Jedno od ključnih pitanja s kojima se srećemo je pitanje dejstva korona virusa na svetsku privredu. Kakvu će ekonomsku pustoš ovaj period ostaviti iza sebe? Koliko će trajati privredni oporavak posle korone?
Volim da parafraziram čuvenog ekonomistu Galbrajta koji je ironično primetio da ekonomske projekcije služe samo da pomognu astrologiji da deluje kao reputabilna nauka. Otuda ekonomske prognoze i projekcije uvek treba uzimati sa razumnom dozom opreza. Uzgred, u periodima kriza, projekcije su obično nešto lošije od ishoda koji na kraju i usledi.
Poslednje projekcije govore da bi se svetska ekonomija (kao celina) mogla vratiti na pretkrizni nivo tokom 2022, s tim da će se brzina oporavaka značajno razlikovati od zemlje do zemlje i od regiona do regiona. Najbrže će rasti Kina koja nije ni imala pad u 2020. Od razvijenih država, SAD će se oporaviti najbrže, već tokom 2021, dok će se najsporije oporavljati EU i Ujedinjeno Kraljevstvo (UK). Kada se gledaju velike celine, Latinska Amerika je najtežoj situaciji kada je o oporavku reč.
Ova kriza je produbila socijalne razlike u svim državama i povećala siromaštvo velikog dela svetske populacije. Posledice krize će se tek osetiti kada zemlje u razvoju budu morale da vraćaju dugove koje su akumulirale tokom krize. Ove države tek čeka drugo poluvreme, verovatno teže od ovog prvog. Za njih će najveća opasnost biti eventualni rast kamatnih stopa do koga može doći ako inflacija krene da raste.
Skrenuo bih pažnju na jedan mnogo teži problem koji je prekriven senkom pandemije. Zapadne ekonomije su već ulazile u recesiju i u novu finansijsku krizu još krajem 2019. Epidemija je sjajno poslužila da se ta činjenica prikrije. Od 2008. svet živi u stanju gotovo permanentne krize koja se sanira nezabeleženim štampanjem novca najvećih svetskih ekonomija. Svedoci smo suludog fenomena – privredna aktivnost beleži najveći pad u poslednjih sto godina, dok berze beleže veliki rast. Ne morate biti marksista pa da uočite da živimo u nenormalnom vremenu i da je reč o strukturnoj krizi kapitalizma, jednoj od onih koje u pravilu dovode do teških političkih lomova ili još gore, do ratova.
Srpska izreka kaže: ”Nekom rat, nekom brat“. Svakako ima onih koji su se bolje snašli od ostalih u doba korona krize. Kako su se određene države snašle u pandemiji? Ko je imao najviše materijalne koristi od onoga što nas je snašlo?
Kako i koliko će kriza pogoditi neku zemlju zavisi pre svega od njene privredne strukture. Što je struktura ekonomije jednostavnija, što je manje zavisna od svetskog tržišta i globalne tražnje, što se manje oslanja na prihode od turizma i povezanih usluga, ona je ovom krizom manje pogođena.
Koliko efikasno će se država boriti sa krizom zavisi pre svega od snage njene ekonomije i njenog kapaciteta da se zadužuje i da se oslanja na sopstvenu štampariju novca. Ovo su datosti i tu „snalažljivost“ ne pomaže previše. Sve države danas rade isto – troše novac na teret budućnosti kako bi sprečile privredni i socijalni kolaps. Razlika je samo u tome što neke to rade zadužujući se u svojoj valuti, a one druge, nesretne, u tuđoj.
Iz ove krize su najviše profitirale tehnološke kompanije i njihovi vlasnici, kao i finansijski sektor. Tehnološke kompanije su kapitalizovale svoju specifičnu poziciju i profitirale od velikog „preseljenja“ trgovine i ukupne poslovne aktivnosti na internet i u virtuelnu sferu. Finansijski sektor je profitirao jer je uspeo da sakrije svoju krizu, a uspeo je čak i da zaradi na novcu koji su centralne banke štampale. Nekome se može učiniti i da se arbitrarne aktivnosti centralnih banaka, koje nikome ne polažu račune, nekada graniče i sa kriminalom.
U Srbiji se, sa najviših mesta, često može čuti da smo imali i imamo sjajan „menadžment“ krize? Kako Vi, kao svojevrsni „ekonomski realista“, ocenjujete ove pohvale na sopstveni račun? Koliko se Srbija zadužila u poslednjih nekoliko godina? Da li možemo da podnesemo spoljni dug?
U karakteru je svake vlasti da bude zadovoljna sobom. Ova vlast međutim nije kao druge – ona je ushićena sobom i to ushićenje je odavno prešlo sve granice ne samo dobrog, nego i lošeg ukusa. Ova moja konstatacija je vrlo, vrlo uzdržana. Ali … Ako se izuzme period sankcija devedesetih godina prošlog veka, nijedna srpska vlast se nikada u mirnodopskom periodu nije suočavala sa ovakvom krizom – ekonomskom i zdravstvenom istovremeno. To se ne sme ni zaboraviti niti potceniti i otuda svaka kritika vlasti mora imati mere.
Domaće vlasti su, u granicama mogućnosti a možda i preko njih, pravovremeno reagovale na krizu. Najveći broj mera je jednostavno koncipiran i efikasno sproveden. To je pomoglo da se, bar za sada, sačuvaju radna mesta i održi ekonomska aktivnost.
Slabost mera je njihova neselektivnost, mada se i to može razumeti. Kompleksnije koncipirane mere bi verovatno komplikovale i usporile njihovo sprovođenje. Ali, ako za prethodno ima opravdanja, za paket pomoći od 100 evra svakom punoletnom građaninu, opravdanja nema. Iza tako besmislenog arčenja novca svakako nisu stajali ni ekonomski ni socijalni motivi. Bilo bi opasno da se ovaj vid političko-propagandne pomoći ponovi.
Od 2017. zaključno sa trećim kvartalom prošle godine, poslednjim za koji imamo podatke, spoljni dug (dug privrede i države strancima) povećan je za preko pet milijardi evra. To je ogroman porast, tim pre što je to period i velikog priliva stranih investicija koje bi po logici stvari trebalo da uspore rast spoljnog duga.
Ono što mene brine i što će se osvetiti, jeste upravo ubrzano ino zaduživanje i besmisleno istrajavanje na održavanju nerealnog kursa dinara koje traje već godinama. Bojim se i upozoravam da je reč o opasnoj politici koja u pravilu završava u teškoj dužničkoj krizi. A kada već upozoravam, da kažem i da je rast ino dugova privrede isto tako opasan po finansijsku stabilnost sistema koliko i rast dugova države.
Kako ocenjujete srpsku privrednu politiku? Koliko je utemeljena priča o ekonomskom rastu i privrednom bumu?
Vlast je uspela značajno da podigne zaposlenost dovođenjem stranih investitora, kao i da delimično sanira razorne posledice ekonomske politike koje su vodile prethodne vlasti. Nažalost, oslanjanje na strane investicije ne dovodi do velikog privrednog rasta i to je u ekonomiji dobro poznato. Srbija nema ekonomsku politiku, ignoriše sva korisna svetska iskustva i o njima ne želi ni da debatuje. Ali to nije samo krivica vlasti. Ozbiljan razgovor ne žele ni ekonomisti. Izuzev fraza o vrlinama tržišta, o ambijentu i vladavini prava oni nemaju šta da ponude.
U Srbiji nema privrednog buma niti ga može biti u ekonomiji čija je prosečna stopa rasta od 2009. do danas manja od dva procenta godišnje. Od 2013. do 2019. rast je tek oko 2,4 procenta. Mereno BDP-om po stanovniku, Srbija je na dnu Evrope i iza nje su samo Moldavija, Ukrajina, Albanija, BiH i S. Makedonija. Ako bi BDP po stanovniku svake godine rastao za jedan i po procenat brže od suseda, a to je optimističan scenario, Srbija bi mogla stići Bugarsku za oko 13 godina, Rumuniju za oko 32, a Hrvatsku za pola veka. Ove tužne činjenice svakako nisu krivica samo aktuelnih vlasti. Srpsko zaostajanje ima dugu i nesretnu genezu, ali je krivica ove vlasti što ozbiljnu debatu o ekonomskoj politici zamenjuje grotesknom samohvalom i što građane tretira kao maloumne.
Neki skeptici tvrde da je Srbija ekonomski porobljena država, koja je prodala i svoju poslednju – Komercijalnu banku. Koliko smo ekonomski porobljeni i da li je bilo mudro prodavati Komercijalnu banku?
Srbija je ekonomska kolonija i to nije ni levičarska ni suverenistička floskula, već činjenica. Gotovo svi ključni ekonomski segmenti su u stranom vlasništvu i taj trend kolonizacije se nastavlja. Naravno, sa ekonomskim potčinjavanjem ide i političko. Zapanjujuće je da ni vlastima, ni najvećem delu opozicije, ni najuticajnijim ili bar najglasnijim delovima intelektualne elite, ova sumorna činjenica ne smeta.
Kada je o bankarskom sistemu reč, ne znam ni za jedan istinski uspešan model koji je realizovan u finansijskom ambijentu u kome je bankarski sektor bio u stranim rukama. U tom kontekstu, i prodaja Komercijalne banke je jedan u nizu činova ekonomskog samoubistva – na rate. Istini za volju, Komercijalna banka je pripremana za prodaju još za vreme mandata prethodnih vlasti.
Opet skeptici: tvrde da se Telekom, kao kompanija u većinskom vlasništvu države, nedomaćinski ponaša i da se novac troši neprozirno ( prodavci jezičke magle bi rekli „netransparentno“ ). S druge strane, Vi ste bili protivnik prodaje Telekoma i EPS-a. Šta nam je činiti?
Svako ko se zalaže za privatizaciju velikih javnih preduzeća, zalaže se za njihovu prodaju strancima. Najveći zagovornici prodaje javnih preduzeća su samo bolje ili lošije maskirani lobisti stranih interesa. Po njima je samo privatno preduzeće, pogotovo ako je u zapadnim rukama, dobro preduzeće. Ovaj stav potpuno ignoriše činjenicu da diljem sveta imate uspešna državna preduzeća. I još važnije, države u pravilu zadržavaju bar deo kontrole kada privatizuju javne monopole. Da ne zaboravim – i koncept privatnog i javnog partnerstva koji se danas promoviše je dokazano loš model.
Nije sporno da se javna preduzeća zloupotrebljavaju i tretiraju kao partijska, a često i kao lična imovina. Mnogi veruju – ja se ovde pravim nevešt – da su ova preduzeća legla brutalne korupcije. Ali zagovornicima prodaje javnih preduzeća korupcija služi samo kao ugodan izgovor. Da je drugačije, kritičari bi zahtevali da se javna preduzeća profesionalizuju, a ne da se prodaju. Profesionalizacija javnih preduzeća je jedini pravi put.
I konačno, ako bi sutra Srbija prodala preostala javna preduzeća, njima bi se bolje upravljalo nego što se danas upravlja, ali građani od toga ne bi imali ništa. Profit se ne bi prelivao u džepove domaćih junaka ali bi se odlivao u inostranstvo i sve efekte boljeg upravljanja bi prisvojili stranci. Stranci bi pre podizali cene nego kvalitet usluga. Strani vlasnici neće trošiti novac i umanjivati svoj profit kako bi usrećili građane Srbije. Oni to ne rade ni u svojim zemljama kada su monopolisti ili kvazimonopolisti.
Živite u Velikoj Britaniji posle bregzita. Zbog čega je došlo do bregzita i kakva je budućnost uzajamnih odnosa Londona i Brisela?
Po mom uverenju, bregzit je bio pogrešna odluka. Veliki broj osiromašenih građana je u gnevu glasao protiv lošeg života, a lokalni demagozi su im ponudili EU kao krivca. Kada UK napusti EU i vrati tobože izgubljeni suverenitet, poteći će med i mleko. Danas se od vladinih zvaničnika može čuti da će se koristi od bregzita videti, ali u dalekoj budućnost. Bojim se da mnogi koji su glasali za bregzit neće dočekati tu sretnu budućnost, a da će u sadašnjosti upravo oni biti njegove najveće žrtve.
Budući odnosi sa EU, a to se već sada vidi, biće komplikovani i često napeti. EU strepi da će UK pokušati da postane neka vrsta ofšor zone koja će poreskom politikom, obaranjem standarda socijalne zaštite i zaštite potrošača pokušati da privuče strane investitore. Naravno, EU rovita kakva je, nema nikakav interes da pomogne da bregzit bude uspešan. Naprotiv.
Šta se u Engleskoj promenilo od onog vremena kada ste otišli do danas? Kako se živi, šta društvo očekuje, kolike su socijalne razlike? Kome pripada Engleska – sebi ili oligarhiji?
Iako to nije baš „naučno“, države delim u dve grupe – one koje dobro simuliraju demokratiju i one koje to loše rade. UK svakako pripada prvoj grupi država. Sve institucije su tu, deluju impresivno, imaju prijatnu patinu, ali supstance je sve manje. Moj je utisak da je u poslednjih trideset godina došlo do sterilizacije javnog diskursa, a time i do sterilizacije demokratije u UK. To su možda i najvažnije promena koju vidim od kako živim u Londonu.
Kvalitet političke elite je značajno opao. U pravilu je reč o ljudima bez čvrstih političkih uverenja kojih se za neku godinu niko neće sećati. Za veliki broj njih politika je samo prolazna stanica do kakvog unosnog uhlebljenja. Činjenica da političar profila Borisa Džonsona može da bude premijer UK možda najbolje govori o promeni koju je zemlja doživela.
U parlamentu su dve partije koje se guraju oko centra i čije se politike ne razlikuju bitno. Verujem da bi se veliki broj laburista podjednako dobro osećao i među konzervativcima. Pokušaj da laburisti pod Korbinom postanu prava, leva alternativa, brutalno je sasečen. Za mene je to najinteresantniji događaj ovdašnjeg političkog života. Establišment i duboka država su veoma efikasni pa i surovi, kada se osete ugroženim.
Države u pravilu pripadaju ovakvoj ili onakvoj oligarhiji. To po sebi nije problem, sve dok oligarhija koliko-toliko vodi računa i o onima ispod sebe. Lokalna oligarhija o tome vodi sve manje računa i socijalne razlike u UK su veće nego u drugim evropskim državama. Ovakva politika, za sada bez pobune, olakšana je mentalitetom građana. Anglosaksonci su izdržljiv svet koji se retko žali na život i koji tradicionalno poštuje hijerarhiju, čak i onda kada se nekome sa strane to može učiniti besmislenim.
Da,grafikon jeste pomalo misteriozan….(Ja se pitam da li štamparija ima zaista toliki kapacitet?….Ali ekonomisti Jolić i Katić da ne brinu previše.Uža specijalnost – obično ekonomiste dr. Fausta je inflacija.Takođe,njegov opseg je javno objavljivanje podataka Fed-a.
(https://www.federalreserve.gov/econres/jon-faust.htm)
За Jolica,
Послушајте ову емисију, мислим да говори о феномену о коме причате, повећању резерви код приватних банака.
Иста тема је обрађена овде заједно са слајдовима
Steven тврди да QE заправо има дефалторни карактер и да везујући штедњу у резерве повећава тражњу за доларом и јача долар.
Ја нисам економиста и немам довољно знања да браним или оспоравам овај став, тако да не желим да улазим у дискусију о оправданости таквог става, линкове сам приложио јер мислим да ће неким људима бити занимљиво да чује и опречно мишљење, с обзиром да већина (укључујући и мене) очекује инфлацију.
Za Jolica – Da, to su podaci koje stalno gledam i nesporno je da je monetarna ekspanzija neverovatna. Ali u prethodna tri meseca nije došlo do tripliranja bilo kog monetarnog agregata kako ste pomenuli u ranijem komentaru. Što se Vašeg pitanja tiče, na njega sam pokušao da odgovorim ovde: https://nkatic.wordpress.com/2021/01/27/inflacija-ekonomske-teorije-i-zanovetna-emprija-objavljeno-u-dnevniku-politika-od-27-1-2021/
Ispravka gospodine katicu M2 money supply je bio 17,7 hiljada milijardi pocetkom 2021,a ako pogledate zvanican podatak FRED-a ovde https://fred.stlouisfed.org/series/M1 videcete da je M1 novcana masa utrostrucena.Po mom skromnom shvatanju,posto FED nije plasirao vecu kolicinu baznog novca MB a kolicina M1 novca je utrostrucena, a ako uzmemo u obzir da je M1 novac bazni novac Mb+takozvani checkabilni novac-neophodne rezerve koje bakne moraju da zadrze,sto nas dovodi do zakljucka da su privatne banke plasirale ogromnu kolicinu novcane mase kroz finansijske instrumente.Na osnovu toga mozemo da zakljucimo da je znatno veca kolicina novca na trzistu I da je to razlog zobog kojeg se NASDAQ trziste hartija od vrednosti oporavilo od martovske korekcije, ali moje pitanje je koliko dugo USA moze da vodi ovakvu monetarnu politiku I da li mozemo verovati brojci FED-a da je procenje inflacija 1,3%,ako uocite neku nelogicnost u mom rezonovanju bio bih zahvalan da mi ukazete na istu.
Voleo bih da cujem vase misljenje gospodine Katicu zato sto ste jedan od retkinh ne indoktriniranih ekonomista
Za Jolica – Nešto nije u redu sa tim podatkom. Takav rast monetarne mase mi izgleda nemoguć s obzirom da je na kraju 2021. M1 već bio oko 17,7 hiljada milijardi. S druge strane, pomalo zbunjuje da FED više neće objavljivati nedeljne podatke za novčanu masu, već samo mesečne.
Gospodine Katiću, kako objašnjavate trenutnu situaciju sa M1 kolicinom novca USD. Naime u prethodna 3 meseca FED je triplirao kolicinu plasiranih dolara.Meni kao ekonomisti je ova činjenica zastrašujuća, zaista bih voleo da čujem vaše mišljenje.
Hvala
Jel mi imamo korona epidemiju od raspada Jugoslavije?Pa smo se setili da darujemo drugima vakcine da bi ponovo oziveli Jugoslaviju i tako otvorili put nasem izvozu u okruzenje,jer izgleda nismo sposobni da se prikljucimo EU,a ni da uvecamo izvoz na zapadna trzista? A i svoje domace privrednike i domac privredu nemzemo razvijati i uvecavati?A to sve samo zato sto je basa politicka elita nesposobna da prepozna potencijale u nase preduzetnicke sposobnosti?
(https://m.youtube.com/watch?v=sLT3iArqqvY)
Zoran Drakulc kod Cosica na N1
@ Gane
Daleko je 2030,do tada dva rata (prosek 4 godine) mogu da se završe.Samo Bog zna u kakvom ćemo tada svetu živeti.Tako da ne verujem predsednika AV-a previše brine 2030….Možda se tada dug neće izražavati u evrima.Ima još kandidata – od juana do nemačke marke….
Za Ivana – „Iako je NBS prošle godine zapravo “branila” evro od naglog jačanja dinara, mnogi ekonomski analitičari tvrde da je dinar precenjen, i da to nanosi štetu srpskim izvoznicima.“
Ova tvrdnja je netačna. NBS je prodala neto 1,45 milijardi evara da bi sprečila pad dinara.
„Činjenica, struktura naše ekonomije razlikuje se od velikih ekonomija, a većina klasičnih ekonomskih teorija zasnovana je upravo na primerima velikih i visoko razvijenih ekonomija. Pokazalo se u praksi, a u poslednje vreme i u novijim istraživanjima, da deprecijacija domaće valute ne mora da vodi jačanju izvozne aktivnosti, naročito u slučaju zemalja u razvoju.“
Ova tvrdnja je netačna interpretacija dva skorašnja rada i o tome sam pisao ovde:
Lice i naličje kursa dinara,
Iako je NBS prošle godine zapravo „branila“ evro od naglog jačanja dinara, mnogi ekonomski analitičari tvrde da je dinar precenjen, i da to nanosi štetu srpskim izvoznicima. S’ druge strane, neki tvrde da je jedna od vodećih svetskih finansijskih institucija, investiciona i savetodavna kuća JP Morgan, u izveštaju o očekivanim makroekonomskim i finansijskim kretanjima zemalja u razvoju za 2020. godinu ocenila je da je srpski dinar jedna od dve valute koje su potpuno realno vrednovane.
Milojko Arsić, skreće pažnju na to da je JP Morgan svoju ocenu dao posmatrano iz ugla investitora*, koje interesuje da li će kurs ostati stabilan u narednih nekoliko godina.
Činjenica, struktura naše ekonomije razlikuje se od velikih ekonomija, a većina klasičnih ekonomskih teorija zasnovana je upravo na primerima velikih i visoko razvijenih ekonomija. Pokazalo se u praksi, a u poslednje vreme i u novijim istraživanjima, da deprecijacija domaće valute ne mora da vodi jačanju izvozne aktivnosti, naročito u slučaju zemalja u razvoju.
*Japanski „Nidek korporejšn“ (NIDEC corporation) gradi fabriku motora za vozila na električni pogon u Novom Sadu, kao i istraživačko-razvojni centar.
Grupacija Nidek posluje u 40 zemalja gde ima oko 340 kompanija koje zapošljavaju 120.000 ljudi, a u 2019. godini je imala prihod od 11,8 milijardi evra.
A propo mog prethodnog komentara,
Onaj ko bude došao posle g Vučića 2030 (ili možda g. Vučić što je po meni verovatniji scenario) će morati da trlja glavu šta će i kako će jer će imati udar od najmanje 10 milijardi evra.
Za g. Katića,
U Srbiji je situacija sa spoljnim dugom nešto relaksiranija. Glavni udar je pretio od dospeća 10-ogodišnjih dolarskih i evro obveznica iz 2010 i 2011 godine. Radeći analize za svoje potrebe svojevremeno sam izračunao da se radi o dugu od oko 5,5 milijardi evra po osnovu nekoliko emisija obveznica…… G. Vučić je iskoristio međunarodnu finansijsku situaciju i već 2019 (nešto i 2020) godine rešio dugove prevremenim otplatama uz minimalne kamatne stope na desetogodišnje obveznice. Mislim da u skorije vreme neće dospevati na naplatu tako veliki iznosi spoljnog duga.
Inače, slažem se da dolaze teška vremena za sve a naročito za države u razvoju. Mislim da RSD polako gubi na atraktivnosti za investitore i da će kamatne stope vremenom porasti i to ne samo na RSD. http://www.javnidug.gov.rs/upload/Statistika%20i%20rezultati%20aukcija/2021/06.04.2021/Statisitka%20aukcije%2006.04.2021.%20srpski.pdf
PS:
Što se tiče Crne Gore znam da su pre 2-3-4 godine emitovali evro obveznice sa kuponskom stopom od 4,5% na deset godina i polugodišnjim isplatama kupona. Meni je to tada bilo atraktivno i pisao sam njihovom Ministarstvu finansija da mi dostave uputstva kako kao državljanin Srbije mogu učestvovati na primarnim aukcijama i bio sam spreman da uložim nešto novca u takve obveznice. Međutim, nisu mi odgovorili.
За Милоша – А када је о спољним дуговима реч, Црна Гора се управо обратила ЕУ за финансијску помоћ. ЦГ не може да сервисира кинески дуг од милијарду долара који је узела за градњу аутопута. Данас је то једна од ударних вести у Фајненшл Тајмсу. Мислим да ће такве вести бити све чешће.
За Милоша – Реалнији курс смањује увоз, отвара могућност да домаћа предузећа лакше конкуришу увозној роби или да крену са програмима који врше супституцију увоза. Извоз је профитабилнији, зараде су веће, па се и плате радника могу повећати. Реалнији курс помаже и да домаћи туризам јача, јер се сада прецењеним курсем субвенционишу летовања у Грчкој или Црној Гори нпр. Реалнији курс би помогао да грађани не срљају у кредите. И коначно, реалнији курс би смањио ино задуживање и помогао да се спречи дужничка криза. Државе попут Србије бирају да ли ће пажљиво дозираном политиком и благим корекцијама курса поправити трговински биланси смањити потребу за задуживањем, или ће кроз кризу и лом то урадити у кратком периоду са тешким дугорочним последицама.
@ Miloš
Ne treba gledati sve tako crno.Nemačka je „ventil rasterećenja“.U interesu elite,čak i vas malih privatnika,svih onih koje narod percepira kao „one“ (drugačiji,vlast i slično) je bolje da taj ventil funkcioniše.Čak je se i Broz svojevremeno starao da ventil ne začepi….Očigledno da se narodu više sviđa nemačka elita i poredak.
(https://www.youtube.com/watch?v=3MnsdQ52b5E)
Šta znači precenjen kurs dinara i šta se postiže njegovim slabljenjem u odnosu na euro? Ako sam dobro razumeo, teorijski, uvoz postaje skuplji što je ok, ali takodje dolazi do obaranja plata ( u eurima), a samim tim i životnog standarda, a takodje i uzeti krediti koji su u eurima (govorim ovde i za privredu i za fizička lica) postaju skuplji. E sad ja govorim sa aspekta vlasnika malog preduzeća, situacija je takva da iako se plata podiže u prethodnih par godina po 10-ak % godišnje da je velik problem , a biće i sve veći, nedostatak kadra, nezadovoljstvo, nemotivisanost ljudi kojima je očigledno to nedovoljno, a sa druge strane su hipnotisani poslom u Nemačkoj….e sad kako ljudima pad standarda objasniti da je to za njihovo dobro, da je to trenutno radi bolje budućnosti, da je to radi smanjenja spoljnotrgovinskog bilansa? Mislim da su to u suštini nerešive stvari, koje i ne zavise puno od nas.
Za Kuma,
Drago mi je da rakiju proizvodite na starinski, prirodan način i da je čuvate u drvenim burićima. Prijatno sam iznenađen da još ima ljudi koji ne koriste plastiku ili staklo jer rakija može da prevri samo u drvenim burićima. Za ovo što ste napisali ne sumnjam da je bomba….. Cena od 700 din za litar takve rakije je po meni vrlo niska…..Što se tiče prodaje čini mi se da ljudi ne znaju šta je kvalitetna rakija i tu je problem…. Možda ima još nešto: Većina ljudi su pivski.
Teoretičari zavere kažu da sistem forsira pivo….. Da li se je iko zapitao kako je moguće da limenka piva sa onakvim dizajnom, limom, sadržajem košta 50 din ? Zašto je pivo toliko jeftino i svima dostupno… Odgovor je u tome da pasivizira ljude, otupljuje um i stvara poslušnu i pokornu masu. Ljudi koji piju pivo realno nisu ni za šta, tu su gde su, ne donose odluke, ne vuku poteze, priklanjaju se većini po principu „gde svi tu i ja“………..
Ja sam rakijski i verovatno se zbog toga bavim berzom.
PS:
Za ozbiljnije količine rakije proizvedene na način koji ste opisali potrebni su yutjub klipovi da ljudi vide da se stvarno čuva u buradima, kako se peče itd, sopstveni sajt…… Prodalo bi se to pre ili kasnije budite sigurni.
Mislim da bi trebali videti kako Miroljub Petrović prodaje svoje proizvode. On proizvodi od starih sorti i prodaje preko interneta. Od njega treba učiti (https://www.youtube.com/watch?v=3uX53BBc8mQ)
@ Gane
Hvala na poverenju.Rakiju držim u starim hrastovim buradima.Ipak,nemam količinu za prodaju.Voleo bih da svratite i da probate staru rakiju od naših autohtonih sorti šljiva.Inače,ne dodaje se šećer jer su te sorte veoma slatke.Duplo više baca od čačanskih sorti(Č.Rodna,Č. Lepotica i slično).Mana im je što su sitne pa je dangubno kupiti.
Možete da nađete takve rakije u našim krajevima,ali je cena 600- 700 dinara po litru za domaću rakiju jačine 18 do 20 gradi.(Grad je 2,5 stepeni)To je stara mera (grad je nemačka reč za stepen) i nekada su Tlos Zagreb areometri imali izgravirane „grade“ (prodavali su se pod nazivom gradomeri) pa je to ostala mera za jačinu rakije.
Rakija se obavezno peče iz dva koraka.Prva frakcija na 11-12 gradi.Druga na jačinu po želji što je obično 19-21 grad,da bi kasnije ležeći u buretu izgubila 1 grad (sladila se).
Ja sam 2014 imao oko 2000 litara prve frakcije od 12 gradi na prodaju.(Uzeo sam veliki šljivak od starog komšije u zakup)Jedan kupac je kupio1000 litara,njega sam pominjao u komentaru.Dao sam mu cenu od 1,5 evra po litru i zato nisam bio zadovoljan.Od tada ne radim rakiju na veliko.
Doteralo cara do duvara – Izvještaj američkih obavještajaca predviđa svetu crnu budućnost:
‘Svetu se ne piše dobro…‘
Obavještajci navode da će se svet sa zdravstvenim, ekonomskim, političkim i sigurnosnim posledicama, koje je izazvala pandemija, nositi godinama. Poređenje između predviđanja globalne budućnosti:
Izveštaj projekta obaveštajnog saveta SAD 2020 i Globalni trendovi 2025:Preobraženi svet.
Najdramatičnija razlika između predviđanja globalne budućnosti: Nužna transformacija sveta ka multipolarnoj budućnosti, a samim tim i dramatične promene u međunarodnom sistemu.
Izveštaj Global Trends 2025. godine opisuje svet u kojem SAD igraju istaknutu ulogu u globalnim događajima, ali SAD su jedan od mnogih globalnih aktera koji upravljaju problemima. Nasuprot tome, izveštaj 2020 projekti su nastavili zagovaranje dominacije SAD, tvrdeći da je većina glavnih sila napustila tu ideju balansiranje SAD-a.
Ta dva dokumenta se takođe razlikuju u tretmanu ponude, potražnje za energijom i novim alternativmim izvorima 2020. godine snabdevanje energijom „u zemlji“ smatra se „dovoljnim da zadovolji globalne potrebe potražnje. “ Ono što je neizvesno, prema ranijem izveštaju, jeste da li je politička nestabilnost u
zemljama proizvođačima, poremećaji u snabdevanju ili konkurencija za resurse mogu štetno uticati međunarodna tržišta nafte. Iako se u 2020. godini pominje globalni porast potrošnje energije, to naglašava dominaciju fosilnih goriva. Nasuprot tome, 2025.se predviđa da nove tehnologije pružaju mogućnost fosilne zamene za gorivo i rešenja za nestašicu vode i hrane. Izveštaj za 2020 -te energetski zahtevi će uticati na odnose supersila, ali izveštaj za 2025-tu. godinu razmatra energtsku oskudica kao pokretački faktor u geopolitici.
Izveštaj za 2025. međutim ocenjuje verovatnim da će veliki diskontinuiteti biti visoki, ističući da „ne izgleda ni jedan jedini ishod predodređen “i da su sledećih 20-t godina tranzicije ka novom međunarodnom sistemu krcat rizicima, poput trke nuklearnog naoružanja na Bliskom istoku i mogućih međudržavnih sukoba zbog smanjenja resursa.
Scenariji u oba izveštaja odnose se na budućnost globalizacije, buduću strukturu međunarodnog sistema, crtanja novih granica, razdvajanja i podela među civilizacijama koje će izazvati sukob ili konvergenciju. U oba izveštaja globalizacija se smatra pokretačem toliko kompleksnim da će se iz temelja promeniti trenutno stanje na osnovu geografije, etničke pripadnosti i verskog i socijalno-ekonomskog statusa.
Dali smo spremni za to.
U suštini slažem se sa g. Katićem. Međutim postoji jedan detalj za koga mislim da ga g. Katić i većina ljudi ispuštaju iz vida.
Era intertneta je omogućila ljudima da formiraju pasivne prihode. Srbija je najbolje i najsigurnije mesto za život ako imate pasivne prihode i to ubedljivo !!! Nigde u svetu sa NPR: 1.000. evra pasivnih prihoda ne možete živeti na tako visokoj nozi kao u Srbiji. Postoje mesta u Srbiji gde troškovi života teže nuli a pri tome imaju sve što vam je potrebno za kvalitetan život: struju, vodu, telefon, internet kanalizaciju, asfalt a uz to i obilje divljeg voća, povrća, pečuraka, jeftine obradive zemlje ……itd……
Meni je potpuno nejasno zašto ljudi ne koriste tržišnu priliku, prodaju stanove u BG, i formiraju pasivne prihode. To je moguće sada vrlo lako uraditi zbog eksplozije cena nekretnina u BG…….. i verovatno nikad više. Sada se može obezbediti bezbrižan život nezavisan od toga da li ćete naći posao ili ne. Mislim da dolaze opasna vremena u kojima to više neće biti moguće……..
Nadam se da ćete mi oprostiti što se ponavljam ali stvarno mi nikako ne ide u glavu da neko u 60-70 kvadrata betona pa neka je u pitanju i BG, drži 250.000. evra, tim pre što život u BG zbog prenatrpanosti i divljačke gradnje postaje pravi pakao.
PS:
Za Kuma,
Ja sam veliki gurman i obožavam rakiju ali nažalost u Srbiji više ne možete pronaći kvalitetnu rakiju, pečenu 2 puta bez dodatka šećera i da je odležala u drvenim burićima….. Godinama po Srbiji tražim tako nešto ali ne uspevam da pronađem.
Od čega ste pekli rakiju i da li je ležala u drvenim burićima i koliko dugo ?
Molim za informaciju pa možda navratim do vas da probam i ako je kvalitetna malo kupim za svoje potrebe ?
Još nešto…. Motive ljudi koji su spremni da rade bez plate sam opisivao u prethodnim komentarima na primeru žena iz JKP Vodovod u Bojniku.
@ diplomirani duduk
„Svako ko nema kvalitetan proizvod na domaćem, neće ga imati ni na stranom tržištu!“
Netačno! Kvalitet proizvoda se uvek određuje prema kupcu.Zato imate različite Nutele za različita tržišta.Ili različit kvalitet odeće.Tamo gde i ja radim isto tako se postupa.Zavisno od države gde se nalazi kupac rangira se i kvalitet.Bez obzira što će možda kupac u siromašnijoj zemlji više platiti istu stvar nego kupac u razvijenoj.(Naravno,sve se radi u granicama postavljenih standarda,koje u praksi mogu biti prilično široke)
„Objavljuje se na velika zvona da je FIAT Srbija „veliki izvoznik“. Prećutkuje se koliki je uvoznik!
Ako FIAT izveze robu za deset miliona a pre toga uveze sirovine za devet i po, njegov je stvarni izvoz POLA miliona.“
Tačno!
Zato su sve naše oči uperene u poljoprivredu,jer je tu uvozna komponenta minimalna.
„Administrativnim ograničenjima bi se domaće cene donekle mogle zauzdati ali bi se time pojedine grane naterale u gubitke.“
Uglavnom netačno!
Iz ličnog primera.Jedne godine sam radio rakiju za tržište.Prodaja je loše išla,istovremeno sam imao neku investiciju pa sam snizio cenu ispod mojih očekivanja da bih ubrzao prodaju i prebacio novac u investiciju.Kupcu velike količine rakije sam rekao da više nikada neću prodavati po tako niskoj ceni i da više neću proizvoditi veliku količinu.Nije verovao,nekoliko godina uzastopno je zvao da pita za rakiju,dok konačno nije shvatio.Ponekad ljudima (posebno neoliberalnih shvatanja) ide teško razumevanje sveta oko sebe.Prosto je! Ako vam se nešta ne isplati da radite – odmah to prekidate i rasprodajete pošto-zašto da se ne bi dalje utapali.Ako ste zaposleni i niste zadovoljni sa platom i poslodavcem,čekate prvu priliku da mu zabijete nož u leđa.(Zato ja uvek veoma brinem da ljudi koji rade za mene bilo koji posao budu zadovoljni.)
Ne mogu da shvatim ljude koji su išli na posao mesecima a nisu dobijali platu.Njima plata očigledno i nije bila potrebna.
„Poskupeo bi sav uvoz, pre svega nafta i naftini derivati.“
Netačno!
U ceni derivata nafte zahvatanja države su oko 60%.Dakle,uvozna kompnenta se uvek može peglati kroz poreze i akcize da bi se održala neka zamišljena cena.
@diplomiraniduduk
Курс није циљ него спољнотрговински инструмент који би требао да помогне уравнотежењу платног биланса. Ако је платни биланс хронично у дефициту, то значи да одлив новца из земље по било ком основу (пре свега увоз) није надомешћен приходом оствареним из увоза, дознака емиграната или продаје неке имовине. Због тога се константно задужујемо да би тај дефицит санирали. Овај процес је перпетум мобиле јер је државама имплицитно забрањено да подцењују своју валуту, дестимулишу потрошњу ино роба, већ се од њих тражи један од три сценарија: 1) контракција потрошње – мере буџетске штедње; 2) задуживање; 3) распродаја имовине.
Већина данас развијених или држава које се усшено развијају бележе суфицит платног биланса из чега проистичу нови инветициони циклуси. Међутим претходни замајац је представљао подцењени курс који је појачавао компетитивност привреде и краткорочно унижавао животни стандард.
Godinama se pominje „precenjen kurs dinara“. Izvoznici bi da dinar bude jeftiniji.
Niko ne pominje posledice pojeftinjenja. Poskupeo bi sav uvoz, pre svega nafta i naftini derivati.
Onda bi lančano poskupelo sve, bez ikakve razlike, pa bi izvoznici opet kukali da je dinar preskup. To smo imali ne tako davno. Krug se brzo zatvara.
Administrativnim ograničenjima bi se domaće cene donekle mogle zauzdati ali bi se time pojedine grane naterale u gubitke.
Ipak je najlogičnije pretpostaviti da izvoznici nisu konkurentni na ino tržištu, ne zbog kursa dinara, nego zbog sopstvene nesposobnosti da naprave valjan proizvod po prihvatljivoj ceni.
Tome opet kumuje „burazerska“ politika na domaćem tržištu. Svako ko nema kvalitetan proizvod na domaćem, neće ga imati ni na stranom tržištu!
Posebna je priča lažno predstavljanje rezultata poslovanja.
Objavljuje se na velika zvona da je FIAT Srbija „veliki izvoznik“. Prećutkuje se koliki je uvoznik!
Ako FIAT izveze robu za deset miliona a pre toga uveze sirovine za devet i po, njegov je stvarni izvoz POLA miliona. U međunarodnoj razmeni sitna para.
Prema tome, priča o precenjenom dinaru ne deluje uverljivo.
За Ивана Грозног – Методологијe мерења инфлације се преиспитују, много је дилема, али спасоносна решења нису на помолу. Огроман проблем је везан за промену садржаја потрошачких корпи које улазе у обрачун инфлације. Све је већа потрошња услуга које немају стандардну, лако упоредиву цену. И код технолошких роба је велики проблем, јер се спецификације производа стално мењају. Даље, моја потрошња (моја корпа) и ваша се разликују, па „ваша инфлација“ није иста као моја. Већина држава се ослања на индекс потрошачких цена, али постоје и други индекси цена. Итд. итд.
Питање за г. Катића које има везе и са претпоследњим текстом о инфлацији. Да ли је потребно преиспитати методологију мерења инфлације?
Optimisti bi rekli da berze gledaju u budućnost, koja je bez sumnje svetla – zato akcije rastu.
За Кума – Компликована је прича. Интервју није одбијен. Објављивање интервјуа који сам посало је пролонгирано и каснило би бар месец и по дана од дана када је послат. Данас сам повукао интервју да се редакција не би мучила. Моје текстове чита мали број људи, па не верујем да „ефекат рекламе“ то може да промени.
Iskreno,onaj ko je odlučio da Vam ne objavi intervju napravio je reklamu Vama i Vašim stavovima.
Možete li podeliti sa nama obrazloženje razloga neobjavljivanja?
За С. Петковића – Није превише важно где интервју није објављен, па то нећу поделити са читаоцима.
Одлични и одмерени одговори, Господине Катићу.
Да ли можете да поделите са нама ко вас је интервијуисао и, евентуално, где је интервју „необјављен“?
Najbolji Katicev intervju koji sam do sada pročitao.