Ne pamtim da je neka knjiga ekonomskog sadržaja naišla na takav odjek, kao što je slučaj sa knjigom Toma Piketija (Thomas Piketty) „Kapital u dvadeset prvom veku“[1]. Piketi je dirnuo u osinje gnezdo uvodeći u žižu debate uporno potiskivanu temu rasta nejednakosti u modernom kapitalizmu. Kako to obično biva kod ovakvih knjiga, o njoj žučno raspravljaju i tumače je ne samo oni koji su knjigu čitali, već i oni koji o knjizi sude samo na bazi sudova drugih, koji opet o njoj sude na bazi sudova trećih, itd..
Iako je Piketijeva knjiga obimna, bogata i podacima i tezama, ona se u krajnjoj instanci može svesti na jednu ključnu tezu. Po njemu, godišnji prinos od kapitala u razvijenim državama mnogo je veći nego što je godišnja stopa rasta njihovih ekonomija. U ovoj disproporciji je sadržana suština problema raspodele dohotka u kapitalizmu.
Piketi kaže da se prosečna (istorijska) stopa prinosa od kapitala kreće oko nivoa od 4 do 5 procenata, dok je prosečna stopa rasta (po glavi) u zrelim fazama kapitalizma samo oko 1 do 1.5 procenat. Iz ove velike razlike sledi da prihod od kapitala raste mnogo brže nego prihod od rada, pri čemu su prinosi na kapital koji ostvaruju najbogatiji mnogo veći od prosečnog prinosa od 5 procenata godišnje. U dugom periodu se taj prihod neprestano akumulira i dovodi do strahovitog porasta nejednakosti i fantastičnog bogaćenja na vrhu socijalne piramide.
Do tih visina doseglo je 10 procenata ukupne populacije koji raspolaže sa oko 60 procenata ukupnog kapitala u Evropi, a čak 70 procenata u SAD. Koncentracija je još drastičnija ako se pogleda sam vrh piramide (tzv. dominantna klasa), gde 1 procenat ukupne populacije u Evropi raspolaže sa 25 procenata kapitala, dok je u SAD taj procenat 35.
Piketi pokazuje i da se prihod od rada onih koji su danas spektakularno plaćeni (jer su eto, fantastično produktivni i daroviti), pre ili kasnije pojavljuje kao akumulirani kapital koji počinje da živi svoj samostalni, plodni život, sada već nevezano od truda darovitih vlasnika.
Da bi se sprečila takva koncentracija kapitala koja remeti ekonomske i političke procese ugrožavajući i tržište i demokratiju, Piketi predlaže uvođenje „sintetičkog“ progresivnog poreza na ukupno bogatstvo kao dopunu porezima koji već funkcionišu, poput poreza na zarade, ili na nekretnine. Dakle, rešenje je u progresivnom oporezivanju ukupnog bogatstva.
Porezi na zarade, ma kako bili progresivni, i ma kako destimulisali enormne plate i bonuse, neće zaustaviti proces akumulacije kapitala na vrhu piramide.
Uz veoma visoke progresivne poreske stope, Piketi se zalaže i za promenu poreskog sistema kako bi se omogućila velika, globalna transparentnost bogatstava. Najbogatiji slojevi stanovništva imaju rasuto bogatstvo po svetu, u različitim poreskim jurisdikcijama, kao i ogromna skrivena bogatstva po egzotičnim finansijskim centrima.
Ako bi države kroz beskompromisnu zajedničku akciju obezbedile transparentnost tih bogatstava, npr. kroz obaveznu globalnu razmenu bankarskih informacija, bilo bi moguće sprovesti poresku reformu na Piketijev način i tako zaustaviti proces prelaska globalnog bogatstva u ruke odabrane manjine. (Valja reći da razvijene države, pre svega članice OECD-a, čine napore u tom pravcu, iako ne onako energično, a pogotovo ne onako globalno kako Piketi to predlaže.)
Za razliku od marksista koji su tezu o akumulaciji i koncentraciji kapitala zasnivali na logičkoj politekonomskoj analizi, Piketi pokušava da taj proces dokaže kroz empirijske podatke. Najveći deo Piketijevog napora je skoncentrisan na analizu dugih istorijskih ekonomskih procesa koji su doveli do akumulacije kapitala. Tu je istovremeno i najveća snaga, ali možda i najveća ranjivost knjige, bar u akademskom smislu.
Na bazi rasutih, nekompletnih i reduciranih podataka za veliki broj razvijenih država, Piketi pokazuje da je proces ubrzane akumulacije kapitala jasno vidljiv još od devetnaestog veka, sa maksimumom koji je dostignut oko 1910. godine. U Evropi, gde je koncentracija kapitala bila najveća, pred Prvi svetski rat je 90 procenata ukupnog kapitala bilo u vlasništvu samo 10 procenata stanovnika. Samo zbog izbijanja Prvog i Drugog svetskog rata, zbog destrukcije bogatstava i zbog uvođenja progresivnog oporezivanja, došlo je do značajnog snižavanja te koncentracije i proces je u silaznom smeru tekao negde do 1980. godine.
Osamdesete godine donose promenu ekonomske paradigme, radikalno snižavanje poreza i drastično smanjivanje progresivnosti poreza. Sve ovo dovodi do novog talasa koncentracije kapitala i do velikog narastanja socijalnih razlika svuda – ne samo u anglosaksonskom svetu od koga je počela poreska „kontrarevolucija“. Ukoliko se nešto ne preduzme, Piketi upozorava da će koncentracija bogatstva pri kraju ovog veka biti ista ili veća od one kakva je bila u Evropi pred Prvi svetski rat.
Iako sam na strani Piketija i imam veliko poštovanje za njegov poduhvat, neki delovi knjige su kod mene izazivali nedoumicu, a ponekad i intuitivnu skepsu. Ako ostavimo po strani da je knjiga mogla biti kraća bar za trećinu, i možda, sistematičnija, ostaje problem pouzdanosti i homogenosti Piketijevih istorijskih pokazatelja. Ovde ne može biti govora o Piketijevoj tendencioznosti kako neki pokušavaju da dokažu – on je sve svoje izvore i podatke otvorio i postavio na Internet, i javnost u njih ima puni uvid.
Problem je vezan za kvalitet i pouzdanost „starih“ podataka od kojih mnogi datiraju još od kraja osamnaestog veka, kada ni statistika niti poreski registri nisu bili kakvi su danas. Piketi zbog toga jasno stavlja rezervu i ne glorifikuje podatke kojima barata, već poziva da se njegova baza podataka dodatno istražuje i dopunjava.
Uzgred, kako se od francuskog intelektualca i očekuje, Piketi se povremeno poziva i na literaturu devetnaestog veka, pa kroz citate Balzaka ili Džejn Ostin na primer, pokazuje kako se ekonomija prelamala u njihovim delima, i kako se u njima jasno vide procesi i logika koncentracije kapitala.
Piketi, iako čovek odličnog matematičkog obrazovanja, ima otpor prema nasilnoj matematizaciji ekonomije i prema zanemarivanju ekonomske istorije. Pri tome, za razliku od velikog broja modernih ekonomista, on smatra da je ekonomija tesno vezana i sa politikom i sa etikom.
Svoje teze je Piketi pokušavao da ojača istorijskim podacima kako bi pokazao da je proces koncentracije kapitala, ako je „neometan“ porezima, istorijski i ekonomski neminovan i dokaziv. Za razliku od marksista koji su svoje teze dokazivali samo logički i spekulativno, Piketi pokušava da ih dokaže još jače – empirijski. Možda je i Piketi sebe za nijansu preozbiljno shvatio u očekivanju da će njegova knjiga postati klasik poput knjiga Adama Smita, ili Marksa, na primer. Iako nemam nikakvu dilemu da je Piketi fundamentalno u pravu, oprezan sam kada je u pitanju puna egzaktnost podataka od pre jednog ili dva veka.
Ovde i dolazimo do ključne tačke napada na Piketija, pogotovo onih koji dolaze sa desne strane ekonomskog spektra. Piketi je francuski ekonomista mlađe generacije, sjajnog akademskog pedigrea i nesumnjivo leve orijentacije. To ga po definiciji dovodi u sukob sa većinom američkih ekonomista, pogotovo onih bolje plaćenih, koji veruju da je sa sistemom raspodele u SAD sve u najboljem redu. Kako Piketi kaže, neki od tih ekonomista braneći svoj privatni interes, tvrde da brane opšti. Među njima su, opet po Piketiju, i oni ekonomisti koji ne prezaju ni od konstruisanja opskurnih teorijskih modela da bi dokazali da najbogatiji čak ne treba ni da plaćaju porez, i da bi ih zapravo trebalo subvencionisati.
Upravo pomenuta škola mišljenja će iskoristiti svaku, ma kako trivijalnu grešku koju bude našla u Piketijevim izvorima kako bi diskreditovala njegov akademski kredibilitet. Isti oni koji svoje teze kreiraju iz vazduha i pri tom ih nikada nisu spustili na zemlju, isti oni koji ne prave razliku između činjenica i opštih mesta, optuživaće Piketija za grešku u toj i toj tabeli, ili za problematičan podatak iz te i te godine. Pri tome, neće biti bitno da li te greške suštinski diskredituju Piketijeve teze i da li menjaju njegove najvažnije zaključke.
Uostalom, ni stvarnost odavno nije bitna. To što se svako sapliće o kolosalne i stalno rastuće socijalne razlike, to što je i kretanje džini pokazatelja (gini coefficient) u skladu sa Piketijevim tezama, to što primanja najvećeg dela populacije već decenijama stagniraju, to što je došlo do destrukcije srednje klase i do novog (relativnog) osiromašivanja polovine stanovništva, sve to nije bitno. Bitno je šta ćemo sa onom sumnjivom dvojkom iz te i te ekselove tabele, u ćeliji toj i toj. A ako je ta dvojka na pogrešnom mestu, onda se ne može govoriti o rastu nejednakosti.
Akademski konkvistadori su uzjahali konje i krenuli da obave posao za svoje bogate gospodare ne bi li potom neometeno nastavili da skupljaju mrve ispod njihovih stolova. Ako bi trebalo da prognoziram šta će se dalje događati, u pesimističnom scenariju bih očekivao da će se posle brzog metodološkog diskreditovanja debata oko Piketija brzo zatvoriti, i da će se njegova knjiga ubrzano gurati u zaborav. Mislim da će se mnogo toga odvijati po modelu i receptu neoliberalnih „duhovnih vežbi“ iz teksta „Mladost na tržištu ekonomskih ideja“ (https://nkatic.wordpress.com/2014/05/22/mladost-na-trzistu-ekonomskih-ideja/ ).
Iako mi se čini da su Piketijeva knjiga i njen značaj možda precenjeni, radi se o hrabroj knjizi koja ide protiv establišmenta – političkog i ekonomskog – i bavi se najvećim aktuelnim ekonomskim problemom današnjice. Pri tome, nije reč samo o knjizi, već i o velikom projektu i ogromnom radu koji je uložen i na koji se knjiga naslanja. Razmere poduhvata čitaoci će moći da vide na adresi http://piketty.pse.ens.fr/en/capital21c2 .
Piketiju se, bar iz mog ugla, može zameriti i da je potcenio značaj deformacija u primarnoj raspodeli u kojoj primanja najvećeg broja građana razvijenih država stagniraju ili sporo rastu već decenijama. On ima previše vere u redistributivnu funkciju poreskog sistema. Svejedno, Piketi je uradio što je do njega, pa i više od toga. U vremenu opšteg intelektualnog kukavičluka to je podvig. Duh je pušten iz boce i debata je otvorena. Svetlost je za trenutak obasjala srce kapitalističke tame. Koliko god trajalo, dobro trajalo.
———————————————————————————————————————-
[1] Piketi je knjigu objavio na francuskom 2013. godine pod naslovom Le capital au XXIème siècle (Seuil). Knjiga je prevedena na engleski i objavljena 2014. pod naslovom Capital in the Twenty-First Century (The Belknap Press of Harvard University Press).
Пре неколико дана сам наишао на овај исказ о Пикетијевој књизи:
Nassim Taleb: „I discovered that the methods he used were flawed: Picketty’s tools did not show what he purported about the rise in inequality. The flaw is that if you take the inequality thus measured in Europe as a whole, you will find it is higher than the average inequality across component countries; the bias increases in severity with extreme processes.“
(https://medium.com/incerto/inequality-and-skin-in-the-game-d8f00bc0cb46#.ly9gpeeng)
За господина Катића – Пикетијева књига је имала, изгледа, релативно велики одјек (тираж реда 800.000). Отуда су је учинили доступном и у ПДФ-у.
Не знам да ли се овом темом Пикети бавио у књизи, али колико су уопште реална његова очекивања о јединственој фискалној политици и чвршћој унији“, имајући у виду хетерогеност држава зоне евра?
Piketi: „Rešenje je vrlo jednostavno: potrebna nam je zajednička fiskalna politika. Ne može se istovremeno evrom, zajedničkom valutom, održavati 18 različitih poreskih sistema koji se takmiče jedni sa drugima, imati 18 različitih nivoa nacionalnog duga i 18 različitih kamatnih stopa na državne obveznice. Stoga nam je potrebna mnogo čvršća fiskalna i politička unija u Evropi, počevši sa malom grupom zemalja, a zatim sa više.“
http://www.dw.de/para-na-paru-ide-nau%C4%8Dno-dokazano/a-17981781
Evo i ovi su ga spomenuli:
http://www.dw.de/da-li-je-problem-u-kapitalizmu/a-17763019?maca=ser-TB_ser_b92_2013-9945-xml-mrss
Za Moldvina – O Megatrendu je već dovoljno napisano, pa bih radije preskočio da dosoljavam i šenlučim, tim pre što sam već dao kraći komentar. Megatrend je metafora, ne samo obrazovong sistema, već sigurno i ukupnog stanja u Srbiji.
Kada je reč o autonomiji univerziteta, to je civilizacijska tekovina. Nažalost, ona ima smisla samo u zrelim i strukturiranim društvima i tu je pomalo slična situacija kao i sa slobodom medija.
Hvala na komentaru.
komentar na tekst Danice Popovic u Politici:
Obican student | 19/06/2014 13:15
Draga profesorka Danice,
Sve bi ovo bilo super sto ste napisali da nije cinjenice da ste takvim ponasanjem Vasim I Vama slicnih kolega oterali studente sa Ekof-a. Jedno su visoki kriterijumi a drugo potpuno los odnos prema studentu, nadobudno ponasanje, tretiranje studenta od samog starta kao nizu vrstu. Molim Vas, odlicno znate o cemu govorim a o cemu javnost cuti ! Vi nemate pravo nikog da ponizavate ! Niti da nazivate dummies. Iz ove price moram da izdvojim prof. Dr. Branka Medojevica, prof.Dr Dubravku Pavlicic, prof. Dr. Katu Skaric Jovanovic, prof. Dr. Branislava Pelevica, prof. Dr. Branislava Boricica I tadasnjeg asistenta (sada verovatno .) Prof. Dr. Popovic Zorana, prof. Dr. Nadezdu Silaski I da Im se zahvalim za sve ono cemu su me naucili kao I na odnosu prema meni kao studentu. Izvinjavam se ako sam nekog nepravedno izostavila. Ali vecina profesora se ne ponasa kao ljudi koje sam navela.Nemojte se srditina na druge sto omladina upisuje privatne fakultete. Tamo ih postuju.
Unapred se izvinjavam sto ovo pitanje postavljam ovde a ne na nekom drugom vise adekvatnom postu, ali blog po definiciji nije systematska struktura tako da verujem da mi necete zameriti.
Pitanje za gospodina Katica:
– Nekako mi je privukla paznju ova prica oko Megatrenda, pa bih voleo da znam kakvo je vase misljenje o svim tim pitnajima? Da li univerzitet ima akreditaciju? Ako nema, sta raditi sa svim tim diplomama? Ako se i ispostavi da univerzitet nije akreditovan zasto menjati vlasnicku strukturu…
Verujem da je Megatrend daleko od kvaliteta kakvih ima ali sa druge strane nasi drzavni fakulteti su katastrofa. Po mom misljenju se u Sribiji skoro ne isplati studiranje na fakultetima gde profesori imaju toliku samovolju i vlast gde ljudi padaju jedan ispit po 10 pa i vise puta, studiraju po 10ak godina…
Kako ograniciti samovolju profesora?
Dalje ja ne razumem bas najbolje tu ‘autonomiju fakulteta’. Mozete li da nam objasnite sta to istinski znaci.
Obrazovanje je strateska grana i svako cackanje na tu temu ima dalkosezne posledice. Negde sam citao da zemljama kojima je prethodio ekonomski bum sve imale kvalitetnu reformu u obrazovanju.
Hvala
Mozda pocnu da duvaju neki novi vetrovi 🙂 http://mondo.rs/a700689/Info/Ekonomija/Novo-smanjenje-referentne-kamatne-stope-NBS.html
За Ивана К. – Бродел помиње „зону сенки“, бар на начин на који ја то разумем, у првом тому триологије Civilization and Capitalism. У тому под насловом The Structures of Everyday Life, већ на самом почетку, на страни 24 је следећи цитат:
On the other hand, looking up instead of down from the vast plane of the
market economy, one finds that active social hierarchies were constructed on
top of it: they could manipulate exchange to their advantage and disturb the
established order. In their desire to do so – which was not always consciously
expressed – they created anomalies, ‘zones of turbulence’ and conducted their
affairs in a very individual way. At this exalted level, a few wealthy merchants
in eighteenth-century Amsterdam or sixteenth-century Genoa could throw whole
sectors of the European or even world economy into confusion, from a distance.
Certain groups of privileged actors were engaged in circuits and calculations
that ordinary people knew nothing of. Foreign exchange for example, which
was tied to distant trade movements and to the complicated arrangements for
credit, was a sophisticated art, open only to a few initiates at most. To me, this
second shadowy zone, hovering above the sunlit world of the market economy
and constituting its upper limit so to speak, represents the favoured domain of
capitalism, as we shall see. Without this zone, capitalism is unthinkable: this is
where it takes up residence and prospers.
Затим помиње нпр. на 22 страни другог дела триологије The Weels of Commerce:
At this level, one enters a shadowy zone, a twilight area of activities
by the initiated which I believe to lie at the very root of what is encompassed by
the term capitalism: the latter being an accumulation of power (one that bases
exchange on the balance of strength, as much as, or more than on the reciprocity
of needs) a form of social parasitism which, like so many other forms, may or
may not be inevitable. In short, there is a hierarchy in the world of trade, even if,
as in all hierarchies, the upper storeys could not exist without the lower stages
on which they depend. And we should not of course forget that below even the
simplest forms of trade, what I have for want of a better expression called
material life constitutes, throughout the ancien regime, the broadest layer of all.
Тезу о монополистичкој „души“ капитализма, која је одувек таква, Бродел понавља и у књизи Afterthoughts on Material Civilisation and Capitalizam.
Хвала на коментару.
Nebojša Katić: Pokušavao sam, mada nisam bio uporan, da promovišem velikog francuskog istoričara Brodela (Braudel) koji je izneo zanimljivu tezu – po njemu, kapitalizam je još od samog početka antitržišan i monopolistički, a kapitalistička država služi da zaštiti upravo takav sistem. On uvodi pojam „zone senki“, prostora u kome mali broj aktera donosi odluke kojima mogu manipulisati i upravljati tržištem. Dakle, nije reč o aberaciji kasnijeg, razvijenog period kapitalizma, već je reč o nečemu sa čime je kapitalizam rođen.
Хтео бих да лоцирам место где помиње „зону сенки“ и да нађем више аргумената, ма како слабих, за ту тезу. У трилогији Цивилизација и капитализам, том други, део четврти, стр. 455 у мојем енглеском издању, он износи становиште које помињете, без употребе фразе из цитата.
С емотивне и интелектуално-теоретске тачке гледишта, мени одговара да тезу прихватим: поједностављује ствари, и оправдава многе личне и колективне неуспехе. С моралне тачке сам незадовољан, јер је убедљивост Броделових аргумената овде у контрасту с његовим високим реномеом.
Поздрав
DEFETIZAM
Štampa
El. pošta
Kategorija: Komentari
Objavljeno nedelja, 08 jun 2014 09:13
Autor Branko
Pogodaka: 200
DEFETIZAM
Evo, naših novih zabluda.
Pogubnih predrasuda.
U opštem raspadanju države i nacije, u narastajućem siromaštvu i beznađu, u opštoj nezaposlenosti, u vremenu bez posla, bez vizije i strategije izlaska iz ove katastofe, građani sve više psihički pucaju i gube nadu da nam nekada može biti bolje. Ustalilo se mišljenje da smo gotovi, da nam nema spasa, da smo propali, da ništa ne može da se uradi, da nam drugi kroje sudbinu i da je svaka borba uzaludna.
Da li je to baš tako?
Pre nekoliko godina, držeći tribinu na severu Bačke, pred prepunom salom nezadovoljnog naroda, na sva njihova kukanja, zapomaganja i padanja u očaj, odgovorio sam da uvek ima izlaz iz ovakvog stanja i da se nama, Srbima, nameću tri moguća rešenja:
Prvo, ako nam već sigurno nema spasa, ako godišnje 35.000 ljudi više umire nego što se rađa i ako je sigurno da nestajemo kao narod, onda jedno od brzih rešenja može da bude i to da svi mi Srbi, izvršimo kolektivno samoubistvo. Tako bismo skratili muke i sebi i drugima; naročito drugima koji nas patološki mrze, da nestanemo u kolektivnom samouništenju i da tako ostanemo zapamćeni u povesti ljudske civilizacije.
Drugo, možda nama ne prija ova klima i ovo podneblje. Možda to negativno utiče na nas i zbog toga smo toliko tragično stradali. Ako se stvarno utvrdi da je to razlog naših istorijskih nesreća, predlažem onda da se kolektivno iselimo i tako spasimo sigurnog nestajanja. Ukoliko se opredelimo za ovo rešenje, onda moramo da rešimo sledeća pitanja: gde se selimo? Koliko će to preseljenje da nas košta?
Treće, poslednje rešenje je da se – ORGANIZUJEMO! Umesto da se ubijamo i iseljavamo, predlažem da se organizujemo i tako uredimo našu Srbiju da svima bude ugodno da žive u njoj. Na taj način, privući ćemo svu našu braću i sestre iz rasejanja da se vrate u Srbiju, da se vrate svojoj kući i da uživaju u lepotama uređene i organizovane države.
Šta to znači da se organizujemo?
Narodi se razlikuju po tome kako su organizovani. Bogati i uspešni narodi su dobro organizovani. Siromašni i primitivni narodi su slabo organizovani. Ako smo dobro organizovani i ako znamo koja nam je državotvorna vizija i strategija, onda nema mesta za defetizam.
Potpuno je besmisleno kukumavčiti kako je sve određeno, kako nam nema spasa, kako smo propali i kako svaki pokušaj da se nešto promeni, makar i pisali ovakve ideje o promenama, neće uspeti jer o nama odlučuju Brisel i Vašington.
To, jednostavno, nije rešenje problema.
To je – izgovor!
Stalno nam nešto smeta i stalno se žalimo na druge.
Problem je, gopodo drugovi, samo u nama.
Opšte je mesto da postoji Novi svetski poredak.
To svi znamo.
Postoji već hiljadama godina.
I tu se ništa neće promeniti u narednih hiljadu godina. Samo će se nazivi imperija menjati. Jedne imperije će propadati, druge će se javljati. I tako sve u krug.
Uvek će na planeti biti onih koji su moćni i koji imaju bogatstvo , koji su savršeno organizovani, i oni teže da upravljaju primitivcima koji nisu dobro organizovani.
To je prirodan i tržišni zakon. Ni tu se ništa u budućnosti neće menjati. Volja za moć je čovekova večita težnja da podredi druge ljude. Nema tu nikakve teorije zavere. Postoji samo plansko delovanje organizovane manjine, koja pokorava i gospodari neorganizovanom većinom.
Ako je to tako i ako to, napokon znamo, odnosno ako to prosvećena manjina koja vodi državu i naciju shvata, onda će ona da radi na organizovanju države da se prilagodi takvom stanju stvari. Odnosno, mudri državnici će voditi takvu politiku i donositi takve odluke koji su u interesu države i nacije. Tačnije, donosiće takve državotvorne odluke koje će nam, gledano računovodstveno, povećavati državne prihode iz tih donetih odluka, uz maksimalno smanjivanje svih troškova sprovođenja usvojenih odluka. Preduzimljiva državna elita, ona koja zna da uspešno vodi svoju državu i narod, vodiće takvu državnu politiku u kome će ostvareni prihodi biti značajno veći od neminovnih troškova. Dobit iz dobrog vođenja državne politike osetiće svi građani, jer oni su akcionari u tom zajedničkom akcionarskom društvu.
Manje uspešni državnici će raditi na pozitivnoj nuli, dok će potpuno nesposobni političari praviti gubitke. Što su gubici veći, to je nesposobnost političkih diletanata veća.
Srbija je čitav XX vek završila sa velikim gubicima u državnoj politici.
Nagomilani gubici su se preneli u XXI vek i mi se danas nalazimo pred potpunim bankrotom. Svu državnu i nacionalnu dobit što su ostvarili naši umni i hrabri preci samo u XIX veku, mi smo proćardali za nešto više od veka.
Kako dalje?
Ukoliko želimo da zaustavimo ove dalje pogubne i gubitničke tendencije, ukoliko želimo da izbegnemo gubitak nezavisnosti države i izumiranje nacije, potrebno je odmah da proglasimo bankrot, podvućemo crtu i javno građanima saopštimo da dalje ovako više ne može da se propada i da hitno moramo nešto da menjamo.
Šta treba menjati?
Sve je već godinama napisano u mom političkom i ekonomskom Planu bankrota. To samo treba da primenimo. To su političke i ekonomske mere za naš siguran spas.
Šta treba da shvatimo?
Srbi moraju da shvate da smo drevni narod, da smo istorijski narod, da smo dobar i slobodarski narod, ali da smo mi suviše mali da možemo da menjamo svet.
Šta treba da radimo?
Srbi treba da shvate da se moramo prilagoditi takvom svetu u kome živimo. Prilagoditi se jer ne možemo da ga menjamo, ali možemo da sačuvamo naš nacionalni identitet, slobodu i pravo na svoj život.
Ko treba da nam bude uzor?
Jevreji.
Srbi treba da se ugledaju na Jevreje.
Naravno, nama ne treba njihova potreba da upravljamo svetom, ali je dovoljno da se izborimo da večno trajemo i da sačuvamo naš srpski identitet. To mora da uđe u predanje nas Srba i mora da se prenosi sa kolena na kolena. Mora naša deca da se uče tom predanju i da prenesu na svoju decu taj zavet predaka.
Imperije se menjaju, Jevreji opstaju.
Zadivljujuća umešnost i sposobnost održavanja u životu.
Ta veština se uči. Prenosi se disciplinom i vežbama.
Njihova genijalnost je u tome što, koristeći se imperijama za koje sigurno znaju da će propasti, uspevaju ne samo da ostvaruju svoje interese, nego upravljaju svetom, namećući ostalim narodima svoje nacionalne interese.
Srbima ne treba takva genijalnost i lucidnost.
Mi nemamo taj dar da špekulišemo kako bismo upravljali imperijama u našem interesu. Nema ni potrebe da u tome podržavamo uspešne Jevreje. Nama je samo dovoljno da steknemo veštinu da opstanemo, da na istorijska groblja pošaljemo umiruće imperije, da naša država ostane nezavisna, nacija zdrava i građani bogati.
Možemo li to?
Možemo.
Imamo ljudske potencijale za taj istorijski iskorak.
Moramo.
To je zavet naših predaka.
Moramo.
To je obaveza prema našem potomstvu.
Kako?
Pišem decenijama o tome kako da radimo.
I pisaću dalje.
Govoriću. Urlati!
Sve dok to ne ostvarimo.
Život je svetinja.
Ništa nije izgubljeno.
Sve možemo stvoriti.
Ako smo organizovani i radimo zajedno.
Ne gubite nadu.
Borba je tek počela.
Mi smo već sve nevolje prošli. Druge narode to tek čeka.
Naše vreme dolazi.
Branko Dragaš
Beograd, 7. 6. 2014.
За Марка – По логици ствари, политички програми нису превише економски конзистентни. Пример који сте навели је могуће логички повезати само ако се пође од тзв. supply-side теорије. Дакле, снижавање пореза ће повећати број запослених, а снижени порези ће помножени са већим бројем запослених дати већи укупан буџетски приход. Такође, куповна моћ ће порасти (више људи ради), а тиме и приходи од ПДВ-а. Већи буџетски приходи ће тако смањивати јавни дуг. Нажалост, за овај идеални сценарио до сада нисам видео убедљиве доказе. Иначе, на ову тему је већ било доста дебате на блогу. Хвала на коментару.
Господине Катићу,
убацујем се са потпуно другом темом. Читам политички програм (предизборни) једне странке из Р.Српске. И сада ту стоји :
„…Раст привреде треба
потакнути: пореским растерећењем рада, укидањем бројних парафискалних
оптерећења, преусмјеравањем јавних инвестиција у радно интензивне секторе,
обезбјеђењем нових повољнијих финансијских извора за раст приватних
инвестиција….“
Акценат је посебно стављен на смањење пореског оптерећења на плате :“ Мање пореско оптерећење рада ће
га чинити јефтинијим, а то ће отворити простор већем запошљавању.“
Колико сам схватио, ви горе наведену тезу о пореском оптерећивању не прихватате у апсолутном смислу (у смислу да мањи порези неће нужно да доведу до већег запошљавања и дајете пример Македоније чини ми се)?
Али оно што ме интересује: у програму се даље каже да ће да се иде на перманетно смањење јавног дуга. Е сад мене интересује како је ово могуће:
Ако се преусмере јавне инвестиције и обезбеде нови финансијски извори, иза тога стоји држава и она мора да се задужи. Монетарна политика је на нивоу ЦБ БиХ (сигурно неће бити примарне емисије, а ни смањења референтних каматних стопа па да приватници новац повољно добијају од банака). Да ли постоји неки механизам да се ово деси, а да се перманетно смањи јавни дуг? На први поглед ми се чини да су ово међусобно искључиве ствари, а поново програм странака би требало да пишу економисти, па ако можете да ми помогнете око ове недоумице.
Šta će biti?
Podela izneđu „imnog“ sloja (manjina) i ostalih (ogromna većina).
Moja malenkost primećuje da analize ili bolje rečeno intuitivne prognoze nisu baš jasne i pouzdane.
Žašto to tvrdim?
Prognoze drušvenih kretana su užasno kompleksni problemi. Naročito danas.
Društveni problemi u svojim istorijskim kretanjima imaju ugrađenu jaku dozu nepredvidljivosti. Odnosno njihove analize su jednostavno nepouzdane iz razloga što ih ne možemo raskolopiti (zato što su nesamerljive) pogledati šta tu ima pa racionalnom analizom utvrditi približno šta sledi dalje.
Društvena kretanja i odnosi pojedinca – pojedinca, pojedinca – grupe, grupe – grupe, manjine – većine (odnosi, kvaliteta-kvantiteta) su prosto disimetrični, i nedeterminisani, međusobno isprepleteni neraskidivim nitima međuljutskih odnosa i ne možemo ih redukovati na neku pojmljivu izvesnost naročito na neki duži period. Setimo se Dostojevskog, parafraziram, čovek,narod,neki socijalni sloj, religiozna zajednica, nejčešće u egzinstecijalnom bezizlazu iracijonalno reaguju. Protivno svim načelima logičnosti. Tako da većina može izazvati takve društvene turbulencije koje se (iz iskustva prethodnih planetarnih apokaliptičnosti) mogu sa zebnjom slutitu.
Tako da „pametna manjina“ (moje slutna misao) grčevito traga za rešenjem u tom pravcu.
Zato smatram da je sušta potreba i žudnja za determinističkim usmerenjem diskursa debate u tom pravcu korisnija od pukog nagađanja.
Ako imamo volje i snage.
Za Miloša – Od dva pomenuta scenarija vezana za robotizaciju, mislim da je verovatniji drugi, onaj koji vodi ka polarizaciji društva. To je na liniji nemešanja države u tržišne procese. Hvala na komentaru.
Nebojša Katić- U svetu već uveliko traje priča o robotizaciji radnih mesta u budućnosti. Koliko vidim iznose se sasvim oprečna mišljenja- od toga da će to dovesti do poboljšanja kvaliteta života i manje radnih časova do toga da će to dovesti do visoko polarizovanog društva izmedju informatički obdarenih, njihove potomaka i ostalih „siromašnih“. Meni neke stvari tu nisu jasne pa bih da raspravljam sa vama. Kako je vaše mišljenje kako će budućnost izgledati?
Za Vladana M.- Iako mi se čini da je situacija haotična, ne vidim ekonomske procese o kojima Rubini govori. To je više anticipiranje onoga što bi se moglo dogoditi, ili je logično da se dogodi, kada se konstelacija snaga menja. O tome sam pisao 2007. u ovom tekstu https://nkatic.wordpress.com/2007/07/30/pocetak-kraja-globalizacijske-bajke/. Hvala na komentaru.
Kao kada je tridesetih godina, posle velike depresije, došlo do stvaranja autoritarnih režima u Evropi i Aziji što je dovelo do Drugog svetskog rata, tako se danas javlja nacionalizam u ekonomiji čime se istorija ponavlja, tvrdi poznati ekonomista Nurijel Rubini.Ovaj novi nacionalizam u ekonomiji uzima razne oblike: trgovinske barijere, imovinski protekcionizam, protivljenje stranom investicionom kapitalu, politike koje favorizuju domaće radnike i firme, anti-imigracione mere, kapitalizam države, i nacionalizam resursa. Cak dodaje da svetu predstoje novi ratovi. Sta mislite o crnim prognozama Nurijela Rubinija?
Ranije, neki su kapirali da je Zemlja okrugla, onda su to svi zaboravili, pa su onda neki to opet otkrili. Ko zna, možda opet zaborave.
Vizantijska vlastela se dugo održala, ali je stalno gubila feude. Nije važno, obavila je svoju funkciju. Inače, šteta za Jugoslaviju…
@ Zdravko
Ni ja ne mislim da vas vređam odgovorom.
Da paralele koje koristim smatrate neadekvatnim, imate potpuno pravo, pošto gotovo svako ima svoje tumačenje istorije. Tzv. Vizantija je imala teškoće sa pribavljanjem novca – radila je to uz pomoć nečijeg kopanja u rudniku, ali je imala VIŠE novca od zapada, i duže se održala. Duže od Jugoslavije.
Viđenje nacije je suviše različito čak i za razmenu mišljenja.
„Iza izdavanja novca i tehnoloskog razvoja ne postoji jasna uzrocno posledicna veza. Mislim da biste se namucili da to dokazete.“
Smatram legitimnim svaku tvrdnju i njeno dokazivanje, bez obzira tvrdi li neko i da zemlja nije okrugla.
Međutim, izlaziti na ekonomskoj temi sa aksiomom da razvoj privrede i tehnologije iste nema veze sa bankarstvom, i pritom arogantno zahtevati dokaze koji osporavaju vlastito ubeđenje je najobičniji bezobrazluk. Na stranu lične uvrede koje su tome prikačene.
Smatram da sve ima svoje granice, nađite nekog drugog da vam da dokaze za okruglinu zemljinu.
Bojane, imigranti su otisli van zbog preraspodjele.
Istočno rimsko carstvo (Vizantija), ukratko:
330. nove ere, car Konstantin prebacuje težište imperije na istok (Byzant, Konstantinopolj) pošto je bio manje na udaru „varvara“. Takođe, bio je i konzistentniji u etničkom pogledu (Grčko stanovništvo), a istočne kolonije su ionako rapidno gubljene pod udarom Persijanaca i kasnije Arapa. Ono što je karakteristično za istok – ustoličena hrišćanska ideologija sa eklezijom, u kombinaciji sa despotskom vladavinom.
Dok je na zapadu hrišćanstvo poslužilo za pripitomljavanje varvara i stvaranje budućeg sistema Evropskih dominiona, na istoku je u samom startu cementiralo društvene odnose. Neki varvari (južni Sloveni, Bugari – kasnije slovenizirani) duguju Vizantiji, svoj napredak ka feudalnoj organizaciji. I ruski knezovi su dobili crkvu i sistem pod uticajem istočnog rimskog carstva.
Nakon Arapa, inicijativu preuzimaju turska plemena. Posle dugotrajnog zaokruživanja, montiraju velike topove i ruše zidove. Konstantinopolj je pukao (1453.) i preimenovan u Istanbul. Dizajn Hagia Sofie je kompletiran, dodata su 4 minareta. A na zapadu sviće „Novi vek“, Gutenberg štancuje bibliju. Vek kasnije, Elizabeta I, standardizuje kalibre topova.
@ Cayo
Sa tackama 1), 2), 3), 4), 5) slazem, mozda bih ih malo dopunio. Tacka 1) je meni najzanimljivija, pre svega zbog monetarne politike Istocnog Rimskog Carstva koja mu je produzila vek jos 1000 godina. Voleo bih kada bi se bas na ovom forumu neko od ekonomski potkovanijih ljudi od mene pozabavio fenomenom Vizantijskog novca.
Za tacku 6) niste u pravu ili Vas nisam razumeo. Pojava nacije je uzrokovana potrebom da se lepo prekroje granice i omedje gazdinstva na drugi nacin. Kako bi se to reklo, da se malo ukrupni trziste. To se desava od 18. veka, sa punim procvatom tokom 19. kada dolazi do formiranja Nemacke, Italije, pa ako hocete i Jugoslavije 40ak godina kasnije. Taj model je potrosen, nacionalna gazdinstva su danas premala.
Moj poslednji komentar u ovoj diskusiji: smatram da Vas nisam uvredio. Moj ton je bio neprimeren kvalitetu diskusije na ovom forumu. Po pravilu postoji bolji nacin za prenosenje iste poruke i neuctivo je ne potraziti ga. Ukoliko se na bilo koji nacin osecate povredjenim, to mi nije bila namera.
@ Zdravko
Države su uglavnom propadale iz tri razloga: spoljne agresije, te dve centrifugalne sile, najčešće povezane – finansijske i etničke krize, tj. konkurencije.
Stoga:
1. Istočni Rim je bio poznat kao likvidniji deo carstva.
2. Habzburge ne objašnjavam kao Rimljane, Čehe, Slovake, Mađare, Srbe, Hrvate, Slovence…
3. Stefana Dušana ne vidim kao Grka.
4. Karađorđeviće ne vidim kao Hrvate i Slovence.
4. Romanove ne vidim kao Mongole, Tatare, Čečene…
5. Uvaženu gospodu Rotšilde ne vidim ni kao Engleze, Amerikance, Nemce, Francuze, Indijce, niti Indijance.
6. Nacionalizmu je prethodila pojava nacije, a nacija predstavlja kraj prethodnog elitizma. Tako kaže istorija, nisam je ja pisao.
To je jedina smislena poenta vaših pitanja, a što se sređivanja mojih misli tiče, trudim se da i pored takvih malicioznosti ekskurse ograničim da ostanem na temi.
Zato smatram za vrlo razočaravajući vaš izbor najinteresantnijih delova mog komentara.
P.S.
Hvala što se domaćinu izvinjavate što ste gosta pljunuli, to mu dođe kao šlag na torti moje nerazumljive priče o moralu. Nerazumljive, zbog nesređenih misli.
@ Nebojsa Katic
U pravu ste. U datom momentu je delovalo kao dobra ideja. Oprostite na neuctivosti.
Za Zdravka – Nema potrebe za ovakvom intonacijom komentara i ne vidim kako pomaže argumentaciji. Hvala na komentaru.
@ Cayo
Tesko je sa Vama voditi smislenu raspravu jer se ne trudite da razmislite o smislu recih nego odgovarate nesuvislo i na pitanje odgovarate pitanjem i novom tezom. Takvih u nasim politickim emisijama ima mnogo. Ipak, pokusajmo jos jednom.
>> Dakle, raditi jedno a pričati protiv toga je moralno. To je moral koji preovladava. Dole sam pomenuo dva moguća rešenja za ljudsku sebičnost:…
Zivot je pun kompromisa. Mnogo je moralnije svesno napraviti kompromis nego svim srcem i nekriticki prihvatiti sistem koji je sustinski nepravedan.
>> Ako pod „sistemom“ podrazumevate ljudsku ambiciju, smatram da je dizajner sebe kopirao kada ju je ljudima usadio u srce. Nažalost, udaljavamo se s teme.
Na zalost, pod sistemom ne podrazumevam ljudsku ambiciju. Ljudska ambicija nije ni dobra ni losa. To je samo jos jedno orudje ciji karakter zavisi od svrhe u koju se koristi. Da li ste znali da Englezi za brzinu imaju dve reci: „speed“ koja je skalarna velicina i predstavlja samo broj i „velocity“ koja je vektorska velicina (v u fizici) i ima pravac i smer? Razlika je ocigledna. Ako se jako brzo krecete prema provaliji, Vasa brzina vise nije vrlina jer cete samo brze propasti. Slicno je i sa ambicijom, zavisi od svrhe u koju se koristi. Pod sistemom podrazumevam svet u kome zivimo, radimo, stvaramo i umiremo. Za udaljavanje od teme ste odgovorni barem koliko i ja.
>> Naprotiv – poznajem jako malo nemoralnih ljudi. Isti se prepoznaju po odsustvu licemerstva, i nepopularnosti stavova.
Vi ste srecan covek.
>> Naravno da nije, uvek možete da se vratite na pećinsku trampu – novca ili ima, ili nema. Međutim, razvoj koji je izdavanje novca omogućilo je dokaz koja od te dve mere pripada civilizovanom obrascu ponašanja.
Iza izdavanja novca i tehnoloskog razvoja ne postoji jasna uzrocno posledicna veza. Mislim da biste se namucili da to dokazete. Dalje, sta je za Vas civilizovan oblik ponasanja? Da nije mozda ovo?
http://vukajlija.com/zabava/posteri/545981
>> Moral je, naravno, protiv novca, jer pravilno detektuje da izdavači imaju ogromnu vlast. To je ono što nazivam tehnologijom mrtve komšijske krave.
Nisam znao da Vam je lord Rotsild komsija. Vi ste zaista srecan covek.
>> Naprotiv, sve je netačno, od a do š. Otuđenje elite od naroda – globalizam – nastaje od 19. veka,
Ovo prosto ne stoji. Kako objasnjavate Habsburskog Svetog Rimskog Cara i ujedno spanskog kralja? Kako objasnjavate Spansku Nizozemsku? Pre nego sto nesto napisete, probajte da proverite. Da Vam pomognem, dajem vam odlomak sa Vikipedije on nacionalizmu
In Europe before the development of nationalism, people were generally loyal to a religion or to a particular leader rather than to their nations.[citation needed]
With the emergence of a national public sphere and an integrated, country-wide economy in 18th century England, people began to identify with the country at large, rather than the smaller unit of their family, town or province. The early emergence of a popular patriotic nationalism took place in the mid-18th century, and was actively promoted by the government and by the writers and intellectuals of the time.
>> Znate li zašto se Istočno carstvo održalo duže od Zapadnog? Da razbijemo malo niz upitnih metafora.
Ne znam zasto se duze odrzalo. Voleo bih da mi kazete kakve to veze ima sa pitanjem koje sam Vam postavio (u pitanju je misaoni eksperiment is mog proslog komentara). Takodje bih voleo da me usput i poducite istoriji Istocnog Rimskog Carstva ako Vam to nije preveliki napor.
Ostatak Vaseg komentara ne bih komentarisao, prilicno nesuvislo zvuci. Kada sredite misli, molim Vas pojasnite mi.
Mislim da to nije korektno, imali ste priliku da argumentovano iznesete sve svoje teze, i nije istina da ih ignorišem.
Glavna stvar oko koje se ne slažemo je ideologija, a ako vam je tako lakše – potučen sam do nogu – od strane socijalističkih sa jedne, i liberalnih teza sa druge strane. Stoga centri moći, koji nemaju veze ni sa jednim ni sa drugim metodom, ostaju suvereni. To je moj poraz, iako više faktički nego polemički.
@Cayo, Imam citat za vas
„Duhovne vežbe za posvećenike neoliberalne ideje, kako bi mogli izgledati recepti za uspeh, sažeo bih to u 10 tačaka.
1. Ignorišite ekonomsku istoriju i empiriju, ne gubite vreme kopajući po tabelama i analizirajući podatke. Istorija nas ničemu ne uči, empirija je vaš najveći neprijatelj. Polemišite samo sa onima koji misle u dlaku isto kao i vi.
2. Sa protivnicima polemišite samo ako morate i nemate kud. Kada vas guše faktima, kada vam pokazuju kako stvarnost negira naš skript, vi negirajte tačnost interpretacije stvarnosti. Kada su sve činjenica protiv vas, nađite jednu, makar i marginalnu, i pomoću nje potvrdite našu istinu. Ako se takve činjenice ne setite odmah, protivničke argumente ili lakonski negirajte ili preko njih pređite kao da ih niste ni čuli.
3. Kada se stvarnost više ne može negirati, kada je nemoguće naći ni tu jednu činjenicu koja je na vašoj strani, ne odustajte. Pokušajte u hodu da promenite predmet polemike, pa uvedite novu temu. Kada ni to ne pomaže, kada više nemate kud, na raspolaganju je poslednji, ubitačni slogan: stvarnost je takva kakva jeste jer neoliberalna politika nije sprovedena do kraja, ili je sprovedena loše.
4.Nikada ne dozvolite da vas podsećaju na vaše pogrešne procene, savete i prognoze. Kada se todesi, uvek se bučno uvredite i/ili napustite debatu.
5. Arogancija je važna – njom dokazujete superiornost. (Samo za srpske neoliberale – nevaspitanje nije odraz primitivizma, već samo specifični oblik endemske vickave arogancije. Budite spremni i da vam se na isti način uzvrati. Nevaspitanje nije samo vaša privilegija).
6. U debatama se ne pozivajte na podatke, već protivnika zasipajte sloganima, frazama, floskulama. Ključne reči moraju biti – sloboda jedinke, sloboda izbora, potrošački izbor, liberalizacija, tržište, optimalna alokacija resursa, privatna inicijativa, slobodna konkurencija i preduzetništvo, vladavina prava i ambijent.
7. Uvek pravite gadljive grimase kada se pominju: država i društvo, javni interes i javna potrošnja, razvojna politika, nezaposlenost, siromaštvo i socijalne razlike, progresivni porezi i porezi uopšte, regulacija i državna intervencija. (Ako se interveniše u korist moćnih, pravite se da niste primetili.)
8. Kada u polemici izgubite, sve i da ste potučeni do nogu, arogantno proglasite pobedu i trijumfalno napustite debatu. Naravno, ne vraćajte se po još.
9. Nikada ne priznajte grešku, nikada ne pokažite da ste u dilemi ili poljuljani u svom uverenju. I ne zaboravite, cilj nije traženje istine već pobeda doktrine. Neistomišljenici ne postoje, postoje samo neprijatelji.
10. Konačno i najvažnije – ne zaboravite da uvek igrate na domaćem terenu, da su sudije vaše, da je publika birana za vas, a i da se rezultat već zna.“
U potpisu Nebojša Katić“
@ Zdravko
„Ziveti u nekom sistemu nema nikakve veze sa odobravanjem i slaganjem sa istim.“
Dakle, raditi jedno a pričati protiv toga je moralno. To je moral koji preovladava. Dole sam pomenuo dva moguća rešenja za ljudsku sebičnost:
1. Kolektivna lobotomija.
2. Ispunjenje ambicija – pobeda krize.
Koliko vidim, oni koji nam deci propisuju psihoaktivne supstance protiv hiperaktivnosti i svake ambicije, zalažu se za prvu varijantu, uz horsku podršku moralne mase.
„Poenta je da ovaj sistem nismo izabrali niti dizajnirali ni Vi ni ja.“
Ako pod „sistemom“ podrazumevate ljudsku ambiciju, smatram da je dizajner sebe kopirao kada ju je ljudima usadio u srce. Nažalost, udaljavamo se s teme.
„Moral kao kategorija je u potpunosti ortogonalan na imovinsko stanje. Sigurno poznajete mnogo moralnih i nemoralnih ljudi na oba pola drustvenog sloja.“
Naprotiv – poznajem jako malo nemoralnih ljudi. Isti se prepoznaju po odsustvu licemerstva, i nepopularnosti stavova.
„Novac, kreiranje novca i trgovinska razmena kakvu danas poznajemo nije jedini nacin za tehnoloski napredak.“
Naravno da nije, uvek možete da se vratite na pećinsku trampu – novca ili ima, ili nema. Međutim, razvoj koji je izdavanje novca omogućilo je dokaz koja od te dve mere pripada civilizovanom obrascu ponašanja.
Moral je, naravno, protiv novca, jer pravilno detektuje da izdavači imaju ogromnu vlast. To je ono što nazivam tehnologijom mrtve komšijske krave.
„Elita nije odana narodima, elita ne poznaje narodnost. Nacionalizam je kao ideologija negovan od 19. veka pa na ovamo. Sada je nepotreban pa se menja globalizmom.“
Naprotiv, sve je netačno, od a do š. Otuđenje elite od naroda – globalizam – nastaje od 19. veka, i taj obrazac možete pratiti od tog perioda i u literaturi i u pratećim krvoprolićima. Svi istorijski dokumenti i spisi pre toga odišu neverovatnim etnofiletizmom elite. Najstarija knjiga koju posedujem je tipičan primer grane na kojoj elita sedi.
U 19. i 20. veku se kristalisala promena o kojoj pričate – elita izlazi iz okvira naizgled najmoćnijih naroda. Sam izraz nacionalizam predstavlja kraj elite (navodno) a u najmanju ruku njene upućenosti na narod domaćina.
„I sta posle? Sta kada ceo svet bude jedna velika korporacija?“
„Eksperimenta radi, zamislite taj slucaj. Imali smo Rimsko Carstvo, propalo je.“
Znate li zašto se Istočno carstvo održalo duže od Zapadnog? Da razbijemo malo niz upitnih metafora.
Upravo sam vam dao nekoliko sugestija o uzroku tih resetovanja sistema – finansijskoj krizi. Ta kriza je bila logična dok se društvo razvijalo dok se novac teško pribavljao u rudniku – to je prava neodrživost sistema. Od 19. veka, radi se o potpuno veštačkoj pojavi, čijim ispoljavanjem ste mogli gledati narode (sa sve elitom) kako hrle u samouništenje.
Sve se svodi na to da ustvari imamo održivi sistem okupiran od društvenog virusa, koji se raširio poput kuge. Naša podložnost istom svedoči o našoj neinteligenciji.
Nažalost, malo ko primećuje paralelu propasti države i porodice, a svi imaju ideje da se te dve institucije spase društvenim konsenzusom. Paradoksalno, liberali su u pravu – dovoljno je odsustvo intervencionizma u privatno vlasništvo.
To što su uspeli, svojom propagandnom aktivnošću, ljude da ubede da se u dva najznačajnija slučaja ne radi o privatnom vlasništvu, njihov je najveći uspeh.
Kada ne bi bilo trvenja i kriza, i kada bi svi ljudi bili podmireni, počeli bi da se dosađuju. A možda bi im padale na pamet neke ideje. Zbog toga bi bila potrebna još jača gudra nego što je fudbal.
Ovako je optimalnije, pogotovu što se bogovi odlično zabavljaju. Malo etničke, malo socijalne melodrame, a uspon robota će biti veoma zanimljiv.
@Cayo
>> Ne samo da razmišljam, nego se i ponašam. Sa kapitalistima delim dohodak, da bih dobio deo dobara kojim raspolažu, a sa prosjacima i bednicima retko. A vi?
Ziveti u nekom sistemu nema nikakve veze sa odobravanjem i slaganjem sa istim. Poenta je da ovaj sistem nismo izabrali niti dizajnirali ni Vi ni ja. Ni ja, a verujem ni Vi, necemo otici da zivimo usamljeno u pecini, ali to ne znaci da moramo nuzno misliti da je sve kako treba.
>> Narovno da nije, dok većina živi u bedi, ništa sem bede nije moralno. Logika je često nemilosrdno nemoralna.
Moral kao kategorija je u potpunosti ortogonalan na imovinsko stanje. Sigurno poznajete mnogo moralnih i nemoralnih ljudi na oba pola drustvenog sloja.
>> Ako je pećinski čovek opstajao bez deficita, ne vidim razloga da to ne radi i savremeni. A principi su ISTI, onda i sada.
Novac, kreiranje novca i trgovinska razmena kakvu danas poznajemo nije jedini nacin za tehnoloski napredak. Novac kao dug, da se poslusim Nostradamusovom kovanicom, svakako nije resenje, to je deo problema.
>> Princip kapitalizma – monopol – zaista ima ugrađenu grešku, navodno se ne ostvaruje već sto godina. Kači to i tzv. „elitu“, nemojte da brinete, rat je u tom pogledu ideološki moralan. A svi s velikim žarom učestvuju.
Kaci elitu, naravno, ali kod njih to pitanje nije tako dramaticno kao kod pucanstva. Recimo, kralj Petar Drugi i njegove Balkanske kolege su se bezbedno prabacile u London. Istina, izgubili su posed, ali je to daleko bolje od jama koje su cekale njihove podanike. Izuzetaka, naravno, ima. Rusija i Francuska pre svega.
>> I odsustvo etničke identifikacije, jer niko ne reže svesno granu na kojoj sedi, ako je zaista poseduje. Na tragu ste suštine problema.
Apsolutno. Elita nije odana narodima, elita ne poznaje narodnost. Nacionalizam je kao ideologija negovan od 19. veka pa na ovamo. Sada je nepotreban pa se menja globalizmom.
>> Konkurencija vuče svet napred, a neprijateljski je raspoložena međusobno. U tom trvenju i miševi stradaju, a rezultat je uvek neka vrsta monopola – kraj konkurencije – što je i cilj konkurisanja, od porodice do države.
I sta posle? Sta kada ceo svet bude jedna velika korporacija? Eksperimenta radi, zamislite taj slucaj. Imali smo Rimsko Carstvo, propalo je. Ja to zovem resetovanjem sistema. Da li ce i novo carstvo propasti na slican nacin? To nije odrziv sistem, to je zakrpa.
>> Zašto se monopol, od države do porodice, ne ostvaruje, i imamo raspad istih i stalno trvenje konkurencije i posledičnu krizu, dobro je pitanje.
Mislim da je ovo poslednje slicno sa mojim komentarom iznad. Mozda je stvar u nedostatku empatije ljudi koji monopol ostvare. Mozda oni ne mogu da stvore odrziv sistem jer u odrzivom sistemu ne postoji nista sto se moze oteti i niko ko se moze porobiti. Nemam odgovore, ali mi je drago sto ste pitali.
@ Zdravko
„Vi i dalje razmisljate u matrici sadasnjeg mentalnog sklopa covecanstva…“
Ne samo da razmišljam, nego se i ponašam. Sa kapitalistima delim dohodak, da bih dobio deo dobara kojim raspolažu, a sa prosjacima i bednicima retko. A vi?
„Ali cak i na tim osnovama tesko da je stav koji zastupate moralan.“
Narovno da nije, dok većina živi u bedi, ništa sem bede nije moralno. Logika je često nemilosrdno nemoralna.
„Da bi neko imao suficit, neko drugi mora da ima deficit.“
Ako je pećinski čovek opstajao bez deficita, ne vidim razloga da to ne radi i savremeni. A principi su ISTI, onda i sada.
„Sistem ima ugradjenu gresku, s vremena na vreme mu je potrebno resetovanje. Resetovanje obicno znaci rat i po pravilu tragediju i smrt onih koji nisu malobrojna elita.“
Princip kapitalizma – monopol – zaista ima ugrađenu grešku, navodno se ne ostvaruje već sto godina. Kači to i tzv. „elitu“, nemojte da brinete, rat je u tom pogledu ideološki moralan. A svi s velikim žarom učestvuju.
„Zrtvovati milione zarad „dobrog biznisa“ zahteva potpuno odsustvo empatije. Izrezirati sukobe velikih razmera, izgladnjivanje citavih naroda, zahteva neizmernu inteligenciju i snagu volje.“
I odsustvo etničke identifikacije, jer niko ne reže svesno granu na kojoj sedi, ako je zaista poseduje. Na tragu ste suštine problema.
„Drugi deo vaseg komentara nisam razumeo, na prvi pogled mi se cini da je kotradiktoran sa prvim.“
Konkurencija vuče svet napred, a neprijateljski je raspoložena međusobno. U tom trvenju i miševi stradaju, a rezultat je uvek neka vrsta monopola – kraj konkurencije – što je i cilj konkurisanja, od porodice do države.
Zašto se monopol, od države do porodice, ne ostvaruje, i imamo raspad istih i stalno trvenje konkurencije i posledičnu krizu, dobro je pitanje.
@Cayo
>>Prema konkurenciji nema empatije, a sama konkurencija nije ideološka, već materijalna.
>>Uprkos tome, u masama vlada ubeđenje da je konkurencija lek za sve. Možda i jeste, do izlečenja.
Vi i dalje razmisljate u matrici sadasnjeg mentalnog sklopa covecanstva, ali cak i na tim osnovama tesko da je stav koji zastupate moralan. Svet kakvim ga poznajemo je sustinski trgovacki i on opstaje samo dok postoji neko ko se moze opljackati. Nostradamus je vec nasiroko govorio o tome kada je bilo reci o spoljno trgovinskom suficitu/deficitu. Da bi neko imao suficit, neko drugi mora da ima deficit. Sistem ima ugradjenu gresku, s vremena na vreme mu je potrebno resetovanje. Resetovanje obicno znaci rat i po pravilu tragediju i smrt onih koji nisu malobrojna elita.
Zrtvovati milione zarad „dobrog biznisa“ zahteva potpuno odsustvo empatije. Izrezirati sukobe velikih razmera, izgladnjivanje citavih naroda, zahteva neizmernu inteligenciju i snagu volje. Da su dve poslednje vrline iskoriscene na drugi nacin, svet bi bio daleko lepse mesto za zivot.
Drugi deo vaseg komentara nisam razumeo, na prvi pogled mi se cini da je kotradiktoran sa prvim.
Čemu isključivost kapitalizam ili socijalizam?
Kapitalizam zasnovan na stvaranju profita po svaku cenu sa jedna strane i nužnost izbora između potrošačkog i socijalno odgovornog društva sa druge strane.
Pa zar nismo dovoljno dobro naučili lekcije iz istorije. Nije dobar ni jedan ni drugi kad zajašu sami. Ni jedan ni drugi ne mogu vladati sami. Jedan bez drugog ne mogu. Najbolje bi bilo kada bi se dopunjavali, odnosno kada bi imali tavu državnu upravu, uređenje, zakone takve da jedinka može da kreira i ostvari svoje životne potencijale ,na kraju krajeva svestan i odgovoran narod kako prema sebi tako i prema zajednici.
Kreativan čovek može da se obogati od svoga rada ali ipak to bogaćenje mora biti u zakonskim okvirima i ograničenog dometa.
*Primer Švedske i njihovog velikog tenisera Ivana Lendla, koji je u kasnijiem periodu kako je postajao sve bogatiji napustio Švedsku zbog velikih poreza. To je u redu, niko nema jači od države.
Socijalna svera mora da vodi računa o svakom građaninu ma kakvih psiho-fizičkih i intelektualnih sposobnosti on bio, ali ne toliko da mu socijalno davanje ubije motiv za rad.
Onos između automatizacije procasa proizvodnje i viška radne snage,ged obično imamo debatu, između profita gazde i društvenog problema nezaposlenosti. Mora se naći funkcionalna usklađenost kako jedan drugog ne bi gušili.
Sve bi to moglo da se pokrene ali molim Vas nema ko!
Dok se u Srbiji ne demontira parazitski sistem koji blokira bilo kakvi zakonsku promenu, dok se ne pokrenu najteža društvena pitanja koja blokuraju ceo mehanizam državne uprave od konstruktivne debate nema ništa.
Pa nama od 48-me godine u držanim sližbama sedi već treća generacija društvenih parazita,od dede do unuka / čast izuzetcima / koji su do savršenstva doveli mehanizam isisavanja novca iz budžeta. Na očigled svih budžet sve tanji a zahtevi sve veći i kraj je neumoljiv.
BANKROT !
@ Zdravko
Prema konkurenciji nema empatije, a sama konkurencija nije ideološka, već materijalna.
Uprkos tome, u masama vlada ubeđenje da je konkurencija lek za sve. Možda i jeste, do izlečenja.
@ Nostradurus
Nije problem što mali broj ostvaruje platni suficit, već što je veliki deo u deficitu.
A deficit je POSLEDICA nepostojanja unutrašnje produkcije i postojanje nelikvidnosti, i slobodnog DOTOKA strane valute. Pravilno procenjujete da se treba baviti uzrocima, bilo bi korisno obratiti pažnju na iste i u ovom slučaju.
„A Piketty je pogrešno zaključio da se ovaj osobni merkantilizam može poništiti poreznom politikom.“
Emisija novca bez duga je vid poreza posednicima robe i novca na tržištu. Koliko vidim, sporan je metod i njegova efikasnost, a ne ideja.
A potencijalnu efikasnost možete naslutiti iz halabuke protiv primarne emisije u oligarhijskim krugovima, tj feudalista koji se sada drugačije zovu, pa su mase zbunjene.
P.S. Gde vam je to „slobodno tržište“? Smatram da pristajanje na taj nelogičan izraz nije od koristi.
@ G. Katica:
>>Pad socijalizma je drastično oslabio socijaldemokratiju. Pomalo je paradoksalno da je pad socijalizma snizio kvalitet života zapadnih građana, pogotov njegove srednje klase. Hvala na komentaru.
Lepo ste to primetili, ali nije paradoksalno, vec logicno. Sad kad nema alternative vidljive obicnom coveku, kapitalisti mogu vise da zadrze sa sebe.
@ Nostradamus
Idealni sistem koji u ovoj raspravi zagovarate je stvar metafizike. Potrebno je ljudsku svest, i individualnu i kolektivnu, podici na novi nivo. Mene je sve podsetilo na Venus projekat.
http://www.thevenusproject.com/
http://en.wikipedia.org/wiki/The_Venus_Project
Slazem se sa Vama u pristupu problemu. Metodologija vam je inzenjerska, a to je jedini pravi put u gradjenju drustva. Problem je sto su tim metodom mnogo pre Vas i mene ovladali oni koji su izgradili ovo sto danas gledamo. Oni su mogli odvesti ceo svet u pravcu koji vi zagovarate, ali ipak nisu. Samo inteligentni ljudi bez empatije mogu izrezirati uzase kojih je istorija prepuna. Moj deda je nekada govorio: „Nema budale bez skolovane budale“.
@Marko Bojković, poštovani gospodine niste li vi opisali kako je kapitalista ostvario svoj merkantilistički princip suficita sa još manjim brojem ljudi. To znači da tehnološki napredak u prijevodu znači da posjednicima kapitala ne treba toliko ljudi da bi održavali vlasništvo. Možda im neće trebati ni toliko drugih kapitalista koji bi lako mogli propasti bez suvremen tehnologije. Rezultat svega toga je opisan u jednom crtanom filmu – Čovječanstvo u 3 minute – https://www.youtube.com/watch?v=WfGMYdalClU . Na kraju se planet pretvori u gomilu smeća i sa jednim čovjekom kao vladarom tog carstva.
Za Krleta – Za Srbiju bi model Finske možda bio potencijalno interesantan, budući da je ona napravila veliki skok i posle II svetskog rata drastično smanjila razliku u odnosu na ostale skandinavske države.
Finski model bazira na razvoju i ulaganju u ljude, kao i na forsiranju industrije i tehnologije. Naravno, ove dve stvari su povezane, jer bez obrazovanih ljudi nema tehnološkog razvoja. Država je bila ključni faktor u promovisanju ovakve politike i ključna je spona koja povezuje privredu, univerzitet i istraživačke institucije (kroz Tekes i STPC).
Finska je dugo vodila protekcionističku politiku i to je promenila kada je morala – pred ulazak u EU. Sve do tada, npr. stranci nisu mogli imati većinsko vlasništvo u finskim kompanijama. Uzgred, velika preduzeća u Finskoj imaju veći uticaj na vladu nego što je to slučaj u Švedskoj na primer.
Za razliku od dalekoazijskih ekonomija koje su primat davale industriji i masovnoj proizvodnji, Finska je više insistirla na onome što danas zovemo „ekonomija bazirana na znanju“. Takođe, za razliku od daleke Azije, Finska je „država blagostanja“ po nordijskom modelu, s tim da socijalne razlike i u Finskoj ozbiljno narastaju poslednjih godina.
Pretpostavljam da kada bi danas promovisali finski model, kritičari bi objasnili da Srbi nisu luteranci, da je psihologija Finaca drugačija, da je i u Finskoj u stvari klasičan neoliberalni model, itd.. Hvala na komentaru.
@Vlada, Poštovani gospodine vi kažete „Vanjsko trgovinski deficit je samo posljedica loše ekonomske politike formirane na postulatima društvene svojine, radničkog samoupravljanja, udruženog rada, dogovorne ekonomije … kojoj ni monetarna politika, kapitalna kontrola, carinska zaštita … nisu pomogle.“
Kako danas mnoge kapitalističke države ne mogu to isto postići čini se da ovom tvrdnjom pokušavate dokazati da sve kapitalističke države mogu imati vanjskotrgovinski suficit. A kako vidimo, to nije slučaj ne zbog kapitalizma ili greške u kapitalizmu pojedinih država, nego iz činjenice da mekantilistički princip uspjeha preko suficita u robnoj razmjeni može da postigne ograničeni broj država. Naime, čak i kompeznirana robna razmjena nije dovoljna jer ne postoji emisija novca bez duga. A to vam pokazuje analiza Ingo Schmidta. To znači da teoretski samo naviše pola država može imati suficit. Ako ih masa ima nedovoljan (nema mogućnosti otplate duga za kamate i da ostane još novca), jasno je da rezulat kapitalisitčke ekonomije stvara samo iznimke u uspjehu. I to su iznimke koje se ne mogu generalno primjeniti na sve. To je znači isti efekt koji smo vidjeli unutar države. Množenjem rezultata međudržavne razmjene sa unutardržavnim rezultatima se dobiva da velika većina ljudi nema prave koristi od kapitalizma. Nema to ni dio većine u tkz. uspješnim državama, a u onim neuspješnim socijalna prava postupno idu prema dolje i ne mogu se zaustaviti.
Meni nije jasno, zašto se ljudi toliko pouzdaju u sreću i znanje uspjeha države prema merkantilističkim principima u kapitalizmu, kada je iz statističkih podataka to vidljivo da je to poprilično rijetko tj. teško ostvariti? Tek sa tim rijetkim ostvarenjem se mogu postići tj. održati socijalni standardi za veliku većinu. Nije ipak bolje krenuti u stvaranje društva koje bi veći socijalni standard postiglo već u kompenziranoj vanjskotrgovinskoj razmijeni. Jer samo takva može biti rješenje za sve države (koje imaju dovoljno resursa u odnosu na broj stanovnika). Zar nije jasno da postojeći model u biti vodi mnoge države u postcivilizacijska društva – život u ruševinama.
Vjerujem da svi vidite da svaki uspješan kapitalista u biti na osobnom planu koristi merkantilizam sa suficitom u razmjeni (koncentracija kapitala) i da taj princip ne može voditi u stabilno društvo. On vodi u socijalno raslojavanje. A Piketty je pogrešno zaključio da se ovaj osobni merkantilizam može poništiti poreznom politikom. Nije li to rješenje sa preraspodjelom za koji mnogi kažu da ne može dati rješenje. Logično je da se koncentracija kapitala mora spriječiti, a ne otklanjati nakon što se dogodi. To znači da je problem u kapital-izmu. Kapitalna koncentracija je problem unutar države i među državama. Ona čini jedne uspješnima, a druge gubitnicima.
Volio bih da kapitalizam može biti na dobrobit svih. Ali to je nemoguće. Npr. neki vjeruju da bi se samo emisijom novca riješio problem profita kod kapitalista i omogućio visoki socijalni standard za sve. Međutim, stvari stoje ovako. Npr. mi odlučimo emitirati 10% nove novčane mase. Ako bankarski sektor ima limit i može dati kredite maksimalno do iznosa novčane mase, tada je logično da zarada od kamata na ukupan iznos novčane mase ne može biti veća od 5%. Zašto? Jer 5% mora ostati realnom sektoru. Ako bi banka morala imati dvostruke depozite (pola od toga je u obaveznoj rezervi) da ima kredita u iznosu realne mase tada je jasno da deponenti mogu recimo dobiti pola od zarade banke, ali na dvostruki iznos. Točnije deponenti na oročeni novac dobivaju maksimalno 1,25% kamata. Realni sektor bi mogao ostvariti prinos od 5%, a drugih 5% bi plaćao kamate banci. Ako realni sektor podjelimo na kapitaliste i radnike po Piketty-u bi oni morali to podijeliti. Tako bi kapitalisti u realnom sektoru zaradili 2,5%, a radnici 2,5% novčane mase godišnje. … Sve je to lijepo, ali nije po zakonima slobodnog tržišta. :-). Matematički proračun podjele novčanog profita ne može da se primjeni u zakonu slobodnog tržišta jer je to dogovorna ekonomija. :-). I to je argument zašto kapitalizam ne može da služi svima na postojećim principima. A kada ga možda toliko izmjenimo, to više neće biti kapitalizam. To će biti novi feudalizam kojime se žele sačuvati zauzete pozicije ili barem dobiti na vremenu.
Gospodine Katicu,
U vasim retkim nastupima na TV-u kao uostalom i u svojim blogovima( koje rado citam) cesto spominjete azijske zemlje kao uspesne modele razvoja- Japan, J.Koreja,Singapur…Medjutim, gotovo uvek vam kazu to je drugacija kultura, drugacije stanovnistvo, Azija je daleko itd.
Mozete li ukratko objasniti kako se razvila neka evropska zemlja npr. Finska ili Danska odnosno ima li tu neke slicnosti sa razvojem azijskih zemljama?
Pozdrav!
@Nostradurus Zagrebački
„Recimo to je kao da netko u robovlasništu utvrdi da se robovi previše troše zbog loših uvjeta rada te se znanstvenom metodom odredi koliko se može roba opteretiti radom da se dobije maksimalno puno posla. Sad vi meni recite, što bi vi mislili o toj revolucionarnoj ideji da se robovi malo poštede i da duže rade, a robovlasništvo ostane? Osobito, ako ste sami rob. Da li bi vas to zadovoljilo ili bi ipak bili za ukidanje robovlasništva? Ne bi li vam se činilo da ta odluka ide možda samo u prilog robovlasnicima.“
Ne bi mi se činilo, tj. ne čini mi se. Jer zašto bi robovlasnicima bilo u interesu da se robovi manje troše, ako je 95% robova ionako višak? Evo vidite šta kaže iskusni gonič robova iz nemačke kompanije „Varta“:
„Ona je mene podržala u jednoj bitnoj stvari. Kada sam 1997. zatvarao fabriku Varte u Singapuru u kojoj je bilo 1.200 radnika. Menadžeri su tada forsirali prebacivanje proizvodnje u Aziju, jer se tamo razvijalo tržište. Ja sam zatvorio fabriku u Singapuru, iako mi njihova vlada u to vreme daje 20 miliona dolara da ostanem. Menjam proizvodnu liniju da vratim proizvodnju u Nemačku. U to niko nije verovao, ni berza, ni tržište, ni moje gazde. Hteli su da me izbace iz toga. A onda su došli rezultati, kad sam 1.200 radnika zamenio sa 60, a 2.000 kvadrata za fabriku zamenio sa 200 kvadrata, postavio novu automatsku liniju, novu tehnologiju. Dali su mi jednu staru Hitlerovu fabriku za zvučnike od koje sam napravio najmoderniju fabriku za mikrobaterije u Evropi. I danas je to najmodernija fabrika.
Merkelova i danas govori kako je moguće vratiti proizvodnju u svoju državu iako je u Aziji jeftinija radna snaga.“
http://www.b92.net/biz/fokus/intervju.php?yyyy=2014&mm=03&nav_id=819661
За Nostradurus Zagrebački
„Tako da se razriješi i ta dilema zašto je SFRJ propala. Merkantilizam nam nije išao, a zapad nam naravno nije ni pomišljao pomagati da ga ostvarimo.“
Спољно трговински дефицит је само последица лоше економске политике формиране на постулатима друштвене својине, радничког самоуправљања, удруженог рада, договорне економије…којој ни монетарна политика, капитална контрола, царинска заштита…нису помогле.
Када чупање бркова сељацима није повећало пољопривредну производњу, ускочио је Запад и послао „Труманова јаја“. Пшеницу смо иначе увозили до седамдесетих година, поред онолике Војводине и Славоније…“док је Тита биће жита“. Кад више нисмо знали шта да радимо са незапосленима, Запад је отворио капије свог тржишта рада и од тада добијамо дознаке…
Наступањем политике Детанта, Југославија почиње да губи на важности и ту се већ мења однос, грејс период престаје, главни жирант умире… и стижу осамдесете…
@Marko Bojković, Poštovani gospodine, pa možete da vidite da je zaključak faktički prepisan iz knjige u ovu objavu g. Katića. Možete preskočiti sve i doći do zaključka. Ako tamo nije sve povezao, onda ne morate čitati cijelu knjigu.
Što je greška u teoriji Pikketija? Pa to što on gleda na posljedice i želi ispraviti posljedicu grubom silom – porezom na kapital. Pa čekaj, malo? Jel to kapitalizam ili nije? U kapitalizmu kapitalisti žele postići što veću kapitalnu dobit. I kaj je tu sad potrebno mijenjati? Ne valjda posljedice, nego sustav koji ih stvara. To je znači pitanje zdravog mozga. Ili ćemo imati kapitalizam ili ćemo ga mijenjati. Ako ga želimo krpati da što duže traje time ga samo konzerviramo. A također i mjere oporezivanja ne mogu biti takve da će uništiti kapitalizam. Prema tome to je po mom mišljenju čisti trojanski konj za veliku većinu koja trpi uočene posljedice.
Recimo to je kao da netko u robovlasništu utvrdi da se robovi previše troše zbog loših uvjeta rada te se znanstvenom metodom odredi koliko se može roba opteretiti radom da se dobije maksimalno puno posla. Sad vi meni recite, što bi vi mislili o toj revolucionarnoj ideji da se robovi malo poštede i da duže rade, a robovlasništvo ostane? Osobito, ako ste sami rob. Da li bi vas to zadovoljilo ili bi ipak bili za ukidanje robovlasništva? Ne bi li vam se činilo da ta odluka ide možda samo u prilog robovlasnicima. To je revolucionarna mjera koja ne mijenja položaj robovlasnika??? Da li vam se protivljenje robovlasnika može činiti namještenom igrom da se nama robovima učini da je to dobar potez kojim robovi moraju biti više nego zadovoljni?
E pa tako vidim ovaj zaključak iz Piketijeve knjige. Zar sami naslov ne aludira da je to pokušaj da se postigne zakrpa da bi kapitalizam potrajao još 100 godina. Isto tako usko bavljenje posljedicama, a ne uzrocima kao da sugerira da bi bilo potrebno učiniti samo malu korekciju sa porezima i da u kapitalizmu ne treba ništa mijenjati? 🙂 Meni se čini da svatko tko malo bolje poznaje probleme kapitalističke ekonomije mora da prizna da je ovo liči na operaciju „false flag“. Stvori se tema za raspravu koja na kraju nište ne može da riješi. Osim, ako na kraju ne shvatite da je to bilo bacanje magle na oči.
@Nostradurus Zagrebački
Postavili ste pitanje:“Vjeruje li još tko da Pikkety zaslužuje preveliku pažnju za ono što daje i predlaže?“
Umesto odgovora, citirao bih komentar inžinjera Dejana:
Радо бих коментарисао чланак, али Пикетијеву књигу нисам прочитао.
Click to access piketty_capital_in_the_21_century_2014.pdf
(Inžinjer Dejan, 28/05/2014 u 17:10)
Naime, s obzirom da ni ja Piketijevu knjigu (još uvek) nisam pročiao, bilo šta da o njoj kažem – pozitivno ili negativno – bilo bi na nivou kritike koju je narodni heroj, pokojni Vlado Šegrt, svojedobno uputio na račun romana „Nož“ Vuka Draškovića. A mislim da je taj nivo kritike ispod nivoa ovog bloga, i ogromnog truda i strpljenja koji cenjeni domaćin bloga ulaže.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/vauuuu_snaps.1083.html?news_id=233352
Evo potvrđujuće vijesti da državni merkantilizam nije opcija u bivšim republikama SFRJ: http://www.kurir-info.rs/sfrj-u-duznickom-ropstvu-eks-ju-republike-u-minusu-90-milijardi-tesko-da-ce-ikad-vratiti-dug-clanak-1347485 . Također, u zadnjih 50 godina koje su i unutar SRFJ Hrvatska je samo u rijetkim godinama bila skoro na nuli ili u malom plusu – http://web.efzg.hr/dok/MGR/tica/Monetarna%20politika%20u%20Hrvatskoj.pdf – dijagram „Realni tečaj i pokrivenost uvoza izvozom od 1964 do danas“. Tako da se razriješi i ta dilema zašto je SFRJ propala. Merkantilizam nam nije išao, a zapad nam naravno nije ni pomišljao pomagati da ga ostvarimo. Samo zahvaljujući neovisnoj monetarnoj politici i emisiji novca je razina duga rasla jako sporo dok je danas ubrzan jer bivše republike više ne štite svoju industriju i centralne banke im rade kao mjenjačnice + što privatne banke emitiraju novac kao dug.
——–
Htio bih samo da se osvrnem na primjedbu da merkantilistički princip ne može da imaju sve države, pa time mali broj država može imati uvjete za socijalno bolje društvo. Zar nitko nije primjetio da u biti isti sistem vrijedi i za sve nas unutar države. A ti koji se okoriste su obično kapitalisti i njihovi goniči robova – menandžeri. Ostali su na nuli ili idu u bankrot. A pojava je učestalija, ako sama država nema postignut dobar suficit u platnoj bilanci sa inozemstvom (osnova merkantilizma koji je to nekad izražavao u dotoku zlata, a danas novca).
Što je poanta? Pikkety, za divno čudo nije ni to primjetio. Njegova naivna metoda oporezivanja bogatstva ne bi riješila debalanse u međudržavnoj razmjeni koje jedne čini prividno uspješnima (te utječe na bolju socijalnu poziciju), a druge luzetima. 🙂 Vjeruje li još tko da Pikkety zaslužuje preveliku pažnju za ono što daje i predlaže?
Za Neleta – Disproporcionalno veliki broj studenata Oksforda i Kembridža npr. dolaze iz malog broja papreno skupih privatnih škola. Studiranje nije previše skupo, ali do mesta na univerzitetu treba stići. Privatne škole su neka vrsta „mašina“ za uspešno polaganje teških prijemnih ispita. Hvala na komentaru.
Postovani gospodine Katiću,
U jednom od prethodnih komentara naveli ste svoje iskustvo iz Velike Britanije „prihodi porodice gotovo savršeno koreliraju sa uspešnošću upisa na vrhunske univerzitete“.
Iako mislim da sam razumeo šta želite da kažete, zamolio bih Vas da pojasnite ovu rešenicu. Da li želite da kažete da se na vrhunske univerzitete upisuju samo (ili pretežno) deca iz imućnih porodica? Zašto je to tako?
Puno hvala.
@Miloš, Poštovani gospodine, pa to i nije rješenje za cijeli svijet. :-). To je zakrpa kojom se danas koriste „uspješne“ države“. Ingo Schmidt je to analizirao za EMU: http://www.slobodnifilozofski.com/2011/02/ingo-schmidt-europska-monetarna-unija.html . Sve države sa većim suficitom su „uspješne“. Merkantilizam uber alles.
@ Nebojša Katić
Mislio sam na korelaciju ideološkog razloga držanja standarda. Pre bi se reklo da je u pitanju globalni pad Zapada, čiji je i Istočna Evropa deo. Na zapadu je i dalje viši standard, kao i što je bio, i i dalje se migrira na zapad Evrope, kao i pre.
Kako možemo govoriti o socijalnoj konkurenciji, kada su slovenske zemlje i njihovi prirodni sateliti (da nazovemo stvari svojim imenom) mogle samo da se uče socijalnim merama sa zapada, tokom cele istorije, a ne samo tokom tzv. socijalizma?
@ Bojković
Srednjevekovni i novovekovni vladari su bolovali od finansijske krize, prostonarodnim rečnikom rečeno – nisu imali para. Nisu imali ni smisla za industriju i manufakturu, zato je neko drugi imao, i zato taj drugi sada drži vlast.
Verujem da je paralela reaktivnog ponašanja sa srednjim vekom i
nedovoljno adekvatna, jer su još stari Grci pisali protiv razvoja parne mašine, koja bi oslobodila robove posla. Uskratiti tehnologiju nižim klasama je moguće samo ako ih pobijete.
Budući da pripadnici jedne etničke grupe time ne dobijaju ništa – pošto će opet da se rasloje – postavlja se pitanje da li je vlast koja to želi glupa.
@Nostradurus
Finansijski suficit, suprotno raširenoj mantri, a po prostoj logici, znači da radite i proizvodite više od onih koji vas plaća za to. U tom smislu napomenuli da ste protivnik baziranja rasta na izvozu. Ko je dakle tu viškom izvoza bio eksploatisan?
Sem ako ne izvozite novac, što sa Švedskom pre krize nije slučaj.
Inače, vrlo je interesantno razmišljati o tome koja je demokratija prava – marksistička ili liberalna.
Nostradurus,
Logicki je nemoguce da sve drzave u isto vreme imaju trgovinske suficite. Jer da bi neka drzava imala suficit neka druga mora da ima deficit koji pokriva suficitom na kapitalnom bilansu.
Tako da je socijal demokratija koju vi predlazete za ceo svet, u stvari, logicki nemoguca.
@Vladimir Dž, Poštovani gospodine, zšto se vi ne zapitate da li je bolje imati biranu vlast, nego neizabranu korporativnu. Vi sugerirate da je socijalistička vlast neizabrana??? Prevrat je uvijek moguć kada je raja neinformirana. Mene je čudilo da je bivša SFRJ malo polagala brige o objašnjavanju temeljnih postavki na kojima funkcionira država. Tu mislim osobito na način izdavanja novca i njegovog korištenja. Sve se koncentriralo samo na vlasništvo nad tvornicama??? Pa čak je i pokojni zagovornik nekreditne emisije Stojan Nenadović bio šikaniran i nije mu bilo dozvoljeno da doktorira na toj temi???
Pa zar i sami ne znate da privatne korporacije mogu da pritisnu raju mnogo bolje, a da ustanka nema. Dok kada to radi vlast, buna je više nego izgledna. Ako već treba da biramo tko će nam biti gazda, bolje neka bude onaj koga teoretski možemo smjeniti. Ali tada znamo da je problem u nama, a ne u vlasti. Kada imate neizabranog vladara, što možete učiniti? Osvojiti vlast i promjeniti zakone. Pa o tome vam i pričam. to je taj potez koji treba učiniti. Što se više čeka biti će teže i bolnije.
@Cayo: „Tzv. švedski standard, pre krize – žestoko vas demantuje. Sem ako nemate dokaze da su nekoga napolju eksploatisali.“
Na žalost, niste u pravu. Podaci koje imam pokazuju da je Švedska upravo primjer države koja radi na merkantilističkom principu: http://www.indexmundi.com/g/g.aspx?v=145&c=sw&l=en . Kriza je unazadila njen suficit u robnoj razmjeni, ali se kasnije oporavio. Zbog toga razloga, Švedska može imati ostvarivu socijaldemokraciju. Teorija se potvrđuje u praksi.
Za Vladimira Dž. – Prinos na kapital i stopa rasta koju Piketi pominje su proseci i vezani su za duge periode razvoja zrelih, zapadnih ekonomija. One su rezultat, između ostalog, delovanja dužnika i delovanja bankara u dugim periodima. Banke se nigde ne prilagođavaju tim statistikama, već se statistika „prilagođava“ akcijama dužnika i banaka. Hvala na komentaru.
@Boki
Što bi rekao naš domaćin, voleo bih da ste u pravu vi, a ne ja.
Hvala na odgovoru.
@Cayo
Moram priznati da vaš komentar (o tehnologiji u srednjem veku i sl.) nažalost nisam razumeo…
Na Balkanu svaka drzava ima prosjecni zivot kraci nego bantu crnac zarazen HIV virusom.
Kako prof.Zec kaze „revolucionarna drzava“.
Svijest glasaca je da glasaju ko im obecaje da ce im „dati“ u ovom trenutku i sada nepitajuci za buducu cijenu.
Pitanje je dali je u centru zivota Srba obitelj tako sto ja stjecem materijalno dobro za sebe pa da prenesem svojoj djeci ili drzava koja ce se brinuti za cijelo drustvo.
Socijal-demokratija nemoze i nece nikada zazivjeti na Balkanu jer ce je partokratija pretvoriti u nacionalsocijalizam.
Stanje svijesti je da je drzava je krava muzara jer pitanje je kada ce doci novi sistem pa uzmi dokle mozes a nacionalizam je orudje.
Vreme je uvek protiv nas. Naročito onih, koji nemaju dovoljno para.
Za utehu, još uvek možemo da gledamo YouTube, bez cenzure.
@Gospodine Katiću, u tekstu piše:
„Piketi kaže da se prosečna (istorijska) stopa prinosa od kapitala kreće oko nivoa od 4 do 5 procenata, dok je prosečna stopa rasta (po glavi) u zrelim fazama kapitalizma samo oko 1 do 1.5 procenat. Iz ove velike razlike sledi da prihod od kapitala raste mnogo brže nego prihod od rada, pričemu su prinosi na kapital koji ostvaruju najbogatiji mnogo veći od prosečnog prinosa od 5 procenata godišnje.“
Ako ja kao uzmem kredit od 100,000 dinara u nekoj našoj banci na godinu dana, oni će mi tražiti kamatu od ~20%. Znači moraću da vratim 120,000 dinara.
Iz statistike vidimo da je u predhodnom periodu prosečna stopa rasta (po glavi) u zrelim fazama kapitalizma bila oko 1 do 1.5 procenat. To je bilo pre krize, kad su imali mnogo veći rast nego sada, i sigurno veći rast nego mi.
Hipotetički gledano, ako bi cela Srbija pojurila da uzme iste ove kredite u banci odjednom – kako bi mogli svi da ih vratimo ako je naš trenutni rast po glavi daleko ispod tih 20%. Morali bi za da proizvedemo 20% više robe, jer po ekonomskoj logici novac je roba. A to je meni nemoguće.
Pitanja za vas:
– Da li mislite da bankari znaju za ovu Piketijevu statistiku?
– Ako je znaju, što ne usklade kamate sa realnim rastom građana i privrede?
@Nostradurus Zagrebački
„Poštovani g. Katiću. Hvala na potvrdi da kapitalizam ne može biti u službi svih stanovnika, nego samo u službi vlasnika kapitala. Svaki jednostavni primjer to pokazuje. Međutim, kapitalizam je autodestruktivan i….“
Mislio sam da se ne javljam više u ovom prepucavanju ali evo malo sam skupio snage posle odslušane dobre muzike sa mog HI FI-a. Muzika mi uvek malo napuni baterije, pa sad imam i volje da se još malo porvem i sa demokratskim-socijalistima.
Nostradamuse, pa ni i u tom vašem socijalizmu, kome ste vi dodelili prefix demokratski, valjda da nas malo driblate, vlast neće biti u službi stanovništa. Pošto će vlast hteti da sve stavi kao društvenu imovinu ona će uvek imati apsolutnu kontrolu nad kapitalom a to vam je isti kao da je vlasnik Rokfeler ili Karl Marx. Iz perspektike radnike njemu će biti isto. On se ništa ne pita i ništa ne odlučuje te će njegovu platu određivati partije koju će te vi postaviti na vlast. Ovom prigodom ću se opet pozvati na Lorda Actona.
Power tends to corrupt and absolute power corrupts absolutely.
Istorija je pokazala da nema toga ko dođe na vlast da ne želi apsolutnu vlast. Ne možete biti malo trudni, ili želiš sve ili ništa. Ako ustavom stavite da se sva vaša društvena preduzeća ne mogu više vratiti u privatna onda će se posle izveznog vremena u tom vašem sistemu sve više gomilati ljudi sa gangsterskim mentalitetom u vrhu koji neće hteti promene već da večno vladaju. Oni će na kraju uspostaviti apsolutnu diktaturu. To je snowball effect koji dokazan bezbroj puta. Ako ovo ne razumete onda sa vama ne vredi rasprava.
Ako se pak u tom vašem demokratskom socijalizmu mogu rotirati partije onda vi zapravo ne predlažete ništa novo jer će prva sledeća desna partija / koalicija vratiti sve društvene u privatno i ode vaša ideja bestraga. A to će se sigurno desiti jer će vašu zemlju globalisti izolovati, poput Rusije, Irana, S Koreje, Srbije pre 14 godina,….i želeće da vašu kliku skinu sa vlast. Narod će postati siromašan i gledaće preko televizije kako se napolju bolje živi. Globalisti će im preko tv ekrana mahati šargarepice kojima oni neće odoleti. Oni žele da sve zemlje budu ujedinjenje u jednu celinu a male ispade poput vašeg će gaziti. To je njihov plan na duže staze.
„Finansijski moćnici u kapitalizmu imaju dalekosežni cilj, ništa drugo nego kreiranje sistema koji će biti u privatnim rukama, koji će moći da kontroliše pojedinačno svaku zemlju kao i ukupnu globalnu ekonomiju.“ – Prof. Carroll Quigley, Tragedija i Nada. 1968.
Ako vam je do neke satisfakcije oni će hteti da unište i moj model kapitalizma. Libertarijanci su za njih mnogo veća opasnost nego vi prikriveni komunisti. Komunistički eksperiment je zapravo nešto što oni razmatraju kao trajno rešenju u budućem Neofeudalizmu. On se pokazao kao savršen model kontrole mase u mnogim apsektima u Kini.
„Ako neko razume da Socijalizam nije program podele društvenog bogatstva, već je u stvarnosti metoda grupisanja i kontrole moći, onda ovaj očigledni paradoks da super-bogati ljudi promovišu Socijalizam nije uopšte paradoks. Ustvari ovo je sasvim logično, šta više ovo je savršeno oruđe za megalomane koji traže moć. Komunizam, ili još tačnije Socijalizam, nije pokret ugnjetavanih masa već ekonomske elite – Gary Allen.
“Boljševici i kominterna zajedno su radili ruku pod ruku sa međunarodnim bankarima. Ovi poslednji, baš kao i marksisti, tražili su načine da unište sve nacionalne granice i da uspostave svetsku diktaturu, ne proletersku, već finansijske oligarhije” – Član kominterne Kristian Rakovski tokom 20-ih.
Ono što vi ne možete da razumete je da kapitalistima nije smisao novac i kako da dođu do njega, oni ga i tako štampaju iz ničega. Ne, njima, baš kao i svima drugima kroz istoriju, osnovni smisao je MOĆ i kako da drže masu pod kontrolom večno. Ako mogu večno da vladaju preko duga, oni će odabrati kapitalizam kao trajan model, a ako mogu to rade preko puščane cevi onda će odabrati socijalizam. Moj ili vaš model mogu da stupe na scenu samo ako svuda odjednom pobede, nikako sada. Još jednom Lord Acton.
Socijalizam znači ropstvo.
Za Miloša – Forbsova lista je samo mali isečak iz priče o nejednakosti. Pri tome, Piketi tvrdi da ta lista pokazuje da se akumulirana bogatstva strahovito uvećavaju, bez obzira da li su na listi oni koji rade, ili oni koji su novac nasledili. Što se socijalne mobilnosti tiče, i ona je sada samo mit. Po istraživanjima koje Piketi navodi, a i po mom britanskom iskustvu, prihodi porodice gotovo savršeno koreliraju sa uspešnošću upisa na vrhunske univerzitete. Hvala na komentaru.
Za Cayo – Ne verujem u koincidencije kada su u pitanju tako velike, tektonske promene koje se odigravaju u relativno kratkom vremenu. U ostalom, za vreme trajanja socijalizma, na Zapadu je dugu opstajavala teza o konvergenciji sistema. Ni Kina, ni Japan npr. nemaju veliki uticaj na politička i socijalna dešavanja u Evropi. To su veoma različite kulture i sistemi. Hvala na komentaru.
G. Katicu, koliko tvrdnja o nejednakosti ima smisla u svetlu cinjenice da socijalna mobilnost nije opala? Danas kada pogledate forbsovu listu ona ima malo istih ljudi kao onda kada je izasla prvi put.
@Marko Bojković
Gospodine Marko, nemojte tako, biti pesimista u pogledu primene tehnologije za poboljsanje zivota je zaista neutemeljeno ako posmatrate citravu istoriju civilizacije. Reci da vatra nije dobra jer ju je neko koristio da spali gradove i naselja je prosto neozbiljno. Vi vec danas imate pojacanu svest javnosti po mnogim pitanjima. Drustvene mreze su upotrebljavane za mnoge plemenite ciljeve ali i zloupotrebljavane za necije interese takodje. Tehnologija je bezlicna. Ona ne moze biti ni dobra ni zla a kako ce je ljudi koristiti? Mislim da ce je koristiti uglavnom ispravno.
Pogledajte bitcoin. Od kada se kreirao do kraja vremena on u svojoj biti (svom kodu) nosi sve transakcije kroz koje je prosao. Ako odredjeni racun vezete za odredjenu pravnu formu ili fizicko lice, ne moze postojati utaja poreza ili of shore zona, jer jednostavno za sve postoji zapis.
Ako ja zivim u Bangladesu a od kuce radim u Kini i novac mi uplacuju bez ucesca banaka u tom procesu kome cu placati porez? Mnoga su pitanja otvorena. Kako rece jedan mudar covek, u srednjem veku bila je manja socijalno – ekonomska raslojenost izmedju kralja i prosjaka nego danas izmedju fudbalera i inzinjera a kamoli bogatasa. Pa sta? Znaci li to da je prosjaku bilo bolje nego danas inzinjeru. Verujte, tehnologija nikada nije donela lose covecanstvu, mada je nesporno s vremena na vreme zloupotrebljavana. Tako ce biti i u buducnosti ali to je stvar evolutivnog bica koje zovemo covek.
Takodje kroz istoriju civilizacije svaka je elita zelela da razvije mehanizam koji ce da osigura njenu povlascenu poziciju vecno. Nijednoj do sada to nije poslo za rukom.
Sasvim je drugo pitanje, pitanje trenutka u kome mi zivimo i hocemo li docekati neke znacajnije promene, ali kao sto rekoh, ja sam radije za evoluciju nego za revoluciju.
@ Nostradurus
„Kapitalisti moraju imati
subjekte koji rade sa gubitkom
u domaćoj ili stranoj državi.“
Tzv. švedski standard, pre krize – žestoko vas demantuje. Sem ako nemate dokaze da su nekoga napolju eksploatisali.
@Nostradurus,
A sta ako u vasem idealnom drustvu ja i dalje zelim da budem ‘sebican’, da gledam prvo sebe i svoju porodicu? Sta sleduje takvim ‘podanicima’? Humano preseljenje? Radni logori? Prinudna promena svesti? Prisilna socijalizacija? Vec vidjeno, dragi gospodine… Ne ponovilo se…
@Nebojša Katić
Koincidencija ne znači i korelaciju. Pročitao sam ranije to vaše zapažanje, i imam primedbu da se u Kini desio suprotan proces, pa se svejedno standard na Zapadu urušava.
Poštovani g. Katiću. Hvala na potvrdi da kapitalizam ne može biti u službi svih stanovnika, nego samo u službi vlasnika kapitala. Svaki jednostavni primjer to pokazuje. Međutim, kapitalizam je autodestruktivan i za kapitaliste te ima za posljedicu koncentraciju kapitala. Zbog toga je i jasno vaše mišljenje da kapitalizam vodi ka monopoliziranju. Bez obzira koliko to bilo sporo i nevidljivo.
Međutim, ne slažem se u vezi mišljenja o socijaldemokraciji. Kapitalisti moraju imati subjekte koji rade sa gubitkom u domaćoj ili stranoj državi. Prema tome, efikasna socijaldemokracija je moguća samo u državama koje imaju dobar suficit platne bilance. Ako države nemaju taj merkantilistički princip dotoka novca, to može biti neki vremenski ograničeni kreditni balon i nakon toga socijalna prava kreću prema dolje i NE STAJU. Tj. neki novi kreditni balon ih može samo privremeno zaustaviti. Mislim, bilo bi dobro da ljudima kažete istinu. Nemojte im davati nadu u socijaldemokraciju kada ona može opstati jedino pod posebnim uvjetima.
Druga stvar je što naše nazovimo to „socijaldemokratske stranke“ uopće nemaju pojma o tome što sam napisao. To je tako kada je politika samo posao u kojem se pogoduje onima koji su te doveli na vlast. Naravno da tada socijaldemokracija više ne postoji. Glavni posao vladajuće stranke je da zbrine sebe, svoje prijatelje, prilagodi zakone financijerima i za narod više nema vremena. Osim toga prva SD bi trebala težiti da smanji socijalne razlike u kapitalizmu. Međutim, kako? Ne može ići protiv svojih mecena.
@ Bojković
„Moju ideju“ a u stvari logiku koja izvire i iz švajcarske inicijative je nemoguće sprovesti uz nivo srpske produkcije, i globalne restriktivne monetarne politike.
Što se ostalog tiče, reaktivno ponašanje je uzrok gubitka moći, uglavnom je povezano sa ignorantstvom koje je srednjevekovne dinastije lišilo efektivne vlasti i pre revolucija koje su usledile. Shodno tome, protivljenje tehnologiji i monopolu samim po sebi, izaziva konkurenciju ne samo u višim slojevima, jer u nižim ta materijalnoetička kriza ima grotesknije razmere.
Kome tehnologija mrtve komšijske krave donosi koristi, još je jedno dobro pitanje.
Za Cayo – Pad socijalizma je drastično oslabio socijaldemokratiju. Pomalo je paradoksalno da je pad socijalizma snizio kvalitet života zapadnih građana, pogotov njegove srednje klase. Hvala na komentaru.
Pitanje povećanje zaposlenosti se da jednostavno objasniti. Da bi firme povećale zaposlenost, moraju da prvo zaposle postojeće kapacitete. Kada se popune postojeći kapaciteti, tada se počinje zapošljavati nezaposlene. To znači da se mora povećati potrošnja. Pitanje je kako, ako najveći dio kapitala drže oni koji svojim djelovanjem stalno ostvaruju višak. Nešto bi ih trebalo natjerati na trošenje iza čega bi se krila još veća zarada. Klasična mogućnost je da se raji omogući zaduživanje i tako potakne potrošnja. Međutim, tko će vratiti te dugove? Od kuda će se stvoriti višak novca za profit zajmodavaca? Očigledno je da je potreban kreditni balon ili neki sistem dotoka novca (nekretninski bum ili slično). Dok taj bum traje zaposlenost može rasti. Međutim, dugoročno rješenje je stvaranje izvozne privrede. Tada se mora postići dobar suficit platne bilance i eto načina da se pomoću tog globalnog profita održava zaposlenost. Plan je odličan dok postoji garantirano tržište i dok nema pada cijene izvezene robe. Da bi država osigurala konkurentnost posla, u isto vrijeme mora rušiti vrijednost domaće valute i tako rušiti realne plaće i cijenu rada. Kada dođe do povećanja produktivnosti, plaće bi mogle i porasti.
To su rješenja koja se danas primjenjuju dok vlada novac kao dug. Najvažnija stvar je da država mora da ostvari po merkantilističkom principu dovoljan suficit u platnoj bilanci. Ako toga ne bude, nikakva devalvacija valute nema smisla. Problem je što do tog momenta država obično ima visoke kamate na zaduživanje. Prema tome, da bi se ovaj klasični merkantilistički plan ostvario potrebno je planiranje i koordinacija, a ne stihija i prepuštanje slučaju kako se opisuje kapitalizam. Stihija se najbolje uspijeva sa kreditnim balonima i to imaju skoro sve države. Tada je plan nepotreban, monetarna politika rušenja tečaja ne mora biti toliko usklađena.
Ovo što sam tu napisao teško ćete naći u udžbenicima ekonomije jer merkantilizam više nije u modi tj. zapad ne voli kada države rade po ovom principu jer ih tada sporije kolonizira. Država tada ima bolje prihode i ne mora raditi rasprodaju ispod cijene. Naravno, mora svoje firme racionalizirati i maksimalno okrenuti prema stranim tržištima. To se zove planirani državni intervencionizam i vođenje vanjske politike. Sad će svi zagovornici liberalizma da se zamisle jer njihova metoda ne može da koordinira uspjeh jedne države. Država djeluje kontra međunarodnog slobodnog tržišta jer ruši tečaj svoje valute i radi intervenciju. Jednom kada ojača, ta država će drugima prodavati načela slobodne trgovine :-), dok ih ona sama nije radila dok se razvijala.
Vjerujem da i gospodin Katić zna kako se radi državni intervencionizam jer često spominje da nam fali plan djelovanja. Pa evo, okvirni plan je tu. Zna se zašto se nešto radi i što se mora postići. Treba samo stvoriti izvoznu proizvodnju koja će se u to uklopiti. Jedan takav plan postoji za Hrvatsku: http://www.cpi.hr/download/links/hr/5000.pdf . Naravno, potrebna je politička volja i konsentus poduzetnika i radnika. 🙂
Osobno nisam zagovornik tog plana jer ima neke nedostatke:
1. Novac bez duga se stvara na ime suficita platne bilance sa inozemstvom, a za to se troši masa resursa
2. Država i dalje posuđuje novac i mora da stalno povećava posudbu (premda samo od svoje centralne banke jer vanjskotrgovinski suficit pokriva potrebe za otplatom stranih dugova od ranije)
3. Plan je ovisan os stranoj potražnji i može da počne kašljucati, ako se stanje pogorša
4. Plan je kapitalistički kompatibilan i faktički promovira kapitalizam kao sustav za uspjeh nacije?? Radi se o državnom kapitalizmu.
Međutim, za zagovornika kapitalizma to je argument da je kapitalizam prava stvar (sve dok postoji strano tržište i potražnja za robom). Naravno, plan ne smanjuje socijalnu nejednakost, ali dotok novca izvana omogućava smanjenje broja firmi koje će bankrotirati, kao i osobne bankrote. Evo da ne kažete da ne znam kako se može privremeno zakrpati kapitalizam. Može, ali se problem prebacio nekome drugome. Koliko će taj moći izdržati, toliko ovisi i trajnost ovog rješenja. 🙂
Tzv. socijaldemokratija (za razliku od slepog koloseka zvanog socijalizam) je stadijum kapitalizma iz kojeg se krenulo unazad.
Zbog čega ili koga, drugo je pitanje.
@ Cayo
Ako sam dobro razumeo, predlažete uvođenje univerzalnog bazičnog dohotka, nešto poput one švajcarske inicijative?
http://www.bbc.com/news/business-25415501
@ Boki
Ja nažalost ne delim vaš optimizam u pogledu tehnologije, preciznije: upotrebe tehnologije. Naime, bez uporne, dobro organizovane i masovne društvene akcije, konstantnog demokratskog pritiska na establišment, tehnologija će, po mom mišljenju, nažalost biti (zlo)upotrebljena, i to na način kako je to napisao izvesni Peđa, u svojem komentaru teksta Nikole Tanasića, posvećenom filmu „Elizijum“ (Elysium):
Peđa недеља, 06 октобар 2013 09:29
Ono čega prosečan pripadnik srednje klase nije i ne bi trebalo da bude svestan je ishodište cele hiper tehnologizujuće pomame,kojoj smo danas svedoci.Tehnologija NEĆE biti upotrebljena kako bi omogućila srednjoj klasi da konačno preskoči jaz koji je odvaja od oligarhijske vrhuške.Tehnologija se razvija i BIĆE upotrebljena da se jaz između bogatih i ostatka toliko proširi i produbi,da niko nikad neće moći nikakvim revolucijama da ga preskoči.
http://www.nspm.rs/component/option,com_yvcomment/ArticleID,91802/url,aHR0cDovL3d3dy5uc3BtLnJzL2t1bHR1cm5hLXBvbGl0aWthL2VsaXppanVtLW5lZG9yZWNlbmEtaGlwZXJib2xhLW8tYm9nYXRpbS1pLXNpcm9tYXNuaW0uaHRtbCN5dkNvbW1lbnQ5MTgwMg==/view,comment/#yvComment91802
Što bi rekao naš domaćin, povodom upotrebe dronova u svrhu političke kontrole: „Danas u Avganistanu, a sutra u vašem stanu.“
@RFE
Pre svega, zagovaranje privatizacije i njena legalizacija su pravo zlo, a ne svi oni koji su učestvovali, a sada imaju uticaj i možda interes da nešto promene.
Drugo, veoma sam skeptičan prema ovim insajderima. Da bi se otkrila topla voda (korupcija u indiciji qui bono), a pomalo i zamutila (gde ispariše zagovornici privatizacije?), postalo je uobičajeno da se javnost navikava na krivično delo odavanja tuđih poverljivih informacija. Taj totalitaristički manir postaje normalan, a javnost se navikava: na izjave Snoudena (živog i zdravog, za razliku od mnogih stanovnika Libije), „aktivizam“ Asanža, javno izložene pikanterije Kačavende, (uz muk advokata parade ponosa i feminizacije muškaraca), itd.
Da li će takav, često vrlo unosni aktivizam, obustaviti korupciju, subverziju, i razvrat? Teško, ali će nas takvi „trenuci istine“ pripremiti na situaciju kada nam priprete da se smirimo – inače…
Na stranu to što ovo predstavlja pravi flood na temi, bez obzira na spektakularno i prvi put razotkrivene pipke strašnih ofšor kompanija (koje su izvlačile devize iz zemlje, a pitanje o tome šta će devize uopšte u zemlji – pojela je maca) i banaka, koje su, zamislite greha, „ekspanzijom kredita izazvale krizu“, a u Srbiji „izazvale hiperinflaciju“. Sada imamo restriktivnu monetarnu politiku, i sve je u redu.
Prosečan čitalac ne izvlači drugi zaključak.
Za Nostradurusa – Kapitalizam, kako mu ime kaže, ne može raditi za većinu već samo za onoga ko ima kapital. Socijalizam, s druge strane, nije uspeo kao projekt. Meni se čini da je socijaldemokratija najbolji kompromis koji je testiran. U njemu je dobro balansirana i ekonomska prinuda bez koje nema progresa, i socijalna pravda bez koje ne može biti društvene harmonije. Hvala na komentru.
За Nostradurus Zagrebački
Врло блиска Вашем моделу је СФРЈ, само што јој недостаје вишепартизам. И стварно је тој земљи само још фалио вишепартизам. Могу само замислити какав би то карамбол био.
Југословенска социјалистичка самоуправна договорна економија је функционисала док је Запад прискакао у помоћ. Кад се први пут измакао све је почело да се урушава, а кад нас је гурнуо једном руком, све се распало.
„Prema tome, ako postoje oni koji konstantno i dugoročno ostvaruju novčane profite, netko mora ostvarivati novčane gubitke.“
Ако би обрнуто, неко константно и дугорочно правио новчане губитке, неко мора остваривати новчане добитке(?!)
Дакле првљењем губитака фирме повећавају добит других фирми, тако да је за друштво све једно да ли фирма прави губитак или добит?
Bez komentara!
Intervju sa urednikom u „Međunarodnom konzorcijumu za istraživačko novinarstvo“
01. 06. 2014.
Hadson: Iz Srbije je izneta 51 milijarda dolara od privatizacijske pljačke
Moćni domaći insajderi u Srbiji su preko ofšor firmi, na tuđe ime, kupovali bagatelno domaća preduzeća iz kojih su izvlačili sredstva i prebacivali u inostranstvo. Desetine milijardi dolara je opljačkano i izneto iz Srbije nakon 2000. kroz razne ilegalne transakcije, pominje se cifra od 51 milijardu dolara, kaže za Radio Slobodna Evropa Majkl Hadson (Michael Hudson), urednik u „Međunarodnom konzorcijumu za istraživačko novinarstvo“ i jedan od autora teksta na stranici RSE „Kako su uništavani Navip, Fidelinka i Agrohem“.
Hadson: Iz Srbije je izneta 51 milijarda dolara od privatizacijske pljačke
Hadson je, inače, autor zapažene knjige „Čudovište“ (The Monster) u kojoj, između ostalog, analizira ulogu Volstrita (The Wallstreet) u svetskom finansijskom sistemu.
On ističe da su velike banke i finansijske institucije ključne za funkcionisanje ofšor zona. „Novac je možda formalno u vlasništvu kompanija na Kukovim ostrvima u Južnom Pacifiku. Međutim, veoma često ofšor kompanija ima račun u banci u Njujorku, Londonu ili Švajcarskoj. Dakle, biznismeni koji transferišu svoj novac preko ofšor teritorija širom sveta uvek se oslanjaju na neku veliku banku“, naglašava Hadson koji govori za RSE i o tome kako je došao do poverljivih informacija koje su 160 puta obimnije od Vikiliksa, da li odlučujuću reč u ekonomskoj politici SAD ima Bela kuća ili Volstrit.
RSE: Mi smo svih ovih godina slušali na Balkanu o raznim vrstama zloupotreba, moćnim insajderima koji su kupovali firme tokom privatizacije ali pod tuđim imenom. Međutim, uvek je bilo teško konkretno dokazati ko su ta lica, na koji način je funkcionisao taj mehanizam preuzimanja?
Hadson: Glavni i odgovorni urednik „Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara“ dobio je pre dve godine poštom hard disk sa dokumentima ko su vlasnici, odnosno ko je pokrenuo biznis u ofšor zonama širom sveta, pre svega na Karibima, Devičanskim ostrvima, zatim Singapuru i Kukovim ostrvima na Pacifiku. Mi u poslednjih godinu i po dana proveravamo te informacije, na čemu je angažovano više od 100 reportera u mnogim zemljama. Pozivali smo i vlasnike firmi koji se nalaze u tim dokumentima da bismo čuli i drugu stranu priče. Tek nakon 15 meseci detaljnog istraživanja objavili smo prvi tekst.
RSE: Kažete da je vaš šef dobio hard disk. Možete li nam reći ko mu je poslao te informacije, da li je reč o nekoj instituciji, grupi, pojedincu?
Hadson: To je poverljiv izvor, odnosno izvori. U pitanju su interni dokumenti o dve firme sa sedištem na Devičanskom ostrvu, odnosno Singapuru, koje su specijalizovane za otvaranje ofšor kompanija i drugih poslovnih struktura za ljude koji žele da posluju iz senke, da steknu prednost od tajnovitog ofšor poslovanja. Neke od informacija su stare čak i 30 godina, uključujući imejlove, zatim izveštaje sa računa, koji pokazuju na koji način su osnovane pojedine ofšor kompanije i za koju namenu, odnosno u čije ime. To je veoma važno jer je uobičajeno u ofšor svetu da se ne zna identitet stvarnog vlasnika, već se u njegovo ime pojavljuje formalni vlasnici akcija i direktori, koji za to dobijaju proviziju. Kada se nadležni raspituju za aktivnosti takve firme, oni uglavnom kažu da nemaju pojma o čemu se radi i ponekad zaista ne znaju ko je njen stvarni vlasnik.
RSE: Razumem da ne možete da otkrijete izvor, ali me intrigira ko je imao interes da se obelodane ti podaci, kao i moć da dođe u njihov posed?
Hadson: Od identiteta i motiva izvora za nas je mnogo važniji kvalitet informacija koje nam je prosledio, a u šta smo se proverom uverili. Naš motiv je da obelodanimo javnosti širom sveta informacije o funkcionisanju ofšor sistema.
RSE: U čemu je specifičnost Srbije u toj globalnoj sivoj zoni poslovanja?
Hadson: U privatizaciji su u poslednjih desetak godina učestvovali i moćni insajderi koji su preko ofšor firmi, na tuđe ime, kupovali bagatelno domaća preduzeća, ostvarujući ogroman profit „ispumpavanjem“ njihove vrednosti, odnosno prebacivanjem novca na svoje ofšor račune. Zbog takve prakse, mnoga privatizovana preduzeća su Srbiji su propala.
RSE: Kažete moćni insajderi. Da li to znači da srpska država nije bila efikasna, ili su njeni značajni delovi, takođe, bili direktno uključeni u takvu, nelegalnu privatizaciju?
Hadson: Nakon demokratskih promena u oktobru 2000, novo prozapadno rukovodstvo je obećalo građanima prosperitetnije društvo. U tom cilju pokrenuli su, između ostalog, privatizaciju državnih preduzeća kako bi privukli strane investicije a što bi, kako su obećavali, trebalo da omoguće veće plate zaposlenih. Međutim, problem je u tome što Agencija za privatizaciju nije osigurala da kupac ne otuđi imovinu preduzeća i izbaci radnike na ulicu. U Zakonu u privatizaciji je bilo mnogo pravnih praznina. Kupac nije bio obavezan da obelodani svoj identitet, ili vlasničku strukturu svoje kompanije. Tako se u nekoliko stotina privatizacija strani kupac samo formalno pojavljivao, a u pozadini je bio domaći, moćan i blizak vlastima biznismen koji je koristio ofšor kompaniju da bi preuzeo domaće preduzeće, koga bi potom lišio imovine, prebacio je u inostranstvo, a radnici su ostajali bez posla.
RSE: Šta vam je kao strancu bilo najupečatljivije u spornim privatizacijama u Srbiji?
Hadson: Najdublji utisak je ostavio slučaj Agrohema, pre svega podatak da je uplatio 6,9 miliona dolara na ofšor račun novog vlasnika i to uoči svog bankrota.
RSE: „Global Financial Integrity“ navodi da je 51 milijarda dolara nelegalno izneta iz Srbije od 2001. do 2010. godine. Da li se makar deo novca koji je završio na ofšor računima može ikada povratiti?
Hadson: Sumnjam. Kao što je „Global Financial Integrity“ objavio, na desetine milijardi dolara je opljačkano, prebacivanjem nelegalnim putem iz Srbije na ofšor račune, što govori o razmerama takve nezakonite prakse.
RSE: Da li očekujete da će objavljivanje ovih podataka podstaći nadležne u Srbiji da reaguju, kao i da se u budućnosti izbegnu ovakve malverzacije?
Hadson: Verujemo da će obelodanjivanje ovih podataka pomoći vladinim i drugim institucijama, zatim aktivistima za borbu protiv korupcije da se suoče sa ovom pošasti koja ugrožava čitavo društvo.
Velike banke ključne za funkcionisanje ofšor zona
RSE: Da se vratimo na funkcionisanje ofšor sistema širom sveta. Meni je zagonetno da li međunarodne finansijske institucije, kao i nadležne ustanove veoma moćnih zemalja kao što su SAD, nisu znale za nelegalne aktivnosti u toj sivoj zoni, da li nisu zainteresovane za to, ili je u pitanju interes političkih i finansijskih krugova za funkcionisanje ofšor zona?
Hadson: Mnogi analitičari će vam reći da su velike banke i finansijske institucije ključne za funkconisanje ofšor zona. Novac je možda formalno u vlasništvu kompanija na Kukovim ostrvima u Južnom Pacifiku. Međutim, veoma često ofšor kompanija ima račun u banci u Njujorku, Londonu ili Švajcarskoj. Dakle, biznismeni koji transferišu svoj novac preko ofšor teritorija širom sveta uvek se oslanjaju na neku veliku banku. Zbog toga je, na primer, u SAD u više navrata vođena istraga protiv banaka, poput HSBC, koje su zatvarale oči ko i odakle uplaćuje prljav novac na njihove račune ili su aktivno podsticale takve transfere iako su znale da su ta lica umešana u sumnjive poslove, kao što su „Ponzi (piramidalna) šema“, zatim u izbegavanje poreza.Američke vlasti su se poslednjih godina dogovorile sa velikim bankama poput HSBC, City Group, Standard Chartered Bank, kao i mnogim drugim finansijskim institucijama, da plate kaznu zbog pranja novca i drugih nezakonitih aktivnosti, a da se zauzvrat obustavi sudski protiv njih.
Tako se u decembru prošle godine HSBC dogovorila sa Ministarstvom pravde SAD da plati kaznu u iznosu od 1,9 milijardi dolara kako bi okončala višegodišnji sudski proces koji su se vodi protiv nje po optužbi da je omogućila transfer novca (u iznosu od oko 15 milijardi američkih dolara) klijentima koji su bili u sprezi sa “otpadničkim državama” (Iran i Sirija), meksičkim narko kartelima, terorističkim organizacijama. Senatski komitet je utvrdio da je HSBC ignorisao upozorenja američkih i meksičkih vlasti da se na njegove račune uplaćuju milijarde dolara, iako je bilo očito da se jedino trgovinom drogom mogu zaraditi tolike količine novca.
RSE: Napisali ste veoma zapaženu knjigu „Čudovište“ (The Monster) o ulozi Volstrita. Do izbijanja globalne krize samo se nagađalo kako funkcionišu globalne finansijske institucije, a teorijom zavere je objašnjavana njihova moć, tačnije da one, a ne izabrane vlade vuku konce. Mnogi smatraju da je neobuzdani finansijski sektor glavni uzročnik pomenute krize.
Hadson: Mnogi stručnjaci za finansijski kriminal će vam reći da ne možete reformisati sistem parcijalnim merama. Potrebno je globalno rešenje. Jer ako zatvorite jednu ofšor teritoriju, ili jednu aktivnost u njoj – postoje druge sive zone u kojima će se pokrenuti neka nova delatnost. Uprkos nastojanjima, pre svega u Evropi, da se ograniče pa čak i zatvore pojedini poreski rajevi, otvaraju se novi u drugim delovima sveta.U poslednje vreme lideri G8, zatim G20, kao i na drugim forumima, sve češće govore o nužnosti promena u funkcionisanju ofšor zona. Međutim, pitanje je da li je to samo retorika ili će zaista uspeti da to i sprovedu u delo. Naime, političari su na sav glas isticali i krajem 1990-ih, zatim 2009, da treba obuzdati poreske rajeve. Međutim, tada nije urađeno skoro ništa. Političari su ovoga puta otišli korak dalje u iskazivanju odlučnosti da napokon nešto promene.
Da li je Volstrit moćniji od Bele kuće?
RSE: Zašto političari ne ispunjavaju svoja obećanja? Možda nisu u stanju, jer, kako tvrde radikalni kritičari, velike finansijske institucije su maltene uticajnije od vlada, a pojedini među njima čak smatraju da se o američkoj ekonomskoj politici ne odlučuje u Beloj kući već na Volstritu. Da li je takva ocena preterana?
Hadson: Nema sumnje da bogati ljudi imaju uticaj na politiku, kako u SAD tako i širom sveta. To je u središtu sadašnje žestoke bitke. Da li će oni trijumfovati i nastaviti da posluju kao i dosada (business as usual), ili će nadležne institucije uspeti da nešto promene. Stručnjaci za ovu oblast sumnjaju da velike i moćne države, poput SAD i Britanije, imaju političku volju da suštinski promene dosadašnji način funkcionisanja ofšor sistema, čime bi se sprečilo pranje novca i izbegavanje plaćanja poreza.
Naravno, nikada ne možete da u potpunosti iskorenite finansijske malverzacije, ali ako se nadležne institucije zaista posvete borbi protiv njih, te negativne pojave se mogu svesti na podnošljivu meru. Važno je da se shvati kakve sve nevolje izazivaju nelegalne aktivnosti u ofšor zonama. Kao što pokazuju primeri Agrohema, Navipa i Fidelinke, to vodi siromaštvu ne samo radnika koji su ostali bez posla, već i cele zemlje.
RSE: Da se vratimo funkcionisanju velikih finansijskih institucija. U kojoj meri Volstrit, zatim ostale velike berze u svetu, zbog brzog elektronskog prenosa novca i ostalih hartija od vrednosti, takođe, doprinose postojanju te sive zone? Neki čak smatraju, da su ofšor kompanije samo produžena ruka pomenutih moćnih finansijskih institucija.
Hadson: Priča o ofšor zonama ne svodi se samo na udaljena majušna ostrva i male zemlje. To je, pre svega, priča o globalnom finansijskom sistemu, odnosno kako on danas funkcioniše. Naime, zloupotrebe u ofšor oblastima ne bi bile moguće bez nemara, pa i učešća najbogatijih država sveta i velikih i moćnih banaka. U digitalno povezanom svetu prljavi novac se ne prenosi više u koferima, već jednim klikom na kompjuteru. Zbog toga su velike banke ključne za funkcionisanje finansijskog sistema.One mogu da spreče nelegalne novčane tokove, ali i da dopuste sumnjive transakcije i tako ostvare profit. Pomenuo sam na početku intervjua da je protiv mnogih banaka vođena istraga zbog takvih nedozvoljenih aktivnosti.
RSE: Kakva je uloga Volstrita u tome?
Hadson: Definitivno su znatne količine prljavog novca prošle kroz velike banke na Volstritu, koje su profitirale od ovih nelegalnih transakcija.
Inače, moja knjiga „Čudovište“, koje ste pomenuli, tiče se pljačkaškog odnosa banaka koje su davale hipotekarne, sabprajm (subprime) kredite širom SAD, koristeći zakonski veoma upitnu taktiku da ostvare ogromne profite.
RSE: Da li je moguće nakon veoma ozbiljnih i bolnih lekcija iz ove globalne ekonomske krize, makar delimično promeniti funkcionisanje finansijskog sistema?
Hadson: Određeni broj ljudi će uvek poslovati nepošteno. Međutim, ključno je pitanje da li imamo, odnosno kako uspostaviti sistem tako da se finansijske malverzacije svedu na podnošljiv nivo.
RSE: Da li je to moguće? Tek sada političari pristaju da razgovoraju o ideji američkog nobelovca Tobina koji se još sedamdesetih godina zalagao za uvođenja međunarodnog poreza na finansijske transakcije, a što je dugo bilo ignorisano.
Hadson: Da, godinama su ignorisane različite inicijative za drastične promene u funkcionisanju ofšor sistema. Kao što sam rekao, na nivou retorike političari o tome mnogo govore, ali je pitanje šta su u praksi spremni i da to ostvare. U svakom slučaju postoji veliko interesovanje da se nešto uradi. Projekat „Međunarodnog konzorcijuma za istraživačko novinarstvo“ izazvao je ogromnu pažnju. Više od 20 hiljada medijskih kuća širom sveta preuzelo je do sada naša istraživanja. To je u nekim slučajevima podstaklo nadležne da pokrenu istragu zloupotreba o kojima smo pisali, između ostalog, na Filipinima, Južnoj Koreji i Grčkoj, ali i drugim zemljama širom sveta. Obični su ljudi veoma zabrinuti i zainteresovani da se stane na put nelegalnim aktivnostima u ofšor zonama, jer znaju da je to izvor njihovih nevolja.
Naravno, nije lako promeniti taj sistem, jer mnogi moćni pojedinci, velike banke, pa i zemlje, ostvaruju profit od ofšor poslovanja. Na primer, trebalo je da prođe mnogo godina da Švajcarska nakon žestokog pritiska SAD, delimično promeni funkcionisanje finansijskog sistema, jer je sticala ogromnu dobit od priliva novca u njene banke iz celog sveta – ponekad i sumnjivog porekla.
Izvor: Radio Slobodna Evropa
@Marko Bojković
Ne umem da vam odgovorim na postavljeno pitanje. Na danasnjem nivou tehnoloskog razvoja to svakako izgleda kao nemoguca misija, medjutim mozete li da istinski predvidite buducnost. Sistem mora da udje u ravnotezu. Decentralizovani informacioni sistemi stvorice preduslove za istinski slobodne medije, mozda neki vid neposredne demokratije, a sasvim je sigurno globalizovace znanje i ideje (prvi protivnici su zagovornici tzv intelektualne svojine i autorskih prava). Culi ste i za 3D stampace. Ko zna kako ce izgledati fabrika ili proizvodni proces buducnosti. Strucnjaci kazu da je u zapadnim zemljama efektivno radno vreme nesto oko 5h dnevno. Ako skoro svaki posao budete mogli da radite od kuce? Sta ako?
Civilizacija je stara otprilike 7000 god. Poslednjih 200 god dogodilo se toliko promena, kao od postanka civilizacije do tada. Vreme se sve vise „ubrzava“.
Meni nije lako da zamislim svet za 200.god. Mozda ce covecanstvo naci nacin da dobije cistu i jeftinu energiju u izobilju. Time bi svakako nestala polovina svih problema koje imamo danas. Mozda ce covecanstvo naci nacin da jeftino eksploatise asteroide. Mozda ce i unistiti samo sebe.
Kako god, sistem u kome dominira jedan (ili mali broj) na stetu vecine ( u smislu nedostatka osnovnih uslova za zivot koji su sve visi i visi) nikada nije bio dugorocno odrziv, a da ce elita postojati uvek i u svakom vremenu i to je tacno.
Za sada kapitalizam je omogucio povecanje zivotnog standarda i zivotnog veka coveka i to nije sporno. Samo u poslednjih 10 godina vise stotina miliona ljudi u Indiji i Kini je izaslo iz siromastva. To sto su razvijene zemlje to platile malim padom standarda ne menja na cinjenice.
Prema tome kompetitivnost tezi da ujednaci cenu usluga i proizvoda na globalnom nivou. Ako to tehnologija ucini lako dostupnim zasto mislite da i ideje pa i „standard“ nece biti slicni. Naposletku, povecanje standarda trebalo bi da (zvuci paradoksalno ali u sustini je tako) eliminise potrosacko drustvo kao ideal. Potrosacko drustvo nije nista drugo nego li oblik kontrole velikog broja ljudi. Da li je zaista potrebno da Dzipom od dve tone sa motorom koji ima stepen iskoriscenja oko 30% prevezete coveka od 80kg deset kilometara da bi popio kafu? Moze li to planeta da podnese? Hoce li tektonske geopoliticke promene kojima smo svedoci ovih dana doneti mir i racionalnije koriscenje resursa ili rat za iste?
To sto ja nemam odgovor na vase pitanje ne znaci da ga u buducnosti neko nece pronaci i ponuditi.
@ Bojković
„Kako god, da li biste mogli da navedete koji bi to bili kompetitivni parametri čijim bi uravnoteženjem globalne kompanije bile prinuđene da faktički uvedu radno vreme koje je predlagao Paul Lafargue, zet Karla Marxa?! (On je predlagao tročasovno radno vreme…)“
Potpuna egzistencijalna nezavisnost od zaposlenja. Pojam punog radnog vremena postaje prošlost bez ikakve regulacije – rad za drugoga ne bi trebalo da služi za puko preživljavanje.
To je jedini način da tzv „ugovor o radu“ ispuni razlog da se tako naziva, odnosno da se radi o DVE ugovorne strane od kojih jedna neće lipsati ako se isti raskine.
@Marko Bojković, Poštovani gospodine, danas ovo što komentiram izgleda utopija. Jednog dana će možda biti jedino rješenje.
@ Nostradurus
Kapitalizam (tj pojedinac u društvu, kojem je dodat „izam“, bez prevelikog uporišta u logici) radi za sebe, to je poenta. Ja radim za sebe, i vi radite za sebe, i svi smo sebični – naročito kada smo UGROŽENI. Kada to nismo, pokazujemo i velikodušne crte karaktera.
Dakle, dve su kontradiktorne karakteristike društva u opticaju – sebičnost i nedostatak njenog zadovoljenja (tzv kriza). Šta učiniti u datoj jednačini da bi rezultat bio drugačiji?
1. Opcija – izvršiti kolektivnu lobotomiju.
2. Pobediti krizu.
Usput, ako Katić suptilno (izgleda isuviše, jer je potpuno neprimećeno) napomene da je kapitalizam ne liberalan, već monopolistički, a prihvatanje te definicije i ponašanje u skladu s time svi moralno osuđuju sem mene – kako možete identifikovati moje i Bokijeve stavove?
Naravno da kapitalizam ne radi za većinu, jer se degradirao na onaj iz Marksovog vremena, da parafraziram domaćina bloga.
„ja smatram da nema povecanja zaposlenosti dok se odredjeni kompetitivni parametri ne uravnoteze pa globalne kompanije postanu prinudjene da zarad sopstvenog prezivljavanja promene paradigmu kroz recimo uvodjenje cetvorocasovnog radnog vremena“
(Boki, 01/06/2014 u 13:18)
Oprostite, ali meni ovo deluje jednako utopijski kao i Nostradurusovi predlozi…
Kako god, da li biste mogli da navedete koji bi to bili kompetitivni parametri čijim bi uravnoteženjem globalne kompanije bile prinuđene da faktički uvedu radno vreme koje je predlagao Paul Lafargue, zet Karla Marxa?! (On je predlagao tročasovno radno vreme, po vašem predlogu ono bi bilo jedan sat duže, ali suštinski to je to.)
@Cayo i @Boki, najvažnija stvar u svemu tome je što vi ne možete nikakvim primjerima dokazati da kapitalizam radi za veliku većinu. Nije to ni gospodin Katić pokušao, a zamolio sam ga da nam da svoj model na jednom primjeru. Prema tome zalažemo se za sustav koji donosi socijalnu nejednakost sam po sebi, a ne zbog različitosti ljudi. I to vam je najveća greška. Da su ljudi najbolji i savršeni, ne bi mogli svi uspjeti. Nije li to znak za uzbunu zagovaračima elitizma. Ili možda zeleno svijetlo jer oni znaju da prodaju maglu svima ostalima. Pa čak i kada sve statistike iz zemlje i šire govore da sve ide u 3PM.
@Nostradurus
„Dokazano je da ljudi bez empatije postaju ti kojima najbolje uspijeva koncentracija kapitala. (…) Mi se moramo boriti protiv dominacije malobrojnih pametnijih tj. njihovom socijalizacijom.“
1. Koristite li vi električnu energiju, internet, računar, šporet, vešmašinu, frižider?
2. Da li benefitirate od toga što koristite te uređaje i njihovom kupovinom pomažete te ogavne kapitaliste?
3. Da li znate da je najzaslužniji što ne koristite ogrevno drvo kao energiju – bankarski sektor?
4. Delite li svoju imovinu sa gladnim i beskućnima? Da li shvatate da ste i vi kapitalista?
5. Da li je realnije da kvaku u sistemu ispravi masa manje pametnih i sposobnih, ili neko još sposobniji i pametniji?
Inače, stavovi su vam izuzetno moralni. Kao što su u Africi moralni stavovi ljudi koji osuđuju one koji jedu više puta dnevno i piju mnogo vode.
Usput, a još jednom – kada ste podelili svoj kapital s nekim iz Afrike?
@Nostradurus
Ja nikoga ne iskoriscavam. Da za pocetak krenemo od toga, ali verujem da ako je meni bolje bice bolje i mom komsiji. Sa druge strane, razmislite o sledecem. Verujem da ste culi za bitcoin. Sada nije bitno da li je to novac ili nije, dali nesto vredi ili ne, bitno je razumeti da je on osnov za kriptoprotokol koji radi u decentralizovanoj mrezi. Postoje i upravo se razvijaju mnogo napredniji sistemi koji rade na slicnom principu. U sustini to znaci da ce postojati decentralizovani sistemi prenosa vrednosti, podataka, informacija.. nad kojima niko nece imati kontrolu ni vlast. To nije naucna fantastika vec tehnologija koja je danas u povoju (vrlo rana faza) ali za dvadesetak godina stvari mogu izgledati veoma razlicito(mozda i znatno ranije ko zna). Nije da taj razvoj ide lako. Odredjene grupe se na svaki nacin trude da to zabrane, satru u korenu, ali znate sta? Duh je pusten iz boce. Bitcoin je dokazao da je kriptoprotokol nad kojim niko nema kontrolu moguc bez da je iko u stanju da to iskontrolise, osim da iskljuci Web. No cim bi ga ponovo ukljucio stvar je na istom. Tu vise nema nazad. Mozda se to jos ne primecuje ali to je evolutivan put ka necem novom. Hoce li takvo drustvo biti bolje? Nemogu to da tvrdim, ali ako nista drugo ostaje mi vera da ce tehnoloski i civilizacijski napredak kao i do sada kreirati sve pravednija drustva.
Sto se Evrope tice ja mislim da nije nedostatak dobre volje ili znanja to sto nju muci. Evo vam proste logike. Na globalnom trzistu potrebno je ili da budete globalno konkurentni ili da zatvorite granice. Trece ne postoji. E sada, azijske zemlje su krenule u razvoj tako sto su kao glavni resurs koristile velika rastuca trzista i jeftinu radnu snagu. To znaci da su razvijene zemlje, u nemogucnosti da toliko snize standard (plate) svom stanovnistvu (jer izbila bi revolucija), bile primorane da ili sele proizvodnju u zemlje sa jeftinom radnom snagom ili proizvodnju automatizuju i tehnoloski sve brze i brze unapredjuju. Oba slucaja rezultirala su relativno velikim gubitkom radnih mesta. Kada je neko svojom politikom pri tome dao i priliku da se na „velika rastuca trzista“ udje samo kroz proizvodnju „na licu mesta“, eto vam problema sa zaposlenoscu u Evropi. Sa druge strane Evropa je veoma siromasna i rudama i energentima i to ozbiljno limitira mogucnost rasta „domace potrosnje“ i ujedno primorava na obiman kompetitivan izvoz. Medjutim ni to nece trajati beskonacno. Postoji prelomna tacka kada ce standard dostici odredjen parametar i nece biti prostora za „jeftine manuelne poslove“ nigde na svetu. Hoce li tada porasti potreba za mnogobrojnom radnom snagom?
Gospodin Katic je u jednoj stvari u pravu (ne samo u jednoj ali ova je najvaznija). Nema boljitka bez povecasnja zaposlenosti. Opet, ja smatram da nema povecanja zaposlenosti dok se odredjeni kompetitivni parametri ne uravnoteze pa globalne kompanije postanu prinudjene da zarad sopstvenog prezivljavanja promene paradigmu kroz recimo uvodjenje cetvorocasovnog radnog vremena. Postoji i alternativa „resetovanja“ kroz neki veliki rat, ali ja mislim da to nece biti put.
@Boki, „Civilizacija se jednostavno razvija na evolutivan nacin.“ Aludirate li time i na razvoj EU koji ima jednu zajedničku notu od početka – projekt je krupnog kapitala. Po čemu vi mislite da će taj projekt evoluirati u nešto dobro? Jer ljudska evolucija ne mora značiti poboljšanje. Dokazano je da ljudi bez empatije postaju ti kojima najbolje uspijeva koncentracija kapitala. Ima zanimljiv tekst sa nekoliko nastavaka: http://matrixworldhr.wordpress.com/2012/01/24/psihopate-uzrokuju-svjetske-financijske-krize-i-to-ce-nastaviti-raditi-sve-dok-ih-ne-maknemo-s-vlasti-dio-3/ . Da li ste to sami primjetili ili vam je to normalno. Meni se prigovara da tražim potpuno drugačije ponašanje i da je to nerealno. A kako ćemo znati za alternativu, ako nitko neće pokazati da postoji i drugi put, a ne evolucija moralne izopačenosti u društvu. Zar vi zbilja mislite da je to moguće evolucijom? To je moguće jedino akcijom velike većina. Za vašu informaciju, glavne vođe SS-a su imale nadprosječan IQ. Mi se moramo boriti protiv dominacije malobrojnih pametnijih tj. njihovom socijalizacijom. To nikakva evolucija neće riješiti. Međutim, ako se vi osjećate sposobnim da iskorištavate druge i da vam nije neugodno i sramotno jer to možete, onda ne možemo raspravljati. Vi ne želite bolji život svojim sugrađanima. Jer da želite, ne bi vam vaša dobrobit bila na 1. mjestu, nego dobrobit velike većine. Na osnovi tog parametra dobrobiti velike većine tj. socijalne ujednačenijeg društva se može stvoriti jedan dijagram odluke. http://xreforma.wordpress.com/2013/11/02/drustveni-vodic/ Taj vodič vas vodi ili na lijevu ili na desnu stranu gdje su samo dva završetka. Na lijevoj je moj model djelovanja, a na desnoj je individualizam u kojem ili uspijete ili postajete ovca za šišanje. Po tome koliko ste daleko od rješenja na lijevoj strani toliko ste daleko od sretne zemlje. I to ćete vidjeti. Možete to zvati utopijom, ali rješenje postoji. Samo se treba držati njegovih smjernica. I naravno ne postiže se jednostavnom mjerom koju spominje Pikkety. Zbog toga opet kažem. On je igrač onih koji ne žele da nešto mijenja. To je svakom pametnom jasno kada pogleda koliko mjera treba provesti da bi se društvo socijalno ujednačilo, a Piketty ih je previdio.
@Nostradurus
Gospodine Nostradurus, ja vas uopste ne potcenjujem kao sagovornika, naprotiv, verujem da ste veoma kompetentni, mnogo kompetentniji od mene po pitanjima ekonomije, medjutim ono sto meni smeta u vasim nacelima je da su idealisticka. Pisete o sistemu koji ne postoji i koji bi ljudi trebalo da „konstruisu“ i provedu. Medjutim znate i sami da to ne radi tako. Civilizacija se jednostavno razvija na evolutivan nacin.
Sto se Novog Zelanda tice, pokazite mi neku evropsku zemlju koja nema slicne parametre, ili Americku. Veliki broj „zapadnih“ anglosaksonskih zemalja ima slicne probleme. Po mom misljenju problem je u „globalnoj tranziciji“. Dakle zapadni ekonomisti uporno prenebregavaju cinjenicu da je u poslednjih deset godina standard prosecnog stanovnika zemlje porastao. To sto neko Kineze, Indijce,… ne racuna u ljude to ne znaci da je u pravu. Na kraju to je u krajnjoj liniji ono za sta se i vi zalazete (nadam se da citavo covecanstvo stavljate u okvir o kome razmisljate).
Pokazao sam vam konkretnim primerom (Novog Zelanda) da uredjenje koje zovu kapitalisticko liberalnim moze itekako da bude humano.
Mislim da ne razumete sta ja zelim da kazem. Vase ideje su utopisticke, i stoga ih ja smatram nekorisnim, dok sa druge strane imate modele koji vec postoje i dosta su bliski vasem vidjenju uredjenog drustva (ponovo primer NZ) gde je vecina upregla manjinu da citavu zemlju „vuce“ napred. Dodao sam da to sto je ta manjina bogata je mala cena za dobrobit koju imaju svi ostali.
Problem ECB i Evrope je sto sistem strasno distorzira i po mom misljenju nema sanse da se pokrene bilo kakvim merama monetarne politike. Neznam zasto neko krivi libertijance ili „neoliberalizam“, niti kakve on ima veze sa uredjenjem koje imamo u EU. Ja nisam liberal, nisam ni libertijanac uveravam vas, ja samo smatram da su neki libertijanski stavovi najispravniji i po mom misljenju jedini moguci ukoliko se zeli imati brz progres. Moguce je da gresim, ali nisam ja Cezar pa da je mnogo vazno to sto govorim. Ja sam samo komentator koji iznosi svoje misljenje i neke argumente koje svakako mozete i ignorisati ili dati kontraargumente.
@Vlada
Rado bih vam odgovorio kada bih znao sta ste zamerili. Sto se Severne Koreje tice, eto vam primera „odrzivog modela“ zemlje ciste preraspodele. Sta je tu sporno. Kina je jednopartijska zemlja ali pociva na principima liberalnog kapitalizma, sta je tu sporno. Povucite paralelu izmedju Kine i Severne Koreje ili izmedju Severne i Juzne Koreje pa mi recite zbog cega je Severna Koreja skliznula u najgoru tiraniju i diktaturu.
Postoje i druge jednopartijske zemlje sa veoma jakim liderima, medjutim kombinacija jednopartijske zemlje sa jakim liderom i drustva preraspodele postoji jos samo u S. Koreji. Postojala je i u Kini do nedavno pa su bili veoma bedni. Kakav zakljucak da izvucem iz ovih cinjenica?
Ko god veruje da ljudi na vlasti mogu biti dobri i „raditi za narod“ taj je u zestokoj zabludi. To je jednostavno protivprirodna blud i sasvim je jasno dokazana kroz citavu istoriju civilizacije. Jak institucionalni okvir i sloboda pojedinca su jedina garancija da vlast ne sklizne u tiraniju i diktaturu.
Covek ne moze biti slobodan ukoliko nije i ekonomski slobodan. Ne znam da li je to „stav liberala“ ali ja to tako iskreno osecam a ako se vi sa time ne slazete to je vasa stvar, i voleo bih da iznesete neki kontraargument.
@Nostradurus
„A kada shvate da mnoge od tih dogmi ne stoje, tada spašavaju svoj stav mišljenjem da nisu svi ljudi jednako sposobni pa i ne zaslužuju bolji život.“
Vi uporno govorite o stavovima 10%, uporno ignorišući da je takva struktura i veliki procenat suština proplema.
„Napisao sam ključnu stvar: moj uspjeh u vezanom sustavu dolazi od štete drugome.“
Možda u srednjem veku, u uslovima stvarne krize. Ako vi verujete da danas zaista nema dobra za svakoga, to je drugi problem.
„Želio bih da svi koji misle da su sposobni da provjere koji uslovi trebaju biti da i oni manje sposobniji pokriju svoje troškove i ne idu u bankrot.“
Zamislite da zamišljeni monopolista podeli, prostom emisijom novca, celo tržište svoje wannabe konkurencije svim građanima. Tako ih oporezuje, a omogućava im da su za glavu iznad neambicioznih.
Strašna i jeretička misao, protiv i marksizma i drugih oblika demokratije.
„Velika manje sposobna manjina mora upregnuti manju sposobnu manjinu za postizanje maksimalne dobiti za cijelo društvo.“
Nema veze što logika ne caruje, važno je da su oksimoroni popularni. Ko zna zašto je to dobro.
За Бокија
Да сам методичан као Инжињер Дејан, послао бих Вам прегршт коментара, да разјасним своје ставове.
Да сам великодушан као господин Катић, рекао бих Вам да кад се „не види или не препознаје смисао онога што пишем, остаје ми само да се покајем и зажалим због свог промашаја“.
Али ја нисам методичан као Инжењер, а не могу бити великодушан као господин Катић, јер њега нико није слао у Северну Кореју због ироније.
Ја бих Вам само рекао да сам се зачудио да сте Ви први истрчали у гаћама на терасу, са танџаром у руци, кад сте прочитали да Марсовци нападају Београд.
Видим да се у Вашем рату често гине од „пријатељске ватре“.
@Andrej, poštovani gospodine, da ste čitali sve tekstove koje sam napisao, vidjeli bi da sam napisao da kada individualac proizvodi proizvode i pri tome ne surađuje (trguje ili razmjenjuje) ništa sa vanjskim svijetom i ne ometa vanjski svijet da ima iste resurse, tada njegov uspjeh ničim nije uvjetovan financijskom štetom nekome drugome. Međutim, danas se to teško može ostvariti i često se zakonima prisiljava ljude da budu ovisni (hrana, voda, kišnica, pravno zastupanje, porezi na posjed, itd.). Ako postoji razmjena koja se radi preko novca samo je jedna win-win situacija. A to je da se ne radi sa novčanim gubitkom. Ali tada nitko ne radi ni sa novčanim dobitnom (ako nema dotoka novca izvana). Prema tome, ako postoje oni koji konstantno i dugoročno ostvaruju novčane profite, netko mora ostvarivati novčane gubitke. I knjigovodstveno gledano, prije ili kasnije ide u bankrot. Ne zato jer nije bio dobar proizvođač, nego jer je na drugoj strani netko stvarao profit. Iz istog razloga se ne može zamisliti primjer koji omogućuje profitabilnost ili barem pokrivanje troškova jer tada u sustavu fali dotok novca. Dotok novca je tabu tema i svi se protive tome da to radi država jer se otvara mogućnost da političari koruptivnim djelovanjem obezvrijede valutu i unište privredu. I kako mislite da će sada vama pasti na um neka dobra ideja, ako ne znate koja je uloga dotoka novca? A ako to znate, onda je valjda prva stvar koja vam treba pasti na pamet: Ako demokratska većina vlada i kontrolira dotokom novca, zašto bi isti na kraju završio kod malog broja individualaca, a ne u našim društvenim firmama. Pa kao vam to ne pada na pamet, onda više ni ne moramo polemizirati. Jer kada novac raspršimo, ne trebamo raditi oporezivanje silno bogatih i ne moramo raditi preraspodjelu. Nju smo napravili preko društvenih firmi u kojima rade ljudi. Ostaje jedini problem, kako napraviti balans u profitu tih firmi, a da to ne bude kriva alokacija sredstava (Obrenovci i druge promašene investicije). Tu treba shvatiti i da firme gubitaši na domaćem tržištu pridonose profitima drugih firmi i stanovnika. To je ta veza koju ljudi uopće ne vide i umišljaju da se mogu sve nelikvidne firme zatvoriti i da smo riješili problem. Malo sutra. To vam je dokaz da je moja tvrdnja o povezanosti točna, a da vi niste o tome uopće razmišljali. Da bi zatvaranje nelikvidnih firmi riješili problem, morate njihove gubitke nadomjestiti toliko povećanim vanjskotrgovinskim suficitom. Pitam vas kada se to na našim prostorima dogodilo. Nikad. A da vam ne pričam o prirodi vanjskotrgovinskog suficita i njegovoj nepotrebnosti u racionaliziranoj ekonomiji koja teži reduciranom trošenju resursa.
Već kad smo kod problema u socijalnoj raslojavanju, zanimljiv je podatak da još u doba socijalizma SKJ obajvljuje knjižicu o socijalnoj nejednakosti. A u njoj tekst koji se nalazi ovdje: https://app.box.com/s/toq1bi4akgxvask97wrt – Prijeti li nam opasnost od srednjih slojeva. Tu se opaža da se stvara kasta ljudi koji imaju viša primanja i izražava se mogućnost da ta skupina počne misliti da je „bolja i uspješnija“ i od ostalih i da će pokrenuti promjene koje će voditi ka restauraciji kapitalizma. Rekao bih, nije nam bilo dovoljno dobro u socijalizmu pa smo umislili da će nam kapitalizam dati još bolji život. I istina je. Dio nekadašnjih sinova tih istih članova SKJ danas živi bogovski i ne razmišlja o položaju drugih ljudi. Podatci koji se iznose u ovom članku govore da je mali broj radnika bio u samom vrhu partije. Tu su bili direktori i oni koji su bili „uspješniji“. Nije li to dokaz da se moja misao da se malobrojne uspješne i pametne treba upregnuti za dobrobit svih ipak točna i ne toliko pogrešna. Statistika kaže da su nas malobrojni pametni doveli u ovo za većinu loše stanje. Nije to učinila prosječna većina. Nije li to argument da se svi koji se osjećaju pametnima zapitaju „Što ja mogu učiniti za prosječnu većinu, a ne što će prosječna većina učiniti za mene“. Na pametnima je odluka. A velika većina može samo da natjera tu pametnu manjinu da se angažira na boljitku velike većine.
@Boki, poštovani gospodine, dao sam vam ključne elemente koji pokazuju kuda ide politika u Novom Zelandu. A vi ćete vidjeti sa vremenom da li sam dobro procijenio.
Ne znam zašto bi vam navodio primjer koji funkcionira po iznijetim pozitivnim načelima, ako vi nemate niti jedan teoretski primjer koji funkcionira po sadašnjim načelima kapitalizma. Ne kužim, kako ostajanje u statusu Q može biti bolje od izrade plana novog društva?
Evo npr. kako vi izvrćete riječi „Drustva preterane preraspodele postaju opsednuta preraspodelom, smatraju da je cilj postojanja sveta da im omoguci i prinese dobra koja oni mogu da preraspodeljuju i na kraju takva drustva po pravilu postaju siromasna i preraspodeljuju bedu i siromastvo.“ Ne znam od kuda vam ove teze? To su teze koje koriste libertarijanci i tkz. austrijska škola. Prvo, morate da znate da ideologije koje se bave preraspodjelom u biti ne razmišljaju razvojno, nego samo rade kratkotrajne vatrogasne mjere. Primjer je Venezuela. Preraspodjela daje rezultate, ali ne može da pokrene zemlju jer nisu ukinuli kapitalizam. A nisu ukinuli ni novac kao dug. Bave se preraspodjelom. Znači nemaju pojma o upravljanju državom. Bit upravljanja državom je kao prvo upošljavanje skoro svih sposobnih jer oni ionako žive pa je bolje da rade nešto korisno. A kada rade nešto korisno, tada treba razmišljati kako da se pokrene modernizacija i povećanje produktivnosti rada da bi sa manje ljudi pokrili potrebe za robom i uslugama. Zašto je to bitno? Jer to omogućava da se i manje prosperitetni krajevi mogu oživiti potporama. Svaka zemlja ima takve krajeve. Da bi se to postiglo, država mora poticati primjenu znanosti u praksi i obrazovanje. To naravno košta, ali ako imamo dovoljnu produktivnost možemo na račun nje financirati ljude da rade na razvoju. Birokratski aparat, naravno treba smanjivati iz čisto praktičnih razloga jer ne sudjeluje u poboljšanju standarda. ….. I kakve sada to veze ima sa vašom izjavom o preraspodjeli? Pa isto ste mogli zamjeriti i Pikkety-u zbog poreza na bogatstvo. Mislim, možete li vi da na trenutak malo zaboravite što ste znali i da krenete kao razmišljati kao inženjer koji gradi društvo. Mislim da će vam tada doći na um puno bolje ideje od političkih teorija koje plasira zapadna preko lobističkih prganizacija.
@Boki: „Pogledajte i vest da ce ECB uskoro da uvede negativnu referentnu kamatnu stopu. Nije li i to dokaz da koje god monetarne mere koristili stvari nemozete pokrenuti u kazamatu sa neverovatnim cinovnicko birokratsim aparatom.“
Gospodine Boki, da li vi znate kako funkcionira EMU? ECB daje kredite bankama. Banke zatim daju kredite poduzećima, korporacijama i državama. Na kraju svega se očekuje da krajnji korisnici pronađu više eura nego je ECB izdao i da od tog viška ostane njima, bankama i ECB-u. Da bi to funkcioniralo netko mora da usipava neku drugu konvertibilnu valutu u EMU da bi se time pojavio taj višak. A pitanje je koliko će on biti ravnomjerno raspoređen po državama i svim subjektima. To usipavanje se radi po merkantilističkim principima ekonomije. Izvoz mora biti veći od uvoza gledajući cjelinu EMU. Pojedine države koje to postignu lokalno se prikazuju „uspješnima“. Tu nije u pitanju birokracija, nego princip koji ne radi ni bez birokracije. To znači da vi ne znate o čemu pišete i donosite pogrešne zaključke. Pročitajte odličnu analizu EMU koja točno pokazuje ono što sam vam napisao: http://www.slobodnifilozofski.com/2011/02/ingo-schmidt-europska-monetarna-unija.html . To je napravio ekonomist Ingo Schmidt. Mislim, da vi podcijenjujete mene kao sugovornika zbog dovoljnog nepoznavanja ekonomije. Teško je danas odvojiti točno od netočnog. Mnoge knjige vrve činjenicama iz koji autori izvlače pogrešne zaključke. Da bi shvatili tko vam prodaje muda pod bubrege, napravite svoje analize i provjerite na primjerima. Zbog toga vi imate krive stavove. Vjerovali ste autorima na riječ. Ja nisam. Čitajući dijelove Marxova kapitala ja vidim pogreške koje je radio Marx pišući o novcu i tome da je pravi novac zlato i srebro. Da li se trebamo zapitati, zašto je Marx tu pogrešio. Kome paše njegova definicija novca. Ako se to zapitamo, Marx postaje loši dečko za radničku klasu. …. Znači, ne možemo vjerovati autoru bez obzira na reputaciju. Ali, gledajte i J.M.Keyness je napravio teške pogreške i primjenom njegove teorije se stvorio uvjet za neoliberalizam koji imamo danas. Tu mislim na zaduživanje države i državni intervencionizam. Opet se zapitamo, kome to odgovara i opet istima. Onda se pojave libertarijanci i austrijska škola. I opet kome ta teorija u praksi odgovara? Pa opet istima. Onda se stvori Pikkety i iznese ideju potrebe oporezivanja bogatstva i opet to odgovara istima. Tj. bolje im je to nego revolucija u društvu. 🙂 Dodajmo tome i modernu monetarnu teoriju koja u praktičnoj primjeni, vidi vraga opet ide na ruku tim istima. Slučajnost ili ne? Da bi to vidjeli, morate odlično znati kako funkcionira emisija novca i kome i kako ona donosi pogodnosti. I to je cijela tajna. Samo treba slijediti trag novca. Ovaj puta u makroekonomskom (državnom) putu.
I kako da normalan čovjek može da dođe do normalnih zaključaka kada je velika većina ekonomskih udžbenika nekritična i jednostrana (pro kapitalistička). Ako je politika ta koja utječe na obrazovanje, a političari ti koji oportunistički rade za one koji su im pomogli da dođu na te položaje, jasno je da će politika i bogate mecene gurati naprijed samo mislioce koji imaju ideje koje odgovaraju njihovim interesima. Ako se to događa desetljećima, pravo znanje će se izgubiti u moru glupih teorija. Danas znamo da Nobelova nagrada iz ekonomije ne znači skoro ništa. Niti jedan od tih dobitnika ne može dati rješenje krize??? Mnogi će naravno odlično najavljivati krizu, ali nemaju nikakvo rješenje. Ipak ima i domaćih autora koji počinju pisati zanimljive tekstove. Npr. http://www.icei.epk.ba/admin/dokumenti/11501%20DURO%20S.%20MEDIC.pdf profesor Đuro Medić je napravio „KRITIKA NEOLIBERALNIH MITOVA I NJIHOVE
ULOGE U OPISU I RJEŠAVANJU KRIZNORECESIJSKOG STANJA U PRIVREDI“. Pročitajte to kratko djelo. Đuro Medić se bavi poviješću ekonomske misli. Profesor Medić kritizira upravo vaše ideje. :-). Treba li mu 100% vjerovati? Pa možda je problem što to djelo ne sadrži i fakte koje sam vam ja iznio. Zbog toga ispada malo nedorečeno. Ali sada možete moje mišljenje uklopiti sa tim tekstom i vidjeti ćete da se odlično nadovezuje. Evo citata: „Uspon neoliberalne ideologije olakšan je činjenicom da na mnogim ekonomskim i poslovnim fakultetima nema ekonomske povijesti, metodologije ekonomije,
historije ekonomske misli i komparativnih ekonomskih sistema. „. Nije li to ono što sam vam upravo napisao?
Da se nadovezem. To sto ono imaju bilo bi bezvredno da ga svi ne zele zarko.
Za Andreja,
Recimo ako zelite kredit u banci makar i milionski excel je taj kojim se sluze ljudi koji odlucuju.
@Nostradurus,
Mislim da previse gledate svoje modele u excel-u koji kakvi god da su pojednostavljuju sistem uz odredjene pretpostavke i time vam uticu na zakljucke koje donosite. Stalno pominjete ‘fer’ drustvo i sistem koji ‘radi za sve’. Problem je to sto je za mene fer, za nekoga nije i obrnuto. Takodje, ne vidim zbog cega tvrdite da prosperitet jednog ide na stetu drugog? Pa drustvo stalno nesto proizvodi i stvara novu vrednost. Ako seljak uzgoji tri krmace i pozenje psenicu, na primer, ta nova dobra nisu nastala na bilo ciju stetu a njega jesu ucinila bogatijim. Model koji predlazete ja mogu jedino da zamislim u staroj Grckoj – sistemu gradova-drzava gde imate direktnu/neposrednu demokratiju na sceni i gde se svi manje-vise znaju i imaju manje-vise identicne interese.
Imaju ono sto mi zelimo u onoj meri u kojoj mi nikad necemo imati. Kapital. Prosecan covek
Ja o fudbalu (šutiranju i promašivanju) ne znam skoro ništa, ali sam čuo da naši klubovi žive od prodaje igrača. Naravno čelnici se ugrađuju, pa se taj princip ne menja. A tu su i neki navijači, policajci, kladionice…
Svojevremeno, partizani su pobeđivali ili bar uspevali da izmanevrišu protivničke timove, ali isključivo po bosanskim brdima. Danas im to ne bi uspelo.
@Nostradurus
Dobro je to sto tamo (na Novom Zelandu) apsolutno nije bilo beskucnika i gladnih. Dakle ja znam kakvo je stanje bilo do 1998 ali to ne menja na stvari. U sustini imali ste jedan cist liberalnokapitalisticki model u kome je drzava imala veoma jaku socijalnu ulogu, pa su tako svi rezidenti (obratite paznju, rezidenti ne samo drzavljani) imali pravo na neprekidnu socijalnu pomoc koja je prilagodjena njihovim potrebama. Visina socijalne pomoci bila je sracunata na osnovu najma koji konkretno placate za stambeni prostor, (ako imate svoju kucu i dalje primate socijalnu pomoc ali ne dobijate novac za najam), kao i na osnovu broja clanova domacinstva. Cesto se dogadjalo da necija plata iznosi manje (ako samo jedan radi a ima puno clanova domacinstva) nego iznos socijale pa se u tom slucaju preko plate dodaje do sracunatog iznosa. Istovremeno, takav novac je dovoljan za u principu najosnovnije zivotne potrebe i to je to. Ko hoce vise ( a to hoce skoro svi) mora da se potrudi. Takodje imate i veoma bogate ljude, ali i solidnu srednju klasu olicenu u porodicama sa dvoje zaposlenih (nije toliko bitno koji posao) i svojom nekretninom.
Kako su to postgli?
Postavljena je minimalna drzava, a drustvo je konsenzusom spoznalo da su drzavna dobra (prirodni monopoli, frekvencije, rudne rente,…) u sluzbi citave nacije a ne samo zaposlenih u javnom sektoru (kako je to u Srbiji slucaj). Ovakvi prihodi uz GST od12,5% te porez na prihod od 24% i visa stopa 33% (za zarade preko 35000 godisnje) su sasvim dovoljne da drzava ima veoma jak socijalni mehanizam. Takav sistem takodje apsolutno destimulise utaju poreza. Potrebno je napomenuti i to da je tamo penzija stvar izbora privatnog osiguranja te da penzioneri koji sebi nisu uplacivali osiguranje a od vlasnistva imaju samo svoj stambeni objekt (na koji se i inace ne placa porez jer se stambeni objekt u kome zivite ne smatra luksuzom kao u Srbiji nego najosnovnijom potrebom), takodje dobijali socijalno na opisani nacin, i to bez obaveze da se javljaju na biro, aktivno traze posao i uzmu ucesca u besplatnim strucnim usavrsavanjima i prekvalifikacijama koja nudi biro za zaposljavanje a koji su mladji obavezni da postuju da bi im pomoc bila garantovana.
Kako je danas nisam siguran ali zbog velikog priliva imigranata moguce je da je sistem prenapregnut i izvrgnut zloupotrebama, mada cini mi se da se stvari po ovom pitanju nisu bitnije izmenile.
Sa druge strane, mozete li molim vas da mi date bilo koji primer u kome je postojao ili je moguce da postoji sistem koji vi opisujete.
Evo o cemu se naime radi, Koliko god tehnoloski da su ljudi napredovali, evolutivno oni su izdanak majke prirode, i u poslednjih stotinak hiiljada godina se gotovo uošpste nisu promenili. Priroda poznaje samo dva oblika kolektivnih struktura zivih bica u animalnom svetu. Kolektivisticki sa maticom i genetickom pripadnoscu odredjenoj „kasti“ sto imate kod insekata, i hijerarhijski sto je dominantni oblik kod sisara i ptica. Vi zelite da menjate prirodne zakone a to jednostavno moze samo evolucija. Nije moguce napraviti sistem bez hijerarhije, niti hijerarhiju bez zloupotrebe. Zasto moramo da svi budemo isti. Neka najsposobniji medju nama vuku drustvo napred i budu najbogatiji, ali takodje, neka svako ma koliko lenj ili nesposoban bio ima dovoljno za najosnovnije portrebe koje 21 vek podrazumeva. Individualizam je dobra stvar, ako su moral i ciljevi ispravni i humani. Podizanjem kvaliteta svog zivota, podici cete i kvalitet zivota svog komsije. Nema istinskog bogatstva u zemlji gde svi rade za 200-300 eur niti slobode gde su svi oko vas robovi. To je toliko ocigledno. Drustva preterane preraspodele postaju opsednuta preraspodelom, smatraju da je cilj postojanja sveta da im omoguci i prinese dobra koja oni mogu da preraspodeljuju i na kraju takva drustva po pravilu postaju siromasna i preraspodeljuju bedu i siromastvo.
Mislim da je moj stav jasan. Borbom za drustvo sa minimalnom drzavom i drustvo bez velike preraspodele ja se upravo borim za boljitak vecine, a ako je cena takvog drustva postojanje malog broja veoma bogatih, sta mi to smeta.
Pogledajte i vest da ce ECB uskoro da uvede negativnu referentnu kamatnu stopu. Nije li i to dokaz da koje god monetarne mere koristili stvari nemozete pokrenuti u kazamatu sa neverovatnim cinovnicko birokratsim aparatom.
@Boki, Evo kratkog pogleda na Novi Zeland.
1. Javni dug im je počeo rasti – http://www.indexmundi.com/g/g.aspx?v=143&c=nz&l=en . Znači da će rasti opterećenje proračuna kamatama
2. Balans tekuće bilance sa inozemstvom je do sada negativan – http://www.indexmundi.com/g/g.aspx?v=145&c=nz&l=en . Znači da ne mogu ostvariti globalni profit prema merkantilističkim načelima – to je put u velike financijske probleme koji vode u bankrot
3. Vanjski dug stalno raste: http://www.indexmundi.com/g/g.aspx?v=94&c=nz&l=en – To znači da su živjeli od investicijskog ulaganja. Dugoročno to vodi u dužničku krizu, slom tržišta i bijeg kapitala.
Što je tu po vama dobro? Vidim samo da će Novi zeland prije ili kasnije zaglaviti u bankrotu.
Poštovani g. Katiću, iznijeli ste tezu socijaldemokracije: malim promjenama u socijalizam – socijalno izjednačenije društvo. Zar nije čudno da odjednom tih malih promjena nema, a da su pozicije zauzeli oportunisti kojima nije stalo do krajnjeg cilja nego vlastitog probitka. To znači da se svako dobivanje na vremenu isplati onima koji drže status Q. Slažem se da je javnost neupućena u stanje, ali koliko vidimo i ljudi koji misle da znaju misliti se pouzdaju u pretpostavke (dogme koje su čuli) i ne provjeravaju ih. A kada shvate da mnoge od tih dogmi ne stoje, tada spašavaju svoj stav mišljenjem da nisu svi ljudi jednako sposobni pa i ne zaslužuju bolji život. Čekajte, ali pišem li ja to nepismenima? Napisao sam ključnu stvar: moj uspjeh u vezanom sustavu dolazi od štete drugome. Kada moj uspjeh ovisi samo o meni (ne sudjeluju drugi) , onda prihvaćam individualizam. Kako to u društvu najčešće nije slučaj, taj argument je posljedica neznanja. I tu se opet vraćamo na provjeru na primjerima. Želio bih da svi koji misle da su sposobni da provjere koji uslovi trebaju biti da i oni manje sposobniji pokriju svoje troškove i ne idu u bankrot. Tražim li previše? To je revolucionarno i radikalno? Znači li to da je potpuno normalno željeti da vaši sugrađani idu u bankrot? I nakon te generalne misli se ne pitate zašto je takvo stanje u društvu? Ne poznaju se fakti (činjenice) od stanju i makroekonomske veze u društvu. I što je najljepše, kada se to prezentira, ne želi se prihvatiti?? Da li je problem u tome što sam nitko i ništa u svijetu ekonomije (nisam Pikkety) ili je to čisto samozavaravanje i žmirenje?
Evo, recite mi vi g. Katiću, da li možete na nekom primjeru stvoriti ekonomske odnose u kojima svi dobivaju u društvu (dobar primjer je jedna fer obitelj jer ima obitelji koje to ne ostvaruju). Da li je to moguće u kapitalizmu? Da li ćemo prepuštanjem pukoj sreći i slučajnosti stvoriti bolje društvo ili za to ipak treba plan i konsezus građana o zajedničkom djelovanje za bolje sutra? Problem je što ljudi kao prvo ne znaju da im treba baš to rješenje i žive u iluziji da je drugo rješenje najbolje za njih (većinu)?? To je ono što vi kažete hipnotiziranošću. A moja misao je da im morate pokazati od kuda proizlazi ta hipnotiziranost:
1. Kako pokriti troškove života u kapitalizmu??? Kako dolazi do koncentracije kapitala?
2. Profit jednih utječe na druge!! Što svatko može vidjeti na primjerima!!
3. Novac ne može biti dug i ne mogu ga stvarati privatnici!! A kada ga stvara država, ne može ga koristiti za stvaranje profita malog broja povlaštenih, a što je posljedica privatizacije društvenih firmi. Profit mora biti disperziran, a ne umjetno reduciran porezima!!
3. Vanjska trgovina je bitna i treba se dogovarati tako da se ne stvara dug. Kako? Treba tražiti rješenje pa će se naći.
Dajte mi sad recite, da li je Pikkety obraćao pažnju na te ključne stvari? Ako nije, onda su to elementi da se njegova knjiga nazove pravim imenom: dimna zavjesa za status Q. Pa barem vi ste dovoljno inteligentni da vidite dalje od drugih.
@Andrej, Veće je izračunato da ništa na svijetu ne vrijedi u iznosu koliko postoji novca! Definitivno je količina novca daleko van balansa sa stvarnim dobrima. A to je i logično zbog previsokih zarada, ali i zbog koncentracije vlasništva. Što više posjeduješ to je teže ulagati u ostala preuzimanja jer na osnovi gubitničkih firmi (i deficita proračuna država) i dolazi do bogaćenja. Logično je da posjedovanjem 100% svega imamo problem koji sam opisao u tekstu o novcu i zaradi: http://xreforma.wordpress.com/2013/08/10/prica-o-novcu-i-zaradi/ . Možemo sada Todorića poistovjetiti sa skupinom posjedničkih kapitalista. Kako posjednička skupina može dalje profitirati? Da li ste razmišljali o tome? Može li tome pomoći daljnja privatizacija do 100%?
Inače, ne znam zašto svi zagovarači kapitalizma, drugi sustav vezuju uz neke lidere koji će sada postati „krvopije“ umjesto kapitalista. Mislim da se tu radi o demoniziranju svih sustava koji su alternativa. Pa naravno da ne očekujem da postojeću kapitalističku elitu zamijeni komunistička. To nije nikakav napredak. Zašto ne razmišljate o sustavu gdje su ljudi svjesni da moraju biti oslonjeni jedni na druge, a ne na lidere ili samog sebe (idolopoklonštvo ili individualizam). Za što nam uopće trebaju lideri? Da bi stvorili i usmjeravali sustav. Pitanje je samo u čiju korist i rade li to oni najbolje što se može. Ako cijeli narod zna što želi i što se može učiniti, lideri su nepotrebni. Trebamo samo vršioce dužnosti koji se mogu izmjenjivati po volji često. E, da tko je taj tko će narodu dati mudrost da postupi najbolje i da stvori taj novi sustav? U tome je problem koji sam spomenuo ranije: „Velika manje sposobna manjina mora upregnuti manju sposobnu manjinu za postizanje maksimalne dobiti za cijelo društvo“. Čini se da vi uvijek zalutate u neke diktature i vladavine elita bez da razmišljate kako postići maksimalnu dobit za sve članove društva. Pa zbog toga sam i napisao ključnu stvar koja bi trebala biti najvažnija poluga kontrole velike većine nad izabranim vršiocima dužnosti: http://xreforma.wordpress.com/2014/02/04/politicka-korupcija/ . Poluga je u sprečavanju ugradnje (osobnog – ličnog ili grupama) pogodovanja u zakone. I sad se opet vraćamo na demokraciju, a ne na diktaturu. Ovakvi zakoni ne mogu biti u diktaturi. U Hrvatskoj niti jedna stranka se ne želi založiti za ovakav koncept borbe protiv političke korupcije. znate li što to znači? To znači da su u politici oportunisti. Pa čak i kad deklarativno imaju dobre namjere, izostanak zalaganja za ovakve mjere otkriva njihove skrivene želje mogućeg pogodovanja preko zakona. I zbog toga ne žele imati zakon koji bi im onemogućio vladanje i sveo ih na vršioce dužnosti volje naroda. Politika postaje kao i svaki ostali biznis. Samo ima prednost da sama sebi kroji pravila. A ako znamo da je politika države u biti makroekonomija na djelu pa to spojimo dobijemo da je politika biznis gdje političke stranke stvaraju makroekonomske uvjete za profit u kojem političari i prijateljske interesne skupine imaju najveću dobit. A kako mnogi od vas tvrde da je jako teško pogodovati cijelom narodu, čini se da je puno lakše pogodovati posjedničkoj kapitalističkoj grupi. Em zbog novca koji su dobiveni za političke kampanje, em za poslove koji se političarima nude nakon političke karijere. Pa ne mogu da vjerujem da to niste znali. Prema tome, da bi politika radila za veliku većinu nešto treba mijenjati. Ili možda ne? Pitanje je sad? Ako odlučimo krivo, zaglaviti ćemo u novom feudalizmu. Nemojte reći da vam nitko to nije rekao.
За Бокија – Замолио бих за мало одмереније коментаре. Хвала на коментару.
@Vlada
Jedan moj prijatelj rece; „bas me briga ko skuplja kajmak ako sam ja zadovoljan kvalitetom i kolicinom surutke“.
Toliko o tome da li je moguce sve ljude varati sve vreme. Naravno da je moguce jer svi ljudi su vecina odnosno kriticna masa koja moze uzrokovati promene i to ne smete ispustati iz vida.
Znate za cuvenu Milosevu mudrost; „Sta prica narod,. Narod kaze visoki su porezi gospodaru, sta da radimo. Dizi poreze. Sta prica narod? Narod kaze nemoze se vise izdrzati veoma su visoki porezi, sta da radimo gospodaru? Dizi porez. Sta prica narod? Narod gospodaru nista ne prica, ucutao se, sta da radimo jel da dizemo porez. Crni nesrecnice, sto ne rece da se narod ucutao odmah drasticno spustaj poreze“.
To vam je stara Srpska mudrost, amanet Knjaza Milosa.
Vise puta sam ovde pisao o percepciji mase i njihovom dozivljaju „pravicne raspodele“, pa da se ne ponavljam. Reci cu jos samo jednom da su na tu temu radjena veoma , veoma ozbiljna istrazivanja i da ljudi svoj uspeh i srecu mere u odnosu na najcesce okruzenje, prijatelje i rodbinu. Dakle drustvo veoma siromasnih je itekako „uspesno“ i odrzivo. Imate primer Koreje na kraju krajeva. Ljudi sami prave i lansiraju balisticke rakete, vecinu proizvoda radi domaca industrija i nije mi poznato ima li puno nezaposlenih. Svima vama koji zagovarate drzavni intervencionizam i „socijalisticko drustvo“ predlazem da se preselite tamo i posaljete nam „video zapis“ ili makar pismo o vasem uzivanju (ako vam vodja dozvoli). Sa druge strane imate Novi Zeland kao cist primer zemlje u kojoj vlada liberalni kapitalizam u mozda najcistijem (ideoloskom) obliku, a ujedno ne poznajem ni jednu jedinu socijalno pravicniju zemlju. Tamo nema ni beskucnika ni gladnih.
@ Nostradurus Zagrebacki
Da vam ja ne bih koncipirao primer kako izgleda „dobro kapitalistickio drustvo“ pogledajte primer Novog Zelanda, Australije, pa i Kanade.
Mozete li vi meni predstaviti neki istorijski ili savremeni primer uspesne „tvorevine“ kakvu vi zagovarate.
Mogu da dodam ovde da je vise manje nebitno sta hoce elita, ili akademici ili komentatori sa ovih stranica. Civiilizacija ima svoj tok. Internet je najpravicnije dotignuce koje je civilizacija iznedrila. Trenutno se radja tzv internet 2 olicen u decentralizovanim sistemima kojima niko nece moci da upravlja, kao i decentralizovane kripto valute i uopste kriptoprotokoli kojima niko ne moze da upravlja pa se udruzivanje stvara na dobrovoljnoj viseinteresnoj formi. Duh libertijanizma, duh individualnosti se javlja, njega niti ko reklamira, niti ga ko finansira niti ko o njemu vodi racuna. Naprotiv, svi se trude da ga satru u zacetku, ali to ne ide jer ljudi znaju sta je najvaznije. Najvaznije je biti slobodan, a sloboda nije moguca ako oko vas zive robovi. Zato su libertijanska nacela humanija od svih vasih partikokomuniostickih budalastina.
Ако је друштвена расподела тренутно таква, то значи да садашњи закони то дозвољавају. Мањина „пребогатих“ људи, нема законодавну функију, то је у демократијама ствар законодавне власти, која се осваја на изборима. Колико год били моћни, ништа не могу без парламента. Наравно, богата мањина утиче на народне претставника, чак, и преко јавног мњења утиче на то ко ће бити изабран, али…УТИЧЕ, не бира. Ако Линколн није у праву, па се сви људи могу варати све време, таква прерасподела би опстала, чак и кад већина становништва буде егзистенцијално угрожена баш због такве прерасподеле. Ја мислим да је то немогуће, јер је мањина ипак мањина, а, чак, и ако демократија и закони не функционишу, гиљотини је довољно да функционише закон гравитације.
Интересантно је да на „западу“, већина људи не мисли да је прерасподела један од главних узрока проблема у којима се налазе, можда и због успешног замгљивања проблема.
Нас у Србији је тешко преварити, нама је одмах све јасно. Ми као стручњаци за прерасподелу, знамо да је он богат зато што смо ми сиромашни.
Za Andreja – Upravo ste primerom Barcelone i Partizana dali najbolji primer varljivosti jednakih šansi. Bogata Barcelona može kupiti koga želi, Partizan ne može. Iako imaju po 11 igrača i igraju na istom terenu i pod istim uslovima, neravnopravnost je ogromna i proistekla je iz različitog bogatstva i akumuliranog kapitala dva kluba. Hvala na komentru.
Za Andreja – Problem o kome piše Piketi nije vezan za bankstere. Socijalne razlike koje su kulminirale početkom 20. veka su nastale u sistemu zlatnog standarda kada nije bilo štampanja novca na način koji imamo danas. Objašnjenje je jednostavnije – veliki prihodi stvaraju veliku akumulaciju, ona se replasira, ulaže i para na paru ide. Što je vremenski horizont duži, to su efekti veći. Hvala na komentaru.
Za nostradurusa,
Mislim da gresite u osnovnoj postavci da sistem treba da radi ‘za sve’. Ako tako gledate, slede vasi zakljucci da pojedinac treba da sluzi kolektivu i da samo u okviru tog kolektiva ostvaruje svoju slobodu i blagostanje. Ima jedan osisani lider koji je ove ideje sproveo u delo. Jadni onih 20ak miliona kojima on odredjuje slobodu i srecu…
Ljudi ne zele da budu jednaki. Ne samo materijalno, vec inace. Neki su bolji sportisti, neki imaju vise sluha, neki lepo crtaju. Neke su devojke lepe, neke manje lepe. Ne mozete zadovoljiti svaciju zelju i cim necega nema u izobilju nastaje bidding war. Upravljanje ogranicenim resursima i jeste cilj ekonomije. U svim poljima zivota imamo situacije kada necega nema dovoljno za sve i kada se pojedinci takmice, prave prioritete i prilagodjavaju ciljeve.
Necu da se zaplicem u ideologije i definicije, ali nadjite mi sistem u kome mogu da imam privatnu svojinu, slobodu i odgovornost o sopstenom zivotu, u kome imam korelaciju izmedju svog zalaganja, truda, znanja, rada i zivotnog standarda, u kome poziciju u drustvenoj hijerarhiji zauzimamo svi u skladu sa svojim sposobnostima, znanjima, vestinama, vrednocom i moralnim vrednostima koje krase jedno drustvo. Ako radim vise od ostalih (slican posao, sa slicnim sposobnostima), zelim da imam vise od ostalih. Ne znaci da zelim da otmem od nekoga, vec ako stvaram vise nego drugi u slobodnoj razmeni je normalno da cu sakupiti vise nego drugi. Ne vidim zbog cega je to problem? Ne vidim zbog cega biste pravili poreski sistem koji bi takvo ponasanje sankcionisao i demotivisao? Zelim drustvo jednakih sansi, ne jednakih posledica. Probleme danasnjice ja vidim u obezbedjivanju jednakih sansi, a ne zbog toga sto je welfare state bankrotirala i sto je jednake posledice postalo preskupo obezbedjivati. Tu se interesi pojedinca (da sopstevni uspeh prenese na svoje pokolenje) sukobi sa interesom drustva kao celine (da najbolji isplivaju u fer utakmici) i tu vidim ulogu drzave. Ta dva realna, normalna, logicna a suprotstavljena cilja je tesko pomiriti. Takodje, ne zivimo u vakuumu i mislim da je fer startna pozicija uslov nad uslovima. Na primer, mnogi ce vam reci da je fudbalska utakmica bila fer ako obe ekipe imaju po 11 igraca, da su postovana pravila i da sudija nije pravio greske. Ja se ne slazem. Ne moze biti fer borba izmedju Barselone i jednog Partizana na primer, kada je budzet ovog prvog 100ak puta veci od ovog drugog. Ovo se nadam da ilustruje fer startne pozicije. Njih je nemoguce obezbediti, ali se tome mora teziti. Sa druge strane, Partizan igrajuci sa Barselonom mnogo moze da nauci, da se motivise i da i pobedi. Pitanje je balansa…
—
umesto post-scriptuma: Sve vise primecujem u pisanim medijima da inace inteligentni ljudi ne znaju da menjaju glagol biti: Ja bih, ti bi, on/ona/ono bi, mi BISMO, vi BISTE, oni BI. Vidim i ovde u komentarima cestu gresku da BISMO ljudi pisu razdvojeno…. Shvatiti ovo kao dobronameran komentar…
Citam ovu raspravu i stekao sam par utisaka.
Sto se Piketija tice, interesantan mi je zakljucak da je prihod od kapitala brze rastao nego prihod od rada. To meni, laicki i povrsno posmatrano, znaci samo da je novcana masa rasla mnogo brze nego sto je trebala (banksteri na delu). Taj novi novac koji se pravi iz vazduha tezi da se konvertuje u nesto sto ima realnu vrednost, da se pretvori u bogatstvo, u recimo vlasnistvo nad realnim vrednostima – nekretninama, resursima, a u ovom slucaju i kompanijama. Posledicno, novcem merena vrednost kompanija raste brze i vlasnike kompanija cini ‘bogatijim’ u odnosu na ekipu koja zivi na osnovu prihoda od rada. Ne znam da li je i koliko je ovo istina, ali mi zvuci krajnje prihvatljivo…
Za Nostradurusa – Mislim da grešite kada kažete: „Meni se čini zato jer je knjiga podvala i manipulacija sadašnjeg vladajućeg krupnog kapitala. Bolje da im udare velike poreze, nego da im sve propadne. Zar ne? A za to trebamo IGRAČA. I našli su ga u Pikkety-u.“
Prvo, veliki kapital tako superiorno vlada svetom, da im ništa neće propasti. Uspeli su da uvere građane da je savršeno u redu da građani saniraju njihove promašaje, da je savršeno u redu da zbog toga podnesu velike žrtve, i da je svako bogatstvo samo pravična nadoknada za njihovu pamet i trud. Njima ne pada napamet da plaćaju velike poreze i u tom smislu im Piketijeva pomoć nije potrebna. Oni imaju veliku pomoć narkotizovane javnosti.
Drugo, bilo kakav radikalizam koji Vi predlažete nužno dovodi do marginalizacije. Sve i da Piketi misli isto što i Vi i da je to napisao, za njegovu knjigu niko ne bi znao, ona bi možda bila komentarisana i verovatno ismevana u dubinama Internet prostora. Slagali se sa Piketijem ili ne, on je važnu temu uveo u debatu i time više pomogao osvešćivanju javnosti, nego da je pisao jeremijade koje niko ne čita. Javnost nema apetita za radikalizam i krvave rasplete. Umereni, odmereni i uporni kritičari sistema najviše mogu pomoći da se sistem popravi. Hvala na komentaru.
@Vladimir Dž, Poštovani gospodine, sve se ponavlja po tko zna koji put. Dajte već jednom napravite primjer (sa po volji subjekata) koji će po vama radi onako kako vi mislite da treba raditi pa ćemo raspraviti o njemu. Ovo je samo mlaćenje prazne slame. TVRDIM da takvog primjera koji zadovoljava sve subjekte nema kada se radi o kapitalizmu i slobodnom tržištu. Na vama je da dokažete da LAŽEM.
Točnije, kapitalima služi održanju socijalnih razlika. I to treba priznati, a ne ga veličati zbog postignuća. Svaka simulacija će vam to potvrditi. Jedino simulacija sa dogovorenom (ne tržišnom) razmjenom daje najbolji rezultat za sve. Ako je kapitalizam tu da bi održavao socijalne razlike (pretakao bogatstvo od rada i imovinu) onda posebna porezna politika nema smisla. Uzeti bogatima da bih dao siromašnima kada ti bogati i dalje uzimaju siromašnima je jedan vid stvaranja zakrpe da sustav ipak ostane na životu. Ne čini li se to kao očajnički pokušaj da se produži životni vijek istoga? Zbog toga se meni takve teorije čine kao diverzije na zdrav razum. Kapitalistički sustav ne radi ni na nivou reduciranog primjera. Npr. zagriženi zagovornici kapitalizma ne prakticiraju isti u svojoj obitelji???? Ne ide jer se bazira na koncentraciji kapitala i oduzimanju drugima. To nitko u obitelji ne bi trpio. Ali kako onda to netko može željeti svojim sugrađanima???
Zbog toga ozbiljno mislim da je Pikettyjeva knjiga diverzija na zdrav razum. Umjesto ukidanja kapitalizma, on predlaže status Q zakrpe??? Dokaz neinteligencije ili se radi o plaćenom radu. I jedno i drugo je katastrofalno za jednog profesora.
Inače, jedan doktor ekonomije na forumu.hr, premda odlično potkovan nije htio ni da pokuša da stvori primjer koji funkcionira gdje bi sam izabrao najbolje pojedince i dao im poslove koje želi u tom primjeru. On je odmah znao da je to nemoguće. Kapitalistički sustav mora da stvara gubitnike (socijalno raslojavanje). Do sada je za razvijene bilo najbolje da su ti luzeri (gubitnici) iz nerazvijenih država (neokolonijalizam). Međutim, globalizacija počinje da raslojava luzertvo iz domene država te sada kapitalizam pokazuje pravo lice u skoro svim državama.
Možda neki ne shvaćaju ali sloboda u ovisnim tržištima ne postoji. Prava sloboda je kada sam možeš stvoriti sve proizvode i usluge koje trebaš te u raspolaganju sa resursima ne limitiraš druge. Tada se nameće pitanje što će ti razmjena kad sve imaš? Čim postoji ovisnost o tuđem radu i čim postoji ograničenost resursa ne postoji apsolutna sloboda. Sad se zapitajte koliko ste vi u istinu slobodni? Možete biti slobodni jedino kao zajednica koja može djeljenjem resursa zadovoljiti svoje potrebe. Naglasak je na djeljenju i suradnji, a ne na natjecanju protiv drugih sa ciljem da preuzmeš njihov kapital. Također, u svakoj zajednici koja je neovisna tržišni zakoni postaju neprimjenjivi. Ako imamo sve što nam treba, cijena naših viškova proizvodnje može biti bilo koja. To su nam viškovi i mi možemo viškove ponuditi po cijeni po kojoj želimo. Ako ne prodamo, nikome ništa to nam je i tako bio višak. Kada tako razmišljate, onda vidite da je bitna suradnja, međusobno pomaganje i postizanje što veće neovisnosti da ne bi bili neslobodni kao zajednica. To znači da moramo otkloniti od teorija individualnih uspjeha jer samo udružena zajednica može najlakše postići zajedničku slobodu (limitiranu unutrašnjom ovisnošću). Zašto nema takvog razmišljanja u analizama Pikkety-a? Meni se čini zato jer je knjiga podvala i manipulacija sadašnjeg vladajućeg krupnog kapitala. Bolje da im udare velike poreze, nego da im sve propadne. Zar ne? A za to trebamo IGRAČA. I našli su ga u Pikkety-u.
@Vladimir Dž
Dobrim delom delimo stavove, poglede na svet i ekonomiju. Nema vece vrednosti od istinske slobode pojedinca. Sloboda sa sobom nosi i odgovornost za samoga sebe pre svega ali i za okruzenje u kome ste. Zato libertanijanizam u osnovi i ne moze biti globalisticki. Problem nastaje kada vase ideje treba da napuste granice vase zemlje? Morate biti manje vise izolovani (fizicki) kao Australija ili NZ pa mozete imati ponesto od onoga sto vi zagovarate. Kada zivite u kazamatu koji se zove Evropa, tesko je da cete imati prilike da biro sta birate i bilo o cemu odlucujete. Komesari su tu da vas podsete sta je to stav i misljenje koje morate da zauzmete.
EU postaje fasisticka organizacija kakvu svet video nije. Ukoliko ne zelite da proizvodite GMO paradajz, ili ne reditribuirate ideje, medije, misljenja i stavove, ili … bicete izopsteni iz unije i kaznjeni zestokim sankcijama
Videce ljudi da i od siromastva postoje losije, mnogo losije stvari.
@Alan
Besplatno visoko skolstvo je najveca glupost i ne samo da je nepravedno vec i veoma lose koristi resurse obrazovanja u svrhu podizanja strucnosti i nivoa obrazovanja ljudi.
Pogledajte sledeci primer. Pera zivi u Bgd. Nije zainteresovan za filozofiju (ili masinstvo) ali sta da radi posle srednje skole? Posla nema, pa se nada da je ok da studira, malo kulira i snima koleginice, pa posle nekog vremena videce sta ce. Njegove roditelje to ionako ne kosta nista vise a dete ima neku zanimaciju i „korisno“ ubija vreme. Danas ali i u moje vreme imali ste barem 30% ovakvih pera. Oni nikada ne zavrse fakultete iako studiraju po nekoliko godina pre napustanja. Druga grupa su pere koje studiraju 7-10 godina, zavrse fakultete ali nikada ne postanu strucni jer ih to u biti nije ni zanimalo. Treca grupa su pere koje zavrse studije, imaju potencijal, ali zato sto najbolje poslove deli drzava na osnovu diplome a ne strucnosti oni brzo izgube i elan i strucnu ostricu. Poslednju grupu cine pere koje se intenzivno usavrsavaju i oni najcesce rade u malobrojnim dobrim privatnim kompanijama gde je moducnost strucnog usavrsavanja vaznija nego plata, ili jednostavno napustte zemlju u potrazi za boljim zivotom. Oni koji dobiju „diplomu“ a studirali su na „foru“, obicno nadju i drzavni posao „na foru“ i ostaju u zemlji. Oni koji su fakultet zavrsili „na kicmu“ najcesce odlaze iz zemlje jer su svesni da nesto vrede.
E sad. Sta je sa decom koja nisu iz Bgd (Nis-a ili N. Sada). Za njihove roditelje skolovanje nije ni malo besplatno. Takva deca nemaju prilike da studiraju osim ukoliko njihovi roditelji nisu dovoljno bogati da to plate ili se ekstremno odricu za skolovanje dece. U ovom prvom slucaju (kad roditelji imaju novac) deca se ponasaju veoma slicno kao pera iz prvog primera uz opasku da se nakon zavrsenog skolovanja veoma retko vracaju u male sredine iz kojih su dosli pa time dodatno narusavaju demografsko ekonomsku strukturu drzave. Drugi deo (oni ciji se roditelji ekstremno oidricu) su po pravilu najvredniji studenti. Tacno znaju sta hoce, gotovo nikada se ne vracaju u sredine iz kojih su dosli i najcesce napustaju zemlju vrlo brzo po zavrsavanju studija, ne bi li sto pre barem delom roditeljima vratili ono sto su ovi u njih ulagali.
Da vidimo sta je sa skolama.
Drzavni fakulteti imaju monopol, jer jedino u njima mogu da studiraju studenti „sa budzeta“. Na njima su zbog toga cesto osioni profesori, (politicki postavljeni dekani,…), potkupljivi i sujetni, a kadrovi koje proizvode potpuno neprilagodjeni trzistu rada i trendovima.
Kako to izgleda u slucaju gde VS nije besplatno.
Fakultet je prvatna usanova koja mora biti nostrifikovana na odgovarajuci nacin i medjunarodno priznata. U skladu sa time je i skolski program kao i nacin provodjenja prakse i kriterijumi i nacin polaganja ispita.
Ukoliko, to ne remeti izvodjenje nastave (laboratorijske i druge vezbe) svaki fakultet moze u odredjenom mestu otvoriti „istureno odeljenje“ (ako ima dovoljan broj stufdenata mnogo je jeftinije da putuju profesori i asistenti nego svi studenti) sa time da se ispiti i specijalisticka praksa izvode na jedinstvenom mestu (ispiti na fakultetu, praksa zavisno od struke na predvidjenim „nostrifikovanim“ mestima).
Osnovnu skolarinu propisuje drzava. Svaki fakultet moze po svojoj zelji ponuditi i skolovanje internatskog tipa (kao sto je cest slucaj u SAD, Australiji) ali to dopunski naplacuje.
Broj studenata u jednoj godini nije nicim ogranicen, te svako ima pravo da studira bez obzira na svoje godine ili imovinsko stanje.
Prijemni ispit organizuje svaki fakultet prema broju studenata koji je on u stanju da prihvati (za sta ima razvijenu infrastrukturu i odgovarajuce kadrove prema medjunarodnim normama te fakticki broj studenata u jednoj godini jeste ogranicen ovim limitima ali to ne propisuje drzava).
Svako ko polozi prijemni ispit i stekne pravo da upise fakultet ima pravo da aplicira za kredit kod drzave, a drzava je u obavezi da mu isti kredit u iznosu osnovnih skolskih troskova + knjige+ malo preko toga, obezbedi i mesecno uplacuje (ili skolarinu direktno fakultetu godisnje a resto mesecno).
Svaki student mora da ima ziranta za kredit. (roditelji ili staratelji ili neka kompanija, ili,…).
Svaki student ima pravo da izgubi najvise (nisam siguran mislim dve godine).
Ukoliko student izgubi vise od dve godine nema vise pravo na kredit od drzave pa skolovanje moze nastaviti o svom trosku.
Kada student zavrsio studije i zaposli se U STRUCI on sa isplatom prve plate pocinje da vraca kredit. Ukoliko se student nikada ne zaposli u Struci, onda vraca samo polovinu kredita (nisam siguran za tajming).
Ukoliko student ne zavrsi fakultet kredit pocinje da vraca kada se zaposli od prve plate.
Ukoliko student zavrsi fakultet pa napusti zemlju, kredit vracaju ziranti.
Ima tu jos nekih detalja koje neznam sve tacno ali generalnu sliku ste verujem shvatili.
Ovakav sistem postoji i daje neuporedivo bolje rezultate od naseg obrazovnog sistema (mislim i pisem iskljucivo o Visokom skolstvu).
Time dobijate veci broj ljudi kojima je studiranje dostupno, vecu konkurenciju medju skolama i vremenom visi kvalitet nastave, a ljudima koji nemaju volju da studiraju obesmisljavate gubljnje vremena (kroz trosak skolarine).
Time sto je veoma bitno, omogucavate i ljudima sa svojih 30+ godina da se predomisle u nekom trenutku i upisu fakultet.
Takodje drzava (poreski obveznici) ne treba o svom trosku da skoluju kadrove za strane zemlje. Neka strani poslodavci otvore fabrike ovde pa ce imati „besplatno“ kadrove u koje smo mi ulagali, ili neka kroz otplatu svog kredita taj koji je otisao sam plati svoje skolovanje pa onda neka studira ekonomiju ili masinstvo da bi prao sudove u Svedkoj.
Srednja i osnovna skola moraju biti i besplatne i obavezne, u suprotnom drustvo nema nikakvu obavezu prema prekrsiocima zakona (naravno da se bilo koji oblik fizicke – mentalne nesposobnosti ovde ne uzima u obzir).
@Иван Н.
Nisam uopste razmisljao o poplavama kao pojavi, niti ko je kriv ili prav, sta je trebalo ili ne trebalo uraditi. Trebalo je videti reakciju velikog broja ljudi. Slazem se da su mediji odigrali veoma bitnu ulogu ali i bez toga percepcija mase je ono sto je opredelilo dogadjaje i usmeravalo dela i ponasanja kako pojedinaca a tako i institucija i kompanija. Zar to nije ocigledno? To vam je i razlog zasto u skandinavskim zemljama prolaze visoki porezi a u Srbiji ili Australiji, Kanadi, Americi ili Novom Zelandu ne.
To je trebalo da bude sustina izrecenog, pa se izvinjavam ako to nisam jasno izrazio.
Ispratite i donacije. Jako je interesantna pojava da pretezno izvozne kompanije, kao i kompanije u vlasnistvu stranaca (kod onih koje su uz to veoma malo prisutne na domacem trzistu to je zakonomerno pravilo) su vrlo malo ili nimalo ucestvovale u „dobrocinstvu“. Zasto? Zato sto njih percepcija ljudi sa ovih prostora ne zanima. Sa druge strane Koka Kola na primer ili slicne kompanije se itekako plase da svojim odsustvom u „dobrocinstvu“ ne rezigniraju ljude a onda sledi brza i britka kazna u vidu spontanog bojkota, i nema te reklame koja ce to moci brzo da popravi.
@Nostradurus Zagrebački
„Možemo u nedogled hvaliti kapitalistička liberalne načela, ali ne možemo u primjerima pokazati da imaju smisao za sve.“
Vi se i dalje držite ko pijan plota da ja imam kapitalistička liberalna načela a zapravo su ta načela krvni neprijatelj kapitalističkim libertarijanskim načelima nastala pre 250 godina u americi i čije ja neke stavove delim. To što i jedan i drugi imaju „liber“ u svom nazivu ne znači da su identična, zapravo oni su sasvim nekompatibilna u mnogim segmentima. Narodna republika Kina ima ovo „narodna“ u svom imenu ali to ne znači da je to država kojom narod upravlja. Ne, tamo je tiranija jedne partije. Isto tako su globalisti u imenu svoje ideologije umetnuli ovo liberalno tako da se narod peca da su oni navodno za slobodu a u stvari se iza krije teška i perfidna tiranija.
Sve ovo je posledica vašeg nepoznavanja istorije političkih partija i ideologija. Mada ima i toga da je mnogima ovde socijalizam ispirao mozak pa su sve forme kapitalizma izjednačavane. A kao dokaz da vi ne poznajate mnogo toga dokazujete već u sledećoj rečenici gde kažete:
„A razlog je što je posljedica slobodnog tržišta uvijek koncentracija kapitala. Bilo bi glupo reći da je sadašnja koncentracija kapitala posljedica državnih intervencija i da bi bez njih stanje bilo idealno“
Isto tako ja mogu da napišem da opsežno pretakanje privatnog kapitala u društveni i njegova koncentracija uvek vodi u diktaturu male grupe partija ili pak jedne. Šta kažete na to? Opet imamo teror ali drugog predznaka.
Ja bi voleo da pročitam kad je to negde u istoriji bilo slobodnog tržišta. Možda u prvobitnoj ljudskoj zajednici kad još nisu postojali faraoni i kraljevi. Kad su svi bili ravnopravni na tržištu i nije bilo diktata onih koju su imali neku vojnu silu. Čim su se pojavile takve organizovane formacije slobodno tržište je umrlo. Možemo da govorimo o tome da li je neko tržište bilo manje ili više kontrolisano, na ovaj ili onaj način, ali nikako kao slobodno.
Takođe je netačno to što ste napisali da koncentracija kapitala nije posledica državnih intervencija. Ubedljivo najveći deo tog kapitala je nastao jer se država mešala u „slobodno tržište“. Setimo se samo 2008-2009 godine kad je zapad intervenisao da spasi svoje banke. Kako su došli do tog kapitala? Pa delom su ga odštampali a delom će uzeti od naroda. To je najveća pljačka i najveći transfer bogatstva u istoriji. To je sve posledica državne intervencije, kojih je sličnih bilo bezbroj kroz istoriju. Ova je samo najbolji primer.
Da se partije nisu opasale velikom državom i ne spavaju u krevet sa bankarima do ove pljačke i raslojavanja nebi ni došlo. To su svi uradili na zapadu, uključujući i njihovi levičari. Oni su tek neiskreni i podmukli. Naravno to je sve nameštena igra sa ciljem da narod postane potpuno zavistan od države, da potpuno ogrezne u dugove i onda da se baci u blato i po mogućnosti tu i uguši. To je elita bezbroj puta uradila u istoriji.
„I nije tu samo problem u bankama i stvaranju neotplativog duga. Čim imamo firme koje koncentriraju kapital, one to rade na račun ostalih.“
Najveći problem su zapravo banke. One su stvorile sve ostale kartele jer imaju upravljačku kontrolu na najvećim firmam u svetu „Fortune 500“. To su švajcarski naučnici potvrdili u svojoj opsežnoj studiji. Razložili su perfidne metode kako bankari, iako nemaju veći deo akcija u nekoj firmi, dolaze do upravljačke kontrole. Takođe su nametnuli i jednu kulturu / ideologiju među elitnim kompanijama kako je cool biti globalista i looser biti nacionalan. Inače meni jedna vrlo odvratna i ogavna kultura a prepoznajemo je po osobama koje se pale da govore korporativnim novo-govorom. Moram se još jednom pozvati na istoričara Lorda Actona
„Problem koji se gomila već vekovima i oko kojeg će biti borbe pre ili kasnije, jeste narod protiv banaka“
Za Nostradurusa i Vladimira Dž – Pokušavao sam, mada nisam bio uporan, da promovišem velikog francuskog istoričara Brodela (Braudel) koji je izneo zanimljivu tezu – po njemu, kapitalizam je još od samog početka antitržišan i monopolistički, a kapitalistička država služi da zaštiti upravo takav sistem. On uvodi pojam „zone senki“, prostora u kome mali broj aktera donosi odluke kojima mogu manipulisati i upravljati tržištem. Dakle, nije reč o aberaciji kasnijeg, razvijenog period kapitalizma, već je reč o nečemu sa čime je kapitalizam rođen. Kako Brodel nije ekscentrik, već istoričar kapitalizma izvanredne reputacije, treba razmisliti o njegovim tezama. Hvala na komentarima.
Za Miloša – U knjizi se Piketi pre svega referiše na 10% najbogatijih i 1% najbogatijih. Kategoriju supermenadžera Piketi pre svega koristi kako bi ukazao da se visina njihovih plata ne može objasniti njihovom produktivnošću, kao i da supermenadžeri takođe postaju rentijeri kada akumuliraju veliko bogatstvo. Od 80-tih, njihovi prihodi fantastično rastu i oni su „najzaslužniji“ za rast nejednakosti u okviru 1% najbogatijih.
Vaše pitanje je „.. a li je to greška tržišta i njegova neminovna posledica i kako to sprečiti državnom regulacijom ili sa još više tržišta?“
Mislim da je to o čemu Piketi govori posledica tržišta, takvog kakvo je, i da više tog i takvog tržišta ne može rešiti problem rasta nejednakosti. Mislim da država mora intervenisati ako se želi sprečiti nastavak takvog rasta. Hvala na komentaru.
@Vladimir Dž, zanimljiva replika koja naravno staje na tome da ne navodite niti jedan primjer sa reduciranim brojem subjekta koji bi dokazao smisao većine vaših teza. „Fulati“ = „promašiti“, profulao=promašio. I tu staje cijela priča. Možemo u nedogled hvaliti kapitalistička liberalne načela, ali ne možemo u primjerima pokazati da imaju smisao za sve. A razlog je što je posljedica slobodnog tržišta uvijek koncentracija kapitala. Bilo bi glupo reći da je sadašnja koncentracija kapitala posljedica državnih intervencija i da bi bez njih stanje bilo idealno ( http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/291792/Piramida-koja-objasnjava-svjetsku-podjelu-bogatstva.html).
„In contrast, we nd that 80% of the total control is held by only 0.61% of the shareholders. This is what is very surprising and new. It represents a one-order-of-magnitude higher concentration level. It means that, thanks to their links in the network, the top ranked economic actors achieve control 10 times higher than what could be expected based on their wealth. To our knowledge, such a high level of concentration is unprecedented in economics..“ Izvor – stručna analiza vlasništva nad kompanijama: http://www.sg.ethz.ch/media/medialibrary/2013/12/james_glatteth-2007-02.pdf
Ne znam što bih vam trebao više dati kao dokaz da koncentracija kapitala postoji i da postaje katastrofalno loša za veliku većinu. Iz toga nas neće spasiti nikakav idealni kapitalizam. Svijet je podešen da odgovara maloj bogatoj manjini i to ne može biti demokracija – vladavina demokratske većine. Prestanimo se pozivati na demokraciju, jer ona to nije. To je prikrivena diktatura u kojoj velika većina nema nikakav utjecaj na skrivene diktatore. I tu tome je razlika. Kada banke plijene imovinu nema seljačke bune. Da isto radi država, već bi gorio parlament??? Zašto? Nešto je tu čudno. Zar ne? Ili možda nije čudno. Pročitajte kako je to izgledalo 90 godina ranije: http://www.ubs-asb.com/Portals/0/Casopis/2010/11_12/B11-12-2010-Gnjatovic.pdf . Plijenilo se sve u 16 diljem Kraljevine Jugoslavije. I nije tu samo problem u bankama i stvaranju neotplativog duga. Čim imamo firme koje koncentriraju kapital, one to rade na račun ostalih. Nije važno na koji način se to događa (bez ili sa monopolom, legalno ili nelegalno, moralno ili nemoralno). Rezultat je uvijek predvidiv dok se ne dogodi neka viša sila ili promjena zakona i uređenja.
G. Katiću, Piketi iznosi podatke da je nejednakost posledica visokih prihoda ne onih ljudi u 1%, već onih 0.01%, odnosno ljudi koje on naziva super menadžerima, koji sami sebi utvrdjuju platu. Na tabeli se vidi jasno da nije bilo povećanja povećanja bogatstva za ostale kategorije tih 1%. Moje pitanje je da li je to greška tržišta i njegova neminovna posledica i kako to sprečiti državnom regulacijom ili sa još više tržišta?
@ Vlada, Alan
Fala za pojašnjenje, Štulićev tekst sam kapirao u prenesenom značenju:
zeznuo sam se, ali sam i dalje na liniji…
@ Vladimir Dž
Smisao globalizacije jeste stvaranje bezlične gomile. S druge strane, ja sam anacionalan, između ostalog i zato što mi je to korenje u zadnjih 25 godina nije pokazalo ništa više od puta u katastrofu. A i pre toga je bilo užasno trulo. Mi smo odavno dužnički robovi.
U koloniji u kojoj pošteni i savesni nagrabuse, je teško biti filantrop, ali mi nije žao ako sam na neki način doprineo da neko ode odavde i možda bude sretniji.
За grey owl
Пример:
Извини тренеру, нисам био будан
Нисам знао да је терен тврд
Проигр’о сам лопту, ФУЛАО сам шут
Немој мене на суд
Јесам сретан што сам ту
Није ми боље ни у сну.
http://www.tekstovipjesamalyrics.com/tekst-pjesme/971-azra-i-nikom-nije-lepse-neg-je-nam
grey owl,
Fulati u ovom kontekstu ima drugačije značenje, prije bi se moglo prevesti kao „promašio ceo fudbal“.
За grey owl
Фулати – Промашити
Vladimir Dž,
Napisali ste puno toga s čime bi se mogao složiti, ali nikako ne razumijem vaš stav da visoko školstvo ne bi trebalo biti besplatno. Kakve veze ima da li roditelji žele slati djecu na fakultet, djeca bi sama trebala odlučiti žele li studirati. Samo visoko školstvo koje je potpuno besplatno može privući najbolje studente. Druga stvar je što bi država trebala ograničiti kvote studenata i dužinu studiranja.
Ako budete imate vremena opišite kako vi vidite visoko školstvo u budućnosti.
@grey owl
Smisao globalizacije je da nestanu nacije, da svi postanemo bezlična masa dužničkih robova. Čovek bez korena i nije čovek. Barem smo takvi bili od praistorije.
A kako bi bilo da ti i slični tebi platite taj njihov beg a da mene izuzmete? Misliš da bi to bilo pošteno?
Opiranje globalizaciji je odličan način, da se nestane.
Besplatno visoko školstvo je jedno od retkih dobrih dela naše zemlje, jer omogućava nekim mladim talentovanim pojedincima, da zapale iz ovog mračnog vilajeta.
@ Vladimir Dž
Fulanje: izvrdavanje, foliranje
(srpsko-hrvatski; hrvatsko-srpski jezik)
@Nostradurus Zagrebački
fulali – ne znam šta znači ovaj termin.
Istina je da su neki moji stavovi na liniji američkih libertarijanaca, ali to je sasvim slučajno. Može biti da smo zajedničkim promišljanjem došli do istih zaključaka analizirajući istoriju? Oni pre više od 250 godina a ja nedavno. Neke stvari se same nameću ako dobro proanalizirate stvari, ne treba vam ideologija drugih kad se sve samo logički nameće. Ja sam već napisao da sam politički / ideološki ateista, i ateista uopšte. Ja imam i krupne zamerke u nekim njihovim stavovima, ponajviše što apsolutno ništa nisu uradili u stvaranju mehanizama za razbijanje kartela. Oni smatraju da će tržište samo regulisati bukvalno sve, pa i kartele. Samo je dovoljno da država bude dovoljno mala i da se ne upliće u nikakve tržišne tokove.
Mišljenja sam da je to krupna zabluda. Stvaranje klanova i gangstersko razmišljanje je deo naših gena. Ljudi će uvek težiti da se udružuju jedni protiv drugih u formi gangova. Ako to važi za ulicu to će važiti i za privredu i politiku. To vidimo i kod čopora lavova i vukova. Ja zastupam stav da se ovaj oblik udruživanja najstrožije krivično sankcioniše. Tu bi stavio prioritet u radu države, tu bi je najviše naoružao. Takođe ne delim ni neka njihova mišljenja po pitanju socijalne pravde. Slobodno tržište i slobodni pojedinci nije dovoljna garancija da će ljudi biti socijalno zbrinuti u nedaćama. To je jeste osnova progresivnog društva ali ne dovoljan uslov da ljudi neće gladovati. Ipak smo mi u biti manje više egoisti i dao bi državi zadatak da se brine o ugroženim. Milosrđe i donacije bogatih neće biti dovoljno da se svi zbrinu kako zastupaju libertarijanci.
Takođe i jedan deo libertarijanaca zastupa stav da bankarstvo za delimičnim rezervama ne prestavlja problem. Tu bi kao perjancu stavio Petera Schiffa koga slušam već godinama. On baš kao i Gosp Katić smatra da tu nema nikakvog kriminala i da boljeg rešenja od toga za sada nema. Imam ja tu još krupnih zamerki u njegovim stavovima, pa i prema libertarijalizmu uopšte, ali sve u svemu ta ideologija nije homogena stvar. Tu ima dosta razlika po nekim stavovima. Ja sam pre svega anti-globalista bez političke ideologije. A to da li libertarijanski stavovi drže vodu ili ne – to će istorija pokazati. Za sada je ona donela uspon američkog društva u kratkom periodu posle američke revolucije. Posle su bankari preoteli kormilo i upravljaju amerikom već skoro 150 godina. Ti stavovi nikad nisu imali svoju šansu da se dokažu šire.
Kad kažete: „Pravo rješenje je podruštvljenje svih većih firmi da bi se time spriječila monopolizacija i privatna koncentracija kapitala.“
Vi u stvari predlažete da se oduzme imovina bogatim i da vlasnik postane država, tj nosioci skupštinske većine a to samo mogu biti partije, ono što mi imamo sada u Srbiji. Svako ko pročita ovaj stav će to tako protumačiti i tu nema okolišanja / izvrtanja reči. Odnosno, ovo implicira da će se jedna forma diktature pretočiti u drugu. Partije koje sada imaju upravljačku moć u tim firmama će se isto tako gangsterki ponašati baš kao i tajkunski klanovi. Tačno je da vi ne spominjete reč diktatura ali vaši predlozi dovode do nje. Isto tako su razmišljali mladi / naivni ruski seljaci kad su oduzeli imovinu bogatim i dali državu na upravljanje partiji. To je dovelo do diktature i ubistva miliona. To je socijalizam.
Onda govorite o nekakvom „demokarstkom socijalizmu“ što je besmislica. To je isto kao kad bi ja rekao „lepa diktatura“. Socijalizam je diktatura i to istorija dokazuje. Ono što mnogi ovde smatraju da je Skandinavski model neki vid socijalizma je obično neznanje. Kad bi ste nekom švedskom levičaru rekli da i vi želite socijalizam baš kao u njegoj državi on bi vam se smejao. U Švedskoj je isto tako korpotizam na vlasti, baš kao i na celom zapadu, ali sa malo višim stepenom socijalne zaštite. To ne smemo da brkamo, veći stepen izdvajanja za socijalnu zaštitu u kapitalizmu i socijalizam.
Ako bi na izborima pobedili nosioci ideja koje ja zastupam, dali bi ste vi dozvolili da se naruši vaš demokratski socijalizam? Sudeći po onome kako vi ostrašćeno pišete mislim da bi ste vi i vaši istomišljenici oružano pobunili. Da li bi ste dozvolili povratni proces, da se velika preduzeća privatizuju? Sumnjam, ja vama nosiocima takve ideologije ništa ne verujem. Istorija me podržava da treba tako da gledam.
Potom spominjete: „A tu se uvijek ubacuju plaćeni i neplaćeni lobisti i lobiraju za neralne stvari kao npr. malena država – čitaj država bez moći,“
Ja zastupam: državu sa mnogim uskraćenim mogućnostima nego što ima danas. Ali bi zato pojačao njenu ulogu u pravcima koje sam već izneo. Nemojte da podmećete da smo svi za ukidanje države.
„slobodno tržište – vladavina najjačih“ A kakvo bi ste vi tržište želeli? Gde vladaju najslabiji? Gde vladaju osrednji? Imate neki istorijski primer gde je moguće vladavina sve sem najjačih? Imate li nešto tako u prirodi? Ako je to moguće, dali se to može uspostaviti bez diktature?
„slobodan tok kapitala – raj za špekulante,“ Pa ako se zabrane karteli špekulacije će se svesti na minimalan nivo. Na prirodan nivo. Nemojmo zaboraviti da su ljudi kvarljiva rova i da je špekulacije uvek bilo, samo ga treba držati na niskom nivou. Ako mislite da će to rešiti vaš demokratski socijlazam onda se grdno varate.
„ukidanje socijalnih prava kao tereta – sami smo sebi teret ili onima koji nama vladaju,“ Kad se uspostavi društvo bez kartela neće trebati tolike socijalne zaštite jer neće biti mogućnosti tolikog raslojavanja. Niko neće moći da se toliko izdigne u društvu jer akumulicija kapitala će biti jako spora i ravnopravnija. Svi ćemo lakše dolaziti do svog dela kolača jer nema kartela. Manje više svi ćemo biti ravnopravni na tržištu, tu uključujem i političare.
„ukidanje besplatnog školovanja – da ga mogu završiti samo oni koji imaju novce, itd.“ Da ja jesam za ukidanje besplatnog školstva u visokom obrazovanju. Ono će biti vrlo dostupno u modelu društva koje ja zastupam i neće biti nepravde prema onima koji ne žele da šalju decu na studije, ili je pak nemaju, a izdvajaju celog života, kao što imamo sada. Uostalom, mi ovde u Srbiji imamo samo štete od toga trenutno jer smo kolonija koja školuje studente da budu poslušnici u stranim korporacijama ili pak beže napolje.
„Svi koji zdušno zagovaraju kapitalizam bez granica u biti žele da …“ Ja ne zagovaram kapitalizam bez granica, već sam napisao koje su. Stime da bi dodao sam i za jaku nacionalnu komponentu u nacionalnoj ekonomiji. Po onome kako ste napisali vi ste verovatno razgovarali sa današnjim liberima, ili ti neoliberalima kako ih još nazivaju. Oni su za rušenje nacionalnih ekonomija i uspostavljanje globalne ekonomije – diktature korporacija. Libertarijanci imaju skroz drugu politiku i još jednom ste pokazali da niste upoznati sa savremenom terminologijom i ko kakve stavove zastupa u istoriji.
„Osobno mrzim elitizam jer podcijenjuje slobodu na dobar život velike većine i uzima skoro sve sebi.“ Nekakva elita će uvek postojati, pa čak i u tom vašem deplasiranom demokratskom socijalizmu. Ko će voditi takav socijalizam ako ne odabrani, koju po logici stvari moramo ipak zvati ELITA. Pitanje je da li i ta elita neće hteti da uzmu sve za sebe u rajskom demokratskom socijilizmu.
@Nostradurus
„Čim postoje socijalne razlike, ti koji su u lošijem položaju nisu postigli isto stanje. To se zove zagovaranje elitizma.“
Društvo u kojem je tako veliki procenat finansijski raznrodne „elite“ je zaostali oblik države.
„Rješenje za 10% sposobnih ne treba zagovarati“.
Deset ili sedamdeset koji se kolju oko koske ništa ne menja onim preostalim devedeset ili trideset. Kako bi bilo da jedan od njih već jednom zgrabi tu kosku i vaspita ostale? Bilo bi možda interesantno, kada ne bismo „svi bili jednaki“.
„Oni se snađu u svakom sistemu.“
Blago većini. Naročito dok se oni kolju oko koske, umesto da koriste vlasniku sistema, i nama kao činiocima istog. Ukoliko postoji, mislim vlasnik.
„Osobno mrzim elitizam jer podcijenjuje slobodu na dobar život velike većine i uzima skoro sve sebi“.
Bilo bi tačnije reći da mrzite oligarhiju u krizi, jer to što ste opisali nije elitizam nego ponašanje oligarhije u krizi. Ako beskućnik iz Sirije nama gde da spava, vi, paradoksalno, niste krivi što nećete da podelite svoj krevet i ženu sa njim.
Neko drugi je kriv za problem Sirijca i vaš problem jer je kivan na vas.
„U kojem mi društvu uopće živimo?“
Živimo u društvu neviđenih dobara i mogućnosti, u kojima je zbog „krize“ nemoralno biti dobrostojeći, da ne govorimo biti čak vlasnik nečega. Uz licemernu poviku protiv toga, svi tome teže.
„Da li je čovjek čovjeku vuk?“
Jeste, kada je gladan, ili želi da izviri iz proseka, koji je gladan. Što je materijalno ugroženiji, čoveku se etika više gubi. U najnižim slojevima ćete naći gadosti kakvih nema u najvišim.
„Što će nam uopće društvo (država), ako ono služi tome da bi mala skupina maksimalno iskorištavala za svoju korist.“
Ponovo, 10% nije mala skupina, već oligarhija. Najgori i najnestabilniji oblik države, sa stalnom borbom za vlast.
„Da li se možete ponositi time da ste svoju sposobnost iskoristili da bi drugi živjeli lošije?“
Ako je sistem takav da treba ljubomorno da čuvate i na štetu drugih uvećavate imovinu, iako su i drugi u bedi, to nema veze sa ponosom, već sa veštački kreiranom konkurencijom. Veštački, jer dobara i mogućnosti ima, ali raspodele nema. Sama konkurencija je poreskom organizacijom usmerena protiv donjih slojeva. Pogledajte strukturu svakog budžeta, i shvatićete da je biti još bogatiji i ponašati se konkurentno prema sapatnicima podržano poreskom politikom. Biti surov se isplati. Kakva je to „elita“, koja sebi stvara konkurenciju? Dosadno joj?
@Vladimir DŽ
„Nemojmo zaboraviti da su i levičari (socijalisti, komunisti) koristili istu ovu metodu za kontrolu društva (novac sa dugom).“
To se stručno naziva – marksizam protiv kapitalizma. Naročito kada kapitalisti finansiraju revolucije, od crvenih, do obojenih.
„Moć dolazi iz puščane cevi. Mislim da je ova metoda manje opasna koliko novac sa dugom. Ona se barem vidi i nije održiva na duže staze.“
Teško je uvek ostati u rukavicama, i ne pipati te gadne izraze i sredstva koje pominjete. Ne znam odakle vam da to nije održivo na duže staze, mislite li da se današnje „nezavisne“ države zadužuju dobrovoljno? Da li smatrate da je za suverenost dovoljan državni aparat bez respektabilnog represivnog segmenta?
„I upamtite, tamo gde imate koncentraciju moći rukama par njih, vrlo često se dešava da će ljudi sa gangsterskim mentalitetom preuzeti kontrolu. Istorija je to dokazala.
Ovo je najveća istina ljudskog društva.“
Hvala na citatu, zaista je to jedna od velikih istina, toliko velika da se ne vidi niti razume. Citat predstavlja kratku istoriju države. Srbija je primer gde se vidi da se tog primitivizma moguće ratosiljati.
Inače, država i skromnost njenog aparata (tzv. javnog sektora) su potpuno kontradiktorni pojmovi. Kao uostalom i protivljanje partokratiji sa receptima za kontrolu partija. No to je i dalje složen problem.
„Naći model razbijanja kartela u privredi.“
Solidarnost počiva na identifikaciji, koja počiva na istoj poziciji u društvu. Možda monopol rešava stvar? Ili pravac u pećinu, pa da tamo budemo ravnopravni – ako se protivimo ambicioznima, i shodno tome civilizaciji.
„Stvaranje monopola od strane jednog igrača nije toliki problem jer pojedinci nemaju toliko resursa da vladaju na duže staze.“
Monopol nije problem, monopola nema, jer je početkom dvadesetog veka odlučeno da tako ne treba. Radno vreme iz iste ere – tako treba. Kada biramo između primitivizma različite fele, birajmo s rafiniranim ukusom.
Nažalost, pojedinci u pitanju nisu imali najvažniji resurs – inteligenciju, zato na sreću i nemamo problema s monopolom. Imamo doduše problem sa inflacijom psihijatrijskih dijagnoza, kojima i decu drogama tretiramo protiv svake ambicije.
Primitivizam se mora lečiti.
Čovek je čoveku – reptil.
(evoluciono nasleđe)
@Vladimir Dž, mislim da ste fulali temu kada ste mi odgovarali. Vi zastupate liberalne (libertarističke stavove) koji ne drže vodu. Osim toga, kao iz teksta g. Katića https://nkatic.wordpress.com/2014/05/22/mladost-na-trzistu-ekonomskih-ideja, skrećete sa teme i stavljate mi u usta ono što nisam rekao. Nigdje nisam rekao da socijalističko društvo treba korporaokraciju zamijeniti partijokracijom. To je poznata taktika određenih struktura (oprtunista, a neki tvrde i izabranog naroda). Mi govorimo o demokarstkom socijalizmu, a ne dikataturi neizabrane partije. Neizabrane, jer narod ne bira njene članove, nego ona sama. Mi trebamo narodne sluge, a ne narodne vladare što mi vi podmećete. Druga je stvar što narodne sluge često žele biti narodni vladari. Zbog toga mislim da je služenje narodu 4 godine u biti previše. Taj rok bi trebao biti manji. Pogotovo što se radi o izvršnoj vlasti koja treba samo provoditi program. Kod nas je problem što nema tog plana i programa i što se o njemu ne raspravlja. A tu se uvijek ubacuju plaćeni i neplaćeni lobisti i lobiraju za neralne stvari kao npr. malena država – čitaj država bez moći, slobodno tržište – vladavina najjačih, slobodan tok kapitala – raj za špekulante, ukidanje socijalnih prava kao tereta – sami smo sebi teret ili onima koji nama vladaju, ukidanje besplatnog školovanja – da ga mogu završiti samo oni koji imaju novce, itd. Jedna od mojih polemika sa libertarijancima je završila njihovim priznanjem. A tu će se mnogi pronaći kada sve na kraju zbroje. Svi koji zdušno zagovaraju kapitalizam bez granica u biti žele da ima što više socijalnih razlika (na osnovu nekog racionalnog objašnjenja) i da socijalne razlike budu u njihovu korist. Svakome koji nešto zna o logici je jasno da je ovo nemoguće postići za sve. Čim postoje socijalne razlike, ti koji su u lošijem položaju nisu postigli isto stanje. To se zove zagovaranje elitizma. A cilj toga je da raja povjeruje da i ona može postići isto, ako se potrudi. Dakle, to su čista lažna obećanja za veliku većinu. A ići s tom prikrivenom tezom i biti svijesan toga je jedna vrsta moralne destrukcije prema vlastitom narodu. Jer ispada da takvi ljudi ne žele bolji život svojim sunarodnjacima, nego im žele prodati muda pod bubrege. A ako niste toga svijesni, probajte stvoriti malu simulaciju prema vašoj doktrini. Ja sam probao i ne ide. Problemi svake simulacije su: Kako povećati promet roba, ako kupac nema novac! Drugi problem je koncentracija profita. Treći problem je da bez dodavanja novca država mora imati porez od 100% na profit (štednju). Sve se to može vidjeti na jednostavnoj simulaciji ( https://sites.google.com/site/financijskisustav/Simulacijafinancijskogsustava.xls ). Makroekonomija na reduciranim primjerima pokazuje da je masa plasiranih liberalnih ideja čista propaganda i služi ispiranju mozga. Ništa od toga ne radi dobro za sve na primjerima??? Zašto ne zagovarate cjelovito rješenje? Rješenje za 10% sposobnih ne treba zagovarati. Oni se snađu u svakom sistemu. Osobno mrzim elitizam jer podcijenjuje slobodu na dobar život velike većine i uzima skoro sve sebi. U kojem mi društvu uopće živimo? Da li je čovjek čovjeku vuk? Što će nam uopće društvo (država), ako ono služi tome da bi mala skupina maksimalno iskorištavala za svoju korist. Da li se možete ponositi time da ste svoju sposobnost iskoristili da bi drugi živjeli lošije? Tu je puno moralnih dilema o kojima se ne razmišlja jer se ono o čemu se priča uopće ne provjerava. Ako smo za toleranciju prema raznim manjinama, gdje nam je tolerancija prema velikoj većini?
Za Krleta – Plivajući kurs pomaže, ali nije dovoljan da zaštiti malu državu od naleta špekulativnog kapitala. Kursne oscilacije bi bile prevelike i ugrozile bi domaći privredu, a špekulanti to znaju. Bojim se da nema automatskog tržišnog mehanizma koji može rešiti problem. Hvala na komentaru.
Boki
Problem poplava i moć medija.
Činjenjce
-ogromna količina padavina u kratkom vremenskom intervalu i na malom prostoru
Te su se padavine mogle očekivati je vremenski period suše je dugo trajao a i klimatske promene ipak teže nekom haotičnom uravnoteženju.
-zagušeni odvodni kanali koji primaju padavine i raspoređuju ih na ravnomerne zone
Oni su zatrpavani ili nisu čišćeni
-Ustave ili brane, koje su postojale nisu bile u funkciji.
One imaju ulogu da prilikom velikih bujica prime, ili ti smire te bujice, par sati ili više u svoje akumulacije prime milione kubika vode i vremenski odlože istovremeno sumiranje svih tih bujica koje teku sinhronizovano ka Savi.
To se najbolje odslikava u Americi,gde se prilikom velikih padavina sihrono komandije iz jednog centra, prema podacima koji pristižu sa terena u centar, kad koju branu zatvoriti ili pak otvoriti da rezultujući talasni udar učine što manjim.
Ovo nije kritika vlasti već odgovor Bokiju da je lakše kontrolisti poplave nego ekonomske procese!
Meni se čini da su oni, koji nisu fašisti, uvek u prednosti. Oni koriste i novac i puščane cevi, ali i treću metodu – oni najlepše pričaju priče. Kada ljudima treba odvući pažnju, nemaju konkurenciju. Uvek imaju najbolje zabavljače.
Moje viđenje rešenja je malo radikalnije. Ljudi bi trebalo da se oslobode bilo kakvih društvenih kartela, što znači države, a zatim i novca.
To je naravno, utopija. Mada su neki stanovnici planete živeli u njoj, još u prošlom milenijumu. Onda je došla konkurencija sa štapovima koji kažu „boom“.
Gospodine Katicu,
Kada bi Srbija imala plivajuci devizni kurs odn. kada bi imala uravnotezen platni bilans da li bi i onda spekulanti unosili toliko deviza kod nas ili jednostavno ne bi imali interes ( sada zbog tako reci fiksnog kursa nemaju nikakav rizik odn. na kamatama imaju veliku zaradu, a kod plivajuceg kursa ipak na ovaj nacin poslovanja bi puno rizikovali – ili mozda gresim) ?
Pozdrav!
За Спинозу – Сјајни Ha-Joon Chang је већ стара прича и прилично је маргинализован у најважнијим медијима. Када је он у питању, посао је већ обављен, као што су маргинализовани сви економисти који не следе доктрину неолиберализма. Могу да пишу по стручним часописима, могу да пишу и књиге, али ће их „чувари медијских капија“ држати на одстојању. Пикети је нова звезда и зато га морају угасити. Мислим да то неће дуго трајати. Хвала на коментару.
@ Nostradurus Zagrebački
„…Iz istog razloga socijalistička proizvodnja ima problema u konkurenciji sa kapitalističkim proizvođačem. Em što nije tjerana na produktivnost, em što često nema konkurencije, em što povećanje produktivnosti povlači ili otpuštanje radnika ili povećanje proizvodnje.“
Hvala vam za ovo zapažanje. To je kockica koja mi je nedostajala.
@Vladimir Dž
Ja bih se slozio sa vasim modelom idealnog drustva uz jednu malu ogradu. Naime emisija novca na osnovu duga je po meni jedino moguc mehanizam, koji je samoregulisuci i ne ogranicava razvoj ni na jedan nacin. Jedino je bitno da emiter bude uskracen za profit a kamata primerena (recimo inflacija +1%), kao i da „risk“ parametri budu jednoznacni i transparentni.
Takodje karteli se relativno lako razbijaju ali su za to potrebne radikalne promene u nekim oblastima.
Neko je ovde pominjao Pestan,… i kako je isti uspesan zahvaljujuci neznam ni ja cemu. Istina je nesto drugacija. Uspeh Pestana lezi u cinjenici da njegov kanal distribucije (na domacem trzistu koje je neophodna odskocna daska za dalje) je olicen u veoma velikom broju nezavisnih malih kupaca pa tako strani lanac ili veliki trgovac nije mogao da ih „ubije“ (kako se to desilo mnogima i ne samo u Srbiji). Isto vazi i za Zorku ali i druge proizvodjace boja, lakova i fasadnih materijala. Dakle, dekretom ogranicite velicinu MP objekta (bilo koje vrste) na 100m2 i dobicete trziste bez kartela, a i smanjicete i usporiti koncentraciju kapitala mnogo ucinkovitije nego porezima, to smem da vam garantujem. Ako pri tome i limitirate broj prodavnica koje jedan subjekt moze da ima na odredjenoj teritoriji resili ste sve probleme. Mnogi misle da se u biznisu mogu postici velike stvari tako sto cete nauciti neko veliko znanje, a u sustini sve se to na kraju svede „na resurse i na misice“ i nista drugo. Poter je to lepo definisao. jedine dve istinske konkurentske prednosti su prednost niskih troskova i tehnoloska prednost. Ja bih dodao da je i lobiranje tehnoloska prednost a i ona (tehnoloska prednost) je samo izvedenica prednosti niskih troskova , tako da je potrebno unekoliko arbitrazno limitirati odredjene stvari da bi ste dobili konkurentniju privredu sa viise razlicitih subjekata sto bi trebalo da garantuje i brzi razvoj ali i vise zaposlenih. Donekle iz ove sheme iskacu jedinio tzv Start Up kompanije, ali i one komercijalizacijom brzo ulaze u opstu matricu.
Danasnji svet je “ u rukama“ dvadesetak „multinacionalki“. Zar neko moze da zamisli „slobodno trziste“ i konkurentnost u takvom svetu, ili zar je potrebna bilo koja druga „ekspirija“ u smislu koncentracije kapitala.
Cemu uistinu sluze tzv „trgovacke marke“?
Sa stanovista svetskih kompanija Srbija nema niti jednu jedinu domacu kompaniju koja bi imala makar kakav veci regionalan znacaj a kamoli nesto vise od toga.
Srbija takodje nema ni suverenitet, pa je po mom misljenju neozbiljno razvijati strategije koje podrazumevaju ostre ekonometrijske zaokrete u smislu ogranicavanja trzista, kapitalne kontrole, pa ako hocete i slobodnije monetarne i fiskalne politike.
Приступачнији од Пикетија ми се учинио Ha-Joon Chang са својом новом књигом The User’s Guide, има одличних препорука.
„Zato je ekonomija više stvar politike i etike nago strogih zakona determinizma.“
Vise puta sam iskazivao stav da ekonomiju nije moguce posmatrati kao nauku, pogotovo ne kao egzaktnu nauku. Primer je gomila nobelovaca koji svi imaju razlicite sudove o jednom problemu i na kraju niko od njih ne bude u pravu a ipak svi ostanu nobelovci. Tako nesto je nemoguce u tehnickim naukama. To znaci da biti dobar ekonomista nije stvar analitike i matematike. Pogotovo me smetaju komentari koji mesaju biznismene i ekonomiste. Za dobrog biznismena nisu potrebna gotovo nikakva ekonomska znanja , a takodje dobar ekonomista moze biti veoma los biznismen (preduzetnik).
Dakle moje je licno misljenje da je u sirem smislu ekonomija veoma kompleksna a to iz razloga sto je ista nista drugo do percepcija velike vecine ljudi koji bitisu na jednom prostoru (koji posmatramo kao „jedinstveni“ ekonomski prostor). Cifre i analize su samo posledica koju nije moguce sa velikom verovatnocom anticipirati pa ni simulirati i ponoviti.
Neka vam tragicne poplave koje imamo pokazu sta znaci percepcija mase i kako lako moze da „iskrivi“ svaku ekonomsku „predvidivost“.
Utoliko se delimicno slazem da je ekonomija stvar etike i politike.
@Nostradurus Zagrebački. Vi ste napisali:
“Pravo rješenje je podruštvljenje svih većih firmi da bi se time spriječila monopolizacija i privatna koncentracija kapitala.
Druga stvar je što kapitalizam ne može biti na dobrobit velike većine. Kapitalizam => privatni interese => korupcija. To je vezano. Slično se događa i u socijalizmu. Privatni interes stvara korupciju.”
Ovo što vi nehotično predlažete je da se jedna forma diktature zameni drugom. Da se kapitalizam koji je trenutno u stadijumu korpotizma (diktat bankarskog kartela) zameni partokratijim (kartel partija). Vi naivno verujete:
“Ako svi mi imamo korist od našeg monopola, onda to nije monopol društva, nego naš monopol. Pitanje je kako može doći do koristi ako se naš monopol predaje u malobrojne privatne ruke?”
Da to što ćemo oduzeti monopol privatnicima i dodeliti liderima partija da će to rešiti problem. U biti to će za narod dovesti do istih efekata – koncentracije moći u ruke par njih. Da li se ta moć ostvaruje iz udobnih kabineta tajkuna ili iz partijskih kabineta to je potpuno isto za nas. Jer kako je Lord Acton to lepo rekao:
“…i upamtite, tamo gde imate koncentraciju moći rukama par njih, vrlo često se dešava da će ljudi sa gangsterskim mentalitetom preuzeti kontrolu. Istorija je to dokazala.”
Ovo je najveća istina ljudskog društva. To je mentalitet malog procenta ljudi koji se dokazao ne samo empirijski već je evolutivno utkano u naše gene. To imamo i u drugim vrstama životinja.
Moja kritika ne bi imala nikakvog smisla ako sam ne bi dao moj model “idealnog” društva. On počiva na dva osnovna principa:
1. Država i njen aparat mora da bude što manji. Ovim se obezbeđuje da partokratija (socijalizam ili fašizam) neće imati debeli sloj sala oko sebe koji ga štiti od naroda. Gangsterski mentalitet u vrhu partija će imati manju mogućnost da ucenjuju glasačku mašineriju koja je na državnim jaslama i samim time se obezbeđuje brža smenjivost vlasti.
2. Naći model razbijanja kartela u privredi. Ovo je najveći izazov ljudskog društva. Do sada nije razvijen takav model. Karteli u privredi su najveći neprijatelj naroda, u prvom redu mislim na bankarski. Stvaranje monopola od strane jednog igrača nije toliki problem jer pojedinci nemaju toliko resursa da vladaju na duže staze. Karteli su pravi kanceri i mogu biti postojani jako dugo. Nisam za limitiranje rasta pojedinaca, kako vi posredno predlažete, već za razbijanje privrednih gangova.
Na početku sam napisao da nehotično predlažete stvaranje druge forme diktature. Ovo iz razloga što čitam vaše komentare i u velikoj meri se slažem sa vama, posebno po ključnom pitanja – ukidanja emisije novca sa dugom. To je ključna stvar i ogroman korak u dobrom pravcu. Mislim da niste namerno podmetnuli ovo na mala vrata. Mislim da se ste iskreni i dobronamerno, ali ne vidite na duže staze. Nemojmo zaboraviti da su i levičari (socijalisti, komunisti) koristili istu ovu metodu za kontrolu društva (novac sa dugom). Ovim se u velikoj meri ukidaju mnogi karteli, kako u privredi tako i u politici.
Međutim, ultra-levičari-desničari znaju i za drugu formu kontrole, Mao je govorio: Moć dolazi iz puščane cevi. Mislim da je ova metoda manje opasna koliko novac sa dugom. Ona se barem vidi i nije održiva na duže staze.
Piketi, iako čovek odličnog matematičkog obrazovanja, ima otpor prema nasilnoj matematizaciji ekonomije i prema zanemarivanju ekonomske istorije. Pri tome, za razliku od velikog broja modernih ekonomista, on smatra da je ekonomija tesno vezana i sa politikom i sa etikom.
Ekonomija se neće i ne može ponašati tačno po naučnim zakonima. Ekonomija nije njutnovski determinizam. Većina ekonomista misli, ako pribavi „tačne“ podatke tabelarno ih sredi i primeni „zakone“ ekonomskih kretanja moći ćamo da izračunamo približno buduće stanje tog ekonomskog kretanja.
Ova pretpostavka leži u filosofskom srcu analitičke ekonomije. Većina ekonomista se oslanja na konvergentan princip da približno tačni podaci daju približno tačne rezultate.
Nažalost ne možemo izbeći Kantov stav : “ Tamo gde razim staje intuicija nepogrešivo pomaže“.
Iz ovoga se da zaključiti da u ekonomiji možamo prmenjivati račun ali slaba vajda od statističkih matematičkih modela.
Zato je ekonomija više stvar politike i etike nago strogih zakona determinizma.
„Demokracija se postiže kada velika manje pametna i sposobna većina upregne manju i sposobniju manjinu za zajednički dobrobit“
Demokratija je postogla svoj cilj i opravdala postojanje kada većinska osrednjost kontrališe sposobnu manjinu koja društvo vuče napred.
Za Marka Bojkovića – Bitka koju Piketi sada vodi sa svojim protivnicima se ne može dobiti kroz medije. Za njih je dovoljno samo da seju sumnju u Piketijevu egzaktnost i metod. Sejanje sumnje je uvek mnogo lakše nego dokazivanje istine. Hvala na komentaru.
Piketijev odgovor na kritiku Financial Times-a:
Click to access Piketty2014TechnicalAppendixResponsetoFT.pdf
@Nostradurus
A što se neslaganja tiče, vaš komentar o kontroli većine nad manjinom, a vezano za obrazovanost – jednostavno nisam razumeo.
@Nostradurus
Hvala na odgovoru. Mislim da se uglavnom slažemo, sem što je moja poenta, da ne kažem ideologija, očigledno prekomplikovana. Ticala se, između ostalog, ne tako malobrojne privatne konkurencije.
P. S. Moguće je da ne poznajem hrvatsko tržište, ali sam izuzetno skeptičan prema tezi da je plasman flaširane vode onemogućen Agrokorovoj konkurenciji. Mislim da sam nailazio i na uvoznu vodu u hrvatskoj maloprodaji.
@Cayo „1. Imate li neki empirijski dokaz za mogućnost uprezanja sposobne manjine od strane nesposobne većine? Vaša tvrdnja je apsolutno moralna i sasvim uobičajena, ali je izuzetno smela u logičkom smislu.“
Ako statistika kaže da je broj sposobnih i najinteligentnijih puno manji od baze, to je dokaz. Možete provjeriti i količinu visokoobrazovanih u udjelu stanovništva.
„2. Možete li mi navesti primer monopola u Srbiji i Hrvatskoj?“ U Hrvatskoj proizvodnju flaširanje vode velikom većinom posjeduje Agrokor. Nije to jednini primjer. Za Srbiju ne znam. Nije bitan monopol, nego što svaki kapitalista mora koncentrirati kapital i povećavati proizvodne kapacitete (produktivnost) da bi bio uspješan. Ako to ne radi, može sa vremenom biti izguran sa tržišta. Iz istog razloga socijalistička proizvodnja ima problema u konkurenciji sa kapitalističkim proizvođačem. Em što nije tjerana na produktivnost, em što često nema konkurencije, em što povećanje produktivnosti povlači ili otpuštanje radnika ili povećanje proizvodnje. A što, ako ne treba više proizvoda? Čemu povećavati produktivnost i otpuštati radnike?
>>3. „Pravo rješenje je podruštvljenje svih većih firmi da bi se time spriječila monopolizacija i privatna koncentracija kapitala.“
Pravi i prirodni monopolista je država, privatizacijom njenog monopola je odavno obavljeno to za šta se zalažete – potpuno suprotnom metodom. A ulaziti u pitanja ljudske želje za posedovanjem – od staništa do žene – i jalovost ljudi „izlečenih“ od te ambicije, suviše je komplikovano pitanje.<<
Mislim da vi pogrešno shvaćate monopol države – društva. Ako svi mi imamo korist od našeg monopola, onda to nije monopol društva, nego naš monopol. Pitanje je kako može doći do koristi ako se naš monopol predaje u malobrojne privatne ruke? Da li bi vi prodali svoju kupaonicu i onda je iznajmljivali po potrebi? Logično da ne, jer novi vlasnik mora stvoriti profit. Točnije on mora zaraditi više nego što je uložio. Vi kao monopolist na svojoj kupaonici ste dugoročno na novčanom gubitku. Džaba što bi možda imali i jakuzi na raspolaganju.
Monopol društva je dobar je ne dodaje privatni profit kao trošak i način koncentracije (otuđenja društvenog) kapitala. Problem je samo u razvoju, upravljanju i poticanju dobrih inovacija. Svako društvo mora da riješi tri važna problema: 1. Emisiju novca bez duga, 2. Balans robne razmjene sa inozemstvom, 3. Balans unutrašnje raspodjele plodova rada od razine pokrajina, općina, sela pa do ravnomjernije raspodjele plaća pojedinca (ne i jednakih plaća). Koliko vidimo Pikkety nije zagrizao ni blizu ova tri problema. On se samo bavio pojedincima i oporezivanjem pojedinačnog bogatstva. To nije društvena teorija. To je diverzija u krivom smjeru. Vjerujem čak i da nije slučajno nego da je planirano i amenovano sa više pozicije jer je potpuno benigno za postojeće stanje.
@Nostradurus
1. Imate li neki empirijski dokaz za mogućnost uprezanja sposobne manjine od strane nesposobne većine? Vaša tvrdnja je apsolutno moralna i sasvim uobičajena, ali je izuzetno smela u logičkom smislu.
2. Možete li mi navesti primer monopola u Srbiji i Hrvatskoj?
3. „Pravo rješenje je podruštvljenje svih većih firmi da bi se time spriječila monopolizacija i privatna koncentracija kapitala.“
Pravi i prirodni monopolista je država, privatizacijom njenog monopola je odavno obavljeno to za šta se zalažete – potpuno suprotnom metodom. A ulaziti u pitanja ljudske želje za posedovanjem – od staništa do žene – i jalovost ljudi „izlečenih“ od te ambicije, suviše je komplikovano pitanje.
Velika većina je uvek dovoljno ignorantna i lenja, pa će uvek biti upregnuta od strane sposobne manjine. Tu ne pomaže internet ili neki savršeniji sistem glasanja. Demokratija je uvek bila iluzija.
Za Nostradurusa – Piketiju se ponajviše može zameriti preambicioznost. On veruje da je otkrio magičnu formulu akumulacije kapitala (time i uzroke nejednakosti), kao i rešenje za taj problem koje on svodi na globalno oporezivanje bogatstva.
Društveni i ekonomski procesi su sigurno složeniji, ali Piketi je uložio ogroman trud, dao obilje podataka i to se mora poštovati. Siguran sam i da tako inteligentan čovek zna da se stvari ne mogu reducirati samo na par formula i relacija, ali je on ipak rekao nešto važno, i pokušao je da sa terena apstrakcija pređe na teren egzaktnosti.
Sama činjenica da ga napadaju sa svih strana, često i brutalno, govori da je dirnuo u osinjak. Ako ništa drugo, uspeo je da stimuliše globalnu debatu o jednoj važnoj temi. Hvala na komentaru.
Poštovani g. Katiću, moje mišljenje je da je Piketty ipak malo omanuo. Koncentracija kapitala je očekivanja i kod teorijskog razmatranja, a praksa je samo potvrđuje. Omanuo je u rješenju. Umjesto podruštvljenja krupnog kapitala, on predviđa oporezivanje bogatstva. A tko će plaćati taj porez i od kuda? Velika je vjerojatnost da će to krupni kapital prebaciti na druge (povećanje cijena i smanjenje plaća svojih radnika). To u biti zadržava odnose i neće bitno utjecati na kapitaliste. Pa imamo primjere da se isti odsele u drugu državu gdje je porez niži.
Pravo rješenje je podruštvljenje svih većih firmi da bi se time spriječila monopolizacija i privatna koncentracija kapitala. Ne vidim, zašto društvene firme ne bi mogle bolje plaćati svoje upravljače.
Druga stvar je što kapitalizam ne može biti na dobrobit velike većine. Kapitalizam => privatni interese => korupcija. To je vezano. Slično se događa i u socijalizmu. Privatni interes stvara korupciju. Jedno od rješenja je da se spriječi ugradnja korupcije u političke odluke je da se uvedu mjere kojima bi velika većina mogla mimo korumpiranih ustava donositi političke odluke da li je nešto politička korupcija i da se te odluke poništavaju (više o tome ima ovdje http://xreforma.wordpress.com/2014/02/04/politicka-korupcija/).
I na kraju, imam jednu misao koju mnogi ne shvaćaju: „Demokracija se postiže kada velika manje pametna i sposobna većina upregne manju i sposobniju manjinu za zajednički dobrobit“. Ako toga nema, nema ni demokracije. Ako manja i sposobna manjina upregne veliku većinu za vlastitu dobrobit, onda imamo to što imamo – vladavinu sposobnih koju čak otvoreno zagovaraju preko raznih lobisitičkih udruga. Premda neki misle da je to prava stvar, stvarnost će ih demantirati. Vladavina sposobnih je vladavina najjačih, a ne vladavina većine i nema veze sa demokracijom i boljim životom za sve.
Господине Катићу, у последњем броју НИН-а (22.05.2014.) је дат приказ Пикетијеве књиге, а ево и ви сте јој посветили текст. Ето добре препоруке да се бацим на читање. С обзиром на очигледно велику реакцију публике, за претпоставити је да ће уследити и издање на српском језику. У истом броју НИН је објавио интервју са професором Асафом Разином (ово име Вам је сигурно много познатије него мени). Професор износи ставове који су потпуно сагласни са неким Вашим гледиштима изнетим на овом блогу. Да цитирам:“Незапосленост представља веома озбиљан проблем, а нешто што сам затекао овде је чињеница да то није приоритет на агенди Народне банке Србије. У Србији је приоритет да се обори и држи под контролом инфлација, чак и по цену раста незапослености. То је нешто што не разумем.“
Gospodine Katiću hvala, mnogo ste mi pomogli!
Pozdrav, od mene i mojih brđana .
Za Ivana N. – U mojoj samoposluzi se cene malina, u ovom trenutku, kreću između 13 i 17 funti za kilo. Najskuplje su naravno organske. Nažalost, nemam odgovor na pitanja Vaših brđana jer o trgovini malinama ne znam ništa. Hvala na komentaru.
Радо бих коментарисао чланак, али Пикетијеву књигу нисам прочитао.
Click to access piketty_capital_in_the_21_century_2014.pdf
Gospodine Katiću,
Pitao bih Vas nešto sasvim praktično, nadam se da nam Vi možete odgovoriti.
Ovi moji brđani me pitaju:“stalno kljucaš i taj tvoj NET pa upitaj te tvoje sagovornike da li mogu da nam pomognu da razrešimo jednu dilamu. Kolika li će biti cena maline ove godine na svetskoj berzi“?
I drugo moje lično pitanje, kolika je cena maline u marketima?
Unapred hvala,
Da li je beda uzrokovana svojom nejednakom raspodelom? Odgovor na ovo pitanje leži u njegovoj suštini: da bi nešto bilo raspoređeno, treba da postoji.
Beda predstavlja nepostojanje dobra, tako da postojanje bede implicira nedovoljno postojanje dobra, koje je shodno tome, nejednjako raspoređeno.
Dakle, treba, u 21 veku, prihvatiti tezu da dobara nema dovoljno, ili da treba da ih bude više, a međuvremenu da se drugačije rasporede. Divna supply side teza, s mirisom marksizma, zar ne? Liberalizam i marksizam ruku pod ruku protiv omraženog monopolizma, sa sve lamentima o pravu vlasništva.
Kada bi liberali bili dosledni, i prihvatili DOSLEDNO svoju tezu o pravu vlasnika nad imovinom (tj zagovaranje monopolizacije svake imovine, uključujući i DRŽAVU), možda bi ozbiljnije doprineli ukrupnjavanju kartela, koja sada sprečava konzumaciju dobara iz prostog straha od jačanja konkurencije. Strah od konkurencije, i banditizam iz toga proistekao je razlog odsustva dobrovoljne (ras)podele posednika dobara, i prisustva njihovog gomilanja, u pokušaju ostvarenja monopola. A kamate (skupoća novca i posledično dobara) su jedan od dokaza da je konkurencija slepa, podstičući poslovni sektor na karnivorsko ponašanje prema SVAKOME, bez obzira na stalež ili klasu. Logično je da kao posledicu imamo smanjenje klase i srednjih i bogatih (umesto samo ovih drugih), a moja teza je da se proces osiromašenja može zaustaviti samo dovođenjem tog procesa do kraja, i omogućenjem i MORALIZACIJOM monopola, koji se ne bi plašio ugrožavanja svog statusa, niti imao računa da ne (ras)podeli svoja dobra. Sprečavanje oporezovanja i kamatarenja siromašnih bi doprinelo tom procesu, zašto se to ne dešava, dobro je pitanje. A kako se zove taj željeni sistem, nemam hrabrosti da napišem, ali težnja (u najmanju ruku) ka njemu je uzrok i motivator svakog progresa.
Nažalost, pošto je niži sloj nasilnim siromašenjem pridobijen protiv toga, bojim se da su nove revolucionarne aktivnosti verovatnije – to će dovesti do novih privatizacionih efekata, a to paradoksalno uključuje i privatnu imovinu. Na zadovoljstvo svih ideologa, i Piketija i tzv. liberalnih desničara.
Za Milana Trninića – Piketijeve teze nisu vezane za trenutnu krizu budžeta, iako se pri kraju knjige on bavi i tim problemom. Oporezivanje koje treba da služi popunjavanju praznih budžeta usmereno je prema većini, a ne prema ekskluzivnoj manjini. Preko leđa te pasivne većine se neprekidno sanira sistem.
Veliki deo zala koje pominjete posledica su upravo koncentracije kapitala. Malo, bogato „udruženje“ prvo uzima pod svoje medije i akademsku elitu i time oblikuje javno mnjenje, a potom, ili paralelno s tim, osvaja državu i sve njene institucije. Kada dajete predloge koji idu protiv moćne elite, vi idete protiv establišmenta. Piketi svakako nije oportunista. Hvala na komentaru.
За инг. Дејана – Следећи логику Вашег савета, текст сам спасио у pdf формату, а онда из тог фајла урадио copy/paste. Хвала Вам на труду.
Poštovanje g. Katiću,
Izvinjavam se na dugačkom komentaru, vjerujte mi da sam ga skratio …
Hvala vam što ste jasno izrazili svoje mišljenje o elementima knjige, ali i o opštim mjestima, jer to daje mogućnost komentara i diskusije.
Začudlio me da pročitam da Piketova knjiga ide „protiv establišmenta“, iako razumijem stav. Ali, danas je veoma izrazit nedostatak novca u državnim kasama i goruće pitanje oporezivanja i povećanja poreza. U Francuskoj je to prilično drastično. Tako da oni glasovi koji kažu da Piketi ustvari povlađuje establišmentu, mislim imaju itekako veliku težinu, i da su u krajnjoj liniji tačniji.
Bez ikakve želje da zvučim dramatično, mislim da su termini „socijalizam“ i „kapitalizam“ u ovom trenutku nemaju svoj izraz i primjer u svijetu. Da su prevaziđeni i pripadaju prošlom vijeku, i da ih treba u dobroj mjeri napustiti u objašnjavanju današnjih događanja. Jer danas umjesto kapitalističkih i socijalističkih sistema imamo sisteme korumpiranih političkih „elita“ koji jednako koriste argumente Marksa i Smitha za postizanje potpuno istih, kratkoročnih ciljeva: ostanka na vlasti, bogaćenja, zadovoljavanja sujete, političke ambicije, planova, igara i slično.
Socijalizam i komunizam koji su se razvili do određene mjere su zaista propali takvi kakvi su bili. Kapitalizam se takođe razvio u nešto što je veoma daleko, nikad dalje od „izvornog“ kapitalizma. Čak Amerika koja je uvijek bila najprivrženija tom „izvornom“ (ili „sirovom“) kapitalizmu, po važnim pokazateljima više to nije. Na primjer, koliko mogu ja da pratim to, u ovom trenutku u New York-u, ni jedan bitan sudski slučaj nije slobodan od uplitanja „političkih“ elita, ni jedna tužba protiv velikih finansijskih kuća ne može, baš nikako, da prođe. Čak strani investitori sve više izražavaju najobičniji strah, od ulaganja u takvu sredinu. Izgleda da se u tom, još uvijek glavnom, finansijskom centru svijeta, sve dešava unutar „porodice“. Tako da iako ta ogromna ekonomija i njena tržišta jesu još uvijek u mnogim aspektima slobodni i dinamični, po ovakvim kjlučnim aspektima, to sve više nije zemlja kapitalizma. (I dalje, naravno: NSA, Snowden, itd.. sve je to u suprotnosti sa osnovnim postavkama koje kapitalizam proklamuje)
Kažete da imate rezervu prema kredibilnosti nekih istorijskih podataka u Piketovoj knjizi. Ne bih da izvlačim detalje, ali zaista mislim da je ovo jako važno (kao što su naravno važni svi kvalitetni podaci na kojima Piketi piše svoju knjigu). Čini mi se da u ovom trenutku naš jedini put u razumijevanju problema i stvaranju budućnosti je ponovni pogled u istoriju jer mnogo ovih problema su se desili i ranije. Skrenuo bih pažnju na odličan tekst u tom smislu u od Martina Armstronga „Anatomy of a Debt Crisis that appears, only Julius Caesar ever understood“ (http://armstrongeconomics.com/693-2/2012-2/anatomy-of-a-debt-crisis/). Naravno, i pogled u istoriju je uvijek subjektivan. Ali ne vidim šta drugo možemo, subjektivna analiza istorije je mislim, ipak vrednija od subjektivne teorije budućnosti.
Ja sam nisam ljubitelj ideje socijalizma. Protiv sam fokusiranja na rezultate rada i traženje najbolje raspodjele, ili na to koliko ko ima. Nije tu problem, a ni rješenje. Bilo je bogatih i siromašnih ljudi uvijek, sve od pravednog Jova koji je bio „najbogatiji i najpravedniji“ čovjek u tadašnjem svijetu. Mislim da je pogrešno ispravljati moralne anomalije sistemom raspodjele materijalnih dobara. Tu je korupcija neminovna,a korupcija političara nije bolja od korupcije bogatih, odnosno – korupcija je korupcija.
U kapitalizmu (pri tome mislim na Smith-a, Menger-a, itd.), poštujem mnogo aspekata. Ali evo vidimo da se i kapitalizam, sasvim jednako kao i socijalizam, razvio u korupciju. Zašto bi sad išli ponovo istim putem? A još osnovnije — protiv sam stava da je prozvodnja i ekonomija, materijalna, isto što i život, kao što kapitalizam implicitno postavlja.
Ovaj dvojni „negativizam“ nije plod malodušnosti, naprotiv, mislim da smo došli do tačke gdje su nas svi dosadašnji napori jednostavno doveli u istu tačku – korupciju, moralnu degradaciju. Mislim da je to ono na šta bismo morali da se fokusramo sada i u budućnosti. Ovo su vremena previranja u kojima možemo i kao pojedinci i kao društva, veoma mnogo da naučimo o sebi i svijetu oko nas. Ali ne tako što ćemo posmatrati stvari sa ili unutar socijalističke ili kapitalističke pozicije. Obe ove ideje su svakako relativno novije, a čini mi se da je sada potrebna obimnija i slobodnija rekapitulacija stvari.
За господина Катића – Можда за почетак треба да се послужите триком, односно направите међукорак.
Направите веома кратак пилот чланак у LibreОffice Writer-у, затим га преко copy/paste опција пребаците у NotePad или WordPad (не знам који је еквивалент ових текст едитора у Linux-у). Затим обухватите копирани текст из једног од поменутих текст едитора и изнова урадите опцију copy, а затим пренесите текст на wordpress преко опције paste.
Зашто сам ово све навео – могуће је да „вучете“ параметре формата текста из LibreОffice Writer-а, па их wordpress само „преписује“. Када копирате текст у NotePad или WordPad, ови текст едитори не „бележе“ формат.
Приступ може и да се упрости – откуцајте чланак од два пасуса у NotePad-у или WordPad-у, а затим их директно пренесите на wordpress. Тако ћете отклонити недоумицу да ли су параметри раздешени на LibreОffice Writer-у или на wordpress-у.
За инг. Дејана – Фонтови и проред су промењени аутоматски, сами од себе, иако радим на исти начин као и раније. Обичним copy/paste преносим текст који сам писао у LibreОffice Writer-u. Linux, бар колико ја знам, нема добру замену за Live Writer. Погледаћу линкове и хвала на труду.
За господина Катића – Што се тиче фонта и прореда на блогу, можда ће Вам помоћи следећи линкови:
http://www.mywpexpert.com/wordpress-text-size-font/
https://www.youtube.com/channel/UC8lVStCr6NdxvvJJ0jwkhkw/videos
http://en.forums.wordpress.com/topic/changing-body-paragraph-font-size
http://wordpress.org/support/topic/how-to-change-paragraph-text-and-spacing
http://wordpress.org/support/topic/change-paragraph-font-size
http://wordpress.org/support/topic/changing-paragraph-spacing
http://wordpress.org/support/topic/how-to-change-paragraph-font-size-in-css
http://en.support.wordpress.com/editors/styling-individual-posts-and-pages/
http://en.forums.wordpress.com/topic/changing-fonts-4
Можда сам послао превише линкова, али сигурно је да ће неки бити од користи.
П.С.
Био сам убеђен да сте променили фонт и проред због дужине текстова, почев од
Za grey owl – Nažalost, imam problem i sa fontom i sa proredom i ne uspevam to da korigujem, bar za sada. Pozabaviću se tim problemom jer i meni smeta. Hvala na komentaru.
„Don’t make me your enemy.
There’s no going back.“
Jeste bolesno, ali piramide su večna inspiracija…
Gospodine Katiću,
Hvala puno za recenziju Piketove knjige.
Ne zamerite mi (moja profesionalna deformacija) – da li ste u mogućnosti da vratite prored teksta kao što je bio za „Čekajući spasonosnu inflaciju“, i starije članke…
Zanimljivo je pratiti koliko su (ne)obuzdanog besa teze iznete u ovoj knjizi izazvale kod finansijske oligarhije, rušeći pri tom i inače diskutabilan kredibilitet njenih propagandnih glasila, WSJ, FT, The Economist-a itd. Što reče jedan od komentatora na ovu histeriju, „vaš gnev je muzika za moje uši gospodo“. Ipak, širenje priče na domaći kontekst nalikuje na poredjenje dva naizgled slična ali suštinski različita takmičenja, npr. Beogradske zone i Premier lige.
“Piketi kaže da se prosečna (istorijska) stopa prinosa od kapitala kreće oko nivoa od 4 do 5 procenata, dok je prosečna stopa rasta (po glavi) u zrelim fazama kapitalizma samo oko 1 do 1.5 procenat. Iz ove velike razlike sledi da prihod od kapitala raste mnogo brže nego prihod od rada, pri čemu su prinosi na kapital koji ostvaruju najbogatiji mnogo veći od prosečnog prinosa od 5 procenata godišnje.”
Da li se i kamate mogu kvalifikovati kao porez na one koji nemaju privilegije? Mnogi ekonomisti se ne bi složili da je to tako jer im u udžbenicima stoji da je kamata osiguranje od rizika. Oni slepo veruju svojim profesorima. Oni ne žele da ga vide kao porez. Koliko su kamate doprinele ovom raslojavanju? Da li to piše negde u knjizi?
Ako ja imam kapital i dajem da ga na kamatu po stopi od 10% godišnje koliko brže ću se ja bogatiti nego neki običan radnik? Po to stopi moj gazda pozajmljuje svojim radnicima, i to bez poreza.
Ako nas strane banke kamatare po mnogo većoj stopi nego moj gazda – onda se postavlja pitanje koja je suština našeg rada ako se vidi iz istorije da mi ne možemo ni da pređemo 2% rasta? Znači da smo trajno osuđeni na dužničko ropstvo bez obzira šta mi radili.
Ako svemu tome dodam da je preko 90% novca u opticaju zapravo bankarski kredit, nov novac koji je vezan za kamatu kojeg nema u opticaju, to situaciju čini još beznadežnijom. Molim one koje misle da je taj procenat minimalan da malo istraže, ne želim da ulazim u polemike jeste ovoliko ili nije.
Tu se onda i postavlja pitanje koja je uloga naših vlada u svemu ovome. Ja vidim postojeću vlast kao apsolutnu podaničku i marionetsku. Ne vidim nikakve razlike između trenutne garniture i svih dosadašnjih od 5 Oktobra. Bar ne po ovom ključnom pitanju.