U proleće 2000. godine u poznatom časopisu „Nacionalni interes“ pojavio se članak pod nazivom „Sumnjive transakcije“, koji je napisala profesorka Dženin Vedl (Janine Wedel) . Časopis izlazi četri puta godišnje i bavi se geostrateškim pitanjima. U savetu časopisa sede ljudi poput Zbignjeva Bžežinskog, Henrija Kisindžera, Fransisa Fukajame, Samjuela Hantingtona i da ne nabrajamo.
Profesorka Vedl se bavi ekonomijama u tranziciji, privatizacionim procesima i ulogom zapadnih konsultanata u tome. Članak koji pominjemo je razorna kritika delovanja Džefri Saksa, Andersa Aslunda i grupe okupljene oko Harvardskog instituta za međunarodni razvoj u privatizacionim procesima Jeljcinove Rusije.
U polemici koja je usledila povodom članka, odgovor prozvane grupe je bio čudno neuverljiv. Kako su i Saks i Aslund izbegli polemiku o ključnim tezama iz članka, držimo da je profesorka Vedl pogodila metu.
Profesorka Vedl kaže da je ekonomska sudbina Rusije bila dobrim delom prepuštena pomenutoj grupi. Pri tome se nije znalo ni za koga ti ljudi rade, ni ko ih finansira, niti koga, kako i kada predstavljaju. Pomenuta grupa bi pre podne zastupala interese Rusije pred Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), da bi uveče savetovala MMF u vezi sa tim pregovorima. Ključnu moć ovoj grupi davala je bliskost sa klanom Jegor Gajdar – Anatolij Čubais. (Gajdar i Čubais, takozvani „mladi reformisti“, bili su idejni tvorci ruske privatizacije).
Kakve veze ova priča ima sa Srbijom danas?
Sudbina malih zemalja, sem ako niste Slovenija ili Češka Vaclava Klausa, je da veruju drugima više nego sebi. Geneza pogubnog kompleksa inferiornosti je duga i zaslužuje pažnju specijalista (sociologa, psihologa, antropolga itd.). Ima nečeg čudnog, gotovo magijskog, u poverenju koje odrasli ljudi sa istoka imaju prema zapadnim konsultantima, neretko poletarcima. Svejedno je da li oni savetuju ministarstva, centralne banke ili su privatizacioni i ini savetnici kompanija i projekata za ovo ili ono. Kultivisani, lepo vaspitani, dobro odeveni i odnegovani mladi ljude zrače autoritetom koji se podrazumeva. On proističe iz autoriteta država, institucija ili kompanija iz kojih dolaze. Argumenti na engleskom su uvek snažniji od onih na „običnom“ srpskom. Komplimente koje od njih dobijaju, domaći heroji tranzicije nose kao ordenje.
Naravno, nije sve samo pitanje inferiornosti. Da jeste, ovo bi bio samo problem ranije pomenutih specijalista. Priča je, dabome, daleko složenija.
Srbija ne pliva u znanju potrebnom za novo vreme i „novu“ ekonomiju. Znanja je objektivno malo, ono je rasuto, nesistematizovano, marginalizovano i ugušeno dnevnom politikom. Veliki broj onih koji ponešto i znaju su u emigraciji, fizičkoj ili duhovnoj, svejedno. Teren je prepušten novoj klasi ambicioznih i agresivnih „eksperata“, pa je Srbija postala veliko vežbalište niskusnih i poligon za eksperimente. U tom smislu, Srbija je u istoj poziciji kao i države ranijeg socijalističkog bloka.
Pa ipak, ima razlike. Na neobjašnjiv način Srbija se odrekla sopstvenog bogatog iskustva jugoslovenskog perioda. Ako je postojao tranzicioni kapital znanja u istočnoj Evropi, bilo ga je u Jugoslaviji. Bazirao je, ili bazira na činjenici da su veliki delovi te ekonomije dugo funkcionisali na tržišnim, ili gotovo tržišnim principima. Šteta je što Srbija, ponovo za razliku od Slovenije, nije uspela da na tom iskustvu formuliše sopstvenu tranzicionu strategiju i formira kadrovsko i intelektualno jezgro za transformaciju. Kada strategija postoji, tada ranije pomenuti agresivni i ambiciozni ljudi imaju ambijent u kome je njihova energija potrebna i može se dobro iskoristi.
Kada strategije nema, dolaze drugi da vas podučavaju. Poduka je jednostavna i svodi se na univerzalnu anglosaksonsku mantru – privatizacija, liberalizacija, deregulacija. (Ovo se najčešće podvodi pod neoliberalni koncept). Saveti iz senke su dobro došli, jer maskiraju neznanje ili nesigurnost novih domaćih eksperata. Ono što se došapne postaje politika i sprovodi se najčešće bez razmišljanja, bez debate, ili kroz apsurdnu i destruktivnu debatu o pogrešnim temama. Strategije nema, postoje samo ad hok odluke koje se pokrivaju tranzicionim frazama, ili se sprovode pod direktnim unutrašnjim ili spoljnim pritiskom (MMF na primer).
Kada se analiziraju ekonomski rezultati primene neoliberalne politike u istočnoj Evropi, zaključak je samo jedan – loše, veoma loše. Ako pogledamo period od 1989. godine, (koja se tradicionalno uzima za početak tranzicije) do danas, videćemo da je period od 15 godina uglavnom proćerdan, bar ekonomski.
Letonija, Litvanija, Bugarska, Rumunija, Rusija i Ukrajina su na realno nižem nivou bruto društvenog proizvoda (BDP) u 2004 godini od onoga na kome su bile 1989. godine. Posebno je Ukrajina u lošem položaju, jer je njen BDP u 2004 godini niži čak za 40% nego što je bio u 1989. godini.
Poljska, perjanica tranzicije, je u toku 15 godina imala prosečan rast od oko 2.5%. Češka, Slovačka, Mađarska i Estonija nisu uspele da ostvare ni prosečan godišnji rast od 1.5% u istom periodu.
Klasičan odgovor je da tako mora, da je to cena tranzicije i žrtva za bolje sutra. Ovo zvuči poznato i ovakvim objašnjenjima smo se u socijalizmu uglavnom rugali – s pravom.
Da li tako baš mora? Ako se pogledaju iskustva nekih drugih tranzicija, videćemo da tako baš i ne mora. Japan je u periodu od 1950. do 1973. godine imao prosečnu stopu rasta od 8.2%, Koreja (1962-1990) 7.6%, Tajvan (1958-1987) 7.1%. Kineski BDP je od 1978. godine do 2004 godine rastao po prosečnoj stopi od 6.1%.
Zašto je jugoistočna Azija imala uspešnu tranziciju a istočna Evropa ne, kompleksno je pitanje. Ono se ne može svesti samo na ekonomski domen i valjana analiza je van okvira članaka. Pa ipak, dovoljno je elemenata da se poneko naravoučenije može izvući. Sve pomenute uspešne zemlje su imale sopstvenu strategiju razvoja i o svojoj tranzicionoj sudbini su odlučivale uglavnom samostalno.
Istočne zemlje, s druge strane, su pogrešno poverovale da su tranzicione fraze isto što i strategija, te da njihovom doslednom primenom sve dolazi na svoje mesto i tamo gde treba – samo od sebe. Nije teško zaključiti kojoj grupi je Srbija danas bliža.
@inzaghi
Прика, ево још ово да разјаснимо и више нећу кометарисати Ваше кометаре уколико се не осетим прозваним 😦
Поново бркате појмове.
Инвестициони рачун и инвестициони план нису исти појам.
Инвестициони рачун је рачун неког удружења грађана у сврху колективног инвестирања или појединаца, у оквиру којег се прикупљају и улажу новчана средства у различите пројектне облике и сваки власник некретнине по слободној вољи може да га отворити уз залог некретнине.Суштина је да би тај рачун имао сврху кредитне линије за инвестирање најчешће у личне или заједничке локалне махом производне пројекте.
Е, а оно што ти наводиш под појмом Инвестициони план је владина кованица која ни данас није јасно објашњена како и из којих ће се извора финансирати.
Tesko tvoje nesprcene misli analizirati. A ja sam kriv sto je neko sve omasio-svako mog’o da vidi.
Sansa da je Investicijon plan ( Izvesni ) razumeo – jednaka je onoj da ce sutra marXisti preuzeti Canvas i Srdju,pa zajasiti vlast.
@ inzaghi
Vi grešite ponovo u analizi,
Stvari ste izvrnuli.Pvo potvrđujete viđeno i činjenično, to zna svako.
Treba prvo izneti pretpostavke dobrih rešenja, pa na osnovu njih dokazivati pogubnost prošlih i trenutnih akcidenata.
Evo lepog primera izvesniog Nenada i njegove novo- stare ideje investicijonog računa – IR .
Lepa teme za lepu javnu raspravu.
Kad diskutantima ovaj pojam IR uđe u glavu i vide sve njene vrline i mane, odnosno rizike i šanse na uspeh, e tada se procenjuje stepen opravdanosti ili rizika.
//// Kada se analiziraju ekonomski rezultati primene neoliberalne politike u istočnoj Evropi, zaključak je samo jedan – loše, veoma loše. ////
////Ako pogledamo period od 1989 godine, (koja se tradicionalno uzima za početak tranzicije) do danas, videćemo da je period od 15 godina uglavnom proćerdan, bar ekonomski.////
///Letonija, Litvanija, Bugarska, Rumunija, Rusija i Ukrajina su na realno nižem nivou bruto društvenog proizvoda (BDP) u 2004 godini od onoga na kome su bile 1989 godine. ////
….sve procene omasene-ne moze sve da se pogodi . trebalo je vremena da uhvate zalet-navedene zemlje .sve su nadoknadili.
cena je da deo naroda plati uspeh.da li su “ lenji ili nesposobni „- ili jedno i drugo,to ce raspravljaju sociolozi,filozofi.
Да пружим мали допринос и толико од мене.
Комплетан чланак „Tainted Transactions: Harvard, the Chubais Clan and Russia’s Ruin“:
https://www.jiscmail.ac.uk/cgi-bin/webadmin?A2=russian-studies;224c005c.00
The National Interest, Spring 2000, No. 59, Pp. 23-34
„Одјек и реаговање“ на чланак:
http://michael-hudson.com/2000/07/tainted-transactions-an-exchange/
The National Interest Summer 2000, No. 60
Za Ivana K. – – Труд инг. Дејана ме је подстакао да и ја мало више времена посветим Вашем коментару. Погледао сам неке своје старе белешке у вези са текстом Веделове, и наишао сам на део који је на самом почетку њеног текста. Тај пасус гласи:
„Today all that has passed away. Far from fulfilling their promise of better life, the U.S.-sponsored „reforms“ of the 1990s have left many, if not most, Russians worse off. For this state of affairs many Russians today blame precisely the Western aid and advice they have received. Some, indeed, believe that the United States set out deliberately to destroy their economy.
Мислим да Вам је промакао горњи пасус. Ако се друга и трећа реченица могу третирати као „руска параноја“, прва реченица је мишљење Веделове о томе ко је био спонзор реформи.
У тексту Веделове постоје и ове тврдње:
…In Russia, however, the Chubais transactors’ primary source of clout was neither ideology nor even reform strategy, but precisely their standing with and their ability to get resources from the West. As the Russian sociologist Olga Kryshtanovskaya explained it,
„Chubais has what no other elite group has, which is the support of the top political quarters in the West, above all the USA, the World Bank and the IMF, and consequently, control over the money flow from the West to Russia. In this way, a small group of young educated reformers led by Anatoly Chubais transformed itself into the most powerful elite clan of Russia in the past five years.“…
…U.S. support proved decisive in this transformation. The administration’s „dream team“ seal of approval bolstered the Clan’s standing as Russia’s chief brokers with the West and the international financial institutions, and as the legitimate representative of Russia. It also enabled the Harvard-Chubais transactors to exact hundreds of millions of dollars in Western loans and American aid…
…As USAID’s Walter Coles, a key American official in the privatization aid program, put it, „If we needed a decree, Chubais didn’t have to go through the bureaucracy.“ Rule by decree also allowed the transactors to bypass the democratically elected Supreme Soviet and the Duma. The Harvard Institute’s Russia director, Jonathan Hay, and his associates went so far as to draft some of the Kremlin decrees themselves. Needless to say, this did nothing to advance Russia’s evolution toward a democratic system, nor was it consistent with the declared American aim of encouraging that evolution…
Итд .итд. Чудно је како смо различито прочитали исти текст. Хвала на коментару.
За читаоце блога које то занима.
Као нерегистровани корисник нисам успео да пронађем чланак:
„Tainted Transactions: Harvard, the Chubais Clan and Russia’s Ruin.“ In The National Interest, no. 59, Spring 2000, pp. 23-34.
Али, лако је доћи до „одјека и реаговања“ на тај чланак из следећег броја часописа The National Interest:
http://michael-hudson.com/2000/07/tainted-transactions-an-exchange/
Међутим, одломци из две књиге где се Веделова (http://janinewedel.info/pubs.html) позива на свој чланак су доступни:
Shadow Elite: How the World’s New Power Brokers Undermine Democracy, Janine R. Wedel
http://books.google.rs/books?id=uKYFX3ap-CQC&pg=PA244&lpg=PA244&dq=shadow+elite&source=bl&ots=98Lf9g3P6_&sig=qFKfTbfL4X9YQmBhE0Ua-8p6h7g&hl=sr&sa=X&ei=HZfxU6fAF5PA7AagkYCIDA&ved=0CCUQ6AEwAQ#v=onepage&q&f=false
http://books.google.rs/books?id=kVot_U7z9hUC&pg=PA282&lpg=PA282&dq=Tainted+Transactions:+Harvard,+the+Chubais+Clan+and+Russia%27s+Ruin&source=bl&ots=bFCEIlVXBW&sig=ued_ywYF6ueXqYtAKX3csiIrnZA&hl=sr&sa=X&ei=qZnxU93INPDY0QX_5oCYDg&ved=0CEMQ6AEwBA#v=onepage&q&f=false
За Ивана К. – Текст Џенин Ведел на који сам се позвао, био је критика деловања западних консултаната предвођених Саксом. Неспорно је ко је био мета критике – то су били Харвардски институт и Саксова екипа окупљена око њега. Институт је касније затворен, вероватно да би се избегле евентуалне тужбе руске државе. Дакле, критиковани су саветници и саветници су покушали да се од критике одбране (по мени неуверљиво). Aко је улога Харвардског института била каквом је Ви видите, зашто је текст Веделове уопште писан, и зашто су се Сакс и Аслунд осетили прозваним?
Цитирали сте селективно део мог коментара који у целини гласи:
„Мој генерални став је да су за лошу политику увек криви домаћи актери. Што се Русије тиче, невероватно је да је неко могао да помисли да ће САД, највећи непријатељ Русије, помоћи да се Русија успешно реформише и економски ојача. Сакс и екипа су својим саветима разорили економију Русије и обавили посао како је требало. Чубаис и Гајдар су ефективно били само њихови портпароли, иако су глумили актере. Узгред, саветници не само да су упропастили руску економију, већ су се у том процесу неки од њих и накупили пара шпекулишући на берзи, вероватно на бази инсајдерских информација. Познат је случај Андреја Шлајфера.„
У самом тексту на који се претходни коментар односи пише:
Харвардски асови – Сакс, Шлајфер, Самерс, Фишер, уз свесрдну помоћ локалних титана економске мисли, Гајдара и Чубаиса, успели су да креирају руско економско чудо. Током година транзиционог замаха, руски БДП је смањен за трећину и срозао се до нивоа америчког БДП-а из 1897. године. (Истини за вољу, Украјинци су прошли још горе, па на руске резултате могу гледати са завишћу.)
У чему је смисао мог коментара да су Чубаис и Гајдар ефективно били само портпароли Харвардског института, иако су глумили актере?
Тзв. „реформисти“ (у Русији или Србији нпр.) су обично људи који немају техничких знања за реформе али су вешти у бескрајном понављању фраза о либерализацији, тржишту, приватизацији итд.. Њих за улогу реформиста не квалификује знање, већ „исправност“ ставова и оданост доктрини. Како немају свог знања, они се потпуно у рукама странаца који иза сцене завршавају све кључне, фундаменталне послове.(У тексту Веделове се нпр. наглашава „фина“ сарадња између ММФ и Харвардског института.) Како се у сувереној држави то не може признати, домаћи актери се појављују где год је потребна технологија брбљологије, па они постају видљиво лице транзиције и њени тобожњи актери. То је смисао моје реченице која Вам је сметала.
Било би добро да ако имате линк за текст Веделове, то поделите са читаоцима. Ја сам на путу и текст ми није при руци, па га не могу поуздано цитирати.
Хвала на коментару.
Овај ваш чланак из 2005 говори о узроцима руске привредне и хуманитарне катастрофе 1990их и њеним потенцијалним поукама за нас, сада и сутра. Почињете га овако:
U proleće 2000 godine u poznatom časopisu «Nacionalni interes» pojavio se članak pod nazivom «Sumnjive transakcije», koji je napisala profesorka Dženin Vedl (Janine Wedel) ……Članak koji pominjemo je razorna kritika delovanja Džefri Saksa, Andersa Aslunda i grupe okupljene oko Harvardskog instituta za međunarodni razvoj u privatizacionim procesima Jeljcinove Rusije……. U polemici koja je usledila povodom članka, odgovor «prozvane» grupe je bio čudno neuverljiv. Kako su i Saks i Aslund izbegli polemiku o ključnim tezama iz članka, držimo da je profesorka Vedl pogodila metu. Profesorka Vedl kaže da je ekonomska sudbina Rusije bila dobrim delom prepuštena pomenutoj grupi…….
Колико видим, у праву сте да су Сакс и Аслунд избегли да се суоче с основним тезама чланка [1] [2]. У криву сте у вашем опису тих теза, јер оне су битно другачије од тога како сте их описали 2005, и препричали ових дана –
04/08/2014……. Сакс и екипа су својим саветима разорили економију Русије и обавили посао како је требало. Чубаис и Гајдар су ефективно били само њихови портпароли, иако су глумили актере…….
(https://nkatic.wordpress.com/2014/07/15/kada-tranzicija-ubija/#comment-7284)
На основу стотина докумената и интервјуа [2], професорка Ведл:
истиче водећу улогу странаца у Русији – нула пута
сугерише секундарност „Чубаисовог клана“ (њен израз) нула пута, а
инсинуира да су западни саветници разорили економију Русије – нула пута.
За оне који из неких разлога чланак неће читати: име „Sachs“се у чланку помиње 19 пута, „Harvard“ 52, а „Chubais“ 57… што указује колико је Чубаис портретисан као „портпарол.“ Шта Ведл дословце каже о односу између страних саветника и руске стране:
„Интереси групе Харвардског институте и оних Чубаисовог клана су ускоро постали један исти. Њихови чланови су постали познати по лојалности једни другима и по униформном фронту којег су представљали пред светом. До средине 1993, Харвард-Чубаисови играчи су формирали неформалну и изузетно утицајну трансакторску групу која је обликовала правац и последице економске помоћи САД и великог дела западне економске помоћи Русији….. У лобирању за договоре [за добијање финансијске „помоћи“], Харвардска група је стално наводила свој приступ руским „реформаторима“ као свој главни адут, што је у ствари била кључна компонента њених public relations. С друге стране, Харвард је деловао као канал за приступ Чубаисовог клана до очију и ушију креатора америчке политике, и америчких фондова.“
Ако је Чубаис био тек медијска фигура, онда је последња реченица цитата апсурдна.
Наоми Клајн у ,,Шок доктрини” 2007 године дискутује Саксову улогу у Русији без икаквог помена његове доминантне улоге у односу на Чубаисову [3]. Сам Чубаис, висококотирани државни функционер у Путиновој Русији
2007 године каже: „Џефри Саксова улога у приватизацији је била близу нуле.“ [4] Сакс у реакцији на Ведлин чланак каже да je „мало од онога што сам препоручивао [руској влади] било фактички обављено.“ Ведл у њеном одговору на тај коментар прелази преко тога.ћутке. [2]
Тезу да су САД, као „највећи непријатељ Русије“ биле агенат руске привредне катастрофе, професорка Ведл – опонира. Она говори о „глобалним елитама“ које „виде себе не толико као америчке, бразилске или италијанске, већ као чланове ексклузивног и веома динамичног мултинационалног клуба, чија правила и регулације тек треба да буду написани.“ Конкретно о Русији, она каже: „У остваривању њихових економских интереса, Харвардовци и Чубаис су подрили интересе земаља које су наводно представљали.“[5]
Руски привредни – и хуманитарни – колапс 1990их се на разне начине понавља по свету, и ми данас слутимо да ће се нама у жестокој варијанти поновити сутра. Отуд треба да узроке тог колапса разумемо… стварно разумемо. Притом, редно је бити отворен шта се зна, шта су отворена питања … Врсни интелектуалци по правилу сматрају да су питања важнија од одговора; то је један ослобађајући однос за којег вреди борити се.
Хвала на могућности за коментаре.