Centralne banke SAD i Velike Britanije najavljuju veliki zaokret u vođenju monetarne politike. Umesto dosadašnjeg fokusiranja na visinu stope inflacije, akcenat će se pomeriti na stimulisanje zaposlenosti i na privredni rast. Stavljajući problem nezaposlenosti danas u prvi plan, sve velike ekonomije tome žrtvuju i do juče vladajuću monetarnu doktrinu. To je ogromna, tektonska promena. Srpska ekonomska politika se međutim ne menja. Ona ostaje nepokolebljivo neoliberalna, pravoverna, čvrsta i istrajna – do potpune ekonomske propasti.
Decenijama unazad, doktrina centralnih banka zapadnih zemalja počivala je na stavu da je zadatak centralne banke da brine o stabilnosti cena, a da su zaposlenost i privredni rast u domenu vlade i samoregulišućeg tržišta.(1)
Logika monetarne neutralnosti centralne banke počivala je na uverenju da se štampanjem novca pre stiže do inflacije nego do privrednog rasta, te da od štampanja novca ima više štete nego koristi, pogotovo dugoročno.
Tehnika koju je najveći broj centralnih banaka do sada primenjivala oslanjala se na tzv. ciljanu inflaciju. Banke bi određivale raspon dozvoljenog kretanja inflacije, a zatim bi shodno tome, otvarale ili zatvarale novčanu slavinu, neobazirući se na kretanja u realnoj ekonomiji.
Američka centralna banka sada najavljuje da će se fokusirati na visinu stope nezaposlenosti i da će kamate držati na nivou blizu nule, sve dok se stopa nezaposlenosti ne spusti ispod 6.5 procenata. Nije sasvim jasno kako će banka reagovati ako u tom procesu dođe do naglog rasta inflacije, ali to za trenutak nije previše važno. Ključni signal je poslat – zaposlenost nije samo prvi prioritet vlade, ona postaje i prioritet centralne banke. Ovako jasna poruka bi trebalo da ohrabri i investitore i potrošače. Za svakoga ko prati monetarna zbivanja, ovo nije samo promena monetarne politike, ovo je promena paradigme.
Vlada Srbije, a ni Narodna banka Srbije (NBS) ne najavljuju ništa što može pomoći rastu zaposlenosti. Katastrofalno stanje zaposlenosti i recesija u kojoj Srbija efektivno obitava već četvrtu godinu, njih kao da se ne tiču. Manje ili više eksplicitno, rast zaposlenosti se sada najavljuje tek za 2014. godinu.
Za razliku od SAD gde se stopa nezaposlenosti kreće oko 8 procenata i smatra se previsokom, u Srbiji je ona iznad 25 procenata i taj problem se doživljava kao usud za koji niko nije kriv. Bar tako sledi iz onoga što vlada Srbije i NBS govore i rade.
Vlada je ponosna na svoj plan smanjivanja budžetskog deficita i na planirano realno smanjivanje budžetske potrošnje. Domaći ekonomisti uglavnom iskazuju skepsu prema realnosti ovakvog budžetskog planiranja ali ne i prema njegovoj logici i ciljevima. Svi se takmiče u iskazivanju budžetske ortodoksnosti, kao da su se zakleli na vernost MMF-u. Uostalom, oni znaju da ih samo pravovernost i može dovesti do sinekure u nekom od lukrativnih državnih saveta.
No, na ključno pitanje niko ne nudi odgovor, ako se odgovor uopšte i traži. Ako građani sve manje troše, ako privreda ne investira, ako stranci ne dolaze, ako je u takvoj situaciji budžet restriktivan, odakle onda može doći privredni rast?
Jedini mogući odgovor je da se rast može podstaći monetarnom politikom, dakle snižavanjem kamatnih stopa, a time i podsticanjem potrošnje i investicija. To je logika na kojoj sada počiva ekonomska politika zapadnih država. Iako sam veoma, veoma skeptičan prema mogućnosti da se iz recesije brzo izađe oslanjanjem samo na instrumente monetarne politike, bar ohrabruje činjenica da se problemu nezaposlenosti konačno poklanja pažnja. (2)
Za razliku od drugih centralnih banaka koje svoju monetarnu politiku menjaju, NBS ne haje nizašta što se u realnoj ekonomiji događa. I to tako radi već desetak godina. Toj pravovernosti i konzistentnosti gotovo da nema ravne. NBS i sada kani da istraje na politici visokih kamatnih stopa i jakog dinara – sve do potpune propasti domaće ekonomije.
NBS je i dalje fokusirana na inflaciju, i dalje nastavlja da podiže kamatne stope, i dalje nije u stanju da suzbije inflaciju, i dalje nije u stanju da objasni šta to zapravo radi. A i ne mora. Konačno, NBS suštinski ne odgovora nikome i može činiti šta joj je volja, pod uslovom da ima podršku MMF-a za politiku koju vodi. A takvu podršku NBS ima. Tu počinje i tu se završava svaka rasprava u vezi sa monetarnom politikom Srbije kao i njenim ekonomskim suverenitetom.
Srpska privreda nastavlja da živi svoju nesreću, između čekića visokih kamata i na nakovnju ortodoksne budžetske politike. To nije ni kaljenje, ni kovanje, ni oblikovanje – to je ubijanje ekonomije. Domaći ekonomski stratezi i njihovi savetnici nemaju ideju o tome kako da podstaknu ekonomski rast i državu izvuku iz krize, i to se mora glasno reći.
——————————————————————————————————————————————————-
(1) Američka centralna banka (FED) je jedna od retkih koja je među svoje ciljeve i ranije uvrstila maksimiziranje stope zaposlenosti, ali to nikada nije bio i jasno kvantifikovani cilj.
(2) O razlozima svog nepoverenja u monetarni lek za izlazak iz krize sam pisao u tekstovima:
https://nkatic.wordpress.com/2010/08/29/sta-bi-danas-rekao-kejnz/
https://nkatic.wordpress.com/2012/11/15/umiranje-socijalne-drzave/
Za C.D-a – Ekonomska politika Srbije je van svake sumnje bila pogrešna, ali za stvarni zaokret je potrebna potpuna saglasnost ekonomske i političke elite. Toj saglasnosti mora prethoditi priznavanje i precizan inventar svih grešaka. To je danas nemoguće i otuda moj pesimizam. Tračak nade možda pruža najavljeno ulaganje u puteve i pruge, ali se bojim da Srbija za te investicije uzima više kredita nego što je stvarno potrebno i da se u tom zaduživanju skriva pokušaj da se spreči deprecijacija dinara. Hvala na komentaru.
Postovani gospodine Katicu,
U kojoj meri je realno ocekivati bilo kakve promene u Srbiji?
Ako znamo da npr. samo depresijacija dinara kao elementarna potreba Srpske privrede direktno utice na losiji ekonomski status ili polozaj za veliku vecinu zaposlenih i dobar deo firmi.
Da li je Srbija napravila nepopravljivu gresku stvarajuci klimu za zaposljavanje na potpuno neproduktivnim pozicijama i da li se trend moze okrenuti jedino u uslovima potunog sloma?
Unapred hvala.
Za Kraljevića Marka – Ne verujem da će u praksi MMF promeniti odnos prema kapitalnoj kontroli. Liberalizacija kapitalnih tokova je temeljno opredeljenje MMF-a. Postoje kvalitetni radovi koje objavljuju ekonomisti MMF-a i koji odudaraju od doktrine MMF-a. Uprkos tome, načela ekonomske politike koja se nameću zemljama u razvoju i dalje ostaju ista. Hvala na komentaru.
Analiza 2012/13, data u mom komentaru ispod, moze se posmatrati i kao uvod za analizu stanja u Srbiji, jer u Srbiji nista ne moze da se predvidi bez poznavanja stanja svetske ekonomije.
Najvazniji kanal prenosa stanja svetske ekonomije na Srbiju je kurs dinara, a u Srbiji u 2013oj mnogo toga zavisi od kretanja kursa.
Zbog otvorenosti, bolje receno nezasticenosti srpske ekonomije, kurs dinara poslednjih nekoliko godina su odredjivale plime i oseke likvidnosti na svetskim finansijskim trzistima, sto je je naravno bilo katastroflano za srpsku privredu.
Da situacija bude jos gora, NBS je u situacijama viska/manjka likvidnosti na svetskim trzistima dizao/spustao stopu i tako privlacio/terao kapiatal cime je umesto da „pegla“ jos vise povecavao oscilacije kursa.
Gospodine Katicu, Vi ste mnogo puta ukazivali na pogresnu srpsku monetarnu politiku i na nedostatak kapitalne kontrole. Verujem da je promena politike IMF prema kapitalnoj kontroli http://www.imf.org/external/pubs/ft/survey/so/2012/POL120312A.htm
najbolja potvrda da ste bili u pravu i da na neki nacin predstavlja Vasu profesionalnu satisfakciju. IMF je naime priznao da kapitalna kontrla moze biti korisna i da moze sprecti destabilizaciju nerazvijenih finansijskih trzista sto je zaista radikalna promena u politici IMFa.
Kratko bih podestio na jednu epizodu kursa dinara: 2007. godina novembar mesec. 17. izbori na kosovu, 28.najavljeno proglasenje nezavisnosti, pregovori, neizvesnost. Dinar krece od 77 i za 15 dana stize na 84. Na kraju se vise prica o dinaru nego o Kosovu. Ta epizoda pokazuje 2 stvari: kolika je moc kursa dinara, ne samo ekonomska, nego i politicka i koliko je srpska monetarna vlast, koja nije smela da dozvoli takvu oscilaciju, nikada, a pogotovo ne u tako osetljivom politickom trenutku, izgubljena u prostoru i vremenu. Ko je tada prvo kupovao pa prodavao dinare, mozda se nikada nece ni saznati, ali je vrlo moguce da je neko odlucio da rizikuje par milona evra i pokaze Srbima sta sve moze da im se desi. Vrlo je moguce da je taj neko trgujuci na takozvanom momentu uspeo i da zaradi. Ne secam se da je tadasnjeg guvernera neko nesto ni upitao, verovatno jer je njegov cinican odgovor i onako bio unapred poznat – “Trziste reaguje na neizvesnost, ja nisam odgovoran za Kosovo a ni za kurs dinara”
Da se vratim u 2013u. Prognozu kursa u 2012/13 sam dao jos pocetkom 2012e na kraju komentara https://nkatic.wordpress.com/2012/02/13/devizne-rezerve-i-kurs-dinara/#comment-1237
Sadasnji nivo kursa je ujedno i najnizi kurs dinara u ovoj godini. Jedino pitanje je kojom ce linijom i do kog nivoa ce dinar da depresira u 2013 sto jos uvek zavisi i od NBSa.
Ovaj komentar pisem s nadom da ce promena politike IMF osvestiti domace ekonomiste i da ce u 2013oj, u zadnji cas, doci do preokreta u srpskoj ekonomskoj/monetarnoj politici.
Prvi korak treba da bude sporazum sa IMFom koji ce da uvede kapitalnu kontrolu sa ciljem sprecavanja nagle depresacije dinara jer nagla depresacija dinara kakvu smo videli vec nekoliko puta moze biti fatalna za Srbiju.
Deviznom riziku su izlozeni svi koji zive i rade u Srbiji. Stanovnistvo, privreda, drzava i naravno banke. Da, i banke, i to najvise od svih, iako smo od zvanicnika NBS mogli cuti kako bas banke nisu izlozene deviznom riziku. Razlog, po njima, je to sto banke svakodnevno uskladjuju deviznu poziciju i ne moze se pojaviti devizno neslaganje izmedju aktive i pasive.
Zvuci odlicno, jedini problem je sto se na strani pasive nalazi i kapital, koji se kod svih srpskih firmi, pa i banaka racuna u dinarima. To znaci pad dinara povecava aktivu vezanu za evro a kapital ostaje na istom, dinarskom, nivou.
Svi koji znaju sta je aktiva, pasiva i kapital lako mogu izracunati koliko se povecala zaduzenost banaka, takozvani leveridz, tj rizik banaka, od 2008 kad je dinar bio 80 pa do danas i to bez i jednog jedinog dinara novog kredita.
Takav udar na kapital su mogle da izdrze samo banke sa akcionarima raspolozenim za nova ulaganja. U Srbiji, srecom, vlasinici vecine banaka su bila raspolozeni za dokapitalizacije inace bi ceo sektor do sada zavrsio kao Agrobanka. I o tome sam vec pisao na Vasem blogu.
Eventalni sporazum sa IMFom bi cak mogao da dovede do poboljsanja kreditnog rejtinga Srbije, jer bi nesporni kredibilitet IMF garantovao da kapitalna kontrola ne sluzi da se popljacka strani kapital, nego da se spreci destabilizacija finansijskog sistema. Kao minimum, sporazum sa IMFom bi dao nadu da ce Srbija preziveti novu svetsku kriziu.
Ostalo je na NBS i vladi – da se pusti dinar da bez oscilacija depresira recimo do nivoa 125 do kraja 2013, da se ozivi endemska vrsta u izumiranju: srpski izvoznici – jedina nada Srbije, da se ozbiljno poradi na dinarizaciji itd, itd, itd.
O alternativnom scenariju nove nekontrolisane depresacije dinara ne zelim ni da pisem
Poslednja 2 komentara sam napisao sa najboljim namerama i bar sam umiro savest jer sam sa Vama i citaocima bloga podelio svoja razmisljanja. Vreme ce pokazati da li sam bio u pravu. Zaista bi mi bilo drago da gresim i da je sve bolje nego sto ja mislim. Sa druge strane pisuci ove komentare smorio sam sebe, verovatno i Vas i citaoce bloga koji su uspeli da procitaju komentar do kraja, tako da se ovim komentarom ujedno i odjavljujem sa bloga, bar za neko vreme.
I na kraju jos je ostalo da Vama i posetiocima bloga pozelim srecne novogodisnje i bozicne praznike.
Postovani gospodine Katicu
Slazem se sa Vasom, sada vec visegodisnjom kritikom srpske ekonomske politike , sto sam vec vise puta i napisao u komentarima na Vase clanke.
Posto se sutra zavrsava 2012 podsetio bih sta sam napisao tacno pre godinu dana na Vasem blogu: (https://nkatic.wordpress.com/2011/12/19/banke-miljenice-i-cedo-sistema/#comment-1016):
„U jednom od komentara na Vase tekstove jos pre par meseci sam napisao da je godina 2013 godina u kojoj cemo tek videti sta je kriza. Kriza, depresija, lom, lom svega. Ostajem pri tome. 2012-u ocekujem, i nadam se, da cemo svi nekako da preguramo, i evropa i usa i srbija. Ipak je 2012 izborna godina u srbiji i sto je bitnije u americi. Verujem da ce mocnici ipak naci snagu da jos jednom „hit the can down the road“ ali zato mislim da cemo 2013 svi udariti u zid, i da ce bas da zaboli, sve, i one koji su krivi i one koje nisu“
To sto sam rekao za 2012u se ostvarilo, ali na neki nacin i deo koji se odnosi na 2013 se takodje vec ostvario.
Ali da krenemo redom. Licnost 2012 godine, po misljenju mnogih je Mario Draghi, guverner ECBa. Pre godinu kada se mislilo da evro broji zadnje dane, na scenu stupa takozvani super Mario. Prvo jedan, pa drugi LTRO, ukupno trilion evra likvidnosti kojim Mario kupuje par meseci vremena, sve do jula, kada je rekao da je spreman da uradi sve da bi spasio evro. To je mnogi kazu prelomni trenutak 2012te i evro krize Sama izjava ne bi imala toliku tezinu da u tom trenutku Angela Merkel nije okrenula ledja svoj Bundes banci i precutno podrzala Dragija. E zapravo ta precutna podrska Angele Merkel je dovela do preokreta. Mario je sa jos jednom skracenimcom OMT, zapretio trzistu i zahvaljujuci cutanju Merkelove, trziste ga je ozbiljno shvatilo i pocela je kupovina juznoevropskih obveznica.
Medjutim za mene pravo iznenadjenje doslo je sa druge strane Atlantika u septembru. U septembru, sto je potvrdjeno posle i u decembru, FED je odlucio da ispali poslednji metak iz svog arsenala i tako ostane bez aduta u borbi sa sledecom krizom. Zasto se FED odlucio da kupuje bez ogranicenja u trenutku kad se cinilo da ekonomija polako pocinje sama da se oporavlja za mene je i dalje enigma. Mozda ce vreme pokazati da je FED znao nesto sto obicni smrtnici nisu znali i zato nisu mogli da shvate poteze FEDa.
To bi bila 2012a, a sad je pred nama 2013. U ovom trenutku, bar za evro, sve se cini upravo suprotno nego sto je bilo pre godinu dana. Niko vise ne spominje raspad evro zone, grcka je spasena (po ko zna koji put), italija spanija imaju pristpu trzistu, politiciari su produktivini, optimisti bi rekli evro kriza je zavrsena.
Sta ce tacno da se desi u 2013oj, ne znam, nisam prorok, ali ima toliko mnogo potencijalnih okidaca nove krize da ih je tesko sve nabrojati. Fiskalna zatezanja, razne politicke krize, mogu da zaustave svetsku ekonomiju, promene sentiment i okrenu trziste u drugom smeru. Zbog toga je gotovo sigurno da ce Mario u 2013 morati sa reci da predje na dela. A pretnja silom i upotreba te iste sile su dve potpuno razlicite stvari. Mario je u postigao fantastican uspeh preteci silom a sta ce se desiti kad sa tom silom izadje na trzsite videcemo u 2013oj.
Sa druge strane opet FED. Sta god da je razlog FEDove politke, sumanuto stampanje dolara ne moze dobro da se zavrsi. FED ce sa neverovatnih 85milijardi novonastampanih $ mesecno ponovo da napravi negde neki cenovni balon. Tu su naravno i dalje banke koje na svojim bilansima tj. vanbilansima, preko raznoraznih derivata nose ko zna koje rizike. Problem je sto ponovno pucanje cenovnog balona preneseno derivatima na bilanse banka vise nema cime da se amortizuje.
Tako smo dosli do zida koji sam pomenuo prosle godine – Kreatori svetske ekonomske politike nemaju vise nacina da se izbore sa jos jednom krizom. Vlade su redom prezaduzene, a centralne banke vec sada stamapju pare kao da sutra nepostoji.
Dakle sta moze da zausavi ili bar ublazi novu krizu – NIŠTA !
Ostaje samo pitanje da li ce se nova kriza desiti 2013e – Vrlo verovatno, DA!
За Предрага – Претпостављам да високе банкарске резерве рефлектују висок ризик коме су банке изложене због ненаплативих и тешко наплативих потраживања и страх да би могло доћи до банкарске кризе. Истовремено, НБС својим мерама покушава и да дестимулише држање високих девизних депозита и да тиме помогне процес јачања динара и већу ликвидност девизног тржишта.
Што се Мослера и ММТ школе тиче, мислим да су добра контратежа намерном и претераном ширењу страха од буџетског дефицита, мада су за мој укус можда превише радикални. То можда више говори о мом конзервативизму него о њиховој радикалности. Хвала на коментару.
Поштовани Г. Катићу,
можете ли да нам објасните „феномен“ да банкарски систем Србије већ неколико месеци (од августа, с тим што је тренд започео у јуну) послује скоро као банкарство са 100% резерва (тј банкарске резерве су веће од депозита по виђењу, а МБ>М1)? Шта је узрок томе?
Такође, занима ме ваше мишљење о Ворену Мослеру и његовим ММТ-овцима. (http://moslereconomics.com/)
Хвала унапред,
Предраг
Milan каже: „Manje više, sve što banke ponude tržištu, tržište će to usisati.“
Ви управо потврђујете оно што је давно изјавио директор једне од страних филијала овде у Србији, парафразирам: „Зашто би снижавали каматне стопе, када људи и овако узимају кредите“?! Дакле имате не један, него два снажна аргумента да каматне стопе треба снизити и држати што ближе нули:
1. Висока референтна каматна стопа и овако ничему не служи (то сте оном изјавом и сами констатовали)
2. Као резултат, високе камате на зајмове представљају огроман финансијски терет и извор хроничне неликвидности у систему, уништавајући привреду и друштво.
Што се тиче порекла банкарских кредита; најпре кажете, цитирам:
„Nije reč o dоdatnoј emisiji novca, već o preraspodeli postojeće količine novca“?!
А одмах потом сами себе негирате изјављујући:
„Procesom kreditno depozitne multiplikacije, od 1 inicijalnog dinara štednje nastaje mnogo više od 1 dinara novčane mase.“
Новчана мултипликација је еуфемизам за емисију новца. Паре нису квасац, па да тек тако расту и „мултипликују“ се. Неко мора да их креира, тј. упише на новчани медијум. У постојећем систему то раде пословне банке на два начина: 1. зајмећи готовину која се код ње затекла као нуспродукт новчане конверзије (из папирног у жирални новац) и 2. пуштањем кредита на текуће рачуне клијената, при чему се на страни Активе повећавају кредитни пласмани (потраживања), док у Пасиви банка књижи фиктивни или изведени депозит. То се у литератури назива „креативна функција банке“, премда бих се ја заклео да је реч о ноторном кривотворењу новца. Који год термин Вам се више свиђа, ја опет морам поставити питање: ко је пословне банке за то овластио и по ком закону?
Кад је реч о административним мерама и наводном „уласку на непознату територију“, шта је по Вама боље: сигуран пут у пропаст по досадашњем моделу или примена нових мера по цену да се неке ствари уче и коригују у ходу? Ја да сам власт, не бих имао дилему.
Za Miroslava – Monetarni sistem je po mom uverenju rak-rana domaće ekonomije, a evroizacija je u njenom epicentru. O tome sam najviše pisao u jednom od starijih tekstova https://nkatic.wordpress.com/2009/09/30/dvovalutna-sizofrenija/. Dakle, slažem se sa Vama. Uz to, važno je razumeti da NBS nema efektivnu kontrolu nad monetarnim sistemom i to sam pokušao da objasnim u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2008/10/21/nemoguce-trojstvo-u-krizi-koje-nema/. Hvala na komentaru.
Postvani gospodine Katicu
Mozemo li da u ovaj clanak o cekicu (visoke kamate) i nakovnju (smanjena budzetska potrosnja) ubacimo i treceg „junaka“(klesta koja drze gvozdje koje se kuje): srpski sistem sa dve valute?
Mislim da devizni kurs ima ogroman udeo u srpskim ekonomskim prilikama. Ne samo sto je veliki deo privrede i gradjana zaduzen u evrima, evro je ujedno i sretstvo placanja za svaku uopste vredniju robu i uslugu u transakcijama izmedju samih gradjana: najam stanova, polovni automobili, nekretnine, tehnicka roba… Cak i u oglasima stoje cene u evrima. Dakle sve to vrsi pritisak na devizni kurs. Cini mi se da smo dovedeni u situaciju da su nam prilicno vezane ruke, obaranje referentne kamatne stope dovesce do pada kursa dinara, to ce povuci teze otplate kredita, smanjenu traznju itd. Postajem ubedjen da je „dinarizacija“ Srbije jedini izlaz i najvazniji prioritet. Da li sam u pravu? Da li su klasicni mehanizmi NBS kao sto su referentna kamatna stopa i intervencije na deviznom trzistu doneli ista dobro? Takodje bih pitao da li bi u tom cilju trebalo primeniti i neke ne bas trzisne mere kao sto je maksimalno otezavanje (de fakto zabrana) izdavanja deviznih kredita, gradjane naterati da medjusobno trguju u dinarima preko otezane dostupnost deviza. (ne znam da li postoji drzava sa vise menjacnica po km2). Mislim da Argentina koja je clanica G20 nesto slicno sprovodi (ili pokusava da sprovede). Molim za misljene? Tesko mozemo dublje pasti!
Unapred hvala na odgovoru!
Miroslav
Dosledno i dorečeno izlaganje na RTS1 svega o čemu ste pisali iznad. Nakon kvalitetnih zaključaka i ocena iznetih do sada nameće se SAMO JEDNO pitanje: Kako da se sprovede predlog u postojećim okolnostima (prilično širok i sveobuhvatan pojam ali siguran sam da ste me razumeli)?
@Milan
Bojim se da niste najbolje shvatili komentarisani tekst.
Kako je moguce da istovremeno ne postoji emisija novca, a da postoji multiplikacija, sto je eufemizam za istu? Postujuci elementarnu logiku, nikako.
Otuda je teza o recikliranju novca cinizam.
Nadam se da je sada jasnije.
Za Mladen Banjac,
Nije reč o dadatnoj emisiji novca, već o preraspodeli postojeće količine novca. Reč je o atraktivnosti repo stoka kod NBS. Pitanje je samo u šta banke ulažu svoj novac. S jedne strane je repo stock na koji NBS plaća kamatu, s druge strane su razni oblici kredita. Što je referentna kamatna stopa niža, repo stok će se smanjivati i povećavaće se spremnost banaka da novac plasiraju u kredite. Što se tiče ponude i tražnje za kreditima, u Srbiji ponuda kreira tražnju, a ne obrnuto. Manje više, sve što banke ponude tržištu, tržište će to usisati.
Što se tiče „recikliranja postojećeg novca“ niste u pravu. Procesom kreditno depozitne multiplikacije, od 1 inicijalnog dinara štednje nastaje mnogo više od 1 dinara novčane mase. A i odakle vam to da ako je novac iz štednje, da to znači da ima pokriće u robi? To uopšte ne mora da znači. A i kad bi značilo, inflaciju pre svega vode inflaciona očekivanja a ne realna ekonomija.
Vaši argumenti su donekle teorijski ispravni, ali to ne znači da na primeru Srbije drže vodu. Naprotiv, srpska ekonomija je doživela strukturni lom, a strukturni lom je u ogromnoj meri uticao na obrasce ponašanja ekonomskih agenata u Srbiji.
Kad analizirate Srbiju, analizirajte makar 10, 20 najvažnijih vremenskih serija (stopa rasta kredita, M1, M2, kamate, referentna, potrošnja, BDP, industrija, promet u trgovini na malo…). Izvucite najobičniju korelaciju ili ocenite jednačine metodom najmanjih kvadrata čisto da steknete bar neki uvid. Ne vrede vam teorijski modeli. Vi se možete držati školskih primera, ali nećete nigde stići s njima.
Što se tiče Vašeg retoričkog pitanja, odgovor je u principu pozitivan. Svaka vlast, pa i monetarna vlast, pored tržišnih mera, ima na raspolaganju i razne oblike administrativnih mera. Problem je što je njihova primena ulazak na nepoznatu teritoriju. Proceniti efekte takvih mera na finansijsku stabilnost i makroekonomske agregate bilo bi skoro nemoguće i bilo bi u domenu pukog nagađanja. Naročito imajući u vidu da je Srbija država sa čitavim istorijatom finansijske i monetarne nestabilnosti.
@Milan,
Једно је тражња за кредитима, а нешто сасвим друго излазак у сусрет тој тражњи. Реторичко питање, може ли монетарна власт да забрани потрошачке кредите или рецимо да их дозволи, али само за куповину домаће робе и услуга?
Друго, нисте одговорили одакле потичу ти кредити? Ако је реч о штедњи, онда инфлације не може бити, јер новац у том случају има покриће у роби и услугама. Одобравањем кредита ви само „рециклирате“ постојећи новац. Са друге стране, ако је реч о емисији додатног новца којим се повећава количина динара у оптицају, одмах се намеће питање ко вам је дозволио да то радите и по ком закону?
G-dine Katić,
Hvala na odgovorima, neću vas dalje uvlačiti u diskusiju. Nadam se da ćemo se kasnije vratiti ovim temama. Ipak ću sebi dozvoliti još neke primjedbe.
Mislim da se savremeni ekonomista, koji traga za rješenjima, danas mora interesovati i geopolitikom i politologijom. Naravno, kod vas se to i primjećuje uz fokus na vašu struku. Zato je i interesantno čitati vaše članke.
Treba naglasiti da jedni geopolitički mehanizmi rade u vrijeme ekonomskog rasta (širenja tržišta) i potpuno drugi u vrijeme sužavanja tržišta. EU je u ovom obliku ekonomski neodrživa, ona se faktički već sužava, a uskoro će i formalno. Tu ni o kakvom širenju ne može biti riječi. Dakle, ekonomija je glavni razlog zašto za Srbiju (a ni Bugarsku, Grčku, Irsku) nema mjesta u EU. Od 28 članica, blok će se svesti na desetak.
Privukao bih vašu pažnju na još jednu dramu koja se pred našim očima odigrava na Balkanu. Poznato je da kombinacija liberalne demokratije i kapitalizma funkcioniše samo u zemljama koje imaju brojan srednji sloj. U svim zemljama sa tankim srednjim slojem (kao što su npr. Srbija, CG) vidimo hronično manjkavu izbornu demokratiju. Kao posljedica krize, srednji sloj na Balkanu se topi (procjena je da je prije krize u Grčkoj oko 60% stanovništva moglo pripisati srednjem sloju, dok je danas taj procenat tek oko 25% i dalje se smanjuje). U takvim uslovima ovakav sistem postaje neodrživ i mi vidimo da je već ozbiljno ugrožen. U Sloveniji na ulice izlaze upravo ljudi koji osjećaju da je njihov ekonomski status (pripadnost srednjem sloju) ugrožen.
Neke slične stvari smo doživjeli 1980-h, kada je zbog krize YU postala ekonomski neodrživa uz skretanje društva u šovinizme.
Slažem se da je srpsko društvo veoma pasivno, mislim da je razlog tome što su velika energija i moralni autoritet potrošeni (na jako pogrešan način) 1990-h. No, događanja iz Atine, Ljubljane i Budimpešte će uskoro imati odjek i u BG.
Za Marka-PG – Može biti da ne razumem ili loše čitam geopolitički kontekst, ali Vas uveravam da ga pasionirano pratim i da moji stavovi reflektuju tu vrstu interesovanja. I sami ste primetili da u okruženju postoji nekakav aktivizam i potraga za rešenjem, makar i pogrešnim. To u Srbiji ne vidim.
Što se EU tiče, bio bih sretan da je njen odnos prema Srbiji proistekao samo iz ekonomskih problema. Međutim, Srbija je tako mali ekonomski zalogaj da bi je Evropa mogla svariti bez ikakvih problema. Uključivanje Srbije, Makedonije, BiH i Crne Gore bi mnogo manje koštalo EU od sanacije Grčke, a dobio bi se jedan logičan ekonomski prostor. Bojim se da su problemi mnogo složeniji i da imaju veze sa „velikom“ geostrategijom a ne ekonomijom, ali neću dalje širiti temu. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Meni se čini da vi ipak previđate objektivne okolnosti, kontekst i okruženje, pa razmatrate Srbiju u nekom geografskom vakumu.
Ne radi se o tome da EU ne želi Srbiju, EU je prosto suviše slaba ekonomski da bi je progutala. EU ne može zadržati ni Grčku, Bugarsku, ni Rumuniju, iako bi to željela.
Treba tražiti alternativne puteve već sada, i neka susjedna društva to već rade aktivnije od srpskog. Pri tome treba biti oprezan, podsjetio bih da je srpsko društvo tokom 1990-h bilo najaktivnije u Evropi u potrazi za alternativnim ideologijama i društvenim uređenjima.
Danas u Sloveniji građani na ulicama zahtijevaju alternativne puteve. U Grčkoj najveću popularnost uživaju stranke koje predlažu različite alternativne puteve, kao što su ljevičarska „Siriza“ i neonacistička „Zlatna zora“. U Mađarskoj imate desničarsku vladu Orbana koja pokušava tražiti alternativni put, a imate i „Jobik“ koji smatra da bi protjerivanje Roma i Jevreja poboljšalo ekonomski položaj zemlje. Među albanskim elitama sazrijeva spoznaja da bi ideja velike Albanije mogla predstavljati šansu za prevazilaženje teškoća.
Poruka je da srpsko društvo ne može pronaći i implementirati dobar alternativni put samo i da sve treba sagledavati u širem kontekstu.
Mi vidimo da su zemlje Južne Amerike danas najaktivnije u potrazi za alternativnim putevima i to nije beznadežan poduhvat samo zato što to rade skoro sve istovremeno, sa zajedničkim tržištem od skoro 400 mln. ljudi.
Za Mladen Banjac,
Ne nipošto. Niko nikoga ne prisiljava, ali će niža referentna kamatna stopa neminovno dovesti do nižih kamatnih stopa u sistemu, što će pojeftiniti i kredite banaka. S obzirom na visoko učešće potrošačkih kredita u ukupnim kreditima, za očekivati je da potrošački krediti budu prvi koji će biti traženi. U prilog tome govori i visok „marginal propensity to consume“ (granična sklonost potrošnji) u Srbiji. Rast potrošačkih kredita povećaće potrošnju, a povećana potrošnja će se momentalno odraziti na rast uvoza, imajući u vidu „marginal propensity to import“ u Srbiji (granična sklonost ka uvozu). Još jednom, niko nikoga ninašta ne prisiljava, sve ide samo od sebe. U ekonomiji svake države postoe specifične sklonosti stanovništva. Na žalost, našu ekonomiju karakteriše sklonost ka potrošnji i sklonost ka kupovini strane robe. Svako spuštanje referentne k. stope ili stope obavezne rezerve rezultiraće rastom potrošnje i uvoza. Probaj da izmedju ovih vremenskih serija izvedeš korelaciju u excel-u ili oceni jednačinu prostom metodom najmanjih kvadrata i videćeš da sam u pravu. Doduše, ono što raduje je da ova veza slabi kako vreme prolazi.
@Milan,
Можете ли објаснити по ком то аутоматизму нижа референтна стопа доводи до веће потрошње? Да ли вас неко присиљава да свеж новац пласирате кроз потрошњу, поготово увозне робе? Или можда постоје и неки други механизми за контролу, тако да каматну стопу можете безбедно спустити на жељени, тј. што нижи ниво?
С тим у вези, одмах се намеће и питање ко је емитер таквог новца, обзиром да НБС нема законска овлашћења да кредитира било државу, било привреду, док с друге стране пословним банкама одобрава само ултракраткорочне позајмице за превазилажење текуће неликвидности?
Za Marka-PG – Činjenica je da mnogo države u Istočnoj Evropi nemaju razvojnu strategiju. To može biti zajednička tragedija, ali ne i opravdanje. To nije samo stvar okruženja, već i inferiornosti elita.
Ako Srbija ne može da uđe u EU, ako je EU ne želi, logika nalaže da se mora tražiti alternativni put. Loše je život traćiti u čekanju, kako za države tako i za pojedince. Hvala na komentaru.
Poštovani g-dine Katiću,
S pažnjom i poštovanjem čitam vaše članke i komentare.
Ipak, u posljednjem vašem komentaru ste saželi upravo one vaše stavove sa kojima se najmanje slažem.
Prije svega, oko nedostatka razvojne politike u Srbiji: to je u mnogo većoj mjeri posljedica trenutnog položaja Balkana, nego situacije u samoj Srbiji. Dakle, stanje u svijetu je uzrok, situacija u Srbiji posljedica. Kao potvrdu moje teze, mogu podsjetiti da razvojna politika ne postoji ni u jednoj zemlji šireg Balkana (uključujući i Bugarsku, Rumuniju, Grčku, Mađarsku, Hrvatsku, Sloveniju itd.). Blagi izuzetak je Mađarska, gdje Vlada pokušava da napipa neku novu politiku, ali stvari tamo možda idu u još gorem smjeru.
Drugo, ne slažem se da Srbija u ovom trenutku ima alternativu EU integracijama. Problem je upravo u tome što alternativa još uvijek ne postoji. Dakle, EU integracije nisu najbolja moguća opcija, naprotiv, to je najgora i jedina opcija.
Jedino dijelim vašu skepsu prema tome da će Srbija ikada biti članica EU. Za mene je skoro očigledno da neće. Za narednih par godina jedina opcija za Srbiju (i sve ostale balkanske zemlje) je nastavak neravnopravne saradnje sa EU, zaštita vlastitog društva u maksimalno mogućoj mjeri (imajući u vidu da su države male, slabe i nesamostalne) i nada da će u skoroj novoj svjetskoj raspodjeli Balkan dobiti „bolje karte“ (i to bez novog krvoprolića!).
Zbog ovog posljednjeg Srbija (srpsko društvo) ima odgovornost da širi međunacionalno povjerenje na Balkanu.
Za Nebojšu Katića
Hvala Vam pre svega na brzom odgovoru. Evo šta ja mislim, redom:
(1) Što se realne depresijacije tiče, sa tim se u potpunosti slažem. Realna depresijacija bi pomogla izvozu a istovremeno destimulisala uvoz što bi popravilo spoljno-trgovinski bilans. Ali, kako omogućiti realnu depresijaciju. Depresiraćete kurs za 10%, a približno toliko će porasti i cene. Dakle tu je reč o nominalnoj, a ne o realnoj depresijaciji. Dakle, pitanje je kako izvesti nominalnu depresijaciju kursa bez podizanja nivoa cena. Na ovo odgovor nemam.
(2) Mogu da se složim i sa portfolio investicijama u određenoj meri. Dakle, to jeste špekulativni kapital, ali prosto ne mogu da zamislim ekonomiju bez toga. Špekulativni kapital je prisutan čak i u jako konzervativnim ekonomijama poput Češke.
(3) Što se tiče potrošnje…pa tu se slažem u potpunosti. Ja ni ne kažem da samo država troši. Zato u više navrata i govorim o domaćoj finalnoj potrošnji, koja dakle obuhvata i privatnu i državnu.
(4) Što se 90-ih tiče nisam imao nameru da bilo šta prećutim. Da, jeste bio rat, ali šta sad s tim da radimo? Da vratimo vreme pa da ga ne bude? Rat se dogodio, hiperinflacija se dogodila, sankcije su se dogodile i to je urezano u kolektivnu svest ekonomskih subjekata. Prosto to je varijabla sa kojom moramo da računamo. Isti potez centralne banke u Češkoj neće dovesti do inflacije, dok će u Srbiji dovesti do inflacije zbog „programirane“ reakcije ekonomskih subjekata. U Srbiji će većina privrednih subjekata probati da problem reši povećanjem cena, dok je u nekim drugim zemljama, privredni subjekti probleme pokušati da reše povećanjem produktivnosti i smanjenjem troškova.
(5) Što se uloge NBS u ciljanju inflacije tiče, mislim da najveći doprinos i rastu (kada raste inflacija) i padu (kada pada inflacija) inflacije imaju cene hrane. A volatilnost cena hrane je po meni više posledica loših sistemskih rešenja (npr. način na koji intervenišu robne rezerve) i nerazvijene poljoprivrede. U principu NBS može instrumentima monetarne politike da interveniše tako da spreči prelivanje šokova u cenama hrane na ostale komponente inflacije, ali ne vidim kako može da utiče na cene hrane.
Da zaključim, mislim da bi svako obaranje referentne kamatne stope na nivo od recimo 5%, 3%, samo povećalo količinu novca u opticaju, podiglo inflaciona očekivanja i na kraju izazvalo inflaciju, koja bi obezvredila nominalni privredni rast (ako bi ga bilo).
Srdačno,
Milan
Za Zdravka – Razvojna politika Srbije ne postoji, i to je pre svega višegodišnji defekt i krivica Srbija. Moja teza je da Srbija koja je van EU ima sve slabosti i nedostatke koje bi imala i da je članica, a ni jednu prednost koje iz članstva proizlazi. Nikada nisam zastupao tezu da EU nema alternativu, ali mislim da je članstvo u EU najbolja alternativa. Nevolja je što sam sve skeptičniji prema verovatnoći da Srbija ikada uđe u EU. Hvala na komentaru.
Postovani g. Katicu,
Procitao sam pazljivo komentare, steta sto vasa rec nema vecu tezinu u ovom nasem tamnom vilajetu.
Medjutim, sve mere koje predlazete su u suprotnosti sa onim sto EU trazi od nas. Ovim se vracam na jednu od prethodnih diskusija. Ako se secam, vasa tvrdnja je bila da cemo lakse sprovesti neku razvojnu politiku kroz institucije EU. Zar vam se ne cini da je upravo suprotno, barem u ovom trenutku? Zar vam se ne cini da sve to dolazi prerano?
Hvala vam na trudu.
За Ивана – Држава је омча. али зато што је неефиксана и неспособна, а не само зато што је велика. Чак и да је мања, а морала би бити, ситуација не би била битно боља. У том случају би њени директни трошкови били нижи, али би индиректни и опортунитетни трошкови и даље били огромни. Отуда је битно инсистирати не само на смањењу државне управе, већ и на подизању квалитета. Хвала на коментару.
Za Milana – Bez obzira na visinu referentne stope, deficit trgovinskog bilansa je ogroman, neizdrživ i posledica je liberalizacije uvoza i precenjenog kursa. Trgovinski deficit je bio najveći u 2007. i 2008. godini, kada su referentne kamatne stope bile visoke, ili ludački visoke kao 2008. godine. Visoka referentna stopa ne može popraviti trgovinski bilans, a efektivni devizni kurs i devizna kontrola su mnogo snažniji instrumenti.
Portfolio investicije, na primeru Srbije, nisu ništa drugo do špekulativni kapital koji je razorio domaću ekonomiju. O tome sam pisao u nekoliko tekstova npr. https://nkatic.wordpress.com/2008/12/02/prosto-kao-matematika/ ili https://nkatic.wordpress.com/2008/10/21/nemoguce-trojstvo-u-krizi-koje-nema/. Ako nema kapitalne kontrole u maloj i nerazvijenoj zemlji, a u Srbiji je nema, špekulatni će uništiti državu.
I Vas ću podsetiti da nije samo država trošila preko mogućnosti, već su to radili i privreda i građani. Najvećim delom zbog zaštite tih dužnika i banaka, država se danas zadužuje i istrajava na politici precenjenog kursa dinara.
Uporno pozivanje na inflaciju 90-tih je trik kojim se ignoriše činjenica da je Srbija bila u ratu i sankcijama. Kakve god da su uspomene i očekivanja, ono što podiže inflaciju je pre svega vezano za lošu politiku NBS i vlade. Konačno, ako je sve kao „2 i 2“, kako je moguće da NBS godinama ne uspeva da inflaciju stavi pod kontrolu, iako koristi sva sredstva koja MMF sugeriše? Hvala na komentaru.
Zabrinut
Prvi deo teksta stoji, FED i BoE „promašuju“ inflaciju već duže vreme, insistirajući na privrednom rastu i to jeste radikalni zaokret.
Sa drugim delom teksta se nikako ne slažem. Svako obaranje referentne kamatne stope ispod ravnotežnog nivoa (oko 9% za Srbiju) bi značilo brži rast inflacije od rasta nominalnog BDP-a, što samo po sebi znači realni pad BDP-a. Kroz više mehanizama. Evo nekih koji mi odmah padaju na pamet:
(1) Niža referentna kamatna stopa – veća domaća potrošnja – veći uvoz – veći spoljno trgovinski deficit – slabljenje dinara – viša stopa inflacije – realni pad BDP-a
(2) Niža referentna kamatna stopa – manji priliv portfolio investicija – slabljenje dinara – viša stopa inflacije – realni pad BDP-a
(3) Viša stopa inflacije – rast inflacionih očekivanja – viša stopa inflacije – bad memory effect (’90-e) – galopirajuća inflacija (inflatorna spirala) – visok realni pad BDP-a poput onog iz ’91 i ’92, (a o ’93 da i ne govorimo)….
Svaki rast BDP-a vođen domaćom potrošnjom (bilo spuštanjem referentne kamatne stope NBS bilo povećanom diskrecionom potrošnjom države) dovešće do neodrživih nivoa spoljno-trgovinskog deficita i visokih stopa inflacije, a naročito u zemlajama čija populacija ima inflaciju u kolektivnom sećanju. I ovo je kao dva i dva. Desiće se u 100 od 100 slučajeva. Na kraju krajeva, to se upravo i dešava. Država je u 2012. trošila iznad svih mogućnosti. Rezultat vođenja takve politike u 2012:
Nominalni rast BDP-a od oko +5,2%
BDP deflator od oko +7,2%
Realni rast/pad BDP-a od oko -2,0% (imam u vidu da je jedan deo ovog pada posledica poljoprivrednog šoka koji nema veze sa prethodno navedenim činjenicama)
I ponavljam, desiće se u 100 od 100 slučajeva u zemljama koje su imale problem sa inflacijom i čije su regulisane cene ispod ekonomskog nivoa. Srećom, od ovakve politike će se odustati u 2013 (osim u pogledu regulisanih cena).
Поштовани, из сво уважавање учесника дискусије, ја бих се вратио на обичне животне теме које погађају огроман број житеља ове земље.
О ономе што дискутујете (част изузецима) понешто разумем а оно што не разумем вероватно има у себи дозе тачности али оне су у високо спекулативним зонама промишљања.
Ја ћу покушати да одговорим на задату тему /Српска привреда између чекића и наковња/.
Пошао бих од основне ћелије здраве привреде, а то је предузеће.
80-иах година прошлог века на студијама техничких факултета негде на трећој години слушао се један веома занимљив предмет „економика и организација предузећа“, Предавања су била поред теорије проткана и практичним искуствима. Мени је од свега била најзанимљивија једна лекција која је разјашњавала однос броја радника и позитивног пословања фирме.Можда се старији посетиоци блога сећају чувене позитивне нуле ( нормална ствар исказ је математички апсурд, али практично значење тог појма је одлично). Суштина целе приче је да послодавац може Гаусовом расподелом да одреди максималан број запослених у предузећу и да послује без губитака (разуме се сви остали чиниоци процеса да се држе под контролом). Принцип који морамо уважавати је да свако радно место мора имати своје економско оправдање. То јест да сваки радник заради своју бруто плату. Ако је менаџмент способан у организацији и расподели запослених број би могао (теориски) ићи у бесконачност али нормално у животу то је немогуће. Пошто је здрава привреда неке земље основни стуб стабилности исте услов свих услова је покретање привреде.
Е, сада би требало отворити нову тему. Како?
Ја ћу сад покушати овај механизам управљања предузећем да пресликам
на управљање државом, јер можемо се сложити да су механизми слични али руку на срце много комплекснији. Међутим та комплексност се да пребродити, јер вероватно да државни апарат добро познаје све тајне управљања модерном државом ( јер чим је толико кандидата на изборима са докторским, професорским, правним, економским титулама, мора ваљда да вреде, народ им даје поверење).
То би био неки оптимистичан поглед на решење нагомиланих проблема.
Међутим, цела ова прича пада у воду кад им се супростави једна ужасна чињеница. Да у Србији има 550.000 хиљада не производних радника (чиновника, запослених у јавном сектору) кад додамо пензионере (али они су ипак пунили буџет за мирну старост) Гаусова крива расподеле не важи за државу и руши се принцип да свак мора оправдати своју плату!
Државни апарат је омча око врата овом народу!
Za Tomu T. – Srpska ekonomska politika sledi neoliberalnu matricu. Carinska zaštita je preslaba, država nema razvojnu politiku jer se očekuje da će to urediti tržište, monetarnu politiku efektivno vode poslovne banke.
Najveći deo domaće privrede je privatizovan, ali to ekonomiji nije donelo sreću. Ogroman broj privatnih preduzeća je takođe loše vođen, ogroman broj je propao, a veliki broj opstaje samo zloupotrebama ili kroz subvencije koje dobija od države. Nažalost, ni privatizacija nije donela veliku sreću Srbiji, iako postoje segementi, pogotovo u servisnom sektoru, koji funkcionišu izvanredno. Tu je privatizacija nesporno dala odlične rezultate. Poenta nije ni u privatizaciji, ni u „državizaciji“ već u profesionalizaciji. Važno je i da se ne privatizuju državni monopoli (https://nkatic.wordpress.com/2008/04/08/treba-li-privatizovati-drzavne-monopole/). Ja često ponavljam istu tezu – problem nije u državnoj svojini po sebi, već u nekvalitetnoj državi. Od tog problema se ne može uteći privatizacijom, već samo popravljanjem države. Hvala na komentaru.
Uz svo postovanje, ali ne znam kako“srpska ekonomska politika“ moze biti liberalna, ako su najveca preduzeca u drzavnom vlasnistvu i management se postavlja odlukama izvrsne vlasti!?
Iz mog iskustva, upravo su te Firme generator velikih gubitaka i neprofesionalnog poslovanja, a cini mi se i da jedu svoju supstancu!
Banke!?
Banke, u kojima Drzava ima (na ovaj ili onaj nacin) kontrolni paket imaju najnepovoljnije uslove i njihovi rukovodioci stalno nude neke kombinacije!!
U opste ne razumem kako dalja „drzavizacija“ ekonomije moze da donese progres, kada gde god da se okrenem vidim lose strane drzavnih i javnih preduzeca (bez izuzetka)!!
Da li ima neko drzavno preduzece, da uspesno posuje!!?? Uvren sam da nema!!
Naravno ovo sve pisem, postujuci vizionarske potencijale nase politicke elite, Dacia, Vucica, (juce) Tadica, Cvetkovica…. Kada je u pitanju ekonomija!!
Za Lista,
pitanje, kako na inflaciju uticu pozajmice i krediti od MMF-a ili bilo kog drugog kreditora slobodno izabranog na slobdnom medjunarodnom trzistu? Zasto bi uopste uzimali kredite kada mozemo da nastampamo, koliko hocemo?
Krediti se vracaju? Ne bih rekao, evo Grci ne vracaju, dugovi se reprogramiraju, mnogo se manje vrati, a novcana masa bez robne podloge svakako odradi svoje u prilog inflacije i rasta traznje.
Drugo – Evo jednog svetlog primera slobodnog trzista – http://www.b92.net/biz/vesti/svet.php?yyyy=2012&mm=12&dd=24&nav_id=671868.
Koliko mi se cini tamo neki topcider nastampa i pojeo vuk magarca.
Trece, zar nije direktan proizvod slobodnog trzista situacija da vece ribe jeduci manje ostvaruju tendenciju da se monopolizuje trziste svake velicine pocev od najmanje nishe. U svakoj mogucoj industriji slobodno trziste iznedri nekog giganta koji pojevsi sve ostalo krece sam da upravlja „svojim“ trzistem. Kako to iskontrolisati za neko odrzivo opste dobro? Ima li primera odrzive privred zasnovane na teoretsko midealu slobodnog trzista? Pitanje za Lista.
Meni licno je svaki odgovor drugaciji od – Nema to je utopija, smesan. eto cak i u svetlu ovih par laickih konstatacija. Znaci dovoljna je i radoznalost na nivou decije, koja proistice iz mojih par pitanja, da s eobori 5 pasusa nekakve „argumentacije“ iz prethodnih komentara u odbani „slobodnog“ trzista.
Ne mogu da razumem toliko upornu ne kriticnost i zatvorenost nasuprot zalaganju za slobodu bilo cega.
Za Lista – Prvo, ako bi tržište bilo zatvoreno, roba koja se nalazi u srpskim radnjama bi bila domaća, i Vi bi možda bili u pravu. U Srbiji je dovoljno stranih lanaca, došao je Delez npr. a cene rastu. Veliki lanci ne dolaze zato što je kupovna moć u Srbiji mala, ne zbog problema zaštite vlasničkih prava. Veliki lanci i velike kompanije su u malim državama nedodirljive i nemaju nikakvih problema sa vlasničkim pravima. U Srbiji je dovoljno stranih banaka, a cene novca i bankarskih usluga su u stratosferi. Itd.. Bojim se da imate naivnu predstavu o tome kako moderna tržišna ekonomija funkcioniše. Hvala na komentaru.
List каже: „U Srbiji je rast inflacije direktno proporcionalan kolicini istampanih novcanica u Topcideru.“
Довољно је да погледате кретање динарске масе (М1 агрегат) и видећете да та теза пада у воду. Посебну пажњу обратите на период од половине 2007. па надаље: Ево линка: http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/80/monetarni_sektor/SBMS01.xls
Друго, зашто у први план истичете новчанице, када жиралног новца (новац пословних банака) има двоструко више у оптицају? Чак је и фамозно штампање динара добрим делом под контролом пословних банака, које се код НБС снабдевају готовином у замену за безготовински новац које саме креирају. Све у свему, најлакше је оптужити „Топчидер“ и сви проблеми решени. Неће баш бити да је тако.
Za Lista – Mislim da malo improvizujete. Prvo, ne troši samo država više od mogućnosti, već je to čine i građani i privreda. Hronični deficit tekućeg bilansa to jasno pokazuje i taj defcit je veći od deficita budžeta. Drugo, bilo bi dobro da objasnite kako je to NBS dala pare državi, koliko, kada i kako. Hvala na komentaru.
Drugo, upotrebili ste dva razlicita termina: visoke cene i rast cena. Oni nisu isto.
Zasto su visoke cene kod nas? Rekao sam da je to zbog zatvorenosti trzista. Jak dinar ima uticaj ali je minoran. Pomocu njega ne mozete objasniti zasto su cene duplo jeftinije u zemljama koji imaju veci standard od nas. Pomenuli ste neke lance koje su dosli.To nije ni blizu dovoljnog. Primetio sam da su ti lanci iz drzava u okruzenju koji znaju da se snalaze u “ nasim prilikama“ i znaju kako ovde stvari funkcionisu jer takav sistem imaju kod kuce. Veliki svetski trgovinski lanci nece doci dok god se ne poboljsa zastita vlasnickih prava i ne uspostavi predvidiv i efikasan pravosudni sistem koji bi ih stitio.
Zasto cene rastu? Cene rastu zbog onoga sto sam rekao- stampanje para.Vi to jednostavno ne zelite da prihvatite i onda se cudite i navodite paradokse. Nema paradoksa, sve je jasno. Kada se, usled stampanja , pojavi visak dinara u odnosu na evro dinar mora da slabi. To se nimalo ne svidja tajkunima i zato narodna banka mora da brani dinar trosenjem deviznih rezervi( sto je protivno zvanicnom rezimu plivajuceg kursa). Tu se sukobljavaju dva interesa- interesi politicara za inflacijom i interesi uvoznika za jakim dinarom. Dakle, upotrebicu vas naslov: Nbs se nalazi izmedju cekica i nakovnja ali ne izmedju stvari koje vi navodite, vec izmedju interesa politicara za stampanjem para i interesa tajkuna za jakim dinarom.
Pocecu od kraja. Relacija politicari – NBS – inflacija je sledeca:
Drzava (politicari u vladi) trosi vise nego sto prikupi prihoda od poreza, privatizacije i kojecega. Zasto trosi vise? Zato sto politicari gledaju kratkorocno, odnosno kako da dobiju sledece izbore. Znaci, njih ne zanima ekonomski rast, reforme itd. Njih zanima kako da dobiju sledece izbore. Da bi dobili izbore oni moraju da, preko svih finansijskih mogucnosti, ispunjavaju zelje sto vise ljudi kako bi stvorili, bar kratkorocno, utisak da ljudi zive bolje: podizu se preko mogucnosti penzije, plate u javnom sektoru, rasipaju se pare na subvencije, gradnje Dinkicevih hotela, zicara za pranje para itd. Taj jaz izmedju para koje imaju i para koje trose mora odnekud da se pokrije.
Postoje tri nacina da se prikupe pare kako bi se pokrio jaz: 1)porez(i devizni prilivi) 2)kredit 3)stampanje para
Prva opcija je nepopularna i njoj se pribegava samo u krajnjoj nuzdi(govorim za porez ne za dev. priliv). Druga opcija je manje nepopularna i generalno ce uzimati kredite po bilo kojoj stopi dokle god mogu. Treca opcija je najbolja. Jednostavno, naredite(ili se nagodite, ucenite opstim stanjem u zemlji, molite- ne znam mehanizam) NBS da pare koje vam hvale istampa u Topcideru. Koliko para se istampa tolika ce biti inflacija. Za visoku inflaciju okrivite hladnocu zimi, susu leti, sindikate i koga sve ne, samo ne stampanje para.
Da zakljucim: U Srbiji je rast inflacije direktno proporcionalan kolicini istampanih novcanica u Topcideru.
Visina cena je prvenstevno odredjena traznjom koju cini lazna srednja klasa ( dovela do stvaranja kompanija toliko puta pominjanih tajkuna ) koja je nastala kao posledica upliva velikog kapitala najpre kao posledica privatizacije, a posle kroz zaduzivanje.Sve mere, a i izjave politicara se odnose najvecim delom na pokusaj odrzavanja tog standarada te srednje klase. Generalno oni i cine najvecu traznju koja se provalaci kroz zvanicnu statistiku. Niko se ne bavi ljudima koji ili ne rade ili rade za mizernu platu ,pa najveci deo hrane ili proizvode sami li kupuju kod ljudi na selu( 2-3 jeftinije nego u marketu), greju se na drva i slicno(npr placaju dug Srbijagasa;em placaju svoje bedno grejanje em ce da placaju kroz javni dug i one koje se greje na centralno grejanje ) … Inace marze uvoznika su bile i 100%, a nakon toga njihovi komercijalisti ( punto van i slicno na sve strane) su obicnim prodavnicama nudili prozivode uz preporucenu marzu od 10-15%, a posto su generalni zasputnici ostali i nisu imali bas izbora. Interesantna je bila situacija izmedju jednog velikog distributera i Delte kada je Delta pre nekoliko godina u Tempu nudila proizvode tog distributera jeftinje nego sto je ovaj njoj prodao. Iskoristili 10 % rabata
За Листа – Део објашњења за високе цене је везан и за нереални курс, па је јефтиније куповати у иностранству него у Србији. Међутим, имамо и други парадокс – трговински ланци су у теорији компетитивни и у Србији имате белгијске, хрватске, словеначке, грчке ланце, домаће ланце. Дакле не ради се само о тајкунским ланцима, страни капитал је ушао у Србију, а цене расту. Како то да тржиште није довело до снижавања цена?
Када су царине у питању, њихов пондерисани просек је био свега око 4,5%, с тим да ће од 2013. просек бити још нижи. Царине свакако нису узрок високих цена у Србији.
Иако су по неолибералном моделу царине радикално срезане, иако је тржиште отворено за стране ланце, цене ипак расту.
Ако увозници траже нижи курс и због тога се води таква курсна политика, јаки динар би морао да доведе до снижавања цена у Србији. Цене међутим расту и када динар јача. Релацију политичари – НБС – инфлација не разумем.
Хвала на коментару.
Za Nebojsu Katica
Slazem se da je cisto slobodno trziste ideal, ali tome trebamo teziti i edukovati ljude o benefitu free trade-a. Jer, sta je alternativa? Jos veci monopol kroz restrikcije ulaska? Vece cene? Zar nije frapantan podatak da su neke cene zivotnih namirnica i ostalih roba jeftinije u zemljama Eu nego kod nas, neke cak 2-3 puta? Da li vam je poznat podatak da ogroman broj ljudi ide za Madjarsku da kupuju zivotne namirnice, iz ciste nuzde. Znam neke licno pa pricam. Jel to u redu? Zbog ogromnog profita koji sticu (i iznose napolje) odredjeni pojedinci kroz visoke carine i monopol mi svi treba da patimo. To treba da prihvatimo jer „tako je to svuda“?
Nisam se dobro izrazio u vezi NBS. Ona jeste pod kontrolom politicara i tajkuna, stim sto tajkuni odredjuju kurs, a politicari inflaciju.
Smer ide ovako
politicari – NBS – inflacija
uvoznici – NBS – kurs
Hvala unapred na odgovoru.
За Либерала
Прича о слободном тржишту асоцирала ме је на догађај који смо имали прије неколико седмица, када је Европска комисија изрекла казну од 1,5 милијарде евра водећим свјетским произвођачима катодних цијеви (LG, Samsung, Panasonic, Philips, Toshiba…) због картелисања, договарања цијена итд.
Ту дакле у игри имамо велико тржиште које се номинално сматра слободним, актере у виду глобалних и водећих компанија од којих су многе љути конкуренти, и које су успјеле да овако нешто изведу. Требало је неколико година да се истражи и раскринка тек једна у мору превара и намјештаљки тих предузећа, и то од стране антикорупцијског тијела ЕУ од 400 милиона становника. То тијело сигурно располаже великим бројем стручних тимова и генерално солидном инфраструктуром и методама да такве преваре открије и санкционише.
Како ви мислите да овако нешто буде изводљиво у Србији којој основне институције не функционишу и која представља једно скромно и маргинално тржиште? Та прича о слободном тржишту мени личи на утопију исто као што је и комунизам утопија.
Живим у једној од ЕУ земаља и располажем површним знањима из микроекономије, маркетинга итд, па опет на сваком кораку препознајем манипулацију тржиштем и спрегнуто неетичко понашање дистрибутивних ланаца и државних органа. Мој осјећај као купца и конзумента је да се иза те криче о слободном тржишту крије избацивање државе која води рачуна о грађанима (она која је блиска тајкунима може да остане). Неетички је да држава регулише тржиште, али је скроз ок када се тржишни актери међусобно договоре, јер то је та невидљива рука која добро доноси. Да не говоримо о томе колико је уопште оправдано и смислено да профит буде основни људски/тржишни/друштвени мотиватор и главна вриједност.
За Либерала – Увек мора постојати одређен проценат незапослених и то наравно није спорно. Проблем је што се степен толеранције према висини незапослености драстично повећао од 80-тих година, делом и због неолибералне доктрине и гротескне Фридманове тезе о „природној стопи незапослености“.
Када кажете да се Ј. Кореја никако не може упоредити са Србијом нисте објаснили зашто, нисте чак ни наговестили (Кореја је била неразвијенија од Србије).
Организованих лобистичких интересних група имате у најразвијенијим државама. Оне утичу на конкуренцију, блокирају је, обично суптилно, понекад брутално. Тог тржишта о коме Ви пишете у стварности нема.
Претпостављам да сте млађи човек и да нисте радили у Југославији нпр. 70.-тих или 80.-тих година. Та економија је била неупоредиво мање „командна“ од ове транзиционе.
Када кажем да је ниска инфлација фетиш, не мислим на Србију, мислим на западне економије. Промена монетарне политике која се најављује је признавање и одступање од тог фетиша. Узгред, ако неко мисли да је умакао српској инфлацији кроз евроизацију, он онда не уме да рачуна и у страшној је заблуди.
Ако Вам није проблем, објасните ми везу и механизам – тајкуни – НБС – висока инфлација. Ја нисам разумео како сте то повезали, а верујем да то нисте рекли тек тако.
Хвала на коментару.
Увек мора постојати одређен проценат незапослених на слободном тржишту(рекао бих одокативно не више од 5 процената). Свет није савршен, никако. Оно што је битно да тих 5 процената незапослених никада нису исти људи: једни нађу посао, други га изгубе.
Ниска инфлација је само један од предуслова економског раста, никако главни узрок. Јужна Кореја се не може никако поредити са Србијом.
Србији је поред ниске инфлације потребан главни услов да би се развила. Тај услов је владавина права и слободан улазак на тржиште.Међутим, то не одговара политичарима и интересним групама око њих. Јер ако постоји слободно тржиште онда се ту политичари ништа не питају. Не могу да добијају проценте од издавања дозвола, лиценци, ограничавања увоза и извоза. Такође ни интересне групе око њих(тајкуни) не могу да потплате некога у влади да ограничи увоз неке робе или улаз на тржиште фирми која њима ствара конкуренцију – јер, онда би морали да спусте цене и то доста.
Када критикујете Србију као земљу која је прихватила транзицију и неолиберални концепт ви нападате човека од сламе. Смисао транзиције је да се пређе из система командне привреде, где су политичари одлучивали о свему у привреди, у систем слободно тржишне привреде где потрошачи одређују ток производње. Србија није то урадила.
Кажете да је ниска инфлација фетиш који је створила финансијска олигархија. Вероватно је то разлог зашто сви људи у Србији послове уговарају у еврима, штеде у еврима, рачунају у еврима. Јака нека индоктринација.
Да, НБС је неспособна да води монетарну политику- али не зато што је нестручна. Разлог зашто је инфлација висока је тај што НБС никада није била независна. Она је увек била под контролом политичара и тајкуна. И то је јасно као дан, то сви знају. Само онај ко живи у Лондону и ко не зна шта се овде догађа може тврдити другачије.
Laicki posmatrano koliko su realni podaci o inflaciji, podaci o zaposlenosti, podaci o potrosnji? Koliko su relani svi statisticki podaci? Cemu NBS da kontrolise inflaciju kada se dobar deo razmene vrsi mimo trzista kojim se ona bavi? Najveca prepreka za bilo kakav korak napred pa i povecanje zaposlenosti je nemogucnost planiranja . Po principu posto maltene nista ne radi, moglo bi da bude posla na pretek.Gde investirati? Cak i da investitor resi milion administrativih zavrzlama ( tesko bez politicke podrske ) ,obezbedi sredstva ( opet jako tesko do ozbiljnih sredstava bez uzimanja nepovoljnih kredita),zapocne proizvodnju ( pogodi pravi proizvod) i uspesno plasira svoje proizovde doci ce problem naplate, problem gde neko jednostavno ne zeli da plati i gde dalje?Da se tuzi?! Kako da se investira kada Vas neko primorava da ne izvrsavate svoje obaveze da bi opstali? Kako da konkuriste na trzistu gde Vas konkurent recimo ne placa struju, gas, dobavljace, uzme subvenije, kredit koji ne vraca ( Agrobanka, RZV)? Kako investirati u drzavi u kojoj ni ona sama ne placa? Kakav je to bankarski sistem u kome drzava utice na banke u privatnom vlasnistvu( politicki uticaj )? Spomenuo sam da je kamata u jednoj banci sa 5.5 smanjena na 3.45 ( spremni su bili i da gube klijente ) i to na neciju intervenciju. Osvrnucu se i na “ekonomske” stratege razvoja. Ti ljudi ni svoje predmete na fakultetu nisu znali valjano da organizuju( sujetni, u svom svetu, bez kriticke misli, pisanje knjiga kroz prevodjenje i to lose).
За господина Катића:
Можда је на линији владајуће доктрине, али заиста мислим да је нелогично и пробаћу да докажем. Наиме, ако је чин новчане емисије нешто што претходи, односно услов постојања новца, онда инфлација може бити само последица, никако узрок. Не можете прво имати раст цена, па тек онда креирати новац и то са каматом?! Како би се уопште формирали ценовни односи без новца?
Сем тога, ако се слажемо да је камата финансијски трошак који оптерећује цене добара и услуга у једној економији, онда је јасно шта представља узрок, а шта последицу. Када све то имамо у виду, заиста не морате бити геније па схватити да то што НБС ради са референтном стопом, је исто што и доливање бензина на ватру. Она управо распирује, тј. одржава високу инфлацију, уместо да је коначно сузбије.
За Младена Бањца – Када сам у коментару Вама поменуо „неку врсту повратне спреге“, хтео сам да кажем да ниска инфлација по логици ствари даје и ниске номиналне каматне стопе. То није само на линији преовлађујуће доктрине, већ је и логично.
За разлику од Вас, ја покушавам да размишљам у оквирима задатог система надајући се да се он може поправити. Ви се залажете за радикалну промену целокупног економског, посебно монетарног концепта. Плашим се да је то немогуће у констеалцији моћи и логике на којој почивају модерне економије. Хвала на коментару.
За господина Катића:
Зашто би као регулаторни механизам (тј. наводно средство одвраћања) користили високе камате са свим нежељеним ефектима, када су ту административне мере? Једноставно прописима ограничите колико свежег новца може да се емитује у наредном периоду и за које сврхе, а камате држите на што нижем нивоу. Зар то није win-win ситуација?
Иначе, ја не спорим да камате утичу на раст инфлације, али високе камате! Оно што сам приметио јесте да све земље које имају ниску инфлацију, имају и генерално ниске каматне стопе: Немачка, Аустрија, Швајцарска, Јапан итд. Док рецимо Србија и Румунија које су у самом европском врху што се инфлације тиче, уједно предњаче и по питању висине каматних стопа. То не може бити случајно.
Исто тако, Ви имате емпиријске примере где су поједине државе и градови својевремено примењивали нулте, па чак и негативне каматне стопе без икакве инфлације и уз феноменалан привредни раст и запошљавање. Зато што проблем није у ниским каматама, напротив, већ у обиму и смеру новчане емисије. Уопште није свеједно ко је емитер (држава или неко други), а исто тако ни прималац свежег новца (производња или потрошња).
Да резимирам, оно што узрокује инфлацију у условима пуне запослености не могу бити ниске каматне стопе саме по себи, већ прекомерна и/или погрешно каналисана новчана емисија која не одговара расположивом робном фонду и услугама на тржишту. Тврдити другачије је по мени замена теза.
П.С. Са другим делом коментара се потпуно слажем, нарочито бих истакао овај део: „Верујем да је прекомерни, непотребни рад најбољи облик социјалне контроле и да зато опстаје. Опасно је када људи имају времена да мисле.“
Za gospodina Katića,
Možda toga niste svesni ali ipak jeste javna ličnost i vaša reč ima težinu u biznis krugovima.
Vaši predlozi su dobri. Moj predlog Vama je samo da budu malo operativniji / detaljniji, sa ciframa i sa većim fokusom na pozitivne primere
U svakom slučaju hvala.
Философија рада.
Добрих 30-етак година сам провео у примарној преради и верујте ми више сам научио о раду,стицању знања и искустава на стварању новог производа који иде на тржиште, што домаће што страно, него из свих стручних књига које прочитах (а то бога ми није мало).
Три основна параметра које признаје економика производнје а које је уважавала и стручна литература су: ПРОДУКТИВНОСТ, ЕКОНОМИЧНОСТ, РЕНТАБИЛНОСТ. Међутим то свето тројство производних процеса (осим Словенца) готово да нико није уважавао, и то је била основна сметња да се направи квалитетан и јефтин производ који би одговарао европским стандардима.
Предности које смо имали (а и данас их имамо) су јефтина енергија. радна снага, у неком областима и квалитетне ресурсе па почети по кинеском моделу, стартна позиција је иста осим што нам је тржиште ближе и самим тим транспорт бржи и јефтинији.
Савремену технологију Запада можемо набављати по принципу инсталирања машина и опреме, а за узврат отплати вршити кроз испоруку квалитетних производа на њихово тржиште. Из искуства знам да би велики и озбиљни произвођачи прихватили и те услове јер и њима не цветају руже у пласману опреме земљама обухваћеним кризом. Нама хиљаде напуштених објеката са комплетном инфраструктуром пропада широм Србије
Све ово је у зони реалног, али највећи проблем је промена свести према раду,е ту битку ако добијемо успећемо.Немогуће је борити се са медијима и пропагандом која младе душе 24 часа бомбардује виртуелним сценама насиља, лажном срећом, младошћу која не стари сва шљашти од небеске среће задовољстава узети све сад и одмах. Нико им није рекао да је живот изазован, леп и суров.
Покушаћу да парафразирам Старозаветну порука која важи за век векова: – у зноји лица свог стицаћеш хлеб свој насушни.
То што сви сањамо да у „хладовини“ државне, банкарске, неке административне корпорације, седећи заваљени у удобну фотељу дочекамо пензију грдно смо се преварили.
Приземљи се човече!
За Младена Бањца – Мислим да између висине камате и висине инфлације постоји веза, да није спорна и да функционише као нека врста повратне спреге. Наравно, постоје и други фактори, а један од најважнијих је капацитет на коме привреда ради. Ниске камате на пуном капацитету производе инфлацију.
Рестриктивна увозна политика је давно морала бити уведена, али ту помоћи нема. Либерализација је наметнута без обзира на очајно стање у коме је економија била и у коме јесте.
Што се скраћивања радног времена тиче, футуролози су 60-тих година предвиђали да ће крајем века годишњи одмори трајати око 14 или 16 недеља. Процене су базирале на расту продуктивности, она је остварена, а људи раде више. Верујем да је прекомерни, непотребни рад најбољи облик социјалне контроле и да зато опстаје. Опасно је када људи имају времена да мисле. Хвала за коментар, а линк ћу погледати.
Сјајан текст, по ко зна који у низу. Имамо бих само једну замерку.
Политика ниских каматних стопа је потпуно одвојена (или би морала бити) од политике одобравања кредита, јер јефтин кредит не значи и одобрен кредит! Исто тако, повољни кредитни услови нам ништа априори не говоре о њиховој висини, намени или динамици. Стога, доводити у везу ниске камате са инфлацијом је опасна заблуда, која нажалост често провејава у медијима, али и „стручној“ литератури, па јавност то прихвата здраво за готово.
Што се проблема незапослености тиче, ја бих поред постепене и дозиране динарске емисије (чији емитер је држава, а не као сада приватне и/или стране пословне банке) и рестриктивне увозне политике (ако је спроводи једна Норвешка, одакле Србији идеја и луксуз да ради другачије?!), смањио и недељни фонд радног времена, односно признао 30 или чак 25 сати недељно као пуно радно време, али тек када се прве две мере исцрпе.
Логика је да и поред најбоље монетарне и спољно-трговинске политике, не можете спречити техничко-технолошки прогрес који уз ригидно и застарело радно време, не дозвољава раст запослености. Наиме, модерно друштво све више примењује роботе, компјутере, аутоматизовану опрему и линије за производњу, 3D штампаче и остала чуда технике која ТРАЈНО замењују огроман број радника. А управо су радници, тј. запослени они који креирају (одржавају) тражњу, а не опрема и машине, ма како били софистицирани. Логичан „лек“ за ову појаву је скраћивање радног времена (које није мењано стотињак година и поред огромног раста продуктивности) и по потреби другачија расподела новостворене вредности, зависно од достигнутог нивоа техничко-технолошког прогреса и друштвене свести.
На ту тему бих препоручио одличан чланак Jeremy Rifkin-а под насловом „Крај (масовног) рада“: http://www.scribd.com/doc/55425529/Kraj-Rada
Za Vladana – Nemam dovoljno informacija o radu PKS-a da bih komentarisao. Hvala na komentaru.
Postovani gospodine Katicu. Cemu sluzi PKS? Da li je tacno da taj sabirni centar propalih privrednika i politicara opterecuje privredu po osnovu obaveznog razreza?
За Либерала – Висина инфлације која је обично таргетирана се кретала око нивоа од 2 до 3% и ту сте сасвим у праву. Тај распон је дат арбитрарно, а могао је бити и од 0 до 1%, или од 3 до 5%, а да се ништа битно у реалној економији не догоди. Када је Србија у питању, драма није у високој инфлацији, већ у комбинацији рецесије и високе инфлације. Инфлација у Србији би се лако поднела када би запосленост расла. Опадање куповне моћи грађана је много више последица пада запослености, него што је то последица инфлације по себи. Ако је до јуче у породици радило двоје а сада ради само један, ни инфлација од 0% неће спасити стандард.
За државе у развоју, поготово оне које се брзо развијају, инфлација није проблем и инфлација од 10% на пример, сасвим је прихватљива. Ј. Кореја је у својим најбољим годинама имала и високу инфлацију и висок реални раст.
Дали сте ми добар повод да (поново) кажем да је страх од инфлације прецењен када се она креће у разумном оквиру, без обзира што је „разуман оквир“ такође арбитрарна категорија. Дакле, када би инфлација у Србији била на нивоу на коме је данас, а када би Србија имала стопу реалног раста он нпр. 5-7%, ја у томе не бих видео никакав проблем. То што је стопа инфлације у Србији висока не говори о бризи НБС за запослене, већ говори о неспособности НБС да води квалитетну монетарну политику. О могућим узроцима високе инфлације сам писао у тексту https://nkatic.wordpress.com/2009/05/12/ponavljaci-monetarne-istorije/.
На великој економској сцени инфлација је фетишизирана да би се заштитили финансијски приноси на обвезнице и сличне инструменте са фиксним приносом. Интерес финансијске олигархије и најбогатијих је стављан испред интереса запослених и отуда је дошло до секуларног раста стопе незапослености, а развијене државе су се навикавале на високе стопе незапослености, много више него што је то био случај у првим деценијама после Другог светског рата.
Да се кометар не би претворио у есеј, овде ћу завршити – економска политика не служи томе да инфлација буде ниска, већ да људи раде и да не живе убого. Хвала на кометару.
Нејасно је како је аутор успео да повеже НБС са неолиберализмом и да њену политику чак и окарактерише као „непоколебљиво неолибералну, правоверну, чврсту и истрајну“
Узмимо за тренутак да је неолиберализам одређен појам(као што није) и да појам неолиберализам вежемо за економске политике ЕУ и САД у последњих двадесет година.
Реците нам онда, уважени госн Катићу, колика стопа инфлације је сматрана прихватљивом од стране неолибералних централних банака? Мени се чини да је прихватљива стопа инфлације сматрана оном која не прелази 2 – 2,5 процената. Стабилан, чврст новац – то је „неолиберални“ идеал.
Са друге стране, колика је просечна инфлација у Србији рачунајући од 2001? Одговор је – 10,8%.
Za Dejana – Pretpostavljam da Vam se moji predlozi koje sam iznosio u velikom broju tekstova nisu dopali, ili Vam nisu delovali ubedljivo. Uzgred, nisam javna ličnost i moj uticaj je manji od marginalnog. Hvala na komentaru.
Za Djordja Djokića – Mislim da kada je o domaćoj krizi reč, imamo kombinaciju spoljnog pritiska i domaće bezidejnosti. Mislim da je na domaćoj strani više problem bezidejnosti nego manjka interesa. Hvala na komentaru.
Za Nostradurusa – Ja se plašim da ni štampanje novca ne može pomoći. Država mora direktno trošiti kako bi nadoknadila manjak trošenja privrede i građana. Kada su krize u pitanju, Kejnz je bio u pravu. Hvala na komentaru.
Za Marka – Da, reč je o primarnoj emisiji, ali se koriste eufemizmi da se to ne kaže jasno. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Da suština je u odsustvu strategije.
I da mislim da je to odavno već poznato.
Sve ostale mere su tehnike za sprovođenje strategije.
Nažalost i sama strategija mora biti malo operativnija, jasnija i doslednija.
Problema je pregršt a neizvesnost je velika. Ono što važi danas , sutra više nije aktuelno a prekosutra je već zaboravljeno.
I tako neki veliki, ajde da kažem zicer isplativi biznisi, čekaju bolja vremena.
Primeri:
I pored činjenice da imamo 20% struje iz obnovoljivih izvora (hidrocentrale) što je daleko bolje od evropskog standarda imamo nelogično velike gubitke struje na prenosu energije. Zaključak treba popraviti mrežu i smanjiti gubitak. To je zicer isplativa investicija.
Čak i ako popravimo mrežu i smanjimo gubitak, opet ne valja jer se struja koristi za grejanje a izolacija kuća i zgrada je katastrofalna.
Dakle ima prostora i za građevinsku i za metalsku industriju da se popravi izolacija / vrata / prozori – To su biznisi koje kriza najviše i pogađa a opet su to zicer investicije.
Ako ima posla u metalskoj i građevinskoj industriji u krizi ima će i za ostale manje ciklične biznise.
Ali neko mora da krene sa krupnim poslovima. I da to jeste strateško pitanje i to jeste posao države.
Ali odgovorne države i odgovorne politike.
A o činjenici da ležimo na rudama, lošim magistralnim putevima i plodnoj zemlji, ne mora se ni govoriti.
Svega ima ali snage volje i pameti vrlo malo. I na tome Vam čestitam.
Ipak, očekujem od Vas kao javne ličnosti sa dobrom reputacijom, veći fokus na pozitivne primere, konkretnije predloge / rešenja a ne samo kritike. Očekujem da se ipak uzdignete iznad situacije.
Brzina prilagođavanja okolnostima (na svetskom tržištu) jeste predpostavka za opstanak Koliko brzo budemo učili i izvlačili zaključke šta je to u interesu Srbije na dugi rok odrediće dalju budućnost zemlje Srbije i njenih građana/naroda.
Moje pitanje jeste:da li sa namerom (ili ne) isključujete mogućnost da domaći ekonomski stratezi nemaju dovoljno interesa da urade ono što je njihov posao, odnosno da postoje interesi koji su veći/snažniji od interesa nacionalne privrede?
Poštovani g. Katić, prije bih rekao da je to potez očajnika. Nakon što su rejtinzi mnogih država srušeni u smeće jer nisu postizale objektivne uspjehe, sada se politikom „neka novac teče u potocima dok se ne postigne cilj – zaposlenost“ želi smiriti bunt koji je stvoren kod mase razočaranih i prevarenih radnika.
Samo mislim da je ovo stiglo malo prekasno. Požar koji je stvoren se više ne može ugasiti vodom. Zaduženja država su ogromna, a privatizacija je dobrano uzela maha. A privatizacija očekivano vodi u veće potrebe za deficitom državnog proračuna (jer se moraju zadovoljiti dodatni apetiti za profitom). Ovo može da urodi efektom koji je poznat kod ljudi. Zadnji dan pred smrt mu se naoko poboljša, a već drugi dan je čovjek mrtav. Čini se da majski kalendar zbilja vodi u novo doba.
Odlican tekst. Pitanje: ne lici li sada stanje zapadne ekonomije, posle takve odluke njihovih centralnih banaka na „podsticanje prizvodnje iz primarne emisije“ sto je bila jedno vreme politika u Srbiji devedesetih?