Prodaja Telekoma je dobra prilika da domaći neoliberalni ekonomisti održe naciji javni čas o funkcionisanju tržišta i njegovoj mitskoj efikasnosti. Prvo pravilo efikasnog tržišta je da roba vredi onoliko koliko je kupac spreman da plati, bez obzira da li se prodaju semenke, zelena salata, Telekom ili EPS. Ova teorija ne prihvata postojanje strateških roba. Sve je na prodaju, a cena koju kupac plaća je uvek objektivna i u njoj je sadržano sve što se o robi zna, a i o njenom prodavcu. Tačka.
U skladu s tim, Telekom vredi koliko je austrijski kupac ponudio, a ne onoliko koliko je država tražila, ili koliko Janko ili Marko misle da Telekom vredi. Kupac je u pravu po logici tržišta i nikakva dodatna analiza ili elaboracija nije potrebna. Na srpskom tržištu, prodavac bi trebalo da prihvati svaku cenu koju kupac ponudi, pod uslovom da kupac dolazi sa Zapada, jer kao što je opšte poznato, ovakav kupac je oličenje znanja i vrline. Ovaj pristup možda nekome i zvučati logično, ali je pojednostavljen do naivnosti ili zle namere.
Ponuđena cena od 900 milona evra za 51 odsto učešća u Telekomu zaista izgleda skandalozno niska i može se objasniti na dva načina. Jedan je strogo ekonomski i ide na ruku neoliberalne teorije. Cena je niska zato što kupac veruje da budući profiti Telekoma neće biti onako visoki kako je država računala kada je izašla sa svojom najnižom cenom. Za takav pristup može biti više razloga. Fiksna telefonija možda nema budućnost i ogromna ulaganja u fiksnu mrežu mogu biti obezvređena novim, mnogo jeftinijim tehnologijama, poput mobilne. Ulazak novih operatera i konkurencija će smanjiti tržišni kolač i možda oboriti profit koji Telekom danas ima. Bilansi Telekoma možda nisu tačni i u njima se, moguće je, kriju velike dubioze koje je potencijalni kupac otkrio, ili ih sluti. Itd. itd..
Ako bi ovi argumenti za nisku cenu Telekoma bili tačni, tada domaći navijači za austrijsku stranu ne greše već su samo razumniji od onih građana Srbije koji se poslovično teško mire sa realnostima života.
Drugo moguće objašnjenje niske ponuđene cene je mnogo mračnije. Tržište telekomunikacija je možda, kao i mnoga druga tržišta, već kartelisano i podeljeno. To bi podrazumevalo da se unapred zna koja će zapadna kompanija kupiti kog lokalnog operatera, u kojoj inferiornoj zemlji. Ovo je efikasan način da se izbegne nadmetanje u kome prodavac profitira, a da se pri tome istovremeno simulira tržišna utakmica. (Inferiorne zemlje su one kod kojih je teško reći da li im je elita nestručnija, ili korumpiranija.)
Na takvom tržištu tobožnja konkurencija dostavlja takozvane uslužne, veoma niske ponude za kupovinu, ili nastupa kao potencijalni učesnik u kupovini, da bi se potom povukla, bez davanja ponude. Osim što se simulira konkurencija, ovim se obeshrabruju i potencijalni kupci koji nisu deo kartela, i koji usled neinformisanosti mogu napraviti kardinalnu glupost, pa ponuditi realnu cenu.
Domaći navijači austrijskog kupca ovakvu mogućnost ne razmatraju, čak ni hipotetički. Njima nije neobično da se niko od potencijalnih učesnika na tenderu nije žalio zbog problematične situacije nastale davanjem austrijske ponude koja je za trećinu niža od propisane minimalne tenderske cene.
Srpski tržišni idealisti ne veruju da tržište može biti neefikasno i manipulisano. Tačnije, veruju da su tržišne manipulacije vezane samo za domaće tajkune ili ruske firme, na primer. To je manihejski pristup u kome je zlo samo na Istoku, a svetlost na Zapadu. Bilo bi zanimljivo slušati iste analitičare, da je kojim slučajem stigla samo jedna ponuda, da su je dali npr. Rusi, ili neki domaći tajkun.
Pristalice prodaje ne predočavaju javnosti ni svoje finansijske analize Telekoma, niti analize trendova u telekomunikacijama. Oni ne analiziraju ni stanje telekomunikacionog tržišta u onim državama u okruženju koje su prodale svoje nacionalne monopole. Odbrana pozicije inostranog kupca bazira na veri domaćih stručnjaka da je uvek bolje da domaća dobra budu u rukama stranaca, po svaku cenu, pa i najnižu.
Stvarnost je mnogo surovija i tržište funkcioniše bitno drugačije no kako to njegovi neoliberalni vernici predstavljaju. Podaci Evropske unije o kartelskom udruživanju protivreče platonskoj tržišnoj ideji koju zastupaju domaći neoliberali. Cifre su onespokojavajuće i pozivaju na oprez. Samo u poslednjih petnaest meseci, zbog manipulisanja tržišta, karteli su kažnjeni od strane EU sa oko 3,2 milijarde evra (42 slučaja). Od 2000. godine do danas, iznos kazni je oko 16 milijardi evra (436 slučaja). Razume se, ovo ni izbliza ne pokriva sve tržišne manipulacije, već samo one koje su mogle biti dokazane. Sve ovo sugerira da se tržištu ne može verovati po definiciji.
Naravno, niko se u Evropi neće ubiti od sekiracije ako srpski Telekom bude prodat budzašto, niti će se neko baviti pitanjem eventualnog kartelskog udruživanja ili tržišnog manipulisanja u ovoj transakciji, ako ga je bilo. EU je tu da brani svoja, a ne tuđa tržišta. O kapacitetu domaćih institucija da se sa ovakvim problemom nose, besmisleno je i govoriti.
Prodaja Telekoma je tragičan obrazac koji ne reflektuje samo očaj i bedu političke elite, ili stanje ekonomije bez ideje i nade. Debata i diskurs koji ovu prodaju prate, jasan su indikator kvaliteta ali i integriteta velikog dela intelektualne elite, ne samo ekonomske. To je po sebi možda i tragičnije od same činjenice da država prodaje svoj profitabilni monopol strancima, prepuštajući im, korak po korak, sve ključne segmente ekonomske infrastrukture. Domaće ekonomske i strateške interese odavno nema ko da brani.
Postoji tu i faktor motiva prodaje.
100 puta smo gledali film u kome lik iz ocaja dolazi u zalagaonicu da proda zlatan lancic koji mu je poklonila baba. Prodavac ga pogleda i odmah vidi da ovaj prodaje lancic iz ocaja i naravno da mu ponudi nisku otkupninu jer ceni da ovaj nema kud.
Ne treba biti mudar da se shvati da drzava prodaje telekom jer joj ocanicki treba kes. To i jeste prilika da se za male pare kupi nesto vredno.
Sto je najcrnje, covek sad ne zna da li je dobro sto ga nisu prodali ili lose. Ovako ce sad morati da se opet zaduzuju za te pare, da bi smo imali finansijiski „fix“ za narednih par meseci pa posle sve iznova.
Zbilja žalosna prodaja Telekoma. Teško narodu.
Trzisni teolozi ne ucestvuju aktivno na nekom trzistu. Oni cak i ne rade u profitno orijentisanim firmama.
Trzisni teolozi su akademici koji pogresno interpretiraju lose prirucnike o trzistu ili su paraziti na drzavnim jaslama koji su pricu o komunizmu zamenili pricom o trzistu.
Drzavni monopol je manje los od privatnog monopola a od privatnog monopola jos je gori strani privatni monopol.
Kod drzavnog monopola, bar neki procenat monopolskog profita ide u socijalna davanja, zdravstvo, skolstvo…
Kod privatnog monopola verovatno je da ce deo monopolskog profita ostati u zemlji, a kod stranog monopla monoplski profit se iznosi iz zemlje.
Telekom je prirodni monopol i takav ce i da ostane. Prica o drugom operateru fiksne telefonije je bajka o Ivici i Marici, a prica o boljoj usluzi, efikasnom menadzmentu, ulaganjima je bajka koja vredja i deciju inteligenciju.
Strani vlasnik Telekoma ce da poveca cene usluga, da smanji troskove/ulaganja i tako maksimizuje svoj monoplski profit.
Kako to izgleda, u nesto blazoj formi, gradjani Srbije mogu da vide na primeru SBBa, koji se kakva konencidencija, upravo i uz pomoc Telekoma izborio za monopolsku poziciju.
SBB formira cenu prema svojim potrebama a pretplatnici dobijaju 50 bezvrednih kanala od kojih najvise gledaju RTS za koji i drzavi placaju pretplatu.
Eto to je trziste, a SBB, navodno zainteresovan za fiksnu telefoniju, je firma koja posluje po trzisnim principima.
Gledao sam tu emisiju OB na B92 , i ceo set-up mi govori vise o medijima u Srbiji nego od Telekomu. I to na B92 koja ima nesto vise vesti od ostalih ( nisam vise siguran kakvog kvaliteta ). Pozvali su tri neo-lib istomisljenika koji su se nadovezivali kao na prvomajskoj priredbi. Kao sto kaze gdin. Katic – nema polemike, nije ni potrebna kada ceo B92 i LDP sa svim sponzorima zna sta je pravi put. I sto to ne bi podelili sa nama. A voditeljka je tu da uputi svoju sarmantnu ironiju na pravu adresu, i usput izvredja svakog ko se sa njom ne slaze ili ne pripada istom sloju. Dizajn medija i ljudi u njima se menja ali sustina izgleda ostaje ista.
Pre svega i ja se protiv prodaji Telekoma…Ali ne znam sta posle toge ?
Evo ,redom :
-„Odbrana pozicije inostranog kupca bazira na veri domaćih stručnjaka da je uvek bolje da domaća dobra budu u rukama stranaca, po svaku cenu, pa i najnižu.“
-„Sve ovo sugerira da se tržištu ne može verovati po definiciji.“
JEza me ‘vata kad se pomenu „strucnjaci“ (cast izuzecima) ,a od njih su mi gori samo „domaci politicari-rukovodioci“ ,ali – zar se ne cini da (osim ako niste ovo „strucnjak“ bas projektovali na jednu osobu ?) da je strucnjacima bolje stranac kao vlasnik po svaku cenu nego domaci (kako ste naveli u citatima ispod) primitivni,neuki,beskrupulozni domaci polit-apartcik ???
Trzistu se ne moze verovati po definiciji – ali se nasem rukovodiocu sa znacima „kvarezi naravi“,ne moze verovati po praksi,iskustvu !
Pa i sami dodajete : „Domaće ekonomske i strateške interese odavno nema ko da brani. “ A kako bi tek upravljao sa njima ?
I potvrda u tekstu „Varljivi aksiomi tranzicije“ :
-„Postoje države sa snažnim i efikasnim državnim preduzećima koja mogu poslužiti kao model. Nije problem u obliku svojine, već u ponašanju države. U ozbiljnim državama, državna preduzeća rade efikasno, u neozbiljnim, baš i ne.“
I u tekstu „Ono sto i vrapci znaju“ :
-„U srpskom modelu državna imovina prelazi u partijsku i predaje se na upravljanje partijskim kadrovima, koji su najčešće bez profesionalnog kredibiliteta ili upravljačkog iskustva. Ovo nije fenomen koji proističe iz državne svojine po sebi, već je reč o zloupotrebi političkog položaja i monopola vlasti. Po sličnoj logici, kritike na račun domaćih privatnih preduzeća bilo bi ispravnije usmeriti ka neukosti, primitivizmu, ili beskrupuloznosti njihovih vlasnika, a pogotovo ka ambijentu u kome se mnogo više postiže bliskošću sa vlastima nego profesionalnim znanjem.“
Sta bi se to odjednom promenilo kod nas pa da na odgovorne polazaje stavljamo iskljucivo sposobne ljude ???A da onda ti sposobni i dobronamerni ljudi naprave pravni okvir (ili da ga samo postuju?),urede zakonodavstvo?
Sta bi se to promenilo u Telekomu,ukoliko bi ostao u drzavnom vlasnistvu – u svojstvu punjaca budzeta (koji se zatim prosipa u korupcionaskim javnim nabavkama ili ,a sto je isto – finansijera polit.stranaka).
Mozda je moje glediste radikalno,ali mislim da pomak u ovoj barustini moze da bude samo prodaja svih preduzeca,a kad dodje situacija da se svi trizsni lomovi (ili i bez lomova-zarad profita)prvaljuju na ledja onoga ko placa struju(Kalifornija ?),telefon,vodu,prevoz – mozda i mi napokon oteramo sadasnju polit.elitu (sa sve strucnjacima!) i dovedemo Svarcenegera da „rukovodi“ i vadi fleke. A mogle bi da se vade cak i tada (drzava moze bilo kome da oteza ). I onda da se krene latino modelom i na nacin koji Vi predlazete.
PA zar mislite da kod nas moze da dodje do katarze bez neke od krajnosti ?
Svako dobro !
Za Pipathlete – U tekstu sam se bavio samo pitanjem zašto je ponuđena cena za Telekom niska. Protivnik sam prodaje državnih monopola bez obzira na cenu, a argumentaciju sam dao u tekstovima „Varljivi aksiomi tranzicije“ https://nkatic.wordpress.com/2005/09/28/varljivi-aksiomi-tranzicije-politika/ i „Ono što i vrapci znaju“ https://nkatic.wordpress.com/2010/04/21/ono-sto-i-vrapci-znaju/. Hvala na komentaru.
Slažem se da neka roba (bilo koja) aktivno vredi onoliko koliko je u tom trenutku velika ponuda. ALI, roba takođe može da ima i potencijalnu vrednost. Mogućnost da se pojavi još interesanata koji će više ponuditi.
Iskreno, ne znam koliko potencijalno može da vredi naš Telekom, možda toliko koliko Austrija predlaže, možda koliko naša država kaže, ko zna… Ono što znam jeste da se možda i isplati sačekati. Mislim da i to određuje cenu – koliko nam se žuri (kao i kod svake druge robe (npr. stan ili auto kada hoćeš da brzo prodaš, dobićeš mnogo manje para)) i tu je glavno pitanje – koliko nam se žuri i da li smo spremni da čekamo na kupca koji će ponuditi bolju cenu (i time podići aktivnu cenu).
Žao mi je što vas Olja Bećković nije pozvala u „Utisak nedelje“, da nama gledaocima ali i gostima razvejete ove naše magle, uslovno rečeno…
Moram priznati da je pomalo cudno da u predizbornoj godini i pored brojnih negodovanja gradjana o prodaji telekoma vlada uporno insistira na njenoj prodaji. Cinjenica je da bi manjak u budzetu lako mogli nadomestiti uzimanjem novog kredita ili prostim povecanjem vec postojecih nameta.Ovo mi deluje kao da oni sami sebi pucaju u nogu.Sa druge strane zanima me da li je moguce da recimo MMF insistira na ovoj prodaji, tj. da je prodaja Telekoma uslovljena uzimanjem nekog kredita, vec uzetog ili mozda nekog koji bi trebao da se realizuje u buducnosti? Naravno ovo bi islo u prilog vasoj tezi o kartelskom udruzivanju zarad ostvarivanja velikih profita, cak sta vise interesantno je da je samo telekom Ausrtija usao u trku za kupovinu i niko drugi, bez obzira da li je 1.4 milijarde za 51 odsto akcija realno ili ne kupac bi imao apsolutni monol nad telekomunikacijama. Nelogicno mi je da se toliko zuri sa prodajom u predizbornoj ili cak izbornoj godini.
S postovanjem Nemanja
Radio sam kod njih u Austrijskom sistemu i kad mi kazu da je unapredjen kao menadzment poludim, jedino sto oni znaju je da otpustaju ljude inace u Vip-u je fluktuacija malih 70% , moje nekadasnje odeljenje je za 2 godine koliko sam ja bio cela dva tima zamenilo ljudi, sad je hit da svi koji imaju preko 600 evra platu se zamenjuju omladincima preko studentske za 240 evra…a generalno njihovi menadzeri su toliko iskompleksirani, pogotovu sto su ovde poslali trecu ligu ljudi
Treba braniti!!
Sutra je dan D, kada će vlada, verovatno, objaviti da se dogovorila sa Telekomom Austria i prodati jedini profitabilan domaći sistem.Da li ima ljudi spremnih i sposobnih da prepoznaju da je to crvena linija koja mora da se brani?Da li ima ljudi spremnih i sposobnih da kažu DOSTA?Da izađemo svi na ulice i da branimo Telekom?Da protestujemo dok se prodaja ne poništi?Možemo li sebe da pogledamo u ogledalo?
Postovani kao neko koje radio u Telekomu Austria, iskren da budem srce me boli kad vidim da ce prakticno za bud zašta kupiti kompaniju koja je malo manja od njih samih za 900 miliona evra koliko su oni uložili u Vip (300 mil licenca +400 mil bazne stanice+ 180 ostalih marketinških i ostalih investicija) da bi napravili 11 % tržišnog učešća…i kupiti za iste pare monopole i profite od 150 miliona evra svake godine…
Sve je ovo u funkciji izbora tako da ako ne uspeju da prodaju Telekom, verujem da će da ponude i Eps za pola milijarde …