Mora biti da se Dž. M. Kejnz prevrće u grobu. Mnogo toga što se danas podvodi pod “kenzijanske ideje” on sigurno ne bi ni podržavao, niti ohrabrivao. Državna intervencija i kejnzijanska politika nisu sinonimi, kako se to uporno sugerira.
Ekspanzivna monetarna politika koju danas sprovodi najveći broj razvijenih država, daleko je od Kejnzovog ideala. Kejnz predlaže, pre svega, da država neposredno troši i time podstiče posustalu tražnju koja je najvidljivija manifestacija krize. Kada se budžetska sredstva direktno koriste za izgradnju puta ili pruge, tada novac svakako ulazi u kanale potrošnje – preko plata, preko kupovine materijala ili opreme. Tražnja u okviru nacionalne ekonomije raste i podstiče se rast zaposlenosti. Kejnza ne bi prevario fiktivni, statistički rast bruto domaćeg proizvoda (BDP). On bi gledao šta se dogadja u realnom sektoru, a pogotovo na tržištu rada. Samo je rast zaposlenosti dokaz da ekonomija zaista izlazi iz krize.
Kada države daje bankama stotine milijardi dolara, one nemaju nikakvu garanciju da će taj novac podstaći privrednu aktivnost. Istina, banke tim novcem mogu kreditirati privredu i podsticati tražnju. Mogu, ali i ne moraju. Banke mogu uzeti novac od centralne banke ili iz budžeta, i njime kupovati zlato, obveznice, akcije, dakle špekulisati na svim robnim, ili finansijskim tržištima, bilo gde u svetu. U tom slučaju efekata na zaposlenost nema, ili su marginalni. Uostalom, jedino se tako i može objasniti fenomen da su banke ponovo sve profitabilnije, dok ostatak privrede uglavnom stagnira. Upravo je ovaj fenomen u korenu trenutnog, tobožnjeg oporavka, u kome nezaposlenost ostaje na visokom nivou.
Kada ministar Dinkić sugerira da su povećanje plata i penzija na teret budžeta kenzijanska politika, on greši. Nikakve garancije nema da će povećanje plata ili penzija dovesti do povećane tražnje, a time i do povećanja zaposlenosti. I uz veće plate ili penzije, tražnja može stagnirati, a zaposlenost opadati. Gradjani mogu povećavati štednju, mogu kupovati devize, ili se razduživati kod bankarskog sektora. Mogućnost ovakovog ishoda u trenucima kriza (fenomen tezaurizacije) Kejnz je odavno uočio. U nešto drugačijem scenariju, gradjani svoja uvećana primanja mogu i trošiti, ali će to pre izazvati rast cena nego što će podstaći porast zaposlenosti. Statistički podaci ovo ubedljivo dokazuju – uprkos subvencijama, od septembra 2008. do juna 2010., broj zaposlenih u Srbiji kontinuirano opada iz meseca u mesec.
Iako sam neovlašćeni tumač Kejnza, slutim da bi, bar kada je Srbija u pitanju, Kejnzovu podršku mogla dobiti samo direktna ulaganja u infrastrukturu i poljoprivredu. Verujem da bi sve druge oblike subvencija on tretirao kao besmislenu, kontraproduktivnu podršku finansijskom sektoru, uvozničkom lobiju, ili bolesnim potrošačkim navikama siromašnog društva. Kejnz ne bi podržao politiku u kojoj država duguje ogromna sredstva privredi, dok istovremeno subvencioniše gotovinske kredite gradjana.
Ekonomska politika kojom upravljaju interesi moćnih lobija ili predizborne političke kalkulacije nisu i ne mogu biti kenzijanska politika.
Kejnezijanska ekonomija je upravo ekonomija sto je, po tko zna koji put samo u ovom stoljecu, izazvala svoju vlastitu imploziju i nezaustavljivi put u propast. Paradoksalno i samo neinformiranom citaocu nejasno je izvlacenje Keynesa (Kejnsa) i njegovih ekonomskih teorija kao spasitelja od krize sto ju je upravo ta promasena “ekonomija” i izazvala. Kejnsova teoretska ekonomija se zasniva na set baznih principa, od kojih cak cetiri su definirani kao “vjerovanje”, a preostala dva impliciraju “vjerovanje”, u efektivnos mjera ili pretpostavki kapitalisticke ekonomije. Drugi paradoks je da je Keynes zagovarao vodecu ulogu vlade i drzave, ne privatnog sektora u rjesavanju ekonomskih problema. Sa tom sugestijom, Keynes je bio blizi Marksu nego ortodoksnim kapitalistima. Dublja analiza njegovih “vjerovanja” pokazuje da je Keynes lutao lijevo i desno i da nije zapravo imao nista konkretno za reci pa je u nedostatku svojih ideja krao od drugih sto god mu se cinilo od vrijednosti.
Elementarni postulat kapitalizma je da vlada i drzava drze svoje pipke sto dalje od ekonomije i samo osiguravaju legalni sistem sto odgovara velikim investitorima – kapitalistima. Bar dok zaradjuju. Sijesno je bilo gledati kako su ti isti “veliki” menadzeri i privatni vlasnici multinacionalnih kompanija prvi pojurili drzavi placuci i moleci na koljenima da ih izvuce iz njihovih multi-milijarderskih dugova sa novcem iz drzavne kase.
Dok sve ide dobro, drzava “nema sto traziti u ekonomiji” i “bolje da se drzi podalje i ostavi nas na miru da mlatimo novac i pravimo perverzne profite” – stav kompletno suprotan Keynesijansko teoriji (drzava kontrolira i diktira ekonomiju).
Medjutim, kada ta ista privatna, kapitalisticka, farsa popuca po savovima i propadne pod tezinom svojih vlastitih iluzija i prljavih manipulacija, onda je drzavni novac “potreban da bi spasio milione radnih mjesta”…
Tko ne zna, pomislio bi da je kapitalistima dobrobit radnika na prvom mjestu… E, pa nije. Ni Keynes nije mislio narocito dobro o radnicima. Njegovo je rjesenje “radnickog” problema obuhvacalo “prirodnu ratu nezaposlenosti” kroz drzavnu regulaciju i stimulaciju visoke inflacije. Problem sa tom banalnom filozofijom je sto stabilna i kontrolirana visoka rata inflacije (“genijalci” Keynesijanske ekonomske teorije nikada nisu definirali visinu te rate) izaziva brojne negativne socijalne posljedice. Glavna medju njima je generalno siromastvo i nezaposlenost najbrojnije klase u drustvu: radnicke klase. Za neoborive dokaze u prilog toj tvrdnji dovoljno je pogledati trenutnu situaciju u “kapitalistickim” zemljama kao Grcka, Italija, Spanjolska. Malo tko zna takodjer da je na primjer Australija u osamdesetima proslog stoljeca prolazila kroz gotovo identicnu ekonomsku krizu kao i Jugoslavija, da je inflacija bila iznad 25% i da su Australijanci, bas kao i mi tada, zivjeli na cekove. Nezaposlenost je bila preko 15% i siromastvo je bilo galopirajuce.
pa dobro ljudi, kada cemo vec jednom preduzeti nesto da se promeni tok dogadjaja u ovoj zemlji ?!
Verujem da je problem mleka proizasao iz toga sto Srbija nema ni agrearnu politiku, ni stvarnu antimonopolsku politiku.
U domacoj ekonomiji vlada zdrav razum, svi se racionalno ponasaju, ali je rezultanta katastrofalna. Suma pojedinacnih optimuma i racionalnih sebicnosti ne daje rezultat koji pristalice slobodnog trzista ocekuju. U Srbiji ne postoji planiranje razvoja, ne postoji ministarstvo koje bi se time bavilo i Srbija placa strasnu cenu vodeci politiku na bazi pogesne doktrine.
kakve su sanse da zdrav razum pocne da vlada u domacoj ekonomiji ?
u ovim uslovima mala privreda ce u najskorije vreme prestati potpuno da postoji…
pozdrav
Можда нису у питању само предизборне калкулације – улагање у инфраструктуру и пољопривреду као основне привредне ресурсе Србије (додао бих ту и радну снагу, поготову високо-квалификовану, док још имамо колико-толико тог ресурса) по некима звучи превише као државни капитализам, или чак социјализам … али онда ово што сада имамо можда звучи превише као пуки глобализам који нико неће храбро и званично да призна … ипак, неопходна фаза раста једне земље јесте планско улагање у развој инфраструктуре и основних ресурса у скоро сваком економском моделу, без обзира на тражњу – или смо ми ту фазу можда већ превазишли ?
Једно питање: занима ме Ваше мишљење о несташицама млека којима се не назире скори крај ? Та појава показује да се нешто необично дешава, а већ месец дана немамо ниједно сувисло званично објашњење (да не помињем недостатак имена и презимена одговорних) …
ЗП.