EPS je na putu da postane akcionarsko društvo i to je prvi korak u pravcu njegove delimične ili potpune privatizacije. U Srbiji, bar kada su veliki sistemi u pitanju, reč privatizacija služi kao eufemizam za prodaju preduzeća strancima. Mora biti da ljubitelji rasprodaje svega postojećeg s ushićenjem čekaju taj sretni trenutak kada će se Srbija ratosiljati još jednog državnog balasta i tako osvežena i ekonomski pročišćena nastaviti putem svoje afrikanizacije. U opštem haosu, domaćem i globalnom, prodaja EPS-a bi mogla proći lakše nego u nekim mirnijim vremenima.
Za vladu bi prodaja EPS-a mogla biti vrlo ugodna i korisna. Prodajom bi se mogao obezbediti devizni priliv koji bi privremeno smanjio zjapeću budžetsku rupu, oslobodio državu potrebe da ulaže u energetski sektor i da se zadužuje po tom osnovu. Umesto budžetskog odliva, eto Srbiji priliva. Bilo bi tu možda i privatne koristi, kako je to inače red u poslovima „privatizacione vrste“ … i ne samo u državama „srpske vrste“. Ako bi vlast krenula putem privatizacije, nema sumnje da bi veliki broj analitičara i „influensera“ podržao ovakvu odluku bilo po nalogu vlasti, bilo po ideološkom afinitetu ili nalogu spolja.
Argumenata za privatizaciju ne manjka – privatizacija bi značila da je došao kraj neodgovornom odnosu prema EPS-u i kadrovskoj politici oslonjenoj na eksperte iz prehrambeno-uslužnog sektora. Partije na vlasti, bilo koje vlasti, izgubile bi mogućnost da svoje uboge i nesposobne članove uhlebljuju o državnom trošku ili da „svoja“ privatna preduzeća bogate na račun EPS-a. Potencijalni problemi u snabdevanju strujom ove zime mogli bi dodatno da ojačaju pomenutu argumentaciju.
Ovakvom (pro)privatizacionom narativu ide na ruku što je proces urušavanja EPS-a nesporan i jasno vidljiv. (Dilema bi mogla biti da li je EPS ruiniran samo partijskim šarlatanstvom, dakle spontano, ili je to rezultat dvodecenijskog projekta uništavanja preduzeća kako bi se oborila njegova vrednost a potom iznudila i prodaja.) Rečju, sve pomenuto ide na vodu argumentacije da je samo privatna svojina garancija efikasnosti preduzeća, ili kako bi pristalice prodaje svega postojećeg učeno i ubojito poentirale – zar nije logično da o preduzeću bolje brine privatni vlasnik nego država?
Može biti da je ova argumentacija logički ubojita ali je empirijski promašena. Struja ili voda, na primer, strateške su robe kod kojih je sigurnost snabdevanja po razumnim cenama važnija od profitnih interesa snabdevača. Reč je o tržištima koja su prirodni monopoli i/ili funkcionišu na monopolskim ili oligopolskim principima. A kada je tržišni ambijent takav, nema tržišne utakmice od koje bi potrošači imali koristi. Naprotiv. U interesu preduzeća i njegovih privatnih vlasnika je da cenu struje podignu u nebesa, a da pri tome što manji deo profita ulažu u razvoj i jačanje sigurnosti snabdevanja. Vlasnici najviše vole da ulažu u svoje džepove. Sve promašaje i propuste snabdevači će uvek kompenzirati ili novim podizanjem cena ili će iznuditi subvencije države. Naivno je verovati kako regulatorne agencije, koje treba da brinu o interesima potrošača, nude zaštitu od monopolističke zloupotrebe tržišne pozicije.
Iskustvo Francuske je dobar i poučan primer. Jedna od najjačih svetskih elektroprivreda je pre petnaestak godina odlučila da krene putem svojih anglosaksonskih uzora. Izvršena je delimična privatizacija koja je trebalo da obezbedi da EDF, ponos Francuske, bude još uspešnije preduzeće. EDF je tako „ojačao“, da je danas više od polovine nuklearnih elektrana (a to je glavni izvor struje u Francuskoj) van stroja zbog korozije i lošeg održavanja. Francuska je od izvoznika struje postala uvoznik, i to u najgorem trenutku. Epilog te priče je da francuska država ovih dana okončava proces renacionalizacije EDF-a. Kako je to objasnila francuska premijerka, u uslovima dramatičnih klimatskih promena, država mora imati punu kontrolu nad svojom energetskom budućnošću. Prevedeno, privatizacija je sjajna stvar pod uslovom da vas je baš briga za energetsku budućnost i za interese građana i privrede.
Ali kako pomiriti zalaganje da energetski sistem ostane u rukama države, kada država loše upravlja EPS-om? Odgovor je jednostavan – potrebna je profesionalizacija upravljanja sistemom i drugačija kadrovska politika. Tome nije prepreka državno vlasništvo već bezočna partijska bahatost. Pritisak javnosti da se EPS ne prodaje već da se profesionalizuje morao bi biti sistematski i uporan. To bi bila i dobra prilika da opozicija pokaže da nije instrument stranih ekonomskih interesa bilo s koje strane sveta da dolaze.
Na kraju, ali izuzetno važno – u startu bi trebalo zaboraviti i svaku ideju o javno-privatnom partnerstvu kao tobože konstruktivnom kompromisu kada je reč o reformi državnih monopola. Taj model uvek završava na štetu državnog partnera, najgori je od svih loših modela i gori je čak i od privatizacije. Na takve ideje više ne nasedaju ni liberalne razvijene države.
За Ганета
Десило се оно,што се дешава са 15% наше територије.
Сада би требало ваљда да свима буде јасно,нарочито онима,који тврде да је време да се решимо тог терета (Косова),да ако највиши државни органи не поштују Устав,неће поштовати ни један једини закон.Улазимо у диктатуру Брозовог типа,где се „не морамо баш држати закона,као пијан плота“.
Da li je nekom poznato gde se dedoše naše akcije EPS-a?
Koliko vidim država uzima sve, a po prvoj verziji zakona 15% je trebalo podeliti građanima….. Svi o Kosovu, Rusiji, au, au, drž ne daj……. i koliko vidim nestadoše naše akcije. Niko o ovome ni reč.
PS:
G. Dinkić je obećao 1.000 evra od akcija državnih firmi među kojima je bio i EPS.
Ja sam analizirao i uprkos svima došao do zaključka da se je privatizacija sprovela do 2008 godine da bi građani dobili daleko više od 1.000. evra. Čovek nije lagao kao što misle svi, čak je cifru od 1.000. evra vrlo konzervativno procenio. Te akcije bi 2007 vredele mnogo više od 1.000 EVRA po građaninu.
За Стевана – У вези с ценом струје могу само да нагађам. У сваком случају, и без приватизације ЕПС-а, цене би морале да порасту за око 50% у односу на садашње. Можда би цене у Бугарској ту биле добар оријентир.
http://www.nspm.rs/hronika/n1-zvanicno-odluceno-eps-vise-nije-javno-preduzece.-sa-tri-glasa-za-i-jednim-uzdrzanim-nadzorni-odbor-elektroprivrede-srbije-usvojio-je-izmenu-osnivackog-akta-i-prelazak-iz-javnog-preduzeca-u-akcionarsko-drustvo.html
Господине Катићу, шта мислите, колико ће нам у будућности струја бити скупља?
Ne vidim nikakav zdrav ekonomski razlog zašto bi neko kupio EPS. Razlog je veoma poznat, globalisti su stavili zabranu na fosilna goriva, lignit jeste fosilno gorivo. Lignit je značajan deo EPS-a.
Moguće je da ga kupi neka kompanija u rukama globalista, ali ne iz ekonomskih razloga, već maltuzijanskih. Da pridave ovaj narod, kao što to rade već na zapadu.
Ovaj narod nema para za njihove moderne solarne panele i vetrenjače. Za nuklearku nismo pogodni jer i sama amerika pola svog goriva uvozi iz Rusije.
Evo intervju još jednog stručnjaka. Vredi pročitati
(https://energijabalkana.net/domaca-pamet-kljucni-resurs-za-razvoj-srpske-energetike/)
„Камату не знамо, али ће сигурно бити знатно нижа од тржишне.“
(Nebojša Katić, 03/11/2022 u 08:46)
Из незваничног извора сазнајемо да ће камата бити око 2,5 одсто:
„Srbija će za naredne dve godine dobiti 2,4 milijarde dolara sa kamatom od oko 2,5 odsto, najnižom koja se trenutno može dobiti, odnosno za oko dve trećine manjom od one po kojoj bi mogla da se zaduži na tržištu. (…)
Sve u svemu, kao što vidimo, Zapad hoće da nas uništi tako što nam daje novac da bismo mogli da preživimo.“
https://pescanik.net/sanu-i-mmf/
Ми користимо старе багере и технологију, сад кад дође Немац па донесе модерну технологију има да буде милина.
Не знам како може да се пореди Француска и Британија са нама. То су развијене земље а ми користимо технологију из Источне Немачке.
Privatizacije EPSa bi bila i izvanredan izgovor za sadasnju vladu da krivicu za povecanje cene struje, sadasnja cena je potpuno neodrziva imajuci u vidu trenutnu situaciju na trzistu energenata, prebaci na stranog vlasnika, i tako delimicno preusmeri nezadovoljstvo stanovnistva suocenog sa strahovitim padom zivotnog standarda. Pa da bude “Nemci dizu cenu struje”, a ne “Vucic dize cenu struje”.
@Milovan Vučinić
„Apsolutno ste u pravu za sve, ali u momentu kada je rađena privatizacija ovde u UK to je bilo dobro. Nažalost sada se ispostavilo da nije dobro za građane“
Jel privatizacija bila dobra ili nije bila dobra? Kako nešto može da bude u jednom trenutku dobro, a u drugom loše? Profit je pokvario?!? Zar profit i nije bio polazna osnova?!?
Da Nebojša nije naveo katastrofalne posledice privatizacije vitalnih egzistencijalnih resursa u UK, na osnovu vašeg prvog komentara mi bi smo mislili da je privatizacija dobra stvar.
Inače vaš neverovatno kontroverzan stav vrlo dobro opisuje razmišljanje većine stanovnika na temu privatizacija, kao i „zavadi pa vladaj“ mehanizam kojim duboka država upravlja. Ono što je jako opasno je što se bez trunke razmišljanja iznose stavovi.
Kad su u pitanju vitalni resursi, bolja je svaka propala domaća firma nego profitabilna strana. „Zgarište“ propale firme možda nekad neko pokolenje i očisti, sagradi novo. Profitabilnu stranu firmu jedino rata i pljačka vraćaju tamo gde joj je mesto, ljudima koji tu žive.
Za gospodina Katića:
Apsolutno ste u pravu za sve, ali u momentu kada je rađena privatizacija ovde u UK to je bilo dobro. Nažalost sada se ispostavilo da nije dobro za građane i sada se plaća cena liberalne ekonomije. Gleda se samo profit.
Za g. Katića,
Hvala za info.
“Информација НБС-а је, бар из мог угла, некорисна и не садржи ни једну битну информацију.”
Isti slučaj je i sa mnom. Ja sam čak gledao i dnevnik da bih čuo o čemu se radi i samo sam se nervirao.
За Ганета – Заборавих. ММФ мисли да би курс требало да буде флексибилнији иако разуме позицију НБС. Што се инвестирања резерви у криптовалуте тиче, НБС је демантовала ту информацију. Верујем да је тако, јер би у супротном то био највећи скандал у новијој историји НБС.
За Александра – Незамисливо ми је да је неком могло пасти на памет да у кредитни уговор уграђује ЕПС као залог, а да се то не зна. Ако би Кинези изнудили преузимање ЕПС-а, то би било дочекано на нож у опозиционој јавности и медијима, а ни ЕУ на то не би гледала благонаклоно. Узгред, не видим никога ко би на то могао гледати толерантно. С друге стране, какав западни инвеститор би у том смислу прошао засигурно много боље.
РТБ Бор и Смедерево су мало другачији случајеви. Кинези су ту углавном преузели оно што западне фирме нису желеле. ЕПС је мало другачија прича и верује да ту има доста интересовања на западној страни.
За Милована Вучинића – Као што помињем у тексту, приватизација у Србији подразумева продају ресурса странцима. Држави су очајнички потребне девизе, а када би се систем и приватизовао кроз понуду деоница домаћим актерима, за власти то није нови новац већ само прерасподела онога што је већ у Србији.
Што се УК тиче, приватизација монопола није усрећила грађане. Приватизација водовода је катастрофалан промашај и о томе је коначно почело да се гласније пише. У Лондону су због неулагања губици воде огромни, УК има проблем с ЕУ јер се непрочишћена воду избацује у море итд. Власници више брину о дивидендама него о водоснабдевању. Телефонија и интернет су нпр. много скупљи него у либералној УК него у дирижистичкој Француској, исто важи и за струју. УК није направила фонд у који би се сливао део прихода од нафте у Северном мору већ је све отишло у приватне џепове, итд.
Postovani g.Katicu,hvala Vam na komentaru.Ne znam sta pise u raznim ugovorima sa Kinezima,samo prenosim ono sto sam procitao kod novinara kome verujem.Ne verujem da bi Kinezima pala popularnost u Srbiji ako bi preuzeli EPS.Uvek se moze ubediti narod da su dosli da spasu EPS,kao sto je bilo i sa RTB u Boru ili Zelezarom Smederevo.A i oni su se izvestli u tzv mekoj moci,prekjuce je na CGTN-u bila emisija od pola sata o auto-putu u Crnoj Gori,njegovoj izgradnji i benefitima saradnje sa kineskom firmom CRBC…Vise me brine brzina sa kojom je „dogovoren“ aranzman sa MMF-om.Sam Bog zna sta je tu potpisano.Sama brzina mi govori dve stvari: da nam gori pod nogama i da vise niko nije spreman da nam pozajmi zutu banku pod iole normalnim uslovima.A uvek imam na umu naslov jednog eseja D.Kalajica :“Pozovi MMF radi samoubistva“.
За Ганета – За сада се види само сажетак договора са ММФ-ом без детаља. Знамо да је аранжман на две године и да је реч о потенцијалном кредиту до 2,4 млрд. евра. Камату не знамо, али ће сигурно бити знатно нижа од тржишне. ММФ очекује да ће стопа раста у 2022. бити око 2,5% и 2,25% у 2023. Дефицит текућег биланса би у 2022. и 2023. требало да буде око 9% БДП. То нису добре цифре, поготово нису добре цифре везане за текући биланс.
Кратка информација о разговорима је на сајту НБС-а, а на сајту ММФ има више детаља. Информација НБС-а је, бар из мог угла, некорисна и не садржи ни једну битну информацију.
Za g. Katića,
Da li može negde da se nađe da se pročita sporazum sa MMF-om? Konkretno me zanima po kojim kamatnim stopama smo uzeli kredit i na koji rok, na kakve mere racionalizacije smo se obavezali, zanima me i stav MMF o kursu EUR-RSD itd. Kako to da saznam?
Što se tiče privatizacije EPS-a, imam osećaj da ako je ne privatizujemo odmah za neku godinu ćemo moliti nekoga da je uzme za dinar. Mislim da niste svesni rasula u javnim preduzećima. Ono što su neki komentatori naveli samo je vrh ledenog brega. Mislim da grešite sa stavom da se EPS-om može bolje upravljati. Niste svesni sa kakvim talibanima imate posla i kakavi su sve čečeni ušli u EPS. Po meni već doveden do tačke kada popravka više nema. Privatizacija je jedini način da se nešto spase. Žao mi je što ovo pišem, nisam pristalica privatizacije monopola, javnih preduzeća ali mislim da smo dovedeni do tačke nakon koje povratka nema.
Poštovani gospodine Katiću, čitam vaše tekstove sa zadovoljstvom. Živim u Londonu kao i vi, došao sam ovde sredinom osamdesetih kada je privatizacija državnih firmi bila u jeku. Margaret Tačer je izjavila da država ne treba da se bavi upravljanjem preduzeća već da obezbedi uslove za zdravo poslovanje. Kako što i sami znate ona je prvo rasturila sindikate pa onda izvršila privatizaciju (IPO) gde je svaki građanin mogao da postane vlasnik akcija BP-a, BT-a , London electricity itd.
U Srbiji tako nešto uraditi je nemoguće. Srbija nema ni jednu investicionu banku, investicione fondove nema razvijen deoničarski duh, ljudi tamo nemaju osnovno obrazovanje iz finansija. Politički otpor će biti veliki a EPS , Telekom i ostale utility kompanije ( voda, čistoća itd) trebalo je odavno privatizovati. Ja cenim vaš patriotizam ali vi živite u uređenoj državi a Srbija je daleko od toga.
За Андреја – Спољни дуг Србије је тако висок, да то може изнудити продају све и да власт то не жели, у шта нисам сигуран. Угодно је продавати.
Ne verujem da ce ova vlast uci u tu avanturu. Svesni su da im EPS sluzi da jeftinom strujom snabdeva stanovnistvo i privredu, da zaposli surnjaje i jetrve, a i da izvlace milione preko burazerskih sema. Drugu i trecu stvar bi mozda i mogli da pregrme, ali prvu bojim se da ne. Pre par meseci sam gledao oglase za stanove u centralnim beogradskim opstinama. U soku sam jos uvek da se vise od polovine stanova koje sam video greju na struju. Stari grad, Vracar, Zvezdara, Savski venac – skoro sve TA peci ili u novim zgradama invertorske klime i toplotne pumpe. To je uzasno mnogo glasova….
Poslala sam Vam zahtev da budemo FB prijatelji, ali sam u međuvremenu podelila Vašu objavu u mom postu. Hvala Vama.
За Јелену – Знам да је мој блог „забрањен“, иако не знам зашто. Ако сте на ФБ, онда можете поделити моју објаву која је на ФБ. То изгледа да још увек може. Хвала.
Fejsbuk mi nije dao da direktno podelim twkst sa Vašeg bloga sa objašnjenjem da je sadržaj prijavljen kao abusive. Zatim sam pokušala da indirektno podelim kopirani deo teksta uz link. Opet ne vredi – prijavljeno kao spam. Htedoh da Vas obavestim.
За Александра – Могуће да је тако како се шушка, али захтев Кинеза, ако га уопште има, мора имати основ у неком од уговара за кредит. Поверилац не може тражити нешто чега у уговору нема. Чини ми се и да такви захтеви не би допринели популарности Кине у Србији, а ни другде.
Ne bih da budem ptica zloslutnica,ali dobro obavesteni novinari pisu,da je Kina odbila da nam reprogramira dugove koji dosoevaju ove i sledece godine i trazi da se plati u naturi.Merkaju Telekom i drzavnu plodnu zemlju,ali nisu gadljivi ni na EPS.Osim toga,pitanje je i sta ce MMF traziti da bi nam odobrili ovaj stand-bye aranzman…Vreme ce pokazati sta je istina,ali svako treba da radi ono sto moze da bi se to sprecilo,a g.Katic to svakako radi,sto pokazije i ovaj i ovakav tekst.Hvala Vam.
Poštovani g. Katiću,
Hvala Vam za ovaj članak. Sa nestrpljenjem sam iščekivala kad ćete obraditi ovu temu, jer sam Vam to pitanje i postavila pre oko 2 meseca. Činjenica je da se u javnosti špekuliše i da se očekuje da će do ovakvog ishoda na kraju doći (na žalost). Ipak sam mišljenja da upravo analiza i podaci koje ste izneli, kao i primer Francuske, mogu da doprinesu da se taj scenario ipak ne dogodi i da se izvrši pritisak kako bi se spaslo šta se spasiti da, dok ne dođe vreme da se upravljanje državnim preduzećima prepusti sposobnom rukovodstvu, a ne partijskim igračima.
Svako dobro i nastavite da iznosite istinu.
EPS ne bi trebalo prodati, ali on će se svakako prodati. Većina našeg naroda ne razume posledice prodaje, pa se neće buniti.
Želeo bih samo da ukažem na jedan paradoks kada je o partijskom zapošljavanju reč. Nije problem što se u državna preduzeća šalju partijski ljudi. To se i u prošlosti dešavalo, kada nam je svima bilo „bolje“.
Problem je u tome što je Srbija postala, na insistiranje zapadnih sila, više-partijska država. To je omogućilo zapošljavanje daleko većeg broja ljudi, koji bi inače u jednopartijskom sistemu bili proglašeni nepodobnim ili nesposobnim. Ključ uspeha prošlog modela je bila kontrola kadrova. Danas te kontrole nema.
Zato dobijete haos kada dođu izbori, jer se trenutna partija i njeni koalicioni partneri na vlasti panično bore za kontrolu nad tim strateškim preduzećima. Takvih problema prije nije bilo. Oni prouzrokuju manjak profesionalizma i loše, kratkoročne odluke.