Za roditelje koji nemaju vremena za svoju decu, za demotivisane prosvetne radnike koje muči savest kada otaljavaju posao koji rade, ili za državu koja je digla ruke od vaspitavanja omladine, nauka odavno i sve glasnije nudi utehu i opravdanje.
Medijski snažno podržavan deo anglosaksonskih psihologa promoviše novu, krajnje kontroverznu tezu – uticaji porodice i vaspitanja su beznačajni faktori u formiranju ličnosti deteta. Inteligencija i ličnost su dominantno određeni genima (između 50 i 70 procenata), a onaj deo ličnosti deteta koji se genima ne može objasniti, pripisuje se uticaju vršnjaka i okoline u kojoj se dete kreće.
Radikalni zastupnici ove teorije smatraju da je nebitno da li dete odrasta u harmoničnoj porodici ili u paklu, da li ga odgaja majka ili vrtić, da li su roditelji homoseksualni ili heteroseksualni par, da li je porodica velika ili mala. Na razvoj deteta ne utiče direktno ni to da li odrasta sa ocem, ili bez njega. Sve one duše blagorodne koje veruju da im je u razvoju pomoglo strogo vaspitanje, po ovoj teoriji greše – ključnu ulogu nije odigralo vaspitanje, već genetska predodređenost ka potčinjavanju, zbog koje dete dopušta da roditelji utiču na njega.
Uprkos snažnim kritikama, zastupnici ove teorije tvrde da su njihovi zaključci utemeljeni na istraživanjima koja su trajala decenijama. U važnom delu istraživanja, posmatrani su blizanci razdvojeni pri rođenju, braća i sestre i usvojena deca. Uticaji porodice i okruženja na formiranje njihovih ličnosti, čine osnov navedene teorije. Najelokventnija sinteza ovog pravca u psihologiji i teoriji ličnosti može se naći u radovima Stivena Pinkera, profesora psihologije sa uglednog Masačusec instituta za tehnologiju (MIT) iz Bostona.
Ako je teorija tačna, i ako postane opšte prihvaćena, pristup vaspitanju dece kao i koncept porodice bi se mogli radikalno promeniti. Nagoveštaja već ima – davanje dece na usvajanje homoseksualnim parovima, epidemija razvoda, kao i prihvatanje modela porodice bez oca, delimičan su odraz ovakvih stavova.
Teorija postaje popularna krajem devedesetih godina i odlično se uklapa u neoliberalne društvene i ekonomske tokove. Iz nje bi najviše mogli profitirati poslodavci – društvene teorije afirmisane devedesetih nekako uvek idu njima naruku. Roditelji, obodreni naukom, sada mogu bez griže savesti nastaviti da rade od jutra do mraka, nekada i sedam dana nedeljno, kako je već česta praksa u SAD.
U postmodernom vremenu, umesto „demodirane“ porodice, kompanija bi mogla postati bazna ćelija društva. Sa nešto slobode i mnogo ironije, teze se mogu dodatno razvijati.
Ako je roditeljsko vaspitavanje već i onako uzaludan posao, veća zarada će bar povećati šansu da dete živi u boljem delu grada, da pohađa školu sa odabranom decom i tako se kroz bolje društvo razvija u zdravijem okruženju. Sublimna poruka bi u najkraćem mogla biti: ako želite dobro svom detetu, radite i zarađujte – put ka boljoj ličnosti popločan je novcem. Vreme utrošeno na zarađivanje daje bolje efekte nego vreme utrošeno na vaspitavanje.
Podjednako su važne i implikacije koje ova teorija može imati za državu i društvo. Ona daje za pravo neoliberalnom konceptu neintervencionizma, slabe države i niskih poreza. Oporezivanje bogatih i davanje siromašnima samo je grubo mešanje u genetske poslove. Geni su bogate osudili na bogatstvo, a siromašne na nemaštinu, i takav usud država ne može promeniti.
Deca su, takođe, takva kakva su, pa ni tu pomoći nema. Racionalna država zbog toga neće gubiti vreme i trošiti novac na projekte socijalnog inženjeringa. Škole bi možda trebalo segregirati – kako loša deca ne bi kvarila onu dobru. Brojčano i akademsko jačanje privatnih škola je korak u tom pravcu. Naravno, i bolje delove grada bi verovatno trebalo ograditi bodljikavom žicom i tako njihove stanovnike zaštititi od onih drugih.
Ako je teorija tačna, zlo je determinisano genetikom i nepodložno korekciji – tu nema nikakve odgovornosti društva i sa društvom je sve u najboljem redu. Država zato ne greši kada problem asocijalnog ili kriminalnog ponašanja rešava gradnjom zatvora ili električnom stolicom, i ne rasipa sredstva na jačanje svojih socijalnih i vaspitnih funkcija.
Priča o genetskom determinizmu se ovde ne iscrpljuje. Iznete teze su delom oslonjene na teoriju „sebičnog gena“. Teorija koja dolazi iz sfere evolutivne biologije je fascinantna i, naravno, kontroverzna. Ričard Dokins, njen najpoznatiji promotor, danas je medijska megazvezda. Ova teorija je u različitim oblicima u opticaju poslednjih 40 godina, ali punu afirmaciju i popularnost stiče devedesetih prošlog veka. Teorija predstavlja radikalnu modifikaciju Darvinove teorije evolucije – po njoj se evolucija odvija na nivou gena. Organizmi, uključujući i čoveka, samo su prenosioci gena i instrumenti kojima se geni koriste u svojoj surovoj i sebičnoj težnji za reprodukcijom i preživljavanjem. Čovek, po tom konceptu, nije mnogo više od robota programiranog genima. Implikacije teorije „sebičnog gena“ su takođe odlično prilagođene novoj neoliberalnoj stvarnosti. To je međutim nova tema i za drugu priliku, ako je bude.
Mene ne čude ovakve ekstremne determinističke teorije, već koliko lako ljudi pristaju na njih.