Aleksandar II je 24.4.1887. objavio rat Turskoj. Jedan od ciljeva rata je bio i da se pomogne balkanskim narodima da se potpuno oslobode turske vlasti. (Srbija se decembra 1877. pridružila ratu protiv Turaka.) U početku rata Rusima nije najbolje išlo i u Rusiji je bilo dosta onih koji su kritikovali rat i rusku politiku. Zapadna Evropa i Vatikan bili su na turskoj strani. Ovo su komentari Dostojevskog vezani za taj rat*:
„Oni koji veruju u moć Turaka pominju, međutim, njihove puške koje su navodno bolje od naših, njihovu artiljeriju koja je, takođe, navodno bolja od naše. Ali takvi, u suštini, neće da priznaju da mi ne ratujemo samo protiv Turske nego protiv mnogih evropskih država, oni zaboravljaju da ima mnogo Engleza koji služe kao oficiri u turskoj vojsci i da se Turci naoružavaju uz pomoć evropskog novca, da evropska diplomatija veoma često staje na put našim planovima još od početka rata, lišavajući nas tako pomoći naših prirodnih saveznika, lišavajući nas čak pravih puteva koji od nas vode prema Turskoj. Osim toga, Evropa je tom svojom mržnjom prema nama ohrabrila fanatizam Turaka …“
„U Evropi su, kao kruna svega toga, nedavno, kako-tako, prikupili veliki zajam u korist Turaka, na štetu po vlastiti džep … „
„Napustiti slovensku ideju i ostaviti bez rešenja problem o sudbini istočnoga hrišćanstva (NB — to je suština istočnog pitanja) — to znači razbiti u paramparčad zdanje Rusije i umesto nje izmisliti nešto novo što više neće ličiti na Rusiju. … Tu ideju sada ne vide i ne priznaju samo oni slepi ruski »Evropljani« i s njima zajedno još i, na njihovu sramotu, berzanski kraljevi i kombinatori. Berzanski moćnici su za mene, uslovno govoreći, svi oni Rusi danas koji osim svog džepa ne vide nikakvu Rusiju i koji na sve gledaju isključivo s tačke gledišta koja je važna za njihov džep. Oni danas u horu galame o zastoju trgovine, o krizi na tržištu i o devalvaciji rublje.“
„Da mi nismo započeli ovaj sadašnji rat posle onih ciničnih izazova koje nam je upućivao neprijatelj, posle onih uvreda kojima nas je obasipao, da nismo pritekli u pomoć mučenicima koji su zlostavljani — mi bismo danas prezirali sebe …“
*Dnevnik pisca 1877-1881 (str. 302-304)
Dostojevski je na prvom mestu poznavalac ljudske duše. Većina komentatora, koja nije detaljno pročitala njegova književna dela, često navodi njegove stavove iz Dnevnika pisca, koji imaju politički karakter. Oni su nesumnjivo patriotski, ali u njegovo doba Rusija je bila ogromna carevina, koja je u svom sastavu imala i veliki deo današnje Poljske. Obrnuto, pre Ivana Groznog, Moskva je bila deo Poljske. Politička dijalektika nije jača strana većine pisaca pre 20. veka. Nobelovac H. Sjenkjevič, rođen u delu današnje Poljske, koji je tada bio deo Ruske Imperije, u svojim delima, Ognjem i mačem, Pan Volodjovski, Potop itd. smatra da bi današnja Ukrajina trebalo da bude deo Poljske.
Industrijska revolucija, kao i većina procesa u prirodi (ako nema predatora ) ima eksponencijalni porast. U početku ima beznačajan efekat na prirodu, ali je francuski naučnik Furije još pre 200. godina ukazao na problem „staklene bašte“ za koji današnji kapitalizam nema rešenje. Naime, svako smanjenje proizvodnje vodi u spiralu recesije. Jedina nada je nauka, mada koliko je poznato efikasnih rešenja još nema. ( Smanjenje rada termoelektrana na ugalj i slično suviše je sporo i neefikasno.)
Ogromni prostor današnje Rusije, sa malom gustinom stanovništva, pogotovu u Sibiru, a neprocenjivim rudnim i poljoprivrednim bogatstvom, predstavlja prirodni izazov za surovi kapitalizam koji nema pravu nacionalnost. Trenutno je uglavnom lociran na Zapadu, ali je u njemu moguće pronaći predstavnike svih naroda i rasa.
Upravo je to moguće pronaći i kod Dostojevskog u romanu Mladić.
Аутор коментара је Нешо Мијушковић, коме сам проследио материјал.
Tehnički gledano, specifični odnosi mržnje Rusa i ukrajinskih Rusa i naroda tog područja datiraju daleko pre komunizma, sežu čak od prisajedinjenja pod Hmeljnickim i vremenom su postali daleko gora verzija našeg odnosa sa Hrvatima. Mi se bar ne „častimo“ životinjskim opisima, a Ukrajinci čak imaju i festivale pogrdnih pesama o Rusima. Meni je taj odnos jednim delom bliži odnosu sa Crnom Gorom od 1918., jer je tu realno došlo do sukoba dinastija uz učešće nacionalnih elita, zelenih i belih, što je na neki način upozorenje za nas i braću iz CG. Dodatno je mržnja pojačavana vremenom zbog geografskog položaja Ukrajine i strateške uloge tzv „mekog trbuha“ zbog koje su stanovnici Ukrajini stradali u pohodima zapada na Rusiju.
U sukobu u Ukrajini, imamo privilegiju da poznajemo neke istorijske činjenice iz više uglova i mogućnost da ne podležemo klasičnoj propagandi zbog koje se ovde pomalo bezveze povela diskusija koju je lako proveriti voleli ili mrzeli Ruse/Ukrajince. Računam da nam je ambicija da budemo što bliži istini.
Da li to današnji nazovi Ukrajinci vide, realno mene nikad i nije interesovalo (uvek me je interesovao taj daleko stariji deo istorije sukoba, a izbor mržnje sam već pojasnio u prethodnom komentaru). Što sam uživo i rekao nekima od njih, koji su se pozivali na tu filtriranu istoriju, jer Ukrajinci Rusi vole da vam izigravaju prijatelja, a onda ničim izazvano da krenu da pljuju Ruse. Mnogo toga čudnog je u njihovom odnosu. Suština je, uvek i vanvremenska, da njima sreću neće niko doneti, za nju se moraju sami izboriti, a oni su proćeradali decenije. Ostala im je samo milostinja i funkcija korisnih idiota, i čudna hrabrost iz mržnje prema istočnijoj braći. Najgori način te borbe je upravo ta mržnja prema Rusima i pogibija za interese zapada, a to će platiti gubitkom budućnosti bilo da im ostane država ili ne. A davne 90-te im je sve to prilično lepo objasnio Solženjicin koji je imao poreklo na obe strane.
https://sputnikportal.rs/20220803/sta-je-solzenjicin-govorio-o-ukrajincima-i-belorusima-1140680950.html
Isto važi i za nas u dilemama kako u budućnosti koja miriše na ludilo bahatih i pokvarenih. Koliko budemo hrabri i spremni da branimo sopstveni identitet, spremni i na odricanje zarada toga… tako će nam biti. Biti ostrvo u ledenom okeanu je bolje nego biti deo leda.
Davne 1978. godine Solženjicin je održao jedan jako interesantan govor koji je stalno aktuelan, dodatno kad se vidi dalekovidost njegovog razumevanje kulture u koju je emigrirao
https://www.solzhenitsyncenter.org/a-world-split-apart
@Nebojša
Citat Dostojevskog je bez sumnje na ozbiljnom tragu tumačenja rusofobije, čak mi deluje da se može generalizovati i na ostatak čovečanstva, jer zapad identičan stav ima prema svima. Rusija kao ogromna površina, u blizini, puna neiskorišećenih resursa, je idealna za mržnju.
Pokušavajući da sagledam celokupnu istoriju u poslednja dva-tri veka, ustvari od buržoaske revolucije, deluje da je to onostrano koje pominjete ustvari koncept konkurencije koji je uzdignut na vrh bitnosti. Čuveni moto iz Gorštaka „Može biti samo jedan“. Meni deluje da su Kina i Rusija jedine sposobne da generišu neki drugačiji civilizacijski koncept spram zapadnog, ostali narodi, grubo rečeno, mi deluju kao trgovci, konzumenti. Na tom putu Može biti samo jedan, zapad je spreman da sruši sve, čak i svoje hrišćanske korene i kulturu, spreman je i da ugrozi i budućnost čovečanstva izazivanjem ruske nuklearne sile.
Ostala mi je fascinacija onim intervjuom Meršajmera kod Pirsa Morgana, gde je dotični idiot od voditelja sluđen njegovim stavom da za zapad ne bi upotrebio nuklearno oružje protiv Rusije ako bi ga Rusija upotrebila protiv Ukrajine. Nekako je baš bio uporan da nametne narativ uništavanja protivnika zapada iako mu je profesor objasnio pogrešnu logiku tog ludila.
Iskreno, fascinatna mi je uspešnošnost kreiranja narativa o ostatku čovečanstva koje zapad konstantno generiše. Deluje da zapad, sa dominantno individualističkom svešću, uspeva da stalno buši kolektivističku svest pojedinaca van zapadne kulture.
Da li grešim kada mi deluje da je neznanje nekad veći kohezioni faktor za narode od znanja? Nekako mi je svojevrsni paradoks da su pojedinci danas, sa podizanjem znanja, svesti, spremniji da se odreknu svojih korena, kolektiva, pripadnosti narodu?
Malo amaterski proučavam Platona, zaintrigirao me posebno timos, jer neke društvene pojave među ljudima ne mogu se objasniti logikama kojim se obično tumače. Timos mi nekako najbolje pojašnjava pojavu odricanja od kolektivnog identita naroda.
За Александра:
За почетак, власти у Србији могу да се угледају на власти у РС, да демонстрирају балансиранији и мудрији став и да одржавају редовне контакте, консултације са Русијом и учествују на релевантним међународним скуповима које организује руска страна. РС није под међународним економским и другим санкцијама (осим појединаца-функциомера), у много тежој је позицији од Србије па и даље се одржава.
Тренутна шизофрена синтагма неутралности је само за унутрашњу политичку употребу и испирање мозга народу. Неутралност Србије није нигдје призната, неутралност може да постоји само на основу споразума великих сила а то тренутно није случај.
Срби западу нису непријатељ али они нама јесу. На недавној сједници СБ и ГС УН могли сте да видите цинизам и намјере запада. У тренутној констелацији Русија је једина сила која разумије српске интересе, и вољна је и способна да их заступа на међународној арени и у склопу долазећих великих подјела. Без савезника Србија ће јако лоше проћи. У тренутним констелацијама у западним центрима моћи не можемо имати савезнике.
Што се тиче несагледивих последица – Украјина је савезник запада – покушајте да израчунате колико је њихов БДП пао и обратите пажњу успут на стотине хиљада живота које су положили на пиједестал западних вриједности.
@ Aleksandar
Odgovoriću i Vama jer ste mi uputili pitanje kakve veze ima glad u SSSR-u sa rusko- ukrajinskim odnosima.
Ja ne držim stranu Ukrajini niti lobiram ovde za njih, već sam samo konstatovao činjenicu da je “Golodomor” veliki kamen spoticanja u odnosima te dve države (namerno ne kažem “dva naroda”), ne krivim Ruse, ne kažem da je glad morila samo Ukrajince, samo konstatujem činjenicu da je ta priča vec usađena u podsvest Ukrajinaca (bar ovih pro-zapadnih). Sigurno da zapad koristi tu tragediju u svoju korist i sigurno je da se dobar deo Ukrajinaca slaže sa takvom ocenom.
Rusija i Ukrajina su na putu da izgrade slične odnose kao mi i Hrvati , čisto sumnjam da tu može doći do nekog pomirenja, priča o Golodomoru dodatno opterećuje te odnose.
Što se tiče “zapada” njima i jeste u interesu da inspirišu sukobe u najbližem ruskom okruženju, to nije nikakvo iznenađenje, jedino se mi u Srbiji isčuđavamo i zaboravljamo da zapad takođe ima svoje interese, bez obzira da li nama deluju ispravno ili ne.
Lep vikend Vam želim!
Za gastarbajtere,
U slučaju rata između EU i Rusije bežite avionima Lufthanse.
Ja sam tamo akcionar. Samo se javite i kažite poznajemo Gane i odmah ima da vam daju 30% popusta.
@Бојан
Србија ја острво окружено НАТО морем и не може да се сврста на страну Русије без несагледивих последица. Немам намеру да браним ову накарадну власт, али у чему је интерес Србије да се сврста на страну оне силе од које је вишеструко физички одсечена и која, све и да хоће, не може да јој помогне?
Русија може да се бори са санкцијама зато што је реч о земљи на два континента. Када је деведесетих година Србија била под санкцијама имала је реални пад друштвеног производа за 50 посто. Ми већ имамо довољно својих проблема, само би нам још тако нешто фалило.
У вези са стављањем Србије под турску шапу. Размислимо мало, тренутно се одиграва епска борба, промјена свјетских геополитичких констелација, а шта ради власт Србије? Комплетна постава се прави да не познају Путина и Русију, готово па да не постоје никакви контакти наше власти са руском државом. И поред промјена у власти ЦГ, дио који се односи на политику према Русији усклађен је са НАТО партнерима. Једини који колико-толико храбро искаче је Додик, који као представник не-државног ентитета успјева донекле да оствари видљивост пред руском државом. Због чега би се Руси уопште залагали за Србију у предстојећим прерасподјелама када у Србији не постоји страна која активно заговара српске интересе пред руском државом?? Не само да не заговарају српске интересе на међународном плану, већ српске власти управо активно учествују у разградњи српске државности и предаји територија. Главна преокупација им је како да на домаћем плану изманипулишу јавност и представе поразе и неспособност као мудру победничку политику.
Za Bojana 2 – Rusofobija je, bar poslednjih 200 godina, fenomen koji se ne može objasniti samo geopolitičkim i interesnim razlozima i nije vezana samo za katoličanstvo. Mislim da je reč o nečemu što se delimično može objasniti kroz prizmu Karla Šmita ali da ni to nije potpuno objašnjenje. U toj mržnji prema Rusima, meni se čini, ima nečeg onostranog. Dostojevski pokušava da tu mržnju objasni ovako:
„Zbog čega ta mržnja, zbog čega oni ne mogu da shvate jednom zauvek da smo mi bezopasni za njih, zbog čega neće da shvate da smo nj ihove dobre sluge i da se naša evropska misija sastoji u tome da poslužimo Evropi i njenom blagostanju?… Ne, ne mogu oni nama da veruju! Glavni razlog je u tome što oni ne mogu nikada nas da priznaju kao svoje. Oni nikada ne mogu da poveruju da mi možemo da vršimo neku ulogu u razvitku njihove civilizacije. Za njih smo mi tuđinci toj njihovoj civilizaciji, došljaci, samozvanci. Za njih smo mi lopovi koji su im ukrali njihovu prosvećenost i koji su se presvukli u njihovu odeću. Turci, Semiti njima su bliži po duhu od nas — Arijevaca. U pitanju je jedan poseban razlog. Mi imamo svoju posebnu ideju koja je drugačija od njihove, drugačija nego kod ostalog dela čovečanstva — to je taj razlog!. I to je tako bez obzira na to što naši »ruski Evropljani« na svaki način uveravaju Evropu da mi nemamo nikakvu ideju, da Rusija nikada i ne može imati neku svoju ideju — ona je po njima sposobna samo da podražava, oni dalje tvrde — ti naši Evropljani — da mi uopšte nismo Azijati i varvari nego da smo kao i oni — Evropljani… I na kraju, mi smo njoj odvratni, mi smo njoj individualno čak odvratni, iako često tamo sa našim ljudima postupaju veoma lepo… Evropa je spremna da nas pohvali, da nas i po glavi pomiluje ali nas neće priznati za svoje, preziraće nas i potajno i otvoreno, smatraće nas za ljude nižega reda, mi smo njoj odvratni, da, odvratni smo joj posebno kada joj se vešamo o vrat i kada je bratski ljubimo.“
@Nemanja
Može biti da sam loše tumačio vaš komentar, ali samo pominjanje Gladomora van konteksta realnog dešavanja uvek ostavlja reakciju, u krajnjoj varijanti nisam jedini reagovao slično. Mislim da sam vas pitao koliko realno znate o Gladomoru, niste odgovorili. Pretpostavljam da ne bi došlo do potencijalnog nesporazuma.
Imao sam prilike da vodim više diskusija i sa Ukrajincima i sa Rusima i priznajem da me je vaše pominjanje Gladomor podsetilo na te diskusije. Suština mog komentara je da kad neko želi da bira mržnju, on bira sve ono što će da mu budi ta osećanja. E to je ono što najviše opterećuje njihove odnose, al to običan plebs ne zna i tu na scenu stupaju političari da oblikuju.
Da ste čitali moj prvi komentar kako treba, uočili bi da sam napisao da realno daleko više njihove odnose opterećuje istorija pokušaja osvajanja Rusije. Da je to ono što realno mogu da zameraju Rusima, jer su zbog toga uvek prvi plaćali cenu slovenske opuštenost pred zlim vremenima, pred latentnim infantilnim stremljenjem Evropi koja vekovima pokušava da ih rasturi. Gladomor ne mogu da zameraju, na način na koji ga predstavljaju, jer nije niko njih ciljano izgladnjivao već je ciljano uzimao od seljaka celog SSSR, kao što je to rađeno u FNRJ. Gladomor je zato politički marketing rusofobije, jer kao što je neko naveo, zašto su preskočili benefite koje su stekli u SSSRu? Dakle izbor mržnje.
Fascinira činjenica da zbog tih osvajanja i zločina Nemaca i Francuza, Poljaka… jedan solidan deo Ukrajinaca, pogotovu mlađih, ne mrzi ove, već inicijalno mrzi Ruse. U pomenutim diskusijama, tek manji procenat je priznao da su podučavani da mrze Ruse, dok se ovi pominju maltene kao neke lutalice koje su eto kao probale da osvoje te krajeve.
Ovo napisano su moji zaključci čitajući Solženjicina i druge sovjetske disidente koji ipak malo mnogo više znaju o njihovim odnosima, živoj istoriji naroda od mene, vas… Cenim da nije Solženjicin poručivao Ukrajincima i Belorusima šta je poručivao zato što je mrzeo SSSR, već zato što ih je voleo, malo bolje razumeo istoriju zajedničkih patnji. Vam ostavljam da tumačite da li je to smisleno ili ne.
Ne možete vi da povredite moje rusofilstvo obzirom da nisam ljubitelj najpopularnijeg srpskog sporta – podele. Ljubav je uvek veća od mržnje, iako ne pobeđuje uvek. Nije teško biti rusofil kada ceniš ono što neki narod, država da čovečanstvu… a date su beskrajne lepote Rusije, neki od najvećih pisaca, kompozitor, naučnika… A onda isto tako možeš da ceniš i Persijance, Arape, Kineze, Japance, Engleze, Francuze., Amerikance.. Skroz drugo osećanje je kad neko negira ovakve vrednosti narodima, podmeće narative.
Mene više povrede sklonosti ka prihvatanju narativa bez da se prouči njihova istinost.
@Немања
Какве везе има глад која је захватила читав СССР (понајвише Украјину, додуше), а која је последица насилне индустријализације у вишенационалној комунистичкој држави коју је водио један Грузин (дакле није Рус), са руско-украјинским односима? Односе је могла да наруши једино антируска пропаганда која злоупотребљава страдање укајинског народа (што и даље не значи да треба оправдавати поступке Русије од анексије Крима до данас).
Gospodine Bojane,
vidim da obraćate paznju na moje komentare, ali ih ipak ne čitate pažljivo iako su lako razumljivi. Napisao sam da je Golodomor ostavio posledice u rusko-ukrajinskim odnosima, što je tačno i danas se koristi kao ukrajinski argument za rusofobiju. Nisam negirao glad u ostalim sovjetskim republikama (ako jesam molim vas da mi ukažete na to).
O zlatnoj groznici, kaubojima i Indijancima možemo nekom drugom prilikom.
Izvinjavam se ako sam povredio nečija rusofilska osećanja.
@Nemanja
Ja u komentaru nisam nigde negirao da je bilo masovnog umiranja od gladi u Ukrajini. Nije zgoreg pažljivo pročitati komentar. Negirao sam samo da je bilo samo u Ukrajini i ciljano na Ukrajince. Umiralo se i u Rusiji i ostalim republikama. Osnovni razlog za masovno umiranje od gladi 1932/33 je bila velika industrijalizacija SSSRa i prodaja poljoprivrednih proizvoda (kao jednog od osnovnih proizvoda SSSRa0) u te svrhe, manjim delom i loša sezona osnovnih poljoprivrednih kultura. Ukrajina kao žitnica je malo više stradala od ostalih republika iz tih razloga. Narativ da je samo Ukrajina “nadrljala” je politički i ciljan protiv Rusije, a na čelu SSSR tada bio gvozdeni Gruzin. Priznaćete malo nerealno. Niko ne pominje istrebljenje Indijanaca zbog “zlatne” groznice (iako je pitanje da li je zlatna groznica bila ciljana “histerija” zarad otimanje teritorija od Indijanaca) niti da je to genocid, a realno jeste. Spisak raznih ciljanih zapadnih genocida je malo poduži, ali mi nije ideja da se negira užas umiranja od gladi koji su preživeli narodi SSSRa. Poenta je da je cilj – industrijalizacija, bio malo lud, ali je imao ideju zajedničkog napretka. Ako je sve bilo ciljano protiv Ukrajine i ako su ih Rusi tlačili u okviru SSSRa, kako je Ukrajina bila najbogatija republika pred otcepljenje? Identično nekim narodima u SFRJ zar ne?
Ništa lično, samo me fascinira fenomenologija uspeha zapadnih narativa protiv ostatka čovečanstva iako je nekad potrebno samo malo logike da se uoči ideja i cilj narativa. Baš maksimalno koriste ljudsku potrebu da veruju u nešto. A meni deluje da ta zloupotreba verovanja ima koren u nekoj filozofiji.
Apropo evropske i američke rusofobije, zaboravlja se i veliki uticaj Jevreja koji su sami otišli na zapad, neki proterani. Mnogo Jevreja iz SSSR je otišlo u VB i SAD i mnogi od njih su izuzetno uticajni već decenijama, u aktuelnom sukobu u Ukrajini su među najuticajnijim zagovaračima uništenja Rusije.
Da li Nebojša grešim na tu temu? Malo mi je previše čudno da postoji samo katolička rusofobije. Malo mi je čudna kombinacija interesa.
@Nemanja
Голодомор није погодио само Украјину, већ и Кубањ (који је део Русије) и делове Казахстана. Исто тако, делови Украјине који су претрпели глад су били доминантно руски. Стаљин је био Грузин, а не Рус. Пошто су комунизам и Совјетски Савез, по виђењу Украјинаца, били мркли мрак, онда би требали да се одрекну и све територије коју су им црвени поклонили.
Сличних нација има и у нашем окружењу. Све им је у комунизму било страшно, једино су им авнојевске границе добре.
Није спорно да се догодила трагедија и да је помрло вероватно не мање од четири милиона људи само у Украјини. Лаж је да се радило о намерно изазваној глади, а болесно је кривити Русе. То је у домену политичке патологије и на то не треба наседати.
@ Bojan 2
Dmitrij Medvedev je 2010. godine odao počast i upalio sveće ukrajinskim žrtvama Golodomora tokom posete Ukrajini, tako da ne možemo o Golodomoru govoriti samo kao o marketingu, jer su i Rusi tada bili svesni da se tu dogodila.tragedija. Ne bih se složio da je to bio genocid kako tvrdi ukrajinska strana, ali svakako je bila velika tragedija koja je najviše pogodila ukrajinskog seljaka.
@Nemanja
Znam da možda nekim delujem dosadno, pošto se mešam u svaku čorbu… Al proputovao sam mnogo sveta, razgovarao sa ljudima svih profila pa nekako cenim da sam uspeo da ukapiram korene sukoba… Pošto ste sebi dali za pravo da pomenete Golodomor iliti po ukrajinski Holodomor, koliko uopšte realno znate o tom događaju? Ne samo marketing priču? Da li ste se nekad zapitali, obzirom da je to prostor bivšeg SSSR, da li je ta glad, kojom su Rusi navodno morili Ukrajince, možda morila i Ruse? Ima jedna video igrica koja se zove Settlers, u njoj ima objekat/struktura koja se zove Granary iliti objekat gde se skuplja žito nakon žetve. E u toj igrici, ako vam neprijatelj ili loša godina zezne resurse, vi morate da se igrate sa parametrima naučni razvoj, vojska, populacija. Golodomor je upravo ta sovjetska priča kada se nacija industrijalizovala i onda je neko morao da plati životima cenu… Malo je ružno život svesti na igricu, ali zaista je tako i bilo u tom SSSRu, ali je važilo za sve republike, a ne samo za Ukrajinu. Za ukrajinski Golodomor znamo jedino zato što je korisni idiot zapada, kao što minimalno ili marketinški znamo za takve pokolje ljudi koje je zapad počinio nad Indijancima, Afrikanacima… ali o njima se ne priča ili se priča na jedan drugačiji način kao što se priča pokoljima Rusa.
Ukrajina, Okrajina jedino veliko, možda i neoprostivao što može da zameri svojoj ruskoj braći je to što je kroz istoriju bila „meki trbuh“ Rusije pred osvajačima dok se velika braća ne opasuje, opamete. Al ih to opet ne opravdava da postanu arhineprijatelji, proksi ratnici protiv Rusije i tako sebi unište budućnost.
Ima neki čudan gen koji u slovenskim narodima podstiče kompleks niže vrednosti zbog koga su spremni da streme zapadnim narodima umesto da stvaraju sopstvenu budućnost. Čudno je kako smo voljni da potpadamo pod zapadne narative o raznim narodima, zaboravljajući čak i na sopstvene vrednosti i korene.
Video sam, pa sam dosta brzo ispravio. Hvala svejedno.
Samo mala (i ne toliko bitna) ispravka… u naslovu bi trabalo da budu godine… 1877 i 1878…
Hvala vam za tekst!
Srdačan pozdrav, Aleksandar
Ovo je iskonska borba dobra i zla u kojoj.
U ime celog čovečanstva dobro mora da pobedi.
Голодомор је пропагандна прича по којој је ваљда страшна глад заобилазила руско становништво у Украјини и другде, и убијала само етничке Украјинце и друго неруско становништво и по којој су Руси „пустили“ глад на Украјину.
Ukoliko promenimo datum u tekstu i ime vladara Rusije, ovaj tekst se bez ikakavih problema može preslikati na današnjicu.
Umesto Turske, danas je Ukrajina finansirana i politički podržana od strane zapadnih zemalja, ali ne smemo zanemariti ni strahote poput Golodomora koje su ostavile rane koje ne zarastaju u rusko-ukrajinskim odnosima.
Ipak se najviše bojim toga da će u nekom budućem svođenju računa između Rusije i Zapada nekako Srbija završiti pod turskom šapom!