Prvi je da se Volgogradu vrati ime Staljingrad koje je 1961. Hruščov ukinuo. Staljingrad je najvažnija bitka Drugog svetskog rata i simbol sovjetskog otpora koji poštuju, još uvek, čak i na Zapadu. Ilustracije radi, stanica metroa u Parizu nosi naziv Staljingrad, dok u srcu EU, u Briselu, postoji avenija Staljingrad. Ove nazive niko nije menjao, niti je imao potrebu da vrši vulgarnu, retroaktivnu „destaljinizaciju“.
Takođe, bilo bi dobro i da se Sankt-Peterburgu vrati stari naziv, ako ne Lenjingrad, onda svakako Petrograd. Car Nikolaj II je 1916, tokom rata s Nemačkom i Austrougarskom, preimenovao Sankt- Peterburg u Petrograd jer je bilo bizarno da prestonica Rusije nosi nemačko ime. Kada se 1991. glasalo da li da Lenjingrad promeni ime, ponuđena je samo opcija Sankt-Peterburg. Zanimljivo ili tužno, već kako ko voli.
Iako je promena imena gradova u skladu s političkim promenama neukusna, mislim da treba napraviti izuzetak. Bio bi to i simboličan raskid sa samoponižavanjem Rusije koje je predugo trajalo.
Odlični predlozi, s tim što smatram da bi naziv “Petrograd” bio primereniji, iz razloga koji su evidentni iz nastavka komentara.
Na Zapadu uglavnom blagonaklono gledaju na Lenjina i Trockog, ljude odrasle uglavnom u “nepravoslavnoj” sredini, koji su Rusiju tokom Velikog rata parkirali na kolena, dok Staljina, bivšeg pravoslavnog bogoslova, koji je Rusiju parkirao i u Berlin i u kosmos, redovno portretiraju kao monstruma. Postoje tu neke značajne nijanse, ali ova činjenica je pametnome dovoljna za početni orijentir u traganju za istinom.
Međutim, hagiografske tendencije prilikom opisivanja Staljinovog života kao preduslov zahtevaju ozbiljno neznanje. Aktivno je učestvovao u vandalizmu crkava i proganjanju ruskih hrišćana, sve do tridesetih – radi se, dakle, o očiglednom periodu potpunog gubitka ne samo moralnog, već i političkog kompasa. Definitivan otklon od te politike je usledio tek za vreme Drugog svetskog rata, kada je naredio da se Bogorodičine ikone nose pred Crvenom armijom. Prisilna kolektivizacija i glad koja je usledila otkrivaju potpuni ekonomski i administrativni šarlatanizam, uzrokovan dogmatskim pogledom na svet. Greške koje je pravio u Zimskom ratu, šaljući Ukrajince da ratuju na Arktiku, dale su moral Hitleru da napadne Rusiju. Inicijalni nemački udar je pokazao potpunu obaveštajno-komunikativnu nespremenost armije, zbog koje je u jednom momentu Staljin bio u šoku, ne preduzimajući ništa, i očekivajući da će zbog toga da ga uhapse. Ekonomiju, a naročito monetarnu politiku, kao i većina lidera socijalističkih zemalja, nije razumeo, i čvrsto se držao marksističke dogme o potpunoj centralizaciji. I sam pripadnik manjine, verovao je u politička prava manjina, učestvovao u pravljenju novih jurisdikcija za njih, a na čelo NKVD imenovao redovno njihove pripadnike (jednog jedinog i to devijantnog Rusa) koji su Ruse u gulag slali zbog neuporedivo blažih prestupa od gluposti zbog kojih su Staljina kažnjavali u bogosloviji. Podržavao je izmišljanje novih nacija, njihovih pisama i kultura, bez obzira na to da li su prijateljski raspoleženi prema zemlji domaćinu. U vremenu pre rezolucije Informbiroa, učinio je Brozu uslugu i poslao mu sovjetske stručnjake koji su rutinski sastavili makedonsku azbuku i standardizovali im jezik, dakle, uspeo je i nas da potkači. To verovanje o neophodnost jednake emancipacije svih etničkih grupa je i osnovni uzrok raspada države i današnjeg rata u Ukrajini. Potpuno bespotrebna totalitarna kontrola je katalizator klime u kojoj su daroviti ljudi, poput Solženjicina, izgubili patriotski instinkt, jer im je život uništen od takvog sistema. Naprimer, Kinezi su uprkos “marksizmu” opstali neokrnjeni kao državna celina i razvili se ekonomski, između ostalog, i zbog toga što su se odrekli dogme o centralizaciji, kao i one o davanja prava manjinama. Itd.
Sa druge strane, dobro je razumeo “koncept političkog”, odnosno da u politici, baš kao i u životu, postoji neprijatelj, kao i prijatelj. Ispravno je kao osnovnog neprijatelja prepoznao Zapad, koristeći izlizani dogmatski termin “kapitalisti”, a oko definisanja prijatelja je dosta lutao.
Inače, posao državnika nije da spava na slami u Kremlju ili na podu u Briselu, već da razume prethodno navedene stvari. Neverovatno je koliko su, u propagandnom smislu, efikasni ovi klišei o “skromnosti”, “radinosti”, “jednakosti”, “odsustvu korupcije”, “herojstvu u snežnoj oluji”, i slično.
@sosa
Nije baš lako praviti paralele društava kroz različite vremenske epohe. Loša vremena stvaraju jake ljude, a dobra slabe. Nikad nećemo saznati da li bi Koba u današnjem trenutku bio podjednako pošten i strog.
Svakog od svetskih velikana treba oslikati sa svim vrlinama i manama. Svaki lider ima ogromnu odgovornost, koja raste sa veličinom države, naroda. Taker Karlsson lepo navodi da svaki lider nosi u sebi dozu spremnosti na teške i ljudski nepopularne, nekad i zlocinačke odluke koje na kraju donesu opštu dobrobit.
Staljin je imao velika lutanja, uspeo je i da ugrozi budućnost SSSRa pred nacistima, mada iz ove perspektive gledano to je očigledno imanentna ruski problem vekovima. Naravno, ovi podaci koje navodite, o iskrenom odnosu prema sopstvenoj deci govore o sposobnosti da veruje u prave vrline i spremnosti na ličnu žrtvu koje bi pravi lideri morali da imaju.
Moj komentar je pre svega imao ideju da izjednači Staljina i sovjetski narode imajući u vidu nadljudske napore da se pobedi industrijska zaostalost, kasnije nacizam i ogromne žrtve koje su položene umesto pljačkanja drugih naroda. Jedno bez drugog verovatno ne bi uspeli, jer je Staljin znao mane svog naroda, a morao je da ga “nagazi” kako bi pobedio neman. Skupa cena je plaćena, nisam siguran da većina čovečanstva ima razumevanja i pijeteta prema toj borbi. Nikad nećemo saznati da li bi neke Staljinove greške manje koštale narod.
Profesor Meršajmera u intervjuu sa Pirsom Morganom upravo navodi sovjetsku pobedu nad nacizmom kao primer borbe protiv neprijatelja osvajača bez da se čine masovni ratni zločini. Iskreno, trebalo je imati petlju pred auditorijom, u ovom momentu, nazvati bacanje nuklearnih bombi i konvencionalna bombardovanja nemačkih i japanskih gradova ratnim zločinima i odati počast sovjetskoj borbi.
Vasilij, mlađi Staljinov sin je pohađao običnu školu. Bio je malo više nestašan, ali su svi znali čiji je sin i gledano mu je „kroz prste“. Staljinovo pismo njegovom razrednom starešini…
„Nastavniku, drugu Martišinu.
Dobio sam Vaše pismo o izgredima Vasilija Staljina. Hvala na pismu. Odgovaram sa velikim zakašnjenjem zbog prezauzetosti poslom. Molim Vas, izvinite.
Vasilij je razmažen momak osrednjih sposobnosti, neznalica koja nije uvek pravična, koja voli da ucenjuje slabe „rukovodioce“. On je često dripac slabe, tačnije neorganizovane volje. Razmazili su ga mnogi „kumovi“ i „kumići“ uz isticanje da je on „Staljinov sin“. Srećan sam što se u Vama našao makar jedan nastavnik dostojan poštovanja koji se prema Vasiliju odnosi kao prema svima i od klipana zahteva da se potčini školskom režimu.
Vasilija kvare direktori koje ste pomenuli, ljudi krpe kojima nije mesto u školi. A što drznik Vasilij još nije upropašten, to je zbog toga što u našoj zemlji još postoje nastavnici koji ne dozvoljavaju da razmaženi vlastelinov sin propadne. Moj Vam je savet: neka vaši zahtevi prema Vasiliju budu stroži i ne plašite se lažnih ucena i pretnji razmaženka da će „izvršiti samoubistvo“. U tome ćete imati moju podršku.
Nažalost, nemam mogućnost da se lično bakćem sa Vasilijem. Ali, obećavam Vam da ću ga s’ vremena na vreme zgrabiti za šiju.
Pozdrav.“
@Bojan 2
Iz današnje perspektive je posebno sve nadrealno.
Nije li potpuno nadrealno da je npr. Joška Broz, Titov unuk koji je i živeo kod Tita, ponavljao prvi razred gimnazije? Da li možete danas, u doba slobode, demokratije, prava, pravde… da zamislite situaciju da neki profa samo da keca npr. unuku Tome Grobara isl, a ne da ga obori na godinu?
Бојим се да имам превише разумевања па и симпатија за Стаљина, и да можда немам довољно критичке дистанце за објективан текст упркос обимној литератури коју сам прочитао.
Пошто већ причамо о Стаљину, волео бих да чујем од нашег домаћина да ли планира да о поменутом напише текст? Шарл де Гол је добио један и то стварно добар, па ме интересује хоће ли и његов савременик који је био на челу Совјетског Савеза?
@soso
Cenim da je malo nadrealno posedovati sve opisane kvalitete, malo previše hvalospeva iz perspektive imperije koja je nažalost relativno lako nestala, ostavljajući šakalima da je izjedaju…
Pri tom bi veliki zločin bio zaboraviti običnog ruskog/sovjetskog čoveka koji istrpeo Kobu i elitu. Mislim da barem rame uz rame idu, a i mislim da i moraju obavezno da se zajedno spominju.
Kao što rekoh, mislim da Nebojšina rečenica najbolje opisuje Staljina iz vremenski udaljene perspektive.
Drug Berija zapisao u svom dnevniku 10. aprila 1941. (ja lično i personalno preveo):
„Ja sam uvek sledio Kobu, i uvek ću slediti Kobu. Svi mi iz Politbiroa smo pametni ljudi, ali Koba je genije. Koliko ljudi je izgorelo na tome sto su mislili da su mnogo pametni, a Koba ludak, i ne vodi nas tamo gde treba. Tu su se pojavljivale opozicije, zagovori, grupe, frakcije i sva ta boranija oko Tuhačevskog, Zinovjeva, Rikova, Buharina i svog ostalog šljama. Na kraju je Koba uvek bio u pravu. I kada nešto pogreši, on to sam i ispravi.
Protiv Kobe se ne može. Narod njemu veruje, i zna da tovariš Staljin sve radi pravilno. A to što mi ne razumemo i bučemo, to gore po nas. Kad vreme prođe, svi vidimo da je Koba bio u pravu. Tako je to uvek bilo, i tako će i biti.
Nismo hteli industrijalizaciju, nismo hteli kolektivizaciju, koliko krvi je proliveno, koliko je bilo protivljenja. A koliko smo jaukali: „Koba nas vodi u smrt! Koba tvrdoglav!“
A kako se sve završilo! Za deset godina imamo sasvim drugačiju državu. I drugačiju ekonomiju i ljude. Kadrovi rešavaju sve. Ali te kadrove je trebalo stvoriti. Stvorili smo, vaspitali. A Koba je vodio i dalje ce voditi.“
Naš Drug Koba, genije i natčovek je zatekao srednje jadnu feudalnu državu sa 86% potpuno nepismenog stanovništva, koja je najmanje 50 godina zaostajala za Zapadom, a nakon 30 godina iza sebe ostavio naučnu, ekonomsku, industrijsku, vojnu, kulturnu, sportsku… velesilu, broj 1 ili broj 2 na svetu. Zatekao je sa ralima i volovima, blatom i kokošijim govanjcima po dvorištima, a ostavio sa Sputnjicima i svemirskim programima, sa nuklearnim podmornicama i iskorenjenom nepismenošću, sa metroom čija svaka stanica izgleda kao da si ušao u muzej i Moskvom kao lukom koja izlazi na pet mora, sa 9.000 novih krupnih industrijskih preduzeća… Usput odbranivši svoju zemlju i od nacizma i najveće vojne invazije u ljudskoj istoriji, i od pljačkaškog imperijalizma.
Sin seljaka je spavao na vojničkom krevetu i presvlačio dve vojničke uniforme, letnju i zimsku. Sahranjen je u iscepanim čarapama, a od lične imovine za ostavinsku raspravu ostavio po nekoliko olovaka i naliv-pera, knjiga, lula i izgrebanih gramofonskih ploča. Oba sina mu se tokom WW2 borila u prvim redovima. Stariji Jakov ubijen 1943. u nemačkom logoru, a kada je Berija pitao Staljina zašto, na nemački predlog, ne razmene Jakova za nemačkog generala, jer ih i onako imaju još 50 u zarobljeništvu, Staljin mu je rekao – A šta će reći sovjetski narod što ja razmenjujem svog sina, dok njihova deca ginu. I nakon rata mu mlađi sin i ćerka živeli najprosečnijim životom u državi.
Zato se mnogi i danas, nakon 70 godina, pa i u samoj Rusiji, preznojavaju kada se sete našeg Druga Brke, probude se ponekad u košmaru kada sanjaju da se pojavio još jedan takav i da oni ostaju bez imovine koju su „generacijama pošteno sticali“. Zato i danas, pa i u samom Londonu, na zidu sobe nekog radnika visi Staljinova slika, jer je i njemu u doba Brke bilo bolje zato što mu se gazda plašio da se i tu ne prelije pravednija raspodela i crvena pravda.
Do zemlje se klanjam senama Velikog Staljina.
@Robert, Nebojša Katić
Govor se desio. Prvi rezultat na Google-u, „International Churchill Society“ i neki profesor istorije – https://winstonchurchill.org/publications/finest-hour/finest-hour-133/riddles-mysteries-enigmas-what-did-wsc-say-about-stalin/
… ali ga profesor datira u drugo vreme i u Donji, a ne Gornji dom. Kaže da je Molotov u svojim memoarima napravio ovu zabunu. Pojma nemam.
Izvor ovoga ovde je pokojni Branko Kitanović, koji je za života naskupljao na desetine ili i stotine tih citata o našem Drugu Brki, i čitao ih na nekoj proslavi godišnjice pre 20-ak godina (pored Čerčila i Ruzvelt, de Gol, Ajnštajn, Bertrand Rasel, Tomas Man, Luj Aragon, Žolio Kiri, Šolohov, Tomas Man, Lenjin, Vasiljevski, Žukov…) Jedan papirnati primerak je dospeo i do mene, a ja samo uradio OCR i ovde Copy/Paste.
Moguće da je Kitanović uzeo govor iz memora Molotova (i pogrešno ga datirao), jer je on prevodio na srpski sve te sovjetske memoare, knjige o velikim bitkama isl. Moguće i da je 1959. u Gornjem domu neko drugi samo pročitao Čerčilov govor. Moguće i da je lažljivi Robert Konkvest tu nešto mutio vodu… Ali se, po svemu sudeći, govor desio. Pa kad god.
Govor pominje i Vladimir Karpov u svojoj knjizi „Generalisimus“, prevedenu na naš jezik i koju, uzgred, preporučujem za čitanje onima koje zanima lik i delo Velikog Staljina, a ne propaganda za bezmozgoviće, „Kako sam potpuno nevin dospeo u Gulag“, „Kako je zli Staljin pobio 110 miliona ljudi u državi koja je imala 135 miliona stanovnika“, „Kako je zli Lenjin došao u blindiranom vozu sa zlatom u vrednosti 666 miliona dolara da uništi ruski narod“ isl.
Pod O strana 124: „Oregon, država ….Oblast su naseljavale mnoga indijanska plemena kada je 1792 godine kapetan Robert Gray istraživao reku Kolumbiju, dajući USA pravo na tu oblast.“
Pre nekih petnaestak godina je kod nas izašlo mini izdanje Britanike. Nekih dvadesetak malih knjižica. Ova rečenica iznad stoji u jednoj. Moj otac je knjižice čitao veoma pažljivo i pravio recenziju. Recenzija je bila obimna, pošto je ovakvih propagandnih stavova bilo na pretek, kao i gramatičkih i štamparskih grešaka. Svoj rad je slao uredništvu Politike da objave, međutim tada su tzv demokrate bile na vlast.
Ovakav stav odslikava stanje mentaliteta na zapadu. On traje već vekovima i ništa se ni danas nije promenilo. Generacije njihovih akademskih građana se učilo da žive na ovakvim mantrama.
U pitanju je jedna prevarantska – hohštaplerska – nasilnička civilizacija. Rekao sam sebi da nikad više neću uzimati u razmatranje ono što pišu u svojim udžbenicima i medijima. Ovde bi uključio i Wikipediju, recimo. Može samo ono što je van korporacija i država.
Mislim da narodi koji raskidaju sa prošlošću obično nadrljaju. U krajnjoj varijanti, Rusija je raskidanje sa prošlošću platila barem dva put, jednom propašću 90-tih, pre toga jedan drugi raskid sa prošlošću početkom XX veka… Rekao bih da je daleko bolji model suočavanja sa prošlošću ceniti najbolje iz svoje prošlosti, a izvući pouke iz loših odluka i događaja iz nje. Nažalost, to je utopija, ideal. U slučaju Rusije deluje da je njen oporavak krenuo onda kad je pomirila obe prošlosti. Ostaje još samo raskid sa zabludom na temu Evrope. Čudan je taj genetski kompleks niže vrednosti slovenskih naroda.
Tehnički gledano, većina zapadnih država ne bi danas postojale da su raskidale sa zlodelima koje su činile, ako već pokušavamo da moralno sudimo o prošlosti. Rusija ima i te kako čime da se podiči na period SSSR tako da je prilično nerealno iz perspektive jedinke suditi o istoriji najveće države na svetu.
Nebojša ovde davno napisao na temu Staljina jednu, barem meni (obzirom da mi dotični čika nikad nije bio simpatičan), veliku rečenicu koju ću parafrazirati pošto ne mogu da je nađem. Staljin gledan iz perspektive sudbine pojedinca ne stoji baš najbolje, al kad se izmakne dalje i pogleda sudbina naroda i države, postaje jasnije zašto mu je uvek popularno zalepiti etiketu najvećeg zločinca. Što se mene tiče vrhunski rečeno, pa svako može da odabere šta mu odgovara na temu Staljina.
Rusija ima velikih problema sa visokim procent razvedenih brakova,kao i negativnim prirastajem.Po apsolutnom broju abortusa,medju prvima je u svetu,ako ne i zalosno prva.Od gradova,tu su jos i Toljati,kao i Engels…Misli da jos uvek veliki broj skola nosi samo numericki naziv umeso da nose ime po ruskim velikanima.Naravno,tu je i Lenjinov mauzolej..Mada mi se vise svidjao naziv Lenjingrad nego danasnje ime,gde moram da lomim jezik.
У Британици, у Макропедији, постоји дуг текст о Стаљину али се нигде не помиње Черчилов говор, ако га је уопште било. Али није спорно да су они који су били у контакту са Стаљином били импресионирани његовом личношћу. Узред, Хитлер је неупредиво више поштовао Стаљина него Черчила.
Ружење Стаљина је било веома популарно после Хрушчовљевог „тајног“ реферата и ишло је линијом коју су зацртали Троцки и троцкисти.
Проверио сам и у зборнику Черчилових говора. У 1959. Черчил je одржао седам говора и Стаљин се помиње само у пролазу. У говорима из марта 1953, после Стаљинове смрти, Черчил као да није ни приметио да је Стаљин умро.
@soso Da li ste proverili da li u enciklopediji Britanika postoji takav tekst? Postoji dosta polemika o tome da se taj govor ikada desio (malo je verovatno da bi Čerčil tako govorio o Staljinu).
Nažalost, Hruščov se nije slagao s tom ocenom i Staljina je proglasio mediokritetom … a onda je, usput, poklonio i Krim Ukrajini.
Ser Vinston Čerčil, jedan od najvećih protivnika komunizma, organizator napada na mladu Sovjetsku republiku i kasnije inspirator „Hladnog rata“, predsednik britanske vlade tokom WW2 i jedan od najistaknutijih buržoaskih političara u istoriji.
Govor koji je održao u Gornjem domu britanskog parlamenta 28. decembra 1959. godine, a povodom 80 godina od rođenja Josifa Visarionoviča Staljina:
(Govor je prenet iz enciklopedije „Britanika“.)
„Za Rusiju je bila velika sreća što se u godinama najtežih iskušenja na njenom čelu nalazio genije i nepokolebljivi vojskovođa J. V. Staljin. On je bio velika ličnost koja je imponovala našem žestokom vremenu, vremenu u kome je protekao njegov život. Staljin je bio čovek neobične energije, neobično velike erudicije, nesalomljive volje, oštar, žestok, nepoštedan kako u poslu, tako i u razgovoru. Bio je čovek kome čak ni ja, koji sam vaspitavan u Engleskom parlamentu, nisam uspevao da se suprotstavim. Staljin je, pre svega, posedovao izrazito osećanje za humor i sarkazam, kao i sposobnost da precizno izražava svoje misli.
Staljin je svoje govore pisao isključivo sam. Iz njegovih dela uvek je izbijala životna snaga. Ta snaga je toliko velika da ga je učinila neponovljivom ličnošću među rukovodiocima svih vremena i svih naroda. Staljin je prilikom susreta ostavljao veličanstveni utisak. Njegov uticaj na ljude bio je neodoljiv. Kada je ulazio u dvoranu na sednice Konferencije u Jalti, svi smo mi kao po komandi, ustajali i, da stvar bude još čudnija, zbog nečega držali ruke priljubljene uz šavove na pantalonama.
Staljin je bio izuzetno mudar i veoma osmišljen. Bio je neprevaziđeni majstor koji je i u najtežim trenucima umeo da pronalazi izlaz iz najbezizlaznijih situacija. U najtragičnijim momentima , kao i u trenucima slavlja i trijumfa bio je podjednako suzdržan, nikada se ne prepuštajući emocijama. Takođe je bio veoma složena licnost.
Staljin je stvorio i potčinio sebi ogromnu imperiju. Bio je to čovek koji je svoga neprijatelja uništavao rukama svojih neprijatelja. Prisilio je čak i nas, koje je nazivao imperijalistima, da ratujemo jedni protiv drugih.
Staljin je bio veliki, bez premca diktator, ali to je odgovaralo Rusiji. On je primio Rusiju sa drvenom ralicom, a ostavio ju je opremljenu atomskim oružjem i raketama. Ne, ma šta ko govorio o njemu, takve ljude istorija i narod nikada ne zaboravljaju.“
Русија мора првенствено раскинути са крвавом, русофобном комунистичком прошлошћу оличеном у Лењиновом маузолеју.