Đavo je u detalju. Malo je ekonomskih oblasti na koje se prethodna rečenica može tako dobro primeniti kao na statistiku zaposlenosti. Dubok je jaz između onoga što prosečan građanin podrazumeva pod pojmom zaposlenog, i onoga što statistika pod tim podrazumeva.
U percepciji prosečnog građanina, onaj ko je zaposlen ide na posao svakoga dana, redovno prima platu koju je ugovorio, ima pravo na duži ili kraći godišnji odmor, itd.. U tom kontekstu, građani jedino prave razliku između srećnika koji imaju stalni posao i onih koji rade na određeno vreme, ili onih koji bolje ili lošije zarađuju. (Srbija je pomalo specifična jer u njoj postoji i dodatna, neobična razlika između onih koji su zaposleni i primaju platu, i onih koji su samo zaposleni.)
Zaposlen čovek tako uživa razumnu egzistencijalnu sigurnost, socijalnu i najčešće zdravstvenu zaštitu, ima osećaj dostojanstva i korisnosti. Ili kraće, zaposlenost i sigurnost gotovo da su sinonimi. Na suprotnoj strani su strah i zebnja, poniženje, frustracija, a često i očajanje sa svim pratećim tužnim pojavama – od alkoholizma do nefunkcionalnih porodica.
Po sličnoj logici, trebalo bi da postoji snažna pozitivna korelacija između broja zaposlenih i kvaliteta života, kao i između broja zaposlenih (ili nezaposlenih) i stanja ekonomije. Što je nezaposlenih manje, manje je i socijalne bede. Teorijski bar, smanjivanje broja nezaposlenih bi trebalo da vodi i postupnom rastu plata, budući da tražnja za radnicima raste.
Suprotno logici o kojoj je reč, građani osećaju da se uprkos statističkom padu broja nezaposlenih, ništa vidljivo i bitno oko njih nije promenilo i da kvalitet života ne raste. Ovaj raskorak između statistike i stvarnosti se dobrim delom može objasniti metodologijom statističkih praćenja.
Zvanične statistike, bez obzira da li je reč o SAD ili Srbiji na primer, problemu zaposlenosti prilaze na bitno drugačiji način od zdravorazumske percepcije prosečnog građanina. Svetske statistike, sa manjim varijacijama, baziraju na metodološkim preporukama Međunarodne organizacije rada (MOR).
Stope zaposlenosti i nezaposlenosti utvrđuju se kroz ankete, gde se na bazi reprezentativnih uzoraka pokušava proceniti broj zaposlenih i nezaposlenih u nacionalnoj ekonomiji. Ankete ne prave razliku između legalnog rada ili rada „na crno“, i neretko obuhvataju i veliki broj ljudi (pogotovo u nerazvijenim državama) koji rade samo za hranu i namirnice, na primer.
Na bazi metodologije MOR, zaposlen je svako ko je u nedelji koja je prethodila anketiranju radio bar jedan sat, i ko je za rad primio bilo kakvu nadoknadu, bez obzira da li je ona novčana, ili u naturi. Neki razvijeni statistički sistemi pod pojmom zaposlenog podrazumevaju i rad bez ikakve nadoknade, pod uslovom da zaposleni radi određen, minimalni broj sati nedeljno na porodičnom imanju, ili u porodičnoj radnji na primer. (U SAD je to 15 sati nedeljno).
U opisanom kontekstu, neko ko jednom nedeljno izvede u šetnju komšijskog psa, ili pričuva dete i za tu uslugu dobije tanjir supe, sendvič ili čokoladu, statistički je zaposlen. Iako ova vrsta „zaposlenih“ ne dominira na tržištu rada, ona u ekstremu pokazuje svu rastegljivost pojma zaposlenosti. Time se makar i delimično objašnjava loše osećanje života koje se ne menja bitno, uprkos statističkom rastu zaposlenosti.
Metodološki problemi se uočavaju i kod evidentiranja nezaposlenosti. Statistika neće prepoznati nezaposlenog samo po osnovu činjenice da je on bez posla i primanja. Nezaposlen mora pokazati da je u prethodnih mesec dana aktivno tražio posao. Statistika tako s pravom izbacuje iz sistema razmažene lenjivce. Sa njima međutim, statistika izbacuje i one rezignirane i deprimirane nesretnike koji su izgubili svaku nadu, i odustali od uzaludnih konkursa i obijanja pragova u potrazi za poslom. Njih više nema u statistici nezaposlenih. Za državu i njenu statistiku je najbolje da neko ko je nezaposlen posao ni ne traži.
Iako zvanična statistička metodologija nije sasvim besmislena, predstava o kretanjima na tržištu rada koja se ovakvom metodologijom oslikava, mnogo je bolja od stvarnosti. U krajnjem ishodu, statistika skriva više problema no što ih otkriva, pogotovo u atmosferi koja favorizuje fleksibilnost tržišta rada. To pogotovo važi za države koje nisu razvile, ili ne žele da razviju dodatne pokazatelje zaposlenosti i nezaposlenosti – njima je lakše da stvarnost sakriju ulepšanom fikcijom. To može funkcionisati neko vreme, ali se od loše stvarnosti ne može pobeći statistikom, niti se beda može dugo skrivati.
Varljiva ili ne, (novinska) statistika kaže da je u Srbiji više penzionera nego zaposlenih:
http://www.dnevnik.rs/ekonomija/u-srbiji-vise-penzionera-nego-zaposlenih
За инг. Дејана – Стопа незапослености је варљива, јер се са евиденције РЗП може отићи (како кажете) у иностранство, али и у пензију, или гроб. Много је важнија стопа запослености, а она је у Србији убитачно ниска. У једном старом тексту сам дао следеће податке:
„Stopa nezaposlenosti u Srbiji je danas na nivou od oko 24 odsto. U državi sa oko 7,4 miliona stanovnika, zaposlenih (uključujući i poljoprivrednike) ima manje od 2,5 miliona. Gotovo isti broj zaposlenih ima i Finska, ali sa populacijom od 5,3 miliona. U Švajcarskoj, koja ima približno isti broj stanovnika kao Srbija, zaposleno je oko 4,2 miliona ljudi. Sa stopom zaposlenosti kakvu Srbija ima, uravnoteženje budžeta je nemoguća misija.“
Хвала на коментару.
Za Andreja – Razvijeni statistički sistemi imaju bolje i detaljnije analize nezaposlenosti. Npr. američki pokazatelj U-6 govori da je stvarna stopa nezaposlenosti bliža cifri od 12,6%, nego cifri od 6,7%, koliko kazuje zvanični indikator U-3. Ovom temom se nisam više bavio u tekstu jer sam pre svega želeo da ukažem na razliku između laičkog i statističkog razumevanja pojma (ne)zaposlenosti. Hvala na komentaru.
За господина Катића – Указала се прилика да приложим коментаре на Ваш чланак.
1) Када је у питању РЗС, ова институција сматра незапосленим само лица која се редовно (на три месеца) пријављују на евиденцију; то се сматра активним тражењем посла. Уколико би се нпр. 50.000 незапослених грађана са евиденције РЗС привремено одселило у иностранство, стопа незапослености у Србији би пала за око 2% – али нипошто не би порасла стопа запослености.
2) „Zvanične statistike, bez obzira da li je reč o SAD ili Srbiji na primer, problemu zaposlenosti prilaze na bitno drugačiji način od zdravorazumske percepcije prosečnog građanina. Svetske statistike, sa manjim varijacijama, baziraju na metodološkim preporukama Međunarodne organizacije rada (MOR).
Stope zaposlenosti i nezaposlenosti utvrđuju se kroz ankete, gde se na bazi reprezentativnih uzoraka pokušava proceniti broj zaposlenih i nezaposlenih u nacionalnoj ekonomiji. Ankete ne prave razliku između legalnog rada ili rada ’na crno‘ (…)“
Мислим да је РЗС по овом питању коректан (без обзира што се ослања само на анкете), јер у извештајима наводи и стопу неформалне запослености:
http://webrzs.stat.gov.rs/WebSite/Public/PublicationView.aspx?pKey=41&pLevel=1&pubType=2&pubKey=2128
Click to access RZS%20sproveo%20anketu%20o%20radnoj%20snazi%20u%20Srbiji.pdf
3) Извештајима РЗС недостаје расподела радних сати (као што то пружа Eurostat за државе ЕУ), јер не раде сви пуно радно време.
http://www.theguardian.com/news/datablog/2011/dec/08/europe-working-hours
Gospodine Katicu,
Lepa analiza. Mislim da je trebalo pomenuti i birth-death model kojim americki BoLS koriguje rezultate dobijene anketom. Ovaj model ima osobinu ‘inertnosti’, odsnosno da krivi sliku u uslovima u kojiima se procenat nezaposlenosti menja i umanjuje rezultate (u oba smera).
@ Vladimir Dz
“Dozvolite mi da izdajem i kontrolišem nacionalni novac i mene neće interesovati ko piše zakone”
Obrisan je clan.39 iz „Zakona o NBS“ i Republika Srbija se moze zaduzivati kod Narodne banke Srbije za 0% kamata i stampati nekreditni novac ali je pitanje kursa ponavljam kursa ono sto odredjuje ovo da se ne koristi.
R.Srbija ima najgori kursni rezim na ovoj planeti. Daje potpunu moc guverneru i onoj stranci koja ga postavlja. Sudbinu Srbije odlucuje 5 ljudi i to max.
Ako je strategija razvoja izvoz i samo izvoz onda devize dolaze i tada je momentum da Srbija se moze zaduzivati kod NBS po 0% kamata i stampa novac onaj koji nesluzi stranim gospodarima
Dugujuci NBS, Srbi sami sebi sluze i tj sva zivotna energija ostaje u Srbiji.
Ових дана смо сведоци медијских хвалоспевова о срећној будућности. Међутим осећам да уши ми се буне.
УШИМА
Узалуд све рeчи, уши су ми пуне,
лево с’ леве стране, десно, с’ десна, труне.
Уши јадна моје не могу да приме
никакву реч више и ничије име.
Одбиле су уши речима да служе,
по навици се с главом мојом друже.
II
Блажени који живе, а не чују,
не дајте уши да вас речи трују.
Скочите у понор са литице лица,
на глави сте ништа, у лету сте птица.
Не дајте уши да вас речи даве,
Напустите своје уплашене главе.
@KRLE (13/03/2014 у 10:55)
Најбоље је да сачекамо да прође и 2014. година, пре доношења закључка. Не заборавите да је ФАС релативно мали нето извозник (шасија, мотор, мењач, аутоелектроника итд. увозе се из Италије); да не говоримо о томе како ова компанија даје мали допринос БДП-у, самерено према величини извоза – коју политичари овде истичу у први план.
Година 2012. била је сушна, док је 2013. била родна – што је за државу као што је Србија веома важно.
Прилажем један податак и један чланак, из којих можете да сазнате нешто више.
„Промет робе у трговини на мало у периоду јануар – децембар 2013. године, у односу на исти период 2012. године, номинално је био већи за 0,7 одсто, док је реално смањен за 5,1 (одсто).“ (РЗС)
http://www.akter.co.rs/26-ekonomija/71990-prozvodnja-ve-a-maloprodaja-u-padu.html
http://www.makroekonomija.org/0-miroslav-zdravkovic/procena-vrednosti-robnog-izvoza-u-2014-godini-na-nivou-trgovinskih-odseka/
Za Krleta – Smanjenje deficita trgovinskog bilansa je jako dobra vest, tim pre što se radi o trendu koji traje već dosta dugo. Ipak, da bi se mogao dati ispravan sud o tome, moralo bi se izvršiti „presecanje“ trgovinskog bilansa. Bilo bi važno uporediti trgovinski bilans iz 2013. godine sa 2012. i 2011. ali bez Fijata. Bilo bi važno znati i koliki je neto izvoz Fijata.
Tek tada bi se jasnije videlo da li se radi o fundamentalnoj korekciji trgovinskog bilansa i stvarnom jačanju konkurentnosti domaće privrede na svim segmentima, ili je reč samo o efektu Fijata. Ili jednostavnije, da li je trgovinski bilans popravljen na zdrav način, rastom izvoza, ili je reč o padu uvoza usled domaće recesije. Ovaj drugi slučaj je nezdrav, jer bi izlazak iz recesije doveo do novog rasta deficita trgovinskog bilansa. Nažalost, nemam ni vremena ni volje da se bavim presecanjem i analizom trgovinskog bilansa, pa ne mogu dati valjan sud o tome. Možda neko od čitalaca ima više informacija od mene. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Prema najnovijim podacima zavoda za statistiku izvoz je u januaru za 11% veci, a uvoz za oko 5% manji u odnosu na januar 2013.Takodje u 2013 godini smo imali smanjenje trgovinskog deficita u odnosu na 2012 godinu.
Mislite li i dalje da je dinar precenjen ili je nesto drugo u pitanju; odnosno da li je moguce da vec drugu godinu zaredom imamo smanjenje trgovinskog deficita sa precenjenom domacom valutom?
Pozdrav!
@Небојша Катић:“Да би неолиберали победили, довољно је да се убије свака помисао да се осмишљеним и дугорочним инвестирањем државе, као и активностима на помоћи домаћој привреди, може обезбедити убрзани развој.“
Нажалост, мислим да је убијању ове идеје, осим труда неолиберала, допринео и менталитет нашег народа. У Вашој реченици коју сам издвојио, налазе се два појма који су нашем народу толико страни: осмишљено и дугорочно.
Ово што Ви наводите би захтевало велики труд, стручне и мотивисане људе и концензус јавности. Али, зар нам није срцу дражи антички принцип „deus ex machina“ – иностраног инвеститора који пада с неба и решава све наше проблеме? Није ли то у очима нашег човека отелотворење исконске жудње за максимизацијом користи уз минимализацију улагања и труда? Неко ће са стране да дође, донесе технологију и знање, обезбеди тржиште и све у свему малтретира се уместо нас.
Негде прочитах да је Турска план о масовној изградњи туристичких капацитета дуж њене обале донела почетком 80-их година прошлог века. Тај план је почео да доноси резултате неких 20 година касније, када се Турска коначно пробила на карти туристичких дестинација. Замислите да Срби чекају 20 година да би убрали плод?! Како ли данас звуче оне жалопојке из 2001. године, како ћемо морати да чекамо можда и читавих 5-7 година да бисмо ушли у ЕУ?
На овом блогу је било речи о немачком схватању капитализма, тј. односу капитализма и протестантске филозофије. Ја бих на то додао и занимљив податак да Немци користе исту реч за новчани дуг и кривицу (die Schuld). Дакле, дуг и кривица Немцу звуче исто, онај који дугује је заправо онај који је кривац.
А онда погледајте како је Србија вођена, и са каквим се жаром и ентузијазмом свакодневно задужује. Неолиберална идеја је у Србији успела понајвише зато што је толико блиска нашем менталитету.
Što se tiče logike, meni se čini da zdrav razum nalaže da se ide odavde.
Za sada – ovo je jedina operativna ideja. Poetski rečeno:
„Mi smo ovde samo zbog para“
@Иван Н.
Jednom rjecju BRAVO za cijeli post!!
Uspjeli su ogaditi narodu kapitalizam jer je zao, profit kao nepozeljnu stvar, od seljaka su napravili zaostale primitivce, od radnika ljencine od privatnika lopove.
Usvojili su strategiju razvoja stranih investitora koji zapravo nikada nije dosao niti ce doci zanemarujuci sve u Srbiji od geografije, povjesti i kulture.
Jedino su uspjeli profitirati stranacke ulizice i njihova djeca.
@NK
COGITO, ERGO SUM
Redak slucaj da naletim na neki Vas stav gde se ja ne slazem sa Vama po skoro svim tackama: “неолиберална логика је убедљиво победила, идеје за које се ја залажем су убедљиво изгубиле. Коректно је признати пораз и престати са гунђањем”
Ako ste time hteli reci da je neumoljiva logika trzisnih zakona jedna strahovita snaga – to niko nije sporio, no to samo znaci da tu snagu treba spoznati, savladati i upregnuti je za dobrobit svih (isto vazi i za nuklearnu energiju) a nikako njoj sluziti i pokoravati joj se. A neoliberalci joj zapravo metanisu i obozavaju je bez imalo razumevanja iste (primarni uslov za taze konvertite) iz cega ja izvlacim zakljucak da su oni porazeni (i porobljeni) a ne Vi.
Ne vidim kako su ideje za koje se Vi zalazete (koliko sam ja uspeo da ih naslutim iz vasih tekstova) ‘ubedljivo izgubile’? Neko rece da “ideje nikad ne umiru – umiru samo ljudi koji ih imaju”. I kad nas ne bude bilo, bice tu neki drugi klinci sa ovim idejama i njihovim mutacijama. Jedino sto bi se eventualno moglo tretirati kao neki mali poraz je trenutna oskudica u takvim klincima. No to je u najgorem slucaju izgubljena bitka sadasnjice (radije bih rekao laki okrsaj), a niposto izgubljeni rat.
Uzgred, smatram da je lako gundjanje polezno za mentalnu probavu i sprecava mozdanu ucmalost koja vodi u idejnu komu, te stoga i ja eto, gundjam.
Pozdrav
PPS
Нужда закон мења,
Реформе нису политичко питање, већ друштвена обавеза.
Основни разлог пропасти је катастрофалан механизам управљања државом. За овакво стање у друштву је управо директно одговорна негативна кадровска селекција. Државом управљају партократски кадрови без дана радног искуства и најчешће са сумњивим моралним кредибилитетом који немају интелектуалног капацитета да раде тако тешке и комплексне послове.
Овде се често јавља појам неолиберализам који има растегљиво значење
а видим да се обично тумачи као за нас лош економски правац, и да га диктирају страни моћни кругови које ми морамо да слушамо.
Неолиберализам би отприлике требао да значи отварање земље за стране инвестиције без ограничења и све продати странцима.
Е сад се ја питам зашто Србија нема једног Јожу Менцингера. а има академика, професора, врсних економиста који би направили концепте реформских закона који би били прилагођени нашем економском стању, менталитету, и датом глобалном тренутку.
Јел не умемо, нећемо, или као и увек дефект нашег колективног ЈА?
За Ристића – Веома сам кратко образложио нешто што заслужује дужи текст (који ћу можда написати). Намерно сам употребио реч – логика – уместо речи идеја. Да би неолиберали победили, довољно је да се убије свака помисао да се осмишљеним и дугорочним инвестирањем државе, као и активностима на помоћи домаћој привреди, може обезбедити убрзани развој. Та логика непланирања и пасивности је победила, и амбијент који сте у свом коментару описали је управо резултат те логике. Хвала на коментару.
„Уз то, неолиберална логика је убедљиво победила, идеје за које се ја залажем су убедљиво изгубиле. “
Не бих се сложио са Вама, госн Катићу, да је победила неолиберална идеја. Идеја је нешто што је дефинисано, описано, а спроводилац идеје је неко ко верује у њу и чије деловање бива вођено њоме. Оно што се у Србији дешава далеко је од било какве дефиниције и идеје, осим можда оне о хаотичној природи материје. Није овде победила никаква идеја, ма како погрешна била, већ анти-идеја и деструкција. Када су једног нашег прослављеног фудбалског тренера замолили да прокоментарише испадање репрезентације Југославије са Европског првенства, он је рекао:“Селектор није поставио погрешну тактику јер никакве тактике није ни било. Камо среће да се играло тактички, па макар и погрешно. Чини ми се да су фудбалери истрчали на терен са идејом да свако игра онако како се њему у том тренутку прохте.“
Poštovani ,
Nebojša i Ivane, hvala Vam na direktnom pitanju i isto tako direktnom odgovoru. To su te dileme za i protiv koje čoveka dovode u nedoumicu.
Kako Vi Nebojša lepo napisaste, đavo je u detalju.
Pozdrav
Za Ivana – Bojim se da sa posledicama eventualnog napuštanje „evropskog puta“ Srbija ne bi mogla da se nosi, i da bi utonula u ekonomski i politički haos gori od ovoga u kome je. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću, zanima me Vaše mišljenje o eventualnim trenutnim posledicama primene ekonomskog scenarija anti-EU stranaka. (stavljanje van snage SSP-a, podizanje carina, oporezovanje banaka, ….ITD). Bojim se da sam nešto propustio u predhodnim komentarima (mada Vaš sajt pratim već par godina), ali eto interesuje me koliko bi po Vama kontra mere bile oštre i da li bi bili u plusu ili minusu?
За Ивана Н. – Не постоји ништа на економској сцени што данас видим, а о чему нисам писао већ много пута. Дакле нема потребе да се понављам. Уз то, неолиберална логика је убедљиво победила, идеје за које се ја залажем су убедљиво изгубиле. Коректно је признати пораз и престати са гунђањем. Хвала на коментару.
Mnogi nezavisni ekonomisti se pozivaju na statistiku koju radi John Williams, kad je Amerika u pitanju. Čak kad bi uzeli zvanične metode obračuna pre 30-40 godine dobili bi mnogo veći procenat nezaposlenosti. Sve što je zvanično ja u to ništa ne verujem.
http://www.shadowstats.com/alternate_data/unemployment-charts
Za Luku – Možda je najbolje da na Vaše pitanje odgovorim primerom. SAD imaju odličan sistem statističkog praćenja nezaposlenosti po različitim kategorijama. Po poslednjim podacima (februar) zvanična stopa nezaposlenosti (po metodologiji MOR je 6,7%). Pored ovog podatka, SAD publikuje podatke koji obuhvataju i ljude koji su bez posla, ali su obeshrabreni da posao traže i zato ih nema u gornjem procentu (6.7%). Pored ovih radnika, postoji i statistika onih koji rade povremeno, privremeno po nekoliko sati itd.. Kada se ovi podaci saberu, stopa nezaposlenosti je mnogo veća i za februar iznosi 12.6% . Ona verovatno može bolje objasniti razmere socijalne bede koja se sreće u nekim segmentima američkog društva. Hvala na komentaru.
Gospodine Katiću skoro da sam izgubio nadu da će te pokrenuti pravu temu i napisati nešto što je ključni problem današnjice. Krećete sa izjavom:“Đavo je u detalju“. Nije baš tako. Dozvolite mi da Vašu tvrdnju malo dopunim:“Đavo je odneo šalu“. Mi ovde u Srbiji smo u izbornoj kampanji koja dostiže kulminaciju! Vodeće stranke najbezočnije pričaju i drže prazne govore ukalupljene u najmizernije klišee koje više ne može da svari i najobičniji glasać.Pomeinje se, zapošljavanje, rad, strane investicije, bolji standard, bez ikakvog objašnjenja mehanjzma kako do toga doći. Odnosno šta prethodi tim efektima i koliko vremena traba za realizaciju tih „ideja“. Vodeći političari ne komuniciraju uživo sa narodom, jer znaju da je takav kontek kontraproduktivan jer pitanja koja bi postavio tranzicioni gubitnik su trenutno nerešiva. Stranke su izabrale indirektnu komunikaciju. Tipa, bilbord, video snimka, friziranog javljanja reportera sa terena i sve u šljokatno šljaštećem purpuru PINK -ove sapunice.
Jedino životne, /e dali je to produkt neznanja, nove obmane ili zablude ne znam,voleo bih da neko pojasni/ su dve nove idje u ovom izbornom cikljusu koje nide DVRI i Saša Radulović. Koje otprilika ovako glase.
– Dveri: Svakoj porodici u kojoj niko ne radi a nema uslova za normalan život obezbediti pravo na rad, makar jednom članu!
-Saša Raduković tvardi: može da se nađe rešenje da svaki građanin bude zbrinut onoliko koliko su realnie mogućnosti države u ovom trenutku.
Znam da u ovoj izbornoj sedmici svaki komentar povlači moralnu odgovornost komentatora, ali kad, ako ne sad i ljudski je odgovoriti na pitanje stvarnog i mogućeg.
P.S.
Pogledah Dragaševo predavanje, zanimljivo, jesno, dali je tačno to ne znam. Ima li neko da zna više, bolje, tačnije!
Pozdrav
„To pogotovo važi za države koje nisu razvile, ili ne žele da razviju dodatne pokazatelje zaposlenosti i nezaposlenosti“
Postovani Gospodine Katicu,
da li biste mogli da navedete koji su to dodatni pokazatelji i ukratko objasnite koje su njihove prednosti u odnosu na ustaljenu statistiku?
Meni je uvek bilo cudno, kako to da u NYC koji ima 8% nezaposlenih, vi vidite te ljude. Oni su beskućnici, skloni kriminalu, na kraju mogu i da vas ubiju!
U Beogradu, koji ima preko 20% nezaposlenih vi ne vidite beskućnike, imate jako malo socijalnog kriminala, cak i nocu mozete slobodno da se šetate! O cemu se radi!?
Ja samo da platim režije (bez hrane) treba mi 200 EUR. mesecno!
Poštovani Nebojša, veoma precizno i detaljno izložena tema. Ono što bi se možda moglo u delu
…ali se od loše stvarnosti ne može pobeći statistikom, niti se beda može dugo skrivati.
naglasiti, jeste da ne postoji empatija unutar društva, koja bi strahotu ovog zaključka učinila brutalnim u punoj meri (koliko on sam po sebi to i jeste)