Najveći deo poslovne elite je u zatvoru. Hapšenje su izbegli samo oni koji su se slučajno zatekli u inostranstvu, ili su na vreme opomenuti da se hapšenja spremaju. Ovo nije priča o Srbiji 2013. godine. Reč je o Južnoj Koreji neposredno posle državnog udara koji je 16. maja 1961. godine izvršila vojna hunta predvođena generalom Park Čung Hijem.
U periodu koji je prethodio državnom udaru, Južna Koreja je bila u ekonomskom smislu propala država, na samoj ivici gladi i socijalnog beznađa, država bez samopouzdanja i samopoštovanja, ogrezla u korupciji i nekompetentnosti političara i državne administracije.
Jedna od prvih mera vojne hunte bilo je sveobuhvatno socijalno čišćenje i razbijanje koruptivnog saveza biznisa i politike. Proces je započeo hapšenjem krema poslovne elite (51 tajkun) pod optužbom za nelegalno bogaćenje. Njihov boravak u zatvoru nije trajao dugo, tek nekoliko nedelja, i već 30. juna su svi pušteni – uz jedan, ne baš trivijalan uslov. Svi su potpisali ugovor sa državom u kome su se obavezali da će svu imovinu dati državi kada i ako to bude potrebno za nacionalnu obnovu. Istu izjavu su potpisali i tajkuni koji su se zatekli u inostranstvu. Pretnja konfiskacijom i nacionalizacijom imovine služila je kao moćna disciplinska i kontrolna mera.
Lokalni tajkuni su (sve do vojnog udara) svoje bogatstvo i moć gradili u poslovima sa državom, tamo gde država može arbitrarno davati i uskraćivati, poklanjati ili prodavati ispod cene, nameštati tendere itd.. Tajkuni su se bavili građevinarstvom i nekretninama, finansijama i trgovinom. Proizvodili su tek ponešto što nije zahtevalo visok tehnološki nivo, pa i to samo za domaće tržište. Tajkuni nisu ništa izvozili i nigde se nisu susretali niti odmeravali sa inostranom konkurencijom. Kako bi to rekao bivši guverner NBS u srpskom kontekstu, oni nisu bili u stanju ni peglu da proizvedu, mada su proizvodili bogatstvo za sebe.
General Park je preko noći promenio pravila igre i napravio je strateški ekonomski sporazum koji je počivao na štapu u šargarepi. Ako žele da ostanu na slobodi i sačuvaju imovinu, tajkuni moraju postati industrijalci, moraju postati izvoznici, dakle svoj preduzetnički dar moraju staviti u službu države, njenog privrednog razvoja i njenih strateških ekonomskih interesa. Njihovo bogatstvo tada neće smetati nikome. Naprotiv, država će svojim merama agresivno stimulisati njihovo jačanje i bogaćenje.
General Park, tvrdi nacionalista, nije svoju državu video kao ekonomsku koloniju kojom vlada strani kapital, niti je u stranim investicijama video veliku vrlinu. Južna Koreja je odredila strateške grane koje želi da razvija, a svoje tajkune je prisilila da budu nosioci tog razvoja[1]. General je više voleo da ekonomijom dominira domaća elita, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ih u slučaju problema i nesuglasica može silom naterati na poslušnost. Država je više volela da demonstrira svoju moć i pragmatičnost, nego jalovu osvetoljubivost ili pravdoljubivost.
Tim činom je započelo industrijsko podizanje Južne Koreje i fantastičan ekonomski rast koji nije došao preko noći i koji je planiran i strateški usmeravan. Jedan stub tog fantastičnog uspeha je činila sposobna, pažljivo birana administracija u kojoj je vladala gotovo vojna disciplina[2]. Drugi stub su činili lokalni tajkuni. Od 1961. godine do danas, Južna Koreja je prevalila ogroman put i postala industrijska i ekonomska velesila. Od nacije koja nije umela da napravi ni peglu, postali su nacija koja je u samom tehnološkom svetskom vrhu.
Ova kratka priča iz ekonomske davnine uči nas da su tajkuni svuda isti, i da uvek idu linijom lake zarade, kada i ako im je to omogućeno. Karakter, psihologija, mentalitet i etika lokalnih tajkuna ne razlikuju se previše od države do države. Ono što čini razliku jesu različiti karakteri političkih i državnih elita, njihov kvalitet i kapacitet da upravljaju razvojem, da kontrolišu, stimuliše i usmeravaju svoju poslovnu elitu. Tu počinje, iako se tu i ne završava, priča o ekonomskom uspehu država koje su od sebe nešto napravile i podigle se iz bede.
——————————————————————————-
[1] U svom prvom petogodišnnjem planu, general Park je kao strateške grane naznačio proizvodnju veštačkih đubriva, sintetičkih tkanina, cementa, čelika i gvožđa i energetiku.
[2] Državni aparat je temeljno protresen i na kraju tog procesa čišćenja, po raznim osnovama je otpušteno oko 240.000 ljudi, gotovo jedna šestina zaposlenih. To je omogućilo da se kvalitet državne uprave snažno ojača.
Za T.R. Stefanovica – Hvala za informaciju, to nisam znao.
za Nebojsu
Tacno je da Rusi 1945 napravili most koji sesdesetih zamenjen
novim mostom o kojem pisem
puno pozdrava trs
Za T.R. Stefanovića – Ne znam da li je informacija tačna, ali Wikipedia „kaže“: Reconstruction of the bridge began in 1945, upstream from the remnants of the destroyed supporting pillars. Plans were done by the 50 Russian engineers, headed by Vladimir Aleksandrovich Golovko (1897–1956), lieutenant general of the Red Army’s technical troops. Joseph Stalin’s orders were that they should build a provisory crossing rather than an expensive railway bridge, but Josip Broz Tito convinced him that proper bridge should be made. On November 7, 1946 first train passed over the new bridge and regular road traffic started three weeks later, on November 29. Originally, Tito named it the Bridge of the Red Army (Most Crvene Armije).[4]
Za T.R. Stefanovica – Ne znam kako, ali sam do sada živeo u uverenju da su most montirali Sovjeti posle rata. Hvala na komentaru.
za nebojsu
Pancevacki most su gradile yu firme ,projektant je ing Ljubomir Jeftovic
Za Moldvina – Pitanje koje ste postavili je izvan zone mog interesovanja i „ekspertize“. Hvala na komentaru.
Sta mislite gospodine Katicu, da li su pustanje Miskovica iz pritvora i izlaska Dinkica iz vlade povezani dogadjaji?
Problem sa emocijama je što mogu veoma loše uticati na racionalno prosuđivanje. A one su i odlično sredstvo za manipulaciju.
To se izdašno koristi, budući da mi spadamo u regione u kojima emocija ima i previše. Da li su domaći tajkuni bahati, brutalni i zaslužuju prezir? Naravno, ali takvi su jer ih niko ne ograničava. Možda će biti lakše bez njih? Ljudi će tek osetiti brutalnost kada strane korporacije pokupuju sve u zemlji. A to je potpuno izvesno.
Nisu pravi kriminalci oni koji organizuju prostituciju, kocku ili diluju dop. To su oni koji pokrivaju ove prve da bi za to dobili proviziju. A najgori su oni koji ljude prodaju u roblje.
За Ивана К. – Мој однос према проблему тајкунизације и тајкуна није емотиван, као што ни мој коментар који сте цитирали није проистекао ни из емотивности, нити из лојалности (ни подсвесно).
Порука мог текста произлази из корејског искуства, а сублимна порука коментара је да треба бити опрезан и рационалан у чишћењу тајкуна. Могло би се десити да један од исхода тог чишћења (и то не спонтани) буде само замена домаћих тајкуна странима, уз огромно обезвређивање имовине и додатни губитак радних места. А искуство нас учи да странцима не можемо баш ништа. То што су нам туђи тајкуни увек дражи од наших је у психолошком смислу разумљиво, али је погубно. Није увек јасно да ли из нас проговарају завист и злоба или правдољубље, и када се ове две, веома различите емоције преклапају или замењују једна другу. Да су домаћи тајкуни (највећи део њих) својим понашањем и својом бруталношћу заслужили одијум јавности није спорно, али то није тема мог текста.
Моја реченица „Da je lako biti tajkun, u Srbiji bi ih bilo bar milion“, је симболички, а не фактички исказ. Да не буде забуне, и израз „страни тајкуни“ користим више симболично, будући да у Србију долазе стране корпорације а не страни тајкуни. Хвала на коментару.
Nebojsa Katic 22/05/2013 u 11:29
Za Nikolu – Ne želim dodatno da Vas iritiram, ali ću ipak odgovoriti surovo realistično. Tajkuni su, voleli mi to ili ne, najsposobniji deo poslovne elite (u Koreji, Srbiji, Rusiji…). Prepoznali su vreme koje dolazi, prilagodili se vremenu, a onda ga modifikovali po svoj želji i shodno svojim potrebama. Hiljade ljudi je pokušalo to isto, jako malo ih je uspelo. Da je lako biti tajkun, u Srbiji bi ih bilo bar milion.
Очигледно је шта у овој последњој реченици не штима: реч тајкун означава богату и моћну особу у бизнису или производњи. Да тајкуни сачињавају једну седмину становништва је немогуће.
Разумљиво је и откуд може потицати таква омашка у вашој аргументацији. Својим сте вишедеценијским искуством дошли до увида о овој групи људи који се не могу лако пренети лаичкој и прилично фриволној јавности. Знате да они имају позитивне стране које је тешко и разумети, и још теже емотивно прихватити. Отуд, разапети сте између две групе лојалности (љубазност-истина, пријатељство-пословна етика), то вас чини емотивнијим, и у том сте стању рекли нешто што је тешко бранити. (крај шпекулације)
Ово ме је подсетило на нашу размену порука о будућем развоју светске економске кризе. https://nkatic.wordpress.com/2013/03/18/tekst-o-ekonomskoj-krizi/#comment-3066 . С једне стране, утемељена пракса јесте да све нетривијалне тврдње буду поткрепљене аргументима. То је данас елементарни интелектуални стандард. С друге стране, темељна је истина људске психологије да размишљамо углавном невербално, – интуитивно. Отуд је савршено природно да нека од најистанчанијих разумевања постоје у нашим главама доста времена пре но што добију ваљану вербалну експозицију.
Korelacija postoji, ali treba tri puta razmisliti šta je tu uzrok, a šta posljedica.
Za Moldvina – Mislim da postoji jasna korelacija između životnog standarda i stanja ljudskih prava. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu, mislim da mi niste odgovorili na pitanje.
Nije bilo pitanje sta gradjani misle, nego da li postoji korelacija izmedju standarda i nivoa ljudskih prava. Da malo preciziram, ne mislim tom prilikom na gradjane Srbije.
Hvala
Za Moldvina – Koliko mogu da vidim, građani se ne sekiraju puno zbog svojih prava, a čini se da nisu ni previše nezadovoljni svojim standardom – za sada. Hvala na komentaru.
S obzirom na sve sto se objavilo u Guardijanu i ostalim novinama u zadnjih mesec dana, da li gospodine Katicu vidite korealaciju izmedju postovanja ljudskih prava i standarda gradjana?
Hvala puno!
Sjajan clanak. Prvo sam pomislila da je jos jedna isprazna kritika nasih tajkuna ili poteza vlasti, ali ovo je jedan konstuktivan pristup problemu. Praticu ovaj blog ubuduce.
Na temu tajkuna i drzave:
Na temu slobode misli:
Драги пријатељи, овај блог је идеалан за афирмацију нових идеја, ако их има!?
Препорука:држите се Маркса, других путева за сада нема, и напред.Слобода мисли је једина шанса Србији!
Ako se bude cekalo da neke nove generacije budu bolje od ovih sada, oni tesko da mogu biti bolji ako ne vide iz primera starijih; Nove generacije ce se ponasati isto kao i ovi sada Prema tome ostaje otvoreno pitanje kako uvesti rad i red i na kojim vrednostima treba da se gradi opstanak Srbije, za sada postoji haoticno stanje valjda to vraca na pocetak rasprave gde Katic misli da je resenje u cvrstoj ruci i pritisku na domace nove bogatase.
Za Vladana – Pratim, koliko mogu, događanja u Srbiji. Ne vidim kako se Srbija može promeniti u okvirima postojeće mentalne, političke i ekonomske matrice. Propast države je uvek zajednički poduhvat političara i građana. Veći krivci su ipak političari, jer je njihov posao da vide dalje i bolje i da pomažu i podstiču proces sazrevanje javnosti. Hvala na komentaru.
Postovani gospodine Katicu. Da li Srbija, sa obzirom na nedostatak resursa i losom obrazovnom strukturom stanovnistva, uopste ima realnih pretpostavki za neki bolji standard ili je to iluzija koju sire populisticki politicari udruzeni sa vazda alavim bankarskim sektorom? Imbecilne reklame za kredite,pa cak i one za refinansiranje onih starih koje nismo u stanju da otplatimo nas obasipaju sa svih strana. Da li je (ne)odgovornost gradjanja jednako stetna kao i drzavna?
> U Čačku će danas biti izvršena primopredaja četiri višenamenskih vozila ‘hamer’ koje je Vlada SAD donirala Vojsci Srbije. <
Izvor: Tanjug
Extra. Sad ih imaju 20-tak (bez policije). Idealno za pučeve u ravničarskim predelima. Ili za paradu na Terazijama.
Извињавам се опет на предугом коментару 🙂
По питању власништва државе над електроенергетским предузећима, пошто је Аустрија поменута, подаци се могу видјети на следећим адресама:
Произвођачи: http://de.wikipedia.org/wiki/Liste_%C3%B6sterreichischer_Kraftwerke
Дистрибуција (државни удио, стр. 41):
Click to access EC12_042_MB_gesamt_D.pdf
Односи удјела у предузећима (последња страница):
Click to access Energiestatus%202013.pdf
У АТ држава директно или индиректно држи већи дио енергетског сектора (али помаже и охрабрује приватно инвестирање у складу са државном стратегијом). Интересантно је примјетити да су у многим случајевима и покрајине и градови укључени у власничку структуру директно или индиректно преко својих инвестиционих фондова. Државни удио се манифестује и преко других фондова који су на други начин под државном контролом.
Интересантно је примјетити и да се око 35% потрошене ел. енергије произведе у АТ, остало се углавном увози. Све ове компаније релативно добро стоје, за разлику од неких других сектора са државним удјелом (нпр жељезница).
Један од разлога зашто се енерг. сектор треба посматрати као стратешки и тиме под контролом државе је нпр производња. Данас је енергија значајан саставни дио многих производа, и ако имате јефтину струју, то вам може омогућити конкурентску предност на страним тржиштима.
Ако вам електро сектор држи страни субјект, онда они својим понашањем могу да нанесу штету другим производним областима и управљају државом као са марионетом, Довољно је само да се једном састане Билдерберг група и одлуче како би било корисно да се Србија још мало исциједи и подигну цијене нпр. Фиата или шта се већ извози путем скупље струје, како би се непослушне елите мало казниле.
Друга ствар, правила о карбонској емисији су уведена управо због оваквих ствари, да би се мање развијеним државама смањила могућност убрзаног развоја и како би се лакше држале на узди. Морају да користе скупље изворе енергије или плаћају додатне пенале на CO2, што је практично вид опорезивања производње (или потрошње) од стране богатих и стварање свјетске планске привреде.
– –
Неки дан сам баш наишао на информацију да су све касе (здравствена осигурања) осим бечке позитивне у пословању. То је доминантан вид здравственог осигурања, свака покрајина има своју касу и поред њих има их још неколико нпр за раднике у државној управи и сл.
Све је то под управом и контролом државе, а по том примјеру у области која је често проблематична и подложна политичким утицајима и популистичким акцијама видимо да су успјели да одрже солидне резултате чак и у кризним временима. То нам показује да је могуће да држава успјешно управља односно организује управљање у овим областима. Корупција, јавашлук и неплански приступ присутни као темељ друштвених вриједности (што је код нас случај) једнако наносе немјериву штету друштву, било да се ради о доминантном државном власништву/управи, или приватном.
Ако се вратимо на примјер ЈК, они су развој прво почели са тешком индустријом, челичанама (Posco, 3-4. на свијету), да би касније прешли на бродоградњу (међу првима у свијету), и још касније се проширили на индустрију аутомобила, алата и машина (Hyundai, Daewoo..). Све ове индустрије су међуповезане и развој Hyundai-а тешко да би био могућ без претходног утемељења Posco-а.
Да је ово којим случајем било остављено законима тржишта, благодатне невидљиве руке итд, данас би Корејци вјероватно морали да размишљају у категоријама рестрикција и изненадних blackout-а на нивоу неколико држава, као што то морају становници САД гдје је приватизација електро сектора и жељезнице оставила катастрофалне резултате.
Додатно њихова дјеца не би радила у високотехнолошким гигантима попут Samsung-а и LG-а који држе већину удјела свјетске производње LCD и сличних екрана већ би живот проводила у фабричким халама и оближњим спаваонама као што то раде многи у државама попут Вијетнама, Лаоса итд. Дио производње из ових јадних држава се тренутно измјешта у још јадније државе попут наших.. нпр у Српској се у последње вријеме отварају фабрике обуће/текстила за западноевропска тржишта и то је тренутно код нас доминантан облик страног инвестирања који омладини пружа сјајне перспективе запослења и напредовања, све захваљујући тим мудрим страним и домаћим инвеститорима вођеним невидљивом руком тржишта. Вјероватно можемо очекивати да ће се из ове текстилне и обућарске индустрије невидљивим плановима за 20-30 година развити свемирска и индустрија нанотехнологије на нашим просторима.
Ни Руси ни Немци не призивају атавизам, за разлику од нас, српских примитиваца. Они, штоно рече Пашић – највећи српски тајкун у историји – су Они, а ми смо Ми – волови. Они имају права да баштине своју историју и труд својих предака, ми немамо.
Хвала што сте то разјаснили, остаје ми да се извиним што сам убацио причу о комунизму.
Cayo,
Titoizam ste pomenuli vi, na njemu ja nisam insistirao. Akcenat je bio na modelu drzavnog upravljanja kompanijama sa kakvom ovde imamo iskustva.
Pominjanje Hitlera u vezi nacizma ili gulaga u vezi sovijetske privrede nije ‘imputiranje’ vec cinjenica. Da li je iza ovakvih sistema ostalo nesto i pozitivno – naravno da jeste. To niko ne spori. No, Nemci danas ne prizivaju povratak nacizma, a ni Rusi ne vidim da su ludi za SSSRom.
Ни нацизам се, по тако циничном критеријуму, не би распао да је био добар. Да ли то значи да немачкој привреди, због нацистичких техничких достигнућа, треба да импутирамо Хитлерове идеје? Мислите ли да Немци на то не би реаговали?
Да ли би Руси реаговали када би неко пљувао по руском нуклеарном и по свемирским потенцијалимa, импутирајући комунизам и гулаге?
Моја реакција је на тој линији, а остаје ми да прихватим да сте опоненту случајно подметали титоизам.
Cayo,
Demagogija podrazumeva tehniku kojom bi neko zeleo da vas u nesto ubedi protivno zdravom razumu i na stetu vasih interesa. To radi neko ko ima moc, vlast, a u cilju da sprovede ono sto je naumio. Ja tih ambicija nemam…
Ja ovde iznosim samo svoje misljenje. Ne trudim se da ubedim bilo koga u bilo sta. Po tom, mom skromnom misljenju, samoupravni socijalizam je bio los model upravljanja ekonomijom i drustvom. To sto je iza njega ostala neka trajna vrednost ne menja njegovu sustinu. Mozda je neko tada ziveo bolje, ma kako to bolje bio subjektivan osecaj, ali niko ne moze da tvrdi da je ono bilo slobodno i pravedno drustvo, pa ni da je bilo ekonomski uspesno. Na kraju krajeva, ne bi toliko puta bankrotiralo (unutrasnji bankrot) i na kraju se u krvi raspalo da je taj model bio dobar. Ja ne bih voleo da nam se vrati takav sistem upravljanja preduzecima ili neka modifikacija istog. Ako to neko zeli, od volje mu…
Citat iz jednih danasnjih dnevnih novina:
PREDSEDNIK Samostalnog sindikata u fabrici „Fijat automobili Srbija“ u Kragujevcu Zoran Marković potvrdio je da su radnici šrafcigerima oštetili više od 30 novih vozila „fijat 500 L“, ispisujući poruke nepristojnog sadržaja upućene šefu smene i vlasnicima fabrike. Kao razlozi vandalskog ponašanja navode se revolt radnika što im nije bilo dozvoljeno da koriste pauzu za pušenje, lični sukob radnika sa šefom smene u kojoj se incident dogodio, kao i male plate.
Sa ovakvom radnom snagom tesko napred.
Андреј цитат:
„Моје је мишљење да су те (Титове, прим. Cayo) електране пре последица цивилизацијско-историјског тренутка, диктатуре, репресије, затвореног тржишта него успешног економског модела.“
На страну демагошка замена теза искључујућим изједначавањем демократије и либерализма са „успешним моделом“, али ми се чини да развој и моћ Фолксвагена никоме није толико сметао да га идентификује са нацистима.
О каквој се ту хипокризији ради? Чак ни титоистима није било жао што је краљевина за собом оставила одређене ресурсе.
Очигледна демагогија је на делу.
Za Marka-PG – Situacija u Evropi je dosta šarena i procesi privatizacije su u toku – negde brže, negde sporije. Motivi su najčešće vezani za popunu budžeta prihodima od privatizacije. Zanimljiv je zaključak analize o privatizaciji i liberalizaciji tržišta struje u Nemačkoj koju je radio univerzitet iz Leuvena. Po ovoj analizi, efekti privatizacije i liberalizacije nisu doveli do pada cena struje, niti do koristi za potrošača. Doveli su samo do smanjenja broja zaposlenih u kompanijama i do enormnog rasta profita. U nekim nemačkim gradovima su građani pisali peticije protiv privatizacije državnih energetskih kompanija. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Sada mi je jasnije na sta ste mislili. Na zalost, primera javasluka i neodgovornosti u Srbiji je oduvek previse tako da se lako odluta od teme sledeci i navodeci iste. Bez zelje da dalje usitnjavamo stvari i sirimo temu probacu da sazmem teze i stavove:
1. Moje je misljenje i takodje imate brojne primere za to da nije posao drzave da se bavi energetikom. To, naravno, nije univerzalno pravilo jer kako navodite funkcionise u par razvijenijih zemalja. Vase je misljenje da jeste. (Posao drzave, sa druge strane jeste da se bavi energetskom politikom, a to ne radi.)
2. Razlog zbog cega mislim da to nije dobro resenje za Srbiju je sto smatram a) da su sve pomenute zloupotrebe posledica takvog sistema, b) da takav sistem nikada nije funkcionisao na trzisnim principima, c) da se slavilo kada neko dobije struju u kucu, d) a i da su sva drzavna preduzeca koja se bave energetikom u Srbiji poslednjih par decenija pravilom gubitasi. Vas kontraargument je da su Srbi pod Titom ipak izgradili kakve-takve elektrane i da mi danas trosimo struju iz tih elektrana. Moje je misljenje da su te elektrane pre posledica civilizacijsko-istorijskog trenutka, diktature, represije, zatvorenog trzista nego uspesnog ekonomskog modela. Da bi se izgradile bile su neophodne velike zrtve celokupnog stanovnistva (dakako ne i politicke elite toga vremena), a nemoguce je ustanoviti da li su bile ekonomski opravdane. Stanovnistvo nije imalo opt-out opciju iz one Jugoslavije. Kada se ta opcija pojavila oko milion ljudi je otislo mahom za mrsku nam SR Nemacku…. Ukratko, misljenja sam da taj sistem ne mozemo uzeti za primer dobrog drzavnog upravljanja energetikom. Vase misljenje je izgleda da mozemo.
Sto se puteva tice meni je jasan politicki i makroekonomski aspekt onoga o cemu pisete. Samo se pitam koliko zaista kosta ako uposlite domace firme koje rade lose. Moja observacija je da danas nase kompanije (vecina njih) ne znaju da naprave dobar put. Nekada su znale da rade, danas vise ne toliko dobro. Pre bih prvo probao da ih dovedem na nivo znanja i opreme da su ponovo konkurentni i moderni pa neka onda prave puteve i ovde, a posle i u svetu, pa makar kasnili jos dve godine sa koridorima, nego sto bih ih uposlio sada da naprave los put. Ako su to mogli Hrvati mozemo i mi. To ne radimo.
Sto se monetarne politike tice, mozemo se sloziti da inflaciju prave ‘salabajzeri’. Sada, kada vec decenijama imamo salabajzere koji kreiraju monetarnu i ekonomsku politiku dilema je da li da im damo da 1) kontrolisu i koriste primarnu emisiju za grandiozne nacionalne projekte (tipa kanal od Morave do Soluna) i posrnule gigante (zelezara na primer) ili 2) da moraju da se zaduzuju u inostranstvu uz kakvu-takvu kontrolu kreditora, MMFa i domace javnosti. Niti jedna opcija nije dobra, a gledam sta je manje zlo. Oba smo ova modela vec preziveli jednom ili vise puta. Ne ponovilo se. Mogucnost da oteramo salabajzere nikako da se pruzi.
Citao sam vase ranije blogove o modelima kreditiranja primarnom emisijom. Ni tada se nisam sa istima slagao jer, kako sam shvatao, isti podrazumevaju i strogu kapitalnu kontrolu. Drugim recima jos vecu kontrolu raspolaganja devizama i stednjom koja je i danas, kakva je, po mom misljenju uzasno restriktivna i anahrona.
Ono sa cim se slazem je neophodnost promene matrice. Bojim se da za Srbiju nema brzih i lakih resenja. Ova generacija nece doneti boljitak. Dok se ne promeni moral ljudi ovde, dok ne dodju neki novi mladi ljudi ne verujem da bi i najbolji model dao neki rezultat. Drugog objasnjenja nemam zbog cega se ne sprovode reforme, zbog cega cveta korupcija, zbog cega je pravosudje u haosu, zbog cega se svi guraju u javni sektor, zbog cega je i dalje sramota ukrasti zvaku u prodavnici a nije sramota ukrasti milione iz kompanija i poslati ih u stecaj….
Hvala Vam na ovoj razmeni misljenja.
Izvinite što se ponovo miješam u diskusiju, mislim da je gospodin Katić ovdje sve vrlo detaljno i razumljivo objasnio. Čini mi se da je to sasvim dovoljno za svakog ko želi da shvati. Nego, meni je potrebno par razjašnjenja:
1. Koliko ja znam, sistemi proizvodnje i prenosa električne energije su uglavnom u državnim rukama, svugdje u kontinentalnoj Evropi, zar nije tako? Malo me zbunjuje ovo navođenje primjera ČEZ, kao da je drugačije u Austriji, ili Njemačkoj, ili Slovačkoj, ili Poljskoj, ili… Čini mi se da su jedini izuzetci u kontinentalnoj Evropi Bugarska, Albanija (možda i Kosovo i Makedonija). Da li sam u pravu?
2. Otprilike jednom godišnje vozim auto-putem BG-NS i kvalitet zaista nije na visokom nivou. Vjerovatno najkritičniji dio je most kod Beške. Ali zar upravo taj most ne gradi austrijska Alpina? I meni je van pameti da Srbija takve projekte ostavlja strancima.
Za Andreja – Moram ponovo da se vratim na metod polemike, jer se, čini mi se, stalno ponavlja isti problem. Ponovo ću ilustrovati gde ja vidim problem u Vašoj argumentaciji.
Kada je reč o energetici, Vaš osnovni argument je, citiram „No, posao drzave nije da se bavi energetikom.“ Ako je to univerzalno pravilo, tada su Francuska, Češka, Švedska itd.. u strašnoj, kolosalnoj zabludi. Kada Vam dam primere državnog vlasništva u energetskom sektoru, Vaš argument prelazi na teren antropologije. Da, ali Srbi nisu Englezi, pa otuda za njih ne važe ista pravila kao za ostatak civilizovanog sveta. Kada Vam ukažem da su Srbi, takvi kakvi su, napravili energetski sistem koji funkcioniše, i zahvaljujući kome se dopisujemo, Vaš argument je da su vladali korupcija, nepotizam itd.. i što je najstrašnije, da se struja prodavala po ceni koju država odredi. Na ovaj način nastaje neprekinuti niz sve usitnjenijih argumenata koji idu sve dalje i dalje od osnove teze. Na mesto jedne teze koja je predmet polemike, dolazi niz drugih teza.
Zato Vas vraćam na Vaš početni argument – „No, posao drzave nije da se bavi energetikom.“ Grešite, posao države je, kako nas uče i domaća i tuđa iskustva, da se bave i energetikom. (Videti moj stari tekst iz 2005. godine u kome sam pokrio upravo ovu temu https://nkatic.wordpress.com/2005/09/28/varljivi-aksiomi-tranzicije-politika/).
Kada su putevi u pitanju, Vaš argument glasi „Predjete granicu autoputem u Hrvatsku, kao da ste preskocili 30 godina tehnoloskog razvoja. Ja zelim onakve puteve, pa ko zna da ih napravi neka ih pravi“. Strašno grešite, jer Vaše ili bilo čije privatne želje ne mogu biti ekonomska politika. Sve, ali baš sve na svetu ima boljeg proizvođača nego što ga ima Srbija (ne računam ajvar, ili čvarke npr.). Na bazi Vaše logike i želje, Srbija ne bi trebalo da pravi bilo šta. I ne samo Srbija, već i ogroman deo sveta. Ali ako se ništa ne pravi, onda razvoja nema. Nije važno samo kuda ide novac poreskih obveznika, već imate li poreskih obveznika uopšte. Kada Vam drugi rade, ili kupujete tuđe robe, tada urođenici ne rade, tada broj poreskih obveznik stalno pada, kako primer Srbije jasno pokazuje. To u pravilu završava tako što su izlozi puni, ali su džepovi prazni. To je daleko veći problem od problema kvaliteta puta.
Što se monetarne politike tiče, ponoviću, ona je mnogo složenije no što se Vama čini. Skratiću argumentaciju empirijom. Srbija je danas zaduženija nego ikada u svojoj istoriji, i propalija nego ikada. Sve se ovo događa u ambijentu „racionalnog“ finansijskog tržišta – strane banke, ino zaduživanje, supervizija MMF-a. Pri tome, pozajmljeni novac je nestao, neostavljajući za sobom ni trag ni vrednosti. Oni koji Srbiji novac pozajmljuju to kao da nisu primetili i nastavljaju da ga daju. Finansijski svet funkcioniše drugačije no što je to u Vašem konstruktu, kao što je SEK-a jasno pokazala. Ponoviću još jednom isti argument – visoku inflaciju kreiraju šalabajzeri, bez obzira da li to rade štampanjem novca, ili inozaduživanjem.
Hvala na komentaru.
Za gospodina Katica,
Cini mi se da nam je sum u komunikacijama veliki. Da probam makar deo da pojasnim.
„Kada govorite o EPS-u, Vi prenebregavate 50-tak godina uspešne istorije i fokusirate se na period besprimernog propadanja državnih preduzeća.“
Ne prenebregavam. Kakav je bio poslovni model tokom 50 godina ‘uspesne istorije’? Drzava mi sagradi elektrane, drzava mi da rudna bogatstva, a onda ja sedim, pravim struju i to prodajem po ceni koju drzava odredi. Uvek sam na „pozitivnoj nuli“, plate drzavnih namesetnika u tim preduzecima izuzetno lepe, debele veze da se zaposlite, korupcija, negativna selekcija, investicije nikakve, kada prodje period amortizacije opet drzava finansira rekonstrukciju, a na struju se cekalo godinama. I dan danas investitori sami menjaju trafo stanice, dovlace kablove i ostalo da bi obezbedili struju u objektima koje grade, a EPS im to posle samo preuzme uz ogromne prikljucne takse – nastavak onog modela. O finansiranju svega ovoga ne treba trositi reci. Niti je bilo transparentno, niti je tada iko smeo da pita koliko neka investicija kosta kada je Tito rekao da se ima graditi.
“ i fokusirate se na period besprimernog propadanja državnih preduzeća. Ovaj loš period tako postaje model na bazi koga sudite o neophodnosti privatizacije elektroprivrede. Kada Vas podsetim da privatni ulagači neće da investiraju u kapitalne energetske objekte, sem ako im se bagatelno ne proda ceo već izgrađeni sistem, Vi se napravite da to niste pročitali. “
Nisam nigde pominjao neophodnost prodaje elektroprivrede – pogotovo ne bagatelno, a ni preko noci. Niti sam se napravio da to nisam procitao. Naprotiv. Samo sam rekao da drzava nema sta da trazi u investicijama u energetiku. Ne treba drzava da pravi EPSu elektrane, niti da garantuje za EPSove kredite. Sa druge strane – rekao sam da mislim da privatni kapital nece da ulaze u izgradnju novih energetskih objekata ne zbog toga sto nece niko da im bagatelno proda postojece, vec iz prostog razloga sto im se to ne isplati. Kao da ste preskocili pasus u kome sam to naveo. Ono sto drzava treba da uradi je da napravi sistem u kome ce se isplatiti praviti nove elektrane i proizvoditi elektricna energija uz profit.
„Isti argument koji ste upotrebili za EPS, ponovili ste i za građevinarstvo, pa ste ekscese jednog bolesnog perioda proglasili za normu“
Bolesni period koji traje preko dvadeset godina na zalost postane norma. Nisam a priori protiv eliminacije svega domaceg – ni Alpine-a se nije pokazala dobrom, cak naprotiv (njima bih zabranio bilo kakvu aktivnost u Srbiji), samo vidim da ono sto se danas gradi je skupo, lose i predugo traje. Predjete granicu autoputem u Hrvatsku, kao da ste preskocili 30 godina tehnoloskog razvoja. Ja zelim onakve puteve, pa ko zna da ih napravi neka ih pravi. Ako je to domaca firma jos bolje. Ako nije, onda imate politicku dilemu – socijalni mir ili kvalitet za novac poreskih obveznika.
„Zapad ne stimuliše proizvodnju zdrave hrane, već stimuliše proizvodnju hrane.“
Ako gledate samo sistem subvencija – u pravu ste. Ako gledate celokupan sistem ekoloskih propisa i kontrole kvaliteta hrane, onda je tu prica drugacija. Sta se dogodilo u Engleskoj kada su pronasli konjsko meso u onim preradjevinama nedavno? Kako je reagovala drzava? A kako je reagovala Srbija kada je pronadjen prekomerni aflatoksin u mleku?
„Da li biste mi objasnili, u svetlu Vašeg argumenta, kakva je razlika između finansiranja investicije primarnom emisijom, u odnosu na finansiranje kreditom iz inostranstva?“
U svetlu same moje recenice koju ste citirali – razlika ne postoji. Razlika postoji u domenu realnog zivota i kako ti modeli funkcionisu u praksi, pogotovo oko onoga sto smatrate „investicijom“. Konkretnije:
Kredit iz inostranstva mora neko da vam da. Taj izvor nije neogranicen da biste finansirali puteve koji ne vode nigde i kompanije koje ne proizvode nista. Cena tog kredita postaje sve visa ako ste se pokazali kao neodgovorni u trosenjima prethodnih – kako vam kreditni rejting pada (odnosno pretpostavljena mogucnost da taj kredit i vratite). Na postojece kredite placate kamate. Ako na kraju ipak bankrotirate, stradaju strani poverioci, a vi ste par godina van finansijskih trzista.
Sa druge strane – „stamparska masina“ je samo vasa. Ne postoje kocnice, mehanizmi kontrole trosenja, sve je u rukama politicara. Ako bankrotirate, strada vase stanovnistvo opstim padom zivotnog standarda i dolazi do krize koja kod nas traje vec 20ak godina. Pri tom strada stednja, penzioni i drugi fondovi, i opsti odnos gradjana prema sopstvenoj drzavi. Nagradite duznike, kaznjavate stedljive i odgovorne. Cena ovakvog kredita ne prati rizik povracaja, cak je takav novac jeftiniji sto je drzava u jadnijem stanju i povracaj manje verovatan. Imali smo vec sve ovo i tokom 50ak godina ‘uspesnog poslovanja’ socijalistickih giganata. I tada su bile neke ‘stare’ i ‘nove’ hiljade, stedelo se u markama i dolarima… Po prvi put je ljudima ovde postalo jasno da im kredite za stan nece izbrisati inflacija, vec da ce morati zaista i da ih vrate….
Puno tema pokrivamo od jednom pa su ovakvi postovi zaista dugi…
Hvala vam na odgovorima.
Marko-PG
Prvo vama – kraci je odgovor :-). CEZ je drzavna firma i posluje uspesno. Njega ljudi u Srbiji obicno uzimaju kao primer kada govore o tome da ako je energetska kompanija u drzavnim rukama nije nuzno da posluje katastrofalno kao EPS. CEZ je za Cesku dobar. Kako je Albancima i Bugarima je drugo pitanje.
Nisam razumio zaključak oko kompanije ČEZ. Kao što je poznato, ČEZ je većinski vlasnik u elektroprivredama Albanije i Bugarske. Posljedice ove privatizacije su veoma teške u obije zemlje. Mislim da će i Bugarska i Albanija uskoro biti prinuđene da nacionalizuju svoje (t.j. ČEZove) energetske kompanije.
Koliko sam shvatio, Andrej predlaže da ČEZ i dalje upravlja ovim kompanijama i da ljudi plaćaju „tržišnu“ cijenu struje, a da onih 60% stanovništva koji to ne mogu priuštiti, žive bez struje?
Za Andreja – Smislena polemika podrazumeva neka osnovna pravila, a jedno od njih je logička konzistentnost argumenata. Ilustrovaću primerom. Kada govorite o EPS-u, Vi prenebregavate 50-tak godina uspešne istorije i fokusirate se na period besprimernog propadanja državnih preduzeća. Ovaj loš period tako postaje model na bazi koga sudite o neophodnosti privatizacije elektroprivrede. Kada Vas podsetim da privatni ulagači neće da investiraju u kapitalne energetske objekte, sem ako im se bagatelno ne proda ceo već izgrađeni sistem, Vi se napravite da to niste pročitali. Pašićeva paralela sa engleskim policajcima, ili sa Gledstonom („kakvi ste vi Englezi, takav sam ja Gledston“) je loš primer za elektroprivredu. EPS je dugo bila solidno preduzeće, iako Srbi nisu bili Englezi.
Isti argument koji ste upotrebili za EPS, ponovili ste i za građevinarstvo, pa ste ekscese jednog bolesnog perioda proglasili za normu. Pri tome niste primetili da su tom ekscesnom periodu kumovala i strana građevinska preduzeća i izvanredno se uklopila u skandalozni ambijent. Nema nikakve razlike u nepočinstvima koja čine domaća preduzeća i onih koja čine stranci. Razlika je što domaće mangupe možete hapsiti, a strane ne.
Zapad ne stimuliše proizvodnju zdrave hrane, već stimuliše proizvodnju hrane. Veoma mali broj ljudi na zapadu sebi može priuštiti zdravu hranu. Preskupa je. Besmisleno je da o tome polemišemo.
Što se monetarne politike tiče, uz dužno poštovanje, mislim da je bolje da o tome ne polemišemo. Ne možete pokušavati da polemišete koristeći par „opštih mesta“ a oglušivati se na detaljnu argumentaciju koju sam izneo u velikom broju tekstova. Ilustrovaću Vam ponovo primerom. Kada kažete: „Kreditiranje projekata primarnom emisijom utice na inflaciju u meri u kojoj se vrednost realizovanih projekata razlikuje od buduce vrednosti sada kreiranog novca kojim to placate….“ Da li biste mi objasnili, u svetlu Vašeg argumenta, kakva je razlika između finansiranja investicije primarnom emisijom, u odnosu na finansiranje kreditom iz inostranstva? Monetarna politika je daleko, daleko složenija no što Vama izgleda. (Videti npr. https://nkatic.wordpress.com/2012/02/17/beznade-bespuce-i-moguci-izlaz/).
Konačno, i možda najvažnije. Problem potpunog stručnog i etičkog potonuća Srbije se ne može rešiti tako što se strancima daje sve. I kada se sve da, proda i pokloni, ostaje se sa istim ljudima i istom socijalnom, političkom i ekonomskom matricom. Tu spasa nema. Spas je moguć samo promenom matrice. (Npr. https://nkatic.wordpress.com/2010/04/21/ono-sto-i-vrapci-znaju/). Ili će se matrica promeniti, ili će se propadanje nastaviti u beskonačnost. Privatizacije državnih preduzeća i dolazak stranaca to neće zaustaviti.
Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Hvala vam na odgovorima. Ne verujem da cemo se sloziti, no to nije ni bitno.
Postoji jedna anegdota, parafraziram, od pre rata, kada se u parlamentu povela rasprava o tome zasto srpski panduri mogu da ispendrece gradjane dok engleski bobiji to ne mogu. Pasic je kazu odgovorio da kada Srbi budu kao Englezi da ce tada i nasi panduri da budu kao engleski.
Toliko o tome da nasa drzavna elektroprivreda moze da bude kao francuska. Videli smo kako se vodila Kolubara, bese su proslog direktora EPSa uhvatili sa 60ak stanova na imenima blize familije ako me secanje ne vara, itd… Kako to privatni kapital zeli da pravi elektrane bilo gde u svetu, a u Srbiji eto ne zeli? Privatni kapital nije zainteresovan da pravi elektrane ako se to ne isplati. Sa ovom cenom struje i zakonskim i podzakonskim aktima to jeste istina. Sa druge strane i pored svega postoje brojni zainteresovani za vetro parkove, mini hidro elektrane, ali im ova drzava trazi neverovatne dozvole i studije a EES ne zna kako da ih prikljuci na sistem. Vidimo i kako ova drzava upravlja Srbija-gasom, Juznim tokom i da ne nabrajamo dalje.
Sto se gradjevinara tice slazem se da su nekad bili respektibilna grana. Bojim se da su danas tehnoloski zaostali – to cisto posmatrajuci novoizgradjene zgrade, puteve i slicno. Kako inace objasniti da su nam objekti i infrastruktura od pre cetrdesetak godina kvalitetniji od ovih koje nase kompanije danas grade? Kako objasniti da se svaka organizovana kriminalna grupa pocela baviti putarskim poslovima? Kako objasniti da se Mrka & Velja tuku oko toga ko ce da vodi ove sektore? Filantropijom? Zeljom za opstim dobrom i lepsom Srbijom? Sumnjam. Da se znanje stice i radom – to niko ne spori. No, to nije obavezno tacno. Mozete takodje i ceo zivot raditi nesto i nista ne nauciti. Ako ne postoji zelja, motiv, borba sa konkurencijom, ne postoji potreba… To je takodje bazna cinjenica. Termodinamika, rekao bih.
Mleko i jabuke sam pomenuo kao najsveziji primer dezorijentisanosti grane kada njome hoce da upravlja drzava a ne zna sta joj je cilj. Mozete vi nesto proglasiti strateskom granom, ali ako nemate planove, ciljeve, ljude, mehanizme, dzaba sve… Evropa potencira ekologiju, zdravu hranu, zdrav zivot i to hoce da subvencionise, pored strateskog cilja da obezbedi domace izvore prehrane stanovnistva. Ne potencira ni jeftinu hranu, ni mnogo hrane ‘za izvoz’, vec zdravu i kvalitetnu hranu. Srbija samo prica o tome koliko se hrane izveze, subvencije se dele bez plana i cilja. Da li hocemo da subvencionisemo proizvodnju hrane koju posle izvozimo po svetskim cenama? Time subvencionisemo strane potrosace. Ili hocemo da proizvodimo zdravu hranu i podignemo kvalitet zivota ljudi ovde? Mi nemamo odgovor na ovo jednostavno pitanje a vec decenijama vicemo da je poljoprivreda nasa strateska grana.
Sto se devizne stednje tice ja se ne slazem da visoke kamate na orocene depozite nisu primaran razlog zbog cega nasi drzavljani drze novac u nasim bankama. Vecina uloga je inace orocena na godinu i vise dana tako da se po novac ne ide svaki cas. Kamate na stednju po vidjenju su vec i sada mizerne.
Kreditiranje projekata primarnom emisijom utice na inflaciju u meri u kojoj se vrednost realizovanih projekata razlikuje od buduce vrednosti sada kreiranog novca kojim to placate. U osnovi je ideja da ce danas stvoreni novac imati pokrice u ubuduce realizovanom projektu kojim ga placate. Ne postoji ovde ekonomski alhemizam. Ako je ta razlika pozitivna – deflatorna – za takve projekte je obicno zainteresovan i privatni kapital jer donosi profit. Ako je negativna – onda se razlika nadomescuje inflatornim oporezivanjem celokupnog stanovnistva, a to obicno najvise osete najsiromasniji. SFRJ je bila zatvoreno drustvo, neslobodno drustvo, sa tenkovima i minskim poljima na granicama – ja ne bih komentarisao zasto je tamo nesto funkcionisalo.
Hvala na odgovorima – nesto su mi ovog puta duzi komentari….
Za Andreja – Posao države je da se bavi onim čime mora, ali i onim što drugi neće.
1. Francuska elektroprivreda je u većinskom državnom vlasništu i jedna je od najboljih na svetu. Srbija troši struju iz izvora koje je napravila država Jugoslavija i taj sistem je funkcionisao sasvim dobro, iako nije uvek išao u korak sa tempom industrijalizacije. Privatni kapital nema interesa da pravi velike elektrane, sem ako im Srbija ne proda i postojeće za par evra. Treba li Srbija da ostane bez struje čekajući privatni kapital?
2. Sve što u Srbiji postoji, s izuzetkom npr. Pančevačkog mosta, gradile su domaće kompanije, kao što su gradile i ogroman broj objekata širom sveta. Znanje se takođe stiče građenjenjem, ne samo učenjem iz knjiga. Što više gradite, sve bolje gradite. Ovo su bazne, notorne činjenice i o tome ne možemo polemisati.
4. Ja nisam pisao o tome kako se prskaju jabuke, a nisam se bavio ni kvalitetom mleka. Sve razvijene države u Evropi agresivno subvencionišu proizvodnju hrane i smatraju je strateškom granom. Ovo su bazne i notorne činjenice, o tome ne možemo polemisati.
5. Država ima dovoljno zemljišta koje može da raspodeli, ako želi. Da li ima zainteresovanih? Ne znam. Ne vidim zašto se ne bi pokušalo sa tim.
6. U okolnim zemljama su kamate takođe oko nule i novac neće nigde otići, jer je skupo i komplikovano ići po novac svaki čas. Ovo pogotovo važi za ogroman broj malih ulagača. Uostalom, problem devizne štednje je daleko, daleko složeniji no što se Vama čini. Videti tekst https://nkatic.wordpress.com/2011/10/28/opasna-devizna-stednja-ili-zasto-je-guverner-u-pravu/.
7. Iskustva su različita. Upotrebom primarne emisije se decenijama izgrađivala Jugoslavija, kao i cela Istočna Evropa. Danas nema primarne emisije, država je katastrofalno zadužena, gotovo da ništa nije izgrađeno, sve funkcioniše na evro principu, a inflacija je i dalje visoka. Ne kreira inflaciju primarna emisija, već je kreiraju monetarni šalabajzeri. I ovaj problem je daleko, daleko složeniji no što se Vama čini. Videti tekst https://nkatic.wordpress.com/2012/02/29/bauk-primarne-emisije-i-ugodno-inozaduzivanje/.
Hvala na komentaru.
Vrlo interesantan blog. Meni je malo cudno sto je vecina komentatora ovde odmah povukla paralelu sa Srbijom i pocela da masta o vojnom pucu.
Bilo bi interesantno da napisete blog o tome kako se razvila SAD od revolucije pa do recimo Prvog svetskog rata. Voleo bih da vidim koliko bi se ljudi prepoznalo u tom modelu.
Sto se vasih predloga tice, ja iste ne bih podrzao, a evo i zbog cega:
1. Држава би требало да кроз инвестиције у енергетику и инфраструктуру директно утиче на привредни раст.
Za infrastrukturu se slazem. No, posao drzave nije da se bavi energetikom. Videli smo na primeru Kolubare, NISa pre privatizacije, Elektroprivrede danas kako to izgleda u praksi. Neko ce pomenuti CEZ, kao sto i RTS pominje BBC, ali daleko smo mi od tih standarda.
2. У том контексту, нелогично је да кинеске или аустријске фирме нпр. граде мостове, или путеве, да се концесије за мини електране дају странцима,
Na prvi pogled jeste nelogicno samo sto se ja pitam da li je u Srbiji preostala neka kompanija koja zna da napravi savremeni most, put, mini elektranu. Posmatram nove autoputeve u Srbiij i u recimo Hrvatskoj i ubedjen sam, mozda gresim, da nase kompanije ne znaju da naprave puteve tog kvaliteta kakvi su u Hrvatskoj. Tada je veliko pitanje da li je drzavi vaznije da uposli domacu privredu koju je vreme i trziste pregazilo ili da napravi kvalitetnu infrastrukturu. Kvalitetnij je put Beograd-Nis, gradjen za vreme Tita od puta Beograd-Novi Sad gradjen pre par godina.
3. да цена струје буде бесмислено јефтина и да се толерише неплаћање.
Sa ovim se slazem. Zbog toga drzavi nije mesto u ovom poslu jer preko njega hoce da vodi socijalnu politiku i da stice popularnost.
4. Држава би требало да јефтиним кредитима и пореским олакшицима стимулише прозиводњу хране и домаћу индустрију коју је назначила као стратешку.
Proizvodnju kvalitetne hrane ili kolicine hrane? Ko to odredjuje? Uz sve subvencije mi danas pijemo otrovno mleko dok neotrovno izvozimo. Prskamo kao sumanuti, posle nam te jabuke vrate a kombinati ih velikodusno poklone obdanistima (Novi Sad).
5. Државно земљиште би се требало дати свакоме ко нема земљу, а бавио би се пољопривредом.
Odakle drzavi zemljiste? Od oko 350000 hektara koje drzava daje u zakup (znaci realno obradivo, ne gruntovno obradivo), drzava treba da vrati oko 300000 hektara pravim vlasnicima. I tu se sada sprovode majmunarije kako da se izbegne ova obaveza.
6. У том сценарију нема кеш кредита, а камате на депозите грађана би морали бити око нуле. Итд..
I ode sva stednja u okolne zemlje, a devizna rezerva se posledicno svede na polovinu sadasnje.
7. Проблем је што за то морате имати домаће банке и развојну банку кроз коју би се усмеравали јефтини кредити из примарне емисије.
Inflatorno kreditiranje najvise pogadja najsiromasnije slojeve drustva. U zemlji gde se sve racuna u evrima, dok je dinar obracunsko/knjigovodstveno sredstvo bojim se da bi ovo samo pojacalo sivu zonu, ponovo otvorilo crno devizno trziste i za neko vreme dovelo do dopisivanja nula na novcanicama. Vidjeno vec mnogo puta u poslednjih cetrdesetak godina….
Za Marka-PG – Kipar, Singapur ili Hong Kong na primer, su specijalni slučajevi i njihova istorija nije relevantna za većinu država u razvoju. Kipar je napravio vrlo malo grešaka. Da nije bilo grčke krize, da deponenti banka nisu bili ruski građani i firme, da EU nije ciljano odstrelila Kipar, njihove greške gotovo da se ne bi ni videle. Kipar je odlično koncipirao svoju ekonomsku politiku, sjajno iskoristio propast Libana i istočnoevropsku tranziciju i decenijama nije pravio krupne greške. Hvala na komentaru.
za Nebojšu Katića,
Hvala na odgovoru. Slažem se sa modelom ekonomskog razvoja za koji se zalažete. Ja vjerujem da ekonomija i politika imaju precizne zakone, skoro kao fizika. Posebno je pitanje zašto su ti zakoni do danas ostali neotkriveni/skriveni. Postoje periodi kada je ekonomski rast nemoguć ili kada je demokratija neodrživa i to ne zavisi od konkretnog lidera ili stranke na vlasti. To je kao da se borite protiv gravitacije.
S druge strane, stvari treba sagledavati sa filozofskom distancom. To je život, tu nema idealnih rješenja, svaka odluka ima svoju cijenu. Recimo, Kipar se u posljednjih 30 godina razvijao suprotno modelu koji vi predlažete i sada je došlo vrijeme da to (debelo) plati. No, ja bih i dalje rekao da su oni prije 40 godina napravili dobar izbor.
Zanimljiv je ovaj južnokorejski slučaj, ali istorija nas uči (ako nas išta uči) da su dobronamerni diktatori veoma, veoma, veoma retki. Naime, još je Aristotel u svojoj Politici, pišući o najboljem državnom uređenju (vać u tadašnjim demokratijama, iako su polisi bili mali u odnosu na broj stanovnika današnjih država, demokratije su bile haotične i nisu imale dug rok trajanja), rekao da bi najbolje bilo imati jednog vladara, koji je mudar, dobar i pravedan. Ali, kaže Aristotel, na žalost, takav nikad nije na raspolaganju.
Aristotel je bio svestan i iskustva svog učitelja Platona, koji nije imao baš mnogo uspeha u primeni svojih političkih teorija. Platon je, naime, smatrao da bi najbolje bilo da državu vode filozofi. Pod pojmom filozofa podrazumevao je ljude koji su zainteresovani za znanje, koje ne zanimaju posebno ni materijalna dobra ni vlast, ali koji zahvaljujući svojoj težnji ka znanju imaju visoko razvijenu savest. Dakle, filozofi bi bili najbolji vladari jer ih vlast ne zanima, ali su dovoljno mudri i savesni te će je obavljati najbolje što umeju (a pošto su oni najmudriji u državi, niko drugi to ne bi bolje radio) i pri tome će jedva čekati da se period njihove vladavine završi i da mogu da se posvete svojoj omiljenoj aktivnosti – učenju. Međutim, pošto filozofi nisu zainteresovani za vlast, niti bi, u slučaju da neki filozof i reši da vlada, narod izabrao takvog čoveka na nekim izborima, Platon, da ne bi bio optužen da samo teoretiše, a i ne pokušava da svoju teoriju ostvari, modifikuje svoju teoriju: ako već ne možemo da na vlast dovedemo najmudrije i najpravednije, hajde da one koji su već na vlasti, a pokazuju volju da se menjaju, pretvorimo u filozofe tako što ćemo ih obrazovati, tj. učiti ih mudrosti i pravednosti. On mudro zaključuje da bi svoje ideje trebalo da počne da ostvaruje u najbogatijem tadašnjem društvu, polisu Sirakuzi, u kome vlada čuveni tiranin Dionizije stariji. Ovaj deo priče završava tako što veliki filozof biva prodan u roblje. Uprkos tom žalosnom iskustvu, Platon još dva puta putuje u Sirakuzu sa istim ciljem, poslednji put već u dubokoj starosti. Dionizije stariji bio je okoreli tiranin, ali njega nasleđuje sin, Dionizije mlađi, koji sam poziva Platona da ponovo dođe u Sirakuzu i bude mu učitelj. Rezultati su bili jednako žalosni.
I još nešto, i Platon i Aristotel smatrali su da mladi ljudi (mlađi od 50 godina), zbog nedostaka iskustva nisu zreli da budu birani na upravljačke položaje u državama.
Za Marka-PG – Da li je, i koliko je udar iz 1903. godine doprineo usponu Srbije, teško je reći. Ono što je nesporno, naneo je svojom brutalnošću nemerljive i dugoročne štete Srbiji. Lično ne spadam u Apisove poštovaoce.
Smisao mog teksta nije u zalaganju za državne udare, ili diktature. U komentarima na ovaj tekst sam to pokušao da objasnim. Zalažem se za samostalni, strateški usmeravan i podstican razvoj koji bazira na domaćim resursima, domaćoj štednji, domaćim preduzetnicima. Od stranaca je pre svega potrebna tehnologija. Svi drugi modeli rasta vode, u najboljem slučaju, u klopku srednje razvijenosti (https://nkatic.wordpress.com/2012/04/24/strane-investicije-i-klopka-srednje-razvijenosti/). Hvala na komentaru.
za Bojana,
Ja ne mislim da Korejanci potcjenjuju druge narode, oni prosto nisu spremni da potpuno prihvate strance. U pravu si za njihove nacionalne traume. Uz to, treba imati u vidu da je Koreja u nekom smislu suprotna od Balkana. Dok je Balkan uvijek bio na putu svim mogućim narodima i osvajačima, korejsko poluostrvo nikom nije bilo na putu. Zato je Koreja i danas vrlo etnički homogena i tamo nema ni manjina, ni stranaca (ako ne računamo malobrojne turiste i okupacione vojnike). Oni drže distancu u odnosu na strance, i ne vjeruju da bi se neko mogao asimilirati u njihovoj zemlji. Sve ovo postaje posebno vidljivo ako se ode iz Seula.
Oni su tradicionalno imali neku doktrinu izolacionizma i nacionalizma (zaboravio sam ime), koja je u mnogome oblikovala zvaničnu ideologiju u Sjevernoj Koreji.
Ja ne znam baš dobro istoriju Srbije, ali se iz udžbenika istorije sjećam da je 1903. izvršen surov puč, uz učešće nekih oficira, nakon čega je sve u zemlji navodno krenulo po dobru. Da li je to stvarno bilo tako? I, ako jeste, da li je ovaj napredak bio posljedica puča ili je slučajno došao neposredno nakon istog?
Komentar u kome sam postavio pitanje ciljeva ne samo vodje vec i ciljeva i motiva sledbenika, a nakon toga i komentar o Kinezima koji rade u nasoj firmi sam ostavio iz vise razloga. Sam pokusaj bilo kakve implementacije bilo kakvih mera primenjenih u JK kod nas je nemoguce. Spominjuci vec jednom davno kompaniju u kojoj radim na ovom blogu kao i situaciju da su nasima ljudima date odresene ruke da upravljaju tudjim kapitalom ( veoma velikim ) nisam spomenuo da smo uspeli da stvorimo malu Srbiju u africkoj drzavi, da nase osobine ( inat, ko je veci sef, ko vise zna, podmetanje…) su isplivale. Uspeli smo cak i od Filipinaca da napravimo neradnike, a za Kineze cu da kazem da je jedan moj kolega prokomentarisao da ce posle nase “terapije” biti neupotrebljivi u Kini Tajkuni, politicari su slika i prilika nas samih. To smo mi.
Za Marina – Ne znam za taj slučaj, ali je sasvim moguće. Kinezi su i ranije, sve do sankcija, radili za naša građevinska preduzeća na trećim tržištima. Verovatno imaju višak kapaciteta i upošljavaju ga gde god ima projekata, bez obzira da li su nosioci posla ili ne. Hvala na komentaru.
Za Tin Soldier – Svako u tekstu nalazi ono što želi da nađe i interpretira ga kako mu odgovara. Nažalost, uz tekst ne mogu davati i njegovo tumačenje, ili uputstvo za čitanje. Hvala.
Znači preporučene korejske ljute trave tipa, general, hapšenje, državni udar, vojna hunta, socijalno čišćenje(?), konfiskacija, tvrdi nacionalista, rezultirali su fantastičnim uspehom. Sve pomenuto je isprobano i u Srbiji i to ne jednom, rezultat je ništa manje fantastičan neuspeh. Mogli bi možda da nam predložite neku light varijantu, barem dok se malo ne oporavimo od prethodnih (ambicioznijih) pokušaja. Znam ih dosta koji ne bi imali ništa protiv, recimo, Bermude ili Barbadosa, makar na čelu hunte bio i pukovnik…
Ovde je vojni puč nemoguća opcija zato što smo mi sada pacifikovane kolonije. Za nas je predviđena demokratija.
A i bije nas maler od tih udara i revolucija. Uvek nas neko drugi reorganizuje.
Za gosn Katica,
Kako komentarisete da China Shandong u jednoj africkoj zemlji rade za nas, tj za jednog coveka..
За Бојана – Мало је простора у рубрици коментари за дуг одговор, па ћу само набацати и поновити пар идеја. О свему сам већ одавно писао. Држава би требало да кроз инвестиције у енергетику и инфраструктуру директно утиче на привредни раст. У том контексту, нелогично је да кинеске или аустријске фирме нпр. граде мостове, или путеве, да се концесије за мини електране дају странцима, да цена струје буде бесмислено јефтина и да се толерише неплаћање. Држава би требало да јефтиним кредитима и пореским олакшицима стимулише прозиводњу хране и домаћу индустрију коју је назначила као стратешку. Државно земљиште би се требало дати свакоме ко нема земљу, а бавио би се пољопривредом. И овде би се могли дати јефтини кредити и стручна помоћ за отпочињање пољопривредне производње. Ово би значило да динар пада, а са њим и увоз робе широке потрошње. Девизе би се тако уштеделе за увоз инвестиционих добара. У том сценарију нема кеш кредита, а камате на депозите грађана би морали бити око нуле. Итд.. Проблем је што за то морате имати домаће банке и развојну банку кроз коју би се усмеравали јефтини кредити из примарне емисије. Ту нема простора за „независну централну банку“, и мора постојати дневна синхронизација између НБС и Министраства финансије. Потребно је и министарство за планирање и стратешки развој, потребна је сурова професионализација администрације, итд.. Колико је све ово реално у домаћем контексту, просудите сами. Хвала на коментару.
Gospodine Katiću,
nisam ni ja ljubitelj državnih udara, ali kao što sam već rekao „nije važno da li je mačka crna ili bela, već da li lovi miševe“. Dva su osnovna razloga zbog kojih je nemoguće da se stvori konsenzus o neophodnim promenama kako među političkom elitom, tako i među javnim mnjenjem
Prvi i osnovni je strahovito odsustvo pojma države i državnosti kao kolektiviteta čiji je cilj unapređenje pojedinačnog života svakog od nas.Ova pojava dolazi od loših iskustava građanstva u kontaktu sa državom u poslednjih 20 godina: opljačkana devizna štednja, piramidalne banke, ratovi, pljačkaška privatizacija itd . . . Zbog svega ovoga većina građana državu doživljava kao lopova od koga nije sramota krasti. U vezi sa ovim je i promenjena socijalna i obrazovna struktura Srbije.Ako je emigraciju devedesetih karakterisala raznolikost, emigracija u 21.veku je u velikom procentu visokoobrazovana.
Drugi razlog je u samoj biti demokratije, pogotovo tranzicione demokratije.U većini evroatlantskih demokratija, ogroman je jaz između biračke baze i njihovih parlamentarnih predstavnika.U većini slučajeva poslanici, kongresmeni i predsednici se više osećaju obaveznim prema finansijerima kampanje(korporacije, banke . . .) nego prema biračima.Od ovog modela ne odudaraju ni srpski političari, uz bitnu razliku da za razliku od svojih zapadnih kolega, srpski ne vode računa ni o dobrobiti države kao kolektiviteta.Stalnu u grču od vanrednih izbora, oni se ni u drugoj ili trećoj godini mandata ne usuđuju da učine neophodne, hrabre i nepopularne mere.Sve se svodi na populizam, praćenje rejtinga i vaganje koji je najbolji momenat da se raspišu izbori.
Zbog svega ovoga jedini način da se sprovedu neophodne reforme je primena gole sile i adekvatna podrška neke od (ili viiše njih) velikih sila .
Ali zašto bi bilo ko od naših političara pokušavao da se bavi tako teškim i opasnim poslom? Mnogo je lakše i po sebe bolje izvršavati naloge sa Zapada, možda ćeš neki mandat morati da se strpiš u opoziciji, ali ćeš se ubrzo vratiti na vlast . Opasnost od pobune unutar države ne postoji: svi ratovi i protesti devedesetih su ubili kolektivni agresivni potencijal (ili se transformisao u individualni, koji sve češće osvane u crnim hronikama), negativni prirodni priraštaj i demografsko starenje stanovništva smanjuju šanse za nove pobune kao i vizna liberalizacija koja je oslobodila put nezadovoljnom visokoobrazovanom stanovništvu.
Ja se u privatnom životu više i ne usuđujem da komentarišem društvene i političke događaje jer sam u velikoj manjini, jednostavno, nemam sa kim ni da sukobim argumente.Osim, naravno, na ovom blogu.
Za Perica,
A ko ih da ih edukuje? Secam se jednog profesora koji se cesto pojavljuje sa raznim tezama o oporavku Srbije, cak je i predsednik nekih udruzenja( udruzenje ekonomista Srbije ), clan upravnih odbora… Na ispitu se desavalo da neko nehoticno prodje iza njegove katedre( mala ucionica na ekof fakultetu) nakok toga su svi bili obrani na ispitu(urota). A takav je dobar deo tih akademskih „strucnjaka“
Izgleda je tacno da su tajkuni moguci nosioci buduceg razvoja. Verovatno jedan broj njih koji zele da se menjaju. Mozda bi pomogla ucena tajkuna. Ali bi mozda dobra ideja da se isti edukuju od strane odabrane grupe vrhunski obrazovanih i civilizovanih ljudi iz domace i strane elite. Produzeno obrazovanje moze da cini cuda. Njih ce naslediti njihova deca. Kljuc je da ta nova generacija bude dobro obrazovana, kao i da zeli da ostavi neki trag u svojoj zemlji. Imali smo to pre stotinak godina, kada su iz Evrope dolazile obrazovane druge i trece generacije potomaka srskih trgovaca koji su nosili fesove. Ipak mislim da ce domaci tajkuni biti zamenjeni stranim igracima i taj je proces u toku. A njihova deca ce se zadovoljiti sa lakim zivotom u S.Kensington-u.
Opet je problem sto ne postoji niko da napravi plan za opste dobro.
Ако говоримо о тајкунима, држави, развоју, и моделу ЈК – у ком смјеру мислите да би требала да се креће наша државна стратегија економског развоја… конкретно, да ли би држава требала да преузме на себе улогу успостављања и координације привредних друштава и субјеката, хоризонално и вертикално, или би то требали да раде тајкуни под контролом или у сагласношћу са државом? Ко би био власник тих субјеката?
Претпостављам да модел који је сада на снази није пожељна варијанта (држава се бави прикупљањем пореза, дизањем кредита и плаћања инвеститора, а тржиште само уређује).
За Марка-ПГ, по питању аутомобила, ја сам био прије 2 године и стање се није пуно промјенило, 90% аутомобила су домаће производње. Исто важи и за многе друге производе. Пошто увозе воће и још неке хране типа месо и сл, те намирнице су ужасно скупе. Нпр ручати се тада могло у ресторану за 4€ иако је кг наранџи коштао око 10-15€.
Пошто је мој одлазак тамо имао дјелимичне везе са економијом, тамо сам присуствао и неким уводним предавањима о њиховом „чуду“. Сјећам се да су навели да је ЈК послије 2СР и тих сукоба била претпоследња на свијету по БДП-у по глави становника, и да у неком периоду нису имали ни стотину високо образованих људи у држави. Веома су захвални Њемачкој, јер су њихови радници ишли да раде по рудницима за храну и смјештај, а ови су све преко тога што зараде слали назад у ЈК. Други начин зараде у току кризе им је било продавање људског меса тј ишли су да ратују за Амере у Вијетнам исл.
Стекао сам утисак да њихова јако добра прича има и друго лице, чији сам дио мало назрео преко јачег национализма-патриотизма који дјелимично поприма карактеристике потцјењивања и непоштивања других народа. Када се оде ван метрополе и туристичких центара осјети се нека врста страха или ксенофобије. Иако су генерално добродошли да раде, на мало вишим позицијама у њиховим фирмама странци немају шта да траже (погледајте састав управних тијела Самсунга). Иначе Србија има много више споменика културе од Кореје. Јапански окупатор им је био окрутнији од наших окупатора тако да није пуно споменика сачувано. Вјероватно су им све те ствари комбиновано направиле неку колективну трауму.
Neki govore o „postenoj politickoj platfromi“ –cista utopija u Srbiji; Ono sto se radi ili nudi uvek je prdmet kalkulacija i medjusobnih interesa i nista vise;
Levica kao pojam u Srbiji da li postoji? Da li tu „levicu“ vodi I Dacic? Tesko da takva grupa moze da ima bilo kakvu odgovornu politicku snagu.
za g-dina Katića,
Zahvaljujem na odgovoru, ako je tako onda su moji komentari samo dopuna na vaš članak. Meni se nekako učinilo da vi malo previđate konkretni kontekst i konkretnu političku poziciju JK koja je dovela do buma tu zemlju. Kao da implicirate da bi sličan recept mogao dati rezultate danas u Srbiji, Litvaniji ili Bugarskoj.
Što se tiče diktature i državnih udara: ona može biti poželjna samo ako se jasno zna šta se istom želi postići. Recimo, sada sam uvjeren da je jedina šansa za SFRJ 1980-h bio vojni puč i diktatura (koja je imala trajati 15-20 godina). To vjerovatno ne bi spriječilo disoluciju YU, ali bi nas možda sačuvalo rata. S druge strane, u SSSR-u 1991. je nešto slično pokušano i završeno je kao jadna opereta. Vjerovatno je tada već bilo kasno.
Mislim da se bližimo situaciji kada će recimo u Španiji nešto takvo biti neizbježno. Sa sve tenkovima u Barseloni (vjerovatno i Madridu).
Kao ni vi, ni ja ne vidim kakav bi cilj takva akcija mogla imati u današnjoj Srbiji. Mislim da je za Srbiju (i ostale balkanske zemlje) danas najbolje tiho i postepeno udaljavanje od EU, čvršće ekonomsko povezivanje sa susjedima i razgovori sa Rusijom i Turskom o ekonomskim integracijama. Na taj način bi se malo ubrzale alternativne integracije, a uz to obezbijedila nekakva početna pozicija za Balkan u svemu tome. Mislim da se ponešto može naučiti od Islanda i Bjelorusije. Čini mi se da se od Mađarske može naučiti kako ne treba raditi.
@Boki. Ne znam gde ste pročitali u mojim komentarima da generali i političari treba da se bave preduzetništvom. Ali državna (politička) elita svakako mora biti nosilac državnog progresa, jer ona kreira odgovarajući ambijent za razvoj društva i privrede i kontroliše svoju poslovnu elitu. U suprotnom imate (danas čest slučaj) korporativni imperijalizam, posvećen jedino interesu veoma male poslovne elite, kojoj državne institucije služe samo kao instrument i maska, dakle krajnje nehuman koncept u čijoj osnovi je pohlepa, moć i kontola. Zato ekonomija nikad ne bi trebalo da bude pretpostavljena pravdi, a poslovna elita političkoj (kao reprezentu celokupnog društva).
Ne slažemo se ni oko postojanja nekakvih stučnjaka opšte prakse. Zanemarujete važnost poznavanja tehničko-tehnoloških specifičnosti pojedinih delatnosti. Majkrosoft i Gugl su osnovali ozbiljni programeri, a ne megatrend biznismeni, eru mobilne telefonije svakako nisu započeli bivši pekari. U Srbiji jeste uobičajeno da lekar bude ministar građevine, psiholog telekomunikacija, a da najveću rudarsko-energetsku kompaniju vodi ugostiteljski radnik, da su uspešni privrednici to postali neprihvatljivo često korupcijom i drugim kriminalnim aktivnostima.
Ponoviću nemam ništa protiv tajkuna, dok god im interesi nisu suprostavljeni opštem interesu države i društva. Određeni stepen stručnosti i kulture se podrazumeva. Inače kako objasniti njihov uspeh.
Zamilsite model gde vaš gazda vozi auto od 50000, a vi od 20000 i drugi gde vi imate biciklu od 200, a on auto od 69800, kojim žureći na izbor za mis (gde je predsednik komisije) pregazi vaše dete i za to ne odgovara. Statistički oba modela su podjednako uspešna, mada bih se ja ipak opredelio za onaj prvi.
За Марка ПГ – Можда нисам добро разумео, али ми се чини да Ваше тумачење корејског успеха није „на сасвим другој страни“ од мога. Хвала на коментару.
За Ивана Н. – Ретке су диктатуре које успевају да трансформишу друштво и усмере га ка прогресу. То се дешава само онда када постоји елита са идејом и планом, и када је диктатура само најкраћи пут да се те идеје реализују. Када је друштво без идеја, диктатуре не помажу. Превише је таквих примера. Такве диктатуре у правилу служе да конзервирају постојеће стање и репресијом спрече промене.
Не видим удар као решење, па зато ту могућност ни не коментаришем. Ако идеја има, и ако постоје друштвене снаге које идеје могу да спроведу, онда је решење у друштвеном консензусу око кључних политичких и економских питања. Хвала на коментару.
za gospodina Katića,
Pitali ste me u čemu je tajna ekonomskog uspjeha JK. Dio odgovora je dao Dalibor.
Dozvolite još jednu uspomenu otud: 1998. u JK skoro da i nije bilo stranih automobila. Samo su visoki direktori vozili Nisane i Toyote, a oni najviši Mercedese i BMW. Svi ostali (98% stanovništva) su takođe vozili auta, ali domaća. Dakle, JK je snažno štitila svoje tržište (mislim da nisu bili članica STO).
Opet (i oko toga se, izgleda, slažemo): ako negdje postoji čist oligarhijski kapitalizam, to je JK.
Meni se čini (a ne znam detalje) da je 1961. JK bila polovina zemlje, okupirana od strane SAD i potpuno spaljena (digresija: ovdje postoji neka sličnost sa današnjom Srbijom). Nešto kao Zapadna Njemačka 1950. Tajna uspjeha JK je slična FRG i Japanu. Lokalni analog Maršalovog plana, a onda otvaranje tržišta za korejanske proizvode. Sve što su proizvodili, mogli su prodati, uglavnom u SAD. U početku, dok su još bili nekonkurentni, prodavali su proizvode i usluge brojnim okupacionim trupama. U vrijeme globalnog ekonomskog prosperiteta nikom nisu bili suviše opasan konkurent. Niko ih nije mnogo pritiskao da otvore svoje tržište, jer su svi imali mnogo narudžbina i bez JK.
Zaključak: korejanski recepti su potpuno neprimjenjivi na zemlje u današnjem svijetu, posebno na evropske zemlje. I zaista, mislim da je svima jasno da Srbija posljednjih decenija nije imala nikakvih šansi da napravi uspješan globalni brend „Zastava“. Sama takva inicijativa bi bila smiješna.
Korisna pouka iz članka: konfiskovanje strateške imovine (posebno tajkunske, ali i stranih kompanija) jeste ozbiljna opcija. Danas je u zemljama Balkana to preduslov za razvoj (a u nekima i jedina šansa da se održi trenutni civilizacijski nivo). Neka južnoamerička društva već rade u tom pravcu, balkanska bi trebala hitno razmisliti o tome. Recimo, najkorisnija stvar koju je Koštunica uradio za svoga mandata jeste što je nacionalizovao onu mobilnu telefoniju Karića.
Drugi razlog (koji je manje bitan i o kome ćemo možda kasnije) jeste taj konfučijanizam. Kad imate društvo sa takvim sistemom temeljnih vrijednosti, onda ga je lakše mobilisati za uporan rad i učenje.
Tu se otvorila još i tema o funkcionisanju finansijskih elita, njihovom odnosu sa državom i arbitraži države u njihovim međusobnim sporovima. Sve su to važne teme, ali je potrebno razdvojiti uzroke i posljedice.
Господине Катићу, не разумем Вашу тврдњу:“ У посусталим друштвима (као наше) без идеје, они се најчешће претварају у безидејно малтретирање грађана, поготову левице (хоћете рећи сиротиње).
Значи ли то да Ви ипак видите удар као решење безидејности ?
Ако је моје расуђивање исправно!? Поставља се следеће питање,
1) Да ли би ударом престало малтретирање левице.
2)Државни удар би трајао до налажења и реализације неке нове, праведније и сврсиходније идеје.
Поздрав
Za Dalibora – Da ne bude zabune, nisam ljubitelj državnih udara. U posustalim društvima bez ideje, oni se najčešće pretvaraju u bezidejno maltretiranje građana, pogotovo levice. Što se generala Parka tiče, njegov odnos sa SAD nikada nije bio idiličan, a odnos sa ambasadorom Samuelom Bergerom je bio veoma napet. To je međutim druga priča. Hvala na komentaru.
Ovde niko ne pominje državni udar,jer stvar je prosta nema se sa kim i sa čim.
Jednostano kroz demokratsku izbornu proceduru ponuditi iskrenu, poštenu političku platformu koja bi realno prikazala stanje u zemlji. Ponudila ista tako realne smernice kojima bi se trebalo rukovoditi i to jednostavno sprovesti.
Normalna stvar promene koje bi usledila bile bi adekvatne situaciji i trenutku u kome se nalazimo.
Svako sa strane ko hoće da objektivno sagleda situaciju ne bi imao ništa protiv brzih poštenih, dubokih reformi.
Poenta je naći formulu koju bi većina naroda prihvatila!
Jedino, prava istina bi oslobodila i aktivirala kolektivnu energiju ošamućenog narada.
Gospodine Katiću,
ono što vi i većina komentatora niste spomenuli je da je za većinu državnih udara, pogotovo na tako užarenoj tački kao što je Korejsko poluostrvo potrebna podrška velike sile, posebno one sile čija je to sfera uticaja. To je osnovni razlog zbog kojeg državni udar na našem području u skoroj budućnosti se neće desiti.Zadnj pokušaj te vrste je bio 1991 godine kad je general Kadijević išao u Moskvu po podršku za sličnu ideju. Sovjetski savez u tom momentu nije mogao da sačuva ni vlastiti integritet, te je ovaj zahtev glatko odbijen.Situacija u kojoj Brisel podržava ovakav način promene vlasti mogla bi da se nađe samo u nekoj epizodi „Top liste nadrealista“ . Mada, što se tiče Vašingtona to im nikad nije bilo strano.
Odlican tekst, mislim da pogadja u samu sustinu problema Srbije. Cini se da nasi politicari veruju da jedino strani kapital ima znanja da pokrene tockice srpske ekonomije. Niko nikada nije ni pokusao da pita zasto se jednaka paznja ne posvecuje domacim privrednicima. Kako bi i pitao kad je domce preduzetnistvo do te mere oklevetano da je promovisati domace „tajkune“ politicko samoubistvo, kao da su strani „tajkuni“ bolji. Evo na primeru bas korejske Jure moze se videti sva „sirokogrudost“ stranog biznisa. Zabranili su cak i pominjanje sindikata a da o nekim drugim stvarima ni ne govorimo, i jos imaju zastitu drzave jer su stranci, dok bi „domaci tajkun“ na njihovom mestu bio 10 puta ispljuvan na svim medijima i morao bi da potrazi „zastitu“ kod nekog politicara ili stranke.Nije mi namera da branim „tajkune“ vec naprotiv da istaknem da je nepotrebno praviti razliku izmedju „domacih“ i „stranih“, a za strane tajkune sam siguran da ce im deca pohadjati strane skole i leciti se u stranim zemljama, dok za ove „domace“ to i ne mora da bude slucaj.
@Nikola
„Zašto mislite da su takvi ljudi sposobni da budu nosioci državnog progresa“
Zato sto generali ili politicari apsolutno nisu sposobni za tako nesto. Cini se da ovde mnogi neznaju da je „biznis vestina“ jedna filozofija ili „zanat“ ako hocete. Sustina tog zanata je da umete da pratite bitne procese, birate odgovarajuce saradnike, i donosite teske odluke brzo i efikasno. Kao i vecina zanata i taj se uci, samo je malo teze naci literaturu a i sanse za praksu ne pojavljuju se svaki dan. Nakon dobro postavljene organizacije sasvim je sve jedno hocete li praviti hleb ili mobilne telefone, razlika je samo u strucnjacima koje ce te angazovati, naravno ukoliko ste pronasli kljucnu komparativnu prednost koja ce vas postaviti ispred konkurencije. Tesko da je bilo koji politicar ili general sposoban za tako nesto, a za tajkune je dokazano da poseduju odredjene „kvalitete“. Mislim da se u citavoj paleti resenja koja mnogi ekonomski strucnjaci i razni saveti predlazu, uvek iznova zaboravlja postaviti „prvo pitanje“. Ko je taj ko ce pokrenuti stvari, ko ce „povuci kola napred“. General Park je znao odgovor na to pitanje, imao je stap i sargarepu, rizikovao je i rizik mu se isplatio, sto je osobina preduzetnog coveka. Ima li Srbija coveka tih kvaliteta a koji je u ovakvom sistemu vrednosti i drustvenom uredjenju u prilici da dodje do takve pozicije?
Za Marka-PG – Moj tekst nije o tajkunima, pogotovo nije samo o tajkunima. Teze u tekstu su jednostavne:
1. J. Koreja je bila u katastrofalnom stanju pred državni udar.
2. Vojna hunta je započela obnovu privrede na bazi čvrstog starteškog planiranja i uz pomoć reformisane, kvalitetne i disciplinovane državne administracije.
3. Tajkuni su bili instrument samostalnog (nekolonijalnog) razvoja koji je doveo do toga da Vi, 1998, godine kupujete u pravilu koreansku robu od koreanskih chaebol-a.
Radilo se o modelu koji je „prepisan“ od Japana, s tim da je u Japanu sproveden bez diktature i bez hapšenja lokalnih tajkuna.
Uzgred, Putin nije uradio ono što je uradio general Park – Putin je odglumio da to radi.
Mali Koreanci (kao i veliki) mnogo rade i to se jasno vidi i po njihovom izvanrednom uspehu na Piza testovima. Naravno, može se i lakše i drugačije – npr. u kafiću do tri ujutru. I takvi se rezultati jasno vide, ponovo na Piza testovima.
Pomalo ste tajanstveno završili komentar – „Tajna korejanskog ekonomskog buma je poprilično na drugoj strani, od one na koju članak ukazuje“. Na kojoj strani je Korejski uspeh? Hvala na komentaru.
Zanimljivo, ovo nisam znao, a nekoliko mjeseci 1998. sam radio u toj Koreji. Ono što je mene tamo impresioniralo jeste da je sva zemlja bila podijeljena između pet holdinga (porodica): Samsung, Kia, Hyundai, LG i Daewoo. Ako si, recimo htio kiflu ili čarape, mogao si to kupiti kod jednog od ovih pet holdinga. Drugo što me je dojmilo je bilo to koliko ljudi rade i (naročito) koliko djeca uče. Po mojim standardima, to je bilo nehumano društvo. Treće, u zemlji je sve bilo novo i moderno. Do 1953. su gradili od drveta, a onda je sve izgorjelo u surovom građanskom ratu.
No, ta zemlja osvaja na drugi pogled: toplina, gostoprimstvo, marljivost i ta konfučijanska filozofija. I sada imam osjećaj da je to društvo jače i zdravije od evropskih. Uzgred, sada kapiram: prava Koreja, potpuno vjerna nacionalnim tradicijama, nije Južna, već Sjeverna.
A sada o članku: poučno, ali je odveo čitaoce (kao što se vidi po većini komentara) i autora u pojednostavljivanje. Jedina pouka bi trebala biti ta da je ponekad moguće i poželjno šišati oligarhe. Za to društvo u propadanju ima pravo koristiti sva sredstva, uključujući i uzimanje istih u taoce. No autor se trebao unaprijed ograditi od svih drugih paralela između istočne Azije 1960-h i Balkana 2010-h.
Konačno, zar i Putin nije uradio sličnu stvar kao Park? Pošto je uspio i preživio i Rusija se nije raspala, to je očekivano dalo neki boljitak. No, prošlo je otad nekoliko godina i Rusija je opet u ćorsokaku, ekonomskom i političkom.
Tajna korejanskog ekonomskog buma je poprilično na drugoj strani, od one na koju članak ukazuje. Utisak je da se pomalo brkaju uzrok i posljedica.
U Srbiji ne samo da su problematicne namere vodja vec su vrlo diskutabilni i motivi njihovih sledbenika( narod Juzne Koreje je mnogo drugaciji od nas) . Zapadni svet ima daleko najbolji odnos vodja-sledbenik. U mnogim drustvima sveta zivote sledbenika u mnogome odredjuju radnje koje se cine u ima vodje i za vodju. Ideju preraspodele bogatstva tajkuna u ovom slucaju nasih ne mogu da razumem. Oni su dosli do njega nakon 2000 godine kada su mnogi dosli u posed velike kolicine kapitala, najvecim delom kroz rasprodaju drustvenih preduzeca. Obrni , okreni kroz 10tak godina tajkuni prebogati, ostali vecinom bez icega. Svaka naredna preraspodela pre ili kasnije ce da dovede do istog.
Sumnjam da će tzv međunarodna zajednica dozvoliti nekakav scenarijo o kojem se ovde potajno mašta – da država, nekakva čvrsta ruka, izvrši preraspodelu bogatstva naših tajkuna. Pošto je politička moć odlučivanja na zapadu u rukama njihovih tajkuna, njima svakako odgovara trenutna situacija u Srbiji jer je kapital koliko toliko konsolidovan u rukama nekoliko većih grupa. Mnogo im je lakše pokupiti naše bogatstvo u par gutljaja nego opet ga grupisati iz početka. Uostalom oni su nam i nametnuli zakone, koji su klon njihovih, po kojem je konsolidacija favorizovala jake igrače (tzv snowball effect)
Isto tako, podsećanja radi, i njihovi tajkuni su nekad bili primitivni, bez ukusa i neobrazovani….Najveće bogatstvo na zapadu se nagomilalo baš u rukama ovakvih ljudi pre više od 100-150 godina. Ti ljudi nisu po rođenju i u ranoj mladosti znali ništa o bontonu, baletu, impresionizmu, neo-klasicizmu, Franz Lisztu, Betovenu, lepim manirima,….Trebale su decenije da prođu pa da im unuci postanu rafinirana vrsta ljudi. Rafinirana samo u smislu spoljnih karakteristika, ne i po unutrašnjim. S time da su ovi na zapadu doveli ceo svet na rub propasti.
Njihov osećaj za meru, što su bez ikakve časti i humanosti, jeste glavni uzrok današnjeg sunovrata sveta. Plus, imaju vrlo zlokobnu agendu (držim se politički korektnog jezika te nisam napisao reč zaveru)
“U ovom trenutku ima previše ljudi na ovome svetu. Treba smanjiti svetsko stanovništvo sa sadašnjih pet milijardi na 250 miliona. Pad od 95% bi bio idealan”. – Ted Turner.
“Svet danas broji 6.8 milijardi ljudi. Ide ka 9 milijardi. E sad ako uradimo stvarno dobar posao sa novim vakcinama, zdravstvom i porodiljskom zaštitom, mi bi verovatno mogli da smanjimo taj broj za 10 do 15%” – Bill Gates.
“Kad bi bio reinkarnisan, voleo bi da se vratim kao smrtonosni virus u nameri da dam svoj doprinos smanjenju broja ljudi”- Princ Philip.
Ovakvih izjava od strane kultrurnih, uljudnih, poštenih, nalickanih,…moćnika sa zapada imam gomilu. Kad pročitam tako negde kako su fini i to…
Manjkavost apsolutizma je što ne mora uvek biti prosvećeni.
Manjkavost demokratske farse je što je uvek farsa.
Domaci tajkuni su najsposobniji deo drustva? Da li ce biti tako? U cemu se ogleda njihova sposobnost? kakvi su zavisi od „miljea“ …(?) zvuci neobavezno.
Izgleda da je najveci talenat nasih vrlih „preduzetnika“ bio sto su iskrostili drzavni novac da bi njime kupovali odredjene firme i to su naravno radili u sprezi sa drzavom bili da je to bio deo Milosevicevog rezima ili kasnije
u novonastalim „demokratskim“ vladama
Privatizacija putem pljacke …sposobnost ? da ne bude kratkog daha?
U Srbiji i na mnogim mestima na Balkanu se posluje na divlje, postoji samo zakon jaceg i ko moze vise da potplati, otme, a oni kojima je „poslo za rukom“ ne mogu da budu sasvim sigurni u „svoj uspesni“ posao, jer u Srbiji se nikad ne zna ; Ova vlast uhapsila je Miskovice kao i aktere raznih drugih afera, banke, krediti, svaki iole veci posao imaju kriminalnu pozadinu i to u sprezi sa drzavom, Pa ko to moze odgovorno da istrazi? Drzava tesko da bi uhapsila Miskovice i ostale da to nije trazeno od njih.
Neki kazu da politicari prate sta narod zeli da cuje i da im to serviraju …verovatno ste mislili obmanjuju (?) to bi bilo nekako istinitije …nismo videli ni jednu istinitu anketu o tome sta ljudi misle, ako su spremni da nesto i kazu …
Od devedesetih kriminal cveta na svim nivoima u Srbiji kao posledica corsokaka u koji je zapala zemlja Ko moze da zivi u takvom sistemu i sta moze da se ocekuje za dalje? Nenormalno stanje nuzno dovodi do urusavanja; Neki opet veruju da je resenje izlaska iz haosa — monarhija neki vojna diktatura; ali o tome sta ce biti u kolonijama a Srbija jeste neka vrsta kolonije, odlucivace neko drugi;
Zaista nema smisla govoriti kako u Srbiji ima malo znanja i strucnosti a puno ocekivanja, kakva mogu da budu ocekivanja ziveci u sistemu u kojem je kradja i otimacina modus ponasanja u privredi i u zivotu? ili pricati o realnosti zarade od 300 ili 400 evra, ne to nije realnost vec je to besprizorna eksploatacija a tzv drzava je deo te igre u kojoj nema pobednika.
Iskreno ne znam ni jedan narod koji tako i toliko radi sam protiv sebe; Socijalne posledice ovakvog haosa su strasne i svi ih znamo i vidimo oko sebe. Dokle?
general park je bio svestan,da imovinu oduzetu nema kome da da na upravljanje,osim nekim drugim tajkunima,slazem se gospodine KATICU od osvetoljubivosti i pravdoljubivosti,to nevodi nikuda.Elem miskovic je u zatvoru jer nije hteo da plati reket veranu maticu,ako su mogli da MK koletu prodaju secerane,mogli su i miskovicu da poklone godomin,ali u srbiji vise vole da gledaju miska kroz resetke,makar godomin bio u korovu jos 20 godina, nego da misko izveze jabuke,da u potpunosti se slazem sa vasim opisom.
Na primer u londonu su svi tajkuni koji placaju poerz dobro dosli..
Za Nikolu – Razumem i Vašu argumentaciju i Vašu brigu, ali moj tekst nije imao ambiciju da se bavi pravednošću modernog kapitalizma. O tome sam pisao u tekstovima https://nkatic.wordpress.com/2010/02/24/ne-zivi-covek-samo-o-hlebu/ ili već pomenutom https://nkatic.wordpress.com/2008/12/30/kriza-etike-i-etika-krize/. Moj poslednji tekst je samo mala refleksija vezana za tuđa, poučna iskustva. Hvala na komentaru.
Za mene je osnovno pitanje šta je to prosperitetno (humano) društvo, ono sa najvećim bdp (po glavi stanovnika) ili ono sa najmanjim socijalnim razlikama i siromaštvom i sa najvećim stepenom poštovanja prava pojedinca. Ekonomski model bi trebalo izabrati prema jednom od ova dva cilja.
Model uspona JK podrazumeva postojanje bezgrešnog vođe koji neće doći u iskušenje stavljanja sebe na čelo postojeće oligarhije, a da će nakon uspešnog razvoja naterati domaće tajkune na pravedniju raspodelu. Može se lako desiti da se tako probudite u Saudijskoj Arabiji (zanemarujem svesno razlike u strukturi privrede, govorim samo o društvu velikih razlika) sa bezobrazno bogatom domaćom elitom. Nije mi velika uteha što prosečni Saudijac živi bolje od prosečnog Somalijca.
Kada se govori o tržišnom kriterijumu sposobnosti, pragmatizmu i realizmu, iskustvo me uči da je u pozadini najčešće neki pseudo darvinizam, odnosno otimanje, pa ko se kako snađe. Nemam ništa protiv tajkuna (ako tajkunom smatramo uspešnog i bogatog čoveka, a ne što bi rekao Orvel jednakije elemente u sistemu), dok god njegovo bogaćenje i uspeh nije na štetu šire zajednice. U državi koje ima mehanizam zaštite pravičnosti „stvarno vredni i sposobni“ će se identifikovati sami.
Ne mogu da kazem da se slazem sa vasim vidjenjem resenja iz aktuelne ekonomske situacije.
Pre svega zato sto mislim da ne vrednujete kvalitet ljudi koji sada vodi, koji je vodio i koji ce voditi ekonomsku politiku… Sve partije su bile na vlasti i ako ocekujete neke druge, mislim da gresite! Politicari prate narodne zelje/ocekivanja i to im i serviraju!
Drugo, kadrovski potencijal je budimo realni jako skroman! Nasi ljudi nemaju kvalifikacije, nemaju preduzetnicki duh, nisu zeljni jakog i posvecenog rada!!
A sa druge strane imaju velika socijalna ocekivanja!!
Takodje mislim da ne vrednujete dovoljno percepciju ljudi, kojoj je neprihvatljivo da ima preduzetnicku elitu! Javnosti mnogo lakse pada da ljudi rade za manje pare kod stranog gazde, nego kod domaceg poslodavca!
(uzmimo primer Delta-Maxi, dok je Miskovic posedovao taj biznis nije moglo da se zivi od price o monopolu, a danas niko to ne pominje, plus je u kompaniji trend da se smanjuju troskovi kroz plate i odpustanja)
Sve u svemu, ne mislim da cemo biti kolonija, ali moramo da se naviknemo na prosecne plate od 300-400 eur. jer to je relanost!!
ps.
tekst je jako interesantan i edukaivan!!
Za Nikolu – Ne želim dodatno da Vas iritiram, ali ću ipak odgovoriti surovo realistično. Tajkuni su, voleli mi to ili ne, najsposobniji deo poslovne elite (u Koreji, Srbiji, Rusiji…). Prepoznali su vreme koje dolazi, prilagodili se vremenu, a onda ga modifikovali po svoj želji i shodno svojim potrebama. Hiljade ljudi je pokušalo to isto, jako malo ih je uspelo. Da je lako biti tajkun, u Srbiji bi ih bilo bar milion. To što su srpski tajkuni najčešće primitivni i lošeg ukusa, što su neobrazovani, što nemaju osećaj za meru, što su često bez časti itd., sve to nije samo karakteristika tajkuna, već i ukupnog ambijenta i sredine u kojoj su nastali. One druge, „zaista sposobne i vredne“, teško je identifikovati, jer pouzdanog kriterija nema, van onoga tržišnog. Sve dok se država ne promeni, na mesto jednog „posečenog“ tajkuna doći će neki novi ili strani, a država će tonuti i dalje.
J. Koreja je napravila ekonomski i industrijski kvantni skok. Ako to želi, J. Koreja danas ima šta da presraspodeli. Neuporedivo je lakše prisliti domaće tajkune na pravedniju raspodelu, nego prisiliti međunarodne korporacije na to.
Hvala na komentaru.
Za Nikolu – Genral Park nije pomilovao tajkune već ih je godinama držao u „čistilištu“, na nekoj vrsti uslovne slobode. Stečena imovina je takođe bila njihova samo uslovno, i mogla im je biti oduzeta kada vlast to odluči. Korejski tajkuni su se iskupili time što su bili važan deo procesa sveukupnog snaženja J. Koreje. Mislim da je J. Koreja postupila mudro. Da nije učinila tako, tajkuni bi bili pohapšeni, i osećanje pravde bi bilo zadovoljeno. Ali… Njihovu imovinu bi verovatno kupili stranci jer niko drugi ne bi imao novca za to, a J. Koreja bi postala ekonomska kolonija i u najboljem slušaju bi delila sudbinu Tajlanda npr.. Pravdoljubivost nažalost, ne dovodi uvek do optimalnog ishoda.
Tajkuni, bili sa zapada, istoka, severa ili juga su u pravilu beskrupulozni. To je u karakteru biznisa, pogotovo „novog“ biznisa. (Videti tekst https://nkatic.wordpress.com/2008/12/30/kriza-etike-i-etika-krize/). Razlika je što tajkuni sa dužim iskustvom svoju beskrupuloznost veštije kriju. (Ne znam da li pratite sagu o Apple-ovm izbegavanju plaćanja poreza?). Hvala na komentaru.
Zašto mislite da su takvi ljudi sposobni da budu nosioci državnog progresa, odnosno da se sa prethodnog trange-frange poslovanja prebace na industrijalizaciju i napredne tehnologije. Da li bi možda bilo efikasnije konfiskovati im svu imovinu pa njome stimulisti zaista sposobne i vredne koji u prethodnim mračnim okolnostima, gde su tajkuni briljirali, što nisu mogli, što nisu hteli da dođu do izražaja. Čemu uopšte ekonomski nezavisna, industrijska velesila u samom svetskom tehnološkom vrhu, kojom dominira domaća elita, gde će dva procenta tajkuna, kontrolisati većinu kapitala, zauzvrat uredno poštujući direktive jednog procenta tvrdo nacionalističke političke elite, dok će ostatak stanovništva raditi 12 sati dnevno zarad skromnog ili bednog života. Problem raspodele neće nestati kada kontrola pređe sa multinacionalnih korporacija na domaće feudalce.
Izvinjavam se na dužem komentaru.
Ono što krepi i daje nadu su neki novi vetrovi koji će (nadam se) da rasteraju ove magluštine nad Srbijom.Osećam i slutim da zakon gausove raspodele vremenskih ritmova i učestalosti dobro-loše, dobro loše doživljava ekstromni rast sa izvodom nila, značilo bi da su se stekli uslovi kolektivnog preumljenja i novi pogled na svet sa pozitivnim ishodom!!!
Veoma jasne paralele i pouka teksta i sa osnovnom idejom sam potpuno saglasan, „Ono što čini razliku jesu različiti karakteri političkih i državnih elita, njihov kvalitet i kapacitet da upravljaju razvojem, da kontrolišu, stimuliše i usmeravaju svoju poslovnu elitu“.
Međutim prokomentarisao bih jednu stvar koja mi se nije dopala. „Država je više volela da demonstrira svoju moć i pragmatičnost, nego jalovu osvetoljubivost ili pravdoljubivost.“ Ovo nikako nije princip koji bi trebalo podržati. Gospodine Katiću ono što vas razlikuje od većine ekonomista u današnjoj javnosti je što ne postavljate ekonomiju na nekakav društveni pijedestal, i da je ne odvajate od osnovnih humanih principa, etike i pravde. Lično je doživljavam kao veštinu upravljanja resursima u cilju njihovog što efikasnijeg korišćenja, i posledičnog društvenog prosperiteta. Znači ekonomski rast bi trebalo da služi društvu i pojedincu, a ne obrnuto. Gore navedena rečenica negira taj princip. U prethodno napisanom tekstu kažete da se strukturni razlozi krize kriju u domenu raspodele i prekompozicije svetske ekomomske moći, što je opet problem raspodele samo na svetskom nivou. Dakle, zašto bi bilo ko, makar bio i tajkun, bio amnestiran za teška (i brojna) krivična dela, samo zato što je vlasnik velikog kapitala. Nisam siguran da li je to pragmatično ali pravdoljubivo svakako nije (kako uopšte pravdoljubivost može biti jalova). Ne znam kakva su vaša iskustva ali tvdim da većina domaćih tajkuna nije stekla kapital zahvaljujući vanrednim preduzetničkim sposobnostima, već odsustvu bilo kakvih skrupula.
Za Bojana – Generala Parka nisu popljuvali najbliži saradnici nego su ga ubili 1979. godine. Ubio ga je prijatelj, šef obaveštajne službe Koreje , verovatno za vreme tradicionalne srpske svađe među prijateljima, što bi rekao Dačić.
Nadrealan tekst:
http://www.b92.net/biz/fokus/analiza.php?yyyy=2013&mm=05&nav_id=715665
Још једну бих ствар примјетио из овог примјера.. Нека су сви тајкуни, и сав нерадан и распојасан народ представљали актере у једном неуређеном систему (аналогија са термодинамиком). Опадање енергије тј. растућа неуређеност била је значајна карактеристика тог система.
Успостављањем војне диктатуре систем је добио правац. Умјесто да се једни са другима сударају, као електрони у проводнику без струје, актери су усмјерени на исту страну, ка истом циљу. То усмерење је омогућило повећање енергије система, што га је довело на виши ниво.
Интересантно би било сазнати шта се десило са генералом Парком. Да је живио у Србији, вјероватно би га његови најближи сарадници попљували и смјенили а онда натјерали да ради као рудар или чистачица.
Питање црта карактера народа које је поменуо МП – непоштење, лажљивост, недисциплина итд.. може се посматрати кроз призму јапанских реформи које су извршили након 2. СР.
Раније је јапанска роба била позната као неквалитетна. Једно од стратешких опредјељења које је њихова елита касније одредила је да желе да праве робу која ће бити конкурентна на вањским тржиштима својим квалитетом. Тим усмјерењем постали су свјетски препознатљиви по квалитетним производима и до данас.
Вјерујем стога да је усмјеравање српског народа у правом смјеру само ствар одлуке елите. Ако они тако одлуче, све ове негативне особине могу да се преокрену и постану наша предност.
Gospodine Katiću,
pretpostavljam da se ne sećate mog komentara na jedan od vaših tekstova iz prošle godine, gde sam izneo da je jedini logični izlaz iz krize državni udar, ali da ne vidim mogućnost u trenutnom spoljnopolitičkom i unatarpolitičkom trenutku do toga i dođe.
Većina ljudi u Srbiji oseća potrebu za čvrstim vođstvom, uplašen stepenom anarhije i bezakonja, ali je problem što zahvaljujući suptilnoj medijskoj kontroli novi umiveni vođa srpske politike pretenduje na ovo mesto.Ali za razliku od generala Parka, koji svoje tajkune hapsi, da bi ih prevaspitao i stavio u službu nacionalne ekonomije, naša elita to radi da bi joj skočila popularnost.A ova popularnost joj je potrebna da bi sa njom pokrili najkrupniji korak(od 1999 godine do sada) u procesu puzajućeg priznanja Kosova.
A taj korak joj je, opet,potreban da bi dobila poene kod Briselske administracije, i da bi ih ovi održavali na vlasti kako njih, tako i čitavu njihovu političku „kastu“(pod ovim pojmom podrazumevam veći deo , ako ne i celu, parlamentarnu opoziciju).Jer svi sada mogu sa svima da se nađu u vlasti (osim Koštunice, koji ne može ni sa kim)i, samo je potrebno da istrpe par godina u opoziciji i sačekaju svoj momenat.Tih par godina prosečan član skupštinske opozicije primaće mesečno 3 prosečne srpske plate(sa raznim nadoknadama biće 5 prosečnih plata), tako da ovaj boravak van izvršne vlasti za njih je podnošljiv.
Zašto sam ovako skeptičan prema radu vlasti. Jednostavno, nema naznaka da se bilo šta menja: nastavlja se sumanuto finansiranje stranih kompanija za otvaranje novih radnih mesta, statistika se šteluje da bi se izvukli pogodni zaključci, nastavlja se finansiranje gubitaša kako iz reda javnih preduzeća, tako i iz reda preduzeća u restruktuiranj, pa i iz reda bankrotiranih državnih banaka.
A sve to novcem državnih obveznika.Niz očajno populističkih odluka:ukidanje RTV pretplate, odustajanje od poreza na drugi stan.Zatim u pregovorima sa EU ne potežu se pitanja bitna za Srbiju: kupovina zemljišta u Srbiji od strane građana EU koja će biti dozvoljena od sledeće godine( većina zemalja Istočne Evrope koje su u EU još uvek to nisu odobrile) , zaštita ključnih srpskih proizvoda . . .
A sve se opravdava približavanjem EU, što je sa pozicije političke kaste idealan argument, jer je to proces koji nema svoj rok, i uvek se može čuti da mi napredujemo u evropskim integracijama, iako niko narodu ne sme da kaže da u budžetu EU do 2020 godine ne postoji stavka za širenje EU!Na stranu što ako ikad i stignemo do željenog cilja, EU više uopšte neće biti primamljiv ambijent kao na početku puta.Poput čoveka koji 10.000 maraka ulaže u Dafiment banku dan pre nego što ta banka bankrotira.
S tačke političke kaste demokratija je idealan sistem na način kako je shvaćena kod nas: to je sistem bez odgovornosti ! Niko od njih ne bi voleo da vlada u jednopartijskom diktatorskom sistemu zato što taj sistem nosi odgovornost za vršenje vlasti, pri čemu se neodgovornost može platiti i glavom!
Takođe, ako demokratiju nazovemo adekkvatnim imenom za Srbiju (BEZAKONJE) a diktaturu eufemističkim nazivom (PROSVEĆENI APSOLUTIZAM) shvatićemo da „nije važno da li je mačka crna ili bela, već da li lovi miševe!“
P.S. Nemojte nas ovako dugo ostavljati bez vaših tekstova.Pozdrav.
Овај текст одише поруком. Међутим, проблем је претходно питање. Да се генерал Парк одрекао имовине вредне преко хиљаду милијарди долара, да ли би он уопште био генерал Парк? Свако добро.
Zar Srbija nema svoju istorijsku lekciju iz doživotnih pretsenikovanja da bi joj trebala tudja?
Vidim da se već uveliko diskutuje o hunti kao poželjnom obliku vladavine u Srba. Ne znam da li je ona rešenje, ali znam da smo pokazali da sa demokratskim uređenjem ne znamo šta ćemo. Ja bih podvukao jedan drugi deo teksta-strane investicije kao meru uzdizanja domaće privrede. Ovih dana (šta dana, godina) su našim političarima puna usta stranih investicija. Došli smo dotle da prodaju poljoprivredne zemlje predstavljamo kao veliki uspeh. Neverovatna je količina tog reverznog rezona koji nam se plasira: priželjkujemo strane investicije iako je i laiku jasno da je to vrsta ekonomskog porobljavanja zemlje. Pa zašto onda? Zato što smo ubeđeni da sami više nismo sposobni za investiranje. Hvalimo se da smo poljoprivredna zemlja, iako su nam prinosi manji nego pustinjskom Izraelu. Pa zašto onda? Zato što smo uništili industriju pa onda automatski hvatamo drugu stranu i odjednom izmišljamo posvećenost poljoprivredi. Prava istina je da ne znamo ni gde smo, ni kuda idemo. I zato je možda dobro da dozvolimo nekome da nam pokaže pravac.
Da dodam, neki imaju potrebu da na dugacko i nasiroko pisu analize o tome sta nam se sve desilo …pa mi vec dugi niz godina znamo kako male ekonomije moraju da rade da bi opstale, ali ta znanja se ne primenjuju;
Model koji se primenjivao i primenjuje je otimanje, licno bogacenje uz nipodastavanje svih ostalih, cesto mislim da u Srbiji danas imamo klansku ekonomiju; Tako slaba drzava uvek je lak plen za one koji zele ovladati a kako se vlada pokazalo se u primeru „Briselskih pregovora“;
Slabim zemljama novim kolonijama … sa namecu resenja koja moraju da ispune bez pogovora; U takvim slabim zemljama koje nemaju kicmu nema govora o demokratiji to je cista iluzija.
Uvek je korisno proucavati primere drugih zemalja samo preokret je poceo od cvrstih principa koje je postavila vojna vlada; Rad, red, disciplina, vizija, odgovorno upravljanje …Korejanci su vredan i odgovoran narod i razlikuju se od svojih vecih suseda;
U nasem slucaju postoji mnogo karakternih crta naroda koje su ocajne i koje proizvode i srpske vlade u skladu sa tim ocajnim osobinama kao sto je nepostenje,
lazljivost, neodgovornost, destruktivnost, preterana emotivnost, nedisciplina …ima toga jos; sa tim u vezi imamo i vlade koje imamo; Meni su one sve vise manje slicne u poslednjih 25-30 godina, a da zivimo u vremenima lazi i obmana izgleda najmanje poslednjih 70 godina ; Ni ova poslednja vlada nije nista bolja, vlast sluzi za licnu moc i bogacenje na stetu svih ostalih koji nisu deo te grupe; Zakasnelo hapsenje pojedinih lopova ..ne bih ih ni zvala tajkunima samo je bacanje prasine u oci javnosti ili to da pucaju slabije karike
…obicni ljudi su odavno karika koja je „pukla“; Da li ce se ovog puta nesto nauciti iz niza ocajnih gresaka?
Vidim da se neki komentatori ogradjuju od cvrste ruke. Zasto? Demokratija se u Srbiji pokazala kao neprikladna i stetna. Demokratija je smao jedna od oblika drustvenog uredjenje.
Kad pročitam ovakav vaš tekst, dođe mi da ga odmah mejlom pošaljem celoj našoj Vladi.
Диван пример историјске прагматичности јужнпкпрејског дела полуострва док северни део не налази решенје за своје проблеме.
Међутим пројектовати нашу ситуацију у период корејске историјске матрице је доста тешко.Када је Јужна Кореја извршила радикалне реформе глобални политички односи су били ипак мање комплексни од данашњих, али пут изласка Србије из овог лавиринта безнађа свакако може барем у елементарним потезима оправдати меку диктатуру.
Моје скромно мишљене тера ме на сумњу да било шта (у идејном смислу) може ускоро да се појави као здрава идеја за коју би на изборима гласала већина бирача. Једноставније речено тренутно нема те идеје која би мобилисала бирачко тело за неки коперникаски идејни обрт који би брзо. ефектно изменио станње у друштву.
Надајмо се да интелектуално озбиљнији и одговорнији део овог дриштва размишља нешто слично.Брине што тих идеја нема ни у наговештају.
Текст је стварно инспиративан и наводи на размишљање!
Ja godinama tvrdim da Srbiju moze spasiti samo dobronamerni diktator.Previse je zlonamernih ,nesposobnih,korumpiranih elemenata u svim strukturama drzave.
Mala je sansa da ce se to desiti.Zakljucak:Srbiji najverovatnije nema spasa.
Mogao sam i reći samo kratko – poučan tekst …
Mnogi će ovaj tekst pogrešno shvatiti kao prizivanje vojne diktature ili neke od nama poznatih opcija ,,čvrste ruke“ iz naše istorije. Određivanje jasnih nacionalnih i strateških ciljeva (u smislu vojne teorije, iz ciljeva proističu politike, iz politike proističu strategije, iz strategije proističu taktike – nikako obratno) nije stvar čvrste ruke, već je pre svega stvar razuma i želje (da se problemima pristupi sistematično i organizovano). Posledice decenijama uzgajane negativne selekcije (koju su zdušno koristile mnoge srpske vlasti u poslednjih 100njak godina) onemogućavaju prvi korak i možda jedinu pravu promenu koja nam je preko potrebna danas: reći iskreno istinu, i otvoriti javni dijalog vlasti i građana o tome gde smo, šta su nam ciljevi, prioriteti – i kako ih ostvariti. Iskrenost nije samo stvar političkog dogovora ili konsenzusa šta je istina. Naučne istine ne bi trebale biti podložne takvim relativizacijama – dok je ekonomija ipak bliža manje egzaktnom, društvenom apsektu koji jeste sklon relativizacijama. U nedostatku boljeg instrumenta objašnjavanja ugledanje na dobre primere je korisno. Makar kao ilustracija da je nešto moguće – i da je bolje od običnog kukanja. Glupost(i) pojedinaca da ne pominjem.
Društvena klima je presudna za stvaranje stabilne države i srećne nacije – a tu je ,,čvrsta ruka“ samo usputna stanica. Ta usputna stanica (Danga) kod nas je izgleda postala večita, i bojim se da smo i zaboravili na vozni red odavno. Društvena klima zavisi od prioriteta među koje spada i ekonomija, i opšta kulturna matrica koju trenutno mogu da ,,diktiraju“ samo raznovrsne političke elite u Srbiji (umesto jednog šireg, zdravijeg i slobodnijeg koncepta). To je ono što određuje sistem vrednosti i u oblasti svakodnevno života, ne samo u oblastima nauke/tehnologije ili umetnosti. S obzirom da je milanski edikt važniji od nauke i tehnologije (uz pregršt sličnih i gorih primera), ili obrazovanja, zdravstva, demokratije – problem je očigledno u tome što su nam daleko elementarnije vrednosti već predugo poremećene. Da je suštinski važnije proizvoditi nego uvoziti u našim okolnostima je više nego jasno. Mnoge takve bajke i zablude treba razbiti što pre – ili sačekati mirno da ovi što seku granu na kojoj svi sedimo dovrše posao. Međutim, sve naše vlasti poslednjih decenija radije biraju bajke i mitove, jer tako očigledno lakše manipulišu svojim građanima …