња или у случају М3 агрегата обухватају и девизна средства која немају везе са нашим привредним системом. За М3 је верујем јасно, а што се тиче М2, орочена штедња представља имобилисан новац, дакле ван оптицаја који представља интерну обавезу банке, али не и платежно средство за разлику од салда на текућим рачунима.
Уосталом, новац је старији од штедње. То значи да М1 може да се прелије у М2 чиме се смањује количина новца у оптицају. Када банка или штедионица одлуче да позајме такав новац, онда се стање М1 само враћа на пређашње стање.
Za S. Pešića – Vaša teza je bila da su kamatne stope u Srbiji visoke zbog rizika zemlje. Argumentacija o riziku zemlje može objasniti skupe izvore kapitala, dakle ono što banke plaćaju svojim centralama ili građanima npr. ali ne i ogromne marže koje banke zatim dodaju na već skupi kapital kada ga plasiraju dalje. Isto važi i za provizije koje nisu povezane sa skupim izvorima ili rizikom zemlje. Meni se čini da Vi previđate tu „unutrašnju“ dimenziju problema.
Dao sam primer Mađarske koja ima znatno niže kamatne stope nego Srbija, iako ima loš rejting, ogroman spoljni dug (preko 140% BDP) i javni dug (preko 80% BDP), koja je efektivno pred bankrotom i koja trenutno pregovara sa MMF za novu, ogromnu pomoć.
Vi mislite da je u Mađarskoj sve u redu i kažete, citiram „da Madjari jedino kubure sa tim sto misle da ce njima neko da dozvoli da se baskare sa tudjim novcem i tehnologijom, pa hoce kontrolu nad CB-om i nad fiskalnom politikom.“ Žao mi je, ne mogu da prihvatim ovakvu argumentaciju.
Ne znam kako ste došli do cifre da je likvidni kapital u Srbiji 95% stranog porekla, ali bi mi pomoglo da me uputite na izvor.
Svako dobro u Novoj godini.
Postovani gospodine Katicu,
Prvo, ne vidim zasto vam je Madjarska uporedna velicina za Srbiju, osim sto je donekle iste velicine i istog broja stanovnika? Kao da poredite jabuke i narandze? BDP je 3 veci, izvoz finalnih proizvoda takodje; Madjarskoj su sirom otvorene jeftine EU kreditne linije i fondovi; Germanski kapital je sveprisutan samim tim i tehnologija…?
Madjari jedino kubure sa tim sto misle da ce njima neko da dozvoli da se baskare sa tudjim novcem i tehnologijom, pa hoce kontrolu nad CB-om i nad fiskalnom politikom. Zavrsice kao Grci i Italijani: sa tehnokratama na vlasti, koje niko nije glasao. Demokratija – jel’te!
Drugo, radi lakseg poredjenja zamislimo da je Srbija omanja firma, koja je nedavno izasla iz bankrotstva i zbog kojeg je jedan dio nje likvidiran (Kosmet), da bi dobila otpis dugova i kreditne linije. Takva jedna slicna firma na danasnjem trzistu kapitala sa istim rejtingom kao sto je Srbija (BB-) moze da dobije kapital samo na sekundarnom (junk) trzistu i on se krece u najboljem slucaju 7%, pa navise.
Otuda, primjedbe da su marze velike na likvidni kapital – koji je inace 95% stranog porijekla u Srbiji, koliko god to nama bilo mnogo i skupo, su neprimjerene.
Zasto bi potencijalni investitor ulagao kapital u firmu koja ima 80% svoje proizvodnje u dugovima, kamate na te dugovanja mogu samo da rastu; menadzment je nesposoban da nesto promijeni; firma kuburi sa viskom radne, a manjkom strucne snage; udio kamata na izvoz sve vezi?
Trece, ne postoji drzava koja moze da placa 30% vise javni sektor, nego sto su to plate u privatnom sektoru, i da ocekuje priliv jeftinijeg kapital i manje kamate na isti. Znaci, javni sektor se pod hitno mora smanjiti i domaca stednja povecati, da bi doslo do korekcije i smanjenja dugovanja, inace ce potraznja biti sve veca, samo na ime otplate kamata na pozajmljenu glavnicu. Otuda onaj priliv deviza koji pominjete, jer drzava pozajmljuje sve vise samo da bi servisirala sve veci udio kamata na vec potroseno/zaduzeno.
Cetvrto, ako pogledate novcanu masu (M2 + quasy money) i rezerve Srbije, vidjecete direktnu zavisnost i proporcionalnost! Ne mislite valjda da nasa Centralna Banka nema “balance sheet”, kojeg treba/mora da se pridrzava? Kao i to da “strani kapital” nema uticaja na donosenje vaznih odluka u vladi i CB-u – koji je pod striktnim i jasno odredjenim uslovima dosao u Srbiju?
Peto, opet ne zaboravite problem Kosmeta i insistiranje kreditora da Srbija mora dici ruke od njega. Ne ocekujete valjda da ce nam otvoriti jeftine kreditne linije, dok nam otimaju teritoriju? Zato ce se pritisak finasijskog sektora uvecati sa piblizavanjem konacnog rjesavanja pitanja Kosmeta. Onaj koji je na koljenima najbolje slusa!
Sve najbolje Vam zelim u Novoj Godini!
Dragi Gospodine Katicu, nemojte mnogo da brinete zbog bankarskih profita. Bankarski profiti ne daju informaciju ni ocemu, i sluze zapravo jedino top-menadzmentu kao pokrice za isplatu astronomkih bonusa. Tako je svuda pa ni Srbija nije izuzetak. Eto na primer 2006 i 2007 sve su banke bile vrlo profitabilne, a svi znamo sta se desilo vec 2008. Zasto je tako, moglo bi nadugacko da se pise i objasnjava….
Medjutim, daleko je Amerika i 2008ma, imamo jedan svez primer iz nase zemlje Srbije: Agrobanka – gotovo, kraj, nema vise tj. prinudna uprava. Grom iz vedra neba, profit, profit, pa prinudna uprava! Da li je los menadzment doveo banku u problem? Ne bih rekao, zapravo mislim da gori dolaze, predhodni menadzment uopste nije bio nesposoban! Problem je u srpskom bankarskom modelu, i ovaj sadasnji kao i svi predhodni je neodrziv. Kamate su previsoke, teraju zaduzene firme u stecaj, banke dobijaju hipoteke, koje posle nemaju kome da prodaju ili su sudski procesi dugi ili nesto trece i to je kraj price – „lose-lose situation“ . Banke postaju vlasnici imovine sa kojom ne znaju sta da rade. Na to sve treba dodati i valutni rizik. Ma bombona! Rekao bih da prinudna uprava u agrobanci za srpski bankarski sistem, ono sto zapadni analiticari zovu “canary in the coal mine”. Na prvi pogled Agrobanka nije problem, relativno mala banka, drzava jos uvek mocna, moze da se isprsi i da „spasava“ situaciju, ali idemo dalje. Prvo metals pa agro, koja je sledeca? Sta ce se desiti kada na primer neka grcka banka dodje u slicnu poziciju. Ko ce da je spasi? Drzava srbija? Pa nece to biti bas tako lako, grcke banke nisu tako male a i kriza ce biti veca i drzava naravno zaduzenija. Ko drugi? Drzava grcka – ahahahahaha, ECB – mozda, IMF –mozda, FED-mozda, ostaje da se vidi u godinama koje su pred nama.
U jednom od komentara na Vase tekstove jos pre par meseci sam napisao da je godina 2013 godina u kojoj cemo tek videti sta je kriza. Kriza, depresija, lom, lom svega. Ostajem pri tome. 2012-u ocekujem, i nadam se, da cemo svi nekako da preguramo, i evropa i usa i srbija. Ipak je 2012 izborna godina u srbiji i sto je bitnije u americi. Verujem da ce mocnici ipak naci snagu da jos jednom „hit the can down the road“ ali zato mislim da cemo 2013 svi udariti u zid, i da ce bas da zaboli, sve, i one koji su krivi i one koje nisu.
Vama gospodine Katicu i citaocima bloga zelim puno uspeha u 2012 i da nastavite sa pisanjem u narednoj godini. Vas blog je redak glas zdravog razuma u okruzenju neznanja, nestrucnosti, naduvanih supljih velicina i imena, kleptokrata, korupcije, pohlepe i drugih stvari koje su nas doveli dovde.
Za S. Pešića – Ne mogu da se složim sa Vama. Prvo, NBS nije valutni odbor i nije neophodno da količina novca u opticaju bude direktno korelirana sa veličinom deviznih rezervi. U ekstremnom slučaju, kada ne bi bilo deviznih rezervi, ili bi bile na nivou od npr. 100 miliona evra, da li to znači da bi Srbija ostala bez dinara i morala da pređe na trampu?
Drugo, iako su rizici sve veći, kamatne stope su sada nešto niže nego što su bile u manje rizičnim godinama. Već sam Vas podsetio da je Mađarska npr. rizičnija od Srbije, a da ima niže kamate.
Treće, zaduženost Srbije i dalje raste, što znači da priliva deviza ima i dalje. To je nezdrav, kreditini priliv, ali je priliv svejedno. NBS drži referentnu kamatu i dalje visoku kako bi destimilisala devizni odliv, pad dinara i ogroman rast nenaplativih kredita koji bi usledio.
Problem previsokih kamata je rezultat decenijske promašene politike NBS i moći koju bankarski sektor u Srbiji ima. Realne kamate u Srbiji ne bi smele da pređu 2 do 3 procenata, a inflacija bi morala biti znatno niža no što jeste. I dalje tvrdim da je jedan od uzroka inflacije vezan velikim delom za finansijsku nedisciplinu i da se ne može rešiti samo visokim kamatama kako to NBS radi. Pri tome, ne zaboravite da je Srbija u recesiji, a ima visoke kamate. Svako dobro u Novoj godini.
Postovani gospodine Katicu,
[quote]Kada bi se krediti odobravali u dinarima, kada ne bi bili devizno indeksirani, tada bi inflacija odlučujuće opredeljivala visinu kamatnih stopa. Ne može se istvoremeno primenjivati i valutna i inflaciona indeksacija.[/quote]
Koicina dinara je direktno zavisna od kolicine eviza koje drzava Srbija psjeduje ili vec moze da pozajmi na medjunarodnom trzistu kapitala.
Da je tako pokazuju svi moguci negativni ekonomski parametri u Srbiji.
kamata na novac direktno zavisi od ponude i potraznje, a posebno kreditnog rizika potrazivaca tog novca.
Ako se slozimo da su ti kreditni parametri rizika sve veci i veci, pocev od sve manje domace stednje, sve starijeg stanovnistva, sve vece javne potrosnje i sve veceg odliva kapitala iz Srbije, onda je prirodno da ovi parametri direktno i presudno odlucuju da ta kamata bude sve veca – kao i njen nusprodukt: inflacija .
Otuda je kamata na strani novac direktno proporcionalna domacem rastu inflacije, sto parametri i pokazuju – mozda ne mjesecni ali godisnji sigurno!
Ukoliko drzava posjeduje ogromne devizne zalihe, to je u mogucnosti da intervenise i umanji njen rast, u suprotnom je nemocna da bilo sta uradi, a da odliv kapitala ne bude jos veci.
Kao sto sam naveo u prethodnom komentaru, doznake iz inostranstva su u padu, odliv kapital je u porastu, tako da je drzava prinudjena da kupuje razliku po cijenama koje odredjuje trziste novca, a kapital je u kriznim vremenima, kao sto su danasnja, sve skuplji. Otuda i ovaj rast kamata i pad kreditnog rejtinga, sto ce sve usloviti dodatni rast inflacije i sve veci udio kamata na ino-kapital da bi se isti privukao i obezbijedio na dugorocno vrijeme.
Srbija mora pod hitno da smanji javnu potrosnju i poveca kamate na domacu stednju, da bi smanjila buduce kamate na pozajmljeni novac, samim tim smanjila i inflaciju – u suprotnom, sve ostalo beznadezno vodi propasti.
Kolike su po vama realne kamate na pozajmljeni kapital srpske privrede i drustva?
@Младен Бањац
Што се тиче оног што цијело вријеме говорите, донекле сте потпуно у праву, а донекле апсолутно нисте.
Прво, државне банке су концепт који је постојао раније и очигледно се нису могле одржати (за привреду и друштво у цјелини није битно зашто). Колико у Србији има банака са државним капиталом?
Друго, тешко је вјеровати да се држава може понашати као добар банкар.
Треће, Држава=Влада+Скупштина=политика (веза: „дилема којом динамиком пуштати паре у оптицај“).
Четврто, банке морају бити профитно орјентисане, само што требају бити јаче регулисане. Оне морају остваривати просјечну профитну стопу на нивоу исте коју ствара привреда. Нижа профитна стопа значи да ће се капитал селити у друге могућности, а виша значи да банке присвајају незаслужено висок профит.
Пето, ко ће држати орочен новац у таквим банкама?
Шесто, новац има своју цијену. Највећи број економских доктрина о том говори.
Седмо, грађани не раде са жиралним новцем.
Осмо, позајмљивање новца вуче одређени ризик.
Девето, савремене банке нису само штедно-кредитне организације, односно не послују у домену класичног банкарства. Инвестиционо банкарство обухвата и управљање ХоВ, животно осигурање, кастоди послове, пензијско осигурање, послове емисије ХоВ, итд.
Десето, шта у случају постојања монетарног одбора?
@Niksa,
Ако је нешто физички изводљиво, аутоматски је и финансијски изводљиво. Треба само направити спецификацију “трошкова”.
Финансирање се своди на евидентирање нечијег потраживања на текући рачун, у овом случају грађевинских фирми. На тај начин креирамо жирални новац. Једина дилема је којом динамиком пуштати паре у оптицај. То свакако мора бити дозирано, по етапама, јер је у питању обиман пројекат.
Наиме, иако теоретски нема никаквих препрека да се читава сума унапред плати извођачима (подразумева се домаћим фирмама), потребно је поштовати динамику привредних активности како би привреда упила додатну ликвидност. На тај начин чувамо куповну моћ новца. Ви новац можете креирати типкањем по тастатури готово тренутно и у неограниченим количинама (или штампањем новчаница свеједно), али привреди је потребно одређено време да произведе, достави и наплати робу и услуге који том новцу (новчаним потраживањима) дају покриће. Зато новац треба пуштати периодично, по фазама и онда нема проблема. Концепт проверено функционише у пракси.
Za Nikšu – Ako mogu da se kratko uključim u dijalog. Nacistička Nemačka je finansirala svoje javne radove, a još više program naoružavanja, koristeći metod koji podseća na “nekreditni” novac. Država je za obavljene radove plaćala nekom vrstom menica (ne novcem) koje su se mogle prenositit i služile su kao sredstvo plaćanja. Kako je privredna aktivnost rasla, a novac po osnovu poreza i doprinosa priticao u budžet, na kraju ciklusa i života menice (njenog dospeća) država je otkupljivala menice i zamenjivala ih “pravim” novcem. Ovaj koncept je razvio Šaht koji je bio na čelu Centralne banke. Model je dobro funkcionisao, nije izazvao inflaciju, ali je zahtevao odlično i pedantno planiranje odliva i priliva. Ne verujem da u Srbiji ima znanja i ozbiljnosti za ovakvu operaciju, iako bi bila dobrodošla. Hvala na komentaru.
Pitanje za Mladena Banjca:
S obzirom na vase tvrdnje da “за производњу која није намењена тржишту, попут инфраструктуре и других објеката од јавног значаја, би требао да се користи искључиво свеж некредитни новац” i da “u принципу, треба вам само једна просторија, рачунар и обучени радници који ће емитовати новац/кредите, зависно од намене”, lepo bi bilo cuti kako u praksi zamisljate takvo drzavno finansiranje izgradnje, recimo, 500km autoputa kroz Srbiju?
@Miroslave,
Ценим Ваш труд, али тај документ је ирелевантан за ову дискусију. Зар не видите да се он бави перформансама самих банака, а не привреде и друштва у целини. То није добар приступ у самом старту.
Банке не би смеле бити профитно оријентисане. Оне су успешне и када послују са позитивном нулом. Њихова мисија је да подстичу привредни развој. А то могу само државне, тј. јавне банке и штедно-кредитне задруге на којима гле чуда почива привреда једне Немачке, Аустрије, добрим делом Швајцарске, Шведске, чак и мали Лихтенштајн има државне банке. Па није то случајно господине. Зашто би Србија и многе друге земље били гори од њих? Пустите ту причу о “зачараном кругу сиромаштва”.
П.С. Да би основали државну банку није потребно ништа приватизовати ни продати. У принципу, треба вам само једна просторија, рачунар и обучени радници који ће емитовати новац/кредите, зависно од намене.
@Младе Бањац
То је зачарани круг сиромаштва. Улазак страних банака или државне банке или мале банке у рукама локалних “привредника” или новоосноване банке државним средстваима (средствима од приватизације) је једно те исто.
Ево један документ који се бави анализом перфоманси банака у земљама у транзицији.
http://www.dsf.nl/assets/cms/File/DNB%20Workshop/5.%20Bank%20performance,%20efficiency%20and%20ownership%20in%20transition%20countries_Bonin,%20Hasan,%20Wachtel_2004.pdf
Надам се да се може исти отворити. Почетком јануара ћу присуствовати у Амстердаму сљедећем: Central Bankers and Regulators Workshop. Уколико неко буде заинтересован, обећајем да ћу све материјале са истог ставити на располагање.
@Miroslave,
Без дугова, не би било ни новца у данашњем систему. Другим речима, креирање новца и давање кредита су једна те иста операција. То је оправдано у неким случајевима, али никако свим. Такође, није свеједно коме се дугује, односно ко је емитер таквог „из ваздуха“ креираног новца и по којој цени. По логици ствари, такви кредити би требали бити бескаматни, односно са неком занемарљивом каматом, тек толико да банка покрије најнужније трошкове. Као прилог таквој тези, погледајте како то раде Швајцарци и Швеђани:
WIR bank: http://www.youtube.com/watch?v=uGnpXP__OtM
JAK Medlemsbank: http://www.youtube.com/watch?v=9mcMUP4CViw&list=UUSs_ThJUGILE6WDChbG01aA&index=2&feature=plcp
Иначе, грађане нико не тера пушком, али постоје и друге методе. На првом месту изазивање вештачке оскудице новца што ствара глад за кредитима, док је агресивни маркетинг само шлаг на торту.
Са привредом је ствар мало другачија. Свеж новац у облику кредита је обично услов да се започне или прошири бизнис и то је сасвим у реду. Наиме, пошто нема гаранције да ће роба и услуге бити прихваћени на тржишту, новац се даје на поверење (кредит). Чак и да постоји 100% извесност да ће производ бити успешан, опет мора кредит, јер ако би капиталисти дали некредитни новац (без обавезе враћања), он тиме практично не би имао никакве трошкове, јер би поред вишка вредности (на шта наравно има право) незаслужено присвојио и екстрапрофит у висини трошкова производње. Сем тога, могао би доћи у искушење да добијени новац искористи за личну потрошњу без да ишта произведе. Из свих тих разлога, за сваку производњу намењену тржишту мора кредит, чак и за државна предузећа.
Друга је ствар ко такве кредите одобрава, да ли држава преко својих банака или приватна/страна лица као што је случај у Србији. Последице по друштво су дијаметрално различите, што можете видети на примеру богатих земаља западне Европе које негује државно и задружно банкарство и са друге стране банана држава попут Србије, Грчке, Мађарске, Португала итд, који су своје банке (захваљујући корумпираним политичарима) продали странцима, а свој народ у бело робље. Да иронија буде већа, често су у питању државне банке богатих земаља које наводно желе да помогну овим сиромашним.
Са друге стране, за производњу која није намењена тржишту, попут инфраструктуре и других објеката од јавног значаја, би требао да се користи искључиво свеж некредитни новац. Ево два поучна примера:
Како је Гернзи решио финансијске проблеме: http://www.scribd.com/doc/48164114/Kako-je-Gernzi-re%C5%A1io-finansijske-probleme#
Аустријско монетарно чудо: http://tinywrite.com/t/16
http://gdeinvestirati.com/makroekonomija/svet/6545-saxo-bank-o-2012-svajcarac-ce-rasti-australija-ce-pasti-u-recesiju-banke-nestajati
@Mladen Banjac
Gradjane ne tjera sistem da se zaduze, niti reklame. Bas je svejedno da li ce kamatna stopa biti 8% ili 8,99%. Gradjani dizu kredite radi kupovine automobila, stana….ili jednostavno ocekujeda ce im u buducnosti dohodak biti veci, te ce moci vratitit iste i ostvariti maksimalnu licnu korisnost, s obzirom na postojeci zivotni standard. Na slican nacin funkcionise i privreda.
Za Dejana – Evropske ekonomije su na pragu recesije i upumpavanje novca u sistem ne bi trebalo da ima fatalne inflatorne posledice. Fridmanovci bi trebalo da budu zadovoljni jer je monetarna ekspanzija u trenucima krize upravo ono što je potrebno, a što je po Fridmanu propušteno tokom Velike krize od pre 80 godina. Nisam siguran da će novac koji ECB ponovo daje bankama doći do privrede i da neće završiti u nekim novim špekulativnim operacijama. Zanimljiva je i zbunjujuća je lakoća kojom ECB daje novac bankama i tako ih ponovo spasava, a odbija da monetizuje državne dugove i tako smanji kamate na javne dugove. Bez obzira što je ECB formalno u pravu (gledano iz ugla njenog mandata), mislim da je suštinski u krivu. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću
Znam da sledeće pitanje nije povezano sa temom ali je ipak novina pa me interesuje Vaše mišljenje.
Kako komentarišete transakciju ECB vrednu € 500 milijardi ?
Spašava li se evro po svaku cenu pa i po cenu inflacije ?
Gde idu novci ? Kakvo je vaše mišljenje? Ide li to stvarno za sprečavanje kraha kredita privredi ili u neke druge svrhe?
Hvala
Za Dalibora – Koliko znam, Mađarska primenjuje dodatni porez za banke, iako je bazna poreska stopa na profit u Mađarskoj gotovo dva puta veća nego u Srbiji. (Problem je što se u Srbiji ni stopa od 10% ne plaća). Pregovori sa MMF-om su prekinuti i tek treba da se nastave. Bio bih iznenađen ako bi se Orbanovo “iskakanje” iz sistema tolerisalo. U svakom slučaju, razvoj situacije u Mađarskoj će biti vrlo interesantan. Hvala na komentaru.
Gospodine Katiću,
nevezano za ovaj vaš tekst, interesuje me jedno drugo pitanje.Šta se desilo sa pokušajem nove mađarske vlade da smanj moć i profit bankarskog sektora.Ako se dobro sećam pre godinu i po dana nova desničarska vlada Viktora Orbana je pokušala da naplati neku vrstu poreza na ekstraprofit bankama i odustala od saradnje sa MMF-om.Koliko sad čujemo, trenutno su prinuđeni da traže pomoć i od MMF-a i od EU. Da li znate razvoj događaja od tada do danas?
@Ivan Vukadinović,
Ваша уводна порука просто тражи реплику, па ћу бити слободан да мало прокоментаришем.
„Ko tera građane i privredu da se zadužuju? Njihova slobodna volja ili mračna sila zla?„
Систем их тера, јер је тако подешен, а ту је и свакодневно бомбардовање рекламама о „повољним кредитима“. Да ли је то мрачно и зло, процените сами имајући у виду следеће. Наиме, када нико не би узимао/одобравао кредите, не би било новца у оптицају, јер се целокупна новчана маса састоји од главнице постојећих, још увек неизмирених кредита. Мањи део динара доспева у оптицај купопродајом девиза (отплике 1/3 према подацима за 2009), али то не мења суштину, јер се и девизе креирају на исти начин. Тај новац после циркулише неко време и представља основу платежне моћи физичких и правних лица и у крајњој линији државне управе. Чињеница да се ради о кредитима, нам говори да је у питању привремени новац који отплатом рата нестаје као да никада није ни постојао и мора се заменити (поново емитовати) да би се привредне активности одржале на постојећем нивоу, док је за већи обим активности нужан пораст новчане масе.
Међутим, у Србији ликвидна динарска маса (М1 агрегат) стагнира од 2008. на овамо, што се гле чуда поклапа са избијањем економске кризе (јаче него обично, тј). Стога не морате бити геније, па схватити да је новчана оскудица илити кредитна контракција главни разлог пада куповне моћи, пада промета и слабљења привреде, нормално уз високе камате којима се новац додатно извлачи из оптицаја.
Чак шта више, према подацима до којих је дошао економиста Милорад Илић, Србији је у овом моменту потребна 3-4 пута већа количина динара како би достигла просек еврозоне, у смислу односа новчане масе и БДП. Ја бих ту једино користио М1 уместо М2, али опет долазимо до истог закључка. Није онда никаква мистерија што влада хронична неликвидност и глад за кредитима, што рокови плаћања превазилазе сваку меру и што таква оскудица погодује одржавању високих камата од стране банака. Из свих тих разлога, ја немам никакву дилему да су постојећа власт, али и опозиција само агенти тих истих банкара, са задатком да замајавају јавност свакаквим глупостима, само да се не расправља о суштини: Ко емитује паре у овој држави, на који начин и за чије интересе?
„Da li je kljuc u proizvodnji ili finansijskom servisu?“
Уверавам вас да је кључ је у финансијском сектору, јер предузећа сама по себи не могу створити новац ниизчега, односно не могу обезбедити потребну ликвидност ни куповну моћ као основу успешног пословања. То могу само банке односно држава када би се бавила својим послом. Информације ради, у земљама попут Швајцарске постоје привредна удружења која емитују сопствену или локалну валуту звану WIR, али то је нешто друго (у принципу изнуђено решење), јер овде говоримо о емитовању националне валуте.
„Drugo tu je i novi Zakon.“
Тај закон је бацање прашине у очи неупућеној јавности. Он ништа суштински не помаже нити решава.
„Pominjete aktivne kamatne stope a šta je sa pasivnim stopama, a sta sa izvorima.“
Пословне банке су на првом месту емисионе установе, па тек онда штедно-кредитне (посредничке). Банке давањем кредита стварају до тад непостојећи (жирални) новац и тако врше експанзију новчане масе неопходне за обављање промета у једном друштву. Или пак не врше, чиме привреда и читава држава аутоматски западају у неликвидност и дужничку кризу. Пошто се ради о свежем, додатном новцу, такви кредити логично немају извор. Банке су њихов извор, тј. креатор на сличан начин како то ради централна банка приликом штампања новца. Само пословним банкама не треба штампарија, оне у ту сврху користе текуће рачуне као медијум и после само „пишу и бришу”, што рече један мој пријатељ.
За крај бих додао да су новац, тј. кредити старији од штедње, односно предуслов за било какву акумулацију, а не обрнуто. Наиме, да би нешто уштедели, треба прво пустити новац у промет. Друга је ствар ко и под каквим условима емитује такве кредите. Данас у Србији то раде (стране) пословне банке, иако и морал и закон и логика кажу да би националну валуту смела да емитује једино држава преко јавних банака или неке друге за то овлашћене институције. Монетарну власт би требало позвати на одговорност и питати зашто се у овој земљи емитују само кредити, иако постоји сијасет случајева где би новац могао односно морао некредитно да се емитује (без обавезе враћања) једноставним плаћањем за обављену услугу, нпр. за изградњу инфраструктуре за шта постоје бројни примери из праксе, али се нажалост игноришу или боље рећи цензуришу.
Za Ivana Vukadinovića – Kada kažem da bi se teret pravednije raspodelio, mislio sam da bi građani plaćali i struju i grejanje, a privreda poreze, doprinose i dobavljače, pa novac ne bi odlazio samo na jednu stranu – bankama. Kako bi ista količina novca sada morala ići na više strana, banke bi morale naplatiti manje. Plaćanje struje ili poreza itd. nisu socijalna kategorija već “poslovna” obaveza, na isti način na koji je to i plaćanje kamata.
Ako su kamate (višegodišnji prosek) najviše u Evropi, ako se naplaćuju u jednoj od najslabijih privreda u Evropi, ako je privreda na kolenima a banke u lepom dobitku, meni se učinilo da je moralo doći do prelivanja kapitala sa realnog sektora na finansijski.
Banke imaju mnogo bolju naplatu od većine preduzeća jer mogu npr. skidati pare sa računa svojih klijenata, budući da su pare kod njih. Mislim da bi “obična” preduzeća bila presretna ako bi imala procenat naplate kakav imaju banke. Hvala na komentaru.
Za S. Pešića – Kamate u Srbiji su najviše u Evropi već godinama, s tim da se argumentacija stalno menja kako bi se našlo opravdanje za njihovu visinu. Rizici koje pominjete su svuda oko nas, neke od zemalja, poput Mađarske na primer su rizičnije, ali kamate su i dalje niže nego u Srbiji, dok su porezi mnogo viši. Inflacija u Srbiji nije preko 10% i referentna stopa NBS je uvek veća od inflacije. Uzgred, slične stope centralnih banaka na Zapadu su već dugo realno negativne.
Mislim da zanemarujete jednu važnu činjenicu. Kamate u Srbiji su indeksirane valutno i ne referišu se na stopu inflacije. Otuda, kada se upoređuje visina kamate, važan je njen odnos prema deviznim kamatama u Evropi, a ne prema inflaciji u Srbiji. Kada bi se krediti odobravali u dinarima, kada ne bi bili devizno indeksirani, tada bi inflacija odlučujuće opredeljivala visinu kamatnih stopa. Ne može se istvoremeno primenjivati i valutna i inflaciona indeksacija. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Pažljivo pročitao vaš tekst i prvi put. Slažem se da su moji komentari previše “negativni” (ali samo u domenu korišćenih reči) i zbog toga vam se izvinjavam.
Dakle, dopustićete da slobodno tumačim vaš tekst te sa svojim intelektualnim sposobnostima (subjektivno) pokušam da dokučim suštinu. Stoga ću moje komentare kratko pojasniti, navodeći ključne rečenice iz vašeg teksta koje su me navele da postavim pitanja koja su vam već poznata.
“Broj problematičnih kredita je u stalnom porastu, i na kraju trećeg kvartala je na nivou od oko 19 odsto ukupnih plasmana banaka. Situacija je mnogo opasnija nego što ova loša cifra pokazuje, a bila bi još gora da neke od anomalija ekonomskog sistema bankama ne idu na ruku.”
a zatim kasnije u tekstu….
“Banke bi prestale da budu privilegovani poverilac i suočile bi se sa velikim skokom u rastu problematičnih kredita. Tada bi se i teret krize pravednije raspodelio jer bi i banke, deleći sudbinu privrede, morale podneti svoj deo”.
Dakle ako je situacija tako opasna (prvi pasus) kako se onda teret krize već ne raspodeljuje po pravdi. Čini mi se i da drugi pasusu govori o socijalnoj pravdi koju sam pomenuo na kraju mog teksta.
“Ako bi privreda i građani bili prisiljeni da svoje obaveze uredno izmiruju, ako ne bi mogli da biraju šta će i kada plaćati, novca za servisiranje kredita bi ostajalo mnogo manje”.-posledica ove rečenice su moja prva dva pitanja sa akcentom na “prisiljeni”. Dalje nisam siguran da nam EPS, Srbija Gas, Telekom, JKP-ovi i ini ostavljaju mogućnost izbora.
“Građani masovno ne plaćaju struju, grejanje, komunalne usluge i sl.. Što više građani i privreda tako „uštede“, više ostaje za banke”-stoga sam postavio treće pitanje tj zašto građani ne plaćaju struju te se zadužuju tj gde je problem u realnom ili finansijskom sektoru. Drugo, ako su problematični plasmani 19% kao to onda banke imaju odličnu naplatu tj. više ostaje za njih.
Doduše vi dajete odgovor na to pitanje tako što govorite o dobiti banaka i zaključujete da je to posledica prelivanja kapitala iz preduzeća u iste. Iskreno ne razumem i stoga sam sebi postavio pitanje da li bi onda niže kamatne stope sprečile ovaj odliv? Da li govorite da suma kamata koja se naplaćuje od preduzeća predstavlja taj odliv jer su previsoke? Stoga i moje retoričko pitanje o štednji tj o pasivnim kamatnim stopama.
Siguran sam da bi svakom sistemu pa time i finansijskom više odgavarala stabilnost tržišta bez raznih programa subvencionisanja od “kaubojštine” koja se dešava u svim segmentima.
Srdačan pozdrav
Gospodine Katicu,
Drzavne obveznice su donedavno (april) placane po 15%. Danas su oko 10%. Inflacija je preko 10%. Kreditni rejting Srbije je BB- tj. tri podeoka ispod investicionog i moze samo u skoroj buducnosti da ide nanize. Bankarski sektor je skoro pa stranog porijekla. Neizvesnost oko resavanja Kosmeta dodatno poskupljuje kapital. Novac bezi ocigledno iz Srbije, samim tim ga je manje na raspolaganju CB-u. Majke-banke povlace novac sa periferije i rizicnih destinacija i to ce se uvecavati svakim sledecim danom i mjesecom u 2012.
Ko ce to da pozajmi Srbiji jeftini kapital?
Kolike bi po vama trebale da budu kamate na pozajmljeni novac u privredi i gradjanstvu?
ps. Imajte na umu da ce i doznake pecalbara ($4 milijarde) biti prepolovljene u nadolazecoj EU i US krizi.
За Мирослава – Праведније опорезивање банка би био сигнал да држава мења политику према том сектору. Држава има начина да сузбије самовољу банака ако то жели. Не треба заборавити да банке више не могу подизати камате јер су и привреда и грађани дошли до краја. То и јесте разлог зашти су марже мало пале. Хвала на коментару
За Младена Бањца – Планирам да напишем нови текст о проблему НБС и монетарне политике. Одмах ћу се сложити са Вама да нешто фундаментално шкрипи у том сектору. Део тога сам написао у http://nkatic.wordpress.com/2011/04/13/losa-dijagnoza-i-pogresan-lek/ нпр.
Верујем да би укрупњавањем банкарског сектора пали фискни трошкови банака и било би још више простора за снижавање камата, иако то није најважнији разлог њихове висине. Видели сте и да предлажем да се кроз укрупњавање формирају две, три веће домаће банке. Преко њих би се такође могао извршити притисак и разбијање нечега што личи на картел. Те банке би могле следити политику активне подршке привреди. Поновићу своју ранију тезу, да без домаћих банака нема развоја. Хвала на коментару.
Za Ivana Vukadinovića – Bojim se da niste pažljivo čitali moj tekst. Najveći broj Vaših pitanja nije u direktnoj vezi sa tekstom, ili menja smisao onoga što sam pisao. Ilustrovaću.
Vi kažete “Prvo da li vi savetujete građane da kredite, jer su banke pokvarene i zle, te će građani na taj način akumulirati višak prihoda koje ne dobijaju preraspodelom iz realnog sektora”. Ne znam na osnovu čega ste izveli te zaključke (sa sve negativinim atributima). Ja savetujem (raniji tekstovi) da država donese zakon o obezbeđenju plaćanja i da uvede red u tu oblast. Smatram nedopustivim da se jedino obaveze prema bankama shvataju ozbiljno, a sve ostalo se tretira fakultativno.
Vi kažete “Drugo, kod tera građane i privredu da se zadužuju? Njihova slobodna volja ili mračna sila zla. Da li je kljuc u proizvodnji ili finansijskom servisu . Drugo tu je i novi Zakon.” Ništa od ovoga nije predmet mog teksta, niti je relevantno za tekst. O ovim pitanjima sam pisao u nekim ranijim tekstovima.
Vi kažete “Treće zašto se zadužuju.” Ovo nije tema teksta, niti je relevantno za tekst.
Vi kažete “Da li banke treba da odbiju ponudu države da subvencionišu kredite i da li ste sigurni da preferiraju takvu saradnju sa državom”. Da li banke preferiraju ili ne preferiraju subvencionisane kredite je nebitno. Bitno je da država na teret bužeta i svih građana Srbije subvencioniše dužnike i time pomaže i banke, pomerajući trenutak istine za sutra. Siguran sam da banke ne bi učestvovale u tom procesu, da im ne odgovara.
Vi kažete “Pominjete aktivne kamatne stope a šta je sa pasivnim stopama, a sta sa izvorima.” Pisao sam pre svega o enormnim kamatnim maržama i provizijama. Ni jedna ni druga kategorija nemaju veze sa skupim izvorima i skandaloznu su visoke.
Vi kažete ” Mogu da se složim sa idejom drugacije politke oporezivanja ali da rastom rizičnih plasmana kod banaka zahtevate socijalnu pravdu je vrlo opasna igracka.” Ne znam gde ste našli da zahtevam socijalnu pravdu. Zalažem se samo za otklanjanje skandalozne, neshvatljive poreske nepravde. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Moram priznati da sam zatečen vašim komentarom. Postujem sa mobilnog uređaja te ću se osvrnuti na par vaših tvrdnji.
Prvo da li vi savetujete građane da nevraćaju kredite, jer su banke pokvarene i zle, te će građani na taj način akumulirati višak prihoda koje ne dobijaju preraspodelom iz realnog sektora
Drugo, kod tera građane i privredu da se zadužuju? Njihova slobodna volja ili mračna sila zla. Da li je kljuc u proizvodnji ili finansijskom servisu . Drugo tu je i novi Zakon.
Treće zašto se zadužuju. Da li banke treba da odbiju ponudu države da subvencionišu kredite i da li ste sigurni da preferiraju takvu saradnju sa državom
Pominjete aktivne kamatne stope a šta je sa pasivnim stopama, a sta sa izvorima.
Mogu da se složim sa idejom drugacije politke oporezivanja ali da rastom rizičnih plasmana kod banaka zahtevate socijalnu pravdu je vrlo opasna igracka. I po meni pocetak kraja.
Pozdrav
Господине Катићу,
зар не мислите да би уз очување стабилности цена, главни циљ НБС требало да буде и снабдевање привреде новцем, са или без посредника? Обзиром да ни ту фамозну стабилност цена није у стању (или можда не жели) да одржи, која је онда сврха њеног постојања?
И друга ствар, зашто мислите да би укрупњавање банкарског сектора у Србији снизило марже? Ако је конкуренција већ сада фиктивна, не видим какву би то промену донело? Да подсетим, у Немачкој постоји читава мрежа мањих, тј. локалних банака у јавном власништву које деценијама успешно послују, свака на свом подручју. Поновићу да њима профитабилност није примаран циљ, већ подршка клијентима и развој привреде. За то време наш врли гувернер изјављује како не би имао ништа против веће профитабилности банака, иако је велика већина њих у страном власништву. И такви људи нама воде централну банку?! Али шта се чудим, не може он бити другачији од оних који су га изабрали на то место.
@Miroslavе,
Ако банке одлуче да превале порезе на привреду и становништво, држава треба да ограничи камате и провизије административним путем и решен проблем. Ако им се то не свиђа или покушају да изврдају такве прописе, лепо им се “захвалити на сарадњи”.
Kako dodatno oporezovati banke? Kad je bankarski lobi previse jak, kad drzava tu drzi svoj novac, pa i novac od privatizacije, i kad ce banke naci nacina da zadrze isti profit, prevaljivanjem dodatnog poreza na privredu i stanovnistvo. Ovo je tesko, gotovo nemoguce, pa makar se dodatno oporezivanje vrsilo progresivnim stopama na zaradu/dohodak. Zasto je kod nas prisutna jedinstvena stopa poreza na zaradu?
Za Ivana – Zadatak NBS je da očuva stabilnost cena i NBS to ne radi dobro. U uslovima stagnacije BDP, rast cena kakav Srbija ima jasan je neuspeh politike NBS. Uzgred, zadatak NBS nije da obezbeđuje rast BDP-a, ali NBS ne može ignorisati kretanje BDP-a.
Nisam video izjavu Guvernera o kursu dinara koju pominjete. Ako je Guverner to izjavio, to je velika greška. Slutim zašto je to Guverner mogao izjaviti. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Da li je po Vasem misljenju opravdano da Guverner u jednom javnom dijalogu kaze da ce narodna banka sacuvati vrednost nacionalne valute po svaku cenu?
Glavni culj Nbs treba da bude da obezbedi novcanu masu koja ce omoguciti da se drustveni proizvod realizuje po stabilnim cenama.
Mozda ova izjava nije imalo jakog odjeka u javnosti jer ekonomska elita u Srbiji na to uopste nije reagovala.Javno mnjenje je steklo utisak da je to primarni cilj NBS.Epilog svega toga je da se potrosilo gotovo 4 milijarde evra na odbranu vrednosti precenjene valute,tako precenjena valuta je nastavila da destimulise izvoz a stimulise uvoz tako da su te devize zavrsile u domicilnim zemljama proizvodjaca proizvoda koje uvozimo.Srbiji je ostao hronicni deficit tekuceg racuna, precenjena valuta koja relativni odnos domacih i svetskih cena pomera u korist ovih drugih,cini strane proizvode jeftinijim, a samo delimicno amortizuje inflaciju ,ili bolje receno samo je preliva na spoljni dug koji raste.
Mislim da je mnogo pametnije bilo da smo stvorili neprofitnu instituciju koja bi u vidu nekreditnog novca sa 4 milijarde podrzala investicije,naravno ne mislim da tu treba imati neselektivan pristup investicijama, vec pazljivo postaviti prioritete i pomoci poljoprivredne proizvodjace,preradjivace i sve nase izvoznike da usvajaju nove tehnologije, inoviraju, budu produktivniji i konkurentniji.Na ovaj nacin bismo kontinuirano putem izvoza dolazili do deviza kojima bismo placali uvoz, sto je jedini zdrav nacin da se cuva vrednost nacionalne valute.Deo ovog kolaca je svakako trebao da zavrsi i u izgradnju infrastrukture u najsirem smislu.
Skromno bih mogo da zakljucim da sto duze ovo traje sve je izvesnije da cemo na kraju imati zemlju bez privrede sa prezaduzenim gradjanima.
G-dine Katiću
Banke su se odlično uklopile u postojeći privredni ambijent, iz tog razloga ne treba da čudi njihova predatorska funkcija na vrhu lanca ishrane. Na kraju krajeva one su tu i da privilegovane i lako nagradjene privrednike, prevedu u realni ekonomski koordinatni sistem (kao što smo videli i u susednim zemljama i na taj način olakšaju dolazak privrede iz matičnih država). Nažalost čak i takvi uslovi koji se nude privredi bolji su od alternative, o tome se malo govori da jedan, ne mali broj ,privrede povremeno koristi usluge zelenaša koje se nekada završe tragično. Kroz troškove održavanja,dozvoljenog(nedozvoljenog)minusa, nepovoljne kredite
različitih namena dodatno su osiromašili stanovništvo i na taj način stvorili ogroman rezervoar jeftine radne snage. Sve u svemu banke odlično rade svoj posao. Pitanje za državu je zašto i koliko će još razvijati ovakav način života i rada. Motivi za tolerisanje ovakvih pravila igre jasni su svima nama koji ovde živimo.
Мислим да евро може “пропасти” једино политичком одлуком, у смислу да буде замењен неком другом валутом или у крајњој линији враћањем на националне валуте. У том контексту, заиста не видим шта би ту било тако страшно и шокантно, како рече господин Катић. ЕУ, тј. ЕЕЗ је функционисала и без евра, рекао бих више него добро.
Али то је само теорија, јер у пракси за прву варијанту још није време, а друга никако не одговара глобалним финансијским и политичким структурама, јер они имају јасно постављен циљ – интеграција Европе по сваку цену, о чему је још пре неколико деценија писао Збигњев Бжежински.
Таква Европа треба да послужи као одскочна даска за продор Америке и НАТО-а ка Азији. Разлог? Онај ко контролише азијски мегаконтинент, контролише свет. Из свега је лако закључити да је читава криза изрежирана као изговор за још јачу интеграцију, додуше на уштрб даљег ширења, али нешто мора имати приоритет. To get through crisis, more Europe needed: http://www.marketplace.org/topics/world/merkel-get-through-crisis-more-europe-needed
Још нешто бих додао. Ако знамо да је новац апстрактан по својој природи (у питању је обичан број илити запис на неком јефтином медијуму), како је могуће да финансијски сектор буде узрок некакве кризе и патње милиона људи, обзиром да материјални ресурси, радна снага и енергија, све то стоји на располагању исто као и пре? Па само преваром и систематском пропагандом где се новац изједначава са капиталом, богатством, робом или имовином. У реалности, новац није ништа од тога. Он је само право на имовину, право на робу, тј. право на неку вредност, а не сама вредност. Огромна и суштинска разлика.
Овде имате један занимљив видео прилог о новом споразуму на нивоу еврозоне, тзв. European Stability Mechanism (ESM), чија би примена требало да почне средином 2013: http://www.youtube.com/watch?v=EPcWHBPYOSU&feature=player_embedded
Za Miladina – Propast evra bi bio takav šok, da je nemoguće izračunati sve konsekvence takvog scenarija i pripremiti se za njega. Nadajmo se da taj strašni scenario neće biti testiran u stvarnosti. Hvala na komentaru.
Za Nemanju – To je besmislena mera, a šta o njoj mislim možete pročitati u tekstu http://nkatic.wordpress.com/2011/10/20/visoka-cena-amaterizma/ . Hvala na komentaru.
Za Perica – Iako je mnogo banaka, velikih igrača je relativno malo(osam do deset). Tržišni lideri mogu bez velikih teškoća sinhronizovati politike, pogotovo u situaciji velike gladi za kreditima. Kako se pored velike tražnje građana i privrede sada pojavljuje i tražnja države, tim je lakše održavati kamate na visokom nivou. Uz to, NBS plaća visoke kamate na repo papire. Hvala na komentaru.
Pa ako evro propadne, šta će onda biti? Niko nije spreman na takav scenario, svi prave kalkulacije u evrima.
Gospodine Katicu,
sta mislite o najavi da ce ubuduce poslovne banke vrsiti kontrolu i naplatu poreza i doprinosa? Da li mislite da je nasa drzava uradila pravu stvar kada je pre 10ak godina ukinula Zavod za obracun i placanje?
Koji je razlog da u uslovima kada na trzistu ima 33 igraca (banaka) nema efekta konkurencije i snizenja kamatnih stopa?
За Миладина – Шансе да евро преживе су свакако веће од 50%, али нису много веће од тога. Хвала на коментару.
Gospodine Katiću, koje su šanse da evro opstane kao valuta?
Miladin
Nema spasa od grčkog scenarija, ali uživajte u muzici
Za Dejana – Srbija je rizična, ali su rizične i Hrvatska ili Mađarska na primer, a marže su tamo znatno niže. Zanimljivo je i da su marže bile u Srbiji još veće, kada je rizik bio manji (2005. i 2006. godina npr). Mislim da visina marži više odslikava moć finansijskog sektora nego rizik zemlje, na isti način na koji tu moć odslikava i visina efektivnog poreza koji banke plaćaju. Hvala na komentaru.
Gospodine Katiću,
Kamate jesu visoke , marže jesu visoke ali je i okruženje u kome se posluje visoko rizično. Sami očekujete valutnu i kreditnu krizu. U takvim okolnostima , nema smanjenja marži. Default risk samo raste i u takvim okolnostima nema ni govora o smanjenju marži. Činjenica je da bankarski profiti rastu ali moje mišljenje je da se ne generišu novci u sferi biznisa već u sferi stanovništva i u sferi poslovanja sa NBS tj MFRS.
Tu treba preispitati ponašanje NBS-a. Nažalost mislim da su njima u ovoj situaciji ruke vezane. Popuste li na kursu , imamo razotkrivanje gomile napravljenih grešaka u prethodnom periodu. Primera radi ako kurs ode kao u sep 2008 za 25% do janura 2009 , zaduženost države više nije 45% već 60%. NPL raste. Špekulativni kapital se povlači ( period kada kurs kreće da se menja) i imamo početak prilično ozbiljne krize.
U suprotnom nastavlja se po starom.
Nažalost ja ne vidim kako će se ovaj model promeniti tj kakva rešenja tu napraviti.
Što se tiče domaćih banaka , ispostavlja se često da su one te koje satiru privredu. Ne pitaju za rizika ali zato razbijaju sa cenama.
Pretpostavljam da znate o kome je reč.
Pozdrav
Сјајан текст, готово у центар. Препоручујем свима да погледају следећи линк http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/80/monetarni_sektor/SBMS01.xls и направе графикон кретања ликвидне динарске масе (М1 агрегат) током протекле деценије. Из авиона се види шта је проблем.
Ако знамо да је за раст привредних активности нужан пораст новчане масе, није никакво изненађење што је криза у Србији (гора него иначе, тј.) наступила у моменту када су банке извршиле контракцију новчане масе. И то траје ли траје, све до данас.
Зато су овакви апели потпуно на месту: “Неким банкама одузети лиценцу” – http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2011&mm=12&dd=19&nav_id=566783
То што је човек тајкун, овакав или онакав, не мења ствар у овом случају, јер се ради о принципу. Да је то рекао неки предузетник или било ко други, опет бих подржао такву иницијативу, јер без тога нема покретања привреде. Гувернер сво време ћути, прави се невешт. Прича народу бајке да ће повећање новчане масе изазвати инфлацију, као да ми ту инфлацију већ немамо?! Па шта је онда изазива? Исто тако, шта новцу даје покриће? Табу теме за марионетског гувернера?
Инфлацију (у нашем случају стагфлацију) највише гурају високе камате које се по логици ствари морају укалкулисати у продајне цене, а ту је и упумпавање свежег жиралног новца право у потрошњу (разни видови потрошачких кредита, минуси по текућем рачуну, стамбени и други кредити). Никаква мистерија. И сад уместо да снижава камате и што хитније оснива државне (развојне) банке које ће пласирати свеж новац привреди по повољним условима (нема препрека да то буду и бескаматни кредити), он се бави најгором демагогијом. Али боже мој, треба разумети човека, јер да прича супротно, не би се дуго задржао на тој позицији. А и плата је стимулативна, чисто да умири савест.
Za Aleksandra – Apsolutno se slažem sa Vama. Dodao bih i da je za domaću finansijsku krizu krivica i na privredi koja hronično zapostavlja obrtna sredstva i ne razume njihov značaj. Prevelike investicije u nekretnine svih vrsta, jedan su od krupnih uzroka krize. Za to nisu krive banke. Hvala na komentaru.
Za Miloša – Depresijacija je bojim se neizbežna i u kraćem roku od ovoga koji ste vi naveli. Ne vidim ni kako se velika kriza može izbeći. Dilema je samo da li će doći do velike i kraće duboke krize, ili će se nastaviti ova kriza nižeg intenziteta ali mnogo dužeg trajanja. Nadam se da grešim. Hvala na komentaru.
Za Miloša018 – U tekstovima http://nkatic.wordpress.com/2008/10/21/nemoguce-trojstvo-u-krizi-koje-nema/ i http://nkatic.wordpress.com/2006/08/25/fetis-deviznog-trzista/ sam se bavio problemom repo operacija. Ne razumem zašto NBS ne koristi agresivnije stopu obaveznih rezervi, a još manje razumem zašto odavno nije uveden neki od jačih oblika kapitalne kontrole.
Što se sastanka privrednika i vlasti tiče, meni je to ličilo na pokušaj dužnika da se izbore za pomoć države. Oni na to naravno imaju pravo, ali to neće rešiti hronične probleme srpske ekonomije. Sve što je tim povodom Guverner rekao, apsolutno je tačno.
Javni dug može ostati na nivou od 45% samo ako inflacija nastavi da raste, kurs stagnira a država nastavi da se devizno zadužuje. U tom scenariju, inflatorno uvećani BDP iskazan u evrima će rasti i tako popravljati koeficijent zaduženosti. To se u ostalom i danas događa. Hvala na komentaru.
Post G Katicu,
Slazem se sa kritikom bankarskog sistema, ali bih predlozio prosirenje teme: Banke ja dozvoljeno da nominalno zaradjuju vise od normativa na kamatama, posto je svima jeasno da veci deo njihovih potrazivanja nece biti naplativ (mada to ne otpisuju azurno). Dakle u neku ruku banke su instrument vladine socijalne politike posto zaduzenici koji placaju kamate redovno i otplacuju svoje dugove “izdrzavaju” onih 15-20% (ili vise) koji nikada nece otplatiti dugove i samo ih “reprogramiraju.”
Potrebno je da se MSP preduzeća pretvore i akcionarska društva i da ponude investiciona partnerstva onima koji žele da postanu partneri…unapredjujući vlasničku i upravljačku strukturu privreda će ojačati i znanjem i bilansi će biti stabilniji… a banke neće moći tek tako da prodaju kredite kada nekom preduzetniku koji želi da unapredi posao bolje je da “proda” procenat vlasništva i unapredi svoje poslovanje nego da upadne u dužničko ropstvo …. Siguran sam da će se vremenom preduzetnici opametiti i prihvatiti da je bolje da je vlasnik 70% firme koja vredi milion eura.. nego da je vlasnik 100% i da duguje miliion eura… (procenat sam stavio odokativno radi stvaranja slike o odnosu)…. Onog momenta da privrednik u Srbiji sazri i prihvati da u njegovu firmu udje partnerski i investicioni novac za koji ulagač traži deo upravljačke strukture… biće mnogo mnogo bolje….a i krediti će tada morati da znatno pojeftine…
Za Ivana – Mislim da niste u pravu. Ne vidim zašto bi banke bile privilegovane u odnosu na radnike u preduzeću i njihove porodice, na primer. Ne vidim zašto bi preduzeća morala da plaćaju kamate a ne i struju koju koristite u prozvodnji, ili robu koju su kupili od drugih preduzetnika, itd.. Kada je o parazitizmu reč, paraziti nisu samo u administraciji. Hvala na komentaru.
Da li je tačno g. Katiću da je depresijacija dinara ne samo neophodna već i neizbežna u naredne 2-3 godine? Ako je odgovor potvrdan i ukoliko država ne proda EPS ili Telekom, da li je moguće izbeći krizu ili će agonija trajati do 2016-2017 godine?
G Katicu,
totalno je nejasno da pored gubitaka i problema u drzavi dve banke najavljuju velike dokapitalizaije (Intesa i Societe General) u iznosu od 160mil Eur, (http://www.societegenerale.rs/fileadmin/template/main/pdf/PRESS_RELEASE-kreditne_linije_sa_EBRD.pdf).
Siguran sam da ste upuceni u sastanak privrednika i predstavnika vlasti i NBS, gde je dogovoreno nekoliko po meni ne tako bitnih i sustinskih mera, kao recimo smanjivanje obavezne rezerve. Po meni je g Soskic u pravu kada kaze da on nije adresa za obracanje, jer NBS je nezavisna institucija koja ima dva glavna cilja, stabilizaciju cena i finansijska stabilnost. Da li to treba promeniti i podrediti sve ciljevima ministarstva Privrede (tj Ekonomije), kao nekog ‘superministarstva’ (iz jednog od Vasih ranijih tekstova) ili je to ipak suvise opasno?
Ono sto me buni je upravo repo operacije, odnosno obavezne rezerve. Koliko sam upucem, obavezne rezerve kostaju znatno manje, a daju isti efekat. Da li NBS ne radi na smanjenju repo stoka iz straha povlacenja (stetnog) kapitala iz zemlje?
Slazem se da bi doslo do pada valute i slicnoh finansijskih teskoca, ali zar nas to inace ne ceka? Da li zaista iko misli da cemo uspeti da se zadrzimo na 45% duga BDPa, koji je inace pod znakom pitanja zbog potencijalnih statistickih manipulisanja?
Iako ja nisam privatnik-kapitalista moram da postavim pitanje: zar nije sasvim normalno da kapitalista prvo namiri banku na štetu države, javnih preduzeća i zaposlenih radnika? On nije dobio sredstva za biznis ni od države a ni od zaposlenih, nego od banke. Da li bi trebalo da se na doboš proda njegova oprema i mašine da bi se namirili radnici i država? Država nisu samo profesori, lekari, policajci i vojska. Država su i desetine hiljada parazita koje su stranke ugurale u administraciju da redovno dobijaju solidne plate dok svi drugi žive u agoniji.
За Дражена – На Ваше питање сам покушао да одговорим у ранијим текстовима, као и серијом текстова (девет укупно) под насловом „Две године кризе, или крај почетка“. ( Тај “серијал” је писан током септембра и октобра 2010. године и завршен је прилично резигнирано). Овде ћу само набацати понешто о чему сам раније већ писао.
Ако је о финансијском систему реч, прва мера би морала бити везана за закон који би увео дисциплину и ред у плаћања.
Потребнa је промена пореског система и увођење прогресивне пореске стопe која би смањила оптерећење код малих плата, а повећала га код великих.
Марже и провизије би морале бити смањене како би се олакшао дужнички терет. Простор је огроман јер су марже бар два пута веће него што би смеле да буду. Банке би морале да започну процес отписивања дела дугова предузећа како би се омогућила санација.
Да би банке постале јефтиније, оне се морају укрупнити. Српска економије не може да издржава 33 банке. Смањивање броја банака би омогућило ниже трошкове пословања. Србија мора имати и велике банке у домаћем власништву и може их створити укрупњавањем постојећих домаћих банака.
Највећа помоћ грађанима је укидање самоубилачких кеш кредита, задуживања преко кредитних картица и минусних салда.
НБС би морала да уведе капиталну контролу и драстично смањи обим репо операција.
Могао бих да овако наставим још јако дуго, али рубрика коментари није идеално место за ову врсту анализа. Хвала на коментару.
G-dine Katiću,
Koji su predlozi rešenja prevazilaženja postojećeg stanja, koji bi bili u korist građana i realnog sektora?