Čitaoci će se možda setiti ranijeg teksta u kome sam se bavio domaćom sklonošću ka digresijama, površnom čitanju i manjku fokusa na temu (https://nkatic.wordpress.com/2016/01/31/o-razumevanju-teksta-ili-ta-je-pisac-hteo-da-kaze/). Dodao bih tome još par zapažanja.
Možda grešim i uopštavam na bazi malog uzorka, ali mi se čini da se negativizam i kontriranje prečesto sreću u nas. Kakav god predlog da se da, kakva god inicijativa da se pokrene, prvi instinkt je da se to odbije. Ovde nije reč o konstruktivnoj analizi gde se vagaju argumenti za i protiv, ovde je pre reč o negativnom, instiktivnom startu „na prvu loptu“. Dešava se da predlozi koje neko daje i koji su sazrevali neko vreme, budu odbijani od ljudi koji su o toj temi razmišljali čak po dva ili nekada i cela tri minuta. (Dugo razmišljanje o nekoj temi ne garantuje i da je finalni produkt dobar, ali ovde nije o tome reč.)
Nekako smo gadljivi i prema politici popravljanja stanja malim koracima i evolutivno. Ako, na primer, sistem ne može da se reformiše odmah i odjednom, onda ga ne vredi popravljati. Može biti i da je ovde reč o skrivenom defetizmu i manjku borbenosti.
Dalje, sretao sam u debatama o nekim važnim temama da se predlozi odbijaju ili ignorišu samo zato što se neko toga nije setio pre vas, ili zato što je dobar predlog došao od nekoga ko vam nije simpatičan.
Bojim se da će se ovi loši fenomeni vremenom pogoršavati i da će postati jedna od antropoloških karakteristika srpskog bića. Nažalost, moram da priznam da povremeno i sam podležem ovom našem defektu.