Kvalitet obrazovanja jedan je od najvažnijih faktora ekonomskog uspeha zemlje i u vezi sa tim postoji potpuna globalna saglasnost. Istovremeno, najveći broj država je nezadovoljan stanjem svog školskog sistema i pokušava da nađe odgovore na nove izazove vremena.
„Obrazovanje je toliko važno, da ga ne možete prepustiti samo jednom ponuđaču“. U ovom citatu, pod jednim ponuđačem se misli na državu, a citat je došao sa pomalo neočekivane strane – rečenicu je izgovorio nekadašnji švedski ministar za obrazovanje Per Unckel.
Da li proces obrazovanja podleže zakonima tržišta, da li su đaci potrošači obrazovnih usluga, a škole i profesori prodavci tih usluga? Da li škole treba masovno privatizovati? Da li su za kvalitet školskog sistema najvažniji potrošački izbor i konkurencija među školama, ili uspeh sistema bazira na nekim drugim, netržišnim principima?
Obrazovanje je tradicionalno bilo u domenu države, pa su u Evropi, kao i u najvećem delu sveta dominirale besplatne državne škole. Uticaj malog procenta privatnih škola je bio zanemarljiv svuda, izuzev u anglosaksonskom svetu gde važe nešto drugačija pravila. Iako je broj privatnih škola i tamo mali, društvena elita u neproporcionalno velikom broju dolazi iz privatnih škola. Anglosaksonci su privatne škole pretvorili u mehanizam za stvaranje i reprodukovanje elite, u instrument tihe ali trajne socijalne segregacije. Skupe škole obezbeđuju kvalitetno obrazovanje i relativno siguran put za upis na elitne univerzitete, a kvalitet univerzitetske diplome u velikoj meri određuje budućnost i društveni položaj pojedinca.
Ne samo da je ovakav sistem duboko i vidljivo nepravedan, već on dovodi i do urušavanja celog sistema školstva i do drastičnog opadanja obrazovnih standarda, pogotovo u državnim školama u velikim gradovima. Jedna od „tržišnih“ inicijativa da se nešto promeni dolazi iz SAD i bazira na idejama vaučerskog sistema koji je još sredinom 50-tih godina predložio Milton Fridman.
Pojednostavljeno, roditelji bi od države dobili vaučer na određeni iznos i mogli bi njime „kupiti“ mesto u školi po sopstvenom izboru, bez obzira da li je reč o državnoj ili privatnoj školi. Za skuplje privatne škole vaučer ne bi bio dovoljan, i roditelji bi morali dodati i svog novca, ali i to je bolje nego da moraju sami pokrivati ceo iznos za privatno školovanje. Jednim udarcem bi bila ostvarena dva cilja – stvorilo bi se jedinstveno tržište obrazovanja i time podigao opšti kvalitet, dok bi đaci dobili slobodu izbora i daleko veću šansu za školovanje i u privatnom sektoru. Naravno, krajnji Fridmanov cilj je bila privatizacija školstva.
Zanimljivo je da su i neke skandinavske države, poput Švedske ili Danske na primer, prihvatile vaučerski sistem i podizanje kvaliteta obrazovanja prepustile konkurenciji privatnih i državnih škola. Uprkos ovom trendu, Skandinavci za sada nisu ugrozili bazni princip da je školstvo besplatno, bez obzira da li dete ide u privatnu ili državnu školu. U ovakvom sistemu, vaučer je samo neka vrsta glasačkog listića o kvalitetu škole.
Sistemi koji ohrabruju tržišni pristup obrazovanju su najčešće tome prilagodili i unutrašnju organizaciju škola, kao i ceo sistem merenja uspešnosti obrazovanja. Unutrašnje ustrojstvo škole počiva na čvrstoj hijerarhiji sa moćnim direktorom, na profesorskoj hijerarhiji sa nekom vrstom šefova katedri, na čvrstom i detaljnom planiranju nastave i časova itd..
Rezultati đaka i škola se stalno proveravaju kroz neprekidna testiranja i bodovanja. U Engleskoj se na primer, krajem svakog leta objavljuje rang-lista škola i svako može proveriti na kom se mestu nalazi škola u koju njegovo dete ide. Rang-lista bazira na bodovima sa dve mature koje deca u Engleskoj polažu ( prvu sa 16, i drugu sa 18 godina). Ponekad je teško je razlučiti da li se uči znanja radi ili bodova radi, i da li su bodovi i mesto na rang-listi sami sebi cilj.
Tržišni koncept obrazovnog sistema se širi i ima ogroman broj promotora, sledbenika i simpatizera. Ovaj proces je otpočeo osamdesetih godina na krilima neoliberalne revolucije. Kao što sa neoliberalnim idejama obično biva, na nivou koncepta i logike čini se da je sve u redu i da se nema šta zameriti. Kao što sa neoliberalnim idejama obično biva, stvarnost prečesto demantuje takve intelektualne konstrukte.
Finski školski sistem i njegov uspeh su trn u oku tržišnog pristupa obrazovanju. Finska škola, bar po rezultatima PISA testiranja(1), daleko je najuspešnija zapadna škola i jedina je koja se može ravnopravno nositi sa nadmoćnom dalekoistočnom konkurencijom (Južna Koreja, Singapur, delovi Kine, Japan). Pri tome, sistem je izgrađen na suprotnim premisama od neoliberalnih i ne počiva na pritisku tržišta i filozofiji slobodnog izbora.
Finska škola počiva, prvo i pre svega, na pažljivo probranom profesorskom kadru. Profesori moraju imati bar magistarsku titulu, odlične ocene tokom školovanja i moraju dolaziti sa najboljih univerziteta. Kako je profesorski posao prestižan i donosi veliki društveni ugled, kako su profesori bolje plaćeni nego u drugim razvijenim državama, škole lako dolaze do kvalitetnih kadrova budući da veliki broj ljudi želi da radi u prosveti. Ovo je jedini segment koji u finskom obrazovnom sistemu ima tržišnu dimenziju.
Pri tome, uprkos većih profesorskih plata, sistem nije skup. Prosvetna administracija je svedena na najmanju meru i gotovo svaki evro je produktivno upotrebljen i dat školama direktno.
Hijerarhija u školama gotovo da ne postoji i profesori imaju veliku slobodu u koncipiranju nastave i kod provere znanja. Finska škola nema standardizovano testiranje, nema eksterne kontrole niti se škole opterećuju rangiranjem. Fokus je na znanju, na individualnim potrebama i mogućnostima đaka, a ne na konkurenciji. Sistem postaje nešto kompetitivniji tek od 16 godine. Škole se međusobno ne nadmeću već sarađuju, jer su na istom zadatku.
Sve do šesnaeste godine bar, deca pohađaju školu iz svog kraja, i ne putuju s kraja na kraj grada kako bi išli u dobru školu. Roditelji ne moraju da se sele kako bi bili nadomak dobre škole, niti da plaćaju sumanute iznose kako bi obezbedili kvalitetno školovanje.
Kako se rezultati finskih škola ne mogu osporiti, u modi je osporavanje kvaliteta i pouzdanosti PISA testiranja. Iako nema apsolutno preciznog načina da se utvrdi kvalitet školskih sistema, činjenica je da Finska sistematski nadmašuje svoje konkurente iz sličnog kulturno miljea, sa sličnom tradicijom i pristupom obrazovanju. PISA sistem nisu pravili Finci, pa je na mestu zapitati se zbog čega taj sistem testiranja odgovara đacima iz Finske ili sa dalekog Istoka, a ne odgovara drugima – i tako godinama.
Ako se pristrasno i ideološko osporavanje finskog obrazovnog sistema ostavi po strani, ostaje jedan problem koji otežava univerzalnu primenu istog modela. Finska je dugo bila jedno od najegalitarnijih evropskih društava i jedna je od država sa najmanjom stopom imigracije u razvijenom svetu. U takvom društvu je mnogo lakše imati dobru školu „u kraju“, jer segregacije nema, kao što nema ni velikih kulturoloških, imovinskih ili statusnih razlika među decom. Tamo gde nema socijalne segregacije, nema ni velike razlike među školama, niti pritisaka da se odlazi u bolji kraj, ili u bolju školu.
Međutim, i u društvima koja se razlikuju od finskog, verujem da jedan princip uvek važi. Kvalitetni, poštovani i dobro plaćeni profesori će uvek biti temelj kvalitetnog obrazovnog sistema. Nema tržišta ili tržišnog pritiska koje može od poniženog i loše plaćenog profesora koji stalno strepi od rezultata testiranja, napraviti entuzijastu i posvećenika. Na tržišnom principu se može napraviti par dobrih škola, ali se ne može napraviti dobar školski sistem. Kao i uvek do sada, intelektualni trendovi koji promovišu tržište i njegove zakone, prečesto zaboravljaju da provere šta im govore empirijski podaci i iskustvo.
____________________________________________________________________________________________________________
(1) PISA (The Programme for International Student Assessment) je program koji je razvila Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). Cilj programa je da vrednuje obrazovne sisteme kroz testiranje đaka starosti 15 godina. Preko 70 država do sada je učestvovalo u programu PISA. Testiranja su počela 2000. godine i vrše se svake tri godine. Poslednje testiranje je rađeno 2012. i rezultati će biti objavljeni 03/12/2013.
Jedva čekam novi rat. Nedostaje mi još fisije, nafte i drugih otrova. Inače, moje mišljenje je da je željeznica jedna od retkih dobrih stvari koje je smislio industrijski čovek.
Možda će uskoro prevaziđeni vozovi tutnjati preko Pacifika. Ili hipersonični bombarderi…
Коначно се неко од овлашћених лица сетио да јавно оспори бројку од 780 хиљада запослених у јавном сектору, износећи њихову структуру једва у обрисима.
http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2014&mm=06&dd=18&nav_id=863431
O tvrdnji; da je nuklearna energija nastala usled trke u naoruženju nije baš tačna. Tačno je; nažalost da je ona prvi put u te svrhe zloupotrebljena. Ovo potkrepljujem jednim ajnštajnovim ppristonskim pismom koje je činimi se upućemo Ruzveltu (nemojte me doslovno držati za reč)koje tvrdidi da je nklearna enerjija ima ogromnu razarajuću noć i da se ne sme dozvoliti da Nemci dođu do nje. Jer je Hajzenberg i ostatak nemačkoh naučnika bio veome blizi otkriću nuklearne fizije. U svojim biografslim podatcim Ajnštajn navodi to pismo kao jednu svoju ličnu tragediju u svom životu.
Tek toliko,
Za Nebojsu Katica
Verovatno ste u pravu. Poenta je da nije bilo 2 svetskog rata I trke u naoruzanju sa Sssr, verovatno ne bi postojala nuklearna energija I sateliti, internet itd, ili bi nastali kasnije. Za uredjenu drzavu Svedjana I Svajcaraca ste u pravu. Mislim da je zeleznica prevazidjena kao prevozno sredstvo od strane motornih vozila I aviona te otuda slab interes privatnog sektora. Ali to je samo moje misljenje.
Da nije bilo prvog, možda ne bi bilo ni drugog rata.
A možda će rat poboljšati funkcionisanje Iračke države. Ljudima nedostaju vitamini i obogaćeni uranijum.
Neke države ili mafije, više prete svojim podanicima, a neke manje.
Eto u Srbiji, prošlog meseca, građani su uz račun za struju dobijali i zahtev da dostave svoj lični matični broj, kako ubuduće ne bi došlo do „greške“ sa obračunima. To verovatno ima veze sa budućim uterivanjem dugova za RTS pretplatu. Pretpostavljam da će dodatna motivacija biti učestale greške.
Što se tiče Švajcarske, to je bila zemlja u kojoj su čuvali pare, i oni koji prete i oni kojima su pretili. Možda je sada malo drugačije, kako god, gusari su prevrtljivi.
Za Miloša – Vi kažete: „Poenta je da kada država prisvoji od privatnog sektora odredjene delatnosti- infrastruktura, odbrana, nauka, ona nema profitni motiv koji je tera da bude sve bolja- ona ne može da propadne kao privatna firma ako ne daje bolji proizvod.“
Kako to mislite da je država „prisvojila“ od privatnog sektora odbranu ili nauku, npr.?
Kako objašnjavate da su, na primer, državne železnice Francuske, Nemačke, Švajcarske itd. mnogo bolje od privatnih britanskih ili američkih? Kako to da su zdravstveni sistemi evropskih država jeftiniji i efikasniji od privatizovanog američkog sistema? Kako to da državna elektroprivreda Francuske ne ostavlja svoje potrošače bez struje, dok privatizovana kalifornijska to radi?
Kažete: „Zato je u 20 veku poboljšanje u radu države bilo praćeno nekom spoljnom pretnjom, ratom, trkom u naoružanju.“
Ko je npr. pretio Švajcarskoj ili Švedskoj i prisilio ih da imaju efikasnu državu? Ko danas preti zapadnim državama koje su vrlo efikasne? Da li je srpska država neefikasna zato što joj niko ne preti?
Hvala na komentaru.
za Ivana N.
Tajler Koven je sve samo ne fah idiot. Našli ste najlošiji primer.
Poenta je da kada država prisvoji od privatnog sektora odredjene delatnosti- infrastruktura, odbrana, nauka, ona nema profitni motiv koji je tera da bude sve bolja- ona ne može da propadne kao privatna firma ako ne daje bolji proizvod. Ona može postati lenja zbog toga. Demokratija ne rešava problem, jer, kako je autor primetio, političare koji ne rade dobro opet čeka mesto u nekoj konsultantskoj kući.
Zato je u 20 veku poboljšanje u radu države bilo praćeno nekom spoljnom pretnjom, ratom, trkom u naoružanju. Da nije bilo 2 svetskog rata, teško da bi bila izmišljena nuklearna energija, da nije bio trke u naoružanju ne bi postojali sateliti. Te stvari su izmišljene zbog podsticaja da budete bolji od konkurenta, druge države, i da budete bolji pre njega.
Dobra poenta, slažem se sa tim da postoje retki izuzeci od ovog pravila, a to je kada državu vode kompetentni i dobronamerni ljudi, ali su to retki slučajevi.
Да ли су естрадни економисти фах идиоти?
Јесу.
Доказ.
Недавно писање професора Тајлера Ковена у ЊУЈОРК ТАЈМСУ. Професор са Универзитета Џорџ Мејсон изјављује како је излаз из ове економске кризе избијање новог светског рата. Генијална мисао, коју зна сваки чобан код оваца, да ратови увек избијају када се толика неправда и сиромаштво заметне на земљи.
Како вам звучи ова реченица: ,,Колико год то невероватно звучало, могуће је да светски мир отклања потребу хитног постизања високих стопа економског раста, тако да је самим тим смањена могућност да ће економија расти брзо’’?
Да ли сте разумели ово професорско мудровање?
Нећу да употребим једну праву реч, која најбоље одсликава ову реченицу.
Колико год то невероватно звучало за једног америчког професора, али ова реченица је идиотска. Могућност да светски мир отклања потребу хитног постизања високих стопа економског раста и да је тако смањена могућност да ће економија расти брзо, каква логика, ако се отклања могућност хитног постизања високог економског раста, онда је непотребно понављати да је смањена могућност да ће економија расти брзо, јер се ради о истом закључку.
Ком закључку?
Нема брзог економског раста.
Зашто?
Светски мир је крив.
Светски мир је проблем.
Због светског мира су економије потонуле и данас не могу да имају брзи економски раст.
Које је решење?
Како да изађемо из кризе?
Како да имамо велике стопе раста?
Ако то не може у светском миру, шта се намеће као закључак?
Рат!
Човечанству треба један велики светски рат.
Наравно, тај рат треба да буде ван САД и ван професоровог уредног грађанског живота, јер, ма колико то невероватно звучало, професора интересују високе стопе економског раста, које могу погурати привреду из кризе. А то се може остварити не у светском миру, него у светском рату.
Који су разлози неумољиво спорог опоравка и стагнације најачих светских економија?
Професор наводи – слаба потражња, све већа неједнакост, нестајањен средње класе, превелика регулација, конкуренција из Кине , неадекватна инфраструктура и мањак идеја.
Све ово је наведено од стране естрадних економиста, који закључују да је узрок светске стагнације – мир.
Слаба потражња – узрок све већег сиромаштва у друштву.
Неједнакост – све веће раслојавање.
Нестајање средње класе – богати су све богатији.
Превелика регулација – не важи за бангстере, тајкуне и политичаре.
Кина – корпорације су јурећи за великим зарадама пребацили производњу у Кину.
Инфраструктура – зашто нисте градили своју земљу?
Мањак идеја – са оваквим професорима на универзитету сигурно пропадамо.
Закључак, велика је предност живети у свету у коме влада мир, мада је стопа раста свега 2%, него живети у ратним условима, где је стопа раста 4%, али – гину људи!
Ето, идиотског закључка уваженог професора.
Он живот страдалих људи пореди са стопама раста.
Ево једног питања за професора – да ли је боље да човек буде жив и прави трошкове или да буде мртав и да нема никаквих трошкова?
Естрадни економисти су фах идиоти.
„Друго, Србија нема довољно дисциплиновану нити довољно квалитетну радну снагу којом може привући стране инвестиције. Огроман број квалификованих људи и професионалаца је емигрирао и то је процес који се наставља. Данашњи образовни систем тај губитак не може брзо надокнадити ни по квалитету, ни по кадровској структури. Образовање све мање служи потребама привреде и друштва, а све више постаје уносан бизнис академских предузетника. Ово се сјајно поклапа и са опсесивном потребом родитеља да им деца по сваку цене заврше факултет, студирајући било шта, било где, па колико траје да траје, и колико кошта да кошта. Без радикалног заокрета у образовању, без померања ка стручним школама и техничко-математичким факултетима, Србија ће наставити да ствара кадар за кафиће, а не за индустрију.“
(Небојша Катић, 16/06/2014 у 20:40)
Наравно да данашњи образовни систем поменути губитак не може брзо надокнадити ни по квалитету, ни по кадровској структури, када нам је, како егзактни емпиријски подаци показују, готово четвртина потенцијалне радне снаге тотално недисциплинована! Наиме, када јој се понуди преквалификација, у смислу померања ка стручним школама (занатским занимањима), дакле преквалификација којом би се бар делимично надокнадио губитак у кадровској структури, они је одбијају, па се још и буне што су избрисани са евиденције потенцијалне радне снаге! (На тој евиденцији је крајем фебруара месеца 2014. било 793.625 лица – према Месечном статистичком билтену за март 2014, табела Т2, страна 11 – а сада је на њој 613.787 лица – према најновијим подацима, у које су новинари Блица, ценим, имали увид.)
http://www.blic.rs/Vesti/Ekonomija/473716/Ko-ne-veze-sam-trazi-posao
Но ипак мислим да, све у свему, ситуација није тако трагична каквом је види господин Катић, јер већина (потенцијалне) високообразоване радне снаге јесте спремна за преквалификацију и доживотно учење (life-long learning) којe страни инвеститори од ње очекују, што заправо можемо видети и из овог коментара на један други текст из истих, репутабилних, новина:
SSS
Ponedeljak, 16. 06. 2014. 20:55h
neregistrovan korisnik.
Radim u multinacionalnoj kompaniji, sve fakultetski obrazovani ljudi. 90% njih imaju diplome koje nemaju veze sa poslom koji obavljaju, od toga 10% poznatih zapadnih univerziteta. 80% poznaje to što radi na nivou prosečnog srednjoškolca. Sedim i pitam se koja je poenta, koja je vrednost svake od tih, velikom većinom, zasluženih diploma? Školovanje 5+ godina, a onda sve ispočetka kada se zaposliš?
http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/473954/Ovako-je-dr-Mica-Jovanovic-radio-na-svom-drktoratu-18/komentari#komentar_12581016
Sustina je da ko god zavrsi akreditovan privatan fakultet, a Megatrend to jeste prvenstveno u drzavnoj sluzbi prilikom odredjivanja plate ima isti tretman kao i bilo ko sa drzavnog. E sada kada se “baci” na papir da studije na privatnom traju 4 godine, a na drzavnom 6 jasno je zasto su dobili na popularnosti pogotovo sto je poslednjih godina tesko preci na budzet ako krenete kao samo finansirajuci student. Dok je bio na ekonomskom fakultetu jedan profesor nije se nikada zalozio da studenti makar dobiju odgovarajucu praksu, a prelaskom na novi posao jeste. Bankarska akademija je u pitanju. Takodje velika kategorija ljudi koje studiraju na tim fakultetu rade I u velikim privatnim firmama pa idu logikom da ce jednom dana neko pitati za diploma pa da se ima kada zatreba.
За инг. Дејана – Пратио сам аферу Мегатренд која се већ претворила у медијски циркус, и све то дубоко депримира.
Сви системи имају образовне институције ниског квалитета и хиперпродукција диплома је универзални феномен који се тешко може зауставити, а не видим ни да неко то покушава да заустави. Међутим, државе које имају квалитетне универзитете увек могу избацити довољно доброг кадра за потребе развоја. Разлика је и у томе што њихове лошије образовне институције нису легло корупције сваке врсте.
Мене не брину приватни факултети јер ће тржиште то регулисати вредновањем диплома. Мене много више брине опадање квалитета државних факултета јер се и ту полако губи потребан стандард. Када би државни факултети били квалитетни, они би помогли и да се квалитет приватних факултета подигне. Овако, процес иде обрнутим смером и долази до потпуне деградације читавог система.
У пар веома старих текстова сам се бавио феноменом образовања у Србији, понајвише у текстовима https://nkatic.wordpress.com/2005/08/20/svuda-poglavice-nigde-indijanaca/ и https://nkatic.wordpress.com/2007/06/21/u-svetu-matematicke-pameti/.
Међутим, у једном тексту који није директно био везан за образовање (https://nkatic.wordpress.com/2009/11/25/industrijski-corsokak/) на крају текста сам написао:
„Друго, Србија нема довољно дисциплиновану нити довољно квалитетну радну снагу којом може привући стране инвестиције. Огроман број квалификованих људи и професионалаца је емигрирао и то је процес који се наставља. Данашњи образовни систем тај губитак не може брзо надокнадити ни по квалитету, ни по кадровској структури. Образовање све мање служи потребама привреде и друштва, а све више постаје уносан бизнис академских предузетника. Ово се сјајно поклапа и са опсесивном потребом родитеља да им деца по сваку цене заврше факултет, студирајући било шта, било где, па колико траје да траје, и колико кошта да кошта. Без радикалног заокрета у образовању, без померања ка стручним школама и техничко-математичким факултетима, Србија ће наставити да ствара кадар за кафиће, а не за индустрију.“
У систему какав је формиран у Србији, невиних нема – то је заједничко дело академске елите, политике, али и родитеља.
Хвала на коментару.
За господина Катића – Не знам колико пратите дешавања око Универзитета Мегатренда, али сте сигурно чули за случај(еве).
https://www.you tube.com/watch?v=XGMP9En2Mkc („прекинут“ линк на једној позицији)
http://www.izjave.net/author/2343
Познат ми је Ваш став о „производњи диплома“, а ја бих додао да је Мегатренд само врх леденог брега. Узгред, власник Мегатренда се синоћ похвалио да на његовом универзитету пријемни испит не положи само онај ко „баш ништа не зна“, а да студије не заврши око 10 одсто уписаних и да се 92 одсто свршених студената запосли у року од 12 месеци.
Можда грешим, али један од начина да се домаћа елита „тргне из дремежа“ је управо да се „удари по џепу“ (мислим на уведени солидарни порез). Не значи да ће се талас око спорних диплома (покренут од научника из Лондона) одржати, али нешто се, ипак, дешава.
Да ли постоје државе које су се средњорочно успеле да „сасеку“ амброзију, која је „посејана“ хиперпродукцијом диплома?
Унапред хвала на одговору.
Уочио сам један изузетно јасан пример дисфункционалне међународне комуникације у домену привреде и на тему школства. Пожелео сам да га поделим с вама, посетиоцима овог блога.
26.11.2013. Tanjug “Nemački ambasador Hajnc Vilhelm kaže da mu se nemačke kompanije koje posluju u Srbiji žale da u našoj zemlji nema dovoljno kvalifikovane radne snage…. „Poruka nemačkih kompanija koju ja čujem je da ne mogu da nađu dovoljno kvalifikovane snage….”.”
http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2013&mm=11&dd=26&nav_id=782077
07.09.2013, Politika. “И у овогодишњој уобичајеној пролећној анкети немачких компанија у Србији, коју спроводи Немачко-српско привредно удружење, преовлађује задовољство …… Немачки инвеститори задовољни овдашњом радном снагом, цене њену квалификованост и образовање, мотивисаност и продуктивност, а задовољни су и висином трошкова рада… На питање – да ли бисте поново одабрали Србију као инвестициону локацију, 88 одсто предузећа дало је позитиван одговор. Овим се Србија међу чланицама немачких спољнотрговинских комора у централној и источној Европи сврстава у најомиљеније инвестиционе дестинације.“
http://www.politika.rs/rubrike/Ekonomija/Srpski-izvoz-u-Nemacku-vredan-milijardu-evra.sr.html
Пре него предмет комуникације, мени је фокус пажње на практично дијаметралну супротност пренесених изјава о истој теми из истог извора (немачких компанија) у истом временском периоду.
„Poruka nemačkih kompanija koju ja čujem je da ne mogu da nađu dovoljno kvalifikovane snage….”.”
„Немачки инвеститори задовољни овдашњом радном снагом, цене њену квалификованост“
При уобичајеном читању, поруке су супротстављене. Али при детаљнијем читању, примећујемо да је „ценити“ нешто доста различито од задовољства истим.
Изгледа да су Немци прибегли еуфемизмима. А и да Немачко-српско привредно удружење није у најбољем стању.
http://www.politika.rs/rubrike/Sport/intervjui/Cavic-Zasto-sam-se-ponudio-za-ambasadora-u-SAD.sr.html Cemu skola u Srbiji makar i Berkli, makar i Cavic?! Ne moze obicna skola plivanja da prodje..
Podsetio sam se jednog starog dobrog filma:
Falling Down (1993)
http://www.imdb.com/title/tt0106856/
@Moldvin
Чини ми се да би се уџбеници и (стручне) књиге-литература требали одвојено посматрати. Ја по уџбеницима подразумјевам књиге које се користе за основну и средњу школу, које су припремљене путем конкурса, у сарадњи са педагошким заводима или сличним институцијама. Књиге које се користе у наставном процесу на универзитетима су другачије и чини ми се да оне нису под контролом педагошког завода већ је ту присутнији доста виши ниво аутономије издавача.
Са тог аспекта, ако педагошки завод распише конкурс за уџбенике, и ауторима који побиједе на томе исплати одговарајуће накнаде путем којих се преузимају ауторска права, онда би се то требало третирати јавним власништвом и не ограничавати копирање. Колико ја знам, уџбеници у Републици Српској су бесплатни.. за средњу школу нисам сигуран али за основну знам да су спроводили те акције. Помислио бих да је и у Србији сличан случај?
Што се тиче факултета ту је нешто другачија прича.
Ако гледамо у ширем контексту, имам осјећај да је један од импулса данашњем капиталистичком лудилу дат прије >100 година када су увели законе о ауторским правима и патентима. Развијену манифестацију тог лудила можемо да препознамо данас по покушајима Монсанта и сличних фирми да патентирају геном. Вилијем Енгдал у својој књизи „Сјеме уништења“ наводи да је администрација САД под утицајем лобиста учествовала у уништавању неких свјетских база сјемена, као нпр у Ираку (више хиљада врста биљака гајених хиљадама година) како би могли да направе терен за пласирање својих ГМО производа. Он исто тако помиње да на свијету има око 10.000 врста само једне биљке попут риже и да је та разноликост вијековима узгајана сада пред границом уништења управо због те похлепе фирми попут Монсанта.
Други примјер можемо да видимо код свјетске фарма-мафије или произвођача аутомобила, али да не разглабам даље.
Za Bokija – I dalje verujem da su motivisani profesori izuzetno važna karika u lancu školovanja. Loši profesori ne mogu nikoga motivisati ili zainteresovati za bilo šta. Mislim i da je pitanje da li su škole državne ili privatne, daleko od trivijalnog. Hvala na komentaru.
Za Moldvina – Mislim da je kopiranje udžbenika isto što i kopiranje filmova, knjiga, CD-ova itd.. Besplatno školovanje bi trebalo da znači da država pokriva troškove školovanja, ali ne i da pisci udžbenika besplatno pišu knjige, ili da izdavači besplatno distribuiraju udžbenike. Meni se to ne čini tako nerazumnim. Kao što i sami znate, u Srbiji niko ne daje ni pet para na autorska prava, pa je ovo akademsko pitanje. Hvala na komentaru.
Vest: http://www.b92.net/tehnopolis/komentari.php?nav_id=777763
Komentar:
„Copyright“ о коме се овде ради нису ауторска права. То су буквално права умножавања. Аутори (ствараоци) се обично одрекну дела својих права у користи издавачких кућа, а то је права умножавања и дељења својих дела. Умножавање књига уџбеника и скрипата у фотокопирницама је за нас уобичајена пракса, али је то најчешће забрањено одредбама које пишу на свакој од њих. То иде толико далеко да мојој деци у школи организују фотокопирање уџбеника до којих се тешко долази (као и у моје време, нема разлике). Наопако је што су уџбеници као извор знања у држави која тврди да је школовање обавезно и бесплатно заштићени законом од умножавања што је у супротности од праксе и здравог разума.
(бућ, 15. novembar 2013 13:08)
Mene je bas zacudilo da udzbenici ne smeju da se kopiraju u Srbiji.
Sta vi mislite o tome?
Dozvolite mi prvo gospodine Katicu da pohvalim i ovaj vas tekst. Tema je nepregledno siroka i veoma znacajna. Zeleo bih da istaknem nekoliko svojih zapazanja vezanih za ovu temu. Naime, tehnicki gledano ( posto sam tehnicko lice), proces „obrazovanja“ mozete posmatrati kroz uslovno ustrojstvo Predavac odnosno Ucitelj, zatim Ucenik i Medijator. Dakle, ukoliko je ucitelj los, a ucenik ima zelju da dodje do znanja pri cemu je medijator (drzava odnosno skolski program) dobar, velika je verovatnoca da ce ucenik sa nesto vise rada ipak jako solidno savladati program. Dakle imati prvoklasne ucitelje je svakako dobro ali mislim da to nije presudno. U slucaju da su i ucitelj i ucenik dobri ali da je medijator propisao los skolski program (svojevremeno ministarska inicijativa da deca ne uce darvinovu teoriju nego crkvenu teoriju postanja), razultati ce biti veoma razocaravajuci. Naposletku, ukoliko su medijator i ucitelj dobri ali ucenik ne zeli da usvaja znanja rezultati ce biti katastrofalni. Komentator Bojan, a i mnogi drugi komentatori sugerisu da se do diploma dolazi previse lako. Slazem se ali odmah moram da postavim i pitanje. Zasto je bitnije imati diplomu nego znanje? Ko se onda cudi sto je deci logicnije da lepe plakate , kupe diplomu i dobiju dobar, solidno placen, bez ikakve odgovornosti, siguran, poaso sa obiljem bolovanja praznika i izlazaka na crno u drzavnoj sluzbi. Sa druge strane znanje je „kocka“ jer morate biti najbolji da bi ste nasli malobrojne dobro placene poslove u zemlji i inostranstvu, koji uz dobru zaradu ostavljaju nula vremena za porodicu i drustveni zivot (u poredjenju sa grupom jedan). Oni koji ne uspeju da udju u 1% najboljih osudjeni su na nesigurnost i kuluk za mali novac iako su ostvarili solidne rezultate u skolovanju (bolje od lepilaca plakata).
Dakle problem obrazovnih sistem je veoma kompleksan po svojoj prirodi i daleko prevazilazi „tehnicke detalje“ vezane za sam sistem skolovanja i skolski program. Obrazovanje je uvek „funkcija“ drustva u najsirem smislu. Ako je moguce kupiti diplomu ETF-a ili Medicinskog Fakulteta za 5000 Eur, pitanje je kako takva osoba zaradjuje svoju platu i strucno obavlja posao? Dakle logicno se namece zakljucak da je tako nesto prihvatljivo samo u sredini u kojoj se od zaposlenog i ne ocekuje da bilo sta radi. Veoma je tesko postizati uspehe kada fale motivi i potpuno je nebitno kakav sistem obrazovanja upotrebili. Postavlja se i pitanje zasto nije casno biti dobar zanatlija? Na kraju, ko i sa kojim pravom odredjuje „kvote“ za upis na odredjeni smer u srednje skole. Najveca glupost obrazovnog sistema je „terati“ nekoga da radi nesto sto ne voli i sto ga u krajnjoj instanci uopste ne zanima, jer takav ucenik nikada nece postati strucnjak. Dakle pitanje potreba privrede je pitanje razvijanja zainteresovanosti ucenika za odredjenu profesiju i to bi trebalo da bude glavni cilj zavrsnih razreda osnovne skole, a ne da neko dekretom na osnovu nekakvog uspeha (koji je apsolutno pod znakom pitanja za sta je dokaz i skandal sa zavrsnim testom), dodeljuje nekome nekakvu „buducu profesiju“ po administrativnom kljucu. To su mnogo bitniji faktori koji uticu na kvalitet obrazovanja odnosno kvalitet kadrova koje jedan skolski sistem stvori, nego sto je to pitanje da li skole trebaju biti drzavne ili privatne i koliko je bitno da nastavnik bude placen (sto je u svakom slucaju veoma relativna velicina). Imalo bi se tu jos sto sta dodati ali vec sam previse oduzio ovaj komentar.
Koga ne mrzi neka potrazi na Googlu ‘Montessori education’
Pozdrav!
Evo jedna vest na temu:
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2013&mm=11&dd=11&nav_category=12&nav_id=776146
Vredi pogledati i komentare, ima ih duhovitih..
@Бојан (11/11/2013 у 08:40)
1. Никакве званичне директиве деведесетих није било. Руку на срце, није ни било потребно – јер је „вишак“ свршених академаца кренуо пут расејања чиме се „решавао“ проблем незапослености.
2. Чисто сумњам у ту информацију у вези „штампања дипломе“. Не тврдим да на ЕТФ-у нема корупције, али сигурно је далеко мања него што је „просек“ у Србији. Када би то урадили у неколико десетина случајева, и њихове регуларне дипломе не би више представљале „хартије од вредности“ у свету.
Једина успешна превара може да буде приликом нострификовања, када се у Србију доноси „опрана“ диплома са факултета из некада ратом погођених подручја – нпр. из Сарајева или Бања Луке.
Дали сте ми добар повод да препоручим чланак из „Политике“:
http://www.politika.rs/rubrike/Hronika/Kako-je-napredovao-magistar-Milan-Jankovic.sr.html
Када смо већ код школског система и избора, неки дан сам чуо информацију – не знам колико је поуздана – да је у доба Милошевића једна од директива упућених високошколским институцијама била да мало успоре излазак нових академаца са факултета. Разлог је било слабо тржиште рада које је тешко могло да апсорбује нове људе.
А ако кога занима, диплома ЕТФ-а у Београду кошта око 5.000 евра. Прије неког времена сам видио диплому од човјека који ју је лично купио. У тај износ улази диплома, али не и препис оцјена. Не знам како је то касније завршило са преписом оцјена пошто се са том особом више нисам чуо.
@ Bojan
Za razliku od osnovne pa i srednje, vojna škola (akademija) kao i fakultet – su stvar izbora.
@graz owl
А шта онда рећи ако одеш у војну школу? 🙂
Šta je gore: vojska ili škola?
Branimir Džoni Štulić:
Škola. Zato što duže traje.
U „najbolja“ i najbezbrižnija vremena, u osnovnoj školi sam imao dva kompletna idiota. Matematika i Srpsko-hrvatski. Muško i žensko.
Tokom života sam sreo, stotine takvih likova.
@Marko-PG
Мислим да би посао учитеља (и разне друге послове) требали да раде људи који би са таквим послом били срећни. Тј, по психолошким теоријама постоје одређене врсте послова које више леже нечијем типу. Једна од типологија је нпр. Бриџс-Мајерсов индикатор, који је развијен касније на основу јунгове типологије.
Постоје људи којима нпр није угодно да раде са дјецом, или имају смањене дидактичке способности, лошији су у преношењу знања, слабија им је емпатија итд итд. Код нас је проблем када људи немају посла да иду да раде практично било који посао који им је доступан, али код послова који су значајни и погађају доста људи требало би на неки начин омогућити да на те позиције дођу људи који су погодни за то занимање тј који ће се у одговарајућој мјери ту уложити и бити мотивисани да на том послу раде и напредују. Ако неко не воли или лично не цијени посао учитеља, то значи да ће га лоше обављати и тиме уназадити ученике који му допадну шака.
Такође негдје сам раније читао о том дијелу гдје жене предају и сл.. то се код мушкараца може одразити на одрастање тј мушкост и у вези са тим улогу у друштву и породици. Ако кући имате слабог оца (или га нема уопште), доминантну мајку, доминантну учитељицу, феминизам у друштву, медије.. онда се тако нешто скупа негативно одражава на мушки развој. Са мало више непажње у том смјеру могу се добити читаве нефункционалне и уназађене генерације.
Рад са дјецом је озбиљна ствар. Ја тек сада након 10-15 година када читам неке психолошке књиге препознајем какви ретарди су радили у школама које сам похађао.
Ja mislim da bi bilo kontraproduktivno posebno finansijski motivisati omladinu da se opredijeli za poziv učitelja. Uopšte nije potrebno da najtalentovaniji mladi ljudi odlaze u učitelje, nastavnike. Neki drugi kriterijumi su važniji. Recimo, čini mi se prirodnim i poželjnim da većina učitelja (posebno u mlađim razredima) budu žene. Čini se dovoljnim da učitelj ima prosječnu platu u jednoj državi. uopšte se ne radi o tome, problem su druge stvari.
Tacno je da i u najzaostalijim drustvima postoje dve ili pet „dobrih“ skola, sto je rezultat masivne segregacije. To ne bi trebalo da bude nas cilj. Jedini kvalitet nase socijalne strukture, poredeci recimo sa britanskom je niza razina segregacije. To treba iskoristiti i napraviti dobre skole svuda. Sastojci za dobru skolu su verovatno: dobro finansiranje, dobro upravljenje, civilizovani i dobro placeni ucitelji, sistem i program, i mozda najvise ucesce zajednice i interes zajednice u lokalnoj skoli. Kod nas ni jedna od ovih stavki nije dobra tako da skolstvo pada po svim stavkama.
Narocito mi je tesko da gledam kako lokalne zajednice nije briga za lokalnu skolu. Cak i u najrazvijenijim sredinama u Sr.
Odnos skole i radnog i slobodnog vremena je vrlo los. Pohadjanje skole po smenama treba zabraniti zakonom jer unistava porodicni zivot i slobodno vreme dece i porodice. Isto vazi i za radno vreme od 9 do 5 (obicno 7pm).
Prvaci ostaju u skoli od 8 do 5 sati posle podne i to se nastavlja kroz skolovanje.
Kada vidite skolu u Sr. a niste iz Sr. prvo sto pomislite da je to izbeglicki smestaj ili zatvor ili neki delapidirani industrijski objekat iz 50-ih koji ceka rusenje. Ako bi postovali postojece zakone morali bi da odmah zatvorimo 98% skola u Sr.
Razred sa 35 djaka kao i vrtic sa 35-oro dece nije obrazovanje, to je copor koji funkcionise pravilu copora i gde ucitelj ima malo uticaja. Kvalitat pada drasticno. A o potrebama pojedinca i saradnje nema govora.
Sve je to posledica stednje na obrazovanju koja je postala standard.
Govore da imamo visak ucitelja i skola. Mislim da imamo manjak za bar trecinu.
Potrebne su nam vise skola manje velicine.
Suludi sistem testiranja, u kombinaciji sa cinjenicom da postoji tako malo dobrih skola, cini da se od malena stvara psihoza bubanja i takmicenja, a zapostavljaju se najvaznije vrednosti obrazovanja i ljudskosti.
Paralelno treba resavati pitanje sta je filizofija skole to jest sta od skole trazi drzava, roditelji, sta je odgovarajuce potrebama dece, bez obzira na drzavne ciljeve. Ovo sto govori Ivan K. je puno istine. Treba nam manje skole a ne vise. Jedini izuzetak je obrazavanje od 4 do 7 godine gde treba malo vise organizovane skole.
Nije lako napraviti dobar i human sistem ali za pocetak ova mera koju predlaze Katic moze da bude dobra. Povecanje plate uciteljima/profesorima na recimo 150% prosecne u Sr, i ucitelji sa najvecim mogucim prosekom na fakultetu. Takodje i neke pogodnosti sto se tice pokrivanja troskova zivota. Ni to nije garancija da ce kvalitetni ljudi doci ili ostati u obrazovanju, jer se u Sr. sve zloupotrebi.
Tkz. Usmereno obrazovanje zasnivalo se na prilicno razumnoj pretpostavci da deca od 13,14 godina ipak nisu dovoljno zrela/iskusna da donose ozbiljne odluke kakav je i izbor srednje skole. Prijemni za srednju nije postojao a tek na osnovu uspeha iz odgovarajucih predmeta iz prve dve godine ucenik je upisivao zeljenu (ili nezeljenu) skolu. Sanse da neko sa losim ocenama iz prirodnih predmeta upise npr. medicinsku bile su minimalne. Samog Dr Suvara iako bliskog dogmatskoj struji tadasnjeg SK, kao i sto sam autor bloga primecuje, delili su svetovi od sociopata&secikesa okupljenih oko Milosevica.
За Марка-ПГ – Не разумем смисао иницијативе да се уведе предмет „Предузетништво“. Ако је смисао да се ђаци припремају да буду предузетници, онда се ради о веома неозибиљној иницијативи. У школи се „занат“ предузетништва не може научити, а не може се научити ни на факултету. Ако се пак жели да се ђаци упознају са основама економије, онда то може имати смисла, али само код деце старијег узраста. Хвала на коментару.
@zubarica
Мислим да је главна грешка био систем 2+2. Не знам да ли је важио од самог почетка реформе. Наиме, неко је могао прве две године да похађа у пољопривредној школи, а затим да упише трећу годину средње школе у нпр. техничкој школи. Тако је целокупно градиво које је требало „растегнути“ на четири године, „скупљено“ у трећој и четвртој години.
Мој коментар је неуобичајено дуг, и зато вероватно садржи и више грешака разних врста, за које се унапред извињавам. У њему прво критикујем економске либерале, а затим критикујем основна схватања о образовању и образовном процесу, на које сте се ви, господине Катићу, ослањали у вашем тексту.
* Na tržišnom principu se može napraviti par dobrih škola, ali se ne može napraviti dobar školski sistem.
Ја никад не успевам да будем заведен тржишном филозофијом. Али, разлози за то нису у томе што ја имам другачија мишљења од њих о томе како друштво треба да функционише, јер по тим питањима ја знам мало, а убеђења су ми склона промени. Проблем је у самом понашању промотера тржишта. Примера ради, моја пажња се аутоматски искључује када чујем небулозни појам „тржишни принцип.“ … Колико знам, заступници тржишта тврде да је једини принцип на коме се тржиште захтева *неагресија*. Притом је граница између агресије и неагресије остављена да буде магловита или контроверзна а они који истичу неагресивност као друштвени принцип се по правилу много више занимају за цену злата него за психологију, духовност, етику или религију – често више него за све те ствари заједно.
Од те неконзистентности и површности мени застаје дах.
* Увод: ванредна ситуација захтева неконвенционалне приступе
Господине Катићу, контекст ових наших дискусија је глобална економска криза, која, као што се слажемо, има корене у „кризи цивилизације“ или, мање бомбастично речено, у обрасцима личног и друштвеног живота насталим на тзв. Западу, а раширеним често с ентузијазмом незападних народа широм света.
Отуд, једину наду да се та цивилизацијска криза икада реши пружају једино одговори који сугеришу радикално другачије друштвене обрасце од устаљених. Један такав образац, усуђујем се рећи, су и наши дубоко уврежени односи према образовању.
* О образовању уопште
Кретајући опрезно, почињем цитирајући широко прихваћене дефиниције образовања:
„Образовање је процес промене личности у жељеном правцу ……. Образовање је процес у коме друштво преноси акумулирано знање, вештине и вредности, с генерације, на генерацију.“
http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D0%B1%D1%80%D0%B0%D0%B7%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D1%9A%D0%B5
„Процес промене личности у жељеном правцу“ је нешто на шта не треба трошити пуно речи, јер је тај циљ сам по себи зао.
Пренос знања, вештина и вредности с генерације на генерацију је, зачудо, нешто што би понекад требало избегавати, чисто ради опстанка човечанства. Наиме, вредносни системи данашњих родитеља и старијих генерација су често погрешни и имају потенцијално погубне ефекте. Наравно, генерално узевши, образовање према овој другој дефиницији јесте свакако позитиван и есенцијалан друштвени процес. Све изоловане заједнице у историји света су, по правилу, преносилa своја знања вештине и вредности на своја млада поколења, такорећи органским друштвеним процесом – дете би се често едуковало помагајући родитељима у њиховом послу, а без појединаца специјализованих да буду ексклузивно учитељи. Овај би процес најчешће кородирао када би о образовању тих људи почела да се „брине“ држава. (Можда би било другачије да је та држава била као савремена Немачка.)
Господине Катићу, ви сте између осталог написали: Kvalitetni, poštovani i dobro plaćeni profesori će uvek biti temelj kvalitetnog obrazovnog sistema.
Пажљиво гледајући, темељи образовања су у интеракцији између генерација, и амбијенту који омогућава реализацију потенцијала и добру вољу учесника. Поменута интеракција је разорена постојећим друштвеним моделом којим су деца одвојена од родитеља, и изолована у зградама, школама где имају много више посла с незналицама њихове узрасти него с одраслима. Здрави амбијент је уништаван такмичарским карактером образовног процеса (2), те злоупотребом „ауторитета“ (3) и дечијих „права.“
* О статусу професора
Предати друштвену функцију коју је одувек обављала заједнице појединцима мене подсећа на предају управљања у руке харизматичних вођа (веома, *веома* угледних особа, наравно). Подсећа ме и на предају одбране земље професионалним војницима (као у Римском царству, садашњим САД итд). На крају крајева, уздизати некога или нешто изгледа као поуздан знак да вас није брига о *остварењу сврхе* онога што уздижете.
У суштини, имам утисак да је проблем са сваљивањем друштвеног терета на професора проблем патолошке специјализације. Прва сазнања о опасности специјализације по душевно здравље и породични живот сам стекао личним, као и искуствима мени блиских људи. Касније, у штетне ефекте специјализације ме је уверила и non-fiction литература (1).
Образовни систем
Пада ми на памет да је сваки образовни систем неминовно у оштрој супротстављености са оним што је највредније код људи. … Аргумент ми је доста сувопаран: Оно што је у нама највредније зависи од искрености, а искреност води ка верности истини, верност истини води ка радозналости, а трагање за истином ка њеном налажењу – и тиме рушењу полазних претпоставки. Претпоставке су основ правила, а правила дефинишу сваки систем. Систем себе, по правилу, брани – без обзира на цену у људским животима.
Геноцидни карактер образовног система јесте посебно антихришћански, јер подстиче људе да суде једни о другима: оцене се скоро без изузетка узимају као судови о вредности самих ученика, а укупни школски резултати, према речима обичних људи, показују „ко колико вреди,“ да употребим израз који смо сви чули на стотине пута. Ни ми нисмо избегли индоктринацију. Кад би неко рекао да Небојша Катић вреди у суштини колико било који полуписмени човек, присутни би били махом шокирани.
Nebojša Katić 31/10/2013 u 19:52
Stvaranju elite kroz državni sistem se nema šta zameriti. Elita postoji uvek i svuda, ali je bitno da svi imaju jednake, ili bar približno jednake šanse da postanu njen deo.
Мислим да грешите, i) јер не знам за чињеничне доказе веровању да се људи деле на мање и више природно талентоване да буду „елита“ (шта год реч значила). ii) Грешите и јер држава није фетиш па да јој се нема шта замерити кад она чини зло. А стварање елите јесте зло, јер је емпиријска чињеница да је главни каузални фактор људског здравља стварни и перцепирани статус дате особе у друштвеној хијерархији. (4)
(1) Имајући на ум да је тема образовање, пре свега препоручујем есеј “We Need Less School, Not More.” Који се налази у књизи на овом линку http://www.scribd.com/doc/22389306/Dumbing-Us-Down
(2) http://opensiuc.lib.siu.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1498&context=tpr
(„For over thirty years, researchers in social psychology have argued that rewarding people for doing activities produces detrimental effects. The claim is that when individuals are rewarded for performing a task, they will come to like the task less and spend less time on it once the rewards are no longer forthcoming. Rewards are said to destroy people’s intrinsic motivation. A recent meta-analytic review of experiments on the topic, however, shows that under some conditions, rewards actually enhance people’s motivation and performance“)
(3) The Ignorant Schoolmaster: Five Lessons in Intellectual Emancipation, by Jacques Rancière
(4) http://facstaff.unca.edu/cnicolay/BIO338/sapolsky2005.pdf (вреди прочитати бар завршни део) Ево препричавања:
“Socioeconomic status is the single most dominant predictor of health, and the physiological mechanisms for this causal relation (from socioeconomic status to individual health) continue to be elucidated by population studies and laboratory experiments. The vector is psychosocial stress which significantly impacts the immune system, fertility, the brain, the heart (hypertension, pathogenic cholesterol profile), and adrenal gland function. This in turn acts via the canonical link between the immune system and cancer (second leading cause of death) and via the first leading cause of death which is cardiovascular failure, in stable societies. The known main stress-causing social circumstances arising from dominance hierarchies are: “(i) low degrees of social control and predictability …; (ii) a paucity of outlets after exposure to stressors …; (iii) a paucity of social support …; or (iv) high rates of physical stressors …” “
http://activistteacher.blogspot.com/2011/11/is-establishment-medicine-injurious.html
Pitanje za Nebojšu Katića i ostale:
Šta mislite o inicijativi Ministarstva obrazovanja Crne Gore da se u škole uvede „Preduzetništvo“ kao obavezan predmet u trajanju od 6 godina (od 7. razreda osnovne škole pa do mature)?
Interesuju me vaša mišljenja.
Поштовани!
Кршим своју задати реч да се нећу оглашавати. Нисам се слагао са много коментатора.Уреду, и то је људски. Дигао сам сидро и испловио на идејну пучину где пуцају нови хоризонти за нове идеје.
Опростите ми али ово морам да приметим. Дати простор за рекламу ТМ. Не знам шта то значи, ваљда учење неког Саи Бабе, или сличног како их они зову ГУРУА, а постепено најпримитивније негирати живот живи је најблаже речено тотално неразумевање.Велики нововековни рационалисти, који су се толико упирали да на Божији трон устоличе свест, разум, савест, судбину, вољу, нису могли ни за јоту наудити великим религијама. Најбољи пример је Ниче.Како завршава у умном апсурду.Хегел лепо примећује:“ Идеја која не заживи је мртва идеја“.
@peric
U pravu ste, nejasno sam se izrazio. Htio sam reći da je sve rečeno o odnosu državno vs. privatno školstvo. Više nije interesantno čitati milion puta ponovljenu argumentaciju kako je privatno školstvo fleksibilnije, efikasnije i kako su privatno-javna partnerstva glavni metod za unaprjeđenje školstva.
Ta igra gluvih telefona je već dosadila.
Ostala pitanja koja se tiču obrazovanja su interesantna, izazovna i uvijek otvorena.
@Inženjer Dejan,
ja sam pre 32 godine završila srednju medicinsku – Šuvarova varijanta.
S jedne strane – nije bilo dobro… Bili smo vrlo opterećeni (svaki dan ujutru na praksu, popodne na nastavu). Posle završetka škole – verujte da je bila potpuno jasna razlika između nas i „četvorogodišnjih“ medicinskih sestara/tehničara; teoretski smo bili tu negde, ali praktično se osetilo da smo „tanji“.
No, S druge strane, u odnosu na današnje školovanje – nema poređenja. Onda smo učeni „from scratch“: od toga kako medicinska sestra izgleda, ponaša se, govori, preko poštovanja hijerarhije ustanove do stručnog znanja, sve je bilo drugačije nego sada.
U „konkretnim“ profesijama ovakvog tipa – apsolutno sam pristalica toga da se forsira praktičan rad, ali – pre svega – da se forsira disciplina, odgovornost (prema pacijentu, kolegama, ustanovi i društvu), i još mnogo toga što je danas marginalizovano, kako mi deluje.
Najlepše hvala na tekstu, g. Katiću, pozdrav svim čitaocima.
Poštovani gospodine Dejane.Mislim da na ovom blogu:
1.Ne treba raspravljati o meditacijama ili drugim oblicima duhovnosti,o hrišćanskim molitvama i sl.
2.Dovoljno je ukazano o efektima TM,dati su neki linkovi,koga interesuje ova tema može da „kopa po internetu“.Postoji sajtovi o TM koji kritikuju ovu tehniku.Neka svako na osnovu svoje svesti odluči šta je tu istina,a šta ne.
3.Građani Srbije nikad nisu uspeli da okupe relevantan broj meditanata na jednom mestu duže vreme,preko mesec dana,da bi se osetio ovaj efekat.Mahariši je govorio da nacija treba da formira grupu i da je održava kako bi se sprečila pojava neprijatelja.Svetska grupa nije kostantno održavana,nadam se da će čovečanstvo uspeti u toj nameri.
4.Smatram da razni oblici praktikovanja hrišćanstva mogu pomoći određenim pojedincima,ali je njegova moć transformacije čovečanstva slaba.Hrišćanstvo je religija reči,umišljanja,ubeđivanja i vere,bez dubine i veze sa savremenom naukom.
Promeniti svest da bi promenio svet.
@mokša
Поштовани,
Сећање ме не вара, Ваш (ТМ) колега је уочи бомбардовања СРЈ 1999. године посетио Махаришија Јогија и сликао се с њим. Пренео је Јогијеву поруку како ће он својим колективним медитацијама да донесе мир и сачува СРЈ поменуте пошасти.
За сваки случај сам претражио Интернет и нашао овај НИН-ов чланак од 27. новембра 1999. године, који је донекле на трагу мојих сећања:
http://nin.co.rs/1999-11/27/10582.html
Мислим да нам не треба транцендентална медитација (ТМ), и мишљења сам да овај блог није место за њену промоцију. Довољно је да у тренуцима када сте напети мислите позитивно – чак и онима који Вам не желе добро; а можете и да се искрено помолите, као хришћанин. Верујте, окрепљује душу.
Свакако прочитајте
http://serbianforum.org/religija/92077-kako-sam-kroz-transcendentalnu-meditaciju-tm-postao-i-umalo-ostao-rob.html
Gospodine Katicu,
samo jedna mala primedba. Saradnja privrede i srednjih skola u Nemackoj je manje bitna od sistema skolovanja u firmama posle zavrsene srednje skole. U Nemackoj preduzeca organizuju skolovanje kombinovano sa radom u trajanju od dve do tri godine, gde se polaznici obucavaju za rad u tacno toj firmi, na tacno odredjenim poslovima. Teorijski deo se uglavnom organizuje sa privrednim komorama koje na kraju izdaju diplome, a prakticni deo naravno u firmi u kojoj polaznik radi (dva, tri dana nedeljno). Treba naglasiti da polaznici za sve to vreme primaju i platu, tako da nisu na teretu svojim roditeljima.
Ovakvo obrazovanje (Nemci ga bas tako i zovu-Ausbildung) je jako siroko rasprostranjeno i to u svim granama privrede, od banaka do fabrika. Rezultati su valjda svakom razumnom coveku vidljivi. Ono sto je meni interesantno je da se taj sistem ne preuzima u drugim drzavama, mada mi je otac rekao da je nesto slicno postojalo za zanatlije u bivsoj Jugoslaviji.
Pozdrav i hvala na trudu.
Kao što sam ranije napisao,kolektivna meditacija ima,na osnovu ispitivanja,efekat transformacije društva od haosa i napetosti koja može odvesti u rat ka mirnom rešenju.
Svet je bio na ivici nuklearnog rata krajem 1983 pogledaj ovaj sajt http://www.balkanmagazin.net/novosti-i-politika/cid128-76375/svet-je-bio-najblizi-nuklernom-ratu-tacno-pre-30-godina.
U novembru 1983 god,Mahariši je ODJEDNOM zatražio da se u najkracem roku (radilo se o svega 3-4 nedelje) hitno organizuje skup od 7.000 TM i TM-SIDHI praktikanata u Fairfieldu.Bila je ciča-zima kada je od 1500 mesta u Zlatnim kupolama gde se praktikuje grupna meditacija,trebalo stvoriti 7000 mesta!Gradić od 10.000 (toliko ima danas,a onda dosta manje) stanovnika trebao je ugostiti toliko ljudi. Tada je,u tako kratkom roku postavljeno 200 kontejnera za stanovanje.U svakom ima tri sobe,poveći dnevni boravak s kuhinjom i dva kupatila.Ali trebalo je to sve instalirati usred zime,koja je u Ajovi prerijski surova.Neki nisu imali krevet pa su spavali na stolovima.Sakupilo se 7.000 ljudi i sprečen je NUKLEARNI RAT! (par dana je bilo 7.800 ljudi-to je do sada ubedljivo najveći skup)
Naučnici su pratili šta se događa u društvu na nivou sveta i izmerene su pozitivna kretanja,pogledaj sajt
http://forum.b92.net/topic/51818-harmonija/page-3,i pročitaj 14. UKUS UTOPIJE-Stvaranje svetskog mira.
Najviše velikih skupova održano je tokom 80-tih godina,a 1987 godine postojale su veće grupe u Ajovi(oko 3000 ljudi),u Indiji:Nju Delhi(oko 2000 ljudi),Holandiji(oko 1000 ljudi),Velikoj Britaniji(oko 1000 ljudi). Tada su okončani mnogi regionalni sukobi,pao je berlinski zid,nastupile su promene u Istočnoj Europi,raspao se SSSR.Na horizontu vremena polako je počela da se pomalja jugoslovenska kriza,ali to su već 90-te.
Mnogobrojne promene koje su se desile krajem 80-tih za mnoge je bio neočekivan,ali će buduće generacije istoričara razloge promene političke karte sveta za tako kratko vreme videti u narasloj kolektivnoj svesti čovečanstva koje su izazvane mnogobronim i čestim grupnim meditacijama.
Pogledati i ovaj sajt http://www.tm-savez.hr/novosti_izlist_sve.php?id=505 u kome se govori o kolektivnim meditacijama koje kreiraju mir.
Mnogima je ovo nemoguće,ali nikad ne reci nikad.Smatram da je ovo Znanje u stanju da promeni svet na bolje u svakom vidu.
@ Marko-PG
Mislim da nije previse receno, ali je postavka nekoliko pitanja skicirana. Znaci jos nismo ni postavili pitanja. U ogromnom smo zaostatku za vremenom u kojem zivimo. Posle pitanja treba da dodje debata, sto sira i sto transparentnija. Do toga tesko dolazi u Sr. jer su kanali zatvoreni, elita je slaba, a i narod ne zna sta su pravi problemi i ne trazi odgovore. Isto vazi i za ekonomiju, ekologiju, obrazovanje, zdravstvo, urbanizam, itd. Zato su ova mesta na internetu zlata vredna jer su jedini put za postavljanje pitanja..
Ovdje je već rečeno sve, bilo je odličnih komentara, posebno od Bianca. Naravno, i očigledno svakome ko hoće da vidi, za profit ne bi trebalo da bude mjesta u obrazovanju. Nije teško primijetiti da skoro sve privatne obrazovne institucije u ex YU imaju veoma štetan uticaj na društvo.
No, da se vratimo PISA testovima. Ja smatram da njih treba uzimati ozbiljno. Iako se nisam ozbiljnije bavio ovim, mislim da je glavni razlog jadnog rezultata učenika iz ex YU u niskom nivou fizike, hemije i biologije. Uz to imamo okoštalo obrazovanje iz matematike koje povremeno dostiže nivo čistog drila nad učenicima.
Da bi se to izbjeglo, nastavnike bi trebalo trenirati na drugačiji način. Čini se da bi bilo najbolje da u prvih pet razreda škole djeca imaju jednog učitelja za sve predmete. U naredne 4 godine jedan nastavnik bi predavao matematiku, fiziku, hemiju i biologiju. Konačno, u srednjoj školi bi jedan nastavnik predavao fiziku i matematiku, a drugi hemiju i biologiju. Nisam siguran, ali mislim da nešto takvo imaju u Finskoj.
Uz to, postoje posebni nastavnički fakulteti za nastavnike matematike i prirodnih nauka. Drugim riječima, buduči nastavnici matematike ne studiraju PMF već nastavnički fakultet.
Sada tome treba dodati dobru organizaciju, visok stepen socijalne i regionalne kohezije i stalne seminare za nastavnike, gdje oni aktvino učestvuju.
Naravno, to je model kako školstvo treba biti organizovano.
Evo sta o Maharishiu kaze John Lennon osnivac banda The Beatles:
„Sexy Sadie what have you done
You made a fool of everyone
You made a fool of everyone
Sexy Sadie ooh what have you done“.
Možda je autor „Strategije razvoja obrazovanja“ koristio izraz >kohorte<, zato što će to biti čvrsto povezane grupe legionara – robota, iz kojih će se regrutovati nova elita.
Onda tih 1% stvarno ima vremena da meditira i kontemplira, da bi kontrolisalo ostalih 99. Oni zaista zrače na daljinu.
Zašto se slažem sa gospodinom Katićem, da postojeći sistemi obrazovanja zasnovani na raznim vidovima segregacije nisu dobi po druševene zajednice, bilo gde i bilo kad.
Niti se dobija kvalitetniji školski sistem, bolji i jeftiniji što bi predstavnici liberalnih filozofskih pravaca, rekli, želeleli i verovali u to.
Da pojednastavim stvari, vratiću se na fudbal u Srbiji ili bivšoj SRFJ. Od raspada Jugoslavije fudbal je potonou u svim republikama, možda se drži na nivou sličnom onom pre raspada jedino u Sloveniji. Mnogo je razloga za to. Obično se navodi smanjivanje zajednice, tj. nema takmičenja među 22 milona nego 7, 3, 2 miliona pa je to normalno. Drugo je ekonomija, koja je potonula iz manje više poznatih razloga u gotovo svim novonastalim državama. Treće razlog koji smeju da navedu oni koji se ne plaše kritike da su protiv modernizacije i savremenih trendova je da igrači nisu mogli da idu u inostranstvo iz SFRJ do svoje 27 godine. Na ova tri uzroka lako se dodaje i lopovluk i kriminal fudbalskih radnika, sudija, sprega kriminalizvanih navijača i policije i sve drugo loše. Naravno da nam je onda kvalitet fudbala bedan i da ne možemo da se izborimo da budemo redovni učesnici nekih velikih klupskih ili reprezentativnh takmičenja. Sve je ovo tačno, ali se olako zaboravlja jedna pojava koja daleko više smanjuje konkurenciju među igračima, nego što se na prvi pogled vidi. Današnji klinci ukoliko žele da treniraju fudbal, moraju to da plaćaju negde više negde manje (u bivšoj SFRJ to je bilo besplatno). Koliko postoji roditelja koji imaju novac da plaćaju dečije bavljenje sportom (fudbal je naveden kao jedan vid jeftinije sportske aktivnosti). Mnogo malo, mere se sa desetak procenata. Kako dete raste, troškovi bavljenja sportom rastu i vezuju i za mito ili legalne donacije klubova, predsednika i trenera. Nakada su po školama postojale razne sportske sekcije, treniranje po klubovima je bilo besplatno, te je i baza iz koje se nedrio kvalitet preko konkurencije bio daleko veći. Shodno tome, nije populacija na prostorima bivše Jugoslavije rastavljena na njene delove nego je novim mehanizmima u kojima je uveden novac u svakoj republici desetkovana. Lakše je naći dobrog fudbalera među 100 dece nego među njih 10 čiji roditelji imaju novac da to plate. Dakle dobili smo loše fudbalere, loše klubove, loše reprezentacije, tj. nismo dobili ništa dobro jer smo uvođenjem novca u početnim fazama aktivnosti desetkovali potencijalnu konkurenciju.
Ko kaže da privatizacija osnovnih i srednjih škola, ne bi dovela do istih društveno štetnih pojava? Koliko mi je poznato kako funkcionišu privatne škole, a još više privatni fakulteti, razlozi za strah su više nego opravdani.
Evo šta o obrazovanju kaže Mahariši Maheš Jogi osnivač Transcendentalne Meditacije
„Svrha obrazovanja je razvoj ljudskog uma,tako da čovek može ostvariti sve svoje ciljeve u životu. Da bi opravdalo svoju svrhu,ono treba da osposobi čoveka da koristi puni potencijal tela,uma i okoline.Obrazovanje,takođe,treba u čoveku da razvije sposobnost da najbolje iskoristi svoju ličnost,okruženje i okolnosti kako bi postigao najviše u životu za sebe i druge.Ogromne skrivene mogućnosti mladi nikada ne razviju tokom školovanja-najdragocenijem periodu za započinjanje karijere“
Poenta priče je sve ide mnogo lakše sa TM. Meditacija+učenje,Meditacija+rad,Meditacija+sport,Meditacija+druženje,Meditacija+ekonomija to je formula transformacije pojedinca,a preko njega kao osnovne jedinice društva i celog čovečanstva.
Vaše članke pratim odavno i na ovom blogu,a i ranije dok ste pisali za NIN i Politiku.Koliko sam razumeo vi ste on onih ljudi koji su protiv golog materijalizma i socijalnog darvinizma,a za čovečnije društvo.Kratko rečeno,Vi ste idealista u najpozitivnijem smislu te reči.
Obrazovanje je možda najvažnija oblast društvenog života.To su izgleda preopoznali Finci i svoje najbolje kadrove i materijalne i druge resurse usmeravaju u to područje.Ipak i u Finskoj dolazi do raslojavanja i verovatno erozije njihovog obrazovnog sistema u budućnosti.
Zašto pobeđuje materijalizam?Zar ne postoji duhovnost,više vrednosti kao što su čovekoljublje,milosrđe i pomoć slabijem?Da li su to prazne priče,opijum za narod?
Danas postoji tehnologija svesti koja može okrenuti ove tendencije koje vode ka visoko birokratizovanom svetskom sistemu,sistemu bezdušne naučne diktature.Već skoro 40 godina se zna za Maharišijev efekat,efekat grupne meditacije kada mali praktikanata može preokrenuti negativne društvene tokove u pozitivne.Danas postoje oko 50-tak ozbiljnih naučnih studija o ovom fenomenu kolektivne svesti.Od niza sajtova na ovu temu mozda je najreprezentativniji sajt http://www.truthabouttm.org/truth/SocietalEffects/Rationale-Research/index.cfm
Za Slobodana – Moj tekst je pre svega vezan za škole, do fakulteta. Posle toga, život počinje da bude determinisan. Npr. da bi dobili ACCA ili CFA kvalifikaciju, morate završiti dobar fakultet kako bi bili primljeni u dobru revizorsku kuću, da bi onda o njihovom trošku upisali ACCA ili CFA kurseve. Dakle, vrata vam se otavaraju, ali samo ako ste posle škole uspeli da upišete pristojan univerzitet. Ako ste kroz školu bili hendikepirani, šanse za uspeh u životu se drastično smanjuju. Uvek će biti dece koja će se sa hendikepom loše škole izboriti, ali to je pre izuzetak nego pravilo. Hvala na komentaru.
Hvala g.Katicu na kvalitetnom clanku. Mislim da danas postoji svest da talozvane „elitne“ skole treba budu dostupnije obicnom coveku npr. coursera i moocs, mada one nemogu da zamene tradicionalno skolstvo vec to vidim kao dopunu, na promer kao ‘continual professional development’. Posto je blog uglavnom povezan ekonomskim temama postoje kvalifikacije koje su dostupne sirim masama kao ACCA i CFA na primer, nisu slabog kvaliteta.
Pozdrav
Slobodan
Za mokšu – Ne sumnjam da meditacija pomaže svima, ne samo deci. Verujem da bi za početak bilo dobro da deca npr. ostave mobilne telefone kada ulaze u školu i da ih preuzmu kada izlaze. Hoću da kažem da je toliko stvari koje dekoncentrišu i neurotizuju, da je potrebno nešto preduzeti s tim u vezi. Naravno, meditacija nije čarobni štapić, već samo jedna komponenta koja može pomoći. Nije slučajno da istočni narodi rade vežbe (često kolektivno) pre nego krenu sa dnevnim aktivnostima. Hvala za link i komentare.
Gospodine Katiću da li ste imali vremena da pogledate sajt http://www.davidlynchfoundation.org/schools.html ?
Kakvo je vaše mišljenje o obrazovanju zasnovano na razvoju svesti?
За Драгана Ристића – Школски систем је и слика друштва, али манифестује и друштвене аспирације. Бојим се да ће и фински систем полако еродирати, будући да и тамо долази до релативно брзог нарастања социјалних разлика.
Фински систем и његова примена траже време, а и резултати долазе много спорије но што неко нестрпљив може очекивати. Поента је да се систем може применити само у контексту велике друштвене реформе. Слажем се са Вама да је то у Србији данас немогуће. Више сам желео да укажем на заблуде које прате покушаје „поправљања“ школских система на глобалној сцени. Отуда у овом тексту није било ни речи о Србији. Хвала на коментару.
За инг. Дејана – Мислим да је идеја Шуварове реформе била добра, али је са „изведбом“ било проблема. Узгред, Шувар је био изузетно честит човек, један од најчеститијих на политичкој сцени Југославије.
Реформа је била покушај да се са система у коме (преко сваке мере) доминарају гимназије које избацију за рад неупотребљиве ђаке, пређе на систем који ће давати некакву квалификацију ђаку када заврши школу. Било је и тада пуно гимназијалаца којима факултет није ишао, који су морали да се запосле, а ништа нису умели да рад. Идеја је била и да се повежу привреда и средње школе, вероватно по немачком моделу. Нажалост, изведба је била лоша, а добрим делом је и опструирана глобалном опсесијом факултетским дипломама, по сваку цену.
Иста је ситуација и данас, и катастофално стање у високом школству је продукт те примитивне опсесије дипломама, па деца уписују шта било и где било, само да дођу до дипломе, без обзира на њену стварну врдност. Отуда и толико инсистирање и ослањање на гимназије, као логичној фази ка дипломи. Хвала на коментару.
@Moldvin,
Imate pekara u Indiji, Kini, Nemackoj, Francuskoj, Americi. Rade isti posao, slicno su skolovani, prodaju slican hleb a drasticno razlicito su placeni u apsolutnom smislu. Cost-of-living itekako ima uticaj na odredjivanje zarada pojedinaca u razlicitim krajevima planete, pa i svake drzave, kada stvari prepustite slobodnom trzistu. Na to sam mislio.
I u USA su plate u Kaliforniji vece nego u Minesoti, ili Teksasu. No, i zivot je skuplji. Potrazite po netu big-mac indeksiranje (uporedjivanje standarda zemalja po ceni istog big-mac nazovimo sendvica)…..
Gospodine Katicu,
Slazem se da potraga za dobrom skolom nije sto i potraga za robom siroke potrosnje. Slicnija je potrazi za stanom na boljoj lokaciji, za limited edition stvarima, antikvitetima, umetninama, pa i lepim devojkama/zgodnim muskarcima. To jeste zivotna cinjenica i nemoguce je ocekivati da svi budu isti i da svima budu dostupne bas sve stvari. I ne treba da budemo isti. Bidding war je deo sistema i nije los, vec je naprotiv motivisuci. Meni je veoma vazno da drustvo dozvoljava vertikalnu pokretljivost. Mozda je politicki nekorektno reci, ali obicno deca koja su odrasla u relativnoj nemastini grizu i bore se u zivotu mnogo jace nego deca odrasla u blagostanju. Zbog toga mislim da je i drustveni interes omoguciti sistem gde bi se talentovanoj deci pruzilo vrhunsko obrazovanje, iako to na prvi pogled nije u interesu pojedinaca. Naravno, to se skaliranjem odnosi i na prosecno talentovane djake i odgovarajuce obrazovanje.
Obrazovni sistem balansira izmedju mnogih drustvenih interesa. Naravno da mislimo da je pozeljno da se stvaraju misleci pojedinci, ali takodje treba mlade ljude i osposobiti da rade i zive u svom ekonomskom okruzenju. Ja se zalazem za privatizovani koncept jer vise verujem u distribuirani sistem u kome postoje mehanizmi samokontrole (checks and balances) nego u centralizovani, birokratizovani sistem gde se iz jednog centra upravlja svime. Mislim da ne moze birokrata iz Beograda postavljanjem direktora skole u Vlasotincu bolje voditi racuna o toj skoli nego sami profesori koji rade tamo sa decom i roditeljima koja se skoluju tamo. Ako to vazi za komunalne sisteme, za gradski prevoz, ne vidim zasto bi za skole bilo drugacije? Takodje, u svom predlogu nisam pomenuo da bi drzava mogla da sistemom stipendija, kredita, delimicne pomoci i slicno utice i u onom delu od 60% upisanih djaka koji skolu placaju. Ljudi rade za novac, pa i nasi profesori. Mora da postoji korelacija izmedju njihovog rada i zarada inace pocetni entuzijazam koji u mladim ljudima postoji brzo izgori. Cak i da danas zaposlite najbolje, najkreativnije, za deset godina taj polet prodje, a realnost zivota u materijalnom svetu nas sustigne.
Hvala Vam na odgovoru.
Ваш чланак је веома инспиративан, као и Ваш блог.
Примена финског модела, по мом мишљењу, почива на поптуно другачијим вредностима које друштво треба да усвоји. На пример, постојећи друштвени систем у нашој земљи или вредности које се промовишу путем медија нису у сагласности са оваквим моделом школе. Дакле, не постоји основа за примену финског модела школе у Србији.
Господине Катићу,
Мислим да је овде право место да Вас замолим да кратко прокоментаришете Шуварову реформи школства (колоквијално названом „шуварица“) , а која је у СФРЈ започела школске 1975/6. Стално се истицало како је Стипе Шувар, с тимом сарадника, покушао да копира тадашњи шведски модел образовања. Просто речено, „шуварица“ је представљала (нуспешни) покушај да се повежу привреда и образовање.
Иако „шуварица“ припада неком другом времену, интересује ме управо због домаће „Стратегија развоја образовања у Србији до 2020. године“ (2012) која инсистира на афирмацији гимназија – док је Шуварова реформа произвела укидање гимназија и увођење усмереног образовања (планови и програми били су идентични за прве две године средњих школа итд).
Хоћу да кажем да средње образовање Србије тежи да оде у другу крајност – инсистира се да половина нове генерације („кохорте“, како је називају у стратегији из мени чудних разлога) уписује гимназије.
Унапред хвала на коментару.
П.С.
Извињавам се што пишем опширно, али то чиним због осталих гостију на Вашем блогу, како би имали шири контекст.
@Andrej
I)
Da budem iskren nista Vas nisam razumeo.
Profesori osnovnih i srenjih skola su isto skolovani, obavljanju isti posao i u Beogradu i u nekom drugom mestu, iz iste kase placeni, pa bi prema tome trebalo da imaju i istu zaradu. Ne vidim zasto bi neki posao trebao da bude vise placen samo zato sto je u Beogradu. Pa hajmo onda svi da se preselimo u Beograd i da opustosimo sve ostalo.
Sto je najgore to se Srbiji vec desava i to bi bila lepa tema za sebe, za neki naredni blog.
Vecina poslova je u Americi cak vise placena na srednjem zapadu nego na istocnoj obali. Niko ne vice ‘stan je u NY 10 puta skuplji nego u Minesoti, dajte ljudima bar 3 puta veceu platu’. A da ne pricma o Aljasci gde drzava u startu da $5000 olaksicu na zardu kada vreme za placanje poreza dodje, cime god da se bavite.
Dalje, kako to da neka Iowa delegira 2 senatora, bas kao NY ili CA?
Zasto Svajcarska ima jake kantone?
Zato sto je teritorija bitna.
II)
‘Sto se tice moje akademske karijere radije bih preskocio odgovor. Ne zelim da komentarisemo ovde jedni druge, vec ono sto pisemo’
– Pa to sto ste napisali to i komentarisemo. Ako ne zelite da komentarisemo to zasto onda referencirate te cinjenice u svojim postovima?
Necu da burgijam vise jer me je gospodin Katic jednom opomenuo, samo se iskreno nadam da ne predajte na Megatrendu 🙂
Pozdrav!
Za Andreja – Podizanje ukupnog obrazovnog nivoa je potencijalna socijalna opasnost. Vlast ne voli misleće ljude, pogotovo ako su pri tome i slobodni. U analizi uzroka nastanka komunizma, carskoj Rusiji je indirektno zamereno da su joj glave došli oni, koje je država počela ozbiljno da školuje u 19-tom veku. Mislim da koncept školske klasne segregacije kod anglosaksonaca o tome vodi računa. Najbolje je dobro školovati samo one koji su deo i čuvari sistema i establišmenta.
Mislim da Vaš predlog polazi od toga da se kroz privatni sektor obezbedi bolja škola, a da se određenom procentu onih koji ne mogu da plate omogući upis u dobre škole i da se tako kombinuju konkurencija i pravičnost. To bi malo popravilo stanje, ali je to veoma mali pomak. Isti efekat daje i strogo selektivan i meritokratski pristup i u državnom sistemu. Otuda imate npr. odličnu Matematičku gimnaziju, ili u moje vreme Petu beogradsku.
Meni se čini da je ključ problema što konkurencija ne podiže opšti nivo obrazovanja. Tražnja za dobrom školom nije isto što i tražnja za mobilnim telefonom. Ne možete u dobre škole upisati sve koji bi tamo želeli da idu, kao što možete proizvesti onoliko telefona koliko tržište traži. To je, na primer, jedna od slabosti vaučerskog sistema koja podrazumeva da je to volšebno moguće.
Kvalitet finskog obrazovanja je upravo u tome, što dobri profesori mogu iz svakog materijala izvući ono što on može objektivno dati. Verujem da kada bi se napravila rang-lista škola u Finskoj, videle bi se velike razlike, jer uprkos svemu, kvalitet đaka ne može biti isti u svakom delu Finske.
Uzgred, niko ne voli da dobro plaća profesore. Opasno je od ljudi koji uče decu napraviti slobodne ljude, dajući im dobru platu i tako ih osloboditi straha za egzistenciju. To sam pokušao da kažem u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2011/03/30/izdaja-intelektualaca/. Bilo bi naivno misliti da se o tome ne vodi računa u koncipiranju obrazovnog sistema. Poslednji predlozi koje sam čuo u SAD (Lari Samers) je da se profesorima ukine sigurnost posla i da svi rade na određeno vreme, i da potom obnavljaju ugovore. To će valjda dovesti do toga da kvalitetni ljudi prosto jure da predaju matematiku za male pare i imaju nesiguran posao, i to će ih valjda odvući od toga da rade za banke, gde je posao isto nesiguran, ali su pare velike. Hvala na komentaru.
Kada đaci praktikuju ovu jednostavnu mentalnu tehniku,Transcendentalnu Meditaciju,2 puta po petnaest minuta pre i na kraju školskog dana dolazi do niza pozitivnih promena.Pogledajte ovaj sajt http://www.davidlynchfoundation.org/schools.html
Za parižanina – Mislim da je i Čomski protivnik privatizacije škola, korporativnog uticaja na obrazovanje, pokušaja manipulacije kroz obrazovanje, a da i on koristi finski sistem kao kvalitetno referentan. Čomskog ne pominjem budući da je on danas svima poznat i da su njegovi stavovi popularni i prihvaćeni u Srbiji. Reč je o izuzetnom, hrabrom i angažovanom intelektualcu, ali je meni pomalo žao što svoju popularnost nije iskoristio da promoviše nove, mlađe ljude. Pomalo me podseća na Ajnštajna u fizici. Verujem da ću naljutiti mnoge kada kažem da tu ima malo više narcizma nego što bi čovek njegovih godina trebalo da ga ima. Hvala na komentaru.
@moldvin,
Princip slobodnog trzista bi najverovatnije doveo da su skole u razvijenijim gradovima skuplje, a profesori bolje placeni. Time te skole ne moraju nuzno biti i bolje, ali je sigurno da u sredinama gde je standard zivota veci bi ziveli i profesori sa standardom koji odgovara okruzenju. Bitan je relativan standard zivota, ne apsolutan. Danas imamo uravnilovku koja ne vodi racuna ni o cemu, pa su posredno profesori u seoskim sredinama bolje placeni od svojih kolega iz gradova. Mislim na cost of living poredjenje koje takodje ima ulogu, a ne samo kvalitet.
Sto se tice moje akademske karijere radije bih preskocio odgovor. Ne zelim da komentarisemo ovde jedni druge, vec ono sto pisemo. Nadam se da me razumete.
Problem obrazovanja se može rešiti primenom Transcendentalne Meditacije.To je obrazovanje zasnovano na svesti i primenjuje se u mnogim školama širom sveta.
Gospodine Katicu,
Hvala vam na odgovoru. Cini mi se da nam stavovi nisu toliko razliciti koliko mi se to u prvi mah cinilo. Prvo bih da vam odgovorim na vase komentare…
Svaka cast Nokia-I kao kompaniji. Nesporno je da je nastala u Finskoj, ali je svojim razvojem prevazisla mogucnosti Finske i logicno da je prerasla u multinacionalku. Zakasnili su sa razvojem smart phones i doziveli i svoj kraj. Nesumnjivo da je finski obrazovni system imao ulogu u ovoj prici, ali ne bih precenjivao taj uticaj.
Sto se tice dalekoistocnih zemalja, kako laziraju testove ne znam ali da ih laziraju znam. Za PISA ne mogu da komentarisem, ali dobro znam problem sa TOEFL-om na primer. Iz Kine su se masovno javljali kandidati sa maksimalnim poenima sa TOEFLa a da nisu pricali engleski. To nije u USA bio problem na nivou kolega, ali kada dodjete u ucionice i studentima koji debelo placaju skolovanje ubacite asistente koji ne znaju jezik, dolazilo je do problema. Sef departmana na kom sam bio je na kraju sedao u avion i odlazio u Kinu da ih sam intervjuise. Nikom nije jasno bilo kako provale TOEFL. Sa druge strane, da tamo postoje ozbiljne kompanije (i Huawei da dodamo kao primer) to nije sporno. Pricamo o populaciji duplo vecoj od Evrope i severne Amerike zajedno. No, sto se inovativnosti tice poznat je vic da se R&D u Kini posmatra kao Retrieve and Duplicate.
No, da se vratimo skolama. Primer Finske jeste lep primer. Nas sistem na papiru ne izgleda bitno drugaciji pa daje totalno suprotne rezultate. Probao sam to da ilustrujem.
U USA je sistem javnih skola takodje rasprostranjen. No, finansiran je od strane lokala, pa se segregacija vrsi ne po sistemu ko moze da plati skolu, vec ko moze da plati cenu kuca u krajevima gde su skole dobre. Zavisno od drzave pricamo o znatnoj razlici u ceni slicnih kuca zavisno od school district-a. Takodje problematicno.
Razmisljajuci na tu temu sam i naveo predlog koji sam opisao dole. Hibridni sistem koji bi pokusao da pomiri razlike i uzme ono sto valja iz oba pristupa. Ne verujem u cisto drzavno skolstvo iako ste na primeru Finske pokazali da negde lepo funkcionise. Kod nas ne daje dobre rezultate. Cisto privatno skolstvo pati od problema koje ste opisali. Moj predlog je kombinacija oba modela. Danas je drzava vlasnik svih skola u Srbiji. Prepustajuci deo vlasnistva zaposlenima, drzava se resava know-it-all uloge i finansiranja svega, a po osnovu dela vlasnistva imala bi pravo da umesto profita zahteva da se recimo 40% djaka upisuje po osnovu drzavnih kriterijuma (merit based), a 60% djaka po izboru same skole – deo djaka koji placaju.
Cilj samog sistema obrazovanja u drzavi bi bio stvaranje okruzenja koje omogucava veliku mogucnost vertikalnih drustvenih pomeranja. Tu je naravno obrazovanje samo jedan od faktora. Ne bih sve vezivao za produktivnost. Ne treba obrazovni sistem da sluzi samo ekonomiji, vec da sluzi djacima i da stvara inteligentne, mislece i preduzimljive ljude. Opasne i po poredak, mada to nijedna vlast nece da uradi….
Nemam uporediv primer za moj predlog, ali me interesuje vise kao intelektualna vezba sta mislite o njemu?
Gospodine Katicu, Noam Comski je izmedju ostalih tema koje redovno obradjuje dosta pisao na temu obrazovanja. Primetio sam da ga na blogu skoro nikad ne pominjete pa me zanima kakvo je Vase misljenje o njemu kao i o njegovim teorijama koje se ticu obrazovanja?
@Andrej
‘Ne postoje platni razredi vec se nivo zarada profesora uskladjuje sa okruzenjem u kome zive. Ne mozete isto placati ucitelja u centru Beograda ili ucitelja u selu.’ – gde je ovde princip slobodnog trzista? Niko Vas ne bije po usima da zivite u Beogradu ili bilo gde drugde.
Takodje ste u jednom od postova ovde pomenuli da ste imali studente, pa bih volio da znam na kom ili kojim ste fakultetima predavali ili predajete i koji predemet.
Pozdrav!
Moldvin
За Бојана – Чанг је у праву. Он критикује опседнутост дипломама без обзира на њихову структуру, квалитет, а пре свега потребу. Огроман број високошколског кадра је или неупотребљив, или непотребан, бар из угла економије. То не значи да образовање није битно, већ да се образовање не своди само на факултетску диплому по себи. Нпр. успех Немачке почива не само на добрим инжењерима, већ и на одличним мајсторима, техничарима итд.. О томе сам у два наврата већ давно писао https://nkatic.wordpress.com/2007/06/21/u-svetu-matematicke-pameti/ и https://nkatic.wordpress.com/2005/08/20/svuda-poglavice-nigde-indijanaca/.
Сегрегациони трагови, како их зовете и описујете, управо су разлози да образовни систем покуша да их учини што мањим. Хвала на коментару.
Г. Катићу, у својој књизи „23 ствари које вам не кажу о капитализму“, Чанг се дотакао питања образовања у једном од поглавља. Ту је изнео мишљење како образовање и није толико важно за подизање продуктивности друштва и повукао паралеле са разним државама, укључујући управо далеки Исток и нпр Швајцарску.
Какво је Ваше мишљење по питању негове дискусије и аргумената?
„Оно што заиста разликује богате од сиромашних држава не огледа се толико у томе колико добро су њихови грађани појединачно образовани, већ колико добро су њихови грађани организовани у колективне ентитете са високом продуктивношћу…
…
Образовање је вриједно, али његова главна вриједност не огледа се у подизању продуктивности. Она се налази у способности да нам се помогне да развијемо наше потенцијале и живимо испуњенији и независнији живот. Ако проширимо систем образовања у увјерењу да ћемо нашу економију учинити богатијом, бићемо грдно разочарани, јер је веза између образовања и националне продуктивности слаба и компликована“
Мени је био интересантан дио који је поменуо и око функције сортирања, што се може испратити и на нашем примјеру.
Нпр код нас су приватизацијом високог школства постигли да сада свако може да има диплому. То значи да је на тржишту превише људи са универзитетском дипломом, а да би неко био атрактивнији за послодавца, мора да оде још корак даље, гањајући нпр. мастер или докторат. То са друге стране повлачи непродуктивно провођење времена на универзитету јер људи више не похађају високошколске установе да би стекли знање већ да би добили папир-диплому који представља форму улазнице или неопходни услов за евентуално запослење.
По питању школства додао бих коју ријеч о примјеру образовања из Њемачке/Аустрије. Тамо је систем школства створио одређене сегрегационе трагове. Чест је случај да се сиромаштво наслеђује, односно да дјеца сиромашних и ниже образованих родитеља имају много мање шансе да ће завршити факултет. Поред тога, мали тренутак непажње у почетном школском периоду, нпр у току основне школе, може неко дијете практично заувијек да искључи из опције да једног дана заради универзитетску диплому.
На RSA су својевремено објавили видео који разматра питање образовања са мало шире перспективе.
Sto se tice B. Dim. verovatno je srpskoj skoli naucio da buba i prepisuje.
Odlicna tema, zapravo najvaznija tema u Srbiji.
Sr. ima lose rezultate na PISA testovima. A neka istrazivanja govore da IQ mladih u Sr. znacajno zaostaje za okolnim zemljama.
Obuhvacenost 4-godisnjaka predskolskim programom je u Sr. oko 30% skoro najmanje u Evropi.
Srednje skole izbacuju neupotrebljive djake, niti za struku, niti za dalje skolovanje.
Univerziteti padaju na listama svetskih univerziteta i relativno u odnosu na doskorasnje peer-ove.
Segregacija je drzavna politika, sistem primanja u vrtice gde oba roditelja moraju da budu zaposlena, sistem prijema u srednje skole itd.
Korupcija u skolstvu je najsramniji vid korupcije.
Genaralna praksa u svim nivoima skolstva je sistemska negativna selekcija ucitelja, netransparetntnost, odsustvo kvalitetnih programa, odsustvo provere kvaliteta, odsustvo istrazivanja i povratne informacije, i naravno poznato srpsko bubanje- teaching to the test, za koje je dokazano anulira svaku ideju o obrazovanju i da znacajno obara IQ narocito tinejdzera. Tj bolje je da sede kod kuce nego da idu u skolu.
Recimo da za Sr. vise odgovara koncept drzavnog skolstva. Problem je kako uciniti da srpski sistem zaista dobije najbolje studente ili strucnjake. I da 90% direktora budi prosveceni i predani poslu. Ja mislim da je to nemoguce jer mi se cini da ovde nista sto je zajednicko dobro ne moze da opstane. Uvek ce se naci neko da izmanipulise ceo proces za privatni interes. Jer ljudi smatraju zajednicu kao nesto sto treba zloupotrebiti i orobiti pre nego sto to ucini komsija. To je utkano u mentalitet naroda i to ne moze da se promeni ni kroz 5 generacija, a ne 5 ili 10 godina.
Mi danas imamo prosvetare koji primaju plate vise od proseka, a u obrazovanju se nalaze jako losi kadrovi i jos gori dolaze.
Drugi problem je problem kapaciteta i programa. Drzava ne moze da odredi kakoi u kom broju deca / roditelji zele da se usmere. Ako imate dve drzavne IT skole i 1000 drugog smera, vi onemogucavate napredak tehnologije u zemlji.
To su sve problemi upravljanja i mentaliteta koji su Sr. hronicni.
Koliko god mi srce kaze da je kvalitetni drzavni sistem ideal. Toliko mi razum kaze da je u Sr. jedino resenje neka vrsta vaucerskog sistema. Mada nisam sigurand da Srbi i to mogu da organizuju. Isto vazi i za zdravstvo i za izdavanje gradjevinskih dozovola, pasosa, registracija, itd itd.
Verovatno je najbolje resenje da upravljanje prepustimo nekom drugom.
Поштовани,
прескочићу онај део са „одавно читам Ваш блог…“ Баш ових дана, читајући неку расправу о ПИСА тесту, налетео сам на овај текст:
http://news.stanford.edu/news/2013/january/test-scores-ranking-011513.html
Мене ту одушевљава што су аутори дотичног истраживања потрошили време како би порекли нешто поприлично егзактно. Нисам уверен у то да је стварно дошло до значајне диспропорције између броја тестираних ученика из различитих друштвених класа – питам се да ли су стварно узимали податке од свих америчких ученика укључених у последњи ПИСА тест и тражили им породична примања из тог времена – и све и да јесу да ли мисле да су то и људи из ОЕЦД-а учинили. Али, све и да јесте, не звучи ли чудно да неко ко се бави образовањем изјави: „…зато што ови ученици (из нижег друштвеног сталежа) нису академски успешни, чак ни у добрим школама“ – ја познајем и у Србији и шире људе који су успели да се отргну из сиромаштва захваљујући образовању. Сам сталеж родитеља није био проблем све док су неки, по мени сасвим нормални услови, били испуњени:
1) родитељ пружа детету подршку да иде у школу и учи (а не тера га да све своје време ван школе потроши зарађујући новац),
2) дете види шансу за бољи живот у школовању и
3) школовање је (скоро) бесплатно и тиме нема препрека да се вредним радом оствари циљ.
И, да, можда и битније од броја 2 – да друштво шаље јасне поруке да се вреди образовати, а не да хваташ пречице и кривине до бољег живота (репуј/дилуј/евентуално буди професионални спортиста – што и не може баш велики број људи зар не).
Дакле, није проблем у томе у друштву које пропагира да сви имају једнаке шансе за успех нешто шкрипи по питању тих једнаких услова, него су проблем извршиоци тестирања из ОЕЦД-а који нису довољно добро прилагодили узорак статистичком укусу локалне елите.
У крајњој линији, да ли су Кинези тражили сличан изговор, узевши у обзир можда и већу друштвену неједнакост – не, јер код њих образовање ипак јесте и званично и незванично на првом месту, независно од друштвеног слоја (читао сам скоро добар текст и на ову тему, они терају у неку своју крајност, али о томе други пут).
За Андреја – Што се тиче источних друштава, о њима ипак знамо довољно да неке важне закључке можемо извући. Не знам да ли они лажирају резултате, а поготово не знам како то раде из године у годину, нпр. на ПИСА тестовима. Претпостављам и да КИА, Самсунг, ХТЦ, Ејсер, ЛГ нпр. нису лажирали своје производе.
Када је о Нокии реч, она се развила у Финској, а не у Ирској. Било би крајње неозбиљно да о томе полемишемо. Фантастичан је успех када компанија из тако мале земље постане технолошки лидер у тако модерној делатности као што су телекомуникације. То што је Нокиу сада купио Мајкрософт, не мења ништа у закључцима. Нестале су и много веће фирме но што је то Нокиа (Digital, CDC, Univac, Compaq, а и Blackberry је на задњим ногама), јер се ради о тржишту где је конкуренција убитачна.
Власништво над школама свакако није кључно за успех система, али је кључно за равноправност деце у систему. Пре или касније, приватизовани систем ће довести до тога да се добра школа плаћа. Али управо зато што школа не мора бити приватна да би била добра, нема разлога приватизовати систем, сем ако се не жели дати незаслужена предност деци имућних родитеља. Ја сам био имућан родитељ, моја деца су школована у Британији у приватној школи и ја знам о чему говорим.
Све што сте навели:
„Skole privatizovati. Ovo je potrebno iz vise razloga. Prvo, uspostavlja se direktniji odnos roditelja i profesora. Uspostavlja se korelacija izmedju zalaganja i rada profesora i ugleda skole, a posredno i visine zarade. Uspostavlja se jaca unutrasnja kontrola gde ce sada profesori da izbacuju kukolj izmedju sebe jer direktno steti i njima, a nece samo da okrecu glave da se ne zameraju kolegi. Roditelji direktno placaju, time imaju i vise prava da zahtevaju….“
је систем који функционише у Британији и који је довео до потпуне сегрегације образовног система и до његовог глобалног срозавања. Мој текст је имао за циљ да покаже да све то не мора тако, и да финско искуство то кристално јасно показује. Поновићу још једном – лако је направити систем који избацује танак слој добро школованих, али је титански подухват избацити добро школоване генерације. Хвала на коментару.
За инг. Дејана – Теза о стимулативној улози сликовног писма је одавано у оптицају, али нисам компетентан да о томе дајем суд. Да ли су у темељу успеха далекоисточних држава интелигенција, вредноћа, друштвена традиција или одгој, тешко је рећи. Највероватније су сви ови елементи у игри.
Што се Селентеа тиче, мени се чини да је превише склон сензационализму, и ја га не третирам као озбиљног мислиоца.
Хвала на коментару.
Za grey owl – Pitanje koje ste postavili bi tražilo duži tekst. Geneza nemačkog društva i odnos državnog i privatnog je ne samo složena već i specifična. Ovo će možda biti neka sledeća tema. Hvala na komentaru.
http://www.b92.net/video/video.php?nav_category=900&nav_id=770512
E, sada, kako ja to vidim…
Vec sam negde napisao da je sistem obrazovanja specifican jer mora da pomiri dva suprotstavljena interesa: 1) Interes roditelja da svom detetu obezbedi najbolje moguce obrazovanje i sprenost da se isto i plati, i 2) Interes drustva da najtalentovanija deca dobiju najkvalitetnije obrazovanje, a i da svako dete nacelno ima pristup adekvatnom nivou obrazovanja.
Ja ne vidim nista nepravedno u zelji roditelja da plate svojoj deci bolju skolu ako to mogu, iako su sposobnosti te dece mozda ispod neke druge dece koja to sebi ne mogu da priuste.
Sistem cistih vaucera mi se ne svidja. Ili svoj deci dajete isti ‘bon’ za skolovanje, pa ih time opet stavljate u jednako nejednak polozaj, ili je vrednost tog vaucera obrnuto proporcionalna plateznoj moci roditelja. U ovom drugom slucaju su nasi ljudi majstori da korumpiraju sistem do srzi – pogledati vrednost automobila kojima roditelji dolaze po decu u vrtice, a za ciji boravak su se tamo prijavili kao nezaposleni.
Ja bih napravio drugaciji sistem. Skole privatizovati. Ovo je potrebno iz vise razloga. Prvo, uspostavlja se direktniji odnos roditelja i profesora. Uspostavlja se korelacija izmedju zalaganja i rada profesora i ugleda skole, a posredno i visine zarade. Uspostavlja se jaca unutrasnja kontrola gde ce sada profesori da izbacuju kukolj izmedju sebe jer direktno steti i njima, a nece samo da okrecu glave da se ne zameraju kolegi. Roditelji direktno placaju, time imaju i vise prava da zahtevaju. Ne postoje platni razredi vec se nivo zarada profesora uskladjuje sa okruzenjem u kome zive. Ne mozete isto placati ucitelja u centru Beograda ili ucitelja u selu. Nije isto 40000 u Beogradu i u selu. Imate jos brojnih prednosti koje ovaj sistem nosi. Gde su nedostaci? Nedostaci su ovi koje je gospodin Katic vec pominjao – nedostupnost kvalitetnog obrazovanja svoj deci. Ja bih ovo resio na jedan drugi nacin. Naime, dozvolio bih tako privatnim skolama pravo da samostalno upisuju decu po svom izboru do recimo 60% kapaciteta. Na preostalih 40% mesta upisuje drzava i to besplatno. Drzava to vec danas radi prilikom upisa u srednje skole (mada tako upisuje 100% djaka). Time bi se skoro skroz otklonio problem koji je gospodin Katic pominjao. Ne mora to biti 60/40 odnos, moze neki drugi, ali ideja je mislim ilustrovana.
Sta mislite o ovome?
Gospodine Katicu,
Bilo je meni ocigledno, zbog toga sam i napisao „pitam ili konstatujem“ samo da bude i ostalima jasno da pricamo o osnovnom i srednjem obrazovanju. Tema je presiroka, pa da je ne sirimo bespotrebno i na univerzitetski nivo. Ja PISA testovima ne zameram nista. Komentar se odnosio samo na to da kao i svaki drugi test imaju svoj cilj i svoja ogranicenja. Nisu jedini parametar kada treba gledati obrazovni sistem, mada mozda nemamo neki bolji koji bismo mogli izolovano posmatrati. Ne zelim uopste da diskreditujem sistem PISA testiranja. Sto se tice dalekog istoka, tu tek ne znamo mnogo. Zatvorena drustva, lazirani rezultati, a po sistemu velikih brojeva nije cudno da vidimo armiju buducih studenata koji iz tih zemalja dolaze. Sta je sa onima koji ostaju, a koje ne vidimo? Sa druge strane, kad god sam ih imao kao studente, kolege i saradnike, bili su ispod proseka. Moje iskustvo – ne generalizujem. (Usput, Nokia je propala, a i pre toga je imala ogromne razvojne sisteme van Finske – u Irskoj veliki centar na primer – tesko da se ona moze posmatrati kao finska kompanija.)
Pogledajmo drugi sistem u jednoj zemlji slicne velicine Finskoj. Skolski sistem broji oko 100000 zaposlenih profesora, ucitelja i nenastavnog osoblja. Na evidenciji sluzbe za zaposljavanje oko 6000 profesora ceka posao. Da bi vas zaposlili kao profesora trazi se obrazovanje master stepena. Zavisno od kraja u kom zivite, placa se mito u visini od godisnje neto plate profesora pa navise da bi vas primili u radni odnos u skole koje imaju sve manje djaka i visak profesora. Sa kadrom ocigledno nema problema. (Sve ovo govori da je biti profesor vrlo cenjeno i dobro placeno zanimanje?) Sistem je skoro 100% drzavni, besplatan je mada se od ucenika trazi da svasta kupuju sami. Svake godine iz takvog sistema iskoci par talentovanih djaka koji osvajaju medalje po raznim medjunarodnim takmicenjima. Djaci mahom imaju los uspeh na PISA testovima, ali zato poseduju memorisanu zavidnu kolicinu podataka koje uspesno koriste pri resavanju ukrstenih reci ili u kviz emisijama. Sistem je takodje, barem nacelno, ujednacen, mada se zna tacno u svim sredinama koje skole valjaju, a koje ne. Rec je naravno o Srbiji….
Ovo samo da se pokaze koliko vlasnistvo nad skolama ne igra ulogu u kvalitetu obrazovanja.
Господине Катићу – Хвала Вам на овом чланку.
1. Када сте већ поменули резултате тестирања у образовању, извршни директор „Mensa Srbije“ Ранко Рајовић подвлачи како су у предности образовни системи оних азијских земаља које имају сликовно писмо (Кина, Јапан итд). Интересује ме шта мислите о томе.
Што се тиче домаћег школства, пре Другог светског рата се говорило да поп и учитељ не може да буде свако. Деведесетих година, у средњој школи професор математике нам је говорио како најслабији свршени студенти постају наставници и професори у Србији. Како су године промицале, схватао сам колико је био у праву. Последице су да је покренута спирала надоле – генерације које се школују све су горе. Зато је потребна темељна реконструкција школства Србије, која неће проћи без отпора.
2. Према Вашем суду, какву репутацију има Џерард Селенте (Trends Research Institute) и да ли је заиста пре 2007. најавио економску кризу?
3. Охрабрује чињеница да је проф. Бојан Димитријевић (СНС) у другој половини емисије „У средишту пажње“ поменуо неке ствари којих нема у „Нацрту стратегије реиндустријализације Србије“ (коју је потписао као први аутор) – нпр. примарну емисију и менице у функцији развоја. Добро је што чита Ваше чланке, пошто Вас је у том контексту поменуо:
http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/23/Radio+Beograd+1/1432818/U+sredi%C5%A1tu+pa%C5%BEnje.html
Међутим, странке на власти могу да се мењају, али не и економска политика коју ће да воде делегирани кадрови из троугла: „Економски институт“, МАТ и „ЦЕС Мекон“. Дописаћемо и „спољну тачку“ – консултантску кућу „Мекинзи“.
Нека ово за сада остане без Вашег коментара, пошто треба да се одморите од српских тема – а у чему Вас подржавам.
П.С.
Хвала Вам на линковима (27/10/2013 у 21:35). Нисам се захвалио раније, јер сам обећао да се нећу јављати до следећег Вашег чланка. Домаћи (нео)либерали се одликују специфичним речником. Уз то, сматрају да постоје само два мишљења – њихово и погрешно.
Čuo sam da to postoji u Nemačkoj, ali nisam znao da se manje odnosi na fakultete.
Gospodine Katiću, na ovu temu, ukoliko možete koju reč o odnosu državno – privatno, u Nemačkoj. Kakva je konkurentnost njihovog sistema?
Unapred hvala..
Za grey owl – Koliko je meni poznato, nekakav organizovani i sistematski uticaj privrede na broj i strukovnu strukturu studenata u Britaniji ne postoji. Mislim da u Nemačkoj ta saradnja dobro funkcioniše, ali više na nivou srednjih škola nego fakulteta. Hvala na komentaru.
Gospodine Katiću, da li vam je poznato, koliko u V. Britaniji neke institucije, poput neke privredne komore ili slično, utiču na strukovnu politiku visokih obrazovnih institucija, privatnih ili državnih?
Pri tome mislim na povećavanje ili smanjivanje broja upisanih studenata za određene struke, prema tekućim potrebama privrede.
Unapred, hvala…
Za Andreja – Mislim da je iz teksta jasno da je reč o osnovnom i srednjem obrazovanju. Naravno, kada se postavlja „pitanje je kakvi su kriterijumi, sta se i kako testira i slicno…“, to se obično radi kada nam se ne dopadaju rezultati. To je upravo ono što promotori neoliberalnog koncepta zameraju PISA rezultatima. Poenta je da su PISA rezultati i na liniji onoga što se već „golim okom“ vidi, a to su uspon i supermacija dalekoistočnih škola koje izbacuju odlično obrazovane buduće studente.
Kada je o univerzitetima reč, finski sistem „ne pada“. Radi se o odličnom sistemu male zemlje, egzotičnog jezika, sa 20 visokoškolskih institucija. Finski visokoškolski sistem odgovora potrebama Finske, i dobro je povezan sa industrijom i istraživačkim institucijama kroz program Tekes. Ekonomski uspeh Finske nije pao s neba, nije donet sa strane, već počiva upravo na kvalitetnom obrazovnom sistemu. Uzgred, loši univerziteti ne mogu izbacivati dobre profesore, niti su svi Nokiini inženjeri američki đaci.
To što Finci nemaju MIT, Harvard, Oksford ili Kembridž je normalno, jer zemlja te veličine ne može imati takve institucije, niti pak ima potrebu za takvim nivoom univerziteta. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Stigla je i ova interesantna tema. Ocekujem da ce biti polemike, pa za prvi post samo da vas pitam ili konstatujem da ste se ovde osvrnuli samo na K-12, odnosno osnovno i srednje obrazovanje? Porede se deca od 18 godina i gde je nivo njihovog znanja u odnosu na neke kriterijume.
Sada, pitanje je kakvi su kriterijumi, sta se i kako testira i slicno…
Opisali ste nam finski sistem. Interesantno je pitanje zbog cega finski sistem pada kada dodjemo do nivoa univerzitetskog obrazovanja i bavljenja naukom u akademskoj sferi.
Ideoloske razlike postoje, ali je ovo tema gde ce i najokoreliji libertarijanci prihvatiti ulogu drzave u nekoj meri. O tome cemo verovatno pricati u nastavku.
Hvala Nebojsi za opis jos jednog aspekta liberalnog totalitarizma i liberalizma ko jedne totalitarne ideologije. Osim skolstva, lineralni fasisti nastoje da naprave i zdravstveni i penzioni sistem, baziran na trzisnom modelu.
Liberali stalno govore da je moguce da sklola bude dobra i jeftina. To je mito efikasnosti, jedan duboko totalitarni resurs koji sve, ali sve odredjuje prema kriterijumima ekonomije. Medjutim, moze li se zamisliti efikasan a istovremeno ukusan rucak. Da li je McDOnalds pojam kvaliteta hrane.
Pravi posao svakog dobrog profesora je da stvori civilizovanog, svesnog i odgovrnog građanina, budućeg člana civilizovanog i uređenog društva, elite koja drustvo vodi napred.
Samo ljudi zeljni znanja ce uspesti, a posao pravog profesora je da tu zelju probudi i usadi moralnu odgovornost koju mora da nosi svaki pripadnik prave elite.
Zato je potrebna ozbiljna selekcija profesorskih kadrova.
I tu je sustina.
To nije stvar vlasnstva.
Dobar i moralan profesor se nikada nece prodati za novac nekog privatnika ako je u pitanju moralna protuva i bitanga koja je u skolstvu prepoznala nista vise nego dobra biznis za koji je da bi bio uspesan potrebno angazovati skupe profesore.
Trzisne metode dovode do absurda. Trziste je postao sistem favoriziranih interesa, koji se onda namecu. Strucnjaci apologete za trsizni metod u obrazovanju su cesto „strucnjaci“ cije konsultantske kompanije su odlucile da im obrazovanje postane dodatni izvor prihoda, iako im je glavni izvor prihoda, recimo gasna industrija. Trzisne metode se nazalost guraju u postojeci sistem slobodnog obrazovanja — u formi konsultantskih usluga. Za ogroman novac, skole moraju kupovati savete u metodologiji, i razne druge „napredne“ instrumente obrazovanja nastavnicima koji znaju bolje. To je bacen novac, ali skole to placaju ukidanjem poslova i drugom stednjom.
U mnogim privatnim skolama, poznata je tajna, ucenici ne postizu uvek niti standarde drzavnih skola. Privatne skole nemaju obaveze da djeca godisnje uzmu drzavni test, na osnovu kojeg se onda meri uspesnost ucitelja i skole. U stvari, mnoge male „ekskluzivne“ privatne skole investiraju u tehnologiju, i impresioniraju roditelje. Djeca putuju po Evropi, i ucestvuju u raznim kulturnim i umetnickim dogadjajima. Ali cesto ne citaju na nivou djece u drzavnim skolama, niti mogu proci ispite. To se vidi kada roditelji izgube posao, ili bogatstvo. Djeca se vracaju u drzavnu skolu, i imaju poteskoce na nivou svojeg godista.
Nije problem deci bogatih u US. Ako ne prodju dobro na SAT testiranju potrebnim za ulazak na univerzitet, to se „sredjuje“ ako su njihovi roditelji clanovi alumni, i davali kontribucije toj instituciji.
Za razliku od mnogih takvih „butik“ skola, mnoge drzavne skole su izuzetno dobre, ali o tome se ne govori. Ne spada u teroriju „trzista“. Jedna srednja skola u okolici Washingtona dolazi na um. Kreativnost, kompetentnost i nadarenost nastavnika, razvoj socijalnih vestina, konkurencije ali i kolaboracije, su izvanredno uklopljene u svet tradicije i pripadanja. Djeca koja mogu napredovati brze, mogu da u roku jedne skolske godine savladaju dodatnu gradju za pola sljedece skolske godine. I to je skola gdje deca dolaze iz preko 40 raznih zemalja, a imaju i veliki procent djece iz ekonomski-ugrozenih slojeva drustva.
Trziste je nista drugo nego metoda isisavanja javnih fondova za obrazovanje u korist privatnih lica. A ta lica najcesce nemaju nista veci interes u obrazovanje nego interes u prodaju cipela ili recimo gumenih camaca.
Mislim da je vaučer promašena priča. Ako gledamo SAD vaučeri postoje i sada – sa iznosom 0 $. U cijeloj priči o privatnom školstvu nije iznos onaj koji je bitan već razlika u iznosima. Onaj tko sada plaća 100.000$ će sa vaučerom od 100.000$ plaćati 200.000$ a onaj tko sada plaća 20.000$ će s vaučerom plaćati 120.000$ i dalje će biti u istim školama u kojim su bili i do sada uz ogroman trošak države te povećan profit za vlasnike škola i profesore. Eventualno će se samo malo smanjiti razlika u kvaliteti kadra, no ne bih se baš kladio u to.
Za Mirjanu – Stvaranju elite kroz državni sistem se nema šta zameriti. Elita postoji uvek i svuda, ali je bitno da svi imaju jednake, ili bar približno jednake šanse da postanu njen deo. Bitno je da školski sistem nikoga ne favorizuje na bazi novca. Hvala na komentaru.
Bilo bi zanimljivo ukljuciti u analizu i francuski sistem koji je drzavni. I on stvara elitu, ali kroz drzavne obrazovne struktrure.