Tragično stanje srpske ekonomije posledica je pogrešne ekonomske politike čiji su temelji postavljeni pre deset godina, a potom se na njima pažljivo dograđivao ekonomski kavez. Ta konstrukcija je najvećim delom završena, iz tog kaveza se teško može izaći. Nova vlada će, bojim se, živeti već zadati život. Svaki pokušaj radikalnije promene ekonomske politike rezultiraće radikalnim skraćenjem mandata vlade. Da li će težište pritiska biti unutra ili će pritisak dolaziti spolja, svejedno je.
Temelji ekonomske politike počivaju na glorifikaciji i forsiranju slobodne trgovine i slobodnog protoka kapital. Taj koncept ponajviše nameću Svetska trgovinska organizacija (STO) i Međunarodni monetarni fond (MMF) a promovišu ga domaći ekonomisti koji od toga imaju nekakve finansijske koristi, ili oni kojima je lakše da čitaju pitke ekonomske bajke no da posmatraju i analiziraju svet oko sebe.
Lakoća i neodgovornost sa kojom se Srbija godinama „igra“ slobodne trgovine, troši devize i živi iznad mogućnosti je ekonomski samoubilačka. Nerazvijena ekonomija koja nije u stanju da makar približno uravnoteži svoj uvoz i izvoz, ne može sebi dozvoliti luksuz da arči devize uvozeći robe bez kojih se može. Još manje sebi može dozvoliti da bez ikakve kapitalne kontrole dopušta da se banke zadužuju u inostranstvu i unose devize kojima se to trošenje finansira i stimuliše.
Ekonomske posledice ovakvog ponašanja manifestuju se kroz ogroman deficit trgovinskog i tekućeg bilansa, kroz veliki rast spoljne zaduženosti, kroz dugoročni trend deindustrijalizacije, kroz strahovit pad zaposlenosti i ogroman odliv radne snage u inostranstvo. Kraće i jasnije – manifestuje se kroz potpunu ekonomsku i socijalnu propast društva.
Sve države koje su se podigle iz jada i bede vršile su drastičnu kontrolu trošenja deviza i redukciju uvoza potrošnih roba. Standard i potrošnja građana su rasli sporo, a raspoložive devize su se čuvale i usmeravale za uvoz sirovina, repromaterijala i opreme. To su bili neophodni koraci da se države industrijalizuju, ljudi zaposle, a njihove privrede učine konkurentnim.
Uvoz se destimulisao grubo, visokim i selektivnim carinama, administrativnim ograničenjima uvoza, kao i politikom deviznog kursa kojom je domaća valuta sistematski potcenjivana kako bi se dodatno obeshrabrio uvoz a podstakao izvoz.
Države su funkcionisale u režimu kapitalne kontrole, nedozvoljavajući da ih priliv deviznih kredita uvede u stanje spoljne prezaduženosti. Zaduživalo se samo koliko se moralo i koliko se moglo otplaćivati. U trenucima kada bi se od takve politike odstupilo, odmah je stizala kazna – države bi se izložile špekulativnim finansijskim napadima koji su dovodili do strahovitih ekonomskih kriza.
Razvijene države su koristile iste ili slične protekcionističke metode u ranijim fazama svog razvoja. Slobodan trgovina je počela da se promoviše tek onda kada su moćne privrede postale sigurne, ili su bar poverovale, da ih više niko ne može ekonomski ugroziti.
Ovakvu logiku jasno je uočio sjajni, namerno potcenjeni nemački ekonomista Fridrih List još sredinom devetnaestog veka. Kritikujući politiku Velike Britanije, List ukazuje na njen cinični modus operandi, po kome država na vrhuncu ekonomske moći odbacuje (protekcionističke) merdevine pomoću kojih je do moći stigla. Tako na najbolji način sprečava konkurente da koriste iste merdevine i ponove isti razvojni put. To je i trenutak kada se drugim državama počinje govoriti o vrlinama slobodne trgovine, kako je to činio Adam Smit.
Globalna ekonomska arhitektura sveta i danas počiva na istim premisama. Sistem je suptilniji nego ranije, ali je i dalje veoma efikasan u zaštiti ekonomskih interesa moćnih. Razlika je samo u tome što sistem danas više štiti interese multinacionalnih kompanija i banaka, a sve manje brine o interesima nacionalnih ekonomija, pa i onih moćnih.
Upravo zbog toga, bez analize i rasprave, Srbiji je pre deset godina nametnut sistem u kome su Listove merdevine morale biti odbačene. Upravo zbog toga Srbija ne može da se pokrene i osuđena je na ovo tužno tavorenje. Upravo zbog toga, nova vlada, sve i da ume, ne može promeniti ekonomsku politiku i njen tok, bez obzira na dobre želje u čiju autentičnost ne sumnjam.
Preko potrebna velika korekcija dinara se ne može izvršiti zbog pritiska dužnika i banaka. Restrikcija uvoza se ne može sprovesti zbog već potpisanih trgovinskih sporazuma kao i odmaklog procesa ulaska Srbije u STO. Nezavisna monetarna politika se ne može sprovoditi bez kapitalne kontrole. Kapitalna kontrola se ne može uvesti jer nije po volji ni MMF-u, ni moćnom bankarskom lobiju.
Sa praznom budžetskom kasom, sa prezaduženom državom, građanima i preduzećima, sa nacijom nespremnom da se suoči sa uzrocima krize i njenim dugoročnim posledicama, nova vlada neće imati puno izbora. Moraće da radi isto ono što su radile i vlade pre nje. Živeće se od danas do sutra, očajničko zaduživanje će se nastaviti i gotovo sve što je preostalo od državne imovine moraće na doboš, uprkos zaklinjanju da se to neće činiti.
MMF i EU će se sa svoje strane postarati da Srbija ne pravi radikalne zaokrete, da se drži svih do sada potpisanih ekonomskih sporazuma, i da ne poseže za Listovim merdevinama. A bez njih, izlaza nema.
Za val – Izvinjavam se što sam uopšte pitao, imate pravo da se predstavite kako želite. Hvala na komentaru.
To ime mi je prvo palo na pamet… Svejedno, sustina je bitnija od forme.
Za val – Na blogu se predstavljate kao val, skraceno od Valerija. S druge strane, pisete „nisam siguran“, a ne nisam sigurna. Čemu to? Hvala na komentaru.
Prilicno sam siguran da je Krugman I dalje pristalica slobodne trgovine I da dalje ostaje pri svojoj teoriji zbog koje je dobio Nobela.
On je promenio misljenje u vezi nekih drugih stvari ali je ostao pristalica svoje “ new trade theory“ .
Nisam siguran da vas razumem u vezi Friedmana, mozete li da navedete konkretne primere?
Za Val – Krugmanov tekst je pisan sredinom devedesetih godina, pa bih to nazvao „mladi“ Krugman. Ne verujem da Krugman danas misli kako je mislio tada. Što se grubosti i arogancije tiče, to je bilo oduvek u modi, a Fridman je takvim stilom napravio sjajnu karijeru. Inače, o teoriji komparativnih prednosti sam više pisao u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2007/07/30/pocetak-kraja-globalizacijske-bajke/. Hvala na komentaru.
Citajuci jedan stari poznati clanak Paula Krugmana( RICARDO’S DIFFICULT IDEA) naleteh na jedan deo koji me je ludo asocirao na ovaj tekst pa me zanima Vas odgovor na prilicno zestoke diskvalifikacije iznete u pomenutom clanku.
Evo samo jednog isecka, tek da steknete predstavu o cemu se radi:
“ Many economists — myself included —
have tried to extend this same courtesy
to people who seem, on a casual
reading, not to understand
comparative advantage. Surely, we
have argued, the problem is one of
different dialects or jargon, not sheer
lack of comprehension. What these
critics must be trying to do is draw
attention to the ways in which
comparative advantage may fail to
work out in practice. After all,
economists are familiar with a number
of reasons why the gains from free
trade may not work out quite as easily
as in the simplest Ricardian model.
External economies may mean
underinvestment in import-competing
sectors; imperfect competition may
lead to a strategic competition over
industry rents; because of distortions
in domestic labor markets, imports
may reduce wages or cause
unemployment; and so on. And even if
national income rises as a result of
trade, the distribution of income within
a country may shift in a way that hurts
large groups. In short, there are a
number of sophisticated extensions to
and qualifications of the model
introduced in the first few chapters of
the undergraduate textbook (typically
covered later in the book — for
example, in Chapters 10-12 of Krugman
and Obstfeld (1994)).
….
Or consider the recent anti-free-trade
writings of James Fallows, the
Washington editor of The Atlantic
Monthly and one of America’s most
prominent intellectuals. In his book
Looking at the Sun (1994), Fallows
argues that Asian success proves the
effectiveness of protectionist policies in
promoting economic growth. One
might have expected him to offer some
intellectually cutting-edge explanation
of why this might be so, of why
comparative advantage is invalid in the
modern world economy. But instead
he claims that economists have gone
astray by ignoring the nineteenth-
century ideas of Friedrich List! One
must assume that Fallows actually read
List; in which case his praise for List
shows clearly that he does not
understand Ricardo. For List’s old
book, like Goldsmith’s new one, is the
work of a man who, right from the
beginning, just didn’t get it; who could
not get straight in his mind how trade
between two countries could raise
incomes in both. (A sample List
argument: he points out that
agricultural land near cities is more
valuable than that far away, and
concludes that tariffs on manufactured
goods will help farmers as well as
industrialists).
Poštovani g. Katić, u svemu se slažem. Samo bih dodao da Srbiji u toj nezavisnoj monetarnoj politici fali emisija novca bez duga, ukidanje multiplikacije novca u bankama i preuzimanje većinskih udjela u bankama metodom fiktivne dokapitalizacije radi postizanja visoke obavezne rezerve kojom se ubija multiplikacija novca. Time će se postići da nema zaletavanja u ekspanziji novca i omogućiti laka kontrola financijskog sustava od strane monetarnog odbora – tijela koje znanstveno računa potrebnu emisiju novca.
Za Veljka – Knjigu nažalost nisam čitao, pa ne mogu da je komentarišem. Hvala na informaciji.
Poštovani g-ne Katiću, voleo bih da čujem Vaše mišljenje o knjizi F. William Engdahl-a, A Century of War. Da li je vidjenje istorijskih dogadjaja, u knjizi, po Vama verodostojno i da li se slicni odnosi i danas dešavaju? Po meni je podudarnost velika.
Ako dozvolite gospodine Marko, moj je komentar sagledavanje cinjenice da Turska „ne insistira“ na poreskoj disciplini, kao ni na drugim „nazovi standardima“ vec je koncentrisana na „radi, stvaraj, bogati se“ filozofiji. Svi koji su makar jednom otisli na letovanje tamo, a pogotovu neko ko je nestro pokusao sa njima da radi, potvrdice ovu cinjenicu. Nema sanse da u takvoj situaciji ekonomski rezultati izostanu.
„Što više država planira, to je manje prostora za plan pojedinca” – Hayek
„Društvo koje stavlja sigurnost ispred slobode izgubiće i jedno i drugo. Društvo koje stavlja slobodu ispred sigurnosti steći će više i jednog i drugog“ – Fridman
PS. Nisam libertijanac (jos uvek).
Za Marka Bojkovića – Srpski privredni rast do 2008. godine je bazirao na ogromnom zaduživanju i rastu uvoza kao generatoru tog rasta. To je nezdrav rast. Uz to, došlo je i do velikog pada zaposlenosti u tom istom periodu. Turski rast je svakako zdraviji, industrija nesporno jača, turizam je u velikom usponu, dok je stopa nezaposlenosti mnogo niža od srpske. Meni se ipak čini da je uspeh Turske ekonomije precenjen. Turska ima stalni problem sa inflacijom, kontinuiran rast zaduženosti kao i deficit tekućeg bilansa. Takav rast je teško održati u dužem vremenskom periodu. Hvala na komentaru.
Gospodine Katiću, kako komentarišete veoma solidan ekonomski rast Turske u poslednjih deset godina (kumulativni privredni rast od 59 odsto)?
http://www.dw.de/dw/article/0,,16193124,00.html
Konkretno, kakve su sličnosti i razlike sa ekonomskim rastom u Srbiji u istom periodu, s obzirom da je i Srbija, statistički, imala relativno solidan kumulativni privredni rast u istom periodu (iskazano kroz rast bruto domaćeg proizvoda)?
Свашта се прошло и са искуством појашњавало, но и живот се ближи крају. Ваши искрени напори дају позитиван смисао оном када се каже да је живот путовање, а не одредиште. Драго ми је да таквих Србија још има.
Апсолутна подршка ставовима. Када је у питању интерес државе и народа истина и реалност немају алтернативе. Штета да немамо и политичаре.
Za Anu – Ne verujem da ću raditi analizu promena zakona o NBS, ali ću se možda još jednom pozabaviti mitovima i zabludama u vezi sa konceptom nezavisne cetralne banke. To sam samo meko načeo u tekstu
https://nkatic.wordpress.com/2008/03/12/ideologija-monetarne-politike/ . Hvala Vam na interesovanju i sugestiji.
Gospodine Katiću, nestrpljivo očekujemo Vašu analizu izglasanog zakona o NBS i promenama donetim njime.
Poštovani gospodine Katiću, iako nisam ekonomista po struci, izuzetno cenim vaš rad i vaše pojavljivanje u medijima sa pažnjom pratim. Malo je ljudi u našem okruženju tako kvalitetnih, obrazovanih, kulturnih, poput Vas. Verujte da u ovom sumanutom svetu koji nekako gubi kompas smisla i nekog prirodnog poretka, Vaša pojava imponuje i uliva veru i nadu u opšte ljudsko dobro u ljudsku čast i dostojanstvo. Ne mogu a da ne pomenem da sam kao student, kada sam radila preko zadruge, pukom slučajnošću upoznala Vaše divne roditelje i Vas lično. Sećanje na to vreme izazivalo je uvek kod mene najlepša osećanja, a sada i ponos što sam imala čast i sreću da upoznam lično tako divne ljude. Nemoj te mi zameriti, ali Vaše roditelje sam tada doživela ka rod i više od toga, toliko su mi značili, i roditeljski su me primili, pomogli da radim preko zadruge, ali zbog moje urođene skromnosti to nisam mogla da im pokažem i da im zahvalim, da ih ne bih opterećivala. Razmišljala sam da i nije slučajno što vas Bog poiveže sa određenim dobrim ljudima. Vama i Vašim najmilijim šaljem najtoplije pozdrave i želim zdravlje i svaku sreću u životu i radu
Poštovani,
zaista ja se ne sećam da se u našim medijima pojavio neko kao vi. Prethodnih decenija u njima se pojavljuju jedni te isti „stučnjaci“, čije ideje i stručnost najčešće rastužuju. Želim da vam se zahvalim na argumentovanim i inteligentnim tekstovima (i nastupima u tv-emisijama) koji osim što teraju na razmišljanje, vraćaju i veru da na ovim prostorima postoje umni i obrazovani ljudi koji su sposobni da konstruktivno i bez kompleksa posmatraju svet oko nas, a i nas same. Želim vam puno uspeha u vašem profesionalnom i privatnom životu.
Za gosp. Katic,
Zahvaljujem vam na odgovoru, takodje slazem se da je dat prevelik naglasak na poreskoj reformi koja je po mom misljenju lepo i logicno obrazlozena, dok su drugi aspekti pomalo zapostavljeni. Mozda zbog toga sto je gosp. Radulovic pre svega vise upucen u poreski sistem.
@Иван Н
Ekonomski institut je privatna kompanija, vlasništvo Đunića,Vlahovića,Nikezića…
Ma Srbija je promašena zemlja šta tu ima više da se priča…ovde da neko da ponudi formulu za lek za sidu niko ne bi reagovao.
Treba li Srbija da se okrene trzistima zemalja treceg sveta ( Iran, Egipat, Libija…)? To su velike drzave sa ogromnim brojem stanovnika, sto znaci da trose mnogo hrane i lekova. Mozda tu treba traziti sansu za razvoj nase poljoprivrede i farmaceutske industrije. Da li se zanemaruje znacaj ovih trzista iz neznanja ili ideoloskih razloga?
Gospodin Radulovic govori smislene stvari, medjutim mozda je malo previse fokusa stavio na sistem i „uredjenje ambijenta“, bez dovoljno pojmanja Srpske stvarnosti. Sta zelim da kazem. Merdevine, Listove ili gospodina Radulovica, ili Gospodina Katica, mogu imati smisla samo ako postoji neko ko ce se njima „penjati“. Kako konkurisati necemu sto je dzabe. Dakle kako dati stimulativnu platu ako postoji dobar deo zaposlenih koji ima nikakvo efektivno radno vreme, vise puta u godini bolovanje, nikakvu odgovornost, nikakav rizik, veoma solidnu platu, dugacak odmor, privilegovan tretman unutar birokratije, u bankama, kod uciteljice i kod lekara… Ko ce zeleti da se „penje“ merdevinama. Voleo bih da mi bilo ko od autora ili komentatora da odgovor na to jednostavno pitanje? Deda „radisa“ je odavno zreo za penziju, a mladi sanjaju brze i velike pare ili lagodan zivot uz gomilu kredita i sigurno namestenje,dok sa druge strane eksperti zagovaraju povecanje poreza i „realne depresijacije kursa“. Ubiti administraciju i Javna preduzeca, to je preduslov za bilo kakvo istinsko napredovanje. Kako? Jednostavno, ne morate ih otpustati, jednostavno propisite plate u nivou 60% proseka privrede i gotovo. Sav tako ustedjeni novac upotrebite za dalje rasterecenje privrede, smanjenje poreza, investicije u infrastrukturu…. Uostalom, dozvolite mi da citiram jedan deo teksta Gospodina Zizeka, a uz dozvolu Gospodina Katica ostavicu i link ka pescaniku gde se isti moze naci u celini, izmedju ostalih njegovih tekstova
CITIRAM: „Zatim druga stvar, koja me stvarno rastužuje. Možda je ovde u Velikoj Britaniji malo bolje, ali primećujem jednu tendenciju u mnogim zemljama, od Francuske do moje Slovenije, koja me zaista rastužuje. U Sloveniji smo imali jedan štrajk pre otprilike pola godine. Iako sam ga formalno podržavao, izrazio sam i neke sumnje. Naravno, neki levičari su odmah skočili: vidiš, on je izdajnik. Reći ću vam zašto. U Sloveniji imamo, da to naivno nazovemo, pravu radničku klasu – radnike u tekstilnoj, rudarskoj industriji itd. Oni se ni ne usuđuju da štrajkuju. Štrajk postaje privilegija klase koju ja nazivam plaćenom buržoazijom. Ko se usuđuje na štrajk u mojoj zemlji? Sudije, viši policijski službenici, lekari, državna administracija. Oni znaju da imaju nešto što je danas već privilegija – garantovani državni posao. Naročito ako su u poziciji da vrše, nazovimo to tako, socijalnu ucenu. Znate, svi se plaše kad lekari štrajkuju – šta ako meni pozli itd.
Mislim da je to veliki problem. Imamo štrajkove koji nisu proleterski štrajkovi, nego štrajkovi čiji osnovni socijalni zahtev glasi: želimo da zadržimo svoju poziciju iznad radničke klase. Želimo da izbegnemo proletarizaciju, da ne postanemo kao oni. U Sloveniji je to bilo brutalno jasno. Univerzitetski profesori kukaju – ovo je užasno, kako da preživim sa 2.000 evra mesečno. Niko nije ni spomenuo hiljade nevidljivih radnika koji su toliko očajni da, kad štrajukuju, a štrajkovali su u nekim preduzećima, znate za šta štrajkuju? Za stečaj. Jer znaju da će se, ako preduzeće ode u stečaj, makar računati u nezaposlene, dobiće nešto novca. Ako ne, nalaze se u sumanutom položaju gde već 6-7 meseci ne dobijaju nikakvu platu, ama baš ništa. Zar to nije žalosno? Oni se jedino usuđuju da štrajkuju kada treba da primoraju preduzeće da objavi stečaj.“
http://pescanik.net/2012/07/izvod-iz-diskusije-o-levici/
Za C.D. – Nevolja sa srpskim spoljnim dugom upravo je u tome što su krediti hranili uvoz i potrošnju. Uzimanje deviznih kredita za popunjavanje penzionog fonda i budžeta je užasna mera i ne razumem ekonomsku logiku koja iza toga stoji.
Naravno da nije u interesu stranaca da razvijaju konkurenciju koja ih može ugroziti. Ni Srbija to ne bi radila da je u poziciji moći. Na mikro primeru sam to pokušao objasnim u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2010/01/27/ikea-kao-metafora/. Čudno je da dobar deo političke i ekonomske elite ne uočava tu baznu logiku. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Zanima me Vas stav o nasem dugu, odnosno njegovoj „funkciji“.
Srbija je prezaduzena a dugove vraca tako sto se ponovo zaduzuje i sve to da bi se isplatile plate i penzije.
Znaci imamo sistem koji u ekonomskom smislu ne moze ni sam sebe da odrzava a kamoli da se pokrene u nekom pozitivnom pravcu.
Nasi poverioci su gospodari nase sudbine i cak da imamo na celu drzave odgovorne i postene ljude zasto bi nam neko dozvolio ili pomogao da napredujemo?
Ekonomskom logikom mi smo jos jedan igrac manje na svetskim trzistima gde vlada izuzetna konkurencija i mnogo je jeftinije ovakve „drzavice“ odrzavati na infuziji nego ih transformisati u neke potencijalne konkurente.
Hvala unapred.
Prvi put slusam g. Radulovica, njegovi stavovi su mi prilicno bliski, dopada mi se ideja o poreskoj reformi, prilicno stalozeno je formulisao svoj stav. G. Katic je lepo primetio, neke stvari je propustio da pomene, mozda zbog nedovoljno vremena, a mozda zbog stava.
G. Nikolic se tesko moze nazvati gospodinom, iako nije prostak, ali zaista deluje kao covek nevelike inteligencije i jos manjeg fonda reci. Izgovorio je toliko besmislica za sat vremena, promasio je temu nekoliko puta, bio kontradiktoran mnogo puta i uspeo je da pomesa uzrok i posledicu svaki put. Toliko mi je konfuzno sve sto je on izgovorio da uopste nemam predstavu kakve stavove zastupa. Nekoliko puta je priznao da nije dovoljno strucan sto dosta govori o njegovom karakteru. Pritom negira znacaj sistema i zastupa tezu da dok nam neko ne pomogne nista se nece promeniti.
Jos jedan komentar… Cini mi se da ljudi nedovoljno proucavaju istoriju. Za obicne ljude je to razumljivo, za nekakvu intelektualnu elitu to je nedopustivo. Ne samo zbog lekcija koje istorija nosi, nego zbog ciste svesti o tome koliko je 20 godina kratak period. Razumljivo, 20 godina je 1/4 prilicno dugog zivota, ali sa stanovista istorije to je manje od procenta celokupne Nove Ere. Nije istorija pocela padom berlinskog zida, primere uspeha treba traziti malo dalje. U suprotnom ce bogati uvek biti bogati, a mi cemo ostati ovo sto smo.
Radulović ima zdravu logiku i ekpertizu ali na žalost sve su to utopističke ideje u Srbiji. Nikolić uporno fokusira na geopolitiku i prirodne resurse. NPR Srbija ima daleko veće ljudske resurse i potencijale od zemalja u okruženju, zar to nije dovoljno za početak da se izdvojimo iz grupe luzera. Ključ svih problema u Srbiji je u strategiji koja se kroji u pogrešnim krugovima. Sve ove Katićeve teme su metafizika za našu „vladu preporoda“. Ako pogledate malo bolje političku elitu možete primetiti da su ima malo face nedovršene. Mislim da bi teško prošli i u prvom krugu selekcije za posao kod iole iskusnog HR regrutera. U tom kontekstu i pliva ekonomista Nikolić i zato sve negira, jer je davno shvatio da kod jagnjeće brigade ne prolazi ništa što u sebi nosi kolektivnu korist. Da li se živi bolje li gore u odnosu na period od pre 10-15 godina je vrlo relativan pojam. Kriza je takođe relativan pojam.
Za Peđu – meni je mnogo interesantniji lik Nikolića. Čoveka koji dolazi iz ekonomskog instituta, znači sa državnih jasli i gusla staru pohabanu partokratsku političku matricu. Jadan ovaj narod sa takvim ekonomiskim klovnovima.
Za Pedju – Vrlo mi razumno i dobro artikulisano izgledaju i pristup i predlozi gospodina Radulovića. Nemam nikakvih krupnih zamerki, naprotiv, sve se može primeniti i može pomoći. Naglasak na poreskom sistemu i ambijentu je za moj ukus prevelik, loša razvojna politika i loša monetarno-kreditna politika su nažalost van fokusa, ali to ne menja zaključak iz prve rečenice. Hvala na linku.
Postovani,
Interesuje me vase misljenje poreske reforme koje predlaze gospodin Sasa Radulovic
Odlična polemika.
Laik uspeva da stekne neku predstavu o problemima koji su sporni u dva pogleda na ekonomsku politiku.
Koliko ja razumem gospodina Katića, nema jasnnih teoretskih stavova kojim putem traba ići, nego je sve stvar empirije i oprobavanja u praksi. To bi otprilike bilo intuitivno kombinovanje sa dosadašnjim iskustvima.
Zaključujem da je gorući problem reforma državnih institucija!
Prevazilaženje starih modela ali istovremeno zadržati sve ono sto se u praksi pokazalp dobrim.
Hvala i Vama… Slazem se da je tema ekonomija, no ne mozete bas poreci da ekonomski model koji predlazete nema ideolosku pozadinu? Razlike izmedju nasih razmisljanja su prvenstveno ideoloska, shodno razlicito gledamo i na resenja koja predlazete na ekonomskom planu. Hvala Vam jos jednom na kvalitetnom blogu i ovom razgovoru. Uvek sa uzivanjem citam Vase tekstove iako ne delimo uvek iste stavove. Srdacni pozdravi!
Za Andreja – Moj tekst koji komentarišete bavi se ekonomijom. On se ne bavi ideologijom, ljudskim slobodama, „novom klasom“ itd.. Moja argumentacija pokušava da bude na terenu fakata i empirije, ne na terenu afiniteta, ili privatnih preferencija. Ne volim da odstupam od teme, jer to vodi do stalnih digresija, i čestih zamena teza. Hvala na trudu i komentaru.
Gospodine Katicu,
Kejnzijanci su potisnuli Austrijance sredinom proslog veka tako da je trazenje empirijskih primera po istoriji uvek nezahvalno. Ja sam poslednji koji moze da bude apologeta neke ekonomske skole, a nemam razloga da ne verujem u izvestaj komisije. Pretpostavimo i da ne mogu da pronadjem primer. To jos uvek ne znaci da je koncept los. Zbog cega politicari ne zele da implementiraju ovaj sistem? Jednostavno, ni jedan politicar se ne bori da dodje na vlast da bi tamo smanjivao svoj uticaj na drustvo, svoju moc i stepen kontrole. Zbog toga mozemo samo posmatrati trendove u nekom drustvu – da li se smanjuje uticaj vlade ili se povecava, odnosno da li se povecavaju slobode pojedinca ili se smanjuju i kako to utice na zivot ljudi u tom drustvu. Takodje, jasno mi je zasto su politicari Kejnzijanci – uvek je lepo imati moc da trosite tudj novac bez neke odgovornosti, a sve naravno u ‘javnom’ interesu. Da budemo do kraja iskreni – politicari su pola-Kejnzijanci. Kada je kriza, onda povecavaju javnu potrosnju. Kada ekonomija belezi rast, onda cudom ne smanjuju javnu potrosnju. Tako, ako cemo da budemo precizni, necete ni Vi pronaci ni jedan primer drustva gde je Kejnsov sistem u potpunosti primenjen. To smanjenje javne potrosnje se nikom ne svidja…
Ja, opet, ne posmatram samo sistem vec i pojedinca u tom sistemu. Mozda je ekonomija robovlasnickog sistema u svoje vreme bila uspesna, ali robovima to nije bilo vazno. Ne verujem ni da je ljudima bilo sve jedno kada im je Roosevelt konfiskovao zlato 1933.e. Zvanicno prisilno otkupio po jednoj ceni, pa je onda cena zlata skocila 50%. Ne verujem ni da je stedisama u bivsoj SFRJ bilo sve jedno kada im je stednja pretvorena u ‘staru deviznu stednju’. Nije nam bilo lepo ni kada smo svi bili milijarderi. Ne verujem ni da je pre par godina Argentincima bilo sve jedno kada im je vlada dolarske uloge preko noci konvertovala u pezose. Ne znam kako je u Azijskim zemljama, ali ne verujem da bi iko dobrovoljno otisao tamo da bude obican radnik u fabrici. Ne verujem ni da je pre par nedelja Francuzima bilo sve jedno kada im je Hollande zaplenio deo bogatsva. Ideja demokratije gde pet vukova i jedno jagnje glasaju sta ce biti za veceru se meni ne svidja, mada mozda radi… Ja jesam za drustvo jednakosti – jednakosti u sansama i jednakosti pred zakonom. Nisam za drustvo jednakosti u posledicama.
Primere koje sam Vam dole naveo su samo bleda secanja na blagostanje u SFRJ i protekcionaski sistem, naravno ne sluze za kompleksnu analizu sistema. Tice se politicke klase koja bi upravljala drzavnim investicijama i razvojem, kako kazete. Danas Srbijom vladaju deca (makar ideoloska) SFRJ rukovodioca i ne znam iz kog razloga verujete da bi uspostavili drugaciji sistem kada bi imali sansu. Protekcionizam bi u Srbiji gotovo sigurno izgledao kao nekada u SFRJ. Za sebe su imali vile (tudje, pa otete), privilegije, diplomatske magazine, a za narod stabilizaciju… Oslanjanje na unutrasnji kapital se svodilo na: konfiskaciju, nacionalizaciju, agrarnu reformu, inflaciju pa devalvaciju… Iz takvih drustava uspesni i sposobni beze glavom bez obzira. Ako uspeju da dobiju pasos….
Ili Vi mozda imate drugacije vizije?
Hvala Vam na odgovorima.
Za Andreja – Kako ne polemišemo o apstraktnim filozofskim konceptima već o ekonomiji koja ima svoju empirijsku podlogu, moramo se empiriji i vratiti. Da bi to u šta Vi verujete imalo veću težinu, morali bi mi dati nekoliko primera nerazvijenih država koje su se razvile na principima Austrijske škole ili neoliberalne doktrine. Ako uspete da nadjete svoje primere, uspećete da dovedete u pitanje i ključne zaključke Spensove komisije koja se ovom vrstom analize bavila veoma dugo i proizvela izveštaj na koji sam Vas uputio.
Austrijska škola je jedan od temelja na kojima počiva neoliberalna doktrina. Ne znam ni za jednu nerazvijenu državu koja je sledeći principe te škole izašla iz bede. Tu empirijskog uporišta nema. Uzgred, Austrijska škola je upravo i pala na terenu empirije. Kada je izbila Velika kriza 1929. godine, ova škola je ostala nema, Kejnz nije.
Reći da je škola izvanredna ali se ne primenjuje, nije dobar argument. Mora biti da postoji razlog zbog koga se ne primenjuje. Bez empirijskog testa, teorije nemaju veliku vrednost.
Konačno, kada o empirijskom testiranju govorimo, ono mora biti malo šire i kompleksnije. Teze da je sistem loš jer u njemu povremeno nije bilo banana, kafe ili čokolada, nije ubitačno jaka teza. Činjenica da te vrste nestašica danas nema, ne govori o snazi sistema.
Hvala na komentaru.
Procitao preporucene tekstove… Sta mogu – ja u predlozenim merama vidim represiju, a ne sansu. Potcenjivanje domace valute nije nista drugo nego konfiskovanje bogatstva sopsvenog naroda i obezvredjivanje domaceg rada. Kontrola kapitalnih tokova me sprecava da biram koga zelim za kreditora, sa jedne strane, i sta smem da radim sa svojim kapitalom, sa druge strane. Sve u naravno opstem interesu. Da nismo to vec sve isprobali pod komunistima mozda bih i poverovao u ove teorije.
Kako to izgleda u praksi? – Imamo privilegovanu politicku klasu koja naravno sprovodi mere u opstem interesu. Njima naravno nista ne fali. Falice narodu kome, je li, sluze.. Stabilizacija, inflacija, devalvacija… Par-nepar voznja kola… Nema juznog voca, nema kafe, nema cokolade, nema tehnike, nema pantalona, nema, nema…. Odes u banku da podignes svoju stednju – kazu nema… Probas da podignes dinare – kazu nema…
Onda sledi prvo pitanje: Kako alocirati novoprikupljeni kapital? Tako sto Bajatovic proglasi stratesku granu i pravi razvojnu banku da daje kredite svojima koji nikada nece biti vraceni? Tako sto Velja gradi koridor 11? Kanal Morava – Egejsko more? Neka politicari investiraju sopstveni novac u svoje ideje…
Neka hvala. Ja sebe ne smatram neoliberalom, vec postujem istinske osnove liberalne ekonomije – Austrijsku skolu. Ovo nismo imali proteklih decenija pa je bespredmetno tvrditi da je ovaj sistem propao. Na primer, liberalna ekonomija podrazumeva ‘sound money’ koji nemamo.
Hvala Vam na ovoj razmeni misljenja. Niti cete Vi promeniti svoje stavove, a ne verujem ni da cu ja promeniti svoje. To nas ne sprecava da vodimo civilizovan razgovor i razmenjujemo argumenate. Ja bih bio srecan kada bismo makar slican stepen medjusobnog uvazavanja imali i u parlamentu. To su dometi mog nadanja u politicku klasu ovdasnju…
Za Andreja – Razvoj nerazvijenih država danas je uvek top-down, nikada bottom-up. U tom kontekstu, država ne upravlja podanicima, već razvojem. To je drastična razlika. Možda nije loše pročitati tekst https://nkatic.wordpress.com/2008/06/03/pohvala-efikasnoj-drzavi/.
U tekstovima https://nkatic.wordpress.com/2010/10/02/dve-godine-krize-ili-kraj-pocetka-vi-deo-%E2%80%93-poslovni-ambijent/ , https://nkatic.wordpress.com/2008/07/15/sta-da-se-ne-radi/ i https://nkatic.wordpress.com/2012/03/05/ekonomisti-teoreticari-i-prakticari/ sam već pisao o ostalim temama koje pominjete.
Svejedno, Vašu veru u slobodno tržište i neoliberalne vrednosti svakako neću poljuljati. Hvala na komentaru.
Hvala vam! Naravno da se ekonomija ne svodi na navedene primere, no primeri sluze da pokazu neke od pozitivnih efekata otvaranja trzista… Hteo bih razjasnjenje sledece vase tvrdnje
„Slobodna trgovina nije dovela do obećanog industrijskog uspona, već do katastrofalnog globalnog pada. Tu se ne možemo sporiti jer postoje jasni, egzaktni pokazatelji.“
Da li ti pokazatelji ukazuju da je pad iskljucivo zbog slobodne trgovine, ili je mozda posledica nereformisanih sektora, monopola, nerazumnih poreza, neefikasnog sudstva, bankrotiranog penzionog fonda i sistema koji prozdire samog sebe? Da li imamo uredjeno okruzenje u kome je omoguceno preduzetnicima da rade, pa da onda analiziramo da li ih je potrebno stititi od konkurencije ili ne? Sledece je pitanje da li smatrate da je mozda potrebno zastititi trziste dok reforme traju? Nekako mi se cini da vi drzavu posmatrate top-down, kao sistem koji treba da upravlja zivotima svojih podanika. Ja je vise gledam bottom-up i gledam kako drzava meni da sluzi i da mi u sto manjoj meri ogranicava slobodu.
Hvala vam na komentarima i mogucnoscu za ovaj razgovor. Ja sam ipak amater i drugacije ideologije od socijaldemokratske….
Za Andreja – Ekonomija se ne može svesti na sok, sir, jogurt itd.. Nije sporno da postoje segmenti tržišta koji dobro funkcionišu, ali je konačan efekat katastrofalan. Slobodna trgovina nije dovela do obećanog industrijskog uspona, već do katastrofalnog globalnog pada. Tu se ne možemo sporiti jer postoje jasni, egzaktni pokazatelji.
Kako i koje industrije možete štiti je stvar strategije i mudrosti, ali Srbija danas to ne može činiti sve i da ume. Ona je dobrovoljno ušla u kavez, a ključ je bačen. Moj tekst se pre svega bavio tom činjenicom. Hvala na trudu i komentaru.
Hvala vam na odgovoru. Da vam odgovorim na vasa pitanja:
– U Srbiji se danas proizvode i feta sirevi i prezident program i mozzarella-u, gauda-u, ementaler, trapist, karavan. Imamo Biser, Imlek i jos par proizvodjaca kojih trenutno ne mogu da se setim. To je posledica otvaranja. Dok je bio protekcionizam imali smo kackavalj i meki sir. Sirevi su kvalitetniji, proizvodnja veca, a broj zaposlenih u tim granama manji. Rok trajanja obicnog jogurta je mesec dana, a ne pet kako je bilo.
– Zastava danas konacno pocinje da pravi fiat – prvi automobil koji obecava solidnu prodaju na svetskom trzistu. Opet strani vlasnik, a ne domaca jamet. Mi tu konkurisemo samo jeftinom radnom snagom i ogromnim drzavnim podsticajima. Ni danas Zastavini inzenjeri ne umeju da naprave solidan automobil. Mozemo ih stiti jos 100 godina, nece vredeti.
– EI Nis televizori su zasluzeno propali. Mogli smo i njih stititi jos 100 godina kada su to i u startu bili licencirani Siemens ili Philips programi. I iz tih licenci za par decenija nismo nista naucili, vec smo samo stancovali tudje ideje.
– Sto se puteva tice, opet imamo posledicu protekcionizma. Nasi putari ne znaju da naprave moderan i kvalitetan put. Asfalt koji prosipaju je ocajno los. Putevi se talasaju, tope se leti, drobe se zimi. Predjete granicu i u Hrvatskoj imate puteve kakve nasi putari ni na slikama nisu videli. Zbog cega nisu pratili razvoj, nove tehnologije? Delimicno i zbog protekcionizma. Prosipajte asfalt kakav god hocete, dobicete neke drzavne poslove i novce, svi zaposleni, zivi se, a putevi katastrofa….
Problem je po mom misljenju u inventivnosti, nepreduzimljivosti, socijalistickom nasledju gde ljudi ocekuju da im drzava resi sve probleme. Sistem koji unistava mala i srednja preduzeca, a stiti budzetlije i monopole. Protekcionizam ovo ne bi resio. Dzaba protekcionizam ako stitite industriju koja nije genericki vasa. Fabrike koje su radile po licenciranoj tehnologiji su propale same po sebi. Otvaranje je samo ubrzalo suocavanje sa cinjenicama.
Danas imate odlicne softverske kompanije koje izvoze znanje. Nektar sokovi na primer osvajaju trzista. Sintelon Backa Palanka danas pravi tarkett program koji izvozi svuda. Postoje uspesne kompanije, ali ih nema dovoljno.
Mogu da se slozim sa vama da protekcionizam ima smisla ako stitite industriju koja je genericki vasa, koju razvijate i u kojoj trazite sansu da budete bolji i konkurentniji od ostalih. Pustite je da se razvija, pa je polako izlozite trzistu i na kraju je oslobodite. U tom slucaju vase mere sluze pripremi za slobodno trziste. Ono sto smo mi iskusili je da smo stitili domacu proizvodnju stranih/licenciranih proizvoda koji su bivali isti do potpune amortizacije uvezenih fabrika. Nikakav razvoj, nikakav napredak u tim primerima nismo videli.
Gospodine Katiću u prirodi ljudskog duh je nemir kao pokretač spoznaje. Nešto danas u svetu je iščašeno jer istorija ne poznaje sukob hiperprodukcije materijalnih dobara i spuštanja standarda života nekad polu razvijenih (mislim na nekadašnju SFRJ ) na standard nerazvijenih. Hoću da vas navedem na komenter koji će da implicira ideju tvorenja novog rešenja koje može da pokaže put izbavljenja. Mislim da sam jasan. Ako nemamo snage za to, bacimo koplj u trnje i zbogom.
Jared Diamond, u svojoj poznatoj knjizi The Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed navodi da je jedan od osnovnih uzroka propasti civilizacije na Uskršnjem ostrvu bila prekomerna seča drveća. Kao zaključak, postavlja zastrašujuće pitanje: Kako se osećao onaj ko je oborio poslednje drvo?
Već za nekoliko godina oni koji budu proučavali ovu našu antiutopiju, postaviće slično pitanje: Kako se osećao srpski političar koji je prodao i potrošio poslednji nacionalni resurs? Što se tiče političara, mislim da će se osećati sjajno, glumeći spasioca, a što se tiče naroda, mislim da se već da naslutiti kako će se osećati.
Kao i što je to u najvećem broju tekstova slučaj, slažem se sa argumentima g. Katića. Pri tome ne mislim da širi pesimizam, nego na jednostavan način postavlja dijagnozu teško bolesnom pacijentu. Na kraju, Listove merdevine su tu, pitanje je samo ko je taj ko će ih postaviti?
Za Andreja – Možda je bolje ako ja Vama postavim pitanje. Kako to da je deset godina slobodne trgovine Srbiji donelo ovakvu bedu i bezilaz? Kako to da Srbija ne pravi svoj, ali bolji auto, ili pedeset vrsti sireva? Kako to da Srbija više ne može da napravi ni put, već to rade stranci? Gde su te obećane radosti slobodne trgovine, gde je obećani procvat? U Srbiji dobro uspevaju samo dugovi. Više nema čak ni iluzija.
Uzgred, iluzije koje pominjete nisu bile iluzije. Fabrike su pravile možda lošiju robu od svojih zapadnih takmaca, ali ona je bila prodavana, bila je korišćena i po svakoj definiciji je povećavala BDP. Ljudi su imali posao, primali platu, jeli, stanovali, išli na odmore, išli kod lekara besplatno, itd.. Sve je to moglo da se pipne.
Kompanije iz J. Koreje ili sa Tajvana na primer, prodavale su pre dvadesetak godina lošu tehnološku robu i to baš u Srbiji. Pele su se Listovim meredevinama, polako i strpljivo, i danas prave vrhunsku elektroniku.
Uzalud je da dajem konkretan predlog u vezi sa zaštitom industrije. Vi verujete u slobodno tržište, vašu veru ja ne mogu ničim poljuljati. Hvala na komentaru.
Za Ivana N. – Problemi iz teksta „Listove merdevine …..“ teško da bi se mogli nazvati atomiziranim. Što se Vašeg pitanja „Gde je problem?“ tiče, nemam nikakvih boljih odgovora od onih koje sam dao u ogromnom broja tekstova koji su na blogu. Problem je što Vi u njima niste našli zadovoljavajuće objašnjenje. Nažalost, ne umem bolje. Hvala na komentaru.
Gospodine Katiću, dozvolite mojoj malenkosti da nešto primetim Vi počinjete da gubite kompas u atomiziranju problema ekonomske, odnosno životne linije bivstva. Od Vas očekujem direktan, surov ogovor: Ako moja (a i vaša po rođenju i delanju zamlja Srbija) tone u spiralnu dubiozu. Gde su naznake spasa“.
Napomena :
Konkretno, Srbija je zamlja bogata resursima ( izveštaj FAO), znači ima prirodna bogastva. Ekonomski je malo tržište, ali ovako osiromašenim sve nam treba od cipela do frižidera, velika nezaposlenost. Svi uslovi su se teoretski stekli da Srbija počne da radi da zadovolji sopstveno tržište (napraviti milion cipela ili bojlera ili tepiha nije mala stver). Muči me jedan problem ali visoko uman. Gde je problem?
Postovani gospodine Katicu,
Hvala vam na odgovoru – sada mi je jasnije na sta ste mislili. Svi primeri koje ste naveli govore o prakticnom osnivanju drzave i inicijalnom razvoju lokalne ekonomije. Cim je industrija uhvatila zalet, otvaranje trzista je donelo prosperitet. Na kraju krajeva, kada su u USA pokusali da vrate protekcionizam, to je dovelo do velike depresije. Protekcionizam je njima sluzio svrsi inicijalnog razvoja. I uvek je bilo unutrasnjeg trvenja koliko je protekcionizma potrebno. Bas u tom trvenju i vidim jedan balans koji je znao koliko, na sta i kada mera da se primeni.
Ja i dalje ne mislim da je protekcionizam nesto sto bi Srbiji donelo bilo sta korisno. Pominjete da je Zastavin automobil sluzio svrsi. Problem je sto za nekoliko decenija postojanja Zastava nije uspela da sopstvenim snagama napravi cestiti automobil. Ni malu modifikaciju karoserije. Isti kalup pa udri 30 godina… Problem je sto srpski seljak za vekove nije uspeo da osmisli vise od dve vrste sira – meki i tvrdi. Problem je sto sve sto je bilo iole solidnije je dolazilo licenciranjem stranih tehnologija, uglavnom vec zastarelih i u vreme uvodjenja, a ne domacom inventivnosti. Od 1945.e na ovamo… Problem je sto industrija koja nije izlozena konkurenciji nema motiv da napreduje.. Kao sto i majka stiti dete dok je ovo malo, pa ga pusti da zivi kada poraste. Ako majka stiti dete od 30 godina, ako se to dete nije osamostalilo, tu odavno nesto ne valja…
Protekcionizam neko mora da placa. Fiktivno zaposleni ljudi za cijim radom zaista ne postoji potreba samo stvaraju iluziju zaposlenosti. Cenu toga placa onaj mali deo produktivnog stanovnistva. Da li skupim domacim proizvodima, da li placanjem nekvaliteta. To sto su neke fabrike nazovi radile, nije doprinosilo ukupnom bogatstvu drustva. Samo su mnogi ljudi imali iluziju da su zaposleni i da to sto rade ima svrhu. Sada se pominje SSP i skidanje carina na poljoprivredne proizvode. Da li vi i dalje mislite da jedan seljak sa par jutara obradive zemlje na kojoj poseje psenicu treba da zivi cele godine? Par jutara zemlje i sedam dana godisnje rada na njivi… Ili treba da gaji nesto drugo?
Ja bih voleo da vidim neki konkretan predlog za neku granu industrije kako zamisljate da bi protekcionizam Srbiji doneo boljitak.
Hvala vam na komentarima. Uvek poucno….
Za Andreja – Pretpostavljam da se niste bavili istorijom ekonomije, kapitalizma, medjunarodnih odnosa, itd.. Kada kažete „Ne vidim bilo gde primer da je ogranicavanje slobode pojedinaca i kompanija u procesu trgovine donosilo prosperitet bilo kom drustvu.“, ja ću Vam dati par primera. Britanija je protkecionizmom „izbacila iz igre“ Holandiju, Indiju i pokušala isto sa SAD. SAD je protekcionizmom od sebe napravila velesilu (Hamiltonova protekcionistička doktrina), Isto su to uradile i Nemačka, Japan, dalekoistočne zemlje, ili Finska, na primer. Holandija se najmanje oslanjala na protekcionizam.
Kada je Kragaujevac u pitanju, Zastava nije pravila moćna vozila, ali se njima moglo voziti i služila su svrsi. Ogroman broj ljudi je tako imao posao i mogao je da živi. Konditorska industrija (Kraš ili Kandid na primer) je bila veoma jaka. Ljudi su radili i imali posao. Kakva ogromana razlika u odnosu na danas.
Bojim se da ne razumete logiku i mehanizam kontrole kapitala, a to ne mogu objašnjavati u komentarima. Uzgred, najveći deo Evrope je imao neke od oblika kontrole kapitala sve do kraja sedamdesetih. Finska je na primer bila brutalna u tome. Danas moćna Južna Koreja je imala drakonsku kontrolu kapitala decenijama.
Ne treba mešati mehanizme i zloupotrebu mehanizma. U poslednjih deset godina bez kapitalne kontrole, NBS je prelila ogromno bogatstvo privilegovanima, ali to nažalost niko nije umeo da vidi.
Tema je komplikovana i do istine se ne može stići samo logiciranjem. Hvala na komentaru i lepim rečima.
Izuzetno interesantan blog gospodine Katicu. Ja se u mnogo stvari ne slazem sa vama ali uvek volim da procitam vase tekstove jer predstavljaju uglavnom nekonvencionalno razmisljanje, za mene po mnogo cemu originalno….
Gledajuci istoriju ljudske civilizacije, uglavnom se stepen prosperiteta mogao vezivati za stepen mogucnosti slobodne trgovine. To je razdvajalo plemena od prosperitetnih naroda i drzava. Samo neki primeri – ‘Put svile’, novi trgovinski putevi ka Indiji, Oregon, Misisipi sa pritokama – sve mogucnosti jeftinog iznosa roba na trziste… Ne vidim bilo gde primer da je ogranicavanje slobode pojedinaca i kompanija u procesu trgovine donosilo prosperitet bilo kom drustvu. Cak, na protiv, imamo divan primer Zastave Kragujevac i visedecenijske zastite domace proizvodnje italijanskog automobila…. Pa nikad Zastava nije bila u stanju da napravi cestit automobil…. Imamo divan primer Severne Koreje… Protekcionasko blagostanje…. I iste te Korejce koji zive ispod one paralele. Isti narod, samo malko drugaciji sistem…
Sto se tice kontrole kapitala – to se uvek svodi na to da neke drzavne birokrate ogranicavaju slobodu pojedinaca i kompanija da raspolazu sa svojom imovinom, vec oni, naravno sve u interesu naroda i drzave, preuzimaju raspolaganje istim. Nemate slobodnog drustva, ako nemate slobodne pojedince, a nemate ni slobodnog pojedinca ako ne moze da slobodno raspolaze svojom imovinom. Imali smo vec i te pokusaje za vreme Tita. Pa smo mislili da su banane najskuplje voce na svetu koje smo mogli da vidimo oko praznika… Da li je to pomoglo da proizvodimo vise jabuka? Naravno da nije… Milka cokolade i kilo kafe – cuveni ‘pokloni’ kada bi se neko vracao iz inostanstva… Da li je Pionir za to vreme poceo da pravi bolje cokolade? Naravno da nije.. A zasto bi? Zasticenom trzistu mozete prodati sta hocete…
Sreca pa je ekonomija ‘ziva’ stvar… Ako je birokratijom pritegnete, ona pobegne iz legalnih kanala u sive i nastavlja svoj zivot… Menjate novac ne u banci, vec na ulici. Postoji ‘zvanican’ kurs po kome samo privilegovani dobijaju novac (naravno politicki povezani) i ‘ulicni’ kurs koji je dostupan svima… Domaca valuta sluzi da se primi i promeni za nesto drugo… Sve vec vidjeno…
Odlican tekst. Pocinjem da Vas pratim odnosno primam obavestenja o vasim novim blogovima. Volim ekonomiju a vi ste neko ko ne pise bajke.Resenje kratko i jasno. Srbi vratimo se Bogu. Zasto? Zato sto je to uslov naseg opstanka. Gledam Vas i razmisljam kako cele strane pisete o jednom listu, razglabate o njemu na nacnoj bazi a nas ceka cela suma. Oprosti mi Boze…
Aналфабетском метежу- Неумесна критика ( у овом случају крајње неаргументована ) не уважава се једноставан полемички принцип – против става јачим ставом. Једноставније речено, ништа се не нуди као другачије гледиште, осим малограђанске зависности.
Za Lisenkom protiv Mendela – Kritika je uvek mnogo jača ako se umesto cinizma koriste argumenti. S druge strane, ako sam Vam pomogao da se „istresete“ i osećate bolje, eto dodatne koristi od mog bloga. Hvala na komentaru.
Jos jedan nestvarno genijalan tekst tovaris Katich! Glogov kolac za nas analfabetski metez! Beskompromisno ekonomsko vizionarstvo na delu, skoro kao srbijanska verzija Juche principa (btw. zasto da patite tolike godine u podlom Albionu, Kim-Unuk bi platio vase savete suvim … tackicama za pirinac?).
Gospodine Dusane, sa rizikom da nepotrebno „talasam“ ja sam spomenuo „Posteno poslovno okruzenje“, a ne „Posten poslovni svet“, sto je slozicete se nemoguce poistovecivati. Mozda se ta opaska odnosi na nesto drugo, pa se u tom slucaju unapred izvinjavam.
„Posteni poslovni svet“ je misaona imenica! Takav poslovni svet je u deceniju ili manje doveo do sloma (belo)svetske privrede i finansija.
Ali kao sto rekoste i Vi a i mnogi drugi u odgovorima na „Lestvice ..“ g. Katica, marljivost i stednja mogu cuda ciniti. Srpsko drustvo je na te dve osnovice opstanka potpuno zaboravilo. Pogledajte pomodarstvo omladine pa ce vam sve biti jasno.
Moguce je poceti sa postepenom, mukotrpnom promenom uglavnom „popapucene“ nacije – „Ne mora da znaci, al’ moze DA BIDNE!“
Boki dobro opisao. Samo, lako je soliti pamet iz Londona. Ko razume, shvatiće.
Jug Srbije je bankrotirao. Danas sam u autobusu iz Prokuplja do Niša slušao priču o čoveku koji ide peške 15 km preko planine da bi u Nišu uhvatio gradski autobus jer nema para za međugradski autobus.
Polagati nadu u „svest“ nacije nije ni ozbiljno ni mudro. Covek je postao „inteligentno bice“ kada je naucio da spozna buducnost te da zrtvuje sadasnjost zarad sigurne buducnosti. Naucnici kazu da je to jedina istinska sustinska razlika u odnosu na zivotinje. Milioni godina evolucije stvorili su od majmuna koji poznaje samo sadasnjost, coveka koji razume koncept i pojam buducnosti, medjutim, psiholozi se slazu da covek nije dovoljno evoluirao da takvu „svest“ zadrzi u „masi“. Srbi, Grci, Nemci, nema nikakve razlike, to su samo „urbane legende“. U svom nedavnom tekstu gospodin Zizek je analizirajuci krah Slovenske privrede dosao do iste spoznaje, olicene u otudjenoj „administrativnoj kasti“ koja ne pristaje da bude svrstana u istu ravan sa ostalim gradjanstvom i privredom, bez obzira na posledice. Potrebno je posteno analizirati stvari. Prvo, mi smo se odlucili za koncept trzisne ekonomije, da ne upotrebim izraz neoliberalizam jer to sustinski nije tako. Da li smo mogli da biramo? Tesko, jer sve i da jesmo to bi predstavljalo vecu stetu za nas same. Kina je dugo bezala u samoizolacionizam i sta je time dobila? Rusi nisu ni glupi ni naivni kad insistiraju na STO. Sta to oni imaju sto mi nemamo? Pa resurse, i to u izobilju i dovoljno jaku vojsku da mogu da ih sacuvaju od nasilnog oduzimanja. Dakle trzisna privreda vlada u citavom svetu i nemozemo sada izmisljati ni carine ni velike protekcionisticke barijere, jer bi to bilo jos pogubnije za nas same. Sa druge strane, kako to da su Nemci,ili Turci uspesni u takvom okruzenju. Da li postoji nesto sto mozemo uraditi a sto ni na koji nacin nece dovesti u pitanje nase liberalno i kooperativno ponasanje u sirem ekonomskom ambijentu? Mislim da su odgovori veoma jednostavni, i da ce na njih biti adekvatno odgovoreno ali je od krucijalne vaznosti ko ce da vodi proces „odgovaranja“. Cinjenice su proste. Ko ne zaradi pare nece moci da ih trosi. Naterajte administraciju, javni sektor, penzionere, da prihoduju samo posledicno od srpske privrede i resili ste i pitanje deficita i pitanje platnog bilansa i pitanje konkurentnosti, sta vise, resili ste i pitanje zaposljavanja jer ce na trzistu prihodovati samo oni koji tu stvaraju neku novu vrednost, pri cemu se uz malu pomoc diplomatije i stvaranje postenog poslovnog ambijenta, moze napraviti dobar potencijal za ozbiljnu izvoznu zemlju kojoj standard neprekidno raste. Problem je sto bi onda postalo ocigledno da je srpski BDP oko 15Mlrd a ne 30 i da je realna „plata“ opstinskog cinovnika 60-70eur. Nema boljeg trenutka da se kaze da je car go, nego kad se menja vlast. Nazalost, vec se pokazuju namere „nove vlasti“ da nastavi populisticki da razmislja i da „trpa u zadnjicu“ neproduktivnom delu stanovnistva. To ce sasvim sigurno za posledicu imati rasprodaju preostalih velikih sistema te i novu-„staru deviznu stednju“, a na sta vec ukazuju neki njihovi potezi. Da rezimiram. Dosao mi juce prijatelj i kaze .“ Boki daj 500 EUR na zajam upao sam u neku neplaniranu teskocu, vracam ti cim prodam dedinu njivu. Sta se bre desilo brate, da nisi doziveo neku nesrecu, pitam ga? Ma jok, otiso juce do Beograda sa zenom i ajd da odemo do „Usca“ ona usla i daj ovo daj ono… Pa sto si joj dao pare? Ma nisam bre, odakle mi, nego ima onu je*** karticu i zakuca me samo tako. Kazem joj ja , zeno bre nemamo za to, sta cemo sutra, to treba da se vrati, a ona meni, sta me briga hocu sad a ne kad ostarim pa el u grob da nosim, sta me briga za sutra, i tako mi napravi cudo: “ Ja ga gledam i pitam,:“ i sad ces da prodas dedinu njivu? Pa sta cu moram, kaze mi. Pa bre brate moj ti je savet ili da zenu zaposlis, pa da malo nauci da ceni dinar, ili da joj oduzmes tu karticu a ne da rasprodajes sve sto imas. Eh, znam, al kad bi to uradio ona bi me odma ostavila. Pa kako si poceo, ona ce sigurno da te ostavi ako ne pre a ono kad rasprodas sve. Ma nece, tad cemo mi vec da budemo matori, a onda to ionako vise nije vazno.
Mislim da dugujem pojasnjenje u vezi sa Rusijom… Ne nadam se nicemu od njih iako me bije glas da sam veliki rusofil. Samo sam zeleo reci da dok Rusija ne resi isti problem koji mi imamo, nemamo cemu da se nadamo. S obzirom na ljudski i sirovinski potencijal kojim raspolaze, sa pravilnim razvojem Rusija bi mogla biti sila prvog reda u svetu. Samim tim bi i nas polozaj bio delimicno olaksan. Ma koliko da su kroz istoriju ruske odluke na Balkanu isle na nasu stetu (sve do ruskog razlaza sa Bugarima pocetkom 20. veka), Srbija nikada nije imala boljeg zastitnika od ruskog cara. Na zalost, cara vise nema, a zahvaljujuci predanosti i pedantnosti sovjetskih revolucionara, cini mi se da vise nema ni elite koja bi bila sposobna da tu ogromnu zemlju povede pravim putem. To naravno ne znaci da je carski rezim sve radio kako treba, da jeste ne bi tako prosao. Slazem se sa gospodinom Mikijem, Rusija je svetu dobra ovakva kakva je.
Iz tih razloga mi se cini da je nasa perspektiva sumorna. Situacije je toliko teska da cak i kada bi ovu zemlju vodili najcestitiji i najsposobniji, pitanje je da li bismo se izvukli. Za svaki slucaj, tu je negativna selekcija koja sprecava cestite i pametne da se domognu poluga moci. Dokle ce tako ici, videcemo. Verujem dosta dugo. Srbiji je odredjena sudbina kolonije, a da apsurd bude veci mi skoro da se tome radujemo.
Poštovani gospodine Katiću, zahvaljujem Vam na iskrenosti i upornosti.
Skoro sam posetio Rusiju, moj opšti utisak je da su u istoj situaiciji kao i mi, samo je sve skalirano x10. Celu zemlju vodi oligarhija koja je stavila šapu na sve. Samo delić sirovinskog bogatsva dopire do naroda, sve ostalo završava na računima van zemlje, narodu se daje taman toliko da vlada mir. U unutrašnjosti ljudi žive životom koji je minimum 20 godina iza nas. To ljudi ovde ne mogu da shvate, jer im se prikazuje samo Moskva i Petrovgrad, koji su države u državi. Verujem da kada bi hteli, da bi zapadnjaci mogli bez problema da za 5 godina od njih naprave jedno 10 novih država. A to njima ne odgovara, jer bi imali 10 novih nuklernih/energetskih sila sa kojima bi morali da pregovaraju, ovako imaju svog upravitelja koji im obezbedjuje nesmetano snabdevanje sirovinama. Zašto ovo pričam, zato što hoću da kažem ljudima da se ne zanose Rusijom i da od njih ništa nećemo dobiti na poklon. Rusija je zanimljiva, po meni, zato što je to zemlja koja ime čime realnim da plati za pruženu uslugu/robu.
Kuda dalje?
Ako nastavimo ovim dosadašnjim putem rasprodaćemo i ovo što nam je ostalo, za 2-3 godine, sledi drastičan pad standarda, bez penzija i socijalnih davanja, što će imati za posledicu stvaranje sveopštog nezadovoljstva. Indukovaće se mini ustanci, lokalnog karaktera, naravno podržavani i potpirivani spolja, ali medjusobno nepovezani i bez zajedničkog cilja. Novonastale lokalne vlasti proglasiće nezavisnost i stvariće se 4-5 mini državica. Kao takve one će postojećim vlasnicima moći da obezbede integritet vlasništva nad imovinom koju su prethodno stekli po bagatelnim cenama, krenuće novi krug zaduživanja, formiraće se novi korumpirani vladajući sloj, a narod će živeti bedno da bednije ne može. Srpsko pitanje je konačno rešeno.
Ali ako krenemo putem preporoda koji na prvom mestu uključuje poštenje, a zatim red i rad, od nas može nešto i da bude. Prvenstveno bi trebala da se drastično pooštri kaznena politika, da lopovluci i laži ne prolaze nekažnjeno. Ako bi postojala odgovornost za izgovoreno i učinjeno, onda bi se javnog posla prihvatali ljudi koji to mogu i da odrade, a ne kao do sad da samo vrebaju priliku šta će da ukradu. Naša prednost je i naša veličina, mi sa relativno skromnim sredstvima možemo da dobijemo ekonomski zamah i da budemo Švajcarska na Balkanu. Ali prvenstveno moramo da budemo iskreni i pošteni prema sebi i da shvatimo da istorija ne potiče od nas niti se završava sa nama. Npr. u vezi Kosovskog pitanja, videti kako su Kinezi rešili problem Honk Konga ili zašto su se Jevreji pozdravlajli sa „Dogodine u Jerusalimu“. Zatim, sa rešenim unutrašnjim pitanjima okrenuti se Evropi (prvenstveno Nemačkoj) i kulturno i ekonomski, ali ne pežorativno i neiskreno kao sada, gde gledamo samo šta možemo da ućarimo za nas, nego iskreno i da kažemo gde nam zaista treba njihova pomoć. U suprotnom ostajemo samo problem u njihovom zadnjem dvorištu koji će oni rešti ovako ili onako, bez imalo sentimentalnosti prema nama.
Pozdrav i sve najbolje.
Nasa ekonomska situacija je „savrsena“, ali za koga?
Odnos snaga u drustvu je tako uspostavljen da zaposleni u javnom sektoru ( birokratija, skolstvo zdravstvo, vojska, policija, itd) zajedno sa penzionerima i ostalim „izdrzavanim“ licima cine kriticnu masu koja je kocnica za bilo kave ozbiljnije promene.
Za odrzavanje ovakvog (neodrzivog) sistema je dovoljna relativno mala finansijska inekcija i sistem moze da traje i decenijama.
Sve dok budemo drustvo u kome se sanja o drzavnom a ne privatnom poslu i dok se nove generacije formiraju na stavovima propalim pre 20 godina bicemo tu gde jesmo sa daljim kretanjem na losije.
Zdravku.
Istorijski lomovi koji se dešavaju u svetu naročitu oštrinu su dostigli u sudbini našeg naroda, zato trba očekivati da se kolektivna misao usmeri na konstruktivna rešenja naših problema. Da se osmisli put kojim treba poći.
Mi živimo u vremenu valikih istorijskih lomova. Potrebno nam je da se desi istorijski sukob individue i kolektiva, subjekta i objekta, i u tom istorijskom prevazilaženju starog stvoriti novu doktrinu odnosa građanin – država. Samo jasna refleksija stanja društva na život jedinke (porodice) daje normalan odnos građanin – država.
Postovani gospodine Katicu, pre svega da pohvalim Vasu analizu. Tacna, potpuna i odmerena, da je suprotno ne bih ni bio ovde.
Primetio bih da dosta cenite stare nemacke ekonomiste (mozda je pravilnije reci pruske). Merdevine koje pominjete su staroj Prusiji omogucili da u periodu od recimo 1700. do 1871. protivno svim sansama (bez kolonija, bez saveznika, okruzeni neprijateljskim katolickim zemljama) naprave carstvo. Jedino sto ih je drzalo su njihove vrline koje su imali napismeno (Prussian virtues). Stedljivost, marljivost, odgovornost svakog pojedinca u drustvu su samo neke od njih. Otuda me ne cudi (iako nemam dovoljno znanja da bih mogao da tvrdim) sto se upravo njihovi ekonomski teoreticari najkriticnije odnose prema slobodnoj trgovini i slicnim izmisljotinama. Prusija je bila nezavisna, slobodna zemlja, a ne kolonija, pa je postojala slobodna misao.
Slom starih nacionalnih drzava (Prusija – Nemacka, Austrija, carska Rusija, carska Kina i Japan, pa cak i Otomanska Turska) u prvoj polovini 20. veka je zacementirao put kojim svet ide. Stare nacionalne drzave su bile jedina brana svetskim mangupima. Sumnjam da biste Vi to ikada rekli posto nikada ne spekulisete, ali duboko sam uveren da su oba svetska rata, gradjanski ratovi u Rusiji i Kini, orkestrirani kako bi se stara carstva uklonila sa scene i otvorila vrata za nevidjenu pljacku resursa (ljudskih i prirodnih). Zato danas imamo nadnacionalne organizacije koje ne odgovaraju nikome do odredjenim kartelima.
U takvom ambijentu, iluzorno je ocekivati da ce Srbija koja je ostarela, iznurena i bez ijedne velike ideje (stare smo potrosili, novih nema) naci snage da se odupre. Cak i da ocarinimo sve, isteramo MMF, SB, STO, strane banke, zastitimo svoje trziste, cak i da je narod spreman za tu poslednju zrtvu i jos tezi zivot nego danas (koji bi mozda postao bolji i dostojanstveniji, ali narod to ne zna), spoljni faktor bi nam lako nametnuo „demokratiju“ sa svim sto uz njihovo poimanje demokratije dolazi.
Moje misljenje je da se na zalost borba za buducnost naseg naroda ne vodi u Srbiji, vec u celom svetu (ponajvise u Rusiji, koja, slazem se sa vama, ima tradiciju povlacenja pogresnih ekonomskih poteza). Nase je da budemo spremni ako se srecne okolnosti ikada ukazu.
Jer srecne okolnosti nastaju samo ako su prethodno brizljivo pripremljene, a ni onda ne uvek. To je rekao neko mnogo mudriji od mene.
Za Easylife – Ne znam da li ste videli tekst https://nkatic.wordpress.com/2009/08/05/kada-oluja-prode/. Tu sam se pomalo bavio problemom hrane. Hvala Vam na lepim rečima.
Postovani gosp. Katicu
Sa velikim ineteresovanjem citam Vase tekstove i ovim putem Vam zahvaljujem na njima.
Koliko god precizno i jasno ukazivali na probleme u kojima se Srbija nalazi i one problem kojima ce ona TEK biti zahvacena moje misljenje je da do svega toga nece doci tako brzo, iako bi licno voleo da dodje sto pre. Zasto?
Zato sto NIKO ili malo ko zeli da se desi KOLAPS ovog NAMETNUTNOG NEREALNOG zivota na kredit unucadi, iako mislim da vise nisu u pitanju unucad vec da smo dosli do dece.
1. Okupatori koji omogucuju ovakav zivot i daju 10din kredita da bi ubrali 2% kamate i 20din profita kroz druge poslove, te kao krediteri imaju velik uticaj na kreiranje buducnosti Srbije, a kreiraju je u svom interesu kako bi u buducnosti bez kredita imali jos veci profit, njima sigurno nije u interesu da se desi kolaps i da se krene od nule , jer gube mnogo.
2. Vlast (ne samo trenutana) koju je postavio i odrzava okupator su takve osobe koji zarad svog udobnog zivota zrtvuju zivot svoje dece ( ili unucadi, posto misle da su decu obezbedili ) i ne razmisljaju da od krave dobiju i tele i mleko, vec je ubijaju zarad 2kg mesa, oni sigurno nece nista da menjanju jer dobijaju ta 2 kg.
3. Narod , hmmmm , po meni tu lezi kljuc problema, jer mislim da je narod kao stoka, koja ne zeli da se ista promeni, dok god ne dodje trenutak da MORA nesto da se menja, ali tad ce biti kasno, jer ZAKONSKI nece moci nista da promeni. Okupatori ce da pokupuju svu zemlju, mozda nece ni da je obradjuju vec ce da uvoze hranu po paprenim cenama, a mi cemo morati da je kupujemo jer necemo imati svoje ili ce pak i da zaposle naseg seljaka za mizernu platu.
Tesko ko moze da me ubedi da ne moze da se urade neke prome u cilju sredjivanja stanja kao npr:
– Da se prekontrolisu sve penzije koje se trenutno isplacuju , koje nisu male. Ja znam min 10 ljudi koji dobijaju invalidne penzije, a volu rep mogu da iscupaju.
– Da se iskontrolisu svi projekti u kojima se trose velika sredstva na raznorazne malverzacije.
– Da se sagleda koliko ljudi treba da radi u drzavnoj upravi, jer po meni 50% sigurno je visak.
– Da se iskoreni korupcija i kriminal.
– Da se u vremenu interneta naprave sajtovi gde ce moci svaki gradjanin da vidi gde se i koliko trose pare.
– DA SE UVEDE RED, ODGOVORNOST , JAVNOST PODATKA .
Da bi se bilo sta od ovog gore napravilo , mora da se uradi REZ na koji mislim niko nije spreman, jer bi to svi osetili, a to niko nece. Zatvaramo oci i guramo glavu u pesak nadajuci se da ce neko da carobnim stapicem da promeni sve osim nas samih, ii da cemo da nastavimo da zivimo u jos vecem blagostanju nego sto zivimo sada. Naravno da ovo stanje nije blagostanje , ali je blagostanje u odnosu na realno stanje u kome se trenutno nalazimo ili u kome cemo se nalaziti ubrzo.
Mislim da bi kolapsa nece jos doci min 10-20 godina ,jer MI TO NECEMO, nesvesno ali necemo, a kad budemo hteli bice KASNO.
Jos jednom gops. Katicu Vam zahvaljujem sto delite sa nama Vasa razmisljanja koja su po meni dragocena, i ukoliko imate vremena da napisete neka razmisljanja o svetskim trendovima kretanja vrednosti hrane u buducnosti kao i o migraciji stanovnistava iz sela u grad.
Puno srece i zdravlja Vama i vasoj porodici
Postovani Ivane postaviste problem kako treba = „toliko intelektualca a …“
Teskoce srpskog drustva – privredne i moralne – su ocigledne jednostavno sto razum sa „intelktualcima i ‘inteligencijom’ ,u vecini slicajeva, nema veze. Zalosno stanje Srbije odrazava ponasanje i ucinak srpske „inteligencije = elite“.
Srpski seljak, jakoze gedza, u ekonomskom i poilitickom smislu je, u mnogo slucajeva, razumniji od asfaltne, popapucene „elite“ kojoj je mnogo vise do punog dzepa no iceg drugog. Tupava „drzava i nacija“ su samo pogodna sredstva za sticanje stvarnog bogatstva i umisljene vaznosti.
Da li je moguce nesto uciniti? Naravno! Ono razuma koje Srbija jos uvek ima moguce je uposliti na postupnom ali snaznom preoblikovanju nacionalne svesti po osnovama etike rada, stednje, i strpljivosti. Moralni posrtaj Srbije – vristeca, dononocna, jevtina zabava na SVAKI nacin i po SVAKU cenu – jos poodavno, je „elitom“ uvezena i besomucno raspirivana posast – moralna ebola ciji, najocigledniji, primer je bela kuga. Zaustaviti belu kugu je prvi korak razumne Srbije ka ozivljavanju zdrave nacionalne svetsi.
Privreda se oporavlja samo podsticajem domace proizvodnje – poljoprivredne, mislim HRANE, na prvom mestu – izvozom i kocenjem besomucnog uvoza i strogim upravljanjem i usmeravamjem novcane politike. A razumna drzava to zakonima moze ostvariti – ne bas lako, ali postepeno i to bi se dalo uciniti.
Za pocetak oporavka, g. Ivane, ipak, neophodna je odlucnost – „DA BIDNE!!!“
G. Katic je ukazao na velike teskoce koje Srbija ima da „pregura“ e da bi opstala. I G. Katica ranijem pisanju ima i te kako dobrihpredloga koje bi trebalo jos jednom predociti srpskoj javnosti i vlastima. Ako bi sa maka malo od toga primenilo, bilo bi Srbiji za pocetak dovoljno.
Za Kraljević Marka – Slovenija je dugo izbegavala greške, pre svega zahvaljući „staroj gardi“ ekonomista i političara. Kada je došlo do smene generacija, sve je krenulo naopako. Srbija nije kadra da uči ni iz svojih grešaka, iz tuđih pogotovo ne. Hvala na komentaru.
Za Ivana – Nisu problem samo ideje, ne presipa se, ali ih ima. Problem je konstelacija političke i ekonomske moći, a nju je užasno teško promeniti. I ne samo u Srbiji. Hvala na komentaru.
За студента – За Вас је ситуација релативно једноставна. Учите вредно, па ако не буде среће код куће, свет је велик. Узгред, медицина треба свима и не спада у типичне услужне делатности, без ње се не може. Хвала на коментару.
Postovani gospodine Katicu
Greske koje opisujete u ovom clanku Slovenija je na vest nacin izbegla, uspela da udje u klub razvijenih zemalja i postane punopravni clan EU. Medjutim Slovenija je pala na drugom ispitu i dosla u situaciju u kojoj je bankrot realno moguc krajnji ishod.
Slicno kao sto Vi opisujete i analazirate situaciju u Srbiji ovaj clanak opisuje stanje u Sloveniji
http://www.reuters.com/article/2012/07/26/slovenia-banks-idUSL6E8IQ76220120726
Da li ce Srbija nauciti nesto iz tudjih greska, u ovom slucaju greskama vredinih i odgovornih Slovenaca?
Читајући ове редове и сагледавајући стање у друштву, не могу а да себи поново не поставим старо питање – шта могу да чиним и чему могу да се надам? Редован сам студент пете године медицине, свестан да је моја струка могућност „богатих земаља“ и, звучаћу грубо и помало нељудски, струка која је у великој мери потрошач.
Каквој будућности могу да се надам, када сва домаћа економска предвиђања иду у смеру који, чини ми се, неће нимало подржати развој једне високостручне услужне делатности каква је медицина?
Срдачан поздрав
Oвај аутор, http://canspeccy.blogspot.com (који узгред не претендује на звање економисте), се слаже да је за угрожене државе повећање царина право решење, али помиње и други начин:
„The other is some form of wage subsidy, such as I have outlined …. here
http://canspeccy.blogspot.com/2011/10/ending-unemployment-with-tradable-wage.html , http://canspeccy.blogspot.com/2012/01/why-europe-is-broke-and-what-they-need.html
that would provide employers in Europe and America labor at a price competitive with that in Asia, while providing workers with a living wage.“
(Лично нисам меродаван да га оцењујем.) С обзиром да преовладава утисак затворених могућности, препоручљиво је погледати сваки, па и овај алтернативни предлог. Аматерски модели по правилу нису богзна шта, али неретко стимулишу мисли и дискусије.
Gospodine Katiću, simpatično je čitati vače tekstove obiluju lucidnim zapažanjima koja se mogu dalje rasčlanjavati na prostije pojmova ali zaključak uvek biva neuhvatljiv! Pri svakom promišljanju suštine teme ostaje pitanje – kako početi rešavanje nagomilanih problema !?
Ne mogu da se pomirim sa sadašnjom situacijom da nema polazne ideje koja će kroz vreme trasirati jasan put izlaska uz ovog hosa koji nas sve vuče u katastrofu.
Kriza dugo traje ( evo već dve decenije) toliko intelektualaca a ideja niotkud.
Кроз више чланака примјећује се нека врста меланхолије односно осјећања безнадежности за Србе и Србију, не само у економском смислу већ генерално. Иако (бар од када пратим овај блог) Небојша ствари посматра са економског аспекта и третира економским алатима, чини се да се суштина проблема са нашим народом не налази у економији већ можда у психолошкој сфери, односно нашем карактеру, систему вриједности, поводљивости, личној одговорности, и самој структури политичког односно државног система који ствара оквире за дјеловање појединца и кроз то омогућује и каналише колективну манифестацију појединачне или групне воље. Арчибалд Рајс сигурно није први који је то уочио, али је можда један од првих које је своја запажања ставио на папир и добронамјерно дао народу као упозорење и скуп приједлога о којима вриједи расправљати.
Из овог чланка примјећујемо (што је и очигледно) да у јавности, односно народу не постоји одговарајућа перцепција стања у коме се налази и перспективе која је на хоризонту. Томе у највећој мјери доприносе медији, од којих јавни државни сервис не ради свој посао како треба, а остали приватни медији раде за појединачне власнике или интересне групе са циљем да заглупљују народ (серије и Гранд парада). Има ту још актера…
Надаље бих уочио и постојање потурених фраза, које нису случајно смишљене. Када мало боље погледате вијести на популарним сајтовима (Б92, Блиц..) видјећете да су сами наслови не случајно уобличени тако да дају одређену слику и унапријед некритички имплантирају став о предмету извјештавања. Затим када прелистате коментаре тих вијести, видјећете да коментатори причају у фразама, које су одређеним путем инјектоване у јавност и пуштене да се шире. На тај начин они дају и информацију о мјери успјешности „терапије“ која се над становништвом спроводи.
Те кратке фразе су као вируси, а њихови носиоци и медијатори нису свјесни њихове штетности као ни правих аутора и позадинских намјера које иза тога стоје. Људи их подржавају и шире некритички, несвјесни њихове праве вриједности и утицаја. Нпр. „Косово за патике“ је примјер такве фразе. На тај начин се одржава јавно мњење у Србији таквим да се онемогућавају било какве озбиљне промјене, размишљања, критике, и задржава статус жабе у фази кувања.
Другим језиком речено, те фразе-вируси-пропаганда одржавају ентропију система на високом нивоу и спречавају повећање степена уређености и хармоничне усмјерености његових актера. Стога сматрам да један од корака у изградњи нове структуре и стварању једног одрживог, праведног система треба да буде и праћење, препознавање, спречавање и одговарајући одговор актерима са стране и унутра који путем ширења лажних и тендециозних информација (неуро-лингвистичко програмирање) усмјеравају јавно мњење. То је у принципу задатак безбједносних служби, али као што видимо, није баш да се извршава како треба јер су те службе под страном контролом.
Да се сада вратим на почетак коментара, изведена меланхолија и осјећај безнадежности могу бити – а не мора, последица укупне слике стања и ситуације коју ми имамо, а која може бити дјелимично нарушена баш оваквим нападима.
За Бојана – Процес приступања у СТО је комплексан и државе се „погађају“ каквом брзином и у којим роковима ће скидати царинску заштиту и прилагођавати остале прописе том чланству. У теорији, чланство у СТО помаже приливу страних инвестиција, на пример. Да ли је улазак у СТО добар за Русију не знам, али не би било први пут да Русија вуче погрешне економске потезе и да не сагледава добро њихове ефекте. Надам се да је овога пута то добро анализирано.
У СТО је лако опстати када имате изграђену, снажну и конкурентну индустрију, развијене брендове итд.. Када то немате, бојим се да само конзервирате стање у коме сте. Узгред, за Србију није проблем само СТО већ и Споразум о стабилизацији и придруживању који је Србија олако потписала са ЕУ 2008. године. Хвала на коментару.
Све ово што је Небојша навео стоји 100%. Ја ипак имам једно питање у вези са СТО, пошто је више пута поменута. Свједоци смо да се Русија годинама борила за улазак у СТО, и да је ових дана то дошло до врхунца указом предсједника Путина. За непуних мјесец дана Русија постаје пуноправан члан СТО.
Из тона вашег писања стиче се утисак да чланство у СТО и није баш пожељна категорија. Са друге стране, видљиво је да је власт у Русији (шта год о њој причали и са које год перспективе посматрали) свјетлосним годинама испред власти у Србији по питању озбиљности свог рада, дугорочних планова и тежњи и жељи да економија ојача и земља дугорочно постане одржива и напредује. Са те тачке интересује ме да ли постоји нека „скривена формула опстанка“ у СТО коју је Русија успјела некако да пронађе? Другим ријечима, ако је чланство у СТО добро за Русију, због чега исто није добро за Србију?
Mene zanima sledeći scenario koji se očigledno jako približio, i ja mislim da ljudi to osećaju, a to su sledeće stvari : enormni pad dinara, prazna kasa za panzije i plate javnih i državnih preduzeća, a to odmah znači i nemogućnost velikog dela stanovništva da otplaćuje svoje rate za kredite, i da uopšte plaća osnovne račune kao i da ima para za potrošačku korpu.
Mi smo društvo koje živi na penzijama svojih roditelja i to je ono najžalosnije, a tragično je da se i te penzije ne isplaćuju iz realnih prihoda i to kad tad mora pasti u vodu.
Šta se dešava kada dodje do toga da penzije budu realne, da plate budu realne,da trošimo to što zaradimo a troškovi života nastave da se povećavaju.
Kako u tom slučaju preživeti u Srbiji ?
U Srbiji koja nema industruju, koja nema strategiju a, koja ne želi da se suoči sa istinom ?
Za Alexa – Jedina „prednost“ Srbije bila je u tome što je ekonomija postala tako mala, da je infuzija od milijardu ili dve, mogla produžiti agoniju za bar godinu dana. Nisam siguran da je to više moguće i da vlada može kupiti vreme potrebno za reforme. Nisam siguran da je javnost spremna da prihvati bilo kakav radikalni zaokret i da zaista razume situaciju. Bio bih sretan ako bi se moj pesimizam pokazao pogrešnim i ako bi nova vlada skupila hrabrosti i našla načina da izadje iz začaranog kruga. Hvala na komentaru.
Veliki deo problema je u srpskom politickom sistemu. Sistem je izbacio na povrsinu gomilu populista i interesnih grupa. Osobe slabih ljudskih, strucnih i intelektualnih kvaliteta. Nije moguc konsenzus oko vaznih pitanja. Taj politokratski spreg u Sr. u savezu sa tajkunima, i interesnim gr. (penzioneri, javna preduzeca, uprava) nadjacao je onaj produktivni deo drustva. Ko je jaci njegovi se interesi stite.
To vodi u propast, jer se broj i snaga onih koji bi da trose buducnost povecava. I kao gorivo trose se sve vise resursi buducih generacija. Kada se imovina potrosi desi ce se neka vrsta sloma ekonomskog i politickog sitema, ali nista se bolje iz tog raspada nece roditi ako ne prepoznamo uzroke kancera.
Sta bi bio lek. Promenit politicki sistem. uvesti obavezu unutarpartijskih demokratskih izbora. Gde bi grupe u vrhovima partija mogle lako da se zamene, i koje bi odrazavale direktno interese clanstva to jest „aktivnog“ stanovnistva. Sve postojece partije funkcionisu kao SPS ili SKJ.
Ulazak predstavnika dijaspore bi bilo korisno, jer bi dobili populaciju koja nije zavisna od domaceg potkupljivanja. Nekoliko miliona gradjana Sr. sa drugim ocekivanjima i pogledom na stvari moglo bi da promeni ovaj srpski politikratski raj. Takodje bi se tako smanjio broj onih koji bi da trose na racun buducnosti.
Nije stvar u ljudima vec u sistemu. Treba nam sistem koji moze da izbaci nekoliko Djindjica odjednom umesto nekoliko Sloba ili Vulina. Onada mozemo da govorimo o nekoj promisljenoj politici ili nekom ekonomskom planu.
„… sa nacijom nespremnom da se suoči sa uzrocima krize i njenim dugoročnim posledicama,…“.
Ovaj momenat me najvise zabrinjava. Gde (da ne kazem kad) Vi vidite kraj ovog ludila. Ne mogu da verujem da zaduzivanju nema kraja (pa nismo mi amerika). Da li nakon prodaje preostalih resursa EPS, Telekom i slicno? Ovo ludilo kao da nema kraja.
Naravno da moze „da bidne“, sto bi rekao Dusan, vec je pisao gospodin Katic sta ce biti kada se Srbija napokon okrene tzv. „malim ciljevima“:
„Kada se bude prenula iz sna, Srbija će se suočiti sa novom situacijom u kojoj će morati da stimuliše, ili bar prihvati imigraciju, koja će po logici migracionih tokova dolaziti sa Kosova i iz Azije. Ovo nije katastrofična, već realistična projekcija Srbije u naredne dve ili tri decenije. Za taj socijalni i kulturni šok, Srbija se mora pripremiti.“
https://nkatic.wordpress.com/2009/07/28/srbija-na-putu-ka-eu-%e2%80%93-mladi-dalje-od-srbije-sok-buducnosti/
Potpuno se slažem sa ocenom da bi prva mera ekonomskog oporavka trebalo da bude drakonsko povećanje carina i poreza na uvoznu robu. Da se ja pitam bio bi donet zakon o kaznenom carinskom režimu za robu iz zemalja koje su priznale Kosovo. Pet hiljada posto, slom prodaje njihovih proizvoda preko noći. Iz iskustva znam da je uvozna roba daleko nižeg kvaliteta nego ekvivalentna domaća. Pre više godina kupio sam kremu za kožu Nivea Soft koju sam nanosio posle brijanja. Teške glavobolje su se javljale odmah nakon primene i prestale čim sam prestao korišćenje. To mi se nikada nije desilo sa domaćim proizvodima. Strani proizvod ima mnogo više hemijskih sastojaka, tako da progresivno raste verovatnoća da neki od njih prouzrokuje alergijsku reakciju.
Nažalost, mogućnost da se domaća roba štiti od strane konkurencije je nestala kada je Koštunica izveo svoj životni gaf, kada je propustio priliku da sa radikalima formira vladajuću koaliciju. Razlog njegovog gafa je nedostatak hrabrosti, nije želeo da mu se zameri kako nije dovoljno veliki Evropejac. Odmah nakon gafa, Nikolić, koji je još uvek bio u SRS, u skupštini (gledao sam prenos) izjavljuje da niko ko nema podršku sa zapada nikada ne može biti na vlasti u Srbiji. Čim je formirao svoju stranku i obećao lojalnost zapadu nagrada je stigla u vidu priznanja njegove pobede na predsedničkim izborima, čak i pre nego što su glasovi izbrojani!
Sada spas može da dođe samo spolja u vidu kolapsa zapadnih ekonomija. Za one koji znaju engleski: http://www.feasta.org/wp-content/uploads/2012/06/Trade-Off1.pdf
Ima nedoumica o tome kakav bi mogao biti oporavak globalne ekonomije nakon kolapsa ali ratni scenario nikako nije isključen.
За Зорана Поповића – О темама које помињете писао сам у старом тексту https://nkatic.wordpress.com/2008/02/26/snaga-malih-ciljeva/. По реакцијама читалаца Политике, учинило ми се да смо још увек далеко од суочавања са собом и сопственом ситуацијом. Хвала на коменару.
Sumorna istina iz koje kao de nema izlaza! Ili ga ima samo uzasno tesko ga je oblikovati i usmeriti. Dtzava ne moze sama i da hoce jer je stanovnistvo Srbije namerno onesposobljeno da misli i dela na duze ekonomske staze.
Novine, radio, fim, televizija u poslednjih decenija, uspeli su da umlje Srbije usmere na trenutno ispunjavanje neosnovanih, uglavnom bezvrednih, zelja i nagona. Etika rada i stednje od vrha do dna srpskog drustva je odavno skoro sasvim izumrla. Ako bi je bilo moguce vaspostaviti, korak po korak, pocev i sa svesrdnim ucescem drzave na svim nivoima i uz svesno(?) ucesce „medija“ brzim stvaranjem i razvojem svenarodnog ekonomsko politickog pokreta, za deceniju bi se moglo stanje iz korena izmeniti. Snaznom, opstajucom, sveopstom osudom i odbacivanjem sveukupnog jevtinog i razarajuceg pomodarstva koje podrzava neogranicen uvoz ne samo nepotrebne robe vec i sumanutih ideja globalizma, moguce je zaustaviti i preusmeriti dalje razaranje jadne i bedne Srbije.
Pusta li je ovo samo zelja? Moguce! jer u srpskom drustvu (g. Katic, Vukadinovic – NSPM, samo napr.!) imamo potpuno dovoljan broj pametnih ljudi koje bi vlada Srbije trebalo slusati i njihove savete i iskustva primenjivati. Tesko izvodljivo, ali moguce ako se, iskreno, pokusa.
„Ne mora da znaci, al’ moze i da bidne!!!“
Ovo nase prkosno „da bidne“ moze posluziti kao dobar poklic! Nek se javi svako ko je za „DA BIDNE!“
Поштовани господине Катићу, текст је као и увек занимљив, али оставља ми један некакав неоправдан утисак правдања – било актуелне владе, или неке раније (јер се много тога битног десило и пре 15 и више година). Да се разумемо, ниједна влада досад није имала храбрости (што се у народу другачије каже) да саопшти истину садржану у овом тексту, нити саопштавањем чињенице да је Косово изгубљено у оквирима досадашње сумануте и погубне политике опортуног негирања стварности, или било каквим одступањем од вечитог изигравања највеће жртве и окривљавања других изван Србије за сопствену неспособност и глупост. Такав пад нуди можда последњу шансу да неко придобије подршку народа искреним и јасним намерама, и да се на тај начин изађе из ,,кавеза“ …
Amin.
Kratko i u sustinu. Svaka cast.