Razorna ekonomska kriza kojoj se kraj ne vidi, otvorila je raspravu o sadašnjosti i budućnosti kapitalizma. Od plitkog trijumfalizma s početka devedesetih godina prošlog veka, zapadni svet je došao do stanja duboke zabrinutosti i straha, sumorne rezignacije i vidljivog gubitka samopouzdanja. Rasprave koje se vode u najvažnijim svetskim medijima deluju površno, ili u najboljem slučaju ne sameravaju dovoljno dubinu i složenost krize.
Na veselijoj strani tog misaonog spektra su oni koji smatraju da je reč o nepotrebnoj dramatizaciji ekonomske krize. Po njima, reč je o manje-više uobičajenoj krizi kakvih je bilo na desetine, i o procesu koji Šumpeter naziva „kreativnom destrukcijom“ posle koga kapitalizam uvek izlazi ojačan. Ovaj stav, iako na Zapadu sve ređi, kod srpskih predstavnika neoliberalne misli dominira i dalje.
Većina učesnika u globalnoj debati ipak realnije sagledava posledice krize i ogromne sistemske i socijalne rizike. Uočava se da ova kriza nije ciklična poput ranijih. Sve što je krizi prethodilo i što sledi, daleko je malignije. I pored toga, u analizama preovlađuje ekonomizam i verovanje u mogućnost revitalizacije sistema, pod uslovom da se otkloni nekoliko ključnih, identifikovanih slabosti.
U ovom tumačenju, kapitalizam mora da reši problem drastično naraslih socijalnih razlika i da kroz poresku politiku obezbedi pravedniju raspodelu, a time i mir i socijalnu stabilnost. Rešenje se traži u boljoj kombinaciji monetarne i fiskalne politike koja bi podstakla privredni rast i rast zaposlenosti. Ako bi pri tome države malo više regulisale finansijski sistem, a banke malo manje špekulisale, svi problemi bili bi rešeni. Ukratko, ponovno uspostavljanje ekonomske ravnoteže, a to je opsesivni cilj ekonomije kao nauke, stvar je boljeg kombinovanja ekonomskih instrumenata.
Ono što obe grupe mislilaca zanemaruju jeste veza između ekonomske logike kapitalizma, rastuće socijalne entropije, agresivne imperijalne politike i hronične globalne nestabilnosti. Vezujući probleme kapitalizma isključivo za ekonomsku sferu, i jedni i drugi čvrsto veruju da kapitalizam ima kapacitet da se uvek iznova reformiše.
Vitalnost i sposobnost kapitalizma da se transformiše i preživi nije sporna. Sporna je cena preživljavanja i adaptacije, a to zastupnici ove teze zaboravljaju. Dva strašna svetska rata, ogroman broj regionalnih ratova koji neprestano traju i užasna ljudska patnja, cena su takve transformacije. Ovome se moraju dodati i skoriji fenomeni – stalno opadanje kvaliteta života, potpuna atomizacija društva, uništavanje životne sredine i ugrožavanje samog opstanka planete, na primer.
U medijima koji kreiraju zapadno javno mnjenje sistem se može kritikovati, ali se ne sme dovesti u pitanje. Teoretičari koji su bliski marksističkim pogledima, ili školama mišljenja poput Polanjijeve ili Brodelove, ne mogu naći mesto u ovim debatama. Šteta. O fundamentalnim slabostima i protivrečnostima kapitalizma, o vezi ekonomije i društvenih procesa, niko nije dublje razmišljao od njih.
Kako su socijalističke države pretrpele strašan poraz, kako socijalistički eksperiment nije uspeo, izvedena je teza, manje ili više eksplicitno, da je neuspeh socijalizma posledica lošeg teorijskog temelja. U tom kontekstu, propast socijalizma dezavuiše marksističku misao u celosti i njoj se ne treba ni vraćati.
Zaboravlja se pri tome da je kapitalizam bio primoran da se menja, da se reformiše i humanizuje upravo u periodu kada su socijalizam i socijalističke ideje bile žive. Zaboravlja se i da su najuspešnija socijaldemokratska društva, pogotovo skandinavska, mnogo bliža Marksu ili bar Polanjiju, nego Hajeku ili Fridmanu. Cinik bi mogao reći da je socijalizam više pomogao kapitalizmu nego sebi.
Nije bitno samo ko je pobedio, već i kakav je svet pobednik kreirao. Samo dvadeset godina od propasti socijalizma (a to je tren u istoriji), svet se nalazi u gotovo identičnoj situaciji u kakvoj je bio početkom dvadesetog veka, kada je proživeo najveće katastrofe u svojoj istoriji. Sve opasnosti, od globalnih ratova do fašizma, ponovo su tu, potencijalno u još strašnijem obliku. I sva fundamentalna pitanja i problemi kapitalizma ostala su i dalje otvorena.
Neoliberalna reforma započeta pre tridesetak godina, dospela je u stanje bezizlaza. Civilizacija koja se svela na samo dve povezane ideje – profit i rast potrošnje, nema više šta da ponudi ili obeća – čak ni rast potrošnje. Dilema se ne može svesti samo na odnos slobodnog tržišta (koga i onako odavno nema) i državnog intervencionizma. Najvažnije pitanje od koga se ne može pobeći, svodi se na mesto čoveka u sistemu.
Sistem koji od čoveka uporno pokušava da napravi robu, u kome privreda ne služi ljudima već ljudi njoj, u kome ekonomija kontroliše društvo a ne društvo ekonomiju, pre ili kasnije završava u zlu i krvoproliću. Opasna je iluzija da se društva koja idu protiv čovečnosti mogu kontrolisati policijom, vojskom, tajnim službama, ili zakonima koji svaku socijalnu pobunu žele da proglase terorizmom.
Novi mislioci bi da promene sistem, ali tako da on ostane isti. Bilo bi bolje i delotvornije ako bi oduvali prašinu sa starih knjiga i počeli da čitaju. Ako već imaju averziju prema klasicima marksizma, neka pokušaju sa Markuzeom i Polanjijem, na primer, a sa Novim zavetom uvek pri ruci.
Stari tekstovi i nova iskustva će možda sugerisati da se izlaz iz haosa nalazi u manjoj, a ne većoj potrošnji, da ljudi treba da rade i imaju manje, a da žive više. Reformisani sistem, kako god se zvao, ne može i ne sme proterati tržište, ali ga mora kontrolisati. U interesu društva je da to radi država a ne banke i velike korporacije. Socijaldemokratija je i dalje najbolja od svih do sada testiranih ideja.
Ako se pažljivije pogleda, ako se skine koprena sa očiju, Marksovo carstvo slobode je danas na dohvat ruke. Ali, to carstvo slobode ne može ni nastati, ni trajati, ako u njemu nema Boga. Za društvo bez vere, entropija je jedino ishodište. (1)
————————————————————————————————————–
(1) Neke teze iz ovog teksta sam, manje eksplictno, varirao u tekstu “Ne živi čovek samo o hlebu” http://nkatic.wordpress.com/2010/02/24/ne-zivi-covek-samo-o-hlebu/
Postovani,
Ljudsko drustvo se razvija hilljadama godina iduci od krize do krize, pa ce verovatno i kraj, odnosno dalja evolucija kapitalizma biti po istome modelu. Mi znamo da je vecina problema koji nam izgledaju veliki danas biti resiva sa razvojem tehnologije (energija, hrana, zdravlje i porduzenje zivota, zivotna okolina), i da je je samo stvar vremena dok ih ne resimo – 10 ili 100 godina, ne pravi veliku razliku u istoriji coveka.
Scientific method is the ultimately best and the only humanly possible tool available and needed for knowledge about the objective reality, and gaining a deeper understanding about the nature and world we live in (but also about society and economy). Scientific community, just as any other human community, makes errors – but it tends to acknowledge and correct them openly – otherwise, it would not exist. It has been many times abused by many political, clerical, corporate and other institutions in the course of the history of civilization – yet, that doesn’t proove at all that it is not self-sufficient or deeply flawed. Science is not about ethics or moral, but it goes with universal values of humanism which includes secular values, and which has illuminated us centuries ago. Freedom of rational, open and critical thinking is what took us out of the hands of ignorance and dark ages of humanity. Absence of those values (not that I say that emotions, spirit, irrational moments, intuition or any other component of human being doesn’t make us human and is not important!) is turning us at least globally to self-destruction. It seems that we forget that so easily when we slip into the dangerous traps of religious institutions and their interests, above all. Those institutions tend to disapprove and abolish secular society, harming their own essence in terms of true faith, spirit and existence. The only true perfection we can get close is gaining the knowledge and truth as much as possible to ourselves, and to our fellow beings, and that must be based on objective reality first, and thinking. Otherwise, we are all doomed (by definition) in any attempt of making this world a better place for the whole humanity. I do not intend to proclaim that there is any kind of absolute truth, but in terms of objective reality it is universally available, and we have a tool for it neglected by some here. Finally, the topic here is more about the question of dividing state and economy, an utopistic and possibly very harmful ideal.
“Ako se pažljivije pogleda, ako se skine koprena sa očiju, Marksovo carstvo slobode je danas na dohvat ruke. Ali, to carstvo slobode ne može ni nastati, ni trajati, ako u njemu nema Boga. Za društvo bez vere, entropija je jedino ishodište. ”
Are we so convinced that we deal with facts only, and that scientific thinking reject any mention of God? If we believe that we know EVERYTHING, then we can safely eliminate any mention of the unknowable, the God. If we reject the notion of God, or anything larger then ourselves, then we accept the superiority of a man, a class of men, a superior nation or race and their laws — as the ultimate arbiters of what is acceptable.
Scientists gave us an understanding of conscience. People of religion call it soul. Both have understood the pathological profile of emphathy-devoid sociopathic personality. Societies that get overwhelmed by sociopathic norms of conduct bring about great historic tragedies. Call it God, or call it the Great Unknown of the Universe; call it conscience or call it soul; call it karma, or the laws of cause and effect — name this search for the perfection that we can come close to, but never attain. You give it any name — but you cannot eliminate it.
All institutional religions are heavily flawed — they are designed by humans. Yet, in spite of all this, faith is still the only known path to accepting the mysteries of unknown, and a methodology for reexamination of one’s soul/conscience. There is no government program, or phylospher’s stone that has mobilized people on such a vast scale in the pursuit of their non-material beliefs as religions do. Religions have better longevity than nations, borders, kingdoms, empires — or their underlying economic or political systems. Should we abandon all the values unless they are enshrined into the contemporary legal systems, we lose compass. And when we lose it, anything that is not EXPLICITLY outlawed is deemed acceptable, thus hastening our cognitive restructuring, alienation and entrophy.
Možda je socijaldemokratija sada jedan od razloga propadanja Evrope?
U vremenu kada su radnici u zemljama u razvoju spremni da rade za male pare, pritisak jeftine radne snage u Evropi se nije mnogo osetio. Zaposleni su imali odličnu zaštitu, tako da se čak ni otvaranje istočnog bloka nije mnogo osetilo, a o Kini da i ne govorim.
Evropa postaje nekonkurentna.
Privreda se seli sve više u Aziju, preskačući istočnu Evropu, koja je najveći gubitnik u svemu ovome. Evropi ostaju nezaposleni koji imaju dobra prava i sve više koštaju državu. Pokušaj da se nekvalifikovana radna snaga zaposli u sektoru nekretnina je bila kratkog daha, ubrzo posle pucanja balona cena nekretnina, formirana je još veća armija nezaposlenih.
Evropa još uvek dobro stoji u viso-tehnološkom sektoru, ali i tu će početi da opada, sada ne zbog jeftine radne snage, već zbog sve jače konkurencije azijskih zemalja u razvoju. Tad će biti interesantno videti odnos uvoza i izvoza u Evropi.
Sve veće i veće društvene grupe će se susretati sa konkurencijom zemalja u razvoju.
U sudaru Atine i Sparte nije pobedio veći demokrata.
Katicu, kad Vas ljudi pitaju da pricate o Rothschild porodici i tako, kazete nemate podatke , neete da spekulisete, samo kratko odgovorite, a onda razvezete pricu o Bogu
Pa sta je religija nego spekulacija?
Moldvin
Морам само да приметим да и неолиберална парадигма има добрих страна, барем онај део о држави као сервису који служи грађанима, а не обратно …
Ето шта се дешава када неко закључи да је темељ друштва у секуларном хуманизму уместо у духовности.
За Ивана К – Познате су ми замерке које наши људи, који живе са Скандинавцима, имају према средини у којој живе. Упркос, бар за мој укус, превелике критичности коју имамо као имигранти према друштвима у које долазимо, базне тезе су углавном тачне. Знам и да скандинавска друштва имају све више проблема попут оних које сте Ви навели. Познато је и да неке скандинавске државе често функционишу као продужена рука моћнијих интереса, користећи управо свој неутрални имиџ. Ни ова друштва не функционишу мимо света, нити се могу изоловати. У сваком случају, бар у мом универзуму, они су и даље у бољем делу човечанства.
Ни социјалдемократију, ни Скандинавију нисам узео као пример духовности, иако је протестантизам великим делом обликовао та друштва и њихову социјалну етику. Штета што протестантске цркве, чини се, почињу да саме себе неформално укидају. Верујем да је и ту један од узрока лоших појава о којима пишете.
Моја похвала социјалдемократији је пре свега везана за економску сферу и модел који добро функционише иако не следи неолибералну филозофију. О томе сам давно писао у тексту http://nkatic.wordpress.com/2006/11/20/neoliberalni-duh-vremena/. Дакле, моја похвала социјалдемократији везана je за економски модел у коме има више правде и правичности, него у другим, тестираним моделима. Хвала на коментару.
У чланку су била поменута скандинавска друштва као најуспешнија и удаљена од пунокрвног капитализма, а и да је цена капитализма у досадашњој историји yвек укључивала страшне ратове и патње.
Хтео бих да изразим резервисаност према неизреченој али уобичајеној сугестији да су скандинавске земље добар узор за остатак света. И скандинавска друштва учествују у империјалистичким ратовима – Данска и Норвешка путем НАТОа, а Шведска је у Другом светском рату пружала крупну помоћ Немачкој. Што је још основније, с обзиром да је темељ цивилизације у духовности, ја нисам приметио да је скандинавска духовност знатно другачија од осталих, или да се људи из Скандинавије истичу посебно моралним гледањима на ствари. Такође, треба имати у виду да су скандинавска друштва (међусобно битно различита) део свеприсутних процеса контроверзног и онеспокојавајућег карактера – фрагментација друштва, чудновате емиграционе политике, интригирајући међународни односи.
Све ме ово наводи на закључак да није уопште лако, исплативо из ових северноевропских искустава извући праву поуку.
Za Eloi – Moja nova, sumorna slika na blogu reflektuje tmurnu, mada “meku” londonsku zimu. Pre par dana je pao prvi sneg, ali se nije zadržao. I stara i nova slika su ono što vidim sa prozora moje dnevne sobe. Kada proleće dodje , gledaću da vratim staru sliku. Hvala na komentaru.
Za Slavena – Bojim se da ste u pravu i da ova kriza ne može proći bez velikih ratova. Sve što smo iz istorije naučili i sve što danas vidimo, upućuje na to. U tom pesimističnom scenariju, vreme se pre meri mesecima nego godinama. Ako bi se kakvom srećom dogodilo drugačije, to bi onda bilo nešto zaista novo pod Suncem.
Što se Facebook-a tiče, tamo smo gde smo bili i pre izbijanja krize. Špekulativno ludilo i finansijska iracionalnost se nastavljaju. Mala korekcija – Facebook vredi oko 2,5 BDP Srbije.
Hvala na komentaru i lepim rečima.
REFLECTIONS ON SOCIAL ENTROPY, ATOMISATION AND STRUCTURES
We, the humans, are polyvalent creatures, and getting more so every day. We are humans by the grace of our capacity to gather, classify, store, process, analyze and communicate information. Our valence bonds are our communication bonds or links, although we start with a very physical one – umbilical cord. Through that one (although it stops being physical at the very beginning of our existence) we have a bond with our parents (and other ancestors -PAST), siblings (PRESENT), spouse – through our children (and other descendants – FUTURE), in other words – we harness TIME to weave the social fabric. Social atoms that we are, so bonded into time, we make the basic social molecule (family) that built most of the social structures known so far.
Entropy, on the other hand, is death in small helpings. Unwelcome as it may be, it clears the clutter of no longer sustainable structures and forces us to come up with the better ones or else we are no more. Vultures, scavengers, and other unpleasant entropy-agents have a job to kill and destroy and are not particular as to the exact object of their work, much less to the social usefulness of it.
Social atomization you mention is probably the most lethal such an agent as it does not target a specific social molecule or a group or even type of molecule. It targets the very nature of our bonding mechanism through the time and hence – it targets all and every social structure.
PS. I hope that your new, gloomy site banner (I like better the old one!) is only of a seasonal nature and not your reflection on the current and future murky waters that are rolling under the Hammersmith Bridge (or Brankov Most for that matter). Panta Rhei.
Poštovani G-dine Katiću,
Da li je situacija na globalnom nivou već izmakla kontroli da su U.S. spremne na rešavanje nagomilanih nerešivih problema jedinim resetom, da budem precizniji kroz jedan veliki sukob? Da li smatrate da je ostalo malo vremena za manevrisanje i po vašoj proceni da li su u pitanju meseci ili godine?
Dok se planetarno analizira ovaj ekonomski haos, jedan virtuelni proizvod „facebook.com“ na berzi postiže cenu od 100 milijardi $. Ako se pravi poređenje, približna vrednost tog projekta je cca 11 R.Srbija. Spisak ekonomskiih nelogičnosti je podugačak. Ekonomski instrumenti za rešavanje krize izgledaju i daju efekte kao da kofama vode pokušavate da ozelenite Saharu.
Za kraj da pohvalim novi restilizovani blog i novi font !
Pozdravljam Vas i želim puno sreće i uspeha u radu i poslu jer to i zaslužujete.
Za Vladu – Nažalost, o skraćivanju radne nedelje u Francuskoj 1936. ne znam ništa. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Zamolio bih Vas da mi objasnite, zašto se tvrdi da je, 1936. godine u Francuskoj, skraćivanje radne nedelje sa 46 na 40 sati amo pogoršalo tadašnju krizu?
Postovani gospodine Katicu,
pratim vaš blog od 2008 godine. Izuzetno cenim vaš rad i vaše tekstove. Kao što i sami znate u tim prvim godinama mali broj ljudi je pratio vaš sajt (sudeći po broju komentara).I sam sam napisao par komentara, ali sam više učio čitajući vaše tekstove , a vremenom i komentare posetilaca bloga,koji su , takođe, pokazali izuzetno poznavanje materije , prvenstveno ekonomske, a zatim i filozofske.
Ono što sam pretpostavljao tada, da će vaš blog vremenom postati interesantan određenim službama, verovatno je već počelo da se dešava. Vaši tekstovi su prosečnom gradjaninu Srbije, needukovanom elementarnim ekonomskim pojmovima, pomogli da razume procese i fenomene koji se odvijaju u domaćoj ekonomskoj sferi. Iako se u zadnje vreme u tekstovima više bavite globalnom ekonomijom, sama vaša kritika neoliberalne dogme na blogu čiji broj posetilaca rapidno raste i gde se razvija živa diskusija sa većinskom anti-neoliberalnom odrednicom, određenim paradržavnim i parapolitičkim organizacijama daje povod da reaguju.
Ono što bih vam sugerisao, da, ako već želite da baš sve komentare objavljujete, ne morate na sve komentare odgovarati. Pogotovo ne na one koji skreću pažnju sa osnovnih misli tekstova i koji diskusiju razvijaju u sporednim, neproduktivnim pravcima.
Što se više budemo približavali datumu izbora ove opasnosti po vaš blog će biti sve veće.Hvala što pišete.
‘Na duži rok svi mi umiremo’
Jedno od najvećih otrića u medicini je antibiotik. Njega koristimo kad smo bolesni, ali ako ga za svaku bolest koristimo, mi vremenom uništavamo naš imuni sistem.
Zašto da ne potrošimo sad ono što ćemo zaraditi sutra.
Zašto da ne potrošimo sad i ono što ćemo zaraditi za deset godina.
Zašto da ne potrošimo sad i ono Što čemo zaraditi za 100 godina.
Imamo bonitet, to je važno. Zašto ga ne iskoristiti? Ako bonitet nije dobar promenićemo pravila šta je dobar bonitet.
Lek koji je jednu generaciju poštedeo socijalnih turbulencija i velikih kriza postao je otrov namenjen drugoj generaciji.
Doskočica sa početka je poslužila svrsi, jedna generacija se zaduživala i kad treba i kada ne treba, ko je umro, umro je. Čak i njhovi savremenici koji su govorili da to nije pametno su umrli, a nisu dočekali da kažu: ‘Vidite da smo bili u pravu!’. Sad ostali treba da vraćaju dugove, poverioci ne žele da otpišu, dužnici ne žele da plate, jer nisu napravili dugove.
Ekonomija je postala kao markstička filozofija u Jugoslaviji, stotinu filozofa je objašnjavalo kako je ovo socializam i kako nas to vodi u komunizam, kako smo na dobrom putu, i što su više objašnjavali, sve je bivalo komplikovanije i komplikovanije, a realnost je sve više i više ometala filozofe.
Kao kad se smatralo da je Zemlja centar vasione, matematičari su pravili sve komplikovanije i komplikovanije proračune da bi objasnili kretanja ostalih nebeskih tela.
Bežeći od paradoksa štednje, mi smo stigli do paradoksa potrošnje.
Превише потенцијалних закључака, непоткрепљених претпоставки и скривених политичких намера …
Interesantan intervju, vredi pročitati:
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/zbog_suradnje_s_rusijom_sad_ce_blokirati_neovisnu_vanjsku_politiku_hrvatske/557186.html
Za Eloi – Credo merkantilista koji ste naveli, validan je i biće tako sve dok postoje nacionalne države. Nešto moderniji eho tih stavova se može naći kod (podcenjenog) Fridriha Lista. Još modernija primena ovakve doktrine vezana je za Japan. Rizikujući da zvučim reakcionarno i antimoderno, veliki sam pristalica pomenutog pristupa i verujem da bez njega nema razvoja zaostalih država. Hvala na trudu.
QUO VADIS DOMINE?
The ‘paradox of thrift’, like most paradoxes, is valid and makes sense only within the limits of our own fishbowl of the free market where everybody has the right and freedom to eat and be eaten (usually the big fish eats the small one, piranhas notwithstanding). That is so because the paradox is based on a number of silent premises, either contemporary assumptions or circumstantial implications. And the big fish sets the rules. Mostly – how to eat (and get bigger). But only a few centuries ago, the main concern was with – how not to be eaten, economic survival of the nation state. It may be worth checking it out again (what have we got to lose – we are going down anyway):
Philipp Wilhelm von Hornick in 1684 detailed a nine-point program of what he deemed effective national economy, which sums up the tenets of mercantilism comprehensively:
1) That every inch of a country’s soil be utilized for agriculture, mining or manufacturing.
2) That all raw materials found in a country be used in domestic manufacture, since finished goods have a higher value than raw materials.
3) That a large, working population be encouraged.
4) That all export of gold and silver be prohibited and all domestic money be kept in circulation.
5) That all imports of foreign goods be discouraged as much as possible.
6) That where certain imports are indispensable they be obtained at first hand, in exchange for other domestic goods instead of gold and silver.
7) That as much as possible, imports be confined to raw materials that can be finished [in the home country].
8) That opportunities be constantly sought for selling a country’s surplus manufactures to foreigners, so far as necessary, for gold and silver.
9) That no importation be allowed if such goods are sufficiently and suitably supplied at home.
Now, these tenets have been comprehensively derided by everybody from Adam Smith to Keynes. Overtly, in the name of freedom and right to eat and be eaten (in theory). Also in practice (and rightly so), because the practical application of those had had degenerated into legal thievery through corrupt monopolies and vicious exploitation of the population and so hindered rather than promoted the effectiveness of national economy. Covert and real reason was different – it offended the big fish table manners, and allowed possibility that some small fry (nation or state or both) might slip away. And we can’t have that, can we?
PS. I hope that nobody would conclude that a return to medieval economy and wholesale abrogation of the market forces are suggested. Nothing of the sort. On the contrary, what is needed is a new approach to market forces so that they can be harnessed to work for people, rather than the other way around. NK: “Stari tekstovi i nova iskustva će možda sugerisati da se izlaz iz haosa nalazi u manjoj, a ne većoj potrošnji, da ljudi treba da rade i imaju manje, a da žive više”. It is an old truth that the early Christians were the first communists. The new one is that the communists, the ‘true’ ones, were the last true Christians. Perhaps the world may be a better place without them, but only thanks to them.
Za Bokija – Već ste naveli da se može skratiti radno vreme, period odlaska u penziju se ne mora skraćivati ali se ne mora ni produžavati. Broj dana godišnjeg odmora se može povećati. Najvažnije, žene ne moraju raditi koliko rade i aktuelni sistem je najveća podvala njima. One rade mnogo više i napornije nego muškarci, jer je teret kuće i porodice neproporcionalno na njima. Ogroman broj žena bi izašao iz procesa rada ili mnogo kasnije ušao u njega, kada bi žene mogle da biraju.
Što se potrošnje tiče, Markuze je odavno pisao o izmišljanju potreba, Veblen još “davnije” o efektu ugledanja, dakle o potrošnji koja je stvar prestiža a ne potrebe. Zatim, čitav niz fenomena je proistekao iz atomizacije društva i porodice. Prevelike kuće, TV u svakoj sobi npr., automobil, dva ili tri, iako često ni jedan nije nephodan. Sve ste ovo znali i bez mene. Hvala na komentaru.
Za sve “nemoralne i neverujuće” na ovom blogu, koji bi da razmotre i Bokijevo “kompjutersko rešenje broj dva”, prilažem ovaj link na tekst iz časopisa “National Geographic”:
http://news.nationalgeographic.com/news/2011/02/110223-nuclear-war-winter-global-warming-environment-science-climate-change/
Inače, po mom mišljenju najbolji komentar suštine ideja izloženih u ovom tekstu dao je čitalac pod nikom heppester:
All the apologies made in favor of NASA’s integrity and all the accusations of National Geographic’s misreading of NASA’s intentions in releasing this report notwithstanding, this article distills, if you will, the overwhelming ideology of postmodernity: humans are maggots that are best gotten rid of. What’s wrong with a little nuclear winter? Temperatures would lower, a few billion marginalized people would be eliminated, and the rulers of the world could hide in their bunkers with ne’er a care about the rest of us. The old saying from the 60s still applies: “Just because you’re paranoid doesn’t mean they’re not out to get you.”
http://news.nationalgeographic.com/news/2011/02/110223-nuclear-war-winter-global-warming-environment-science-climate-change/?plckFindCommentKey=CommentKey:8dcdb258-6df2-4b22-bead-8bdd3b839f86
Ljudi, molim vas pročitajte i prokomentarišite izjave gospodina Soroša. Ovo meni liči na teatar apsurda Semjuela Beketa (Čekajući Godoa) gde davalac izjave glumi Poca i Likija istovremeno.
http://gdeinvestirati.com/ostale-teme/lifestyle/6842-george-soros-od-putujuceg-prodavca-do-investicionog-cuda
Gospodine Katicu, izvanredan tekst, pogadja u centar. Potpuno se slazem sa vama a posebno sa poslednjim pasusom toliko “kritikovanom” u komentarima. Dacu sebi slobodu da ga interpretiram ( poslednji pasus ) na nacin kako sam ga ja razumeo u kontekstu ovog teksta a cime bi mozda “osvetlili” neke stvari i ostalim citaocima i komentatorima. Dakle cinjenica je da se svet nalazi u fazi hiperprodukcije (u odnosu na plateznosposobnu traznju) te da se lako dostupni resursi oliceni u najneophodnijim rudama i mineralima ali i fosilnim energentima smanjuju i iscrpljuju. Cinjenica je da je tehnoloski napredak ucinio da se po jedinici rada proizvodi sve vise dobara. Cinjenica je da sve manji broj ljudi proizvodi robe koja zadovoljava traznju sve veceg broja potrosaca, pri cemu u takvoj proizvodnji raste utrosak energenata i sirovina (dakle nestajucih i kratkorocno neobnovljivih resursa). Cinjenica je i da na planeti raste broj stanovnika. Dakle (sa stanovista racunarskog algoritma i tehnickog stanovista) dugorocno odrzivo resenje moze da ide u dva pravca.
— Pod jedan, smanjene potrosnje po glavi stanovnika, sto u sistemu postojece relativne hiperprodukcije, zahteva znacajnu promenu raspodele. Ista se moze postici smanjenjem radne nedelje ili ranijim odlaskom u penziju (suprotno od danas nudjenih resenja) pri cemu se materijalna frustracija moze vrlo dobro anulirati rastom kvaliteta duhovnog zivota (olicenog u posvecivanju porodici , boljem i brizljivijem vaspitanju dece, razvijanju intelektualnih kao i umetnickih postignuca jedinke koja ne zudi i ne juri iskljucivo za materijalnim dobrima i priznanjima), sto bi skraceno receno bilo vreme posveceno Bogu ( trazenje bozanskog u nama samima). Naravno takva akcija se mora podsticati i motivisati priznanjem i promovisanjem takvog ponasanja. Dakle citiram vas: “to carstvo slobode ne može ni nastati, ni trajati, ako u njemu nema Boga”
—- Pod dva, smanjenje potrosnje smanjenjem broja potrosaca, sto u sistemu postojece hiperprodukcije podrazumeva , usmeravanje znacajnih sredstava u ostvarivanje dominantnog cilja. Naravno ovako nesto je moguce samo destrukcijom velikih razmera, koja bi sa jedne strane smanjila potrosnju resursa i energenata u nominalnom iznosu (pri cemu bi rasla potrosnja po glavi stanovnika) te napravilo “prostor” za dalju materijalnu ekspanziju kroz obnavljanje ratom razorene infrastrukture. Svedoci smo slicnih strategija na ogranicenom prostoru ( Irak,Avganistan , Libija, sledeci je Iran…. sve zemlje bogate resursima) koje daju ogranicene rezultate i samo odlazu vece razaranje. Ovakvo resenje je pak privremeno (sto i vidimo iz primera prethodnih svetskih ratova) pa bi dugorocno odrzivo resenje podrazumevalo znacajnu depopulaciju stanovnistva, te verovatno striktnu regulaciju buduce populacije pri cemu bi pre ili kasnije doslo ili do povratka Bogu (u smislu postavljanja duhovnih vrednosti iznad velikog materijalnog luksuza) ili do potpune entropije drustva, barem u kontekstu danasnjeg pojmanja istog.
<Da rezimiram , moralni i verujuci covek ne bi smeo da razmatra "kompjutersko resenje broj dva". Verujem da religija, ne sme biti poistovecena sa Bogom i Verom. Sa druge strane kako uobliciti uzvisenu moralnu vrednost i stav te potrebu za strahom od IDEJE koja bi nas sprecila da razmisljamo iskljucivo tehnicki, binarno, cak i ako znamo da takvo resenje donosi zeljeni rezultat.
Kako pomiriti potrebu za stavljanjem "coveka u centar drustvenog razvoja" a da pri tome najneophodnije ne uskratimo drugima. Kako poraziti savremenu materijalisticku viziju nekome luksuz nekome smrt. Odgovor je Vera, Bog, uzviseni princip koji nije moguce predstaviti binarno. To je i jedini dokaz da je covek dosegao istinsku svest i uzdigao se na evolutivnoj lestvici iznad ostalih zivotinja kod kojih najjaci jede a ostali umiru od gladi ili bivaju pojedeni. Takva Vera i to Bozansko u nama nas je i uputilo napred (covek je opstao i postao covek kada je licne potrebe podredio interesima opstanka plemena i njegovom napretku) i uzdiglo iznad ostalih zivotinja. Odreknemo li se toga , vraticemo se korak nazad na evolutivnoj lestvici, i nedugo zatim i nestati kao vrsta.
Postovani gospodine Katicu, voleo bih da znam da li po vasem misljenju postoji jos neko resenje ( razlicito od dva ponudjena) i kako bi eventualno izgledalo.
Dakle, entropija!
http://gdeinvestirati.com/ostale-teme/politika-i-drustvo/svet/6857-mogucnost-vojne-intervencije-sad-na-iran
Za Bojana – Hvala na preporuci, pogledaću Zeitgeist 3.
Za Zorana Popovića – A propos onoga što rekoste o procentu stanovništva sa nedostatkom empatije:
“неке процене о проценту становништва које има недостатак емпатије иду од неколико постотака до половине – чини ми се да су сви политичари махом ,,обдарени“ недостатком емпатије”
Mislim da je taj procenat prilično značajan element u proceni cene preživljavanja i adaptacije kapitalizma, o kojoj je gospodin Katić godorio u ovom svojem tekstu. (“Vitalnost i sposobnost kapitalizma da se transformiše i preživi nije sporna. Sporna je cena preživljavanja i adaptacije, a to zastupnici ove teze zaboravljaju. Dva strašna svetska rata, ogroman broj regionalnih ratova koji neprestano traju i užasna ljudska patnja, cena su takve transformacije. Ovome se moraju dodati i skoriji fenomeni – stalno opadanje kvaliteta života, potpuna atomizacija društva, uništavanje životne sredine i ugrožavanje samog opstanka planete, na primer.”) Naime, neko moje laičko mišljenje jeste da je pomenuta cena preživljavanja i adaptacije kapitalizma u direktnoj srazmeri sa procentom stanovništva sa nedostatkom empatije – što je taj procenat neempatičkog stanovništva veći, to bi i cena preživljavanja i adaptacije kapitalizma bila veća. Nadam se ipak da je ta gornja procena koju pominjete, tj. taj procenat o čak polovini stanovništva sa nedostatkom empatije, ipak malo previsok. Na primer, kada su u pitanju trudnice u Srbiji, izgleda da je tek jedna trećina “obdarena” nedostatkom empatije prema detetu koje nosi u svojoj utrobi:
http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/304340/Svaka-treca-trudnica-u-Srbiji-pusi
“Последњи пасус је резултат мог ограниченог знања, искуства, интуиције, преференци, резигнације, наде итд.. Сви моји текстови су само позив на размишљање, понекад и провокација.”
Nešto slično, danas je zaista teško čuti… Savremeni čovek ima neverovatno potrebu za prihvatanjem, uvažavanjem, Internet i socijalne mreže su tu potrebu nažalost dodatno pojačale, čak i u iracionalnim stvarima, a ovaj vaš komentar neverovatno odudara od svega toga, da ne kažem vapi za odbacivanjem… Ponekad sebe uhvatim u sličnoj potrebi u nekim komentarima iako sam na neki način uvek na liniji ovog vašeg komentara.
Šta reći sem… Svako dobro…
Slažem se Zorane da ovo nije mesto za šire rasprave o temi koja ipak nije glavna u tekstu. Zeitgeist 3 (u prvom delu) je suštinski locirao skoro sve bitne razloge zašto se čovečanstvo salno susreće sa sve većim i većim problemima. I onima koji ovde od g. Katića traže matematiku, brojeve, odgovore i ne znam šta, toplo preporučujem da ga odgledaju, verujem da će za nijansu imati jasniju sliku kompleksnosti sadašnje krize i zašto ovu krizu ne mogu da reše oni koji je kao rešavaju. Aktuelna kriza je u suštini mnogo više društveno-socijalna, najbolje rečeno kriza čovečanstva, ali samo njeno definisanje kao takve ne odgovara onima koji se nameću u njenom rešavanju. Iz komentara i vidimo da dobar deo očekuje neke brojeve (kao simbol ekonomije, ekonomske krize) – još koliko godina će trajati kriza, koliko će gorivo biti skuplje, koliko će plate biti manje, koliko će ljudi ostati bez posla… Rešenje krize sigurno ne leži u brojevima, jer bude li se rešavalo preko brojeva… mnogo ljudi će morati da bude skraćeno za glavu da bi sistem funkcionisao onako kako ga aktuelni kreatori zamišljaju.
Inače, avatar nije moj izbor, ne znam na koji način se pojavio, možda zbog toga što sam odgovor pisao sa računara na poslu.
E pa neka sam po sto puta, kako Mihailo Djurić reče, “tehnička životinja” (nasuprot Aristotelove definicije čoveka kao “umne životinje” – zoon noetikon), ali meni zaista nedostaje bar malo matematike u tekstovima gospodina Katića na ovom blogu. Razumem što je nije bilo ni malo u ranijim tekstovima, objavljivanim u Politici, ali sada bi već mogao gospodin Katić da ubaci i pomalo matematike u svoje tekstove. Ne previše, ali pomalo, poneku formulu, jednačinu, nejednačinu i sl., kao začin. Verujem da bi se to na kraju svidelo i onim čitaocima ovog bloga koji nisu skloni brojkama i matematici. Naime, iako bi to za njih verovatno predstavljalo “acquired taste”, imam poverenja u sposobnost gospodina Katića da svima objasni, učini pristupačnim i razumljivim, i one na prvi pogled sasvim nerazumljive ekonomske pojmove i definicije – uključujući i one izražene matematičkim rečnikom. Zaista, nedostaje mi, moram priznati, “matematički začin” u tekstovima gospodina Katića, a imam utisak da onaj “zdravorazumski začin” gospodin Katić i previše obilato koristi. Naprosto, ja, kao “tehnička životinja”, imam poverenja pre svega u brojke, dok sam poprilično sumnjičav spram tzv. “zdravog razuma”, koji, po mom mišljenju, ne predstavlja mnogo više do “pregršt predrasuda koje smo usvojili do svoje osamnaeste”, kako to reče Albert Ajnštajn.
Бојане, наметање (да ли је нешто универзална потреба, поготову ако се ради о вери/религији и великим темама и питањима везаним за њу) би било једна од кључних речи у неком мом одговору на Ваше питање о мом интересу, јер ми свакако није никакво наметање циљ. Свестан сам да су нека наметања нужна (нпр. да граница слободе престаје тамо где угрожава туђу слободу), а шта би то све могло тачно бити (поготово у светлу главне теме – промена цивилизацијског економског и друштвеног модела, а тиме се на неки начин бави и Zeitgeist) је преширока прича … Из поштовања према господину Катићу сматрам да не би требали о томе свему овде даље да дискутујемо, и овако је већ превише значаја дато поменутом последњем пасусу … btw, чудан избор аватара …
Za Ivana – Gledano globalno, realni sektor je poražen i finansijski sektor preuzima primat. To može značiti kraj epohe https://nkatic.wordpress.com/2011/08/22/kraj-epohe-i-sumrak-imperije/ i ovo je i zato opasno vreme.
O potrebi ulaganja u poljoprivredu, infrastrukturu i energetiku pisao sam puno puta, kao i da industrijski razvoj uvek prvo počinje supstitucijom uvoza. Možete pogledati tekstove:
https://nkatic.wordpress.com/2007/01/03/investicioni-bumerang/
https://nkatic.wordpress.com/2007/09/03/intervju-dat-mesecniku-ekonometar-030907/
https://nkatic.wordpress.com/2008/06/03/pohvala-efikasnoj-drzavi/
O potrebi razvojne banke sam npr. pisao u tekstu:
https://nkatic.wordpress.com/2010/05/19/a-sta-ako-stranci-ne-dodu/
Izvinjavam se i Vama i ostalim čitaocima zbog prečestog referisanja na stare tekstove, ali to mi štedi vreme. Hvala na trudu.
За Марка Бојковића – Терен друштвених наука је неегзактан и ту у правилу баратамо теоријским конструкцијама које се не могу проверити у лабораторији. У овом тексту има још места која се логичком анализом могу довести у питање, на начин на који ви доводите у питање мој последњи пасус. Нпр. на основу чега тврдим да марксисти дубље промишљају о друштву од модерних либералних мислилаца, како ја то мерим дубину мисли, или на основу којих критеријума тврдим да је социјалдемократија најбоља тестирана друштвена формација, итд.. Овде се од неке врсте арбитрарности не може побећи.
Када је вера у питању, као и код свих онтолошких питања, ствари стоје још горе. Нпр. за мене је подједнако гротескно научно доказивати постојање Бога, као што је гротескно (попут Докинса) научно образлагати његово непостајње.
Последњи пасус је резултат мог ограниченог знања, искуства, интуиције, преференци, резигнације, наде итд.. Сви моји текстови су само позив на размишљање, понекад и провокација. Они су само то, и онда када аподиктично зазвуче. Хвала на труду.
Gospodine Katicu,
jako mi se dopao ovaj poslednji tekst, pazljivo sam ga procitao i mogu samo da kazem da je pobrao sve moje simpatije i za svaku pohvalu je.Jako zanimljivo je da ste rekli da je kapitalizam bio fleksibilniji,odnosno podlozniji promenama i humanizaciji, za vreme postojanja socijalizma.To je nedvosmislena potvrda teze da ne postoji nista zdravije od konkurencije. Medjutim, trziste i konkurencija nisu dovoljni da bi se jedno drustvo dugorocno razvijalo,a pre svega ostalo socijalno i ekonomski kompaktno.Neophodan je
jos jedan stub, uredjena drzava.Drzava da bi obezbedila fer trzisnu utakmicu,vladavinu prava,jednakost u raspodeli mora da ima jak misleci cinovnicki aparat.Da bi se to desilo nasoj Srbiji neophodna je depolitizacija i povratak na instituciju konkursa.Za Srbiju od znacaja su obrazovanje, infrastruktura, poljoprivreda, to su sektori koji generisu visoke eksterne efekte i nedozvoljavaju dnevno politicke uticaje. Neophodan je krajnje profesional i strateski pristup istima.
Nego da se vratimo kapitalizmu, slazem se sa Vama da je kriza duboka , da nije ciklicne prirode i da su neophodne reforme u raspodeli.Ali isto tako mislim da je stvar predaleko otisla i da se radi o jednom ireverzibilnom procesu.Nemacka je pokusala da deo krize ponese i bankarski kartel, ali je najveca privreda Evrope porazena.Realni sektor je porazen, proizvodnja koju treba da prati distribucija,trgovina ,konsalting, finansijsko posredovanje je gurnuta u zapecak,a u prvom planu su finansijske instituciije jer su mocne do te mere da mogu da kontrolisu vlade pojedinih zemalja, njihova zakonodavna tela i druge poluge vlasti.Dok privrede i gradjani jedva prezivljavaju banke prave enormne profite kao da su same sebi cilj.
Netreba prenepregnuti cinjenicu da na negativnu konjukturu u Americi i Zapadnoj Evropi ima i brz razvoj zemalja BRIKA.Radi se o zemljama koje imaju sirovine,ljudske resurse,a neke od njih i tehnolosku konkurentnost i nisu vise komplementarne ekonomije zapadim vec ostri konkurenti.Neke od njih imaju drugacije modele razvoja,recimo KIna.U Kini bankarski sektor nije profitabilan u potpunosti je prilagodjen investicionoj potrosnji privrede.
U kontekstu ovog poslednjeg interesuje me Vas stav po pitanju stvaranja razvojne banke i nekreditne podrske delatnostima koje su izvozno orjentisane,uvozno supstitativne i usmerene ka poljoprivrednoj proizvodnji?
Misljenja sam da je bolje potrositi 3 milijarde evra na poboljsanje tehnicke opremljenosti i povecanje proizvodnih kapaciteta koji ce produkovati robu za izvoz i zaraditi ulozene devize ili produkovati robu koja supstituise uvoz i tako stedeti odliv deviza, nego te milijarde potrositi na medjubankarskom trzistu braneci precenjen kurs dinara koji satire domacu a favorizuje inostranu robu.
Naravno za nekreditni novac moraju biti kreirani mehanizmi obezbedjenja, tacnije osiguranja da on mora biti ulozen u stvaranje nove vrednosti,nikako u neproduktivnu potrosnju.
За Небојшу Катића – Као прво, захваљујем Вам на одговору. Као друго, желим да кажем да изузетно ценим Вашу стручност, која се, између осталог, огледа и у вашем избегавању да износите недовољно проверене тврдње и закључке. У том смислу веома су ми се свидели неки од коментара Вашег претходног текста (“Да ли је Штиглиц у праву?”), на пример Ваше објашњење из којих разлога не пишете о “владарима из сенке” (“Ne pišem o tome jer nemam dovoljno elemenata kojima bih mogao da nespekulativno potkrepim svoje teze.”), те један од Ваших одговора господину Турајлићу (“Celofan i mašna u koje uvijam svoje tekstove ne proističu iz mog opreza, već iz uverenja o limitiranosti ljudskog znanja, pogotovo sopstvenog. Tu se možda razlikujem od nekih svojih sunarodnika koji veruju da imaju odgovore na sva pitanja. Ne stojim na intelektualnim visinama koje bi mi omogućile da superiorno i bez rezerve prema sebi gledam na svet. Divim se onima koji to mogu.”). Зато је мени сада, морам рећи, помало жао што су се поменуте две-три последње реченице (тј. комплетан последњи пасус) овог вашег садашњег текста уопште нашле у овом блогу. Напросто, мишљења сам да је тврдње које могу да изазову тако опречна виђења – као што је то случај са тврдњама изнетим у последњем пасусу овог Вашег текста – оправдано износити само уз поштовање принципа “Sutor, ne ultra crepidam” што овога пута, имам утисак, није био случај. Мој утисак се заснива на Вашем објашњењу да је то нешто у шта Ви верујете, иако немате неки научно проверљиви доказ. (“Верујем (ненаучно), да друштво које нема духовно везивно ткиво не може опстати, а ако опстаје, опстаје у пустоши.”) Јер за мене, и не само за мене, сама Ваша вера, без других доказа, напросто није довољно ваљан аргумент. Да закључим: управо из разлога најдубљег поштовања које имам према Вашој стручности када је у питању економска проблематика, мени, као пажљивом читаоцу овог блога, помало смета када се на њему појаве Ваше недовољно аргументоване тврдње и закључци, а колико могу да приметим то не смета само мени – неки читаоци су чак спремни да се због тога и “растану” са Вашим блогом. Зато мислим да за такве тврдње не би требало да буде места у Вашим текстовима. Наравно, ово је Ваш блог и само Ви одлучујете шта ће се у њему наћи, а шта не.
Poštovani g. Katić!
Konačno sam shvatio da Vi niste ekonomski analitičar sa kojim možem ukrštati koplja oko SEK-e i druge ekonomske problematike, već misionar koji, svestan svojih mogućnosti, širi veru u Boga, ljubav, pravdu i ostale ljudske vrednosti.
Iako sam agnostik, držim da vera ima svoju nesumnjivu prednost, jer ista bez sumnje, ako ništa drugo, čini život podnošljivijim.
Inače Vaš tekst izlazi iz okvira ekonomske tematike i prevazilazi čak granice ontološke filozofije, pa stoga ne sadrži ni odredjen odgovor o uzroku SEK-e, tj. urušavanja kapitalizma.
Ovim komentarom se “rastajem” sa Vašim blogom, uz izvinjenje za neugodu koju sam Vam pričinio.
Zorane, odgovori se stalno talože i u skladu sa tim neka verovanja se pokažu kao ispravna ili neispravna. Ja kao samostalan čovek koji se brinuo samo o sebi i ja danas kao roditelj, nismo baš iste ličnosti, ma koliko ja to želeo. Kada sam rekao da imam problem da apsolutno odbacim Boga, to sam više figurativno rekao baš zbog stalnog sticanja novih odgovora. Inače, sa današnjim iskustvom smatram da između pravog ateiste i pravog vernika nema razlike…
Bojim se da pisana diskusija na ovu temu ne može da bude kvalitetna, a mislim da i nije mesto, jer ovaj tekst nisu samo ove rečenice na kraju. Možda su odvukle čitaoce i komentatore u drugu stranu, ali upravo to i pokazuje u koliko je velikom problemu današnje čovečanstvo.
Meni delimično smeta što ste problem vere toliko fokusirali. Kao što g. Katić kaže, a ja moram priznati da se sa njim slažem, vera je autentična ljudska potreba. Samo nametanje da li je potrebna ili nije, a ja sam vaše komentare shvatio skoro kao nametanje da je vera nepotrebna, je problem.
Ponavljam, ne verujem u Boga, ali verujem u potrebu ljudi da u nešto veruju, pa bio to Bog ili bio to Apple ili već šta. I ponavljam, kroz dobar deo vaših razmišljanja sam već prošao u nekom periodu života.
I da, nisam dobio odgovor na pitanje: Koji je vaš interes na temu vere? Rekao bih da ste dolazili u dodir sa dokumentarnim serijalom Zeitgeist, možda grešim, ali baš zbog Zeitgeist-a vas i pitam ovo pitanje…
Odlican tekst, gospodine Katicu. On izlazi iz domena razumljivog vecini danasnjih “intelektualaca” koji se danas u velikoj meri drze liberalnih dogmi i dualzma zapadna demokratija – totalitarizam. U njihovom pojednostavljenom pogledu na stvari koji je rezultat deformiteta u obrazovanom sistemu postoje predefinisane seme preko kojih poimaju stvarnost. Stoga je dubina krize o kojoj pisete za njih nevidljiva.
Svetom vlada ekonomizam, vera u ekonomiju, ideja da je sve roba. Mislim da ste to dobro opisali
Za Tomu K. – Ako ste primetili, moje preference su na strani socijaldemokratske države, a u toj državi tržište i dalje postoji i funkcioniše. Primer koji ste naveli ilustruje dve stvari. Prvo, država nema šta da traži u hotelijerstvu. Drugo, postoji razlika izmedju države i nekompetentne države. Država i nekompetentnost nisu sinonimi. Konačno, iz masovnih propasti privatnih preduzeća se ne izvlači zaključak da privatna svojina nije dobra. Možda je moj najjasniji tekst na ovu temu http://nkatic.wordpress.com/2005/09/28/varljivi-aksiomi-tranzicije-politika/. Hvala na komentaru.
Postovani, gdine Katicu,
sve ste Vi ovo lepo rekli, ali koja je alternativa kapitalizmu!!? A ako je kapitalizam, kakav treba da bude ako ne liberalan!? Ovo kod nas je relikt socijalizma!
Ko treba da regulise finansijski, pa i bilo koji drugi sektor!? Vladini sluzbenici!? Aparatcici i profesori ekonomije, koji se ne bi snasli ni da im povere jednu trafiku na upravljanje!
Evo primera. Ja radim u turizmu i u prosloj godini je Vlada investirala 30 miliona eur. u gradnju Hotela i infrastrukture na Staroj planini! Sta se desilo!? Posle 10 dana rada, morali su da posalju sve goste kuci i da stopiraju prijem novih jer nije bilo vode i struje! Sada hotel prima najvise 50% kapaciteta zbog tih problema! Da ne pricam da su na trzistu sa damping cenama, jer njima je sve jedno poslovanje ce pokriti gradjani Srbije…
За Марка Бојковића – Питање демократије је контроверзно и неразрешено још од Платона (поготово однос масе и елите). Узгред, ја мислим да елита није тако “елитна” као што за себе мисли. За мене, вера није питање друштвене контроле маса, већ је дубока, аутентична људска потреба. Друштво се може контролисати на разне начине и за то није нужна вера. Помало ми је жао што је текст који сам написао сведен само на последње две реченице. Хвала на коментару.
За Небојшу Катића – Ви кажете:
“Верујем (ненаучно), да друштво које нема духовно везивно ткиво не може опстати, а ако опстаје, опстаје у пустоши. Хуманизам, просветитељство или наука нису духовност и не везују људе. Оно што их још увек везује није последица хуманизма, него заостали, архетипски траг вере.
Све што око себе видим, а имао сам срећу да много тога видим, уверава ме да смо све ближи потпуној пустоши. Не верујем да се етика и хуманизам могу изградити без вере. „Ако нема Бога, све је допуштено“.”
Мене ове Ваше речи подсећају на тзв. “Труманову доктрину”. При томе не мислим на политику тог америчког председника према Совјетском Савезу и ширењу комунизма (тзв. “policy of containment”), него на његово мишљење да у демократском друштву, у којем на изборима побеђује онај политичар који освоји гласове већине, није уопште неопходно задобити гласове натпросечно интелигентних људи, јер они су у сваком друштву у мањини. Да би политичар успео на изборима потребно је да освоји поверење, и наравно гласове, глупих људи, а нарочито оних осредње интелигентних, тзв. медиокритета, јер они су у већини. У том смислу и ја верујем да неко боље, хуманије друштво, односно, како ви кажете, “Марксово царство слободе”, не може настати ако се за идеју стварања једног таквог друштва не “загреју” они силни милиони, у ствари милијарде, медиокритета, а добити њихову подршку за тако нешто вероватно није могуће без постојања некаквог појма Бога у њиховој свести, те страха од Божије казне и гнева – колико да се зна да има Бога, и да није све допуштено.
Молим за Ваш коментар.
Бојане, не знам колико су се година таложили одговори који сте ми Ви дали (као атеиста ,,који има проблем да апсолутно одбаци бога”, иако по дефиницији (позитивног/негативног тј. јаког/слабог) атеизма нема недоумица те врсте) – ја свакако нисам предлагао некакво укидање у три корака. Али јесам указивао на суштинске проблеме и зашто нешто није добро. Постоје и корпорације, и политичке и верске заједнице које злоупотребљавају науку и технологију и наносе зло човечанству (примера има много), али обратно – мени лично није познато да је икада постојала пре свега научна институција која је злоупотребљавала духовност или економски систем, или нанела икакво суштинско зло човечанству. Даље, општа хуманистичка начела подразумевају и ,,не чини другима што не желиш себи” (као и многа друга, како сам поменуо), и не видим да сам ја игде помињао да ми то смета – искључују само метафизичко/езотеричну/натприродну компоненту таквих сличних начела – али задржавају духовну компоненту, ако се духовност схвати као саосећање и несебична и искрена помоћ другим људима и бићима. У том смислу религија и традиција (у вековима које помињете) постају опасан баласт човечанства који својим ирационалним/митоманским садржајем и приземним циљевима угрожавају његов опстанак…
I da… jedno pitanje… Možda zvuči provokativno, ali zaista nije. Više mi je želja da malo podrobnije razmislite na temu vera, moral, humanizam obzirom da ste to ovde često pominjali…
Koji je vaš interes u diskusiji na temu vera?
Господине Катићу, сигурно да немам сва Ваша искуства и знање, и све Ваше анализе и текстове сам досад пратио са занимањем и радозналошћу. Субјективни моменат овакве врсте сам ипак први пут приметио – волео бих да постоји неко објашњење које би било свима прихватљиво, јер овако нам остаје само оно ,,рекао сам вам да ће бити тако” – а могу само да се надам да нисте управу што се поменуте пустоши тиче …
Што се изградње етике и хуманизма тиче, колико је мени познато то су примери филозофске дисциплине и система вредности (по дефиницији) који се свакако могу изградити и без вере. То да је без бога све дозвољено – не стоји, а дискусија о свему томе би се вероватно превише раширила и удаљила од основне теме. Ипак, само ћу кратко приметити у вези тога: емпатија је људска особина, део је корпуса еволутивне психологије и представља један природан начин дефинисања појмова добра/зла или слободе (поред Кантовог категоричког императива). Немам намеру да нудим одговоре сада на сва питања, наводим само пример. Постоје спекулације да је емпатија и директно генетски условљена код појединаца (уз све коментаре који иду уз таква истраживања и превише уопштене закључке), а неке дефиниције психопатских поремећаја заснивају се на недостатку емпатије (не зна се још довољно о свему томе, а неке процене о проценту становништва које има недостатак емпатије иду од неколико постотака до половине – чини ми се да су сви политичари махом ,,обдарени” недостатком емпатије). Социјал-демократија је једино локално-оптимално решење које имамо, ту се слажем. Лично сматрам да је либерални капитализам каквим га данас познајемо систем који само изражава одсуство етичких вредности (у смислу и добрих и лоших примера) и сам по себи зато недовољан, а какав систем треба да буде (и оптимално да утиче на људски фенотип и тиме једно природно схватање добра и зла) – схватићемо временом када критична маса људи схвати да реже грану на којој седи.
Vaš komentar na pominjanje Boga u tekstu upravo najviše govori o tome kako se danas pristupa rešavanju problema i zašto ja kao ateista imam problem da apsolutno odbacim verovanje u Boga. Vi bi ste da vekovnu praksu ljudi da veruje u Boga u raznoraznim varijantama ukinete u tri koraka. Šta nalazite problematično u “Ne čini drugima što ne želiš sebi”? Često diskutujem na temu vere sa svojim prijateljima, kako vernicima, kako “neverenicima”. Simptomatično mi je da sam, sa svakim poštenim i humanim čovekom kakvog god verovanja da je bio, došao do ovog “Ne čini drugima što ne želiš sebi” kao osnovom postojanja čoveka. Tu počinje i tu se završava sve o veri ili razmišljanju (moja ateistička varijanta vere).
Pominjete zla koja su činile verske zajednice u ime vere, i tu me podsećate na mene pre više godina… Problem je upravo u tome “U ime vere”. Baš kao što mnogi danas optužuju savremenu tehnologiju, računare, Internet, za otuđenost i pustoš u nama… Nisu ni vera, ni tehnologija krivi za to što je mi ljudi zloupotrebljavamo….
Kao što vam je i g. Katić odgovorio… voleo bih da ste u pravu. Međutim, problem je mnogo veći od nas samih, na njemu se vidi najbolje da nas Bog nije stvarao već da smo životinje koje su tek malo evoluirale iz svojih pećina.
Hvala na razjašnjenju – slažem se sa svime što ste sada napisali, ako ne baš u svakoj formulaciji, u suštini, a ona i jeste jedno bitna, svakako!
Pozdrav gospodine Katicu.
Citam vas tekst, kao i jos neke. Ima tu primese filozofskog a savremena ekonomija je cisto matematicka nauka.
Samo su brojke vazne, teorija se sklanja i klanja njima.
Bar oni(ljudi) koji te grupacije predstavljaju(teoreticari i prakticari).
Da ne duljim dalje, zeleo bih da kada nadjete vremena poslusate audio zapis iz jedne emisije, necete se pokajati, a govornik je nas filozof Mihailo Djuric.
Nazalsto, preminuo je novembra prosle godine.
http://www.audioifotoarhiv.com/gosti%20sajta/MihailoDjuric.html
(u dnu stranice)
Sve najbolje.
Komentar ne morate objavljivati. Moja zelja.
Dragutin
Hakslijev model predviđa svetsku državu sa kontrolisanim brojem stanovnika. To izgleda i jeste jedno od mogućih ishodišta ove krize:
“Uzgred, u Arigijevoj analizi, jedno od mogućih ishodišta ove krize su svetska vlada i svetska imperija. Drugo moguće ishodište je stanje haosa.”
http://nkatic.wordpress.com/2011/08/22/kraj-epohe-i-sumrak-imperije/#comment-539
Ovo drugo ishodište, stanje haosa, tj. entropije, je, po gospodinu Katiću, jedino moguće ishodište društva bez vere – bez vere u gospoda Forda (vrhovno biće u Hakslijevom “Vrlom novom svetu”), pretpostavljam…
Вера је по мом скромном схватању, Марко, шири појам од појма религије, који је опет шири од појма традиционалних верских заједница (појам који се користи у српском Уставу) и цркве. Колико су зла човечанству нанеле традиционалне верске заједнице, не бих да набрајам (ни зла, ни поменуте заједнице). Свако институционализовање религије и цркве какве их данас познајемо, неминовно се своди на политику (да не помињем ,,опијум за народ” и шта је то тачно значило пре 150 година, а шта данас – укратко, промене су свакако значајне, али интереси појединаца, заједнице и државе и даље постоје, као и зле последице неприродне симбиозе за обе стране – кратак пример: колико је зла марксизам у школама нанео цркви и грађанима данас дајући јој неприродна крила, бар толико штете очекујем и од веронауке и сличних кршења Устава). Често у тој политици пресудну улогу играју појединци који својим скандалима наносе свима непоправљиву и непотребну штету (ако ништа друго), али највећа штета настаје у крајње приземним циљевима верских заједница који већином немају никакве везе ни са вером, ни са неким универзалним етичким принципима. На крају, цркву и државу воде и чине појединци који су припадници народа која живи у земљи у друштвеним околностима које су такве какве су – и они су добри или лоши колико и ,,материјал” из кога се вуку. Због политике и поменутих приземних интереса, црква игра изужетно штетну улогу (ако морам, наводићу примере до бесвести – мислим да их свакодневно гледамо, ја бар већ деценијама). И на крају – вера може да постоји и без религијских институција, и чест је случај да многи људи (с разлогом) због тога окрећу леђа цркви, али не и вери. Немам ништа против тога да вера може да учини неког бољом особом, напротив (немам лично проблем с тим). Међутим, и верници, и они који то нису (и они ,,негде између”, шта год то значило) сносе одговорност за опште стање духа и културну матрицу друштва у коме живе. Вера која својом пасивношћу допушта штетно деловање верских заједница представља клицу начина размишљања које реже грану на којо седимо (парафразирајући Томаса Мана: ,,… а онда су дошли по нас”). Етички принципи и људскост су општији од моралних начела неког друштва која могу да буду погубна и по само друштво …
Ovo je jedan od vaših – mojih tekstova… Nažalost, kao što ste i konstatovali u tekstu, danas niko u svetu nije ni blizu pravoj i realnoj analizi problema. Vaš tekst je jedan mali doprinos boljem sagledavanju problema, jedno otvoreno razmišljanje čoveka zabrinutog za budućnost čovečanstva. Nažalost, bojim se da je cela suština problema u onoj Kejnzovoj definiciji da je kapitalizam jedno potpuno neverovatno verovanje da će oni najgori od nas iz najnižih pobuda uraditi nešto za opšte dobro. Realno gledano, sve se uklapa… današnji političari realno jesu najgori od nas, jer su marionete, koji bi za opšte dobro trebali da se odreknu mnogih svojih privilegija što nismo nijednog momenta čuli da je pomenuto u bilo kom planu rešavanja krize.
Moja zamerka na vaš tekst je jedino pominjanje naših “stručnjaka”. Mislim da nema svrhe da trošite bajtove na hard diskovima njihovim pominjanjem, jer njihova realna vrednost je tolika.
Svako dobro…
За Зорана Поповића – Знао сам, наравно, да ће крај засметати многима, или још вероватније, већини. Вера је метафизички концепт и свој став не могу бранити никаквим егзактним аргументима. Верујем (ненаучно), да друштво које нема духовно везивно ткиво не може опстати, а ако опстаје, опстаје у пустоши. Хуманизам, просветитељство или наука нису духовност и не везују људе. Оно што их још увек везује није последица хуманизма, него заостали, архетипски траг вере.
Све што око себе видим, а имао сам срећу да много тога видим, уверава ме да смо све ближи потпуној пустоши. Не верујем да се етика и хуманизам могу изградити без вере. “Ако нема Бога, све је допуштено”.
Најискреније се надам да сте Ви у праву, да друштва могу опстати без вере и да се и без вере могу хуманизовати. Надам се, јер сам свестан да је мој став ближи утопији него стварности. Хвала на коментару.
Вера је предуслов за постојање људи који негују моралне вредности?!? На основу чега требам тако нешто да закључим?!?! И шта недостаје класичном хуманизму у том смислу??? Молим да ми се да што заокруженији и јасан одговор, са кратким примерима ако је то неопходно.
Tacno tako,bez licnog utemeljenja vrednosti jedino preostaje nametanje,bez spoznaje da se ne ubija nema odbrane od ubistava,sve ostalo je istorija potvrdila kao cas diktatura cas anarhija,svaka cast na hrabrosti za ovakav tekst jer danas je najteze pisati srcem,sve ostalo je lako napisati samo treba neta i vremena.
Molim citaoce,narocite mladje da odmah ne odbace tekst kao out jer im naravno nece biti jasan iz prve.
Biti alternativan i moderan je mnogo teze i drugacije nego sto izgleda.
g.Katicu svu srecu vam zelim
Suština je u proizvodnji i raspodeli.
Ako je ono što je stvoreno, fer podeljeno sisitem funkcioniše.
Pitanje je samo šta je fer podela?
Podela može biti kroz zarade ali i kroz kredite
Pitanje je samo koliko ja mislim da vredi to što radim?
Zašto ja od svog rada , ne bi mogao da kupim auto za keš? Zašto ja moram da dobijem kredit da kupim auto? Ko je rekao da moj rad ne vredi toliko da ja mogu da kupim auto za keš?
Ako su krediti lako dostupni, onda je i njihovo uzimanje neka forma raspodele stvorenog a pitanja ove vrste se ne pojavljuju.
Bar ne u toj meri.
Npr, dokle god ima kredita u Srbiji za kupovinu auta i dokle god to bude bilo moguće , zar će se neko buniti zašto ne može da kupi auto za keš?
Neće. Uzeće zdravo za gotovo da je to model za kupovinu auta i dobiće ono što je želeo.
Uzimajući kredite dobijam ono što mi treba i u iznosu koji mi je potreban.
Uzimajući kredite jasno mi je stavljeno do znanja da uzmem koliko mi je realno potrebno. Ne više od toga.
Ispade da je savršen algoritam za ideje komunizma pronađen u kapitalizmu.
Ali algoritam radi na bazi kredita tj dugova.
Ako dospele obaveze finansiram novim i čak šta više povećavam limit duga , ja i dalje trošim i živim pristojno.
AKo to ne mogu da radim , imam ozbiljan problem.
Rešiti problem time da se dodatno zadužim je besmislen potez. Suprotan logici i zdravoj pameti.
Nažalost to je raspodela koja u praksi funkcioniše. Raspodela između sadašnjosti i budućnost. Raspodela koja ima svoj neslavni kraj. Raspodela u kojoj onaj koji je eksploatisao krivicu prebacuje na one koje eksploatiše.
Pa svi ti novci koji su došli iz kredita su finansirali dalju potrošnju iz koje je nastajala sve veća i veća zarada zajmodavaca tih kredita tj onih za koje obično i rade zajmoprimci.
To je raspodela u kojoj je vrednost multiplikatora manja od 1.
To je raspodela u kojoj 1% stanovništva poseduje oko 30% bogatstva.
Zato , kada se govori o boljoj raspodeli onda se govori i otpisivanju postojećih dugova.
Ko kome i koliko duguje je osetljiva tema.
Jesam li u pravu?
Pozdrav gospodinu Katiću i svim posetiocima site-a.
… или можда Олдос Хаксли?
http://www.recombinantrecords.net/2009/05/24/amusing-ourselves-to-death/
I meni je u prvi mah, takoreći instinktivno, zasmetalo to pominjanje Boga, no onda se setih Fromovog shvatanja tog pojma (npr. u njegovoj knjizi “Psihoanaliza i religija”), tako da u tom smislu, sa tom ogradom, mogu da se složim sa zaključnim pasusom gospodina Katića. No, kad smo već kod toga, ako smem da vas, parafrazirajući Poncija Pilata, upitam: Šta je vera? Odnosno, šta je to što Vi, Zoran Popović, podrazumevate pod pojmom vere? Naime, koliko razumem, Vi smatrate da vera, čak ni ako je shvatamo u nekom širem, humanističkom, smislu, dakle imajući u vidu da ona “свакако подразумева најбитније људске вредности заједничке већини постојећих религија”, da ona i pored toga “не да није потребна, већ је апсолутно штетна за свако стабилно и нормално друштво”…
Dakle, bez vere nemate u društvu ljude koji neguju moralne vrednosti, a onda je entropija logična posledica.
Можда текст има апокалиптичан карактер с разлогом – али све могу да испратим, осим овог помињања бога на крају. Неке од темељних и најважнијих вредности цивилизације које су је и досад спашавале и преживљавале (поменута) до сада највећа искушења своде се на просветитељски хуманизам и универзалне вредности које проистичу из тога. Међу њима је и секуларност, једино опробано решење и вредност коју можемо имплементирати у држави или било ком (новом) друштвеном моделу. У неком ширем смислу (тј. дефиницији), и хуманизам се сматра обликом духовности, и свакако подразумева најбитније људске вредности заједничке већини постојећих религија. Овако с разлогом сматрам да се вера намеће на као обавезни део решења на крају текста. Вера у том смислу не да није потребна, већ је апсолутно штетна за свако стабилно и нормално друштво (иако сам по себи и у оквиру хуманистичких вредности није проблем, нити спорна бар кроз право слободе вероисповести). Као неко ко има сва права да каже да одлично разуме шта је егзактна наука (бар као ,,викенд” научник, јер ипак од тога не живим), не видим ништа корисно и тачно у довођењу везе између вере и ентропије – чак ни у смислу социјалног инжењеринга. Надам се неком сувислом објашњењу, као и увек до сад …
“Opasna je iluzija da se društva koja idu protiv čovečnosti mogu kontrolisati policijom, vojskom, tajnim službama, ili zakonima koji svaku socijalnu pobunu žele da proglase terorizmom.”
Verujem da se Džordž Orvel ne bi složio sa Vašim mišljenjem da je u pitanju iluzija. Naime, sudeći po njegovom romanu “1984.”, društva koja idu protiv čovečnosti i te kako se MOGU kontrolisati policijom, vojskom, tajnim službama, ili zakonima koji svaku socijalnu pobunu žele da proglase terorizmom…