Džozef Štiglic, američki ekonomista i nobelovac, upozorava svetsku javnost na opasnost od novog recesionog ciklusa u razvijenom zemljama ukoliko one budu istrajavale na radikalnom smanjivanju javne potrošnje. Štiglic smatra da je potrebno raditi suprotno, odnosno da bi države, neobazirući se na deficite budžeta, morale pokrenuti ciklus investiranja. Umesto kresanja budžeta, Štiglic preporučuje paket stimulativnih mera, rast javne potrošnje i investiranje, pre svega u infrastrukturu i energetiku.
Štiglic nije jedini koji izriče ovakva upozorenja i ta škola mišljenja počiva na kejnzijanskoj teoriji i iskustvu. (1) Ekonomisti ove orijentacije smatraju da će smanjivanje budžetske potrošnje dovesti do nove recesione spirale – dodatno smanjenje tražnja će prouzrokovati novi pad ekonomske aktivnosti i izazvati novi rast nezaposlenosti.
U periodima recesije svi postaju mnogo oprezniji i troše sve manje, uključujući i građane koji su zaposleni i imaju siguran posao. Ovaj fenomen je ekonomiji poznat kao paradoks štedljivosti (pardox of thrift) i na njemu upravo i počiva Kejnzova konstrukcija izlaska iz krize. Kako i građani i privatni sektor u krizi malo troše, dodatna tražnja i podsticaj moraju doći samo iz sektora države i jedino se tako može pokrenuti novi investicioni ciklus i podstaći rast zaposlenosti.
Politika koja je fokusirana isključivo na smanjivanje javne potrošnje, koja zanemaruje privredni rast i prihodnu stranu budžeta, ne može bitno popraviti stanje javnog duga. Period recesije već dovodi do pada budžetskih primanja jer su prihodi od poreza sve niži. Snižavanjem javne potrošnje se dodatno smanjuje broj onih (kompanija i zaposlenih) koji doprinose budžetu. Kao posledica smanjenja tražnje i pada zaposlenosti, bruto domaći proizvod će stagnirati ili padati. Uprkos smanjivanju javnog duga, stepen zaduženosti koji se meri u odnosu na BDP neće biti značajno smanjen.
Sasvim oprečni pogledi na rast javne potrošnje stižu od neoliberala koji smatraju da se ekonomija može oporaviti i bez intervencije države. Po njima, pad privredne aktivnosti i rast nezaposlenosti nisu ništa drugo nego čin „kreativne destrukcije“ i neophodna faza pročišćavanja ekonomskog sistema. U tom procesu cene i plate padaju a sa njima i troškovi preduzeća čija se konkurentnost popravlja. Tako osvežena i konkurentna privreda potom ulazi u novi ciklus rasta oslobođena neproduktivnog balasta. Ovaj proces je spor i krajnje neizvestan, a iskustva pokazuju da je to put kojim se pre stiže do socijalnog haosa nego do zdravog oporavka.
Teorija i dosadašnja iskustva su na strani kejnzijanaca, ali je njihov model danas veoma teško primeniti. Kejnzijanska misao potcenjuje aktuelnu raspodelu moći koja stvara potpuno novi ambijent u kome se današnja kriza dešava, i to je najveća slabost predloga. Pravi kontrolori budžetskog trošenja više nisu države, danas su to rejting agencije i banke. One, a ne parlamenti i vlade određuju okvir budžetskog trošenja.
Uz pretpostavku da država i napravi radikalan otklon od proklamovane politike i krene u ciklus investiranja kroz rast javne potrošnje, postavlja se pitanje – ko će finansirati deficit budžeta? Za novi ciklus je potreban novac. Finansijski sektor ga ili neće dati, ili će ga dati po neodrživo visokoj ceni koja će obesmisliti svaku kalkulaciju isplativosti investicija. Države koje bi se odvažile na sprovođenje takve politike našle bi se na meti rejting agencija koje bi ih sve niže rangirale i time im povećavale troškove zaduživanja.
Izlaz bi se (teorijski) mogao tražiti kroz direktno finansiranje deficita budžeta od strane centralne banke čime bi se zaobišao bankarski sektor, ali i tada bi bilo velikih problema. U kontekstu vladajuće doktrine poslednjih decenija, to bi značilo drastično kršenje pravila koja su već postala tabu. Ne treba potceniti ni opasnost da i sama država zloupotrebi emisioni mehanizam centralne banke i tako umesto privrednog rasta proizvede inflaciju.
Funkcionisanje kejnzijanskog modela ostvarivo je samo uz promenu baznih premisa na kojima počivaju moderne Zapadne ekonomije i njihovi finansijski sistemi. To je mnogo kompleksniji zahvat od promene budžetske politike. Najteži, ali i najvažniji deo tih promena bila bi reintegracija finansijskog sistema u privredni sistem i podređivanje finansijskog sektora interesima privrede. To narušava moć i specijalni položaj koji su finansijske kuće prigrabile u poslednjim decenijama prošlog veka i iz koga fantastično profitiraju. Ako bi ova reintegracija bila moguća, tada bi izlazak iz krize kroz rast budžetske potrošnje bio daleko lakši.
Konačno, svetska ekonomska kriza nije ni nastala zbog deficita budžeta, već zbog neodgovornosti finansijskog sektora koji je izmakao svakoj kontroli. Uspostavljanje (ili povraćaj) kontrole nad njim mora stoga biti prvi korak u sistemskom rešavanju ove kolosalne ekonomske krize. Kejnzijanci, čini se, ovu činjenicu kao da ne vide, ili ne žele da vide. Oni nude rešenje koje koncepcijski ima smisla, ali se ne može sprovesti.
________________________________________________________________________________________
(1) O politici Dž.M. Kejnza sam pisao u tekstu http://nkatic.wordpress.com/2010/08/29/sta-bi-danas-rekao-kejnz/
Додатак:
Раније сам већ коментарисао текст, али ево да додам још нешто.
Наиме сад прочитах чланак Штиглица из априла 2001.?, у коме тада дословце објашњава режију ММФ-а према земљама у “развоју”, па и према Србији.Кад сам прочитао чланак , као да уживо доживљавамо тај сценарио у Србији, почевши од 2001. године.
Г. Штиглиц тада отворено говори о свесним корацима ММФ-а ( ваљда из искуства) у интересу финансијске олигархије, о сламању отпора слабих земаља, и отимачину ресурса земље-жртве, комбинованим мерама, саветима и притисцима.
На почетку вели, ” скенира ” се економија земље(жртве), али ми је запарало очи(уши) кад прочитах да скенирају и “кадровско” стање, тако да је јасно постављење “наших” стручњака-реформиста који су наједном завладали финансијама Србије, то нажалост ,траје до дана данашњег.
О томе сте и Ви г. Катићу писали пар пута , напомињући гротескну “радост” наше реформске “елите” која већ деценију “успешно” преговара са ММФ-ом, а у ствари се ради о некој врсти стечајног управника, који за собом доноси неизвесност. Како време убрзано иде, сиво нам се пише!
Ја бих једино лаички додао, да и г. Штиглиц сада у ово време неизвесности саветује “нормалне” развијене земље шта им је боље чинити (од два зла), али како време иде , мени се чини да та Олигархија која стоји и иза ММФ-а, сад ради и против “развијених земаља ” које су конкуренција њиховим глобалним интересима. Покушава да смањи своје проблеме, пребацујући их, или делећи, са другима. Некад је и привремени хаос , покушај у смеру решења.
Како видим сад ЕУ наједном тражи и помоћ Кине, …али је речено и раније, ипак изгледа да је суштина у кризи целог система, пословном моралу , алавости, огољено лихварење, отимачини на “законит” начин, итд.
( о тим проблемима слично, и Ви г. Катићу пишете и у следећем тексту “Криза капитализма,..”, али и кроз ваше и друге коментаре, који су корисни, као и линкове које постављате пема вашим ранијим текстовима, који су од користи и шире видике. Хвала)
*извор за чланак:
-Гвардијан- IMF’s four steps to damnation : http://www.guardian.co.uk/business/2001/apr/29/business.mbas
-Васељенска тв -Јозеф Стиглиц: Како је ММФ “уништавао” државе!(превод) : http://www.vaseljenska.com/ekonomija/jozef-stiglic-kako-je-mmf-unistavao-drzave/
http://jimrogers-investments.blogspot.com/2012/02/cnbc-video-interest-rates-policy-will.html
Za Damira Matulovića – Na liniji Vaših komentara su moji raniji tekstovi npr.:
https://nkatic.wordpress.com/2008/10/07/godine-koje-su-pojeli-skakavci/
http://nkatic.wordpress.com/2008/05/20/nostalgija-i-duznicka-faktografija/
https://nkatic.wordpress.com/2010/05/19/a-sta-ako-stranci-ne-dodu/
Hvala na komentarima.
Ne bih se slozio sa komentarom da je kriza civilzacijska, http://nkatic.wordpress.com/2012/01/23/da-li-je-stiglic-u-pravu/#comment-1084
Da je civilizacijska, onda bi svi sudionici zajedno propadali. Istina je suprotna. Kina, komunisticka zemlja, je u nezaustavljivom rastu unatoc permanentnoj krizi u kapitalistickim zemljama od 2007. Te kapitalisticke zemlje su Kinin glavni inozemni partner prema tome imamo prekid u kontinuitetu. Indija takodje raste masovno, a tu je Brazil.
Ako poblize analiziramo razloge njihovog rasta unatoc krizi, otkrit cemo da je, upravo sprega i snazna kontrola bankovnog (financijskog) sektora ekonomije uzrok tome rastu.
Da nisu samo ljevicarske zemlje u fazi ekonomskog rasta (Chile, Argentina, Ekvador, Urugvaj, Venecuela) nego i kapitalisticke zemlje, dokazuju primjeri Francuske, Njemacke i Australije.
Ove tri navedene zemlje imaju visoko kontrolirane i regulirane financijsko-bankarske sisteme.
A to je rjesenje sto dolazi direktno iz Marksovog teoretskog pogleda na ekonomiju. Marksova ideja nije nova. Malo je poznato da je opasnost od utjecaja banaka na ekonomiju bila naglasena od strane vodja americke revolucije u 18-tom stoljecu. G. Washington je i zapisao svoj stav prema bankama: drzati pod strogom kontrolom i sto dalje od politike.
Rjesenje za medjunarodnu krizu je ponovno uspostavljanja suvereniteta drzava nad financijama, striktna i sveobuhvatna regulacija bankovnog sistema cija bi funkcija bila da radde ono sto im drzava i javnost odrede. Kada drzava i javnost kontroliraju banke i njihovo poslovanje – kroz adekvatnu legislaturu naravno, ne kroz direktno mijesanje u svakodnevne administrativne funkcije – tek ce onda drzave povratiti ekonomije i uspostaviti kontrolu nad rastom i razvojem.
Druga stvar, od ogromne vaznosti za svaku suverenu zemlju je da odbace nebuloznu ideju o kontinuiranom rastu privrede jer to je drugi najkrupniji razlog zasto je doslo do ove zadnje ekonomske krize.
A sa tom premisom se opet vracamo socijalistickoj ekonomskoj teoriji, sto kaze da je konstantan rast ekonomije u konacnom svijetu nemoguc i neodrziv.
Upravo to danas “otkrivaju” ekonomisti i naucnici sa svih strana svijeta. Da li ce razum prevladati?
Najvjerojatnije nece.
Za Milana – Rogers je čest komentator velikih TV stanica i spada u tzv. “katastrofičare”. Jedno je sigurno i on na to s pravom ukazuje – svi “odlučujući” samiti ili samiti “poslednje šanse” su samo šarada. Takvih samita ćemo se nagledati u mesecima, a možda i godinama koje slede. Hvala na linku.
Da li je ovaj gospodin u pravu?
http://jimrogers-investments.blogspot.com/2012/01/you-should-panic-by-2013-or-2014.html
Za Vladu – Meni se ipak čini, da kada je finansijski sektor u pitanju, brodelovci dobro uočavaju jedan dublji istorijski proces koji je na sceni. (Moj tekst http://nkatic.wordpress.com/2011/08/22/kraj-epohe-i-sumrak-imperije/ ). Uzgred, i Lenjin je, na primer, lucidno uočio vezu izmedju razvoja imperijalizma i uspona finansijskog kapitala. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Svima je krajem dvadesetog veka trebao novac. Nekom da investira u Kinu i dobije jeftiniji proizvod i veliko tržište, nekom da smanji socijalne tenzije i ima mir, nekom da gradjani zive bolje i dobije izbore, nekom da gradjani ne žive lošije…Epl nebi bio osvojio ceo svet da proizvodi u Americi, na zapadu su doskora bili zaboravljeni socijalni protesti, zahvaljujući lakom dobijanju kredita deca su imala iluziju da mogu da žive istim standardom kao i njihovi roditelji, Grci da mogu da zarađuju kao Nemci…
Svima je trebao novac, jer se samo se jednom u veku otvara tržište o milijardu ljudi. Zato su bankarima i skinute sve ograde. Pa, zar nisu banke pomogle Reganu da dobije Rat zvezda. Rizik je bio velik, ali dobit nemerljiva.
Kina je pomogla bogatim ljudima da seleći proizvodnju i kapital budu još bogatiji , a radnicima iz zemalja, odakle se seli kapital i proizvodnja, da budu siromašniji. Međutim, sad je došlo vreme da firme ne otvaraju pogone u Kini da bi više profitirale, nego da bi opstale.
Razvojem Kine i Indjije su pogođeni sve širi i širi slojevi ljudi na Zapadu. Prvo manualni radnici, zatim radnici iz nisko tehnološke proizvodnje, sledeći će biti iz visoke tehnologije, zatim usluga…
Raspojasan finansijski sektor je bio batina Zapada u obračunu sa komunizmom, u hvatanju koraka sa Kinom, u usporavanju njenog rasta, u smirivanju socijalnih tenzija…Mislim da je finansijski sektor samo pojačavač krize, a ne uzročnik.
Svakako, duh deregulacije koji je izašao iz boce se mora zatvoriti, ali kako to uraditi selektivno da on i dalje drugima kvari posao, a Zapadu opet samo koristi.
Pozdrav.
Poštovani g. Katić!
Nakon što mi je komentator Bojković dao link, to se izvinjavam za neopravdanu “optužbu” za brisanje.
@ Marko Bojković
Zahvaljujem ti na informaciji, na temelju koje sam došao u priliku da se izvinim g. Katiću.
Za Marka Bojkovića – Hvala na trudu.
Ako smem da se uključim u diskusiju, da li se možda radi o ovom tekstu gospodina Katića:
http://nkatic.wordpress.com/2007/10/30/misterija-srpskog-privrednog-rasta/
i ovom Vašem komentaru, u kojem ste postavili pomenuto pitanje (rečima: “Inače zaregistrirao sam da se u Vašim tekstovima bavite sporednim temama, a glavnu (prognozu kada će riknuti Srbija) obilazite kao kiša oko Kragujevca.”):
http://nkatic.wordpress.com/2007/10/30/misterija-srpskog-privrednog-rasta/#comment-415
a na koje je gospodin Katić dao sledeći odgovor:
http://nkatic.wordpress.com/2007/10/30/misterija-srpskog-privrednog-rasta/#comment-416
Nastavak komentara:
Što se tiče Vaše tvrdnje da nikada niste ništa brisali na ovom saitu, dozvoljavam da sam pogrešio, ali imat ćete moje izvinjenje kada mi ukažete Vaš tekst uz koji sam Vam postavio pitanje: Kada očekujete bankrot Srbije, kao i Vaš odgovor da će se isto nužno desiti u skoroj budućnosti. Ovo nisam kasnije našao uz tekst (priznajem da je moguće da sam isto prevideo).
Možda se trebam ispraviti i u pogledu naratora emisije “Jer vi ste to tražli!”, jer se verovatnije radilo o glumcu Ustinovu.
Kažu da gerijatrija nije bolest, ali zbog nje mogu boleti noge ili ruke.
Poštovani g. Katić!
Kako pored sve neugode nastavljate raspravu sa mnom, to ću se osvrnuti i na tekst u fusnoti (koji sam prenebregnuo) o kulturi dijaloga i o ostalim “evropskim civilizacijskim vrednostima i standardima”.
U svojem tekstu vi prigovarate Srbljima zbog necivilizacijskog ili konfliktnog dijaloga i zagovarate blazirani, degutantni (za moj ukus) stil razmene mišljenja (u kojem je više izvinjavanja nego argumentacije).
Vi ste izgleda fascinirani i potpunom anglosaksonskom otudjenošću (počev od porodice pa nadalje) i bezosećajnošću.
Za mene nije baš neka civilizacijska tekovina kada Vaši Anglosaksonci zatvore prozor da ne čuju krike žene koju siluju na ulici, kada se osvrnu na komšiju samo kada iz njegovog stana izlazi nepodnošljivi smrad zbog raspadanja i da ne nabrajam dalje.
Dakle, za razliku od Vas koji ste fascinirani sa svekolikim euroatlanskim vrednostima (u kojima pored ostalog homoseksualci i ostale organizirane manjine terorizuju većinu), ja dobijam ospice kada čujem izraz zapadne kulturne, civilizacijske i ostale vrednosti (jer u njima za mene primitivca nema ništa prirodnog i ljudskog tj. normalnog).
Što se tiče primitivne kulture medjuljudskih odnosa (inkluziv i dijaloga) ja se držim pravila (moralnog načela) da svaki dug treba vratiti (po mogućnosti sa kamatom).
Drugim rečima da ne treba okretati i drugi obraz radi daljeg šamara ili se izvinjavati zbog toga što ste nekoga izazvali da Vas uvredi.
Iz Vaših pozivanja na filozofe i ostale mislioce, vidi se da mi ne komunikujemo na istoj ravnini. Ja sam sasvim u prizemlju (sa seljačkom logikom) a Vi u filozofskim visinama, koje su za mene nedostupne i neshvatljive. Ako se ovome doda i moj agnosticizam, Vi i ja se možemo uporediti sa Nebom i Zemljom.
Japanci bi rekli da svako ima svoju karmu (a ja nisam sa svojom baš previše nezadovoljan).
Za Nikolu Turajlića – Ne znam o kakvom izbrisanom komentaru govorite. Na ovom blogu ništa nije brisano. Moj prastari tekst iz 2006. godine, “Reči i topuzi” (za koji sam dao link), nema veze sa “prognozom o propasti Srbije”, ali ima veze sa kulturom dijaloga i stilom polemike. Hvala na komentaru.
Poštovani g. Katić!
Ipak smo došli do suštine problema i toga da sam u pravu (kao uvek).
“Nelagodu” Vam ne stvara moj odgovor na komentar “našeg malog mikice”, već moje “nedovoljno rešpektovanje” Vaše osobe.
Vama nije činilo “nelagodu” što je jedan maloumnik omalovažio Marksa (ja u ovom nisam ni bitan) jer mu niste za isto ni prigovorili (a ja sam stekao dojam, možda pogrešan, da ste saglasni da se “Marksov čvor” ne može razvezati), već ste u odgovoru na komentar postupali po onoj narodnoj “kćerku kara a snahi (Turajliću) prigovara”, a meni sada nabijate Vašu “zgroženost” na nos (za relativno benigni odgovor).
Što se tiče činjenja “usluga” mojoj malenkosti ne trebate se tim opterećivati, već se rukovodite svojim interesom, jer ja se znam brinuti sam o sebi.
Ne znam na što imputirate sa vraćanjem polemike na “prastari tekst”, ali ako mislite na “prognozu o propasti Srbije” (na koju sam Vas isprovokao), Vaše nepotrebno “junačenje” je bilo kratkotrajno, jer ste ipak istu sa mojim komentarom izbrisali sa bloga.
Kako bi se nastala “konfliktna” situacija razrešila, predlažem da se previše ne “junačite” sa svojim “kritičkim duralom” i jednostavno neobjavljivanjem ovog komentara potvrdite moje uverenje čemu “naginjete” (mojoj prohibiciji na Vašem blogu), što ću ja prihvatiti bez daljeg komentarisanja.
U koliko bi ste mislili (što mi je teško za poverovati) da bi moje prisustvo na blogu bilo “korisno” da razbije monotono skandiranje komentatora (Bravo majstore), očekivao bih da selektuje imbecilne komentare koji se tiču mene jer ja sam nešto kao “oštar pas” kojega ne treba izazivati i da u razjašnjenju “nelagode” objasnite da se to nije ticalo mene, već smera u kojem je krenulo komentarisanje (opet bez objavljivanja ovog komentara).
U svakom slučaju ja nemam potrebe kao ni želje da Vam “proizvodim nelagodu”, pogotovo što Vas i dalje cenim kao čoveka i stručnjaka (ali nažalost ne ranijoj meri).
Za Nikolu Turajlića – Sa velikom nelagodom objavljujem Vaš komentar, ali nisam siguran da Vam time činim uslugu. Ova vrsta polemike me vraća na moj prastari tekst https://nkatic.wordpress.com/2006/12/06/reci-i-topuzi/.
@ mikica
Ako mi g. Katić dozvoli (kao moderator) odgovorit ću na tvoj umni komentar odnosno upozorenje o mojoj destruktivnosti i smešnoj tezi o postojanju “disbalansa” izmedju proizvodnje i potrošnje.
Najpre bih se osvrnuo na tvoju “pismenost i suvislost u izražavanju”.
Izgleda da ti nisi “čuo” da postoje pravila da se imena (pa i u nikovima) pišu velikim slovima, a da rečenice moraju biti jasne i suvisle.
Pre svega iz tvojeg komentara sa jednom nesuvislom rečenicom, u kojoj mešaš nespojive stvari, se ne vidi tko je smešan sa tezom o neravnoteži proizvodnje i potrošnje, Marks ili moja malenkost.
Kako nisi dao bilo kakovu argumentaciju o “smešnom balansu”, onemogućio si me da argumentovano odgovorim na tvoj, reklo bi se, “umetnički dojam”.
Inače ostavljaš na mene dojam “produkta” bolonjskog školskog sistema, koji se sa pojmom “depresija” eventualno susreo samo u vremenskoj prognozi, kao područjem niskog vazdušnog pritiska.
Poštovani g. Katić!
Vaš komentar uz, bez sumnje uvredljivi komentar malog “mikice”, upućuje nedvosmisleno na zaključak o tolerisanju iste i slanju “upozorenja” mojoj malenkosti da se uzdrži od primerenog odgovora, a iza toga sledi dalji nedvojben zaključak o nepoželjnosti.
Medjutim kada tvrdite da nisam u pravu, tada ćete (nadam se) tolerisati i moj “revanšizam”, koji će biti na odgovarajućem nivou.
Pre svega da se razjasnimo da kod mene ne postoji bilo kakova osetljivost na uvrede, a pogotovo na kritiku. Naime, ja sam kao bivši advokat profesionalno deformisan i osećam se “svoj na svome” u verbalnim “prepucavanjima”, pa u pravilu moji “oponenti” prekidaju raspravu u histeričnom (da ne kažem deliričnom) stanju.
Ne želeći zagadjivati Vaš blog “čerečenjem” kojekakvih umnih maloumnika, zloupotrebit ću Vašu toleranciju da našem malom “mikiju” dam primeren odgovor.
Naravno da i za ovu priliku možete uvek upotrebiti Vaša vlasnička prava, uz moj rešpekt istih.
Nekada je na televiziji prikazivana serija (ako me sećanje ne vara sa Deni Kejom) sa naslovom: Jer vi ste to tražili!
Za Nikolu Turajlić – Nijedan komentar na blogu nisam cenzurisao, nikoga nisam “terao” sa bloga, a nemam ni trbuhozborce. Nikoga od komentatora na blogu ne poznajem. Na blogu je veliki broj komentara koji se ne slažu sa mojim stavovima i to mi nikada nije smetalo. Naprotiv, ohrabrivao sam sve kritike. Usudio bih se i da konstatujem da je nivo i civilizovanost komentara na ovom blogu iznad srpskog proseka. Na Mikicin komentar sam reagovao, kao što reagujem i na Vaš komentar.
Moram da konstatujem i jedan srpski psihološko-antropološki fenomen – najoštriji kritičari su istovremeno ljudi koji kritiku najteže trpe.
Što se mene tiče, možete me kritikovati do mile volje, gde i kako god želite. Zbog problema sa vremenom retko posećujem druge blogove i nikada ne komentarišem ono što se o meni tamo piše. Otuda, ko želi da sa mnom polemiše i da uvek bude u pravu, najbolje i najsigurnije je da to čini van mog bloga.
Nadam se i da će Mikica Vaš komentar primiti “sportskije” nego što ste Vi primili njegov. Hvala na komentaru.
Poštovani g. Katić!
Nisam znao da imate na dispoziciji svojeg “trbuhozborca umnog Mikicu”, koji ima ulogu prenosioca poruke onoma koji pokušavaju uneti dihotomiju na Vaš blog.
Ovo istovremeno shvaćam i kao poruku da sam “persona non grata”, što prihvaćam bez prigovora, jer priznajem Vaše vlasništvo bloga i sva prava koja iz toga proizlaze.
Moj sud o ovakovom načinu komunikacije je naravno irelevantan.
Nažalost morat ćete trpeti moje eventualne neukusne primedbe, na saitovima gdje se objave Vaši tekstovi ili moji autorski tekstovi.
http://gdeinvestirati.com/makroekonomija/svet/6798-george-soros-danas-je-najvaznije-preziveti
Krećemo se ka većoj kontroli i totalitarizmu… Zlo kuca i na nasa vrata.
Nema razloga za veselje!
Konačno, svetska ekonomska kriza nije ni nastala zbog deficita budžeta, već zbog neodgovornosti finansijskog sektora koji je izmakao svakoj kontroli. Uspostavljanje (ili povraćaj) kontrole nad njim mora stoga biti prvi korak u sistemskom rešavanju ove kolosalne ekonomske krize.
Nije korektan jer je ekonomska kriza pocela u SAD-u upravo zbog toga sto su banke i privatne financijske institucije ostale bez novca. A to se desi kada se krediti daju milionima nezaposlenih, kako se i dogodilo u SAD-u. Upravo zbog tog deficita novca je Island bankrotirao, a za njim su krenuli Grcka, Portugal, Irska, Italija i Spanjolska. Takodjer je malo poznato da je V. Britanija pred bankrotom i spasila se privremoeno, bas kao i SAD, freneticnim stampanjem novca. Da li vas trebam podsjecati sta su “kapitalisticke” demokracije govorile o Zimbabweu prije par godina kada je tamosnja vlada pocela stampati novac bez pokrica?
I kako je to funkcioniralo u Zimbabaveu? 20000% inflatorna rata. SAD i evropske zemlje ce izmanipulirati svoju situaciju demagogijom i praznom filozofijom, ali nece uspjeti zaustaviti inflaciju u potpunosti. A kada inflacija jednom krene, nezaustavljiva je kao snjezna lavina. SAD ima 54 TRILIONA dolara unutrasnji dug i taj dug raste i dalje. To je prevelika kolicina novca za stampanje. Keynezijanska ekonomska teorija je najvjerojatnije jedini izlaz, ali ta teorija izaziva prevelike socijalne negativne efekte. Najvjerojatniji scenario, prema mnogim SAD ekonomistima je gradjanska revolucija. Zvuci senzacionalisticki, medjutim kada ta procjena dolazi od ljudi kao sto je Gerard Celente npr. ciji je rezime ispunjen predvidjanjima sto su se ispunila onako kako je on predvidio onda kada je on predvidio, onda ta predvidjanja nisu samo jeftini senzacionalizam nego upozorenje sto treba prihvatiti krajnje ozbiljno.
Osobno, cekam taj dan sa veseljem.
Za Mikicu – Ko god došao dobro je došao i svi stavovi su doprinos diskusiji, bez obzira da li se sa njima slagali ili ne. Jedino na čemu insistiram je da se učesnici u debati odnose sa poštovanjem jedni prema drugima. Hvala na komentaru.
Došao vam je Turajlić na sajt, a jao kuku vama, Marks i njegove smešne teze o balansu proizvodnje i potrošnje…
Burazeru, oni vladaju a mi miševi radimo za njih
Poštovani g. Katić!
Skromnost je vrlina koja ne razbistrava mutnu vodu.
Na Vaš prigovor da sam “umišljeni glupak koji ima odgovor na sva pitanja” odgovaram da nisam kokoš i ne znam nositi jaja, kao i hemičar da znam procese koji se pri tome odvijaju, ali vrlo dobro znam oceniti što je mućak.
Što se tiče moje “analitičke sposobnosti” ista je limitirana na “dijagnozu”, za razliku od Vas koji ste u stanju ponuditi i terapiju koja nije baš često u korelaciji sa “dijagnozom”, (pogotovo kada se radi o SEK-i).
U svakom slučaju imat ćemo, nadam se, priliku da “ukrstimo argumente” u vezi sa obećanim tekstom o “kozjim ušima kapitalizma”.
Dodao bih da je moj “problem ili prednost” da nisam kao “laik” opterećen kojekakvim teorijama, već koristim samo činjenice i zdravi seljački razum, što je teško probavljiva smesa.
Za Ivana – Kada su “vladari iz seneke” u pitanju, verujem da postoje, da je njihova moć ogromna i organizovana. Ne pišem o tome jer nemam dovoljno elemenata kojima bih mogao da nespekulativno potkrepim svoje teze. Hvala na komentaru.
Nisam ni ja mislio Gospodine Katicu da je problem u tim malim egzoticnim ostrvima.Vec sam misljenja da neko mocan zeli da to tako i bude.Jer da ne zeli ostrva bi prosla kao recimo Libija,Irak,Avganistan,pa zasto ne reci i Srbija. Medjutim, to se nedesava jer centrima moci, usudio bih se da kazem i nekim porodicama takav netransparentan sistem odgovara.
Da nije tako znali bismo verovatno koliko su stvarno bogati Rotsildovi recimo ili limite uticaja Golden Saksa naprimer.Znali bismo mozda i ko je vlasnik rudnika Trepca ili Mladosti iz Leskovca.Interesuje me vas stav po pitanju vlade iz senke naravno ako zelite da pisete o tome?
Sto se tice Vasih tekstova posmatrano sa aspekta sadrzajnosti,kvaliteta,ja mogu da kazem samo kapa dole za sve o cemu pisete i nacinu na koji pisete.
Samo zalim sto Vasa pamet nije stavljena u funkciji razvoja nase zamlje.
Svako dobro i veliki pozzdrav.
Za Nikolu Turajlića – Celofan i mašna u koje uvijam svoje tekstove ne proističu iz mog opreza, već iz uverenja o limitiranosti ljudskog znanja, pogotovo sopstvenog. Tu se možda razlikujem od nekih svojih sunarodnika koji veruju da imaju odgovore na sva pitanja. Ne stojim na intelektualnim visinama koje bi mi omogućile da superiorno i bez rezerve prema sebi gledam na svet. Divim se onima koji to mogu. Hvala na komentaru.
Poštovani g. Katić!
Očekujem Vaš tekst sa znatiželjom i sa podozrenjem da ćete problem “uviti u celofan sa mašnom”.
Nekada su svedoci pred sudom davali prisegu da će govoriti: Istinu, istinu i samo istinu, tako im Bog pomogao.
Već smo po životnoj inventuri i ne priliči nam oponašati “prostituirane ekonomske mislioce”.
Naš (ne)dragi kapitalizam je obolio od “gangrene”, a kako je ova postala imuna na kreditnu “terapiju”, treba saopštiti tugujućoj rodbini da se mora pripremiti na najgore.
Dozvolit ću si primetiti da ste skloni kopati i po svekolikoj truleži modernog društva, a to je ipak teren u kojem suvereno ne plivate.
Za Nikolu Turajlića – Bojim se da prebrzo zaključujete i da niste pročitali moj odgovor Bokiju (u okviru ovog istog teksta). Ovaj tekst nije o SEK-i, već je samo mali komentar na Štiglica. Što se Marksa tiče, naravno da je bio u pravu, kao što je u pravu bio i Lenjin i kao što su u pravu i Polanji i Brodel i Frankfurtska škola i Minski, svako iz svog ugla. Uzgred, Kejnz nije bio tako plitak kako se Vama čini, monetaristi jesu. Ako budete strpljivi, možda će Vam se više dopasti članak o kapitalizmu koji ću tek napisati. Hvala na komentaru.
Poštovani g. Katić!
Uvek sam verovao da se o stvarnom uzroku SEK-e ne izjašnjavate zbog sveopšteg prešutnog konsenzusa svetske elite, da bi se iznošenjem istoga i nemogućnosti njegovog rešenja stvarila potrošačka panika.
Ne treba biti genije pa zaključiti da je kapitalizam sustigla Marksova “kletva” o nemogućnosti održavanja ravnoteže izmedju produkcije i potrošnje.
Sve ostalo su prateći efekti kapitalističke samodestrukcije.
Kejnzijanski (zaduživanje država i masivna emisija novca) i neoliberalni model (slobodno tržište sa zaduživanjem gradjana i kompanija) se primenjuju u “kombinaciji”, celo vreme od nastupanja Velike krize i samo su odgodili neumitno.
Medjutim izgleda da Vi i verujete u maglu koju prodaju zapadni ekonomski teoretičari, a to Vas diskvalifikuje u mojim očima (iako je to nebitno).
Postoji narodna izreka da džaba netko zlatom piše, kada to zapečati nečim gnusnim.
Moje misljenje kao kolege ekonomiste , je da bi se sve mnogo lakse resilo da postoji minimum moralnosti u centrima svetskih moci, i da se pod kontrolu uzelo 10 do 15 glavnih svetskih finansijskih igraca, sve bi bilo mnogo lakse…ovako dok god im je dozvoljeno da rade sta im je volja, ni menjanje 20 sistema kapitalizma im nece odmoci…
Film Margin Call , koji je uradjen po istinitom dogadjaju kako je kriza pocela sve govori ( kako je CEO Limana brothers-a rekao : Najvaznije je da mi prezivimo, jest da cemo izazvati haos u svetu…) i ako postoji tako 15 Liman Brothersa i dobijemo domino efekat koji je nezaustavljiv!
Za Ivana – Moja teza da nema razvoja bez integrisanosti bankarskog i realnog sektora počiva na iskustvima svih država koje su od sebe nešto napravile. Juče Nemačka i Japan, danas Kina i Koreja na primer.
Što se “malih ostrva” tiče, mislim da gađate pogrešnu metu. Ova ostrva nisu kreatori poreske politike, već samo njihov instrument. Vlasništvo nad firmama koje ste pomenuli nije skriveno zbog malih ostrva, već zbog zakonodavsta u zemljama u kojima firme posluju. Verujte mi na reč i iskustvo, taj se problem može lako rešiti ako postoji volja u matičnim zemljama da se to reši. Uzgred, tzv. poreske rajeve imate i u SAD i u Britaniji na primer.
O krizi kapitalizma ću verovatno brzo napisati novi tekst. U međuvremenu ću Vas podsetiti na svoje stare tekstove http://nkatic.wordpress.com/2008/01/29/srce-finansijske-tame/
http://nkatic.wordpress.com/2008/03/25/novo-putovanje-u-srce-finansijske-tame/ ,
http://nkatic.wordpress.com/2010/02/24/ne-zivi-covek-samo-o-hlebu/ i
http://nkatic.wordpress.com/2008/12/30/kriza-etike-i-etika-krize/ . Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
secam se jednog Vaseg teksta u kome ste rekli nemoguce je imati autonoman razvoj bez cvrste sprege izmedju bankarskog sektora i privrede,to treba da bude priimarni cilj banaka i one moraju biti u funkciji razvoja privrede.Mislim da to uopste nije tako ni u razvijenim trzisnim privredama,a jos manje u jednoj nedovrsenoj drzavi kao sto je Srbija.Neko moje vidjenje je da kapitalizam u svim svojim varijacijama odlikuje se ekonomskom efikasnoscu,intenzivnom konkurencijom gde se svi bore za promil potrosaca i pokusavaju da sto efikasnije dovedu proizvod do konzumne zrelosti.Ambijent konkurencije je doveo do intenzivnih inovacija,visoke produktivnosti i tehnicke opremljenosti rada.Medjutim, ne treba zaboraviti ni da deo konkurentske prednosti razvijenog sveta proizilaze iz kolonijalne pozicije istih prema perifernim zemljama i dugogodisnje eksploatacije njihovih sirovina.Po mom skromnom misljenju problem kapitalizma je na drugoj strani,u raspodeli.
Ako pazljivo pogledamo kapitalisticki sistem privredjivana moguce je uociti neke nepravednosti.Po mom misljenju nepravednost je u raspodeli.Ako pazljivo pogledamo u osnovi kapitalistickog privredjivanja je eksploatatorski pristup.Sve polazi od znoja mnogo ljudi i zavrsava se podelom viska vrednosti vlasnika kapitala vrlo cesto nesrazmerno doprinosu.Treba istaci isto tako da su ogromne razlike izmedju samih zemalja.Najsurovije je u Americi po mom misljenju gde je sve podredjeno kapitalu,profitu,bankarskom kartelu i gde su ljudi samo sredstvo da se privilegovani enormno bogate. Problem nesrazmerne raspodele i same krize kapitalistickog sistema privredjivanaj nije ciklicne prirode to je danas izvesno.Posledce takvog sistema se najbolje vide u Americi koja je danas socijalno raslojena zemlja,bez adekvatne zdravstvene zastite i socijalne zastite najosetljivijih drustvenih skupina.
Apropo svega ovoga moje pitanje Vama se odnosi na to kako je moguce da ovako mocan svetski poredak ne moze da disciplinuje neka mala egzoticna ostrva? I to po pitanju poreskog raja,transfera kapitala.otvaranja firmi o kojima se nista ne zna.Misljenja sam kada bi se sve to dovelo u red da bi i nama bilo jasnije ko je vlasnik recimo imleka, knjaz milosa,dijamanta,a da ne pricam o bankarskom sektoru koji je dominantno u vlasnistvu stranaca.I zato svaka vam cast na tome sto kazete investiciona potrosnja da ,a potrosacki krediti ne, ali da li to odgovara privredama drzava iz kojih dolaze te banke koje su u funkciji razvoja njihovih privreda i stvaranja platezne traznje u nasoj zemlji za njihovim proizvodima,ja licno mislim da ne.
http://gdeinvestirati.com/makroekonomija/svet/6798-george-soros-danas-je-najvaznije-preziveti
Konačno, svetska ekonomska kriza nije ni nastala zbog deficita budžeta, već zbog neodgovornosti finansijskog sektora koji je izmakao svakoj kontroli. Uspostavljanje (ili povraćaj) kontrole nad njim mora stoga biti prvi korak u sistemskom rešavanju ove kolosalne ekonomske krize.
Слажем се. Стварање паралелних доларских валута (легално изводљиво у САД на нивоу савезних држава) је један од могућих путева да се то оствари.
http://www.newswithviews.com/Vieira/edwin243.htm
( Помињем ову могућност јер је релативно елегантна. А елеганција добија на важности имајући у виду перспективе ширења ратних сукоба западних оружаних снага и јачање полицијске репресије на Западу. Бојим се да ,,Америка” неће видети лепше дане пре оружаних сукоба на њеној територији.)
Kejnzijanci, čini se, ovu činjenicu kao da ne vide, ili ne žele da vide. Oni nude rešenje koje koncepcijski ima smisla, ali se ne može sprovesti.
И то нас наводи на питање којим су интересима они вођени.
О цивилизацијској кризи – добро штиво:
http://www.carrollquigley.net/Lectures/General_Crises_in_Civilizations.htm
http://www.carrollquigley.net/Lectures/The-State-of-Individuals-AD-1776-1976.htm
Za Ivana – Srbija, bar se meni čini, nema nikakvu strategiju razvoja. Kada bi imala, strategija bi se u prvom koraku oslanjala na proizvodnju hrane i energije pre svega, i bila bi opsesivno fokusirana na obrazovanje.
Ne treba biti previše defanzivan ni negovati kompleks tehnološke inferiornost. Digitalizacija i minijaturizacija su omogućile da i male zemlje postanu tehnološke sile. Za to nisu potrebna kolosalna ulaganja, već pre svega strateška odlučnost. Pogledajte Singapur i Tajvan na primer, to nisu ni velike ni mnogoljudne zemlja. Hvala na komentaru.
За Радгоста – ММФ је задужен за обезбеђивање макроекономске стабилности. Кредити које ММФ даје нису инвестициони, дакле не могу се користити за финансирање државних инвестиција. Сврха кредита ММФ-а је да се обезбеди “крпљење” платнобилансних рупа и да се помогне државама да сачувају спољну ликвидност.
Светска банка даје новац за државне инвестиције, најчешће за инфраструктуру, и то ради по сопственим критеријумима и методологији. Хвала на коментару.
Da se i ja kao ekonomski laik pozovem na bokija, čiji je pogled na ekonomsku situaciju krajnje jasan i logičan iz moje perspektive. Upitao bih cenjenog gospodina Katića: ” zašto Srbija ne razvija mikro ekonomiju na nivou broja stanovnika i njenih potreba, svakom je jasno da nemožemo sa evropskim zemljama da se nosimo u inovativnom i tehnološkom smislu”. Srbiji svega treba od hleba do bele tehnike, zašto nepotražiti tržišta koja su nam slična i sa njima sarađivati. Pošteno govoreći Evropi osim malina naše ništa netreba. Da iskreno govoreći budem još protivurečniji razmišlam, kako to da je Srbije po resursima u odnosu na njenu površinu i broj stnovnike sedma po bogatstvu, kako izveštavaju mediji pozivajuči se na svetski relevantne agencije ne može da nađe rešenje za sopstvene probleme.
Kako reče neko – najprostija pitanja su istovremeno i najteža!
Unapred zahvalan Ivan.
“Konačno, svetska ekonomska kriza nije ni nastala zbog deficita budžeta, već zbog neodgovornosti FINANSIJSKOG sektora koji je izmakao svakoj kontroli.”
Овај Ваш последњи пасус , по мени говори више од речи!
Прочитах и Ваш чланак “О Кејзну” и такође онај ваш закључак о директном улагању у инфраструктуру и пољопривреду је ОК!
Али како код нас стоје ствари, ко управља привредом и земљом, на који начин(на проценте) , да је систем наштелован да може да се краде до миле воље , прво се приватизују фирме, па без икакаве одговорности се уништавају фирме(преко стечаја), …тешко да ишта у овим околностима може да се учини .
—-
Да се вратим на текст, Штиглиц , сад кад је већ узаврело прича ту теорију спасавања, а не помиње се нигде одговорност Банкара и банкарске олигархије, па нека и ни поделе бар део одговорности и ризика, али стварно!
Један наслов пре пар дана говори све: “Njujork — Američka banka “Džej Pi Morgan Čejs” saopštila je da je prošle godine ostvarila rekordan godišnji profit od 19 milijardi dolara.”?
Не може се поредити али и код нас се дешава сличан феномен да стране Банке праве профит а већ две године смо у дебелом паду, па чак вицегувернер(кад видим слику личности в.г., делује ми мало..) хвали:
“” Nemamo najavu o povlačenju bilo koje od austrijskih banaka iz Srbije. Za razliku od nekih drugih zemalja, bankarski sektor u Srbiji je stabilan, visoko kapitalizovan i likvidan, ali i profitabilan. A to su najznačajniji faktori u odlučivanju iz kojih zemalja će se neko povući, a gde će nastaviti svoje poslovanje, kaže Bojan Marković, viceguverner Narodne banke Srbije (NBS) “”???
______________
Пре пар дана представник Светске Банке у Београду, Брефер је предложио шта би требала Србија да ради, на која тржишта да се фокусира, на које привредне гране да се усмери, изгледа ми врло коректан предлог-опомена!
Али ме мало поколеба кад видех да у тој Светској банци у управљачким функцијама седе само Американци???, па ми нешто није баш јасно!?
Ако може кратко ваше коментар, која је суштинска разлика измеђи ММФ(о коме се доста причало , а и ви) и Светске Банке, мени је личио предлог Брефера нормалан за нормалне људе!(У светлу односа( С.Б..) према Србији али и шире!?)
‘Поздрав!
Za Alexa – Srbija se zakonski obavezala da javni dug ne može preći nivo od 45% BDP-a. Ako bi zakon bio suspendovan, ako bi Srbija želela da agresivnije investira u infrastrukturu i energetiku npr., MMF to ne bi dozvolio i ne bi dozvolio probijanje limita javnog duga. S druge strane, MMF ni na koji način ne uslovljava koliko će se građani zaduživati. Hvala na komentaru.
Tekst je odlican, kao i vecina drugih. Moje pitanje je vezano za Vas odgovor na prethodni komentar. Nisam razumeo sta tacno MMF Srbiji ne dozvoljava uopste deficit ili investicioni deficit ili ogranicavanje privatnog zaduzivanja gradjana. Hvala.
Za Bokija – U pravu ste, ekonomska kriza je daleko dublja i prevazilazi okvire klasične kapitalističke dihotomije (kejnzijanizam – liberalizam). Kriza je, bar se meni čini, civilizacijska, a ekonomska kriza je samo manifestacija dubljih problema. Pokušaću da o tome napišem poseban tekst i moje skromno viđenje celine problema će biti jasnije.
Ovim tekstom sam samo želeo da ukažem da Štiglic i ostali, ignorišu činjenicu da države više ne vladaju svojim budžetom. Dakle rešenje koje se nudi se ne može sprovesti, sve i da je spasonosno, a nije. S druge strane, aktuelna ekonomska politika je još gora, ali se to bolje vidi u tekstu “Šta bi danas rekao Kejnz”.
Mislim da se ipak ne sme zaboraviti da je ogroman deo problema nastao u finansijskom sektoru. Ne radi se o tome da banke treba da rade ono što realni sektor od njih traži. Reč je o tome da finansijski sektor danas živi svoj život odvojen od privrede, i da je često suprotstavljen interesima i privrede i društva. Organska veza privrede i finansija je tako prekinuta.
Što se Srbije tiče, ona bi morala da poveća javnu potrošnju – NJEN INVESTICIONI DEO, a da radikalno ograniči privatno zaduživanje građana. Naravno, MMF to ne dozvoljava. I u Srbiju su banke takođe jače od sistema. I ovde ču pokušati da ukažem na neka moguća rešenja, polazeći od iskustava 30-tih godina prošlog veka. Hvala na komentaru.
Postovani gospodine Katicu, uz ogradu da nisam bas strucan i rizik da puno gresim, moram da iznesem svoju primedbu. Naime, potpuno se slazem u svemu iznesenom u vasem tekstu ali mi se cini da resenja i sustinska lokacija problema su potpuno netacne. Pretpostavimo na trenutak da finansijski sektor pristane da se ponasa kako god to realni sektor pozeli, bi li to resilo nesto od trenutnih problema. Tesko ili vrlo malo verovatno. Na kraju alokacija finansijskih sredstava bilo kojim mehanizmom ne znaci nista drugo do regulisanje raspodele. Drugim recima kljuc krize nije u finansijskom nego upravo u realnom sektoru kao i civilizacijskom trenutku. Ako se svakodnevno tone i tone hrane bacaju a istovremeno milioni umiru od gladi, to nije pitanje finansijskog sektora. Finansijski sektor i nije nista drugo (uz kolicinu emitovanog novca koja je mozda sto puta veca od svih realnih resursa i roba) do instrument raspodele i kontrole. Dakle Kejnz je potpuno anahron sto i dokazuju silne hiljade milijardi deficita svih zemalja koje nisu i nece spreciti nastupajuce krize. Civilizacijski trenutak je kljuc za razumevanje problema. Situacija u kojoj se odvijao najbrzi moguci tehnickotehnoloski napredak u poslednjih 60-70 godina, bez velikog rata i ogromna ekspanzija potrosnje a time i privredne aktivnosti, suocava se sa iscrpljivanjem resursa i nedostatka tehnoloskih proboja, a data situacija kulminira poslednjih deset godina. Otuda u tom periodu imamo nagli rast privreda (BRIKS) koje pocivaju na resursima (kako energetskim, sirovinskim tako i ljudskim u smislu jeftine radne snage u vrhunskoj starosnoj dobi – Kina). Kompanije prirodno reaguju kontrakcijom. Kontrakcija predstavlja potrebu da se na ogranicenom trzistu poveca udeo i ostvari rast (jer u suprotnom menadzment mora da ide a to nisu bozanska bica nego samo obicni ljudi koji prvo zadovoljavaju svoje ambicije i potrebe a kompanija pobedjuje ili propada jer konkurencija se zaostrava) pa dislociraju proizvodnju, otpustaju radnike… Drugim recima dolazimo u klasicnu fazu hiperprodukcije (u odnosu na platezno sposobnu traznju), pa bi bilo logicno da se kenzijanskom metodom sistem “odgusi”, medjutim tu i lezi zec jer proizvodnja vise nije locirana unutar datog ekonomskog sistema nego je recimo u Kini, pa bi trebalo da drzavna potrosnja amerike gradi kineske oblakodere i puteve da bi americki radnici trosili kinesku robu siroke potrosnje a to vec nije jednostavno kontrolisati i dogovoriti (jer nece kinez americke puteve ili nemac grcko vino,more i jagnjetinu). Nadalje realno do pre pedeset godina jedna paorska porodica je mogla da obradjujuci zemlju hrani sto ljudi, danas moze deset hiljada ako ne i sto hiljada, pa su svi ostali nepotrebni a slicno je i u drugim delatnostima. Dok su se otvarale nove delatnosti (TV, shoubiznis, sportovi,komunikacije, racunari, internet,…) ljudi su napustali zemljoradnju (realekonomiju) i nalazili druge poslove. Medjutim kako vec petnaestak godina nema krupnih tehnoloskih proboja pa ni “novih poslovnih teritorija” kuda sad?
Bas sam oduzio sa ovim komentarom. Izvinjenje.
Postovani gospodine Katicu, interesuje me sta vi mislite da bi bilo dobro da Srbija radi u ovom trenutku a sta EU? Dali bi ste vi predlozili Kenzijansko resenje za EU (ako sam dobro razumeo na stanovistu ste da to za Srbiju nije resenje) i dali je to uopste tehnicki sprovodivo?