Dok u državama zapadnog sveta socijalne razlike i nejednakosti decenijama rastu, dok pandemijska ekonomska politika te razlike dodatno produbljuje, socijalni bunt je, čini se, potpuno umrtvljen. (Pokret „Žutih prsluka“ u Francuskoj je izuzetak, ali kao da i on polako gubi energiju.) Tehnologija anesteziranja je impresivna i za sada je izuzetno uspešna. Ta vrste inženjeringa je najvidljivija u SAD i vezana je za projekat pod nazivom „Crni životu su važni“. Iako su trenutna sukobljavanja u SAD deo predizborne kampanje, logika i tehnologija sukoba prevazilaze neposredne političke potrebe trenutka.
Da je reč o projektu, vidi se kroz moćnu kampanju podrške koju tzv. liberalni mediji daju tom pokretu, sada već radikalizovanom do besmisla. Na drugoj strani političkog spektra, desni mediji takođe, podstiču konzervativniji deo američkog javnog mnjenja na konfrontaciju sa pokretom BLM. (BLM je engleski akronim za pokret „Crni životi su važni“.)
U kontekstu rastućih socijalnih i ekonomskih nejednakosti, svaki sukob, ma kako radikalan bio, koristan je i dobiće podršku centara moći. Jedini uslov je da sukob nema klasnu dimenziju, da nije uperen protiv onih koji su na vrhu piramide moći i da ne dovodi u pitanje političko i ekonomsko ustrojstvo sistema.
U tom kvazi revolucionarnom ambijentu „svi sužnji koje mori glad“ sukobljavaće se međusobno, doživljavajući jedni druge kao krivce za tešku situaciju u kojoj žive. Reč je o ratu svih protiv svih – na dnu socijalne piramide. Uvek će tu biti i čestitih entuzijasta koji ne razumeju logiku igre i koji veruju kako klečanjem i izvikivanjem parola služe humanom cilju. Ta neartikulisana buka i povremena teatralnost neće promeniti ništa. Rušenje istorijskih spomenika ili obijanje i pljačkanje radnji neće ni za jotu popraviti poziciju crne populacije, već će samo produbiti jaz između „belih“ i „crnih“. Umesto da se radikalizuje klasna borba, dodatno se zaoštravaju rasni konflikti a društvo se neprekidno drži u takvoj vrsti kreirane tenzije.
Nesporan je atavistički rasizam američkog društva. Nesporna je brutalnost američke policije. Nesporno je, mada zaboravljeno, da je i pravosudni sistem diskriminatoran prema svoji „nebelim“ građanima. Još manje je sporno da tužni položaj velikog dela crnačke populacije ima korene u dubokoj prošlosti i da se taj položaj sporo menja. Crni deo populacije može dobiti istinsku šansu samo kada se poslušno integriše u establišment, kada se odrekne „svojih“, i kada pokaže, poput bivšeg predsednika Obame, da je iznutra sasvim „beo“.
Fundamentalni problem američkog društva odavno nije u vezi samo sa položajem jedne rasne grupe, već pre svega s položajem ogromnog broja siromašnih građana Amerike, bez obzira na njihovu boju kože. (Isto važi i za ostale delove sveta gde se klasni sukobi neutrališu i transformišu u besmislene sukobe nekakve druge vrste.)
Kao i uvek, ključnu ulogu imaju najuticajniji mediji, kroz čije oči gledamo svet i koji slikaju stvarnost po meri interesa onih koji ih plaćaju. Nije slučajno da socijalni protesti, poput protesta „Žutih prsluka“, imaju mnogo manje publiciteta od političkih protesta u Hong Kongu. Nije slučajno ni da za žestoke socijalne sukobe u Čileu (u kojima je bilo i mrtvih) gotovo da niko nije čuo, dok za političke sukobe u Venecueli znaju svi. Važno je da se socijalne pobune, tamo gde se pojave, sakriju i marginalizuju kako se infekcija ne bi širila.
Kako bi se socijalne tenzije kontrolisale, ključno je da nezadovoljstvo ne dobije političku artikulaciju, koja je danas moguća samo kroz parlamentarne partije. Socijalno nezadovoljstvo nema ko da kanališe (bar ne smisleno i konstruktivno), budući da su sve istinski leve partije ili uništene ili transformisane u groteskne karikature. Angažman nove levice svodi se pre svega na rodnu politiku i na ekologiju. Te partije imaju funkciju da blokiraju politički prostor i da ne dopuste stvaranje stranaka s jasnim socijalnim programom i političkim profilom.
Nekome ko je alergičan na kovanicu „klasni sukob“ svakako će zasmetati taj demodirani marksistički recidiv koji se provlači kroz tekst. To neće promeniti činjenicu da svi fundamentalni konflikti proističu iz siromaštva i bede. Jedini stvarni, veliki sukob je onaj između malog broja onih koji imaju i armije onih koji nemaju. Sve drugo je samo šmira i socijalna obmana, koja ne može trajati u beskraj i koja pre ili kasnije može izmaći kontroli. „Internacionala“ je danas aktuelna isto koliko je bila i krajem 19. veka.
Svakako se sećate da je Martin Luter King pred kraj života, kada je naglo gubio podršku liberala, nastojao da pokrene kampanju među siromašnim ljudima, bili oni crni ili beli – među siromašnim namučenim radnicima. To je naša kampanja. To bi trebalo da se radi. Svi ti problemi su povezani. Integrisani su. Sve ih treba rešavati. Jasno je da će nekim ljudima jedni problemi biti važniji od drugih, ali cilj je sve ih okupiti zajedno, jer su u osnovi svi na istoj strani.
(Noam Čomski)
https://pescanik.net/izazovi-pred-nama/
За Марка Б. – Хвала вам што сте указали на овај текст. Њујорк Тајмс пратим повремено, и углавном читам несвакидашње приче (1) али и текстове који одударају од “једине истине“ коју нам, ево и у Србији, презентују чак и наши насушни “слободни, независни и објективни“ медији (у ближем мом окружењу се гледају само две велике “независне и објективне“ кабловке телевизије – па немам разлога да “обнављам градиво“).
Када сам рекао да је политичка коректност мањим делом довела до победе Доналда Трампа на изборима 2016, мислио сам на то да је великој већини, пре свега белаца, у САД “прекипело“ са количином исте те појаве у медијима и свакодневном животу. Овде спада и политичка коректност према ЛГБТ популацији. Са друге стране, на моје велико изненађење, био сам сведок великих расправа међу обичним Американцима, у једном луксузном хотелу у Америци. За вечерњим столом, неки људи који се уопште не познају су вечерали и ушли у политичку расправу. Тема је, наравно, био председник САД. Сви знамо да се у Америци не разговара са непознатим људима (некад чак и са “пријатељима“) о политици, религији, сексу и наравно личном новчаном приходу. Ово су били веома имућни људи, а не припадници средње и ниже класе коју промене у друштву Америке много више погађају. Чак су и мени прилазили Американци који су отворено причали о политици. Не сећам се тога из сусрета са сличним групама људи пре доласка “наранџасте опасности“. Човек (и екипа иза њега) је заиста унео пометњу.
1)https://www.nytimes.com/2019/10/12/business/jeffrey-epstein-bill-gates.html
Fascinantan je religijski zanos zastupnika politicke korektnosti. Jednostavno,, neoliberalno drustvo nije ispraznjeno od ideologije. U nedostatku religije verovace se u bilo sta drugo.
Zapad nije tako racionalankoa sto mislimo. Vreme nasmejanog kapitalizma je proslo i sada ono sto je uvek bilo tu u rezervi (ostrascenost, sukobi, zatvori, logori i vesala) ceka nas iza ugla.
За Предрага Маринковића – „Један од мањих разлога великог изненађења на изборима у Америци у Новембру 2016. је иста ова појава.“
Ако сам добро испратио, управо то велико изненађење било је разлог што су у уредништво Њујорк тајмса довели Бери Вајт, коју су међутим, зарад политичке коректности, летос ипак натерали да поднесе оставку:
https://iskra.co/kolumne/srpski-tviter-selebritiji-kao-ovdasnje-sekularno-svestenstvo/
Слажем се са главним тачкама овог текста. Са друге стране, морам да приметим, да у Америци влада невиђена политичка коректност у опхођењу према мањинама. Посебно према Афро-Американцима. То је случај пре свега у медијима, али и међу обичним народом. Ово сам приметио као човек који је путовао Америком, долазио у контакт са великим бројем људи из свих “имовинских слојева“ у овој земљи. Постоји расизам, али постоји и невероватна политичка коректност, која данас превазилази границе доброг укуса, иако је Америка све више расно и национално хетерогено друштво. Сличне ствари видим и у Србији, и то је НВО сектор заједно за “грађанским“ интелектуалцима и политичким странкама стрпљиво градио последњих 20 година.
Један од мањих разлога великог изненађења на изборима у Америци у Новембру 2016. је иста ова појава.
Са жаљењем констатујем да је и овај текст у “Политици“ прошао скоро неопажено. За сада има 16 коментара, што је боље у односу на претходни текст који је скрајнут. Вероватно су се читаоци запитали “Шта би са Катићем?“ па кренули на страницу где су текстови нашег домаћина.
И овај текст није “излазио“ као нови ево већ две недеље на интернет страници “Политике“, за разлику од свих других нових текстова осталих колумниста.
Делићу текст на друштвеним мрежама на којима сам релативно активан, зато што “желим да помогнем најугледнијем српском дневном листу у исправљању вероватно техничких омашки уредника њиховог интернет издања“.
Za Kuma.
Zaista, najveci problem socijalizma jesu ljudi. Mogu da budu ovakvi i onakvi. Ne mogu dugo da budu ideoloski svesni. Vecina zabusava. Socijalizam je ispao neodrziv. Che Gevara je pricao nekom novinaru kako je razocaran jer radnici kradu opremu iz fabrika.
Medjutim, problem kapitalizma su takodje ljudi, i to daleko dublji. Kapitalizmu ljudi nisu potrebni, kapitalizmu treba profit. Zato kapitalizam, pogotovo neoliberalni ispunjava sve one Marksove teorije i zaista ih pretvara u robu.
I to robu koja voli da bude roba, ako onaj sto je opisao svoj srecan dan u politici. Kapitalzam mora da redukuje coveka na robu i robota jer je tako isplativije.
Kapitalizam trazi apsolutno, religisjko zrtvovanje poslu, ali su nagrade ovozemaljske. Mnogi pripadnici mlade generacije smatraju se duhovno ispunjenima ako uspeju da kupe ajfon.
Medjutim istina je da su ljudi i produkti reklama i okruzenja.
@ Marko
Da,nesumnjiv je doprinos protestanata razvoju kapitalizma.To je bio asketski kapitalizam,kompatibilan sa hrišćanstvom.Da se razumemo,svi bi danas poželeli takve askete kapitaliste,od pravoslavnih.preko katolika,do Kineza i Afrikanaca.
Međutim,to je bio jedan istorijski momenat,on je prošao i kako nas je Veber upozorio – došli su neoliberali:Niko još ne zna ko će ubuduće u onom omotaču živeti i
da li će na kraju ovog ogromnog razvitka stajati sasvim novi proroci ili jedan
moćan preporod starih misli i ideala, ili, pak, – ako ne bude ni jedno ni drugo
– mehanizovan fosil, opterećen jednom vrstom grčevitog ‘uzimanja–sebe–ozbiljno’.
Onda bi, svakako, za ‘posljednje ljude’ ovog kulturnog razvitka mogla
da se obistini rečenica: ‘Ljudi od struke bez duha, ljudi od uživanja bez
srca; ovo ništavilo uobražava da se popelo na ranije nikada nedostignut stepen
humaniteta’.“
Nevolja sa socijalizmom su ljudi.Praksa nam je pokazala da čitav taj materijalistički diskurs građen na Marksu kvari i slabi ljude.Staljin je to jasno uočio i pokušao da ispravi čovekovu prirodu.Vladeta Jerotić je često govorio da je komunizam najveća (i najviše „zabrazdila“) hrišćanska sekta.Po toj analogiji i Staljin je pokušao igrati ulogu „komunističkog Kalvina“.Problem je u tome što su Staljinovi naslednici brzo i naglo „skrenuli sa puta“,daleko brže nego Kalvinovi.
Hoću reći,svaki sistem koji želi da ostavi iza sebe grandiozna dela mora imati ljude jakog duha,askete,sposobne da daju sebe do krajnih granica ideji,da se prosečan čovek,koji misli,oseća posramljen pred takvim primerima.Slabi ljudi i slabe generacije deluju u očima potomstva bedno jer ih uvek porede sa velikim primerima.A,vidite da takvi slabi i ograničeni duhom i u očima predaka,u ovom slučaju Vebera,izgledaju ništavno.
Za Ganeta – Tekst ispod linka koji sam postavio jeste komentar Marka Stojanovića, autora članka na koji vodi link. Naime, bilo je puno prilično negativnih komentara na taj njegov tekst u „Politici“, pa je on, u formi komentara, dao svoj odgovor tj. pojašnjenje. Možete to sve videti u komentarima ispod teksta, samo treba biti uporan („Politika“ prikazuje samo prvih nekoliko najnovijih komentara, za ostale treba pritiskati ono „Prikaži još“, na dnu, ispod komentara). Inače, zapamtio sam taj tekst, i neke od komentara, još 2012, kada se pojavio.
Raduje me da počinje da se kristališe neka forma zdrave racionalne i kvalitetne misli koja je još u začetki, i ako bi nas domaćin trepeo moglo bi pomoći srbiji da kroz neku izvesnu bidućnost počne da razmišlja u nekom pragmatičnijem smeru,a ne da se diskutuju politikantski tračeve i cirkuzanije plaćenih agitatora.
Iz ovih kometara se mogu izvući praltična iskustva diskutanatia i primeniti u sopstvenoj delatnoj aktivnosti.
Društvene mreže pružaju neviđeno bagatstvo razmena ideja i iskustava, e to može da koristi da se sagleda kuda ide aktivna globalna privredna misao.
Nadam se, da će operativniji i iskusniji komenatori u budućnosti priključiti se diskusijama,kroz savete i idejna rešenje, preporuke i.t.d..
Normalna stavar da nam Nebojša to dozvoli.
Pomozimo domovini, jer je to ujedno i naša dužnost.
Pozdrav svima,
Za Marka B.
Molim vas, možete li objasniti:
1) Opcije na deonice koje primate.
2) Restriktivne deonice.
Da prokomentarišem link koji ste postavikli….. HOROR……. J…. pare, pre bih se ubio nego da tako živim.
Za Marka B.
Vi ste onda jedna kapitalisticka sudbina sa happyend-om.
Vasi stavovi i shvatanja se savrsenu uklapaju u ono sto sam opisao. Mozete da nam kazete i da vam stres ne smeta, da vas cak i stimulise i to je to. Samo napred u nove radne pobede/
Ali to nije ovde tema.
Menjate temu. Nisu bili tema nesretnici iz Maksija nego visokoobrazovani („Mit o efikasnosti duboko je ukorenjen, narocito kod visoko obrazovanih.“), razumno je pretpostaviti i inteligentni i (relativno) mladi ljudi (Ivanovi miljenici; Ganetovi, pa, ne baš) koji svojom slobodnom voljom biraju da budu robovi sa „zlatnim lisicama“:
http://www.politika.rs/sr/clanak/211949/Moj-zivot-u-inostranstvu/Jedan-radni-dan-u-Americi
+
Evo da odgovorim na neke od komentara: Da li volim posao: Naravno-ne bi ga toliko radio da mi se ne svidja. Razlog: Mogu da odem u svaku razvijenu zemlju ili zemlju u razvoju i vidim proizvode u radnjama na kojima sam ja radio (naravno, to je timski rad, ali ja znam svoj doprinos). Drugo interesantan je posao i imam velikog uticaja na moju diviziju (odgovornost), i resavam komplikovane probleme koje donekle i ja biram. Sto se tice primanja, o tome ne zelim da diskutujem, ali mogu da kazem da moze pristojno da se zivi. Da li bi zeleo vise para, odgovornosti i unapredjenja? Da, Da, i Da. Zato i radim. Primanja se sastoje od plate, raznih osiguranja (kao zdravstveno-sto je veoma vazno u Americi, ne u Kanadi i Evropi), penzionog fonda, opcija na deonice vase firme i restriktivnih deonica vase firme. Sto se vise napreduje u karijeri, ove zadnje dve stavke postaju veci deo primanja. To se na Engleskom zove „zlatne lisice“, jer napustanje firme moze da vas kosta.
Za Kuma.
U protestantskim religijama na koje se ideoloski naslanja kapitalizam jako je vazno pitanje tzv slobodne volje. Vazno je stoga sto kod protestanata pstoji verovanju predestinaciju, sa druge strane, postoji problem slob. volje ciju suprotnost sa predestinacijom ove religije pokusavaju da rese.
Slazem se da je neoliberalizam potrosena ideologija, odnosno potrosena je njegova levo liberalna komponenta.
@ Marko
„To je uostalom i u korenu protestantskih religioznih dogmi. To je pitanje djavola i boga.“
Budite ljubazni – pojasnite ovo.
Mislim da je neoliberalizam je istrošena ideologija.To je kao sovjetski socijalizam 1985.
Verujem da nam budućnost nosi spoj modernih tehnologija i tradicionalnu istorijsku borbu između naroda i vera i njihove vizije budućnosti sveta…Faustovski novi svet.
„Не постоји равнотежа између пословног и приватног живота. Постоје избори за посао и живот, ви их доносите и они имају последице “.
(Jack Welch)
Ovde ste istakli jos jednu kapitalisticku dogmu, aksiom o slobodi izbora. Iako izbora nema, neoliberalni komesari tvrde da ga ima, pa ako bude problema, sami ste krivi. Uvek je kriv zaposleni, onaj na dnu. Nikada nije kriv sistem. Kapital je nevin porucuju nam neoliberalni propovednici kao pomenuti visoki menadzer Jack Welch.
Armije lekara, psihologa, menadzera i savetnika ubedjuju ljude da se radi o slobodi izbora. To je uostalom i u korenu protestantskih religioznih dogmi. To je pitanje djavola i boga.
Kakvu slobodu izbora ima jedan zaposleni u kapitalizmu? Da da otkaz? Da ode kod drugog kapitaliste? Recimo jedan zaposleni u kiosku ili pekari. Ili radnik Maksija na kasi, koji radi do 22h, posprema do 23h, sjajnim gradskim prevozom Vucicevog tipa odlazi kuci udaljenoj 15km i vraca se ujutru d aprimi robu u magacin.
Nebojša Katić: Иначе се не бавим препискама по форумима, а у Политици коментаришем једном у неколико месеци кад ме нешто баш заинтригира као Ваш поглед, али ово објашњење ме је навело да направим мали експримент.
Са различитих ИП адреса и под разним именима послао сам шест коментара на поглед Вашег колеге колумнисте, пензионисаног новинара Политике, загриженог борца за све „левичарско“ и „либерално“. Три критичка која су била добро аргументована и три афирмативна која нису била ни мало. Верујем да нема потребе да наглашавам да су сви били пристојни и у складу са правилима.
Објављена је половина. Она три која без икаквог покрића хвале чланак и аутора. Ваљда су за толико имали особља. Шта год да је у питању, још једном Вас молим да наставите да објављујете у Политици. Хвала Вам на одговору и свако добро.
Marko B. – „Не постоји равнотежа између пословног и приватног живота. Постоје избори за посао и живот, ви их доносите и они имају последице “.
(Jack Welch)
Слажем се, то је основни принцип нашег избора.
Од човека будућности се очекује много. Нарочито у интелектуалним активностима. Оно што највише брине је да ће субјекту аналитички ум атрофирати, јер ће огроман број готових ‘исправних’ информација примити здраво за готово. Сама сумња у исправност делања ће нестајати и неће се ништа доводити у сумњу. Ту компоненту људске личности губимо. Још је велики Спиноза рекао – у све треба сумњати осим у само постојање те сумње.
У животу би ово значило да у будућности политичарима, пословним људима и конзументима изобиља робе даје огромну моћ.
Лаици верују да се економија састоји од сељака који гаје малине, радника који производе артикле и купаца који купују храну, обућу и одећу.
Док економски социолози, психолози и проценитељи, ствари посматрају из угла развоја потрошачког нагона и тако људе претварају у поданике потрошачког стада,
„Стално слушамо приче о угњетавању црнаца у САД. Међутим, постоји једно питање које нико не поставља. Ако је црнцима тако лоше у САД, зашто не иду у неку другу земљу где би им било боље? Као власницима америчких пасоша, цео свет им је отворен. Са друге стране, имамо Американце азијског порекла који су своје животе у САД започели без ичега, од нуле и постали су успешни у свим областима, од образовања до бизниса. Црнци су постали најуспешнији у улози забављача – спортиста и музичара.“
(Иван Грозни)
Истини за вољу, и међу Азијатима има „забављача“. 😉
(https://www.youtube.com/watch?v=_XG-jftZiFw)
„Pa, ovako: kapitalisticka, tehnoloska civilizacija zahteva efikasno funkcionisanje u lancu ekonomije.
Ljudi moraju da prilagode svoje vreme, svoje bioloske ritmove, svoje emocije funkcionisanju
ekonomske „masine“. U tom procesu jedinka je pod pritiskom da se odrekne svog
drustvenog, pa i bioloskog bica.“
(Marko za Ivana)
„There’s no such thing as work-life balance. There are work-life choices, and you make them, and they have consequences.“
(Jack Welch)
Marko za Ivana
Zahvaljujem na odgovoru.
Vaš pogled je zaista uverljiv i vredi razmišljati o tom ‘problemu’.
Mislim da se društveni procesi ‘kreću’ u tom smeru.
Pozdrav
Za Ivana
Pa, ovako: kapitalisticka, tehnoloska civilizacija zahteva efikasno funkcionisanje u lancu ekonomije.
Ljudi moraju da prilagode svoje vreme, svoje bioloske ritmove, svoje emocije funkcionisanju
ekonomske „masine“. U tom procesu jedinka je pod pritiskom da se odrekne svog
drustvenog, pa i bioloskog bica.
Da bi to bilo moguce kapitalizam nudi ideoloska objasnjenja,
od „greed is good“, pa nadalje do „team buildinga“, kao supstitucije
za druzenje.
Jedinke koje „uspeju“ u sistemu stvaraju neku vrstu racionalizacije o tome kako
je dobro i prihvatljivo da se zrtvuju Kapitalu.
Oni pristaju na redukciju svakodnevnog zivota, ne bi li se bolje podredili
Autoritetu Kapitala. Nagrade za ono sto gube su cesto zanemarljive,
a gube vreme svog zivota, jedini nenadoknadiv resurs.
Njihova „zrtva“ popriva religijski karakter, zrtvovanje i transformacija sebe,
radi bliskosti s apstraktnim „Ocem“, olicenom recimo u nekoj korporaciji ili cak u apstraktnim pojomovima kao „uspeh“, „efikasnost“, itd.
Ta neupitna apstrakcija, taj autoritet je skoro religijski.
Marko – U tom miljeu, zrtvovanje, odnosno napustanje bioloskog sebe postavljena je na religijski nivo, odnosno zamena je za religiju.
Zapažanje:
Komentar je zanimljiv, jer sledi Hararijev narativ.
Valjalo bi da gore naveden, Vaš citat,malo produbiti da bi bio jasniji smisao iznetog.
Sistem je samim svojim tehnoloskim postavkama uspeo da usitni nasu percepciju sveta. Nasa paznja je konstantno raspodeljena, „masina“ u kojoj zivimo izvan je nasih mogucnosti kao bioloskog bica.
Visokothenoloski kapitalzam i zahteva od nas da napustimo biolosku osnovu da bi bili efikasniji. Mit o efikasnosti duboko je ukorenjen, narocito kod visoko obrazovanih. U tom miljeu, zrtvovanje, odnosno napustanje bioloskog sebe postavljena je na religijski nivo, odnosno zamena je za religiju.
Fasinantno je kako ljudi ne shvataju kako je neoliberalizam u stvari totalitarna ideologija, a svet u kome zivimo jedna velika totalitarna drzava.
Neoliberalizmu uglavnom nije potrebna tajna policija (mada su policija, logori i ubistva) tu, ako zatreba.
Neoliberalizm do skora nije ogranicavao pojedinca spolja, nego ga redukuje iznutra. Redukovani covek, bezdimenzionalni covek je covek novog doba.
За Велибора Рајковића – Хвала на подршци. У „Политици“ кажу како немају довољно људи који раде интернет издање, па коментари пролазе нерегистровани.
Пет пута сам покушао да оставим коментар на ову анализу у „Политици“ и сваки пут није објављен. Претпостављам да нема потребе да наглашавам да су коментари били у складу са правилима наведеним у том листу и општим правилима пристојности. Једино што ниједан од тих пет није био ласкав по „најбољи од свих система“. Рекао бих да неко у „Политици“ почиње да маргинализује аутора и покушава да минимализује подршку коју он ужива међу мислећим Србима, али бих га замолио да без обзира на све настави да ради то што ради. Потребно нам је. А ово је врхунски текст који разобличава лицемерје наводно либералног поретка.
Иван К – Жао ми је због граматичких грешака, други пут ћу прегледати текст пре слања.
Мање-више то није толико ни битно, колико је важно да сама порука буде аргументовано што утемељенија у животу обичног човека.
Стално слушамо приче о угњетавању црнаца у САД. Међутим, постоји једно питање које нико не поставља. Ако је црнцима тако лоше у САД, зашто не иду у неку другу земљу где би им било боље? Као власницима америчких пасоша, цео свет им је отворен. Са друге стране, имамо Американце азијског порекла који су своје животе у САД започели без ичега, од нуле и постали су успешни у свим областима, од образовања до бизниса. Црнци су постали најуспешнији у улози забављача – спортиста и музичара. Не подржавам било какве расне теорије и гнушам се расизма, али мислим да велики део афроамеричке популације једноставно не ради довољно на себи.
Жао ми је због граматичких грешака, други пут ћу прегледати текст пре слања.
У сагласности са претходна два коментара, још и пре него што сам их прочитао, написао сам следеће:
Са чланком се слажем на нивоу емоција, али када разматрам колико његов приступ може успети, врло сам скептичан.
Савршено је могуће да читалац заклима главу у одобравању тврдње да
fundamentalni konflikti proističu iz siromaštva i bede. Jedini stvarni, veliki sukob je onaj između malog broja onih koji imaju i armije onih koji nemaju…..
и онда пређе на читање следећег чланка који би говорио о српско-хрватским или српско-албанским сукобима, при чему би му се емоције узбуркале вишеструко више него од овог.
Уместо амбициозних, ризичних и хладних теза о томе шта је заједничко свим историјским конфликтима на свету, шта је фундаментално а шта илузорно, и позивању на одређену, никад веома популарну песму из иностранства, ја бих пре завршио позивом на хуманост између људи у свакодневици. НЕ из дигресије, нити као пружање мале утехе. Темељни проучавалац савремених оружаних покрета отпора, Scott Atran, је на основу сусрета и разговора са стотинама терориста и њихових породица и подржавалаца широм света закључио да „људи, укључујући и терористе, не умиру напросто због неког циља или идеала. Они умиру једни за друге, а посебно за пријатеље.“ „Људи који су понижени веома ретко крећу на пут насиља“ (безбројни су примери пасивности маса у стању беде и сиромаштва), али они који одабиру тај пут то раде „у реакцији на понижавање оних до којих им је стало.“
Усредсређивање на братство између људи, осим што значи окретање једном заиста угроженом аспекту живота који нас се интимно дотиче, је и као затезање ластиша праћке која би да циља на Голијата.
„Cudno bi zaista bilo kada bi ova generacija, koja je toliko dugo bila naslednik i neposredni subjekat jedne dekadentne istorije, i kao i takva i sama gotovi dekadent, uspela da u sebi pronadje alternativnu viziju koje i sama ne bi bila dekadentna i nihilisticka. To se bez velikih sokova ne desava. A dok se ne desi – pokusavati pevati Internacionalu , bez autenticnog unutrasnjeg kulturnog iskustva i specificnog raspolozenja koji pesma trazi samo vodi u fals i kakofoniju, kao uvertiru za lov u mutnom.“
Da. Citav komentar mi se svdja,a pogotovo ovaj njegov deo.
Posle generacija heroja,dosle su generacije kojima je najvise dostgnuce „pobuna iz 1968“.
(https://atorwithme.blogspot.com/2019/03/ernst-jinger-odlomci.html?m=1)
Bio Jinger u pravu ili ne,nije ni vazno.Ali koga da mu stavimo sa druge strane na „dvoboj“ iz tih kasnijih narastaja?
Evo i jos jednog zanimljivog teksta(bar meni):(https://psihocose.com/2020/05/26/nice-i-jung-mit-i-doba-heroja/amp/)
Postoji nesto fundamentalnije od klasnog sukoba, a sto je ovaj sukob uvek sustinski konstituisalo – znaci i inspirisalo i cinilo konstruktivnom kulturnom snagom, i na kraju krajeva omogucavalo njegovu politicku artikulaciju u korist uskracenih – to je vera u ideju pravde i solidarnosti, odnosno vera u ideju humanosti kao siru ideju u kojoj su ove ideje podredjene i integrisane. Ta ideja humanosti je danas u krizi, sto nuzno znaci da je cela nasa kultura danas u krizi, a sa njom kao temeljem onda neizbezno i sve paradigme za bilo koju drugu politicku artikulaciju osim one nesposobne da prakticno osmisli bilo koji drugi sukob osim rata svih protiv svih. Cudno bi zaista bilo kada bi ova generacija, koja je toliko dugo bila naslednik i neposredni subjekat jedne dekadentne istorije, i kao i takva i sama gotovi dekadent, uspela da u sebi pronadje alternativnu viziju koje i sama ne bi bila dekadentna i nihilisticka. To se bez velikih sokova ne desava. A dok se ne desi – pokusavati pevati Internacionalu , bez autenticnog unutrasnjeg kulturnog iskustva i specificnog raspolozenja koji pesma trazi samo vodi u fals i kakofoniju, kao uvertiru za lov u mutnom.
Socijalističke ideje stare Jugoslavije i današnja Srbija:
„Ja se nisam ni najmanje trudio da slika Srbije bude ružnija nego što jeste. Stvarno sam se trudio da to bude onako kako jeste. Čim se izađe iz zone komfora u Beogradu, u kojem moji prijatelji i ja živimo, čim čovek ode u predgrađa ili sela van Beograda, to je neki potpuno drugi život.“ Golubović je, kaže, želeo da napravi priču koja je duboku utemeljena na onome što je srpsko društvo danas, i tu njegov film ne poštuje zakone bajke.
Nikolina priča je priča koja je simptomatična za Srbiju u današnjem trenutku i koja, veruje reditelj, nije mogla da se dogodi kada je on, rođen 1972, bio mali. U Jugoslaviji je, navodi, razlika između najniže i najviše plate bila 1:7, a danas je jedan prema nekoliko hiljada. To, zaključuje, nužno dovodi do strašnog raslojavanja društva.
https://www.dw.com/sr/film-otac-to-je-srbija-onakva-kakva-jeste/a-52518409
Ne verujem da će biti klasnog sukoba.
Za Jovan T.
Šta u tekstu gospodina Katiča vidite kao komunizam?
Za Nemirni
Šta znači „blagonaklono gledao na socijalističke ideje stare Jugoslavije“?
I kakav je Tito bio „zaista“?
Pitam, jer ne vidim vezu izmedju ovog teksta gospodina Katiča i bilo kakve ideologije, nit’ komunističke, nit’ one vezane za „ideje stare Jugoslavije“.
Da li raste siromaštvo i jaz bogatih i siromašnih? Da!
Da li raste očaj i bes sirotinje? Da!
Javlja li se po svetu bunt? Javlja!
Da li se pobune koje imaju jasnu socijalnu karakteristiku ignorišu? ( medijski…na sve načine, čekanjem da se protest izduva ili gušenjem protesta u medijskoj tišini) Da!
Da li se očaj i bes sirotinje koristi za političke obračune „na dvoru“? Da!
Da li se poturaju lažna objašnjenja razloga bede i jada sirotinje? Da!
Da li se besom sirotinje manipuliše? Da!
Da li su ti manipulisani protesti korisni? Ne!
Beskorisni su i za sirotinju koja je u pobuni i za one koji tu pobunu potpiruju, podržavaju. ( mada potpirivači tako ne misle; misle da su mnogo lukavi )
Zašto u svetu ima toliko sirotinje?
Zašto ljudi ne mogu da žive od svog rada? Zašto toliko ljudi nema posao?
Da li postavljajuči ova pitanja postajemo ( ostajemo) nužno pobornici komunističke ideologije?
Biti sirot u SAD nije isto kao i biti sirot u Africi. Ali, na kraju i sirotinja u Americi završi na ulici preturajuči po kontejnerima i spavajuči u rupama po gradovima, ili u boljem slučaju koprcajuči se da preživi presipajući iz šupljeg u prazno, na ivici bede i sloma.
Crnačko roblje je avanzovalo u jeftinu radnu snagu i zajedno sa svojim belim sugradjanima koji su bili „slobodna“ jeftina radna snaga, ostalo zarobljeno u siromaštvu. A onda, „crnima“ objašnjavaju da su za to krivi “ beli“, a “ belima“ da su za krivi „crni“.
Ovaj tekst gospodina Katiča vidim kao jedno vrlo razumno razmišljanje i pre svega, ljudsko. Razumno i ljudsko uvek idu skupa! Ljudsko podrazumeva sposobnost saosečanja i brige za ljudska bića. Bez saosečanja, kako god kome delovalo paradoksalno, svaka racionalnost sklizne u bezumnost.
Videti patnju „prezrenih na svetu i sužnjih koje mori glad“, ukazati na tu patnju, tragati za razlozima te patnje i rešenjima da se ta patnja zaustavi, ne može se smestiti u bilo kakvu ideologiju.
@Jovan T.
Naš domaćin je oduvek blagonakolno gledao na socijalističke ideje stare Jugoslavije. U ovom tekstu je to naročito izraženo.
Ostaviću drugim čitaocima da procene koliko je takav stav dobar, kada danas znamo ko je zaista bio Josip Broz Tito.
Oh pa vi odoste u komunizam.
Шта се данас може мењати?
Одговор, ништа, јер нема боље идеје, од либерализма.
Имали смо теоријски идеалан систем САМОУПРАВЉАЊЕ. И? Пропало !
Марксово наглашавање класног сукоба као динамички процесе друштвених промена, узрокованих сукобом интереса. Међутим, време и историја поништиле су многе његове претпоставке и предвиђања. Капиталистичко власништво и контрола производње су одвојени. Акционарским друштвима која чине већи део индустријског сектора сада готово у потпуности управљају менаџери који не поседују капитал. Радници нису постали јединствени, већ су подељени у различито профилисане групе по образовању. Класна стабилност поткопана је развојем стабилне средње класе и значајне социјалне мобилности. Све то доводи до социјалне нивелације и све већег нагласка на социјалној правди.
Данас акционарска друштва значајно мењају природу класне борбе, у једноставну трансформацију капитала, они који контролишу то чине у име капиталиста и деле своје интересе. Основна дилема, да ли су стручност или капитал ти који представљају покретачко средство успешне привреде.
Држава легитимно врши контролу такова новца и капитала. Дакле, својина нема значење у друштву осим онако како је дефинисано у државним законима.
Из ових разлога су класни сукоби који произлазе из таквих ауторитативних улога борбе око државне власти изгубили снагу и масовност.
Данас је то најочитији пример Кине.
Одвајање власништва и контроле резултирајуће класни сукоб и борбу.
Из тога следи да стварање јавне својине, национализоване индустрије не мења друштвене односе који стварају класе и акумулирају класни сукоб. Имовину „у власништву народа“ поново контролише неколицина бирократа или менаџера којима држава даје ауторитативни надзор над имовином. Национализацијом се елиминише друштвено ефикасна приватна својина и не искорењује ауторитативну контролу над имовином, а тиме и над људима.
Рећи да је историја имовинских односа подстакнута борбом за моћ између класа је мањкава, историја је пре сукоб ауторитативних односа који подстичу борбу за моћ и доминацију. То је процес борбе и стабилности као социјалног мира, условљеног постепеним друштвеним промена и прилагођавању еволутивним процесима друштвене надградње.
У будуће основни и готово несавладив проблем ће бит еколошка катастрофа, која ће натерати милијарде људи на пресељавања.
И ту ће настати велики сукоби.
Из презаштићености у СФРЈ наш народ је изашао неспособан за класну борбу , чак ни за социјалну борбу . Чини ми се да се то догодило и са становништвом већине бивших социјално одговорних капиталистичких и социјалистичких држава . Али то не објашњава непостојање ни у рудиментарном облику политичких покрета контрареволуције , ако су до сада у свим тоталитарним режимима деценијама опстајали такви покрети . Ако је проблем ( вероватно и јесте ) у финансирању , онда се плурализам система кроз 20. век одржавао само помоћу плурализма дубоких држава као финансијера . А ми живимо у светском поретку бескрајне акумулације капитала ( а данас већ у бескрајној акумулацији сирове моћи ) и не постоји интерес финансирања социјалне борбе ! Једина борба је између држава – корпорација !
Слика говори више од 1000 речи, зато ево једне просте табеле која осликава политичко стање у САД:
(https://media.thedonald.win/post/vY1B2t93.jpeg)
Занимљиво да су и конзервативци за меритократију. Бар да се у нечему сложе са Кинезима 🙂
Моје скромно мишљење је да потцењујете величину и значај политичког сукоба у САД. Сигурно постоји класна димензија, али она је засењена чисто лево-десно оријентисаном поделом друштва. Конзервативци чврсто верују да Америци прети комунистички сценарио, они се куну у капитализам и приватно власништво. С друге стране, већина њих верује да богати људи попут Била Гејтса и Џефа Безоса користе своје богатство зарад подстицања комунистичке револуције. Имајте на уму да се под овим мисли на стварање глобалистичке наднационалне диктатуре попут оне коју је хтео СССР да створи. Да, СССР се залагао за глобализам, исто као и ЕУ, Кина данас.
Политичке промене гурају многи, без обзира на њихов материјални статус. Тренутни концензус је да глобалисти желе да лева опција победи јер се њеним присталицама лакше контролише. Такође је лево-оријентисаној особи лакше представити нешто неморално и неетички, попут чиповања популације, као позитивну ствар. Конзервативци су већи скептици по том и многим другим питањима, они су обично вештији и не либе се да ствари ураде сами. Такви људи не одговарају претежно демократској медијској елити у САД. Стога, погрешно је тренутну политичку ситуацију тамо гледати из материјалног угла јер су и припадници 1% на супротним странама.
Marko B. – од оних Иванових анегдотских 16000 долара (годишње дакле мање од 200 хиљада долара, што је наравно ипак сасвим пристојна свота,
не само за наше појмове):
Не видим чему иронија?
У компанији којој је момак радио, по сличном моделу уговора о делу, просечна плата његове позиције, главног пројектанта, је тачно наведена а остале позиције су се кретала на скали од 120.000 долара до 260,000 долара годишње
А ти, веровао или не твоја ствар 😦
Колега Катићу, одличан текст. Сви ми из друштвених наука примјећујемо замјену теза, као и упорно избјегавања термина класна борба која је у основи сваке истинске друштвене динамика, али ви сте ову тему преточили у одлично штиво. Још је Орвлоев Наполеон из Животињске фарме примјетио да телевизија скреће пажњу са суштине ставри. Орвел је за разлику од Maклуана био у праву, јер свјет усљед селекције информације од стране олигополског тржишта водећих свјетских медија ипак није глобално село. Ја гледам канал Трезор (Радио Телевизија Србије) и сасвим је логично да смо тих 60-тих и 70-тих имали бољи увид у свјетска и класна збивања него што имамо у 21. вјеку када су све „информације“ на јагодици прста. Тих 60-их и 70-их огромна већина људи је размишљала, а сад огромна већина не размишља, јер је поред телевизије ту и др Гугл и мадам Википедија „који све знају“. Монопол над „информацијом“ имају претежно медији са енглеског говорног подручја, ми смо већином „дресирани“ на енглески и са њега преводимо, а то је лакше него размишљати, анализирати и читати књиге давно упокојених аутора, или не дај Боже научити неки други језик. Живјети у САД, указивати на класну борбу и користити термин радничка класа вјероватно је опасно по живот?
Tekst je dobar,indentifikuje bitne zamene teza koji ma se služi globalistička elita.Međutim,ne mislim da nam Marks može pružiti sve odgovore u ovom postindustrijskom dobu.Prvi svetski rati,Velika depresija,Drugi svetski rat,itd – Svet se menja a marksisti ne pružaju adekvatne odgovore.Marksistička,dijalektičko materijalistička misao ne uspeva da se nosi sa složenošću našeg sveta i prvi svetski socijalistički eksperiment propada,čak ili posebno u Kini.
Podela na levicu i desnicu danas je diskutabilna.Danas bi Staljin bio označen kao ekstremna desnica (socijalizam u jednoj zemlji),a Trocki kao levica (internacionalizam).
I pre Prvog svetskog rata je bilo slično sa nejadnakošću u svetu.Na kraju,nacije su i dalje tu,a oni koji su ginuli pod parolama „proleteri svih zemalja,ujedinite se!“ i slično platili su najveću cenu kao njihove zemlje.
Ljudi bi trebali biti oprezni u politici da ne bi bili zavedeni i upotrebljeni.Danas se zavode tim BLM pokretom u Americi.Naivnost je najveća mana u politici.
„Budite mudri poput zmije i bezazleni poput goluba.“Ne naivni,nego bez zla i zle namere.
За Бојана – „Дио богатства највишег слоја уопште није обухваћен нити је видљив у званичним статистикама тако да је тај сегмент друштва недодирљив не само у физичкој области, већ и у спознајној.“
Вала ни ово што је видљиво, не може се рећи да је мало – вреди погледати цифре за оних највиших 1%, а поготово оних 0,1%; пуно је то више од оних Иванових анегдотских 16000 долара (годишње дакле мање од 200 хиљада долара, што је наравно ипак сасвим пристојна свота, не само за наше појмове):
https://www.ssa.gov/cgi-bin/netcomp.cgi?year=2018
Nema drug šta da kaže…
Судећи по свему, лагано се корача у доба неофеудализма. Утицај медија је ту само један дио слагалице, али ваља примјетити да данас имамо виши удио приватизованих медија и веће укрупњавање медија него у претходним деценијама. Јасно је и да су социјалне мреже утицајан сегмент комуникационе инфраструктуре, а оне су у приватном власништву, служе ко зна чијим плановима и практично не постоји контрола над њиховим радом. У последње вријеме све је више присутна цензура на тим мрежама, као и потискивање или промовисање појединих врста садржаја.
У обликовању стварности значајну улогу има и образовни систем, преко кога се врши друштвени инжињеринг, упостављају норме, имплантирају мантре и људи убацују у кутије.
Образовни систем је дијелом везан за науку и мантре које одатле излазе, а ту држава игра доминантну улогу одређујући које су то популарне и корисне теме за истраживање и у које тематске области и којим појединцима ће се усмјеравати јавна средства.
Тиме се такође контролишу и успостављају општи и дугорочни друштвени наративи који се даље преливају у остале области и постављају оквире или хоризонт у коме видимо нашу стварност. У тим оквирима нема мјеста за развијање и изучавање алтернативних идеја о организацији друштва и економији.
Могао би се примјетити и опште присутан професионални фокус на специјализацију (насупрот генералиста), гдје је појединац у свом образовању и каријери уско усмјерен на једну област и ту остаје чак и на нивоу приватног интереса (замка меритократије). Размишљање о темама ван сопственог домена стручности није прикладно, а повјерење у институције и стручњаке, како их представљају медији, је неупитно.
Становништво незаинтересовано за друштвена питања тиме олакшава успостављање олигархијског система.
По питању класних разлика значајну улогу играју и модели и начини прикупљања, анализе и интерпретације економских података. Мислим да у јавности генерално не постоји права слика о разликама у богатству.
Дио богатства највишег слоја уопште није обухваћен нити је видљив у званичним статистикама тако да је тај сегмент друштва недодирљив не само у физичкој области, већ и у спознајној.
Bravo. Kratak i jasan tekst.
Svaka čast, Nebojša.
Hvala na (još jednput) odličnom i vrlo važnom tekstu.
Politike identita su vrsta socijalnog inžinjeringa i kontrole ponašanja, baš kako ste opisali.
Meni je jedan od najilustrativnijih primera ovih dana bila fotografija one linijske sudijice zbog koje je Nole diskvalifikovan. Naime ona je na reveru od majice imala zakačen BLM bedž. I gledam je kako onako, sa dubokim (skoro pa rasnim, a verovatnije ipak klasnim) prezirim gleda Novaka dok istovremeno maše „vrlinom“ i saosećanjem sa obojenim ljudima. I prosto mi muka od licemerja. Šta sredovečna belkinja iz više srednje klase, odrasla sa reketom u rukama, zna o problemima crnih ljudi iz geta?! U kakvom suludom svetu se dekretom (bedžom) najprivilegovaniji mogu automatski svrstati u zaštitnike prava žrtva njihove prekomerne privilegije?! Kako mogu najbogatiji u društvu da zastupaju vrednosti levice?!
Teatar apsurda nikako nije slučajan. Planiram da počnem da čitam „Beyond Freedom and Dignity“. Kontam da je tu inspiracija i recept za ovaj „vrli novi svet“.