U predizbornoj kampanji, srpske političke stranke hrabro obećavaju svakakva ekonomska čudesa i najavljuju epohalne poduhvate. Ono što neki političari danas govore i obećavaju može se uporediti, alegorično i gorko, samo sa antologijskim scenama iz jugoslovenskog filma „U raljama života“. Reč je o scenama u kojima se u ulozi Trokrilnog pojavljuje Bata Živojinović koji takođe, mnogo i lako obećava.
Svi katastrofalni ekonomski promašaji, sve greške, zloupotrebe i neznanje, amaterizam i neodgovornost biće otklonjeni baš u naredne četiri godine. Sve i da nije reč o skandaloznoj demagogiji, bahatom izrugivanju i ponižavanju inteligencije glasača, sve i da političari zaista veruju onome što izgovaraju, nešto se uporno zaboravlja.
I političari, ali i analitičari zaboravljaju na jednog aktera koji u izbornoj kampanji ne učestvuje, a koji će biti ključni kreator postizborne ekonomske politike. Reč je o Međunarodnom monetarnom fondu (MMF). Kada se kampanja završi, izbori okončaju a nova vladajuća koalicija preuzme vlast, njen prvi i najvažniji pregovarački partner neće biti ni Evropska unija, niti neka od velikih sila, biće to najverovatnije MMF.
Svi makroekonomski podaci Srbije su danas mnogo gori nego pre četiri godine, a potencijal za ekonomski preokret je mnogo manji. Srbija je još bliža finansijskom ambisu ka kome čvrsto i odlučno korača već celu deceniju. Ko god da pobedi, suočiće se sa praznom državnom kasom, sa javnim dugom koji nezadrživo raste, sa dužnicima na ivici bankrota, sa privredom u kolapsu i sa armijom nezaposlenih. Kako se za lepršave kampanjske govore mora platiti ceh, pobednik će se suočiti i sa nerealnim očekivanjima očajne javnosti.
Prvi akutni problem Srbije biće vezan za kurs dinara koji mesecima posrće i na
čiju odbranu NBS ubrzano troši devizne rezerve. Pri tome, trošenje deviznih rezervi se događa u periodu novog pogoršavanja platnog bilansa izazvanog sada već višemesečnim povećavanjem trgovinskog deficita. Kada nova vlada bude formirana, situacija sa dinarom će biti još teža nego što je to danas.
Po logici stvari i po diktatu panike, posegnuće se za najlakšim rešenjem. Nova vlada će od MMF zatražiti finansijsku pomoć kako bi popunila devizne rezerve i pokušala da izbegne veliki pad dinara. MMF će, po već uhodanoj šemi, tražiti da Srbija svoj budžet dovede u red smanjujući javne rashode. Tražiće se verovatno i da država poveća stopu poreza na dodatu vrednost.
Naravno, onako usput, MMF će objasniti novoj vladi da bi se gorka medicina radikalnog rezanja javne potrošnje mogla ublažiti ako Srbija proda ona javna preduzeća koja stranci žele da kupe. Uostalom, zašto ne – to je već davnašnji trend.
Za mandata buduće vlade još neka od preostalih javnih dobara bi mogla dobiti nove, strane vlasnike. U pregovorima sa MMF-om biće potopljeni svi veliki planovi i grandiozne ekonomske ideje, pogotovo one o velikim infrastrukturnim investicijama, ili o stabilnim penzijama, na primer.
Nova vlada će se suočiti sa jednostavnom činjenicom – ekonomski suverenitet (dakle samostalna ekonomska politika) ne ide podruku sa diktatom MMF-a. Odluka o prepuštanju suvereniteta će prevagnuti i biće podržana od najvećeg dela stručne javnosti.
Država će sprovoditi jednodimenzionalnu politiku koju nameće MMF, a uz to će se ponavljati stare fraze o inostranim investicijama i reformi privrednog ambijenta. Srbija će tako nastaviti stranputicom kojom odavno hodi, životareći od danas do sutra, pod neprekidnim pritiskom dnevnih problema i pod malignim starateljstvom MMF-a.(1)
Od 2.000 godine do danas, nijedna vlada nije bila suočena sa tako teškim problemima poput ovih koji očekuju novu vladu. Situacija je tim gora što u izbornoj kampanji niko ni ne pokušava da objasni javnosti dubinu, prave uzroke i genezu krize sa kojom se Srbija suočava.
Jedan od najporaznijih fenomena izborne kampanje je upravo nesposobnost političkih partija da se sa stvarnošću katarzično suoče. Bez takvog suočavanja danas, ekonomska politika se sutra ne može promeniti. Iz te činjenice i proizlazi duboki pesimizam ovog teksta.
A kada do suočavanja konačno dođe, za sve će biti kriva aktuelna vlast. Niko neće vagati, analizirati i vraćati se u prošlost kako bi se utvrdili stvarni krivci i odmerio njihov doprinos ovom očajnom stanju. Cinik bi mogao reći da će pravi pobednik novih izbora biti onaj ko ih izgubi.
————————————————————————————————-
(1) Videti tekst https://nkatic.wordpress.com/2011/03/06/civilizovani-uterivac-dugova/
POGLED SA DRUGE OBALE
(iliti moj obol – Temza nije Styx)
Nebojšinu nezavršenu (jer se u opravdanoj dešperaciji batalio ćorava posla, te ‘bacio koplje u trnje’), depresivnu ali korektnu seriju Kraj Pocetka, ja vidim, da re-parafraziram Buldoga na rubu ambisa, ‘ne kao Kraj Pocetka, cak ne ni kao Pocetak Kraja’, nego kao post-mortem bez ikakve fajde za pacijenta ali mozda od koristi za neke druge (i drugacije) klince – da izbegnu slican finale. U to ime, prilazem svoj obol, ne kao netraženi i neprimereni epilog ili prolog – vise kao licnu elegiju, tragikomicni epitaf, molitvu za pokoj duše minulih vremena i bivših ljudi.
Kada pre mnogo decenija dodjoh iz moje Nedodjije u ovu zemlju Temzaniju, više puta sam cuo urodjenike da samozadovoljno I sa trunkom zluradosti (Schadenfreude) izjavljuju da svaki narod ima rukovodstvo (režim) kakav zaslužuje. Tempora mutantur et nos mutamur in ilis, sto bi rekli Šumadinci, i vremenom videh da vaistinu stvari uglavnom teku tim tokom. No kako u medjuvremenu i sam postadoh domorodac (recnik: domovina – zemlja na kojoj sazdaš dom, otadžbina – zemlja koja ti pokriva oca, za retke srecnike – sinonimi), naucih se zivotu zemaljskome, iako rodom od ‘nebeskog naroda’. Cak mi je nekako i polu-sivo Temzanijsko nebo izgleda manje preteći od polu-plavog Nedodjijskog. No oblaci, tmurni ili ne, oluje, poplave, suše I bede svake vrste nisu nista novo na ovoj nasoj planeti. Biće i behu gore I grdje, pa se prezivelo. Ili nije.. Sve zavisi od nas samih. Jer “… su svi fundamentalni elementi krize isključivo domaćeg porekla” (I deo – uvod). Ko god da smo ‘mi’. A ‘njihov’ posao nije da nas ‘mrze’ ili ‘vole’ (a vala ni naš), nego isto to – da prezive, na bilo koji nacin (i na bilo ciji racun – ako ima budala koje plaćaju). Naš takodje – pa kom opanci a kom obojci. A propos budala koje plaćaju – “Građani sebi vezuju omču oko vrata, bankama plaćaju sumanute kamate, a uvoznicima i monopolistima omogućavaju da stalno podižu cene i ubiru visoke profite. … Ovim novcem građani stimulišu tuđe ekonomije, destabilizuju domaći finansijski sistem, privredi uskraćuju novac za investicije, a sebi i svojoj deci radna mesta. “(VIII deo – Investicije).
“Problem se može samo kratkoročno ublažiti” (II deo – Pad zaposlenosti) arčenjem bednih ostataka negdašnjeg basnoslovnog babovog blaga, no pošto je rezim (ali i drustvo u celini, ne zanemarujuci ni demokratsku aklamaciju izrazenu kroz ‘vox populi’) dopustio “pogubne keš kredite i ekspanziju potrošnje iznad mogućnosti društva” “u interesu bankarskog sektora” (III deo – Inflacija i politika cena), a jos vise u interesu maximiranja svog lešinarenja pre exodusa. ‘Panem et circensem’ je oduvek bio uspešan metod za produzavanje agonije do zadnje kapi tudjeg znoja, suza i krvi. Ne treba izgubiti iz vida da lešinari imaju aktivnu podršku, čak i saucesništvo svojih zrtava jer – “iako sve teže žive, građani ipak žive iznad mogućnosti domaće ekonomije i na račun sutrašnjeg dana”, (VI deo – Poslovni ambijent). A kad keša dodje sa cehom u ruci, “…odgovore, pre ili kasnije, daće ulica, na nesreću svih” (IX deo – Kraj pre kraja, ili koplje u trnje).
“Tranzicione, formalne demokratije, društva bez izgrađene i uravnotežene socijalne strukture (tzv. korporativne strukture – biznis, sindikati, seljaštvo, nauka itd.) hronično teže haosu i dominaciji interesa moćne manjine, ili inostranih interesa” (VII deo – Strategija i institucionalni okvir). Drugim recima, demokratija kao participacija populacije (‘svako prema svojim sposobnostima i mogucnostima’) u daljoj izgradnji, odrzavanju i unapredjivanju svoje društvene structure i njenih mehanizama i sadrzaja, je moguca samo kada su unutrasnja stabilnost, koherentnost i ekonomska moć (ergo – intelektualna, politička, diplomatska, i bezbednosna snaga) veci i snazniji od zbira unutrasnjih slabosti i spoljnih pretnji (narocito ako su potonje ‘sile mraka’ u sinhronu, a sve češce jesu).
Na kraju krajeva, vecina ipak dobije ono sto zasluzi. Neki odu u pakao, a nekima pak pakao dodje na noge. Ako vam se to desi, moja preporuka (ekonomska, politicka i duboko filozofska) je – raspirite vatricu, bacite jos par žica sočnih holesterola na žar i otvorite jedno ‘ladno pivce za živce…
Prijatno
Gospod s vama,ili ti Hrist medju nama.Sva vremena jesu Bozija vremena:vreme za radjanje i umiranje,vreme kada je kisovito i suncano,vreme za plakanje i smejanje,vreme za isceljenje i radovanje,itd.Biblija kaze:“A Isus joj reče:Ja sam vaskrsenje i život;koji veruje mene ako i umre živeće.“Ako verujete Gospoda,i ako je Bozije vreme,onda bice vam po ovoj reci Bozijoj zapisanoj u Bibliji,u Psalmu koji se zove Bog ljubavi,a stihovi jesu ovi:“Blagosiljaj,dušo moja,Gospoda,i sve što je u meni sveto ime Njegovo.Blagosiljaj,dušo moja,Gospoda,i ne zaboravljaj nijedno dobro što ti je učinio.On ti prašta sve grehe i isceljuje sve bolesti tvoje;Izbavlja od groba život tvoj,venčava te dobrotom i milošću;Ispunja dobrim želje tvoje,ponavlja se kao u orla mladost tvoja.Gospod tvori pravdu i sud svima kojima se krivo čini.Pokaza puteve svoje Mojsiju,sinovima Izrailjevim dela svoja.Milostiv je i dobar Gospod,spor na gnev i veoma blag.Ne gnevi se jednako,niti se doveka srdi.Ne postupa s nama po gresima našim,niti nam vraća po nepravdama našim.Nego koliko je nebo visoko od zemlje,tolika je milost Njegova k onima koji Ga se boje.Koliko je istok daleko od zapada,toliko udaljuje od nas bezakonja naša.Kako otac žali sinove,tako Gospod žali one koji Ga se boje.Jer zna građu našu,opominje se da smo prah.Dani su čovečiji kao trava;kao cvet u polju,tako cveta.Dune vetar na nj,i nestane ga,niti će ga više poznati mesto njegovo.Ali milost Gospodnja ostaje od veka i doveka na onima koji Ga se boje,i pravda Njegova na sinovima sinova,Koji drže zavet Njegov,i pamte zapovesti Njegove,da ih izvršuju.Gospod na nebesima postavi presto svoj,i carstvo Njegovo svim vlada.Blagosiljajte Gospoda anđeli Njegovi,koji ste silni krepošću,izvršujete reč Njegovu slušajući glas reči Njegove.Blagosiljajte Gospoda sve vojske Njegove,sluge Njegove,koje tvorite volju Njegovu.Blagosiljajte Gospoda sva dela Njegova,po svim mestima vlade Njegove!Blagosiljaj,dušo moja Gospoda!“Slavite Boga nebeskog;jer je doveka milost Njegova.Gospodu i Hristu slava.Isus vas voli,Bog vas blagoslovio.
Evo nakon dva meseca od pisanja ovog teksta vidi se da je on bio pre optimističan nego „duboko pesimističan“.
Stručna javnost već priprema teren, panika se polako podgreva a bilo koja varijanta nove vlade ne obećava ništa osim „ponavljanja starih fraza“ ,a izgleda i nekih novih.
Čini mi se da ni gospodin Katić nije predvideo koliko će se pogoršati situacija na spoljnopolitičkom i ekonskom planu, kao ni izbor Tomislava Nikolića za predsednika.
Zaključak teksta da je pobednik ovih izbora onaj ko ih izgubi može da objasni zašto toliko dugo nema dogovora o vladi.
Naravno nastaviće se po starom dok konj skroz ne lipše a onda? …. odgovor iščekujemo u narednom tekstu gospodina Katića 🙂
Za Maraka – Bojim se da je scenario sa velikim rezanjem javne potrošnje više nego izvestan i da je nažalost nužan. Ne vidi se kako srpski političari zamišljaju da prekinu recesionu spiralu i stvore uslove za privredni rast. Biće ugodno biti u opoziciji u periodu koji sledi. Hvala na komentaru.
Srbija je već ušla u grčki scenario ekonomske propasti, a bolnu istinu će nam saopštiti Međunarodni monetarni fond, sa kojim će nova vlada, čim se formira, morati ponovo da pregovara. (…) Imaćemo zamrzavanje penzija, ako ne i njihovo smanjivanje, zamrzavanje plata u javnom sektoru, otpuštanje viška zaposlenih u javnom sektoru, a verovatno će se ići i na prodaju „Telekoma“ kako bi se pokrpile budžetske rupe. Doći će i do povećanja starosne granice za odlazak u penziju.
http://www.alo.rs/vesti/49324/Slede_otpustanja_ali_i_smanjenja_plata_i_penzija
Gospodine Katiću, da li je, po Vašem mišljenju, ovo realna prognoza?
[…] проблеме који стоје пред новом владом. У тексту Србија у раљама живота, дословно је упозорио: „За мандата будуће владе још […]
Za shoom013 – U tekstu https://nkatic.wordpress.com/2011/11/20/finansijske-krize-faktografija-mitovi-zablude/ pokušao sam da ukažem na lažne mitove koji se namerno kreiraju u vezi sa javnom potrošnjom kao uzroku krize. Problem Španije, kao i svih država u krizi, vezan je za deficit tekućeg bilansa. U Španiji je privatni sektor previše trošio, a to se ponajviše vidi na tržištu nekretnina. Slično je bilo i u Irskoj na primer. Ekonomska ekspanzija koja bazira na eksplozivnom rastu tržišta nekretnina na kraju uvek završi u suzama. Iz nešto drugačijeg ugla sam na to pokušao da ukažem i na primeru Srbije u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2011/12/27/mrtvi-kapital/. Hvala na komentaru.
Занима ме Ваше мишљење о европској економској политици у Шпанији: http://pescanik.net/2012/04/insane-in-spain/
Mi smo išli putem, put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug.
Tin Ujević
Srbija je, kao i Jugoslavije, posle Drugog svetskog rata, izdržavano lice. Nekad su nas izdržavali Rusi, nekad Amerikanci, nekad krediti…ali uvek je neko morao da dodaje neke pare da bi država privilegija mogla da funkcioniše. Čini mi se da je ekonomija u SSSR bila realnija nego u Jugoslaviji. Kad Staljinu padne na pamet da napravi kolhoze, samo u Ukraji umre sedam miliona ljudi. Kod nas se takve stvari nisu dešavale. Posle pada Berlinskog zida mi nismo više strateški mnogo važni i niko ne želi da finansira bivše jugoslovenske države.
Ova nefukcionalna ekonomija je veštački predugo trajala, pa se i urezala u istorijsko pamćenje naroda. Narod je naučio da je bolje snaći se nego raditi, da je bolje trošiti nego štedeti, da je posao države da nas zaposli…
Skoro je objavljena analiza medju mladima do trideset godina, gde većina želi siguran posao i nije im bitna visina plate, a najmanje njih želi da pokrene privatni posao, jer smatra da se previše rizikuje za mali profit. Niko više ni nerazmišlja, da li ovo može da funkcioniše, ako je funkcionisalo gotovo sedamdeset godina što sad ne bi moglo? Ko je govorio da mora da se radi, stvara, štedi taj je davao loše savete i vreme ga je do sada više puta demantovalo. Narod nije glasao protiv Miloševića zato što je bio protiv komunizma, samoupravnog socijalizma, ratova…nego zato što je verovao da će mu opozicija obezbediti bolji život. Ni narod ni opozicija nisu želeli da promene sistem.
Ako niko ne želi da promeni neodrživ sistem on onda mora da propadne da bi sam sebe ukinuo.
Ne moze se tako posmatrati javni dug bez uvazavanja vremenske vrednosti novca i kupovne moci.Dolar je od stagflacije i naftnih sokova 70-tih depresirao za oko 500 %, ne zelim da ovim umanjujem dramaticno lose stanje u Srbiji samo zelim da ukazem da nisu uporedive apsolutne vrednosti javnih dugova.Privreda SFRJ nije mogla da servisira svoj javni dug to je dovoljan dokaz koliko je bio veliki u relativnom smislu.Srbija danas je zemlja sa dramaticno niskom stopom zaposlenosti,sa desetinama dispariteta kao sto je potrosnja-proizvodnja,stednja-investicije,uvoz-izvoz,broj zaposlenih-broj penzionera, zemlja bez jasne strategije odrzivog i dugorocnog razvoja, zemlja u kojoj uvozni lobi ima dominantan uticaj na kreiranje privrednog sistema.Srbija ima potencijal da izvozi hranu kao holandija (62milijarde evra), ali izvozi 2 milijarde.Problem je niska tehnicka opremljenost proizvodnje, tehnologija proizvodnje, niska produktivnost i niska ekonomicnost poslovanja, sve navedene probleme nismo ni poceli da resavamo kao da neznamo da rast cena hrane je dugorocna globalna tendencija i da je to nasa jedina razvojna sansa.
Sadašnja vlada nam je ostavila spoljni dugu visini od 24 milijarde dolara.Podsećanja radi, spoljni dug SFRJ je bio 20 miljardi dolara.I ta zelmlja je tada imala 20 milona stanovnika i privreda je još radila.
Veoma realan i poucan tekst, steta sto nece dopreti do vecine glasackog tela. Ipak i na zalost vecina veruje u RTS Dnevnik i sta im sefovi kazu, jer tako moraju da bi preziveli.
Nego imao bih jedno pitanje. Ako je visina udela spoljnog duga u BDP zakonski utvrdjena i presla je odavno (negde zimus ako se ne varam) tih dozvoljenih 45%, kako to da jos uvek niko krivicno ne odgovara? Odgovornost je formiranjem Vlade utvrdjeno cija je a i saradnja sa MMF je upravo zbog toga na cekanju. Postoji li uopste republicko tuzilastvo ili je sistem drzave vec potpuno potonuo u medjupartijske trange-frange.
Click to access 021012s.pdf
Bojim se Nebojsa da vise ni MMF ne zeli ovakav nepredvidiv scenario i da je mnogo blize kreditiranje masovnog cinovnickog aparata i penzionog fonda preko Azerbejdzana i Rusije, sto dalje od EU i WTO.
Одличан текст. Партије су ипак само удружења љубитеља и бораца за власт, истовремено лажући и себе и друге везано за своју стручност, док људе који желе да знају нешто у животу и желе да раде свакодневно гурају на маргину друштва, доводећи друштвени систем до пропасти.
Hvala na jos jednoj izuzetno sazetoj, strucnoj, ali razumljivoj analizi. Pregled komentara dodaje tmurne ali stvarne detalje vec izuzetno tmurnoj slici.
Ali ja imam jedan problem. Beznadje nije opcija — slobodni ljudi moraju krojiti svoju sudbinu. Ako u tome ne uspiju, onda mogu nestati ne samo kao drzava vec i kao nacija. Kao sto su vec mnogi narodi u historiji izgubili svoj identitet, i utopili se u druge, jace entitete — tako moze nestati i Srpski identitet.
Zato ja vjerujem da uloga intelektualaca nije iskljucivo u domenu analize. Od percepcije do znanja je tezak put, a od znanja do mudrosti, jos tezi. Intelektualizam u svrsi stecanja znanja je prvi korak, ali je politicka mudrost jos vaznija. Ne slazem se uopce da treba cekati da se pojavi neka izuzetno sposobna stranka, za koju bi narod evenutalno mogao glasati. Takav pristup je neracionalan i nepraktican. U danasnjim uslovima, narod treba koristiti sve poluge nad kojim ima kontrolu. A izbori su jedna od tih poluga. Ako se zeli nesto mijenjati — treba se nesto mijenjati. A to znaci ne glasati za bilo koju veliku partiju koja NIJE dio koalicione vlasti. Glasanje za male partije je cisto bacanje glasova. U danasnjim uvjetima, Srbi bi morali znati da je jedini izlaz glasati za Naprednjake. Zacepti nos — i glasati. Politika je umjetnost mugucega, a izabrati Naprednjake na nacin da ne moraju stavarati nikakvu koaliciju u Skupstini — je praktican odgovor. Izabrati Nikolica u PRVOM krugu je moguce . A s time, otvaraju se vrata promjeni rezima.
U politici nema nikakvih garancija. Nikada se ne zna kakva ce biti reakcija takvom svrgavanju rezima. Nikada se ne zna da li Naprednjaci imaju pristup pojedincima i grupama koje za sada ne mogu iz prakticnih razloga identificirati. Jasno je svima da akademicari u Srbiji danas opstaju na svojim polozajima jer se ne zamjeravaju rezimu.
Iako MMF kontrolira Srbiju, zna se tocno ciji glasovi su presudni u MMF-u, prema tome — nece nista Srbiju iznenaditi. Srbija ne bi bila prva zemlja da suspendira isplatu dugova, dok se ne provede strucni uvid u poslovanje danasnje vlade i njihovih povjerenika u javnim poduzecima. Jasno je da sve ima posljedice, i o tome se moze diskuturati. Ali nesto je sasvim jasno: 1/bez promjene rezima, nema promjene 2/ bez promjene, Srbija tone u ekonomsku ali i nacionalnu krizu 3/nema garancije da ce novi rezim rijesiti probleme, ali ce otpoceti proces spoznaje problema i otvaranje vrata novim kadrovima u vlasti.
Bez promjene zavladati ce paraliza i rezignacija, kao i vec dobro poznat proces intelektualnog nadmetanja. A od toga nema nikakve koristi. Smjena rezima mora biti jedini, nekomplicirani cilj. Da se otvore vrata i prozori hodnika vlasti. Da se unese nova metla, i procisti zrak. Ne smije se ostaviti za sutra ono sto se mora ostvariti danas.
S obzirom da je većini ljudi na ovom blogu jasno da mi nezaustavljivo stremimo ka dnu, postavlja se pitanje šta će se desiti tad?Meko prizemljenje ili veliki prasak?
Pretpostavljam da će ove moje reči zvučati jeretički, ali moje mišljenje je da jedini mogući spas Srbije leži u izolaciji i zaustavljanu evrointegracija, umesto daljih integracija.Niti spadam u evroskeptike, niti sam simpatizer ili član stranaka vladajućih u devedesetim, ali Srbija ovakve ekonomske strukture ulaskom u EU samo može da bude više eksploatisana.Kao što gospodin Katić tvrdi da je osnovni problem kontrola bankarskog sektora od stranih banaka, jedino rešenje za takvu situaciju je nacionalizacija bankarskog sektora, postavljanje ekonomije na zdrave osnove (ulaganje u poljoprivredu i reindustrijalizacija), osvajanje novih tržišta (zemlje BRIKS) jer će tradicionalno tržište (EU) biti nedostupno , pošto smo njihove banke nacionalizovali.Jako bitan faktor bi bio da se dijaspori omogući nesmetano i podsticajno ulaganje u ove grane (poljoprivreda i industrija).Naravno sve ovo bi morala da podrži neka od velikih sila (Rusija ili Kina), a način na koji bi se ovo sprovelo prepuštam vama na maštu. Ako bi ovakva revolucija bila uspešna, nakon deceniju-dve bili bismo u stanju da vratimo dugove koje smo napravili nacionalizacijom i napokon se smestimo ravnopravno u porodicu evropskih naroda, gde geografski i kulturološki pripadamo.
To bi bio veliki prasak.
A meko prizemljenje?
Dalje približavanje EU, neracionalno zaduživanje vlade (krpljenje budžetskih rupa), prodaja preostalih uspešnih preduzeće u vlasništvu države (ako ne računamo Komercijalnu banku jer država nije većinski vlasnik, to je samo Telekom), konstantan i sve veći odliv mozgova, rapidno starenje stanovništva i slabljenje obrazovne strukture i sve veće rate za otplatu , kako države, tako i domaćih kompanija.Skraćeno, kolonijalni položaj.
Ovaj veliki prasak spada u domen kako mašte autora ovog komentara, tako i logičnog rešenja problema u kojima se Srbija nalazi, dok je meko prizemljenje proces koji se već odvija! Na sreću ili na žalost ?!
@Ivan K
Можемо сада да се разглабамо око приступа, али тада би се удаљили од теме овог чланка.
Суштина моје мисли је да нам је за обнову потребна прије свега унутрашња енергија и воља, чије постојање је упитно. Поред тога су нам наравно потребни и други капацитети, нпр демографски, али воља за животом је кључна. Ако остала друштва буду напредовала, и нама помогли да и ми напредујемо, тај напредак ће и даље одражавати приближан релативан однос који нама неће ићи у корист. Претпостављам да се за даља разглабања могу узети искуства из теорије игара и термодинамике.
Што се тиче потенцијала, и постојања могућности тј шансе, они су неупитни. Узмите уосталом примјере Јужне Кореје, или Сингапура. Кореја је послије 2. СР била при дну у свијету по БДП по глави, и (бар тако тврде неки извори) у једном моменту имали су мање од 100 људи са високим образовањем. Сингапур је површине испод 1000 квкм, својевремено био земља у врло деликатним безбједносним и привредним околностима. Данас су те двије земље/економије свјетски препознате и предводници у неким областима.
Протеклих деценија је било и више него довољно промјена парадигми, па их нисмо искористили. Један од разлога за то је сигурно и погрешно постављен друштвени систем и вриједности које преовлађују у друштву. Ако говоримо о изборном и страначком систему, он је постављен тако да онемогући било какав озбиљан развој Србије. Арчибалд Рајс је понешто о овоме причао и вјерујем да би нам примјена његових савјета била од велике користи.
Хтео бих да допуним коментар који сам послао, овим цитатом :
Тhose who come from the Third World to the West should be aware: they likely will also be made largely sterile by the machine as were the Europeans they have replaced: they have been summoned to serve the machine, ultimately to be replaced, not by their own posterity, but by who ever may provide the cheapest labor. For, as the owners of the machine understand, immigrants are cheaper than citizens raised and educated at home, and are more easily controlled than an indigenous population with a sense of national identity and a belief in the Western tradition of human and civil rights.
http://canspeccy.blogspot.com/2012/03/birth-control-canadian-style-or-how-one.html
@Бојан: ,,Мислим да ће за Србију временом шансе за опоравак бити све мање и мање. … системи су сваке године гори… ако сада нема снаге да се Србија исправи, још мање ће је бити за 10, 20 или 50 година….“
Слажем се да је стање катастрофално, али ово што закључујете је тзв. fallacy, грешка и обмана у резоновању.
Ниједна средина не може бити стално у стању пропадања! Све ипак зависи од људи. Рецимо да је Србија не само у лошем, већ у најгорем стању од свих земаља на свету, и да се већина земаља развија много више, и да је Србија постала привредна и друштвена Сахара. Па, шта би та развијена друштва са њиховим производним вишковима и Културама радила Србији? Ако су она толико боља, потпомогла би је. А ако нису толико добра, онда 1) нису тако препоручљива одредиште за миграцију 2) Србија компаративно и нема тако лоше шансе, или бар има више непредвидљивости свуда.
Како се ствари мењају (на горе), долазе нове корисне парадигме, а старе постају неважеће
Hvala na odgovoru, Nebojša. Pročitala sam tekstove na koje me upućujete i jeste mi stvar puno jasnija.
Generalno, hvala što tako jasno pišete o stvarima nerazumljivim laicima poput mene.
@Lorka @Boki
Ја сам један од те условно речено млађе генерације који је отишао у иностранство. Мислим да ће за Србију временом шансе за опоравак бити све мање и мање. Становништво махом са највећим потенцијалом одлази, демографска структура је све неповољнија, држава све задуженија, јавна предузећа која би могла бити неки покретач економије се распродају, научни, образовни, здравствени… системи су сваке године гори… ако сада нема снаге да се Србија исправи, још мање ће је бити за 10, 20 или 50 година. Ми из иностранства овако посјећујемо српске блогове и домаће сајтове, дајемо коментаре, размишљамо на ту тему… али наша дјеца то највјероватније неће радити, а њихова дјеца вјероватно неће ни знати које им је поријекло, у најбољем случају говориће српски као наш престолонаследник 🙂
Неправда и незнање су превелики, али осим примјене старозавјетних метода тешко да могу да замислим неки других пут промјене који би дао резултате и помогао да се шљам одстрани и кукољ прориједи.
@Boki
U poslednjoj rečenici ste saželi svu tragediju današnje Srbije. Ja sam relativno mlad (rane tridesete) a ipak mislim da je za moju generaciju Srbija izgubljena. Da koliko sutra stvari krenu da idu na bolje, opet bih morao da čekam do 50. godine da se situacija unormali. A ne da neće biti bolje nego će ići ka još gorem, kako i gospodin Katić (a valjda i svi iole slobodnomisleći stručnjaci) predviđa. Možda tek naša deca dočekaju neka lepša vremena. A do tada “ ‘Rani sina, pak šalji na avion, Srbija se dovest’ u red ne može“.
Postoji jedan ekonomista,ciji radove pratim vec duze vreme,i koji već godinama upozorava da nam dolaze teški dani.Zalaže se za pokretanje Srpske proizvodnje,i ima uradjen operativan plan nove vlade.Taj plan podrazumeva otpuštanje i prekvalifikaciju oko 300.000 radnika iz državnog i javnog sektora.Njegovo ime je Branko Dragaš,ali na žalost, njegov glas se ne čuje dovoljno glasno.
Bio bih slobodan da iznesem jednu svoju opservaciju. Naime poznajem par „vidjenijih“ lokalnih politicara (ne u velegradu vec u unutrasnjosti) i mogu da kazem nekoliko stvari. Prvo, oni pojma nemaju ni u najludjim snovima sta se dogadja sa srpskom ekonomijom. Drugo, ekonomija im uopste nije ni deseta na listi prioriteta, a kako znam da sve rade po naredjenju i uzoru nije mi daleko od pameti da je sve potpuno isto ako ne i losije u samom drzavnom vrhu. Trece, oni smatraju da je nekulturno pricati o nezadovoljnim i zaista bednim i obespravljenim srpskim gradjanima (vecina), jer zna se da je oduvek bilo pastira i stoke (ovo je cista parafraza jednog od njih inace poslanika u srpskom parlamentu). Cetvrto, obecavanje u predizbornoj kampanji je „poslovna aktivnost“ koja se potpuno poistovecuje sa reklamom za Koka Kolu ili Kosmodisk, gde se podrazumeva da mozete da kazete bilo sta i da logicno nista ne smeta ako iz „objektivnih razloga“ ne budete u prilici da ni jedno obecanje ispunite. Peto, sva njihova aktivnost uvek i jedino pociva na trenutno tekucim akcijama i politickim trendovima, izdatim iz centrale a preko kojih se oni ucvrscuju na svojoj unutarstranackoj poziciji. Tako na primer sada svi pricaju o tome kako treba povecati zaposlenost jer je to najveci srpski ekonomski problem, ali pri tome nije im uopste bitno kako se ta zaposlenost povecava i sta se time stvara, pa tako ako napunite parking servis i opstinu sa 100-200 novih ljudi (zbog cega u realnom sektoru izgubite stotinak zaposlenih) oni to smatraju velikim pa cak i licnim uspehom. Nemam reci, a i da ne duzim dalje.
Dodacu samo da su „politicari“ o kojima pisem iz razlicitih stranaka, te da su stavovi istinski i iskreni, izreceni u prilicno ozbiljnom razgovoru vise prisutnih prijatelja. Dakle, zamolio bih sve komentatore da ne gaje nikakve iluzije po pitanju izbora, ili ti nekakvog cuda koje isti mogu da donesu. Cak i mali pomak u politickom smislu bio bi ogromna pomoc. Ipak, moje je misljenje da uzev u obzir koliko je javni sektor jak, i u glasackom i u sindikalnom, ali i u politickom smislu (jer partije crpu svoju snagu iz zaposlenih u javnom sektoru), Srbiju ceka MMF i „rasturanje“ komunistickog jezgra (olicenog u javnom sektoru) te tek nakon totalnog potonuca i rasprodaje svega (jos gora opcija od ovog komunizma), lagani i bolan oporavak. Svojoj deci, sa najvecim bolom, savetujem da uce i spremaju se za zivot u inostranstvu.
Gospodine Katiću, pridružujem se ostalim komentatorima u pohvali Vašeg bloga i načina izlaganja materije. Zaista je ovo jedino mesto gde se može pobeći od sveprisutnog jednoumlja, a da se pritom govori jezikom struke a ne ostrašćenosti.Koliko vidim, Vama su stvari u tolikoj meri jasne da nemate apsolutno nikakvu dilemu u kom smeru će se kretati budući događaji. I ja delim Vaše mišljenje da će dalja devastacija domaćeg privrednog ambijenta biti „progurana“ pod parolom novih investicija. Strane investicije same po sebi nisu loše ali u današnjoj Srbiji one su uglavnom izvedene po modelu prodaje domaćih resursa i pretvaranja radnika u jeftinu i do kraja obespravljenu radnu snagu. Katarzično suočavanje političkih stranka sa istinom je nemoguće iz više razloga. Glavni su da je gro srpskih političara „operisan“ od morala i vizije a prisutna je i tradicionalna nacionalna boljka da je uvek neko drugi kriv. U propagandnom spotu jednog od predsedničkih kandidata neki mali privrednik mu se žali kako su teški uslovi poslovanja a političar mu odgovara „Znam, pogotovu u poslednjih par godina“. To, jelte, treba da znači da je ta prokleta svetska kriza glavni krivac za naše nedaće, inače bi sve u državi Srbiji bilo cakum-pakum. Lično mislim da predstojeći izbori ama baš nikako neće doneti boljitak (ko god da osvoji vlast) pa umesto da se bavim glasačkim listićem ja se fokusiram na prikupljanje diploma i sertifikata o stručnoj osposobljenosti i poznavanju stranih jezika jer su to „listići“ kojima ću se boriti za bolju budućnost (po belom svetu), pre nego sa ovim glasačkim. I za kraj, mislim da analogija između Bate Živojinovića i naših političara nije do kraja precizna jer to što je Bata na filmu samo obećavao ovi naši nam rade punom parom.
Veliki je problem sto su sve srpske partije nesposobne za unitarpartisku demokratiju. Tako da ne moze da se periodicno promeni vodeca garnitura i pratece tehnokrate. Primer DS, SPO, DSS. Isto tako, imam utisak da se nove partije ne stvaraju ili nikako ne mogu da se probiju. Ostajemo bez mogucnosti izbora u demokratskom sistemu i drzavu i ekonomiju vode povezani isti ljudi vec dvadeset+ godina. Mozda ce se kod nas desiti italijanski rasplet gde su u jenom trenutku sve partije izgubile legitimitet i vodstva otisla u zatvor. A vlast preuzeli jos gori. Ili nesto jos radikalnije. Mozda u Sr. ime mesta za partiju dijaspore, pod uslovom da im daju pravo glasa. Radi se o verovatno milion+ glasaca koji interesno ne zavise od taktickih poteza vlade. Ta nova snaga bi mozda bila zainteresovana da modernizuje Srbiju.
За Душана Ковачева – Бојим се да сте у праву. Хвала на коментару.
Лакомисленост је најскупља. „Нема бесплатног ручка“, а десет година су се доручак, ручак и вечера плаћали распродајом јавен имовине. Протекле четири године се исти „режим исхране“ наставио задуживањем. Међутим, ваља се подсетити да су рационални режими на Балкану сурово обарани, чим су покушали да своје привреде ослободе задужености или управљају својим капиталом ради његовог увећања и да осамостаљују своју привреду, зар не?
Za Sonju Pavlović – O temi koju ste pomenuli sam pisao u tekstovima https://nkatic.wordpress.com/2012/01/23/da-li-je-stiglic-u-pravu/ i https://nkatic.wordpress.com/2010/08/29/sta-bi-danas-rekao-kejnz/. Kritičari modela državne štednje (u recesiji) su manje-više u pravu, ali je konstelacija moći takva, da je kejnzijanski model za koji se oni zalažu, nesprovodiv. Banke su previše jake i države su sklonije da spasavaju bankarske profite, a ne realnu ekonomiju. Hvala na lepim rečima.
Htela bih da vas nešto pitam povodom stezanja kaiša koje predviđate da će MMF tražiti od naredne vlade. Od 2008, kada je izbila globalna ekonomska kriza, nekoliko uglednih ekonomista, uključujući i jednog ili dva nobelovca, oglasili su se s tezom da zapadne vlade i SAD greše što u tako akutnoj krizi idu na mere štednje. Štaviše, predlagali su da se kaiš olabavi. Doduše, nisam ekonomista i možda ih nisam razumela kako treba. Elem, da li je tu hipotezu neko testirao u praksi i kako se pokazala?
Inače, htela bih da vam uputim sve kompliment za blog generalno. Svi tekstovi su sjajni.
Za Bojana – Bilo bi predugo da pravim sintezu onoga o čemu sam do sada mnogo puta pisao. Izdvojio bih samo jedan segment koji me najviše brine. Ne vidim mogućnost za ekonomski preokret u situaciju u kojoj je bankarski sektor dominantno u stranim rukama. Nad monetarnim sistemom država i NBS ne mogu uspostaviti efektivnu kontrolu. Ne znam ni za jedan uspešan model u kome je ostvaren dinamičan razvoj a da su banke – krvotok sistema – potpuno kontrolisali stranci. Hvala na komentaru.
Za Srđana Rackova – Ja sam doneo odluku da više ne pišem za „Politiku“. „Politika“ nije uticala ni direktno, ni indirektno na moju odluku. Hvala na lepim rečima.
„Situacija je tim gora što u izbornoj kampanji niko ni ne pokušava da objasni javnosti dubinu, prave uzroke i genezu krize sa kojom se Srbija suočava.“
О томе сте већ говорили у порукама објављеним претходних година. Можете ли ипак сада да сумирано у кратким цртама/тезама по приоритетима и критичности набројите који су то прави узроци кризе и шта би будућа влада требала да чини?
Судећи по тону текста, чини се да не вјерујете да је избављене реално чак и када би на власт дошла стручна и патриотска опција.
Po ne znam koji put Vam skidam kapu, hvala na stručnim a jednostavnim, britkim i poštenim rečima koje u atmosferi opšteg ludila, mraka i jednoumlja deluju kao lek za upalu mozga. Molim Vas da nam objasnite (mada verujem da znamo razloge) zašto je “Politika“ prestala da objavljuje Vaše tekstove. Pozdrav i sve najbolje. Srđan