Ministarstvo životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja najavljuje da će i 2012. država nastaviti da podstiče domaće građevinarstvo, pogotovo stanogradnju. Uz to, nastaviće se i praksa subvencionisanja stambenih kredita u cilju podsticanja tražnje za stanovima. (1)
Ne samo da je ovakva politika vlade u sukobu sa realnim mogućnostima države i njenog budžeta, ona je i nepravedna prema svim ostalim privrednim granama koje su u teškoj situaciji, a pomoć države neće dobiti.
Država planira i podsticaje kojima će smanjiti učešće za korisnike stambenih kredita (bar za one subvencionisane), valjda da bi pomogla građanima da sebi lakše namaknu dužničku omču. Ponovo će se na teret prenapregnutog budžeta, osiromašenih poreskih obveznika, kao i na štetu drugih budžetskih korisnika, nastaviti spasavanje preinvestiranih domaćih moćnika i predimenzioniranog građevinskog sektora.
Možda još važnije, čini se da vlada ignoriše i sve pokazatelje na koje bi racionalna ekonomska politika morala da se oslanja. Tržište stanova je klinički mrtvo, sve je veći broj građana koji je uzeo kredite i sada je u velikim problemima sa njegovom otplatom, a u Srbiji je danas jeftinije kupiti gotovu kuću nego je graditi.
Upravo završeni popis je pokazao da se broj stanovnika u Srbiji u poslednjoj deceniji smanjio za 5 odsto. Po popisu, Srbija danas ima čak 30 odsto više stambenih jedinica nego domaćinstava. I u beogradskom regionu, koji jedini beleži prirast stanovništva, stambenih jedinica je za 22 odsto više nego porodica. Reč je o uludo potrošenom novcu i o mrtvom kapitalu.
Kako će se trend smanjivanja broja stanovnika van svake sumnje nastaviti, postavlja se pitanje za koga to država gradi stanove, ili još bolje, kakva će biti sudbina već izgrađenih kuća i stanova kojima Srbija obiluje.
Moguće je, naravno, da evidentni višak stambenog prostora svojom strukturom ne odgovora zahtevima potencijalnih kupaca. Moguće je, ali nije sigurno. U Srbiji postoji ogroman skriveni problem koji će, pre ili kasnije, promeniti sliku tržišta nekretnina – prevelik broj građana danas poseduje stanove koje dugoročno neće moći da zadrži.
Cena struje u Srbiji je neodrživo potcenjena, komunalije (sem možda grejanja) su takođe veoma niske, iznosi za održavanje zgrada su neodrživo mali. Na sve to treba dodati i hroničnu nedisciplinu u plaćanju i ovako niskih obaveza. I oni koji danas kupuju stanove, čine to očekujući da će se ovakva antipolitika nastaviti. Oni precenjuju svoje mogućnosti kupujući stanove koje sutra možda neće moći da izdržavaju, pogotovo kada budu pogođeni istovremenim rastom troškova stanovanja i rata za kredit.
Samo zahvaljujući ovako haotičnom ambijentu i potpunom nemaru države, građani mogu živeti u stanovima koji su ili veći, ili su na boljim lokacijama nego što oni realno to sebi mogu da priušte. Sigurno je da ima i onih koji čak žive i u gradu čije troškove života ne mogu podneti.
Previše je građana koji poseduju imovinu velike vrednosti od koje ne žele da se odvoje, iako nemaju novca za njeno održavanje. Ovi oblici ponašanja se retko sreću u uređenim državama gde je pred građanima izbor – ili se obaveze izmiruju, ili se stan prodaje i sledi preseljenje u jeftiniji deo grada, manji stan, pa i na selo. U ovoj kategoriji su najčešće penzioneri. Razliku u vrednosti dobijenoj prodajom vrednije imovine i kupovinom „manje vredne“, koriste za podizanje kvaliteta života.
Stan nije samo imovina, već je i obaveza. Troškovi stanovanja se moraju postupno povećavati da bi se doveli na nivo koji će omogućiti i tekuće i investiciono održavanje zgrada. Proces propadanja zgrada i ruiniranje gradova se mora zaustaviti. Građani moraju razumeti da se obaveze prema zgradi koju sa drugima dele ne završavaju na unutrašnjoj strani ulaznih vrata njihovog stana.
Taj proces racionalizovanja stambene strukture Srbiju tek čeka, i njegova posledica će biti nova, velika ponuda starih stanova. Tek po njegovom okončanju postaće jasnije kakve su stvarne potrebe za stanovima – gde, koliko i kakvih stanova Srbiji treba. Jedno je sigurno, cene nekretnina moraju padati. To je racionalan proces koji može zaustaviti samo čudo, ili loši potezi države poput onih, koji se predlažu za narednu godinu.
Tržišna racionalizacija u stambenoj sferi bi zaustavila pražnjenje Srbije i destimulisala priliv stanovništva u Beograd. Ovaj proces bi morao biti praćen ulaganjima u infrastrukturu (regionalne puteve, vodovod, kanalizaciju, itd.) u zapuštenom ostatku Srbije. Akcenat bi morao biti na niskogradnji, a ne na visokogradnji.
Ako država želi da pomogne visokogradnju a da pri tome ne forsira dodatno stvaranje mrtvog kapitala, ona svoju strategiju mora promeniti. Država može da subvencioniše rekonstrukciju zgrada, sređivanje fasada, može da stimuliše poboljšanje toplotne izolacije zgrada i zamenu prozora. Ove vrste intervencija bi bile u interesu svih građana Srbije, ne samo u interesu građevinske oligarhije.
——————————————————————————————-
(1) O ovoj temi sam iz nešto drugačijeg ugla pisao 2006. godine u tekstu http://nkatic.wordpress.com/2006/11/25/finansijska-teorija-zavere/
Vlada Srbije obezbedila je dodatnih 500 miliona dinara za subvencionisane stambene kredite u 2012., tako da će za te namene ukupno biti 1,7 milijardi dinara.
Ranije smo najavili da će Nacionalna korporacija za subvencije u 2012. imati na raspolaganju 1,2 milijarde dinara, za osiguranje stambenih kredita, ali smo “u medjuvremenu pronašli još 500 miliona”, rekao je Dulić.
http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2012&mm=02&dd=22&nav_id=584694
Za Predraga aka gdeinvestirati.com
Kragujevački privatnik Milan Stevanović (58) ubio se juče u 11 sati u kući koju mu je zbog dugovanja oduzela banka. (…) Kupac kuće u centru Kragujevca, koja je prodata na aukciji, po sedam puta manjoj ceni od tržišne, jeste firma KMB.
http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/304893/Svaku-ciglu-sam-natopio-znojem-a-sada-i-krvlju
Eto, Predraže, gde investirati – gde i KMB (inače agencija za nekretnine, kako kaže APR: http://pretraga.apr.gov.rs/RepsisPublicSite/Public/Enterprise/BasicData.aspx?BusinessEntityId=1042109&RegistryCode=17388592&rnd=1833950284 )
Госп. Катићу, желим Вам срећан божић и нову годину. Пуно здравља за Вас и Вашу породицу.
Драго ми је што у текстовима провлачите чињеницу да се у нашој земљи губи време да се ствари успоставе на одрживе основе, а не да се ствари решавају декретом, директивама, уредбама и другим ванредним мерама за ствари које би требало најнормалније да се решавају без великог мешања регулаторних тела које морају да постоје. Докле год се ствари буду решавале кад је већ касно, имаћемо у свим гранама ситуацију као што је у грађевинарству(предимензионираност сектора, потцењеност цена ресурса на основу којих се гради конкурентност, да не говоримо о лошој пратећој регулативи и оном о чему се не прича). Кажете да су људи парама од отпремнина и других извора улагали у станове, и од живих пара правили мртав капитал. А зидови представљају једино улагање које не може да пропадне или је сигурно, тј. не може се тек тако покварити или појести. Проблем вероватно јесте у држави, али и њу чине људи. Држава је треба да буде гарант правне и економске сигурности. Да ли је? У сваком случају, без владавине права, основне регулације, ствари ће се радити на махове и доводити до честих, великих, дуготрајних падова и ретких момената раста, који неће сви осетити. Толико од мене за прошлу годину. Срећно у Новој!
Gospodine Katiću, izuzetno cenim Vaš rad i sve Vaše članke sa pažnjom čitam. Naročito mi se sviđa što ekonomsku stvarnost Srbije opisujete jezikom razumljivim običnim ljudima, a kako reče jedan moj profesor sa fakulteta, dobar ekonomista nije onaj koji se bombraduje izrazima koje niko ne razume, već onaj koji o ekonomskim problemima govori jezikom koji je svakom razumljiv. Ja ću ovde malo dati svoju analizu tržišta nekretnina u Srbiji, a koristiću možda malo preteške reči, pošto govorim jezikom ogorčenog građanina a ne ekonomskog stručnjaka.
U periodu 2005-2008 ispoljavao se još jedan od mnogih dispariteta tranzicione srpske ekonomije: na razne načine (kroz prividno dostupne kredite, novac iz akcija i otpremnina iz privatizacije i sl) ljudi su došli do novca za kupvinu stanova ali sa druge strane to nije propraćeno adekvatnim rastom ponude stanova, tim pre što je gro tražnje za stanovima bio skoncentrisan na Beograd i Novi Sad, delom Niš i možda Kragujevac. Ljudi sa ovim novcem pohrliše u kupovinu stanova, izvršiše udar na skromnu ponudu stanova što je podiglo cene stanova u nebesa a građevinskoj fukari omogućilo da ostvaruje enormne profite u stanogradnji. Neki ljudi su kupovali stanove zato što su im zaista bili potrebni, međutim mnogo veći problem je što je gomila ljudi kupovala stanove u špekulativne svrhe (očekujući dalji enorman rast i onako suludo visokih cena), ili u investicione svrhe (očekujući da će kroz rentiranje stanova moći oplođavati novac). I sam sam imao prilike da razgovaram sa gomilom ljudi koji su dobijali novac u vidu otpremnina i akcija iz privatizacije i logika rezonovanja većine njih je bila sledeća:”Kupiću dve garsonjere, izdavaću ih i od tog novca živeti”. Tako je gomila ljudi u Novom Sadu kupila stanove nameravajući da ih izdaje. Sada je ponuda stanova za izdavanje u Novom Sadu toliko velika da se stanovi mogu iznajmiti za smešne pare a čujem da već ima ljudi spremnih da izdaju stan pod jedinim uslovom da podstanar plaća račune bez ikakve kirije. Oni sada u bukvalnom smislu reči imaju mrtav kapital, jer iako neki žele da ih prodaju po daleko nižim cenama od onih po kojima su ih kupili, ne može to da učini jer nema zainteresovanih kupaca (oni koji imaju novac čekaju dalji pad, i radije će sada plaćati nisku kiriju čekajući dalji pad ili nekog kome gori pod noktima jer mu je hitno potreban novac). Sa druge strane ne mogu ostvariti nikakav prinos na taj kapital, jer ne mogu izdati stan. Time mogu konstatovati da je građevinski biznis u Srbiji bio još jedan način da se ljudima otme novac do koga su došli. Ranije je to činjeno kroz razne piramide i prevare, a pošto su se ljudi u međuvremenu opametili pa se više novac od ljudi nije mogao otimati na taj način, osmišljeno je da se pare od ljudi otmu na ovaj način. Dodatni problem je što ovo nije bila ilegalna radnja, pa se niko ne može krivično goniti za to. Najviše mi je žao ljudi koji su kupovali stan zato što im je zaista potreban a morali su zbog ispranih mozgova da ih skupo plaćaju. A deo te fukare sada taj novac od enormnog profita čuva, čeka dno krize u Srbiji (a bojim se da još nismo ni dotakli dno) pa će te iste stanove kupovati po cenama 3-4 puta nižim od onih po kojima su prodavali te će kasnije kada se situacija malo stabilizuje još jednom zgrnuti profit od istih stanova.
Dodao bih nešto iz ličnog iskustva.
U rešavanje stambenog pitanja uključio sam se na vrhuncu prvog talasa krize tj. kada se cena gvoždja prepolovila sa 98 na 47 din./kg u jednom trenutku i kada je opala luda potražnja gradjevinskog materijala, pa se lakše kupovalo na odloženo. Uspeo sam relativno brzo da privedem radove kraju. Imao sam sreće da izbegnem stambeni kredit, iako sam nekoliko puta bio blizu iskušenja. U svakom slučaju izgradnje mi je dovoljno za neko duže vreme a nekretnine više ne smatram za privlačnu investiciju. Medjutim iza ovog gradjevinskog investicionog buma ostala je gomila nezavršenih gradilišta po Srbiji, ogroman broj spornih vlasničnih odnosa, pitanje je i kako će banke proći na kraju. Moje mišljenje je i da taj gradjevinski lobi nije baš najsrećnije zatvorio krug a država se teško odriče šablona i još teže priznaje greške.
Poželeo bih na kraju zdravu i uspešnu 2012.
Pozdrav.
Za Ivana – Imam neposredno iskustvo sa troškovima stanovanja i troškovima života uopšte, u dve evropske metropole i u Beogradu. Troškovi režije (kako smo to nekada zvali) ubedljivo najviše zaostaju za evropskim cenama (cene zanatskih usluga ostavljam po strani). Odeća i obuća su na nivou ili iznad evropskih cena, hrana polako sustiže evropski prosek itd..
Meni se čini, na bazi onoga što vidim (samo) u Beogradu kada u njemu boravim, da kvalitet komunalnih usluga i nije tako loš. Ovo je naravno površna opservacija iz kruga dvojke. Moja najveća primedba i strah ako hoćete, vezana je ipak za troškove tekućeg i investicionog održavanja koje niko ne pokriva. To dovodi do potpunog ruiniranja gradova.
O temama koje ste pomenuli sam pisao u još jednom tekstu http://nkatic.wordpress.com/2009/01/27/alajbegova-preduzeca/ i možda Vam bude zanimljivo da pročitate. Svako dobro u Novoj godini i nemojte se ustručavati da me kritikujete, ili da se samnom ne slažete.
Za Saleta – Stambeni krediti su dugoročni i svašta će se događati u godinama pred nama. Nije mudro donositi odluke samo na bazi zbivanja u jednoj ili dve godine. Sve dužnike pre svega treba da interesuje sudbina dinara. Odatle će doći najveće nevolje i svi će biti u ogromnom problemu bez obzira na valutu kredita. Svako dobro u Novoj godini.
Gospodine Katicu,
jako zanimljiv tekst i upotpunosti se slazem sa Vama da vizuelni identitet stambenih objekata u nasim gradovima mora da se poboljsa.Da bi se podigla kultura stanovanja i sam kvalitet neophodno je da postoje i neka izdvajanja za tu svrhu.To nikako nije sporno, samo se plasim da se sve to nepretvori u jos jedan izdatak sa minornim efektima,i gotovo nevidljivom pozitivnom eksternalijom. Nadam se da mi necete zameriti, ali ne slazem se sa Vasom konstatacijom da su cene komunalnih usluga u Srbiji niske,mislim da su previsoke.Cena usluge posmatrana izolovana od svega u apsolutnom iznosu je niska,ali ako pogledamo kvalitet te usluge pa jos pogledamo strukturu cene ili analiziramo strukturu troskova javnih preduzeca koja pruzaju te usluge videcemo da u relativnom smislu cena je previsoka za uslugu koju mi dobijamo i standard koji gradjani Srbije imaju.Plasim se da gradjani Srbije placaju previsoku cenu za zapustenu infrastrukturu koju koriste.
Ovom prilikom ne zelim da se osvrcem na vodjenje javnog sektora za koje smatram da ima visok uticaj na nivo usluge koju svi mi dobijamo.Zelim samo da kazem da cena nije visoka ako od svakog dinara placenog za kilovat struje recimo, deo ode u izgradnju kapaciteta recimo za proizvodnju zelene energije.To je onda jedan vid ktitorstva za buduce generacije,nacin da postanemo energetski efikasniji, ali i nacin da nasi trzisni akteri postanu konkurentniji.
Ako novac od placenog racuna zavrsi za placanje trinaeste plate,za bonuse, na racunima privatnih firmi putem vrlo sumnjivih ugovora u kojima je nacelo ekvivalentnosti ozbiljno naruseno,za bespovratne pozajmice radnicima koji i onako imaju plate daleko iznad proseka i za koju ce cesto kupovati uvozne proizvode i tako samo preliti deo dohotka na spoljni dug kojim se finansira uvoz iznad izvoza, onda je po mom misljenju cena ma kakva bila previsoka i gradjanima moze samo ostati gorak ukus kada je plate.
Smatram da javni sektor nije tu da trosi resurse ovog drustva, vec da da aktivan doprinos njegovom razvoju.Nikada necu zaboraviti Vase reci “A sta ako investitori nedodju” gde ste bili 100% u pravu.Krivnju u svemu tome ima i infrastruktura u najsirem smislu koja je zapustena i cini da mi budemo nezanimljivi investitorima.Danas neki dolaze ali uz velike subvencije ponovo na stetu budzeta (njegovog razvojnog dela) i na stetu infrastrukture koja i dalje trpi.
Bio bih srecan da mnogo toga gore nije istina i da je sve dijametralno suprotno.Gospodine Katic,zelim Vam prijatne dane za praznike,svako dobro i veliki pozdrav.
Gospodine Katiću,
Ako možete da mi date odgovor šta da rade ljudi koji su se zadužili u CHF,tj. uzeli stambene kredite 2008 god u toj valuti i sad posle tri godine duguju 20% više od onog što su uzeli.Kako ti ljudi da izadju na kraj jer i da prodaju stan trebalo bi da doplate banci tih 20 % da bi skinuli omču oko vrata.
Hvala i sve najbolje u Novoj Godini !
Mislim da je ovde rec o perezu na imovinu. Racuni su posebna tema. Taj sto ne placa tekuce racune u skupom stanu, sigurno nece placati racune ni u jeftinom. Odrzavanje i racuni za kucu na periferiji su veci nego za stan u centru grada. Mislim da ne postoji jasna korelacija izmedju vrednosti stana i postotka placanja racuna. Moguce da je korelacija cak i u drugom smeru. Ovde je rec o pljacki gradjana ( i dijaspore ) u vidu poreza za koji gradjani nista ne dobijaju, a neki se dovode do ivice siromastva zato sto zive na skupoj lokaciji. I to selektivno, ako ste siromasni teze vas pogodi. To nema veze ni sa ekonomijom ni sa odrzivoscu, vec je jedna gruba pljacka, neodgovornost, populizam itd. Ko ne ume razumno da naplati porez i razumno organizuje potrosnju i izgubi svaku kontrolu nad dogadjami, cesto pribegava populizmu, a to je i mnogo laksa naplata nego reformisati drzavnu potrosnju. Ideja da se ivesticije prebace iz nekretnina u duge sektore je razumna, ali ako gastarbajterime demotivisete da ulazu u nekretnine oni nece ulagati u Srbiju u opste. A ta suluda gradnja je ipak imala nekog ekonmskog efekta u Sr. Sigurno nece otvoriti hi-tech start-up u Srbiji. Svim piscima i komentatorima srecni praznici.
Pogledajte ovo: dinar najstabilnija valuta u 2011. godini
http://www.kamatica.com/vesti/1955/dinar-najstabilnija-valuta-u-2011-godini
За Радета – Од етикета које повремено добијам само ми је фалила још неолиберална. Нека, не смета. Свако добро у Новој години.
Господине Катићу,
ја се плашим да Вас у Србији не прогласе неолибералом:).
Откуд Вам пада на памет да људи који живе у великим становима на престижним локацијама, а не плаћају рачуне, треба да се преселе у мање станове на мање пожељним локацијама и троше разлику у цени од продаје старог и куповине новог стана (куће). Тај неолиберализам у Србији се не сме дозволити:). За те људе се у Србији сматра да имају право да живе ту и да не плаћају ионако нереално ниске цене комуналиоја, струје и слично.
Za Slavena – Hvala na lepim željama, svako dobro i Vama.
Postovani gospodine Katicu,
po mom misljenju i po onom sta vidim u Nisu,cene nekretnina sem navedenog visokim odrzavaju i dodatna tri faktora.
- Kupovina nekretnine je najlaksi nacin da korumpirani lekari,profesori,politicari i cela plejada ostalih svoju gotovinu prebace u nesto sto misle da im je sigurno.
- Narko kapital se najlakse ubacuju kroz nekretnine i to kako pojedinacno tako i preko finansiranja celokupne izgradnje zgrada, poslovnih centara,hotela i recimo vinarija.
- Dijaspora dosta novca trosi na kupovinu nekretnina.
Sve tri kategorije kupaca imaju mnogo novca na raspolaganju i to vise nego sve ostale kategorije kupaca zajedno u Srbiji, po mojoj proceni i skromnoj racunici kao i po onom sto vidim.
I nista manje bitno, za druge investicije i ne znaju.
Izvinjavam se svima zbog fonta imam nekih tehnickih problema trenutno.
G-dine Katiću, svaka čast na tekstu. Vrlo realna analiza stanja na tržištu nekretnina kod nas. Samo bih napomenuo jednu bitnu stvar za skeptike koji održavanje nekretnina tj.Facility Management kod nas nazivaju neodrživom kategorijom. Toliko postoji elemenata u tom procesu održavanja stambenih zgrada koji se mogu sprovesti bez većih finansijskih ulaganja od samih stanara, a koji znatno poboljšavaju kvalitet i kulturu stanovanja. Erozija kvaliteta je postala stil života, posebno u Beogradu. Pozdravljam Vas i želim sve najbolje Vama i vašoj porodici u novoj 2012. godini !
Za Dejana – Problemom logike subvencionisanih kredita sam se bavio u starom tekstu koji sam naveo u futnoti.
Snižavanje učešća je mamac da se lakše uđe u kredit, ali će glavnica zato biti veća, a otplata neizvesnija. Ovo omogućava da se stanovi lakše prodaju, sve je to odlično za prodavce, ali kupac ostaje sa glavoboljom za narednih 20 ili 30 godina. Ne zaboravite i da je eventualno vraćanje stana banci strahovita trauma sa kojom se Amerikanci npr. mnogo lakše nose nego Srbi. Hvala na komentaru.
Za Perića – Naravno da svako ima pravo da ostane da živi gde želi, pod uslovom da izmiruje svoje obaveze za struju, grejanje, održavanje itd.. Tu sve počinje i tu se sve završava. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu, odlican tekst na vrlo interesantnu temu.
Nekretnine su najzastupljenija kategorija imovine u ukupnom bogatstvu vecenih gradjana, tako da pomeranje cene nekretnina znacajno utice na bogatstvo vecine. Pad cena nekretnina znaci siromasnje za vecinu gradjana.
Na ovu temu bi se moglo napisati jos dosta tekstova. Na primer niste pomenuli porez na imovinu. Drazava ce vrlo verovatno u ocaju da popuni budzet odmah posle izbora podici porez na imovinu i tako mozda i nesvesno biti katalizator pomeranja na trzistu nekretnina koje ste predvideli.
Vrlo interesantna korelacija postoji izmedju kursa dirana i cene nekretnina. 2008 i dinar i nekretnine su bile najskuplje. U zadnjih pola godine cene nekretnina su se zajedno sa dinarom stabilizovale i promet je zivnuo.
Moram da prokomentarisem i recenicu iz teksta “Jedno je sigurno, cene nekretnina moraju padati”, koja moze da se protumaci i kao indirekti investiconi savet. Slazem se sa tom recenicom kao i da ce nekretnine i dinar nastaviti da padaju zajedno. Suprotno kretanje je jednostavno … perverzno. Medjutim, mora se odredjena verovatnoca dodetili i scenariju hiperinflacije i to eurske hiperinflacije. U tom scenariju ulaganje u nekretnine bi bio nacin za ocuvanje vrednosti. Verujem da je kriza eura doprinela vecem prometu na trzistu nekretnina.
Hvala i pozdrav
Po meni, ni penzioneri koji zive u 70 ili 100 kvadrata na Dedinju ili Vracaru imaju prava da ostanu tamo, a drzava nema prava da ih ugrozava porezom niti bilo kakvim maltretiranjima. Isto kao sto siromasni penzioneri na Hampstead-u koji zive u stanu od milion-dva funti, nisu ugrozavani od drzave, sta vise drzava ih nekada pomaze da ostanu tamo. Pravo na nesmetano uzivanje svog doma je prece od bilo kakve politike. Srpske administracije tradicionalno su sklone otimacini i nasilju, kao i narod uostalom, i jedva cekaju takvu priliku. Sa druge strane troskovi i nacin odrzavanja moraju pod hitno da se regulisu zakonima prilagodjenim nasim uslovima.
Poštovani gospodine Katiću,
Ne slažem se sa konstatacijom da država stavlja građanima omču oko vrata.
Razmislite šta građani gube ako kupe stan na ovaj način. Po meni skoro ništa. Ako je učešće 5% ( kako su najavili) a oslobađanje od PDV-a 8%, mlad čovek koji uzima subvencionisani kredit kome je ova priča i namenjena, kupuje stan bez sopstvenog učeća još ga država časti sa 3% po osnovu većeg povraćaja PDV-a. Sa druge strane država mu možda finansira i 15-20% investicije sa beskamatnim kreditom i grace periodom od 25g. Jedino što čovek gubi je rata koju plaća ali ako već nemate stan onda i onako morate da ga iznajmljujete što mu opet dođe na isto.
Ako više niste u stanju da iz bilo kog razloga ne plaćate kredit onda lepo vratite stan nazad banci , koja prodaje stan , pri tome ima pristojan buffer od 20-25% i još otplaćene rate i namiruje svoja potraživanaj a država koja je sve ovo zakuvala vam ne može ništa jer imate grace period na 25g a do tada će inflacija da pojede dug.
Slažem se sa Vama da su cene stanova precenjene i da postoje prilične neravnoteže , ali one ne nestaju preko noći. Pa ti stanovi i ta domaćinstva su postojali i ranije, i pre popisa, ali je cena značajno rasla svake godine do 2008. Očigledno su drugi razlozi uticali na cene nekretnina i očigledno će i u nardnom periodu uticati sa korekcijom na dole bilo po osnovu promene kursa bilo po osnovu promene kamatne stope. Ali to su makro ekonomski faktori koji će pogoditi sve , pa kada krene kriza nećete imati pojedinca koga banka iseljava iz kuće već masu ljudi bez posla sa problemima u otplati kredita, državne finansije u rasulu i u takvim okolnostima i haosu očekujem prilično diskutabilno naplatu. Verovatnije će krenuti das e guraju stvari pod tepih sa reprogramima , uvođenjem grace perioda i sl dok se ne sačekaju bolja vremena…
Ako ni to ne upali , selite se u manje stanove, periferiju grada ili drugi grad ili selo. Ali ste do tada mirni.
Drugo , da li zaista mislite da kada nastupi kolaps da će banke odobravati nove kredite i da će država subvencionisati stanove?
Mislim da nije loše ugrabiti priliku sada.
Naravno sa aspekta države, ovo je suludo. Subvencije se daju da se ljudi usmere da rade nešto što inače ne bi radili a korisno je. Tipa naseljavanje periferije, pograničnih područja i sl. U BGD će postojati tražnja sa ili bez tih subvencija. ALi to je politika. Nema to veze sa ekonomijom i nema razloga zato ni kritikovati, osim konstatovati da je ekonomski sulud potez,
Pozdrav
Одличан почетак и крај, али се не бих сасвим сложио са средишњим делом текста где описана ситуација највише личи на зачарани круг из кога се не назире излаз.
Прво ваља зарадити новац, па тек онда одржавати зграде. Пошто
нам је реални сектор који доноси новац практично на издисају, не видим неко одрживо решење.
Za Perića – U mom tekstu je, između ostalog, reč o vlasnicima stanova koji ne izmiruju obaveze koje bi morali. Dakle, oni imaju tezaurisanu vrednost, i po tom kriterijumu oni nikako nisu siromašni. Oni mogu izaći iz problema i podići kvalitet života prodajom imovine i preseljenjem u skromniji smeštaj. Vi govorite o siromašnim građanima bez alternative. Njima država mora pomoći i to nije sporno.
Što se slobode izbora tiče, ona je takođe nesporana, pod uslovom da se ne realizuje o trošku drugih. Hvala na komentaru.
Mogao bih da se slozim se vecinom tvrdjenja, osmi jedne. A to je da porodice ili penzioneri treba da se sele ako ne mogu da priuste cenu realnog odrzavanja stana. To ne sme da bude ideja drzave, iako sam cuo od vise domacih ekonomista da je to spas. Razlog je pre svega sloboda izbora, zatim sprecavanje procesa segregacije, koje gospodin Katic vrlo dobro poznaje iz UK. To sto nase drustvo nije u velikoj meri podeljeno je mozda jedina prednost u odnosu na Zapad. U Britaniji vlasti, narocito u politicki polarizovanim sredinama potpomazu ostanak siromasnijih u svojim domovima bez obzira kako skupa lokacija bila. Tu postoji sistem prava benefita, gde drzava isplacuje cenu rente i lokalnog poreza ( vrlo visok za nase uslove ) za odredjenu lokaciju. Ne samo da mozete ocekivati pomoc kod rente vec i kod troskova fizickog odrzavanja objekta. Takodje postoji obaveza gradjenja socijalnih stanova za preduzimace, cak i u najskupljim krajevima. Da nije sistema benefita London bi izgubio svoju prosaranost ( jedan od cinilaca za politiku jednagih sansi ) i imali bi dva grada odvojena bodljikavom zicom. A lokalne vlasti bi pravile pare tako sto bi rusile council blokove gradile privatne stanove i iseljavale underclass u razne nedodjije. Tamo su prepoznali da je to ogroman problem i lece ga. Kod nas ce tek da se stvori i tome nece biti leka.
Poštovani gospodine Katić, u potpunosti se slažem sa vama. Svako ko realno gleda na stvari vidi ovu situaciju isto. Nije mi jasno zašto se na ovakav način obmanjuje narod. Svima je valjda jasno da je Srbija u velikoj i finansijskoj krizi. Privreda ne funkcioniše, samim tim izostaju i sredstva namenjena punjenju budžeta iz koga se neopravdano subvencioniše i stambena izgradnja. Vlast, da bi obezbedila sredstva za kakvo takvo funkcionisanje države primorana je da se zadužuje, odnosno da zadužuje gradjane ove zemlje. Sve što se uzme na zajam kad tad dospeva na naplatu, uvećano za kamatu. Da li je u takvoj situaciji gradjanima Srbije u interesu zaduživanje za ovakav vid ulaganja, gde je sasvim izvesno da i ovako ima viška stambenog prostora? Sigurno nije. Na ovakav način “sadašnji gradjani” ove zemlje, odnosno vlast u njihovo ime, troše sredstva svojih potomaka. “Obezbedjuju” im nešto, što im verovatno neće biti potrebno, a sami potomci će to skupo platiti.
O ovome se može dosta pričati i pisati, ali čini mi se bez pozitivnog efekta na ovo društvo. Da ne dužim dalje, od mene toliko.
Господине Катићу,
као да сте прешли у либертаријански табор, или сте се мало дуже времена задржали у Србији, и уочили да је кључни проблем држава.
У сваком случају одличан текст који је у потпуности тачан. Можда сто још само могли поменути (мада можда није тема) одсуство улагања у електроенергетски и остале комуналне секторе услед неимања средстава због неоправдано ниских цена којима се купује социјални мир и власт.
Без реформи у овим секторима, наша спирала ка пропасти ће се наставити, млади и способни људи ће и даље одлазити а проценат пензионера и оних који ухлебљење налазе у јавном сектору ће расти. Самим тим ће и расти отпор према било каквој политици економског развоја која на самом почетку мора бити политика стезања каиша.
Поздрав.