Grčka je bankrotirala i to je realnost sa kojom se danas suočavaju njeni građani i Evropska unija (EU) – svako na svoj način. Ova kriza preti da izazove lančanu reakciju i da u ambis povuče još nekoliko država EU i time dovede u pitanje opstanak i budućnost evro zone. Situacija je tim teža što centri moći s druge strane Atlantika ovu krizu vide kao idealnu priliku za potkopavanje evra i reafirmaciju posrnulog dolara.
Ako se komplikovani procesi ekonomske geostrategije ostave po strani, uzroci i geneza grčke krize bi morali delovati otrežnjujuće na sve tranzicione države, bez obzira da li su već postale članice EU, ili tek čekaju da u nju uđu.
Grčka je članica Evropske unije već trideset godina, ali uprkos dugom evropskom stažu, endemske političke i ekonomske slabosti sistema ostale su decenijama nepromenjene. Neodgovornost finansijskog sektora, koji po običaju ne želi da snosi konsekvence moralnog hazarda, svakako ima velikog udela u grčkim mukama, ali fundamentalnu krivicu za sadašnju krizu snose pre svega Grci. Bez obzira na hiljade zakona koje je Grčka harmonizovala sa EU, ona i danas više liči na sebe od pre trideset godina, nego na države poput Holandije ili Danske, na primer. To je možda i najporaznija činjenica koja proizlazi iz ove krize, poraznija i od same ekonomske faktografije.
Objašnjenja (ali ne i opravdanja) se možda mogu tražiti u komplikovanoj istoriji, krvavim ratovima, uključujući i građanski rat čije posledice nikada do kraja nisu zalečene, periodu diktature, kao i u stalnom strahu od sve moćnije Turske na istočnoj granici, sa kojom je, uzgred budi rečeno, Grčka u istom vojnom savezu.
Ako strah od Turske može opravdati ogromna i neproduktivna izdvajanja za naoružanje, najveća u EU merena odnosom prema bruto domaćem proizvodu (verovatno oko 4.6 odsto), taj strah ne može biti opravdanje i za hroničnu korupciju ogromnih razmera, za strašnu poresku nedisciplinu, neefiksnu državu i ogroman birokratski aparat, za sraslost politike i poslovne oligarhije, ili za klijentalizam, demagogiju i oportunizam političke elite.
Pomenuti fenomeni koji ugrožavaju Grčku i koji su do ove krize doveli, prisutni su u mnogim državama „stare“ Evrope, ali ne u takvom obimu i intenzitetu (izuzev na jugu Italije) i ne sa tako poraznim rezultatima. Prema nekim procenama, korupcijom i poreskom evazijom Grčka gubi oko osam procenata BDP-a godišnje, otprilike onoliko, koliko bi joj bilo potrebno da uravnoteži svoj budžet. Po drugim procenama, ako bi bogati Grci vratili u zemlju novac koji drže u inostranim bankama, Grčka bi se sama mogla izboriti sa posledicama krize.
Teško je reći da li su pomenute procene dovoljno pouzdane, ali se čini da su Grci radiji da daju krv ili život za Grčku, nego poreski evro. Ovakvo ponašanje je na kraju dovelo do toga, da su ponosni Grci de facto izgubili svaki ekonomski suverenitet. U nacionalnom parlamentu oni samo usvajaju ono što kreditori od njih traže.
Uz to, bankrot Grčke nije posledica samo prevelike državne potrošnje, već i nekontrolisane privatne potrošnje i života daleko iznad mogućnosti. Grčka je evropski lider ne samo po broju stanova i kuća u privatnom vlasništvu, već, kurioziteta radi, i po broju luksuznih Porše Kajena (i jedno i drugi po glavi stanovnika), na primer.
Druga važna lekcija grčke krize proističe iz njenog članstva u evro zoni. Jaka valuta ne može stvoriti jaku ekonomiju, niti je može dugoročno stabilizovati. Jaka valuta samo privremeno prikriva ekonomske slabosti, a vreme provedeno u zabludi omogućava da problemi narastaju preko svake mere. Članstvo u evrozoni i lakoća zaduživanja koja je sa tim išla, samo su produbili krizu i dodatno je dramatizovali. Grčka više nema autonomne mehanizme koji bi joj pomogli i ubrzali izlaz iz krize, pa svoju monetarnu politiku ne može prilagodi potrebama, niti može devalvirati odbačenu drahmu, na primer. Članstvo Grčke u evro zoni se pokazalo kao užasna greška, proistekla upravo iz zablude da dobra valuta može popraviti lošu ekonomiju.
Za Srbiju su uzroci ove krize izuzetno značajni, ne samo zbog geografske blizine Grčke ili zbog uzajamnih ekonomskih veza, već i zbog velike sličnosti političke i socijalne strukture proisteklih iz slične istorije i mentaliteta. Eventualni ulazak Srbije u EU, ma kako dobrodošao, neće promeniti Srbiju, niti će popraviti njeno ekonomsko i socijalno stanje. Tu promenu može načiniti samo Srbija sama, ako se odvaži na suočavanje sa sobom i svojim slabostima. Članstvo u EU, njena regulativa i institucije nude šansu i dobar su putokaz, ali članstvo po sebi ne može ni promeniti niti urediti zapuštenu državu ako ona nije spremna, ne ume, ili ne želi da se sama promeni.
Za Marka Bojkovića – Grčka je sebe dovela u situaciju da joj drugi odredjuju sudbinu. To što su kreditori pomogli sunovratu nije dovoljno opravdanje. Grci su novac potrošili, ne neko drugi.
Svaka mala i prezadužena država de facto gubi suverenitet, a demokratija postaje prazna reč, praznija no inače. Pošto Grci nemaju svoj plan, pošto znaju šta neće ali ne znaju šta hoće, pošto su izgubili dragoceno vreme, neko drugi sada „rešava“ njihove probleme. Taj neko uvek radi u svom interesu i to je prirodno. Istini za volju, Nemci ne traže od Grka ono što već nisu sami kod sebe sproveli.
Gledano šire, nije sporno da globalni procesi koji su u toku nastavljaju sa satiranjem većine čovečanstva u korist male grupe ljudi. Ali, „Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka“. Da li se tiranstvu može stati zavrat, pokazaće budućnost. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću, kakvo je Vaše mišljenje o nemačkom planu u šest tačaka za podsticanje privrednog rasta u Evropi? Da li Vi, lično, podržavate jedan ovakav predlog? Mislite li da bi primena ovakvog plana dovela do uspešnog rešenja krize u Grčkoj i drugim evropskim državama zahvaćenim krizom?
http://globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=31149
P.S. Originalni tekst u magazinu Der Spigel u kojem je plan u šest tačaka prvi put predstavljen: http://www.spiegel.de/international/europe/merkel-preparing-to-strike-back-against-hollande-with-six-point-plan-a-835295.html
За Николу – Објаснићу кроз пример, мада мало поједностављено.
Како би попунила буџет, држава емитује обвезницу од 100 динара (номиналана вредност) са роком од годину дана и каматом (тзв. купоном) од 5%. Ако купите ту обвезницу за 100 динара, по истеку године дана добићете назад 100 динара (номиналну вредност обвезнице) и још 5 динара камате. Принос је тада 5 динара, тако да су и принос и камата коју обвезница носи једнаки. Принос је 105:100-1=0,05 (пет одсто).
У пракси је другачије, и обвезницу из претходног примера можете купити не за 100 динара, већ у правилу, по већој или мањој цени од номиналне. Рецимо да ћете је купити по цени од 96 динара. О доспећу обвезнице добићете поново 100 динара (номинална вредност обвезнице) и поново 5 динара купонске камате. Иако је купонска камата 5 одсто, ваш принос је већи јер сте обвезницу платили 96. Принос ће бити око 9%. Принос је овде 105:96-1=0,0938 (9,38 одсто). Због овога се и користи термин принос а не камата, када је о обвезницама реч.
Надам се да ово није компликовано.
Поштовани господине Катићу.
Прочитао сам на неком од домаћих портала да је принос по обвезницама у једној од бивших република СФРЈ управо премашио 7% и да је то била граница која је и у Грчкој и у Италији била аларм за узбуну. Пошто сам економски лаик, а о економији се информишем углавном на Вашем блогу, замолио бих Вас да ми укратко објасните шта уопште значи тај термин „принос по обвезницама“. Ако је такво објашњење на ту тему могуће. Унапред захваљујем на одговору и на великом труду који посвећујете нама читаоцима.
Hvala Vama gospodine Katiću što ste mene,jednog sasvim prosečnog,gradjanina Srbije udostojili bilo kakvog odgovora.To pored vaših profesionalnih kvaliteta potvrdjuje i one još i bitnije,ljudske.
Ja nisam ekonomista i zapravo sam laik u celoj ovoj stvari ali imam dovoljno zdravog razuma da uočim brojne nelogičnosti na kojima počiva ovaj svet i pogubnost istih po ekonomsku situaciju ove naše Srbije.Pored svih razočarenja koje smo doživeli kao nacija svih ovih godina još uvek gajim nadu da će se naći neko ko će uspeti da okupi ljude poput vas i povesti ovu zemlju putem boljitka.
I još jednom hvala Vam.
Za Danila Vitkovića – Nemam kontakte ni sa srpskim establišmentom, niti sa političkim strukturama, i to mi veoma odgovara. O svim kolegama mislim dobro, mada se sa mnogima ne slažem. Izbegavam da bilo koga pominjem ili izdvajam, bilo na jednu ili na drugu stranu, i ne mislim da treba da ocenjujem druge ekonomiste. Hvala Vam na lepim rečima i nadam se da mi nećete zameriti na nepreciznom odgovoru.
Mislim da je Grcima bolje da izadju iz EU
Pozivnica za Belex Club
http://www.aikb.net/f3-berza-trendovi-aktuelnosti
Poštovanje gospodine Katiću,
Sasvim slučajno sam dospeo na vaš jako dobar blog.Pažnju ste mi privukli i tada sam vas po prvi put video i čuo na nekom gostovanju na jednoj od domaćih televizija.Čuvši vaše izlaganje,koje je bilo posve zdravorazumsko i pragmatično, prvo što sam pomislio bilo je kako bi bilo sjajno imati vas u nekoj ministarskoj ili slicnoj poziciji u nekoj od budućih vlada..Ne znam da li ste dobijali takvih ponuda ali prava je sramota ako niste.Ne znam kakvo mišljenje imate o gospodinu Dušanu Vujoviću ali vaši stavovi i gospodina Vujovića su medju retkim logičnim koje sam čuo i pročitao od kada je na snazi aktuelna SEK-a.
Još jednom poštovanje i svako dobro.
Драган Спасовски,Куманово,Македонија
Неке теме за дискусију.
Зашто се буџетски дефицит,(и у Србији 4.5 % задњи одобрен) изражава у проценту од бруто домаћег производа, а не и у проценту од текућег буџета (његове планиране приходне стране рецимо).
Пошто нас извештавају за колико смо кратки,зар није и логично да се каже колико је то од укупних буџетских прихода,па да сваки лаик одмах то прерачуна за колико дана,недеља,или не дај боже месеца би нам недостајао новац.
Зашто се не изражавају и два процента.Кад објаве тај процент од БДП,као да цела нација зна колики је тај БДП.Као да постоји пракса да државно задуживање није велики зор.Ове године се задужиш 4.5%,догодине опет,па онда 60% од БДП није много.Па онај процент је граница,изнад тог процента је критично и тако у недоглед државе се задужују, и то начешће за потрошњу.Један француски министар за финансије је рекао да се људи не могу спречити да троше новац на глупи начин.Али владе нису обични људи,они морају да су идеални домаћини.
1988-1989 године радио као програмер у једној фабрици у Куманову.Тада су се у Југославији масовно издавале авалиране менице.
Ми смо имали обичног книговођу,који је водио такозвану књигу издатих меница,и у сваком моменту се знало колике су нам обавезе по том основу,као и динамика обавеза.
Моје је питање: дали је могуће да Грчка није имала централизирану евиденцију издатих државних обвезница и евиденцију државног дуга по основу банкарских кредита .Па да сви министри сваког јутра добивају колике су те две суме,као што сваки директор(и власник) сваког јутра погледају биланс стања,биланс промета.
Дали је могуће да у држави од 10 милиона људи,где постоји академија наука,силни универзитети,мноштво аналитичара,да нико није знао куда иде Грчка са таквим задуживањима.Зар су јавне финансије толико биле скривене,да нико није ни могао наслутити катастрофу које надолази.
Шта се учило на њиховим факултетима,које су биле теме за докторске дисертације из области буџета,народне банке,макроекономије.
На којим су податцима потркерпљивали своје тезе.
Зар није било ниједног Грка које је бар наговестио предстојећи крах?
За Драгана – Драго ми је да имам читаоца и у Македонији. О темама које сте дотакли написао сам неколико неекономских текстова, већину током 2007. Можда Вам буду занимљиви следећи текстови:
Хвала на коментару.
У Куманову има као нека мудрост да мајка не га карала сина што се коцкаја,( и изгубија паре), него што после се вадија ( са позајмљеним новцем и високом каматом или доизгубио и оно последње што је имао).
Зар се сада не дешава нешто слично.ЕУ мора да даје новац Грчкој,која мора да га враќа банкама,које су се скоро коцкале,улажуќи га у грчке обвзенице.
Како су се многе земље Европе задужиле преко мере?
Па још у средњој економској школи се учи биланс стања једне организације.
Где је тријумфализам,када су се подсмевали колико је доктората економских наука стечено на теми СЕВ,а то после 1989 више није имало смисла. Шта ли пише у докторатима на темама воѓење државе?
У једној југословенској комедији ( можда је била и Тесна кожа),у затвору
(а тамо свe неки бивши руководиоци),један каже да пише мемоаре са насловом „Како сам упропастио привреду свог родног краја“.
Дали ќе се написати нешто слично,и не мора из затвора.Како је упропашќена привреда Старе и Нове Европе,да мора да се закида на најсиромашније.Зар се тиме не руше темељи потрошачког друштва, када веќи део становништва од суверене потрошаче средње класе, прелазе у нижу ниж класу.
Како да се забрани слоган Визе карте: имаш и када немаш.
Драган Спасовски
Куманово,Македонија
.
Za Vladimira Dž – Prilog je jednostran i ne bavi se ključnim pitanjima. Ključno pitanje je zašto se Grčka zadužila koliko se zadužila, šta je učinila sa tim novcem, zašto Grci ne plaćaju poreze, zašto je sistem ogrezao u korupciji i lagodnom životu bez preteranog truda. Koncept po kome su uvek krivi drugi je infantilan i ne obećava ništa dobro. Ni Grke, ni Srbe, ni druge, niko nije prisiljavao da se zadužuju, oni su to radosno činili. Ovo ne opravdava ni bankare ni MMF, njihova brutalnost i perfidnost je dobro poznata, i nije od juče. Upravo zato što je dobro poznata, upravo zato što nije od juče, mudra nacija bi morala da pazi da im ne padne šaka. Uzgred, predloženo rešenje po kome Grčka jednostrano odluči da ne vraća dugove je u domenu opasne političke naive i nerazumevanja sopstvene slabe pozicije u surovom svetu. Hvala na prilogu.
Gosp. Katiću,
Ako vam nije teško da pogledate ovaj film koji je vezan za ovu temu. Radi se o tome kako je Grčka došla u bezizlaznu situaciju. Ako imate komentar, rado bi ga pročitao, a verujem i ostali posetioci.
За Виолету – Морам нажалост да Вас разочарам, али се надам да ми нећете замерити. Не могу да дајем финансијске савете на свом блогу, то не би било ни коректно, ни професионално. Смисао блога је да помогнем да своје одлуке доносите боље информисано, бар се надам да у томе помажем. Свако добро.
Поштовани господине Катићу,
колико је по Вашем целисходно добровољно уплаћивање у републички фонд ПИО?
С поштовањем.
За Николу – Ово је мало дужа тема и тражи више простора и времена. На одмору сам, али ћу покушати да напишем дужи текст о проблему односа долара и евра, а у тексту бих објаснио и проблем америчког буџета и његову генезу. Иначе, тема америчког банкрота, у који не верујем, има много везе са мојим ранијим прилогом https://nkatic.wordpress.com/2011/03/10/jereticka-pohvala-porezima/.Надам се да ми нећете замерити што не дајем одмах одговор на Ваше питање. Свако добро.
Problem bankrota Grcke ili neke druge clanice EU je zapravo problem dezintegracije naopake tvorevine EU ili njene bitne popravke. O cemu se zapravo radi. U temelje EU ugradjen je razorni paradoks. Da bi razumeli o cemu se radi nekoliko uvodnih recenica o tome kako zapravo funkcionise savremena ekonomija I frakciono bankarstvo. Kada neko zeli da kupi neki proizvod ili uslugu on mora da uzme kredit, kojim cinom banka kreditor I ujedno I zirant , fakticki kreira (stampa) novac. Istovremeno svojom imovinom I prikupljenim stednim ulozima ona zirira (odredjenim delom-frakcijom u vidu depozita) kod Centralne banke da je njen klijent “cestit covek”, te da ce kredit (kredit=obecanje da ce neku robu ili uslugu adekvatno vratiti) uredno servisirati. U ovakvom mehanizmu kreiranja novca krije se uspesnost I motor brzog razvoja covecanstva. Kako ? Kamata je nedostajuci deo novca pa tako da bi mogla biti isplacena neophodno je da neko preduzece I ili drzava ostvari odgovarajuci rast. Rast moze biti relativan I stvaran. Ukoliko se ostvaruje stvaran rast to znaci da citavo covecanstvo napreduje pa je tako, Mercedes “otplacen” pojavom interneta kroz izradu web portala na primer, sto ranije nije bilo moguce. Citav ubrzani razvoj covecanstva ima da zahvali ovakvom sistemu. Dakle kamata ne sluzi da bi se banke bogatile ( mada je cinjenica da ih ona bogati ali je osnovna intencija razlicita) , naprotiv one su I njima najveci kamen o vratu (indirektno kroz gubitke iz “losih kredita”) nego kamate sluze da naprave “prirodnu selekciju” na ekonomskoj sceni. Dakle kad se ne dogadjaju veliki tehnoloski skokovi koji su obelezili drugu polovinu 20 veka ( pojava TV, mobilnih komunikacija, racunara, interneta…) koji su otvarali nove “teritorije” za rast I razvoj ekonomije , ekonomski balon neminovno pocinje da se naduvava. Zasto? Zato sto preostaje samo relativan rast a to znaci da ce kompanija A ili drzava A preuzeti deo trzista kompanijiB ili drzavi B. Drugim recima to znaci da kompanija B mora da izgubi realna dobra da bi pokrila kamatu (zapravo zahtevani rast) kompanije A. Ovakve disparitete u vidu deficita platnih bilansa jedna zemlja ispravlja tako sto koriguje vrednost svoje valute I tako sto im zbog toga opada “cestitost” odnosno kreditni rejting pa se ne mogu puno zaduzivati. Drugi nacin bi bio ubrzana “otplata” kredita sto zapravo znaci smanjenje kolicine novca u opticaju te smanjenje potrosnje odnosno kreiranje Deflacionog novcanog pritiska koji em vodi u recesiju em apsolutno onemogucava I ubija upravo najproduktivnije I najbrzerastuce poslove . Ovakve trenutke zemlje prevazilaze razlicitim strategijama ali uglavnom kroz drzavnu potrosnju. Problem drzavne potrosnje je sto je ona pogresno shvacena. Na primer dobar primer drzavne potrosnje je kad Grcka gradi puteve do mora kojima ce veci broj turista brze I lakse doci do njih cime stvara osnovu za buduce vece poreske prihode od kojih otplacuje kredit a posredno I neposredno omogucava rast svim kompanijama koje tu posluju. Dobar primer drzavne potrosnje je I ako na primer Nemacka da kredit Grckoj za isti taj put ali pod uslovom da radove izvedu Nemci. Tu smo I dosli do sustine. Ubrzanoj propasti EU vodi upravo nesrazmerna regionalna razvijenost te ne postojanje jedne centralne banke, ( one koja kontrolise sve koje fakticki emituju novac) , pri cemu su “manje cestiti” seli za isti sto sa “vise cestitima”. Ko je tu na dobitku? Tako je pod plastom snage Nemacke ekonomije “cestitost” Grcke porasla. Sa druge strane dodatna destrukcija instruisana je upravo od strane birokratije EU a za interes Nemacke pre svega pa je tako na primer carina na automobile iz Kine 30% ako se prodaje u Grckoj a carina na Mercedes ne postoji. Sa druge strane Nemac moze da bira hoce li letovati u Kini ili u Grckoj I u oba slucaja ne placa carinu. Takodje Nemacka ekonomija kao najjaca Evropska ekonomija 2/3 svog izvoza ostvaruje upravo na teritoriji EU pa tako Nemacka kada da kredit Grckoj da kupi Mercedesa zapravo vrsi korisnu drzavnu potrosnju a Grcka na suprot kreira sopstvenu propast. Sta je lek. Pa moze se poci ili u ravnomernije razvijanje svih EU zemalja (sto je malo verovatno, jer puno kosta, dugo traje a rezultati su neizvesni) ili u bankrot cime bi zapravo najvece ekonomije koje su I imale veliku korist platile najvecu cenu (sto je takodje malo verovatno jer je u igri I puno privatnog kapitala koji bi bio izgubljen a svedoci smo da je upravo taj privatni capital socijalizovan u ekonomskoj krizi a njegov gubitak je prebacen na poreske obveznike ili ti drzavni dug) ili se moze insistirati na “otplati” . Vec smo pomenuli kave to konsekvence ima na privredu. Insistiranje na otplati kredita gurnulo bi evropu u 20-godisnju recesiju. Dakle kako je treci scenarijo najverovatniji to se ima ocekivati da se insistira na otplati u “iscekivanju” sledeceg velikog tehnoloskog proboja koji bi “otkocio” citavu svetsku ekonomiju I tako relativizovao postojece dugove zbog velikog privrednog rasta, ili ukoliko do toga ne dodje u relativno kracem vremenskom periodu do raspada ili reorganizacije EU jer 20-godisnja recesija svakako nije prihvatljiva vecini clanica. Kako god sledecih godinu ili dve tesko da cemo videti neke velike preokrete pre ce biti mnogo price I status qou.
Uz moje postovanje gospodinu Katicu i svim komentatorima, izvinjavam se na poduzem komentaru.
Господине Катићу, замолио бих вас да прокоментаришете и банкрот Сједињених држава о коме се доста пише у медијима у последњих неколико дана. Колико је то реално и какве последице из тога могу проистећи? Економски сам лаик, и углавном сам о тој материји информисао на вашем блогу, па ме занима ваше мишљење. Једино ако за ту тему не спремате посебан текст. Пуно хвала и све најбоље желим.
Aleksandre, Ne:
1) Dodd-Frank *ne zabranjuje* fizičkim licima trgovinu „na Forexu.“
2) citirana vest samo sarži da forex.com (što *apsolutno nije* „Forex“ u smislu http://en.wikipedia.org/wiki/Forex) već samo online adresa mnogo nebitnije firme) ne nudi više „over the counter“ tj *van berzansko* trgovanje „papirnim“ zlatom i srebrom (derivatima) pojedincima jer je tačno takva varijanta postala nezakonita.
2) Derivatima zlata i srebra se inače uopšte ne trguje „na Forexu“ jer je Forex samo trgovina *valutama*.
Ako ovaj Dodd-Frankov zakon bude doprineo „cistijem“ trgovanju na „berzama“ onda je to super ….
Nisam expert za pravno tumacenje zakona,pogotovo ne kad je u pitanju USA zakonodavstvo,ali izgleda da je sam zakon definisan tako da ostavlja prostor za razlicite „interpretacije“….
Mislim da se sada zabranjuje trgovina USA gradjanima(tzv.fizickim licima) p.metalima recimo na Forex-u,i to vec samo po sebi jeste restriktivno..moguce je da je i to trziste vec postalo preveliko,pa otuda i potreba za „cistim“ transakcijama….
Ali cene zlata i srebra pogotovo,su veoma porasle kao sto je svima poznato i ako jos papira bude bezalo u taj metal ici ce jos vise, i mislim da je u tome svrha tog zakona…
Za Vladu – Hvala za informaciju. Zanimljivo je da je npr. velika kriza jugoistocne Azije bila iskljucivo kriza privatnog sektora. Na volseban nacin to uporno promice analiticarima.
Izgleda da Dzordz Soros cita i pomalo prepisuje sa Vaseg bloga 🙂
Financial Times: „Europe need not slide into disintegration“
„The excesses, however, were mainly in the private sector, as interest-rate convergence generated economic divergence“
Srdacan pozdrav
Aleskandrovo pominjanje „ograničavanja trgovine zlatom“ me je zainteresovalo da potražim o čemu je reč; zakon se zove Dodd-Frank i jedna od stavki je ograničavanje trgovine derivatima zlata VAN BERZI, („over the counter“) ne „na berzama“:
http://online.wsj.com/article/BT-CO-20110623-711256.html
Berze i postoje da bi trgovina bila „čistija“ pa zakon meni ne zvuči negativno.
„The Dodd-Frank financial overhaul passed last summer took aim at the complex derivatives that were traded by banks in privately negotiated contracts with the goal of moving as much of that market as possible onto regulated trading platforms or exchanges. A lesser-known provision of Dodd-Frank also makes certain retail transactions illegal unless they are traded on an exchange because of concern over the high level of fraud in those markets.“ (…) „The National Futures Association, a self-regulatory organization for the futures industry, asked lawmakers to crack down on these types of gold and silver derivatives offered to retail investors.“ (…) „Gold futures have become a more popular investment, but the benchmark 100-troy-ounce Comex gold futures contract may be too large for most retail investors. The size of the contract amplifies a $1 change in the price of gold to a $100 profit or loss for the contract holder. “ (…) „Nadex, a Commodity Futures Trading Commission-regulated open-membership exchange, is uniquely positioned to benefit because it offers smaller futures contracts that are more suitable for retail investors.“
Jedino što pogađa „običnije građane“ je da moraju da biraju preko koga trguju, moraju preko firmi koje mogu da prodaju manje „izložene“ derivate preko berzi, kao što je pomenuti „Nadex.“
За Душана – Проблем није само буџетски дефицит, већ и огромна приватна потрошња. Драма Грчке се не може свести само на буџетски дефицит, већ се мора анализирати и континуирани дефицит текућег биланса који рефлектује сва прекомерна трошења – и приватног и јавног сектора. Све се то упорна заборавља, јер не одговара неолибералној догми о увек мудром приватном дужнику, и увек неодговорној држави. Ирска и Исланд су до избијања кризе имале најздравије јавне финансије у Западној Европи (Луксембург остављам по страни), па су доживеле катаклизму искључиво због огромне приватне потрошње. То се упорно прећуткују или занемарује фокусом на Грчку. Критеријуми из Мастрихта су такође потпуно потценили проблем дефицита текућег биланса и фокусирали се само на буџетски дефицит. То је фатални пропуст.
Узгред, трошкови грчке олимпијаде су негде око 13 милијарди евра, огромни су, али би и без њих Грчка банкротирала. Хвала на коментару.
Анализа је тачна. Али, отвара низ питања. Наиме, не могу да се не сетим огромног буџетског дефицита Грчке из доба олимпијаде. Затим, мноштва упозорења како се ова држава претерано задужује у периоду потом. И ништа није учињено, мада је европска јавност о наступању проблема све знала на време. Најзад, ово са чиме се сусреће ЕУ није само проблем Грчке, већ свог европског средоземља и истока. Тачно је да су режими на демократским утакмицама продавали својим гласачима причу како ће им ЕУ донети незаслужено благостање. Али веза демократских избора и раста јавне потрошње је уочена већ у скандинавским државама благостања осамдесетих година прошлог века. Тај проблем није решен никад, а системски је прећуткиван и на истоку и југу Европе. Невероватно ми је да ЕУ нема механизме за заштиту чланица од банкрота. Ако их нема или има а није их употребила на време, има и она одговорност за банкроте чланица који ће наступити. Пошто економска слобода и самодисциплина не иду једа без друге.
Sve krize se dešavaju u državama koje nemaju prouzvodnju i samim tim bilo kakav veći obim izvoza. Uslugle su jedini vid direktnog privređivanja i na duži rok one nisu garant očuvanja tržišne snage kako u regionu tako i u čitavoj Evropi. Srbiji je potrebno da na duži rok oformi i primeni strategiju kreiranja proizvodnog ambijenta i da u okvirima svojih kapaciteta pronađe one sektore i oblasti koji mogu biti interesantni. Zato mislim da je potrebno da se manemo demagogije i npr. proizvodnje automobila ili elektronike već da se bazirmo na poljoprivredi i metalskoj industriji. Valuta kao valuta nije problem jer ako ne valjaš propašćeš i sa evrom i sa dinarom
Pocelo je da se igra sada vec i otvoreno prljavo,i onako kako se meni cini predstoji nam jedan veoma turbulentan period…Kinezi,ako je to tacan podatak a verovatno ste g.Katicu bolje upuceni u to od mene,kupuju velike kolicine evra za dolare, kojih imaju poprilicno…izgleda da polako izlaze iz $…
Za nekoliko dana u USA stupa na snagu zakon kojim se rezidentima,ne moze se reci zabranjuje,ali bitno onemogucava trgovanje plemenitim metalima na berzama…ocigledno je da se kod vlasnika dolara u USA pojavila zelja da iste u vecoj kolicini zamene za recimo zlato ili srebro…
Pa se onda javi neka „ugledna“ agencija za procenu kreditnog rejtinga i bukvalno sprzi rejting neke od clanica evro-zone…i meta nije ta zemlja(Portugalija)koja, istina je ne stoji bas sjajno,nego direktan udar na evro…
Cak se i Papandreu rezignirano i za jednog celnika drzave dosta otvoreno odredjuje po tom pitanju..ali mu bas kredibilitet kao velikom duzniku nije bas najbolji,a samim tim i tezina njegovih izjava se gubi u opstem metezu…
Imaju Grci putera na glavi,ali ga ima dosta i na drugim glavama…..
Odlicna analiza. Kao i uvek do sada daje odgovore na neka pitanja, a istovremeno kreira nova. Interesantno je da Srbija svojim gradjanima ne polaze ni zavrsni racun kao odredjeni instrument za uspeh/neuspeh drzavne politike a o ozbiljnijim analizama nema ni govora, jer nasi analiticari u drzavnom sektoru idu linijom manjeg otpora i povladjuju trenutnoj politicko-ekonomskoj oligarhiji. Na nasu srecu lazne slike nemaju neogranicen rok trajanja, pa ce suocavanje sa ekonomskom stvarnoscu biti vrlo skoro. Upravo na primeru Grcke kao sto ste naveli Srbija moze mnogo toga da nauci, pitanje je samo da li je kasno i kakve posledice sa sobom reforma/preobrazaj ekonomske politike nosi. Vise bih voleo da su te posledice bolne. „Postoje dve vrste reformi bolne i neuspesne“.
Prijatan dan gosp. Katicu i svim citaocima njegovog bloga.