Ja sam svoj tekst lepo završila sledećim rečima: „Nikada, ponavljam, nikada ne bih otpočela raspravu sa osobom koja ima različita ubeđenja, moj je moto: ćuti, draga, oni se sami najbolje ukopavaju”. Moj tekst, stoga, nije rasprava, niti uvod u neku raspravu. Ovo je protest protiv javnog obraćanja u kome se neistomišljenici, korišćenjem nedopustivo lošeg analitičkog aparata, optužuju za kompromitovanje struke. („Beogradska lakirovka, kako da ne”, 26. avgust)
Odgovor koji je usledio pokazao je da sam poentirala: kada su iz novog teksta g. Katića izostavljene žaoke na račun „beogradske interpretacije”, od samog teksta „Promašena polemika“veoma je malo ostalo. Ali ja nikada, ponavljam, nikada ne vodim raspravu sa ideološkim tekstopiscima, iz gore opisanih razloga. Rasprava je (da dodam za neupućene) isto što i polemika. Peti put, dakle: ništa od polemike!
Za Dejana – Nažalost nemam dovoljno vremena i vrlo površno pratim događaje u Hrvatskoj. Hvala na komentaru.
Za Dejana – Velika je šteta što na domaćoj sceni nikada nije uspostavljen ozbiljan i neostrašćen dijalog. Nažalost, ni danas dijaloga nema uprkos ove dramatične situacije. Ne znam kako ste se setili ove pomalo neprijatne polemike? Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću, da li ste upoznati sa programom stranke “ Savez za promjene“ Ivana Pernara, ako jeste šta mislite o njemu? Hvala.
Gospodine Katiću vreme je pokazalo da ste bili u pravu. Teško nama sa ovakvim profesorima i analitičarima ekonomskih prilika u Srbiji, skoro svi, čast izuzecima su neoliberalnog opredeljenja i svojim savetima nas uspešno vode u totalnu propast. Žao mi je što Vas nema na televiziji i radiju, čuje se samo hor beogradski dečaka.
Ipak mislim da su ovi „kriticki“ ispadi, kao ovaj Popoviceve, na putu da postanu relikt proslosti.
Mislim da cemo se sa nostalgijom secati vremena u kojem prava misao nije bila prosto ignorisana. Ovakvi trzaji su znak da jos nismo mrtvi.
Jadna zemlja i jadan narod kojima je ona profesor.Sta reci posle svega nego samo zanemeti.Tuga.