Materijalni svet i svet ezoterije
Od trenutka kada je novac izgubio svoju zlatnu podlogu, a pogotovo od kada se prešlo na sistem plivajućih kurseva, svetski monetarni sistem lebdi u prostoru između materijalnog sveta i sveta ezoterije.
Kada bi se na svetskom tržištu trgovalo samo robama i uslugama, kada bi se novac koristio samo za kupovinu hartija od vrednosti (preduzeća ili država, svejedno), tada bi uvek postojala čvrsta i opipljiva veza između novca i materijalnog sveta i ta veza bi služila kao neka vrsta sidra. Vrednosti valuta bi oscilirale u razumnom opsegu zato što bi reflektovale samo promene u realnoj ekonomiji, a te promene nisu ni skokovite, niti su brze.
U svetu modernih finansija ne trguje se samo realnim dobrima, trguje se i očekivanjima, a to je ezoterični prostor koji kreiraju, kojim vladaju i u kome se najbolje snalaze špekulanti. Oni ne kupuju dolare ili evra da bi zatim tim novcem kupovali robe ili kakve druge realne vrednosti. Oni kupuju ili prodaju valute očekujući da će one u budućnosti rasti ili padati, ili pak pokušavaju da zarade na razlikama u kamatnim stopama koje valutu prate.
Obim špekulativnih transakcija meri se hiljadama milijardi i često višestruko nadmašuje obim privrednih ili trgovinskih transakcija. Pojavom ovakvih špekulativnih transakcija države su izgubile, ili bar prepustile deo svog monetarnog suvereniteta, ne dobijajući ništa za uzvrat, izuzev glavobolje.
Svet finansijske ezoterije počiva i pokreće se glasinama, impresijama, instinktom, ali i zavereničkim dogovorima špekulanta. Kada se lavina novca pokrene, ona ima snagu da profitira i na pogrešnoj impresiji, ili na lošem instinktu. Valuta ne mora imati ekonomske razloge da slabi, ali će postati slaba ako špekulanti počnu da je prodaju u velim iznosima.
Slabosti evra proistekle iz materijalnog sveta (vezane za krizu budžeta perifernih država), pojačane su snažnim i upornim potkopavanjem evra koje dolazi iz ezoterične sfere. Sa te strane se neprekidno dovodi u pitanje realnost opstanka evrozone, insistira se na koncepcijskoj promašenosti, i stimuliše sveukupna skepsa prema održivosti zone. Američke rejting agencije su tu da daju „naučnu“ podlogu opštem skepticizmu. Ovo stanje finansijskog duha potkopava evro bar isto toliko, koliko tome doprinose i loše, opipljive budžetske cifre.
Od trenutka kada se evro pojavio na sceni 1999. godine (prvo kao obračunska valuta), započeo je tihi rat za slabljenje njegove pozicije. U periodu od 1999. godine, pa do kraja prvog kvartala 2002. godine, evro je gotovo sve vreme bio pod većim ili manjim pritiskom na finansijskim tržištima. Tokom prve dve godine postojanja, evro je prema dolaru izgubio skoro 40 odsto vrednosti.
Nije postojao nijedan fundamentalni ekonomski razlog za ovako veliki pad evra, ništa se dramatično loše nije događalo u evropskim ekonomijama, ili dramatično dobro u ekonomiji SAD u tom periodi. Delimično objašnjenje se moglo naći u većim kamatnim stopama na dolare nego na evra, ali još više u špekulativnoj prodaji evra. Time su, od samog početka, finansijska tržišta iskazivala nepoverenje u novu valutu. Da li je u slabljenju evra bilo „sistema“, teško je reći i nemoguće dokazati.
Evro je tada izdržao sve udare. Na vrhuncu snage, upravo pred izbijanje svetske ekonomske krize 2008. godine, evro je prema dolaru bio gotovo 35 odsto jači nego u trenutku lansiranja 1999. godine. I danas, u trenucima velike krize evrozone, on je prema dolaru na nivou koji je oko 18 odsto iznad nivoa na kome je bio u trenutku kada je valuta nastala.
Medijsko forsiranje krize u Evropi gura u drugi plan strahovitu krizu američkog javnog duga. Taj dug je preko 30% veći od javnog duga evrozone (mereno odnosom prema BDP-u), pri čemu SAD imaju i hronični i neodrživi deficit tekućeg bilansa. Kada bi svetske finansije obitavale u materijalnom svetu, na kriznoj pozornici bi glavna uloga pripala Americi, nikako Evropi.
Iz finansijske provalije u kojoj se SAD nalazi, može se izaći samo kontinuiranim depreciranjem dolara. Ako bi evro projekat bio mrtav, Amerika bi mogla značajno i relativno brzo da deprecira dolar, bez opasnosti da će time ugroziti njegov status vodeće rezervne valute. I pored toga što bi vrednost dolara padala, niko ne bi akumulirao rezerve u evrima. Kineski juan još nije spreman da uđe na veliku globalnu scenu. I oslabljen, dolar bi nastavio da vlada svetskim monetarnim sistemom.
Šta će se dogoditi u narednim mesecima kada će se odlučivati sudbina evra, teško je prognozirati. Evropa za sada pokazuje zbunjujuću neodlučnost, povremeno i amaterizam u borbi sa krizom. Ta borba se ne odvija samo u materijalnom svetu gde se evropske države pogađaju oko veličine fonda za stabilizaciju. Ta borba se odvija i u ezoteričnom prostoru u kome Evropa, oklevajući ili šaljući kontradiktorne poruke, iz dana u dan gubi medijsku bitku.
Za sam status evra i njegovu budućnost nije odlučujuće da on u odnosu na dolar raste. Važno je da poverenje u njegovo trajanje ne bude okrnjeno, da onaj ko danas drži rezerve u evrima ne mora brinuti o tome šta će se sa evrom dogoditi u slučaju raspada evrozone. Na drugoj strani, za uništenje evra kao rezervne valute, dovoljno je samo podsticati strah svakodnevnim novinskim napisima ili TV prilozima.
Slabost koja proističe iz činjenica da EU nema jednu vladu i jednog lidera vidljiva je baš u trenucima kriza. Čini se da je Evropa zaglibljena u monetarnoj tehnici i u knjigovodstvu, da je preokupirana prebrojavanjem milijardi koje treba spremiti za pomoć i da se previše bavi računom ko i koliko dobija ili gubi.
Ono što Evropa može izgubiti ne staje u knjigovodstveni račun. Njoj preti da bude razbijena, marginalizovana i oduvana sa svetske scene. Raspad evrozone bi posledično doveo do postepenog urušavanja Evropske Unije. Ako bi se to dogodilo, to bi bilo drugo veliko državno samoubistvo u Evropi. (Prvo je bilo samoubistvo SSSR-a, jugoslovensko se ne računa.)
Da bi evrozona opstala, a sa njom i EU, biće potrebno da se proces emancipacije Evrope u odnosu na SAD nastavi. Proces emancipovanja je uvek i proces povremene konfrontacije. Uz to, potrebno je i da Evropa svoj ekonomski prostor uredi i reguliše u skladu sa interesima privrede i njenog razvoja, neobazirući se na kritike i pritiske koji stižu iz finansijskog sektora. Za početak bi bilo dovoljno stvoriti evropsku rejting agenciju i uvesti porez na špekulativne transakcije. Istovremeno, harmonizovanje poreskih politika u Evropi više nije pitanje izbora, već nužnosti.
Sve ove mere spadaju u domen političkih odluka i zahtevaju visok nivo saglasnosti velikog broja država. One bi istovremeno značile i pristajanje na dodatno krnjenje suvereniteta i na limitiranje demokratskih sloboda zemalja članica. EU bi se sa ovim izborom suočila pre ili kasnije. Ekonomska kriza je proces samo ubrzala.
Multipolarni svet je uvek bolji i prirodniji od unipolarnog – kako u politici, tako i u ekonomiji. Eventualna propast evrozone i čitavog evropskog projekta ne bi trebalo da raduje Srbiju. Takvim ishodom nikome u Evropi neće biti bolje, pa sigurno ni Srbiji.
Верујем да је ова тема поново постала актуелна, имајући у виду тренутне кризе на међународној сцени. Заиста, читава прича око Ирана се своди на опстанак или смакнуће долара као резервне светске валуте.
Европи је у огромном интересу да задржи Иран као партнера због могућности пласмана иранске нафте у еврима (исто што је и Садам Хусеин покушао). За САД је то велики no-no и они чине све да Иран постане небитан у међународној арени трговине нафтом. Нафта мора да се тргује за долар, то је велики императив за Америку иако њој заправо увозна нафта и не треба.
САД леже на великим резервама нафте, а ту је и Венецуела за сваки случај, која је много лакша мета од Ирана. Поента је да се не створи преседан и нафта масовно продаје за неку другу „велику“ валуту осим долара. Зашто? Управо зато што је нафта ресурс (сировина) за многе друге, знатно скупље производе. САД одговара да купује нафту као сировину, али јој не одговара да купује њене деривате, за које има врло развијену индустрију. Она те деривате после продаје за много већу цену од саме нафте, те тако и профитира јер се и ти деривати замењују за доларе.
Наравно, све што САД треба да раде како би очували статус долара као резервне валуте је да штампају доларе и обезбеде тражњу за њима. Куд боље робе за тај циљ од нафте, која је потребна свима? Притом, константно растући двоструки дефицит који САД имају иду им у прилог, јер је то доказ великој потражњи за доларима. Чим тај дефицит почне да опада, то је знак да нешто није у реду. Подсећам, већина тог дефицита је номинована у доларима, који се могу штампати код куће. САД ефективно добијају реалну робу за јефтин зелени папир, који је сам по себи бескористан.
Да би долар био иоле користан, мора постојати потражња за њим изван САД. Та потражња значи услуге, значи робу номиновану у доларима која не доноси за собом инфлацију. Циљ Европске Уније, а самим тим и целог света, треба да буде убијање те тражње. Отуд и грандиозни стратешки пројекти попут кинеског Појас и Пут, о којем аутор има и неколико текстова на блогу.
Да ли ће САД то дозволити, остаје да се види. Чињеница је се да без велике светске кризе или не дај Боже, рата, овај чвор неће размрсити.
http://www.kamatica.com/vesti/1953/kina-i-japan-napustaju-dolar-u-trgovinskoj-razmeni
Evo, kruni se status dolara sve više…
Postovani G. Katicu,
Posto nam se eto, po prvi put, stavovi ne poklapaju, rekoh da to prokomentarisem. Moguce je da je u pitanju perspektiva, jer imam iskustveno izgradjen emotivni stav prema Nemcima.
Mislim da se integracija moze izvesti na dva nacina – jedan je Hitler metod, dok je drugi dobrovoljno i rado pristupanje zajednici ravnopravnih, kakvo je, do nedavno, bilo pristupanje raznih zemalja EU.
Mislim da je EU kao carinska zajednica funkcionisala sjajno, jer su slabije privrede jos uvek imale monetarno sredstvo zastite od jacih – pre svega nemacke privreda. Evro je skrojen naizgled nesuvislo cak i bez sopstvene fiskalne vlasti, to se sada vidi, da odigra ulogu, u kojoj su, pre 70 godina Pz1-4, Panteri i Tigrovi omanuli. Sedam godina vodio se strasan rat protiv slabih u EMU, dok nisu potpuno slomljeni. Nemacka sada postavlja svoje upravnike u te zemlje, ne dozvoljavajuci pokorenim narodima da se iz EMU izvuku. Evro je veliko zlo za male evropske narode, EU postaje novi rajh. Zato dan kraha oba, ako se nekim cudom dese, treba slaviti kao novi 9. maj.
Za Cernisevskog – Kina kupuje državni dug SAD zato što ima višak dolara nastao iz trgovinskog suficita sa SAD, ali ne samo sa SAD. Kina prodaje i drugima robe za dolare. Kina je velika proizvodna sila i američko tržište nije lako zameniti nekim drugim, sve dok se kupovna moć Kineza ne poveća. Kina sa partnerima iz Azije eksperimentiše i prodajom roba u juanima i tako pomalo smanjuje zavisnost od dolara.
Ako bi Kina počela da prebrzo konvertuje dolare u druge valute, dolar bi značajno pao i obezvredio dolarske rezerve koje Kina ima u izobilju. Kriza evra koja je dobrim delom i veštački kreirana, svakako otežava proces.
Kina zato pokušava da što više dolara utroši kupujući koncesije za sirovine i energente, kao i na izvozne kredite kojima otvara prostor ne samo za izvoz roba, već i za svoje građevinske kompanije. Kina kupuje i preduzeća po svetu i to čini dosta promišljeno.
Što se klopke koju pominjete tiče ona stoji, ali je simetrična. Kina bi mogla u krajnjem slučaju da potpi dolar ako bi se situacija radikalizovala.
Sve što se zbiva sa evrom, dolarom i juanom, opasna je partija šaha kakva nije viđena bar od 1945. godine do danas. Hvala na komentaru.
Postovani g. Katicu,
Mozete i dati svoje misljenje oko toga zbog cega Kina i dalje nastvlja da kupuje americki drzavni dug (U.S. Treasures), kao da nema druge alternative, i kakve posledice po njenu izvozno orijentisanu ekonomiju mogu nastati ako dolare nastale iz trgovinskog suficita sa SAD preusmeri na druge strane ? Zar osim SAD Kina nema druga trzista na kojima bi plasirala svoje proizvode ?
Ovako se cini da i sama ulece u smrtonosnu klopku posedovanja potrazivanja koja nikada nece biti naplacena…
http://gdeinvestirati.com/ostale-teme/politika-i-drustvo/svet/6118-nicolas-sarkozy-evropa-je-ucinila-sve-sto-je-mogla
За Светлану – Моје разумевање онога што се тренутно догађа, управо је везано за систематско и „езотерично“ поткопавање евра, за рачун долара. Сва три текста на ову тему су покушај да се објасне могући, рационални разлози за такво стање (I део ), као и механизми којима се то стање одржава (II део и Епилог). Хвала на коментару.
Postovani gospodine Katicu,
Poslednjih dana veliki broj sajtova koji se bave valutnim berzama objavljuje prognoze kretanja odnosa USD i EUR iskljucivo na bazi negativnih prognoza buducnosti evra, dok se situacija u SAD ne razmatra uopste.
Promasene prognoze (obzirom da vrednost evra u odnosu na dolar skace) ocigledno ne uzbudjuju nikog, jer se ovaj trend nastavlja.
Da li se radi o smisljenom marketingu koji pokusava da podrzi dolar u njegovom neumitnom padu?
S postovanjem,
Svetlana
Господине Катићу, свака част на анализама. Ваш блог је нешто најприближније здравом разуму што човек може прочитати у вези са економијом. Практично, када ви не пишете, озбиљне анализе скоро да и нема.
Надам се да ће се једног дана у Србији појавити елита која ће имати слуха за ваше анализе и савете.
Свако добро вам желим.
Mislim da je analiza dobra.
Efekti ezoterije ipak su ograniceni sa relativnom ponudom( money supply) obje valute.
Sve dok ECB upravlja novcem po njemackoj licenci, ezoterija ima ogranicen ucinak pogotovo u trenutku kad USA ima deficit of 1.4 T koji ce skoro sigurno vecim dijelom biit pokriven novim dolarima.
Licno mislim da su sanse za raspad Evro zone nepostojece, jer jedina zemlja EU koja bi imala mehanizme, moc i zelju da razbije Evro zonu, UK
nije clanica iste, A za napade spolja je proslo vrijeme jos mnogo godina prije nego sto je Evro postao valuta
Odlicna analiza, samo na pogresnim pretpostavkama. Ne postoji Evropa ni evro zona, postoji 17 drzava koje koriste istu valutu (ne racunam Crnu Goru) i ciji su interesi cesto suprotsavljeni. Dok god investitori budu cekali sta ce reci ustavni sud Nemacke, kako ce glasati Slovacki parlament i dali Slovenci hoce da pomognu Grcima… u takvu valutu je tesko verovati. Evro zona mora postati drzava sa jednom vladom i jednim parlamentom koji ce donositi obavezujuce odluke (bar u ekonomskoj sferi). Inace ako nastave ovako ko u klin ko u plocu, sve vise investicija ce se prebacivati u dolare. Jeste da je SAD u ekonomski losijem polozaju, tacno je i da se dolar stampa nemilice, a to ce na kraju morati da dovede do inflacije, ipak su oni drzava i znamo cija se slusa. Zato bolje i inflatorni dolar nego neizvesnost eura.
Živimo u brzom svetu. Evropa treba da se trgne iz letargije i krene što pre u odlučnu akciju. Za to su potrebni ne samo politička volja već i kompetentnost rukovodećih struktura. Nažalost, malo njih je svesno ozbiljnosti situacije i stavovi političara o krizi se značajno se razlikuju.
Ako se evrokrate ne prisaberu i preduzmu prave, brze i odlučne korake, onda će evrozona da propadne.