Na ekonomskom akademskom tržištu poslednjih decenija, kako je već i red, vladaju neumoljivi zakoni konkurencije. Sve ideje su dobrodošle, sve ideje su ravnopravne, pod uslovom da su neoliberalne. Moglo bi se ipak dogoditi da ustoličena vladajuća doktrina izgubi nešto od svoje nadmoći. Velika recesija unosi promene i na tržište ekonomskih ideja, i prvih nagoveštaja već ima.
Glavni pokretači mogućih promena nisu kukavni profesori, već studenti koji ne žele da trpe intelektualni teror u jednodimenzionalnom propagandnom prostoru. (Naravno, ovo se ne odnosi na srpske studente. Oni, gorštački izdržljivi, mogu da istrpe sve, i poveruju u sve). Pobuna je sada već dovoljno snažna da je više ne mogu ignorisati ni najvažniji svetski mediji[1].
Jedna od prvih poznatih pobuna je počela 02/11/2011. godine, kada je grupa harvardskih studenata u znak protesta napustila predavanja čuvenog Gregori Mankjua (Gregory Mankiw). Solidarišući se sa pokretom Occupy Wall Street, želeli su da ukažu na stvarnost oko sebe koja se nikako nije mogla uklopiti u „učenje“ čuvenog Mankjua.
Kako to obično biva u svetu globalnih ideja, one se ne začinju samo na jednom mestu. Iste probleme i strašni nesklad između teorije i prakse uočili su studenti u mnogim delovima zapadne Evrope, SAD-a, Latinske Amerike i Azije.
Ovde nije reč o ideološkoj pobuni, već o zalaganju da se ekonomski fakulteti i javni prostor otvore za debatu, za različite škole i ideje, da se ekonomska nauka približi stvarnosti i prestane da ignoriše empiriju i ekonomsku istoriju. Naravno, ova vrsta pokreta insistira na neraskidivoj vezi ekonomije sa politikom, filozofijom i etikom i na otklonu ekonomije od bezvazdušnog prostora apstraktnih matematičkih modela. Proces samoorganizovanja je počeo 2012. godine, a Internet i društvene mreže su tome dale najveći doprinos[2].
Zanimljivo pitanje je zbog čega u Srbiji nema te vrste intelektualne pobune mladih. Kako je neoliberalna škola odnela tako uverljivu pobedu uprkos stvarnosti, lokalnoj i globalnoj?
Kako se manifestuje trijumf, kako razmišljaju i kako delaju posvećenici te doktrine? U čemu je snaga neoliberalizma u Srbiji – u moći ideje, globalnoj podršci, kvalitetu lokalnih promotora, u sjajnoj tehnici afirmisanja i širenja ideja?
Iako nije najvažnija, tehnologija širenja ideja nije bez značaja. Kada bih pokušao da pogodim kako bi mogle izgledati Duhovne vežbe za posvećenike neoliberalne ideje, kako bi mogli izgledati recepti za uspeh, sažeo bih to u 10 tačaka.
1. Ignorišite ekonomsku istoriju i empiriju, ne gubite vreme kopajući po tabelama i analizirajući podatke. Istorija nas ničemu ne uči, empirija je vaš najveći neprijatelj. „Polemišite“ samo sa onima koji misle u dlaku isto kao i vi.
2. Sa protivnicima polemišite samo ako morate i nemate kud. Kada vas guše faktima, kada vam pokazuju kako stvarnost negira naš skript, vi negirajte tačnost interpretacije stvarnosti. Kada su sve činjenica protiv vas, nađite jednu, makar i marginalnu, i pomoću nje potvrdite našu istinu. Ako se takve činjenice ne setite odmah, protivničke argumente ili lakonski negirajte ili preko njih pređite kao da ih niste ni čuli.
3. Kada se stvarnost više ne može negirati, kada je nemoguće naći ni tu jednu činjenicu koja je na vašoj strani, ne odustajte. Pokušajte u hodu da promenite predmet polemike, pa uvedite novu temu. Kada ni to ne pomaže, kada više nemate kud, na raspolaganju je poslednji, ubitačni slogan: stvarnost je takva kakva jeste jer neoliberalna politika nije sprovedena do kraja, ili je sprovedena loše.
4. Nikada ne dozvolite da vas podsećaju na vaše pogrešne procene, savete i prognoze. Kada se to desi, uvek se bučno uvredite i/ili napustite debatu.
5. Arogancija je važna – njom dokazujete superiornost. (Samo za srpske neoliberale – nevaspitanje nije odraz primitivizma, već samo specifični oblik endemske vickave arogancije. Budite spremni i da vam se na isti način uzvrati. Nevaspitanje nije samo vaša privilegija).
6. U debatama se ne pozivajte na podatke, već protivnika zasipajte sloganima, frazama, floskulama. Ključne reči moraju biti – sloboda jedinke, sloboda izbora, potrošački izbor, liberalizacija, tržište, optimalna alokacija resursa, privatna inicijativa, slobodna konkurencija i preduzetništvo, vladavina prava i ambijent.
7. Uvek pravite gadljive grimase kada se pominju: država i društvo, javni interes i javna potrošnja, razvojna politika, nezaposlenost, siromaštvo i socijalne razlike, progresivni porezi i porezi uopšte, regulacija i državna intervencija. (Ako se interveniše u korist moćnih, pravite se da niste primetili.)
8. Kada u polemici izgubite, sve i da ste potučeni do nogu, arogantno proglasite pobedu i trijumfalno napustite debatu. Naravno, ne vraćajte se po još.
9. Nikada ne priznajte grešku, nikada ne pokažite da ste u dilemi ili poljuljani u svom uverenju. I ne zaboravite, cilj nije traženje istine već pobeda doktrine. Neistomišljenici ne postoje, postoje samo neprijatelji.
10. Konačno i najvažnije – ne zaboravite da uvek igrate na domaćem terenu, da su sudije vaše, da je publika birana za vas, a i da se rezultat već zna.
Opremljeni ovako moćnim priručnikom, drilovani na najbolji mogući način, neoliberali ne mogu izgubiti, bar ne u Srbiji. Mladi u Srbiji, kao da (većinski) gutaju propisanu recepturu. Do pobune u Srbije neće doći. Mladost se opredelila za pobednika.
———————————————————————
[1] http://www.ft.com/cms/s/0/dfd84240-dcd5-11e3-ba13-00144feabdc0.html
[2] Verovatno najjača globalna organizacija okupljena je oko mreže Rethinking Economics (http://www.rethinkecon.co.uk)
Хвала. Ево мојих првих реакција: 1. Ако би плаћање студената било обавезно, замишљам да би се управљачи тог новца (или шире друштво) и те како бринули да добију корист од пара које дају. 2. Вишегодишње велико улагање које се надокнађује кроз већи приход у будућности, „бар теоретски,“ …. је појам који се аутоматски одбацује у калкулантском уму озбиљне особе. То значи да, када студент студира под таквим обећањем, он то ради с другим, мотивацијама, он или она налази психолошку компензацију на начин који је по правилу прећутан и изван јавне расправе, што, са своје стране, отвара Пандорину кутију проблема. 3. Студенти и средњошколци који се изборе да добијају новац за свој труд, и сами почињу да одлучују о свом раду, би могли бити неопходан предуслов за опстанак социјалне правде уопште! Ви сте сами поменули да су запослени људи – родитељи без времена да се организују. Ко би, онда, могао да обавља потребни притисак на центре моћи, ко, ако не најмлађе одрасле генерације?
За Ивана К. – Ослобађање од плаћања школарине је егалитарна мера и помаже да свако има равноправан приступ образовању. Том концепту се нема шта замерити и то је сасвим довољно да стимулише студирање.
Плаћање за студирање ми се чини бесмисленим. Приход који студент губи док студира се надокнађује кроз већи приход када се заврше студије, бар је теоретски тако. Уз то, студената не мањка. Напротив, сви хоће да студирају без обзира да ли имају капацитета за то. Итд. итд..
Хвала на коментару.
За Небојшу Катића: Како вам делује предлог да се универзитетски студенти ослободе школарина – и буду плаћани што студирају?
Јер,
о Студирање је рад,
о Студирање је друштвено есенцијалан рад. Без њега, савремена цивилизација би пропала, остајући без неопходних кадрова.
о Напор студирања је често подједнак или већи од напора многих запослених на њиховим радним местима.
….
Чланак испод кога ово пишем је на тему критичког односа према едукацији на економским факултетима. Лакше ми је да замислим такав однос код особе која има и критички однос према сопственом друштвено-финансијском стању…
Za Sanju – Imam ponešto iskustva sa Vašim fakultetom, i čini mi se da su profesori dosta doprineli takvoj situaciji. Ne dajte se i hvala na komentaru.
Svaka cast gospodine Katicu, realno predstavljate situaciju medju omladinom. Ja sam na zavrsnoj godini studija na FPN-u i stalno sam izlozena lincu koji ste opisali zato sto imam stavove identicne vasim. Postoje par problema sa danasnjom omladinom, moje misljenje je pre svega da ih mrzi da razmisljaju vec stvari prihvataju onako kako im je servirano u medijima. Zacudili biste se koliko mojih kolega u odbrani svojih argumenata koristi podatke sa CNN a ne kritickim razmisljanjem o onome sto su ucili na fakultetu. Drugi problem jeste sto smatraju da se svet jednostavno ne moze menjati. Sve se svodi na pasivno prihvatanje neolibralnog kapitalizma kao „kraja istorije “ i ja sam sama izlozena kritikama zbog moje zejle da „ispravljam“ društvenu nepravdu i kao savet mi se daje da mi je bolje da se izborim za sebe i da spavam u vili a ne na ulici, jer je takva realnost. Naravno, tu je i onaj treci stav da u kapitalizmu ne uspevaju samo lenji i da su sami krivi za to.
За Ивана К. – Када сам био студент седамдесетих, на факултету је постојала јака идеолошка индоктринација у сфери политичке економије и социологије. Инсистирање на марксизму и самоуправној доктрини је било на граници подношљивог. Политичка економија је међутим била сфера за себе.
Ван ње, у области монетарне и фискалне политике, или теорије цена нпр. програм факултета је био конципиран као и на западним универзитетима, и мени се чини да није имао идеолошку димензију. При томе, у оквиру економских доктрина, училе су се све економске школе.
Упркос крутости система, економске дебате су биле много живље него данас, и држава их је стимулисала кроз разне комисије и јавне расправе. При томе, динамизму сцене је помагало што су научни центри (пре свега Љубљана, Загреб и Београд) надметали у здравом ривалству. Економске одлуке, биле добре или лоше, доносиле су се после озбиљних расправа. Тога данас нема.
Када је о дисидентима реч, они су били више везани за политичку сферу. Економисти су, у великој већини, традиционално били на режимској страни.
О томе шта је дисиденте чинило релевантним и зашто их данас нема, писао сам у тексту https://nkatic.wordpress.com/2007/10/16/lagano-umiranje-drustvene-kritike/.
Хвала на коментару.
Чланак и коментари на овој страни, као и скорашња навраћања на седамдесете [1] [2], навели су ме на следећа питања:
Како се једноумље на економским факултетима сада разликује од једноумља на економским факултетима седамдесетих, код нас?
Како су се ондашњи студенти односили према њему, генерално (а и шта се радило у изузетним случајевима)?
Рекли сте [2] да је социјалистичко једноумље било боље јер је онда било дисидената а данас их „немамо.“ Што је дисиденте доба социјализма чинило релевантним, а да то исто сада недостаје Небојши Катићу и Бусоли за Србију? Подсећам да је Бранко Хорват провео више од десет година као критичар доба „транзиције,“ што је интересантан пример за упоређење.
Истичем да ова питања постављам испод чланка који у наслову има реч „младост,“ током садржаја говори о побуни студената, и завршава са „Младима у Србији“ и „младошћу.“ Отуд моја питања о односу студената су у склопу интегралне теме чланка.
За одговоре, свачија помоћ је добродошла.
[1] https://nkatic.wordpress.com/2014/05/19/secanje-na-sedamdesete/
[2] од 39:15 http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/23/Radio+Beograd+1/1669540/Talasanje+-+Pusti+pri%C4%8Du.html
@Инжењер Дејан
Da bih vam dao pravu sliku sta sam i gde radio, trebalo bi mi malo vise prostora a ne bih zeleo da zloupotrebljavam ovaj blog. Iskustva, mala do duse, imam sa studentima i prirodnih i tehnickih i drustvenih nauka, od 2.-ge do 4.-te godine. Za sada samo toliko. Ne zamerite.
Gospodine Katicu,
Slazem se da je to o cemu sam pisao sira tema. Vezu sam video u tome da studenti sami dozvoljavaju da budu indoktrinirani. Ne postoji pritisak na profesore da brane stavove koje predaju, da se preispituje, debatuje. U najgorem slucaju profesor koji bi insistirao na svojim stavovima bez valjanih argumenata bi ostavljao los utisak i izazivao podsmeh. Ovo je tesko postici kod stvari koje su ljudima totalno nepoznate. No, bas u ekonomiji, na primer, svi imaju neka u najmanju ruku zivotna (laicka?) znanja koja su dovoljna da se pokrene debata.
Hvala Vam na komentarima!
Za Andreja – Nije mi namera da branim domaće studente. U tekstu https://nkatic.wordpress.com/2009/11/25/industrijski-corsokak/ sam dotakao odnos prema studiranju u Srbiji:
„……Ogroman broj kvalifikovanih ljudi i profesionalaca je emigrirao i to je proces koji se nastavlja. Današnji obrazovni sistem taj gubitak ne može brzo nadoknaditi ni po kvalitetu, ni po kadrovskoj strukturi. Obrazovanje sve manje služi potrebama privrede i društva, a sve više postaje unosan biznis akademskih preduzetnika. Ovo se sjajno poklapa i sa opsesivnom potrebom roditelja da im deca po svaku cene završe fakultet, studirajući bilo šta, bilo gde, pa koliko traje da traje, i koliko košta da košta..“
Moj uzgredni komentar od pre dva dana bio je vezan za indoktrinaciju na društvenim fakultetima. Ovo o čemu Vi pišete je druga i šira tema. Nemam razloga da sumnjam u Vaše iskustvo, tim pre što to isto vidim kada dolazim u Srbiju. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Nisam bas siguran. Poredeci univerzitete ovde i u SAD (samo licno iskustvo, ne generalizujem), vidjao sam i ovde i tamo i dobrih i losih profesora. Ono sto je razlicito je sto je tamo svaki student znao odgovor na pitanje „zbog cega vi studirate?“. I to pitanje nema konkretne veze sa bilo kojim predmetom koji se predaje, pa ni sa samim fakultetom, zar ne?
@ Андреј (24/09/2014 at 23:56)
Kратка академска каријера (реда две године) можда није довољна да се до краја сагледа дух генерација. Разуме се, треба одвојити студенте нижих и виших година.
Не било ми замерено, али интересује ме у којој области сте држали наставу – на неком од природно-математичких факултета, техничких или друштвених?
* * *
@ Ivan K. (24/09/2014 at 10:47)
Дијагонално сам прошао кроз текст који сте препоручили. Госпођа је бар стекла искуства како се треба поставити убудуће.
Приметио сам једну ствару која се у Србији неретко некритички усваја и провлачи. Госпођа Боруп је своју НВО назвала „Мајка Храброст“. Занимљиво је да људи лик Мајке Храброст повезују са неком, тобоже, храбром мајком – што нема додирних тачака са истином. (Брехтова) Мајка Храброст је лик жене која се богати током ратова, док јој синови гину.
Za Andreja – Nezainteresovanost studenata ipak nije univerzalni fenomen, dok indoktrinacija postaje univerzalni fenomen. Kada je reč o domaćim studentima, postavlja se pitanje da li je to isključivo problem društva i ambijenta, ili profesori nisu u stanju da podstaknu, zainteresuju i inspirišu. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Kazete da fakulteti indoktriniraju, a ne obrazuju i da se to ne uvidja od strane studenata. Bojim se da je problem jos dublji. Iz svoje kratke akademske karijere shvatio sam da je glavni problem kod nasih studenata danas to sto ne znaju da uce. Takvi dodju na fakultete. Cilj je ne da nesto nauce vec da dobiju diplomu. Cilj im je papir, a ne znanje. Na to ih, pretpostavljam, upucuje sistem u kome zive i u kome se znanje ne ceni vec veza i papir za platni razred. Nauce oni na kraju kako da poloze ispit, ali ih uopste ne zanima problematika koja se izucava.
Kad god bih pitao studente zasto studiraju i sta zele, odgovor je bio da rade u javnom sektoru. Mladi ljudi, a zelja im je sigurnost drzavnog posla, mala plata, ali da stize. Bez ambicija, snova, zelje da rizikuju, da otkrivaju, da napreduju, da istrazuju. Bez zelje da menjaju svet u kome zive. Retki su fakulteti na kojima mozete da osetite akademski duh…
Nisam optimista…
Krugolina je imala sreće. Mogla je da završi u ludari ili u čitulji.
Pa ovde ni advokati ne mogu da se zaštite. Zameniće će ih neki stranački notari-banditi.
Ovde organizovanje ima smisla samo na individualnom planu…
Ево исповести родитеља који је нашао време и енергију да оснује и води домаћу (аутохтону) невладину организацију: http://blog.b92.net/text/21575/Krugolina-evocira-uspomene-plus-izvinjenje/
Roditelji nemaju vremena. Sistem je usavršen do detalja.
За инг. Дејана – Само домаће, или како их Ви зовете, аутохтоне невладине организације, су пут као здравом самоорганизовању друштва. При томе не мислим само на политичко самоорганизовање. Нажалост, то тражи и време и новац, а у дневној борби за живот, то иде јако тешко. Последица је атомизираност друштва на једној страни, и добра организованост иностраних НВО на другој. Таква врста социјалног инжењеринга није добра. Хвала на коментару.
За господина Катића – У емисији „Таласање – пусти причу“ Радио Бограда 1 https://nkatic.wordpress.com/2014/08/11/radio-beograd-1-talasanje-pusti-pricu/
поменули сте да је непостојање (правих и) снажних невладиних организација (НВО) заправо велики недостатак српског друштва. Односно, потцртали сте да идеја о ванстраначком организовању није у Србији довољно препозната.
Да ли сматрате да би самоорганизовање становништва кроз јачање аутохтоних НВО и њихов притисак на владу био први несигуран знак сазревања српског друштва?
Kakva su vremena došla, decu treba čuvati od škole. Preporučujem (posebno mladim roditeljima) knjigu „Tajna škole“ od profesora Svetomira Bojanina. Ukoliko deci pomognemo da neoštećena prođu kroz predfakultetsko obrazovanje biće sposobna da prepoznaju i visokoškolske indoktrinacije .
Vaš citat!
Moj stav je da Srbiji ulica nije donela ništa dobro, već samo ponavljanje istog. Bez unutrašnjeg sazrevanja ne može doći do promene. Zrelost ne zahteva ulicu, ali zahteva građansku hrabrost. Ne znam koliko sam bio jasan. Hvala na komentaru.
Poštovani Nebojša, niste imali intelaktualne snage da izvedete stav do kraja, znam da je to teško i to Vam ne zameram.
Prva, Vaša tvrdnja je lako uočljiva i ona nje ništa novo! Druga Vaša rečenica je opšte univerzalna kategorija prelaska kvaliteta naroda u kvantitet boljitka.
Treća Vaša rečenica je glupa, invarijanta koja protevureči stavu zrelosti,odnosno hrabrosti i ne podrazimeva kauzalnu vezi ova dva pojma.
HRABROST NIKADA NIJE KONSTUTOVALA GODINE , NASUPROT.
Izvinjavam se na primedbi!
Za Marka Bojkovića – Mislim da je indoktrinacija masovna globalna pojava, kako se iz harvardskog primera moglo videti. Razlika je samo što ponegde to počinje da se razume, dok je Srbija još uvek daleko od te spoznaje. Hvala na komentaru.
Za Nebojšu Katića – Hvala na odgovoru; nije mi samo jasno da li kada kažete da se na fakultetima društvenih nauka ne obrazuje, već indoktrinira, mislite samo na fakultete društvenih nauka u Srbiji, ili pak globalno, uključujući čak i fakultete sa elitnih univerziteta kao što je Harvard (pomenut u trećem pasusu Vašeg teksta)?
Za Marka Bojkovića – Rekao bih da postoje dva pitanja. Prvi je prepoznavanje da se na fakultetima društvenih nauka ne obrazuje, već indoktrinira. Sve dok studenti u Srbiji to ne prepoznaju, do promene ne može doći.
Drugo pitanje je kako iznuditi promenu i kada je problem prepoznat. Moj stav je da Srbiji ulica nije donela ništa dobro, već samo ponavljanje istog. Bez unutrašnjeg sazrevanja ne može doći do promene. Zrelost ne zahteva ulicu, ali zahteva građansku hrabrost. Ne znam koliko sam bio jasan. Hvala na komentaru.
Одавно дипломце није чекала овако туробна будућност. Од Канаде, у којој је петина младих људи незапослена, до Грчке и Шпаније, у којима више од 53 одсто нема посао, говори се о „изгубљеним генерацијама”.
Очекиване стопе економског раста не обећавају промене набоље. Чак и Марио Драги, главни банкар еврозоне – у којој је четвртина младих људи на бироу – признаје да ће незапосленост у тим кључним годинама оставити „доживотне последице”.
Упркос томе, нема великих студентских демонстрација. Малобројни протести, какав је био „Окупирај Волстрит”, завршили су се неуспехом, изгубљени у твитовању и лајковању. Шта је успавало бунтовне умове? Чиме су анестезирани?
http://www.politika.rs/rubrike/kolumna-nedelje/Zasto-nema-studentskog-bunta.sr.html
Odgovor autora (Zorana Ćirjakovića): Žak Derida
A evo šta, između ostalog, o tome kaže čitalac pod pseudonimom „Elitist“:
„ЕЛИТИСТ“ . | 14/09/2014 20:28
„У вези са проблемом револта, мислим да је Дерида сматрао да се промене институција морају стрпљиво вршити изнутра, а не кроз спонтане изливе на улицама.“
http://www.politika.rs/index.php?lid=sr&show=rubrike&part=list_reviews&int_itemID=305143
Rekao bih da je i ovaj tekst gospodina Katića u skladu sa citiranom rečenicom čitaoca pod pseudonimom „Elitist“.
Naime, intelektualna pobuna studenata diljem sveta, o kojoj govori u prvom delu teksta (suprotstavljajući je ideološkoj pravovernosti pasivnih srpskih studenata), u skladu je sa Deridinim stavom „da se promene institucija moraju strpljivo vršiti iznutra, a ne kroz spontane izlive na ulicama“, jer, kako primećuje gospodin Katić:
„Ovde nije reč o ideološkoj pobuni, već o zalaganju da se ekonomski fakulteti i javni prostor otvore za debatu, za različite škole i ideje, da se ekonomska nauka približi stvarnosti i prestane da ignoriše empiriju i ekonomsku istoriju.“
Dakle, traži se promena nastavnih programa (njihovo otvaranje za različite škole i ideje itd.), što bi predstavljalo promenu za kakvu bi se založio i Žak Derida – promenu iznutra, u okviru institucija visokog obrazovanja, a ne na ulici (što razočarano iščekuje gospodin Ćirjaković).
U svakom slučaju, molio bih gospodina Katića za komentar.
za g. Katica
Identicno misljenje imam kao i Vi, u potpunosti se slazem sa komentarom iz prvog pasusa.
Nisam rekao da su mit visokoskolovani, vec da nije tacno da su mladi „strucnjaci“, imati diplomu fakultetlije ne znaci biti strucnjak.
Za Bojana i Dragana Radovića – Iz ugla ekonomskog interesa je nebitno da li odlaze visokoškolovani, školovani, poluškolovani ili neškolovani. Odlazak odličnog majstora je isto tako veliki gubitak kao i odlazak dobrog inženjera. Sve dok odlaze fertilne generacije, posledice su katastrofalne, pogotovo za državu sa niskim natalitetom i teškom geostrateškom pozicijom.
Što se tiče „mita“ o tome da odlaze visokoškolovani, niko ko živi u Britaniji, Kanadi, Australiji, SAD itd., sa Vama se ne bi složio. Austrija nije tipična destinacija za visokoškolovane, iako se i tamo odlazi. Pri tome, po logici brojeva, visokoškolovani su uvek manji deo populacije, a time i manji do emigracija.
Hvala na komentaru.
za Bojana
Izuzetak komentar ste dali na temu migracija, Statistika objavljena za Austriju takodje mnogo govori. Nasa velika zabluda je kada kazemo: odlaze mladi strucnjaci van zemlje. Potpuno pogresno tumacenje je da vise desetina hiljada nezaposlenih mladih sa fakultetskom diplomom jesu mladi „strucnjaci“.
@Марко Бојковић
Смисао мог коментара је био другачији и односио се на то да материјални транфери који су остварени нису оптимално ангажовани и питање је колико делују на корист.
Треба се подсетити да реализовани новчани трансфери одлазе највише у потрошњу. Не треба заборавити да се у тој потрошњи плаћа минимално ПДВ, којим се пуни буџет, који се даље користи да се финансира власт и одржава социјални мир. Добар део остатка иде на куповину робе из увоза, чиме се гуши домаћа производња.
Дознаке из дијаспоре представљају око 50% вредности извоза. Мало ли је? Те дознаке су већ реализоване и представљају материјализовану и демонстрирану спремност емиграната да некакав новац улажу у Србију. Како би било нпр да се део тих средстава на неки начин преусмери у нешто друго и корисније, организовано координисано и плански? Нпр да од 5 милијарди – 500 милиона (10%) сваке године буде уложено у нешто дугорочније?
Други део реченице који је искључен из цитата пребацује фокус са новчаних трансфера, који су вероватно на нивоу засићења, на нематеријални потенцијал који није упрегнут „… и још важније, постоји значајан нематеријални потенцијал дијаспоре који такође није искоришћен.“
То сам навео на основу свог и искуства пријатеља који су покушавали нешто да организују и помогну (незаинтересовану) матицу. Ако погледамо новију српску историју (па и старију), видећемо да су интензивни међународни односи, а са њима и повратак људи из иностранства (или прилив имиграната), одиграли значајну улогу у развоју српског друштва.
Када цитирате нечију изјаву, било би добро да заокружите читаву реченицу, јер се овако делови ваде из контекста.
Хвала на коментару и линковима. Оба текста сам давно прочитао и сада када се вратим на њих, видим да сам у својим коментарима препричао неке од идеја које су у њима поменуте.
Желео бих да прокоментаришем неке идеје које се провлаче кроз текстове или их помињу други коментатори.
Нпр, по питању одлива знања. О правом одливу знања могло би се говорити када би доминантна група били емигранти са завршеним високим образовањем и квалитетним радним искуством, које надопуњује и проширује то знање. Који то део популације код нас има реалну могућност да стекне квалитетно искуство које је релевантно у иностранству? Чини ми се да многи текстови који коментаришу ту појаву немају подлогу на егазктним показатељима већ се више баве шпекулацијама.
Погледао сам статистике на примеру Аустрије, која се сматра једном од главних дестинација за емигрирање [1,2]. Ту приказују податке збирно са простора бивше СФРЈ без СЛО, али ти подаци дају добру идеју у којем смеру се крећу ствари.
ОД 25-64-годишњака са миграционим пореклом, само 4,5% њих има завршен универзитет или упоредиво образовање. У тој категорији, 36% југо-жена радило је на послу за који су преквалификоване. У 2012. 41% југо-имиграната имало је завршену само основну школу. Исте године је само 3% имиграната из те групе имало завршено универзитетско образовање. На стр. 58 тврди се да је у 2012. години из Србије поднесено 155 захтева за признавање дипломе (62 за 2010).
Надаље, материјал [2] се позива на OECD податке и закључује да су доминантне групе младих емиграната из Србије, пренесено: (1) low skilled youth (2) high school students (3) irregular migrants.
Српски систем образовања је толико деградиран да дипломе у иностранству нису више толико цењене. Поређења ради, диплому толико извиканог ЕТФ-а један мој познаник купио је за 5000€ (пријавио сам то надлежним органима али нико није реаговао), што свакако не помаже угледу факултета.
Страни послодавци више воле имигранте који су локално или у ЕУ-окружењу завршили факултет, јер то помаже њиховој интеграцији, учењу језика и припрема их да боље одговоре конкретним захтевима фирме. Родитељи су то препознали, тако да је учесталији тренд да млади у Србији само упишу факултет и наставе образовање вани, а многи то чине и директно након средње школе.
Научна емиграција, поред чињенице да у Србији постоје слаби услови за научни рад, представља тек један безначајан део укупне емиграције. Тезе да Србија школује људе које после иностранство користи је стога по мени веома упитна. Другачије би се можда могло рећи за узгајање и извоз младих али нам ту из једначине испада универзитетско образовање и читав тај један систем, чијом јаловошћу се делимично бавио овај чланак.
Што се тиче односа дознака и извоза, Србија и БиХ [3] се налазе у самом врху источно-европских земаља, где износ дознака покрива око 50% вредности извоза. Могу им се приближити само Албанија и Молдавија са оквирно 43% и 34% (2003). Колико је ово уопште добро предмет је више анализа, али већ сам превише простора узео са овим коментаром.
Хвала на информацијама о статистикама, ја сам више мислио на активне коментаторе али претпостављам да WP платформа нема ту подршку.
[1] Migration & Integration, Statistik Austria 2013
[2] Youth Employment and Migration – Serbia, MDGIF
[3] Migration and Remittances – EE and former SU, World Bank
Emigracija bi vrlo lako mogla da se organizuje, ali je najveci problem pomoci ljudima koji pomoc ne zele, a samo o njoj pricaju. Par inf o situaciju u Srbiji za jedan posao se prijavilo 3000 ljudi ( banka ) ,za drugi 600( jedna pozicija, poznata kompanija).
Ok, nešto se izvuče sa doprinosima, ali se ostatak krpi sa ko zna koje strane i sve će se više krpiti. Kad privreda izumire, a sve je manje zaposlenih u realnom sektoru, ostaje krpljenje do nekog sloma.
Zato sam i pomenuo „životnu investiciju“ nekih roditelja.
grey owl
‘Ovde niko ne puni penzioni fond’
Na zalost: polovina privrednika puni fondove, druga ne. Realnije bi bilo: svi koji izbegavaju da prestanu sa izbegavanjem. U suprotnom, svi koji punimo – treba da predjemo na drugu stranu.
„Ovde nije reč o ideološkoj pobuni, već o zalaganju da se ekonomski fakulteti i javni prostor otvore za debatu, za različite škole i ideje, da se ekonomska nauka približi stvarnosti i prestane da ignoriše empiriju i ekonomsku istoriju. Naravno, ova vrsta pokreta insistira na neraskidivoj vezi ekonomije sa politikom, filozofijom i etikom i na otklonu ekonomije od bezvazdušnog prostora apstraktnih matematičkih modela.“
S tim u vezi:
http://www.theguardian.com/business/2014/may/11/after-crash-need-revolution-in-economics-teaching-chang-aldred
Ovde niko ne puni penzioni fond.
Roditelji, čija su deca emigrirala, imaju investiciju svog života.
Roditelji, čija su deca emigrirala, će im dodatno pomoći ako im objasne, da NE treba da popravljaju zube na Balkanu.
За Бојана
„Не треба сметнути са ума да се ове статистике односе само на званичне податке и покривају реализоване новчане трансфере. Постоје још потенцијални, али због низа разлога нереализовани новчани трансфери/улагања“
Колики је реалан потенцијал тих потенцијалних, а нереализованих, новчаних трансфера/улагања, и који су то разлози довели до нереализовања?
Ево једног од могућих одговора/објашњења:
http://www.politika.rs/pogledi/Zeljka-Buturovic/Ljubav-i-racun.sr.html
„Одлазећи, емигранти нису повели и родитеље са собом.
G. Katicu, otvarate jednu vrlo ‘nezgodnu’ temu: najbolji djaci-srednjoskolci upisuju najjace fakultete, budu na budzetu. Ako su najbolji studenti, najcesce je tako, vrlo lako odlaze u inostranstvo, zaposljavaju se i ostaju. Zaradjuju za sebe, pune penzijske fondove drzava u kojima rade i zive.
Manje dobri djaci-srednjoskolci upisuju fakultete, ne mogu na budzet, roditelji finansiraju. Kada zavrse fakultet, mnogi i ne zavrse, ostaju u matici, godinama traze posao, na kaju se i zaposle. Svojim radom zaradjuju za sebe, pune penzijski fond iz koga ce njihovi roditelji primati penzije. Ne samo njihovi, iz tog fonda ce primati penzije i onih najboljih studenata koji su bili na budzetu i zbrisavsi iz zemlje ostavili svoje roditelje da neko drugi zaradjuje za njihove penzije.
I statistika kaze, kao prosle nedelje, imamo vise penzionera nego zaposlenih radnika.
?????
За Бојана – Пропустио сам раније да прокоментаришем неке од Ваших теза, па ћу то урадити сада. Колико год да је прилив новца дијаспоре велики, он није последица организоване хуманости, већ је реч о приватним интересима свакога од нас, без обзира да ли у Србији нешто купујемо, или помажемо своје.
У тексту који сам написао пре много година, покушао сам да објасним „економију“ емиграције из мало другачијег угла ( https://nkatic.wordpress.com/2005/12/14/ekonomija-emigracije/). Ту је између осталог и следећи цитат:
„Одлазећи, емигранти нису повели и родитеље са собом. Све и да јесу, нису их скинули са листе пензионог фонда, или здравственог осигурања. Њихове трошкове у земљи неко мора покривати, а новац који се родбини шаље не иде у касу узајамне помоћи, ни у буџет Србије. Они који су остали сада издржавају и своје и туђе родитеље, бар када су пензије и здравство у питању. Издржаваних је тако све више, а радно способних све мање.“
Узгред, истој теми сам се вратио и у тексту https://nkatic.wordpress.com/2009/07/28/srbija-na-putu-ka-eu-%E2%80%93-mladi-dalje-od-srbije-sok-buducnosti/.
Мислим да је организовање емиграције немогућа мисија, иако би било добро када би то било могуће. Највећа помоћ коју би емиграција могла да пружи, била би везана за повратак у Србију. Мудра држава би се морала бавити тиме, морала би имати увид у кадрове и њихов распоред, морала би окупљати и држати стални контакт са дијаспором итд., подстицати повратак и помагати организовање у иностранству. Мислим да је свакоме ко има довољно емигрантског искуства јасно да је и то немогућа мисија. Чини се да ни српска држава, ни српска емиграција, немају капацитет да ту нешто промене.
Што се Вашег питања тиче, на бази статистике блога, између 20 и 25 процената улаза би се вероватно могло везати за српску емиграцију. Хвала на коментару.
У вези са индустријском производњом, роботизацијом, концентрацијом капитала… ако узмемо аналогију са оним што је Пикети анализирао, мислим да се један од разлога за такво стање налази у проблематичној расподјели вишка вриједности настале креативно-иновативним процесом кроз историју тј новије доба. То је у некој мјери повезано са системом интелектуалног власништва, који је такође осмишљен у новије доба.
Узмимо упрошћено као примјер неку фабрику А гдје 100 људи ради на производној траци. Друга организација, фирма Б, измисли нови техничко-технолошки систем који ће учинити да 60 радника постане сувишно. Тај систем је у суштини осмислио радник те фирме (користећи њене ресурсе, инфраструктуру и генерално доступно знање). Фирма Б је преузела идеју у своје власништво, патентирала и раднику дала мрвице у виду плате и неких бонуса. Она даље прода тај процес или производ фабрици А, која отпусти 60 радника. У овој активности организације А и Б су профитирале, а 60 људи су постали сувишни и као такви кандидати за малтузијанско тамањење.
У читавом овом току људи су осмислили нешто ново, али плодове тога рада тј додатну вриједност произашлу из тога у већој мјери су присвојиле организације – које су опет у директном и индиректном власништву малих група појединаца тј власника свега и свачега.
Један од генератора те неуравнотежене расподјеле нове вриједности је систем интелектуалног власништва, осмишљен прије неких 150 година. Када говорим о расподјели, милим на везу између радника и власника капитала, премда вјероватно постоје и други начини и модели расподјеле нове вриједности.
Патентни систем је узрок многог зла и неједнакости у свијету. Многи патенти и рјешења значајних проблема (лијекови, техничке иновације…) се откупљују од стране великих фирми како би била онемогућена тј. пролонгирана њихова реализација. Многа знања се крију од људи и допушта да групе, па и нације измишљају топлу воду и пролазе мукотрпан процес развоја нечега што је већ осмишљено и доступно. Да су ова правила у потпуности поштована, неке од ових брзо напедујућих земаља попут Кине, Кореје, или раније Јапана, вјероватно тешко да би ишле таквим темпом.
За Марка Бојовића
„Бојане, кога би тај прекид дотација који предлажете погодио, кога би принуђавао…“
Имао сам доста обавеза у међувремену па мало касним са одговором.
Мој коментар је био чисто размишљање на глас. Срби имају бројну дијаспору чије дотације чине значајан дио БДП-а и превазилазе најављене или реализоване инвестиције/донације/обећања/кредите_под_маском_помоћи појединих спољних, наводно стратешких и веома важних партнера, чијег интереса ради режим занемарује базичне интересе становништва и државе.
Дијаспору чини дисперзована мрежа људи разних профила који заједнички немају никакву преговарачку моћ и позицију, практично никако не могу да утичу на јавни живот или доношење неких битних/стратешких одлука; не могу чак ни да гласају на намјештеним изборима.
Са друге стране дијаспора упумпава (према званичним наводима) значајну количину новца у систем.
Тиме постаје идеална „крава музара“ за власт јер људи из иностранства шаљу новац, не користе услуге државе (нпр социјалне сервисе), не буне се, не условљавају, не захтјевају и не могу да утичу на промјену власти чак и путем тог, у пракси веома упитног гласачког механизма.
Не треба сметнути са ума да се ове статистике односе само на званичне податке и покривају реализоване новчане трансфере. Постоје још потенцијални, али због низа разлога нереализовани новчани трансфери/улагања, и још важније, постоји значајан нематеријални потенцијал дијаспоре који такође није искоришћен.
Примјера ради, и овај блог је резултат рада људи из дијаспоре тј г. Катића као покретача и бројних учесника, од којих бих ја рекао да бар 30% активно живи и ради у дијаспори (Небојша нам може дати тачнију информацију из статистика блога).
Идеја мог коментара се односи на то да дијаспора, овако упрегнута и без фокусираног дјеловања и утицаја, индиректно и несвјесно учествује као (су-)финансијер једног у суштини пропалог, бесперспективног, неправедног и корумпираног система. На тај начин што учесвује у куповини социјалног мира у једном деградирајућем и пропадајућем окружењу, она посредно помаже даље урушавање друштва и нестанак матице.
Kad god izađem na ulicu ili gledam vesti na netu, imam utisak kao da živim u „South Park“-u. Što se mene tiče, mi smo odavno u distopiji.
Ljudi ne mogu da shvate, da ovo nije stanje koje se može popraviti. Ne mogu da nastave da žive na isti način i prežive u sistemu koji postaje neodrživ. Vrlo je moguće da se takva situacija razrešava nekim „resetom“.
Ima onaj crnjak: „The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy“.
Don’t panic! It’s 42.
Za Marka Bojkovića – Dok sam pisao tekst o Piketiju, jedva sam odolevao porivu da povežem koncentraciju kapitala i robotizaciju, i izvedem zaključak da će, neka mi Poper oprosti, to zakonito dovesti do potrebe da se broj stanovnika planete smanji drastično, milom ili silom. Kao što sam već pominjao, bojim se da nam distopijski filmovi odlično slikaju budućnost koja dolazi. (Grey owl siguirno ima bar pet takvih filmova pri ruci). Hvala na komentaru.
„Značaj industrijske proizvodnje drastično raste, iako broj zaposlenih opada zbog strahovitog rasta produktivnosti. Taj opasni trend će postati dramatičan i stvoriće nove neslućene socijalne tenzije. Pri tome mislim na naredne godine, ne na decenije.“
(Nebojša Katić, 23/05/2014 u 10:03)
Poštovani gospodine Katiću, imate li neke procene, koliko je ljudi na ovoj planeti potrebno za optimalno, održivo, funkcionisanje ekonomskog sistema, u uslovima kapitalističkih društvenih odnosa?
Sećam se da je pokojni kancelar Đinđić, u nekoj TV emisiji, čini mi se nakon povratka sa Svetskog ekonomskog foruma održanog 2002. godine u Njujorku, izjavio nešto u stilu da bi, da su počevši od !5. veka kapitalistima date odrešene ruke, da se država nije uopšte mešala, da je sve prepušteno tržištu da ono reši, da danas ne bi na ovoj planeti bilo više od 500 miliona ljudi.
Što bi, inače, bilo u skladu sa prvom od 10 smernica upisanih na Georgia Guidestones.
http://en.wikipedia.org/wiki/Georgia_Guidestones
„Meta su javna i komunalna preduzeća.“
Naravno. To je predviđeno za rasprodaju, da bi se majstori ugradili. Još malo, pa nestalo…
@Dragan Radovic
1. Pročitao sam tekst, niste promašili temu. Navedene izmene zakona o porezu na imovinu imaju toliko rupa i nelogičnost, a samim tim će i da naprave štetu po javne finansije.
2. I sam sam napisao komentar u listu Danas, vezano za porez na imovinu ali sa osvrtom na fizička lica. Po mom mišljenju direktora poreske uprave treba uhapsiti zbog neznanja. Da neko loš zakon još lošije tumači, to je neoprostivo i trebalo bi biti kažnjivo.
3. Cilj izmena je klasičan primer kako ne treba voditi fiskalnu politiku, tj. ona treba da stimuliše i destimuliše neke privredne procese i pojave sa krajnjim ciljem da obezbedi dovoljno sredstava za javne finansije. Umesto ovake politike, mi imamo klasičan reket, kojim državna administracija jasno kaže da od privrede ne očekuje da pravi dobit, tj. od građana oporezivi dohodak.
4. Meta su javna i komunalna preduzeća. Zbog velike imovine njih, tj. njihove bilanse će da urnišu sa dodatim fiksnim rashodima. Koliko ministar finansija (i sadašnji i bivši, tj. Dinkić) nemaju pojima šta znači ta fer vrednost, govori sledeće. Ako će morati da procenjuju fer vrednost koja je utvrđena u poreskim rešenjima, onda ne postoji ni jedan razlog da se i troškovi amortizacije ne obračunavaju na tu fer vrednost. U prevodu trošak amortizacije će da raste 6 puta brže od rasta poreza na imovinu, što će dodatno da ugrozi bilanse privrednih subjekata, a time smanji oporezivu dobit na minimum. O ovome sam raspravljao i sa bivšim ministrom Radulovićem (dok je bio samo bloger). Verovatno znate da je i on jedan od glavnih zagovornika ovakvog koncepta poreza na imovinu sa čuvenom tezom da treba da bude skupo imati (kao da privrednici imaju proizvodne hale ili zemljišta iz besa, a ne iz potrebe organizacije nekog tehnološkog procesa).
5. Inače, mislim da treba napraviti reformu poreza na imovinu na način da se oporezuje samo građevinsko zemljište nezavisno od toga da li na istom ima ili nema neki objekat. Na ovaj način bi se vlasnici građevinskog zemljišta stimulisali da se ponašaju racionalno i ne dižu cenu u nebesa, a vlasnici stanova, kuća, lokala, hala… ne bi imali dodatna poreska opterećenja. Takođe, rešio bi se i proces legalizacije sa poreskog aspekta.
Evo, i u Nigeru ima optimista:
http://www.bbc.com/news/magazine-27493731
Za Nebojšu Katića:
„Uvek sam se pitao, kako je moguće da taj primitivizam i njegove posledice u Srbiji nikome ne smetaju.“
To je zato što se obični smrtnici snalaze da prežive, a oni koji bi trebalo da brinu o tome, se bave svojim biznisom. Ionako će ta divlja i ostala naselja, uskoro biti geta, ograđena bodljikavom žicom. U „tranziciji“ nema mnogo mesta za kulturu i estetiku. Borba je za svaki cent.
Urbanizam, etika… flushed down the toilet (river).
„Mislim da nije tajna da samo ekonomisti bliski MMF-u mogu u Srbiji zauzeti neko od dobro plaćenih mesta. Ekonomisti rade ono što i mi drugi radimo – brinu o sebi i o dobrobiti svojih porodica. Zbog čega političari baš njih biraju, teže je pitanje.“
Političari zauzimaju najbolja mesta.
@ Dragan Radovic
Pa dobro, neka sad „vlasnik“ proda i te desetine hektara strancima. Ionako će rasprodati celu zemlju.
Uvek sam bio alergičan na firme, odnosno vlasnike koji se bave sa 2-3 ili više potpuno različitih delatnosti. Što su oni „bolji“, zemlja sve više propada. Mogu oni da prijave sve radnike (uglavnom na minimalac) ali ja znam kako se ovde dobija licenca za biznis.
Inače u Srbiji postoji lep običaj – isplatite radnika preko računa, a on vam vrati deo u kešu. Biće mnogo jednostavnije, kada budu radili za šaku pirinča.
Данашњи ,опште прихваћен неолибералан став младих економиста, потсећа на опште прихваћен став о некритици договорне економије и социјалистичког самоуправљања, њихових садашњих професора.
Истраживања о погубном утицају самоуправљања и договорне економије, тада младих економиста, практично не постоје.
Za Dragana Radovica – Dva su moguća objašnjenja za savete koje daje ekonomska elita. Oni mogu verovati u to što govore, ili govore ono što MMF sugerira/podržava. Mislim da nije tajna da samo ekonomisti bliski MMF-u mogu u Srbiji zauzeti neko od dobro plaćenih mesta. Ekonomisti rade ono što i mi drugi radimo – brinu o sebi i o dobrobiti svojih porodica. Zbog čega političari baš njih biraju, teže je pitanje. Hvala na komentaru.
za Nemanju Novicic
Potpuno ste u pravu za profesore, naravno ne za sve.
Molim procitajte sledeci linik.
http://www.makroekonomija.org/fiskalna-poreska-politika/profesorski-lobi-i-porez-na-imovinu/
Zao mi je sto bas niko nije prokomentarisao ovaj tekst, to govori da sam promasio temu.
za G. Katica
Molim da prokomentarisete: zasto vecina profesora, eksperata kako ih nazivamo, imaju samo predloge za ustede, svi uglas isto govore: smanjenje zarada u javnom sektoru (svi), smanjenje penzija (Kori Udovicki i min. Krstic cak traze 25%), prodaju Telekoma, Aerodroma, sve vise stizu zahtevi i za EPS. Kako je to moguce da bas niti jedan drugi predlog nemaju?
Zasto uporno govore da politicari ne slusaju strucnu javnost kada to uopste nije tacno – zar koalicija SNS-SPS-Ujedinjeni regioni nije pre dve godine bas poslusala STRUKU? Sve sto je predlagao FREN i g. Milojko Arsic (imam stres da uvazeni profesor ne izadje iz televizora kada ga upalim), Fiskalni savet, prof. Madzar, prof. Savic i mnogi drugi, vlada je prihvatila. Cak zahtev eksperata da reformu poreskog sistema vodi jedan profesor, najveci ekspert poreske problematike na Balkanu, bi je usvojen. Svi predlozi eksperta su bili usvojeni. Posle samo sest meseci g. Dinkic i ekspert su priznali da su pogresili u planiranju prihoda sa novom poreskom politikom za samo 600 – 700 milion evra?
I posle ovog fijaska profesori i strucna javnost su i dalje kritikovali vladu da lose vodi ekonomsku politiku.
Inzenjer Dejan
Sve sto ste napisali u toku sam, gledao sam novinarku. Vrlo ce zanimljivo biti cuti sta je bivsi predsednik opstine iz vremena prethodne poplave, 1981.g., g. Zivota Stanojevic, savetovao rukovodstvu Obrenovca noc uoci katastrofe, da li su ga poslusali.
http://www.telegraf.rs/vesti/1085696-gradonacelnik-koji-je-branio-obrenovac-1981-najgore-je-dizati-paniku-video-foto
За господина Радовића – Новинар из Обреновца Далиборка Даша Делибашић тврди да су после поплаве 1981. саграђени насипи, али да проблем граду сада није направила Сава, већ Колубара и подземне воде. Једноставно, канализација и канали били су пуни смећа. Говорила је и о цензури, тј. да су јој рекли „да води рачуна шта прича“
Нисам имао времена да послушам целу емисију (говорим о периоду емисије 11:45-13:40):
http://www.b92.net/bulevar/index.php?nav_id=851890
Истина, пре три-четири године Тимок је потопио двадесетак кућа у Зајечару, које су грађани саградили на „ничијој земљи“ између реке и насипа.
Za Dragana Radovica – Za poplave kakve su pogodile Srbiju divlja gradnja svakako nije ključna, iako bi kvalitetna kanalizacija pomogla kada su velike padavine u pitanju. Izgradnja kvalitetne kanalizacione mreže bi mogla zaposliti veliki broj ljudi npr.. Za mene je divlja gradnja pre svega estetski i urbanistički problem prvog reda, a to sa poplavama nema puno veze. Hvala na komentaru.
za g. Katica
Obrenovac, vec ste culi, osim sadasnje poplave, bio je poplavljen 1981. godine. Crkva na ulazu u grad je sada prvi put poplavljena, samo jedan metar. Obrenovcani su se uvek plasili Save, zato su i sagradili dugacku dolmu koja ih je stitila. „Ako Sava predje dolmu ode ceo Obrenovac“, govorili su. Kolubara nikada nije bila opasna za njih, mada je i 1981. bila uzork poplava. Kako poznajem grad, MIsljenja sam da infrastruktura i divlja gradnja nisu razlog katastrofalnih poplava, vreme ce pokazati ko je, i da li je, zatajio u kljucnim odlukama odgovornih ljudi. U naletu Kolubare, da bi se zastitili Kopovi, pustena je voda na Velike Crljane. U Valjevu je volsebno nestala voda iz akumulacionog jezera kriticne noci. Da bi se zastitio Obrenovac, (prekasno) doneta je odluka da se Kopovi poplave. Na kraju se desilo to sto se desilo, sve branjeno je bilo poplavljeno…..da li su odluke donosene pravovremeno?
Ono malo sreće,
u svetu u kome vladaju velike socijalne razlike!
Zašto su neke zemlje „mnogo“ bogate a druge „mnogo“ siromašne?
Jel to stvar podnevlja,prirodnog bogatstva, kulture, politike ili nečeg onostranog?
Koliko u tim razlikama ima, racionalno , iracionalno, kreirane politike tih zamalja?
Koliko njihove vlade daju podsticaja razvoju privrednih društava svojih žitelja?
Mogu li se te razlike umanjiti jer one su svakim danom sve veće i veće i samim tim teže ih je obuzdavati?
Ovaj problem rešava kapital i stručno znanje zaogrnuto zdravom idejom sprovedenom dobro, gotovo savršenom politićkom organizacijom.
Razlike u bogatstvu država treba tražiti u načiu upravljanja, države mogu da imaju iste količine prirodnih resursa, a razlike u bogatstvu da budu ogromne.
Prvo kvalitat njihovih institucija koje sprovode politički i ekonomski program.Timovi i pojedinci koji imaju ili nemaju znanja, sluha, intelektualnog osećaja za objektivnu odluku i pravu meru vrednodti.
Gde usmeriti sedstva iz prodaje nacionalnih brendova i od rigorazne i opravdane štednje? U obrazovanje, u nove tehnologije, u inovacije u male privredne subjekte na nivou Opština. Koje zadovoljavaju i opravdavaju svoje postojanje u uskoj oblasti svakodnevnih potrepština tih žitelja.
Evo posle skorašnjih izbora pokazala se ista priča, da elementarne nepogode na površinu izbacuju iste probleme brže i jasnije i pokazuju svu haotičnost „demokratskog“ sistema na naš način.
Totalna ne koordinacije birane vlasti izabrane apsolutnom većinom i velikog broja građana koji odbijaju poslušnost toj istoj vlasti kojoj su dali poverenje. Nešto tu debelo nije uredu u nama ili sa nama. Jer ti birani ljudi su juče došli iz naših sokaka, sela, gradova,zgrada,to su naše komšije, prijatelji, pa i rođaci.
Možda je Toma u političkoj istariji Srbije rekao najdublju istinu o svom narodu:
„Poplave nisu opomenule vlast i političare , već narod“
Od koga je duboko je!
Ono zrnce sreće i malo logike
1. Peštan i Bekament su svakako svetli primeri razvoja, ali je, kao i za sve u životu, za to zaslužno i ono neophodno zrnce sreće. Gde bi bile te dve firme da se na domaćem tržištu nije desio bum stanogradnje nakon 2000. godine.
2. Koliko mi je poznato firma PDM koju su kupili Slovenci, nastala je u saradnji sa Deltom, tj. ista je bila njihov glavni snabdevač hleba i peciva.
3. Sve tri su nastale i razvile se, pre svega, na domaćem tržištu. Izvoz koje je kasnije usledio samo je posledica njihovog eveolutivnog razvoja.
Gospodine Katiću, pa zar nije najbolji primer Vašem komentaru bespravno podignuta „vikendica“ predsednika države na Savi. Koju za divno čudo ni ovozemaljska ni božija moć,ni zakon ove države ni poplave nebeske nisu dotakle.
O čemu mi u ovom vremenu i zemlji zapravo raspravljmo?!
За Немању Новичића – Иако се тешко може наћи оправдање за домаћу академску елиту, они су и продукт, и саучесници, али и жртве система. У социјализму су били на врху пирамиде и по угледу, а врло често и по примањима. Транзиција је све то променила и они су се томе прилагодили као и сви ми. Невоља је што се од њих као васпитача очекује виши ниво етике. Ово су глобални феномени и о томе сам писао у тексту https://nkatic.wordpress.com/2011/03/30/izdaja-intelektualaca/. Хвала на коментару.
Poštovani gospodine Katiću posle Vašeg osvrta na priklanjanje srpskih studenata ekonomije carstvu pobednika možemo samo još više da se zabrinemo za budućnost naše dece. Brine me i što ponašanje neoliberala delimično miriše na narcisoidne poremećaje ličnosti ali bi o tome, svakako, bilo umesnije da ponešto kažu psihoanalitičari.
Nekada se porazumevalo da visokoobrazovan čovek može jednog dana biti i nacionalni predvodnik u svojoj oblasti. Pored stručnih predmeta učila se i etika, pričalo se o opštem dobru. Dogodio se veliki pad (i kolonizacija) te danas prosečan student želi da, sebično i samo za sebe, bude pripremljen za tržište rada – šta god to značilo. Na tom tržištu budući Srbi su viđeni za prodavce, zastupnike i kubikaše. Pardon, sejlsmene i autsorsere. Školstvo takvim studentima samo pomaže da lakše prihvate ropstvo. Česta je pojava da svršeni studenti ekonomije, ukoliko se zaposle, odmah „uđu u“ kredite indeksirane u CHF, beskonačne zakupe nepotrebnih automobila i slično.
Ne smeta im što su im „profesori“ ovakvi kakvi jesu i što u studentima vide samo ovce za šišanje. Zahvaljujući alavosti „profesora“ fakulteti su praktično kriminalizovani.
Jedan od takvih fakulteta sam i završio a najbolje predavanje je održao gostujući (i to samo na par sati) predavač Danilo Pešić, osnivač preduzeća Perihard inženjering. Nema dana da se ne setim njegove rečenice, izgovorene u drugoj polovini devedesetih, da ćemo svi jednoga dana biti janičari stranih kompanija. Pričao nam je i da se može poslovati a de se „ne seku srpske šume ili zagađuju reke“ kao i da „možemo izvoziti i drugo osim malina“. Mladi preduzetnici bi trebali da čuju poruke ovakvih ljudi a ne lažnih profesora.
Za pažljivog čitaoca – Ne poznajem Obrenovac, ali su divlja gradnja i katastrofalna urbanizacija zaštitino lice Srbije. To najčešće ima za posledicu da se gradovi i sela pretvaraju u ruglo i taj beleg se više ne može ispraviti. S druge strane, pritisak na infrastrukturu se neplanski povećava a rizici se pojačavaju, kao sada u Obrenovcu u slučaju poplava. Uvek sam se pitao, kako je moguće da taj primitivizam i njegove posledice u Srbiji nikome ne smetaju. Hvala na komentaru.
Tema polako kreće u realne vode privrednih delatnosti koje su ljuč oporavka zamlje.
Vi ovde navodite par firmi koje su zaista divni primeri zdravog poslovanja. Njih ima sijaset one rade u senci to su većinom mala i srednja preduzaća koja su najstabilniji deo naše privredne delatnosti. One su izrasle na bazi zdrave ekonomske logike. Imamo li tržiste? imamo. Imamoli blizu sirovinski bazu? imamo. Jesu li mali troškovi uluganja? jesu. Jesu li mali varjabilni troškovi, jesu. Jel se valsanik odgovorno i racionalno ponača? ponaša. Ima li taj program neku minimalnu političku podrašku ima. Ima li program povoljne finansijske pakete ima.Ima li program odgovorne radnike? ima. Imali dobiti? uslovi su da ima.
Eto formule za uspeh.
Sve ostalo je razrada pojedinosti.
Za Marka Bojkovica,
Pestan se bavi proizvodnjom pvc-a, vodovodnih, kanalizacinih cevi i slicno pa tako da nema nikakve veze sa kamenom. Medju najvecim izvoznicima je u Srbiji. Bekament se bavi svime vezanim za fasade pa mislim da i tu nema neke prevelike veze sa kamenom, ali ovde mozda gresim. Prosao sam relativno skoro pored ovih firmi pa mi je bilo zanimljivo sta moze recimo da se napravi na nekom skroz nebitnom i neinteresantom mestu. Mislim da Pestan ima oko 500-600 zaposlenih. Za Don i Don tj za proizvodni pogon u Pudarcima znam iz vremena pre Slovenaca pa ako ste nekad prosli pored toga verujem da ne biste rekli da je to opet dobro mesto za bilo kakvu investiciju.Pretpostavljam da ima jos dosta ovakvih ili slicnih pozitivih primera koji se ne spominju tako cesto u javnosti
grey owl
„Tajna upeha je u tome, sto se ovde biznis zasniva na pranju love i ugradnji….“
Potpuno pausalna procena. Poznatu hrvatsku firmu Karbon koja je imala proizvodnju pored Arandjelovca kupila je domaca firma koja ima isti (ili slican) proizvodni program kao Bekament. Za samo par godina firma je prosirila udeo na domacem trzistu i prodata je strancima. Bivsi vlasnik Karbona poceo je istu delatnost od nule, napravio pogone zaposlio preko 100 radnika (firma u Topoli), za samo cetiri godine stigao na peto mesto po ucescu na trzistu Srbije i ponovo prodao firmu strancima. Isti vlasnik je sada investirao u desetine hektara sadnica jabuka u okolini Soko Banje. Sve navedene firme radile su uvek 100% zvanicno, nikada sa neprijavljenim radnicima. Kada vec pominjem „vlasnika“, vise puta je menjao delatnost i svaki put je isao uzlaznom putanjom. On je jedan od „mojih primera firmi i poslodavaca“ za koje tvrdim da radom u legalnoj zoni samo napreduju i opstaju, za razliku od mnogih koji veci obim delatnosnosti zasnivaju u sivoj zoni i skoro uvek propadnu.
Peštan i Bekament…
Tajna uspeha je u tome, što se ovde biznis zasniva na pranju love i ugradnji. Jedan od najzahvalnijih terena za biznis je stanogradnja. Biznis može da potraje dok ima para za pranje i prilike da se neko ugradi.
Nadležne institucije i istaknuti pojedinci učestvuju u biznisu, pa ćemo imati gradove na vodi i pod vodom. Njima je zadnji interes da spreče divljanje sa gradnjom, čak i da je HMZS za sutra najavio biblijski potop. Pošto je para sve manje („kriza“), nekome se žuri.
Novo zaduživanje ili prodaja firmi? To rade zadnjih 14 godina, ništa naročito.
Koliko znam, živim u Srbiji a ne u Diznilendu (iako Diznilend i dalje nema alternativu)…
@pazljivi citalac
Pestan i Bekament locirani su na samom izvoru sirovine – pokraj planine Venčac, sa koje se dobija venčački mermer, kao osnovna sirovina u njihovoj proizvodnji.
Don Don, pak, uopšte nije u nedođiji. Proizvodni pogon u selu Pudarci nalazi se u okolini Beograda, najvećeg tržišta u Srbiji, a takođe je i u neposrednoj blizini autoputa Beograd-Niš, pa su i ostali veći gradovi u Srbiji lako dostupni. Inače, Don Don je u vlasništvu dve slovenačke (sa ukupno 75% kapitala) i jedne holandske (25% kapitala) firme.
http://www.blic.rs/Vesti/Ekonomija/468448/IZBOR-Ili-novo-zaduzivanje-ili-prodaja-Telekoma-Dunava-i-Aerodroma
zanimljivo..
Za Nebojsu,
Kako komentarisete slike Obrenovca iz 37 godine.Iste kao danas. Grad se drasticno povecao od poslednje poplave(dobar deo izbeglica ipak nije znao gde treba graditi) , ali kako da niko, a pri tom mislim na nadlezne institucije nije makar pokusao da spreci divaljanje u gradnji kada je bilo jasno da ce nekada doci ovakva voda.
@ pazljivi citalac
Ne verujem da ima išta radikalno u tome što je u zadnjih 3000 godina, došlo do „mešanja“ na celoj planeti. Zajedno sa ostalim procesima, to spada u istoriju.
Egipat je bio među prvim teritorijama na putu arapske i islamske ekspanzije, i nije bio uništen sve dok se nisu pojavili oni koji sprovode neku drugu ekspanziju.
Kao i ostatak islamskog sveta, oni su nekompatibilni sa mainstream-om. Jedini način za kompenzovanje tog nedostatka, je jasna opredeljenost za politički dil sa savremenom Imperijom. Egipat ima najbolje piramide ali i domorodce koji se previše opterećuju politikom. To je sindrom – viška demokratije.
Za biznis je bolja opuštena atmosfera, a to znači manje politike u lokalu. Najbolje diktatura, da bi se definisala spoljna politika.
Za sve ucesnike diskusije,
Kako komentarisete uspeh “firmi sa livade”? Pestan( selo pored Arandjelovca, izvozi u 42 zemlje) Bekament( selo pored Arandjelovca),Don, Don selo pored Grocke….Ko je nekad prosao pored video je koje su to nedodjije.
@busolazasrbiju,hvala na komentaru.
Verovatno da su Vaši komentari ispravni.
Iz mog iskustva na sastancima /doduše do pre par godina dok je bio taj zanos prisutan/ na naše pitanje kako srađivati sa stranim partnerima dobjilali smo uvek slične i korektne odgovore:“ponudite nam normalan proizvod koji treba naše (nemačko) tržiste i sve je posle lako“.
Ekonomska politika van moga delogruga me ne zanima. Moj poznanik fizikohemičar je 25 godina izvozio za Namačku u svim sistemima. Od vremena Ante Markovića do pre par godina i uvek je imao pozitivno poslovanje i redovno je radilo 30-ak radnika. Sad je firmu nasledio sin i ima svoje prestavništvo u Namačkoj.
Poenta je u tome što je moj poznanik 15 godina pekao zanat kao naučnik i inovator od Francuske do Kanade, i naučio šta je to tržiste i kako se ponašati u biznisu.
I ono što je najbitnije nema toga kome on nije pomogao naročito socijalnim slučajevima. Uvak su mu nudili da uđe u politiku i uvek je to odbijao.
Naše tržista mi je dobro poznato i o nemu nije vredno trošiti reči.Ono je jednostavno u rasulu. U životu sam najviše naučio na graškama, hvala Bogu druguh.
Pozdrav
Za Krleta – Da budemo precizni – nikada, koliko se sećam, nisam kritikovao strane banke. One rade u interesu svojih stranih akcionara i bilo bi besmisleno to kritikovati. Kritikovao sam NBS i vladu što ne štite svoje građane i privredu, i što pomažu proces ubijanja ekonomije.
Na jedinstvenom tržištu gde je cena kapitala određena politikom NBS i politikom najvećih banaka, domaća banka bi izvršila ekonomsko samoubistvo ako bi radila drugačije od stranih banaka. Pri tome, i izvori domaćih banaka su verovatno skuplji od izvora stranih. Hvala na komentaru.
@Иван Н.
1. Nisam ja skeptičan prema izvozu, niti sam protiv njega. Posebno ne ako je on posledica nečega što mi možemo da proizvedemo jeftinije ili kvalitetnije, ili ga imamo u izobilju.
2. Problem je u tome što zbog sistemskih ekonomskih grešaka, tj. pogrešne ukupne ekonomske politike, naši privredni subjekti ne mogu da rade rentabilno ni na domaćem tržištu. Prvo, privredu treba da osbosobimo da dobro radi i pobeđuje kod kuće, a onda će izvoz (pa rentabilni izvoz) da bude posledica rentabilnosti kod kuće.
3. Većina uređenih zemalja (kod velikih zemalja je to i izraženije), više od 90% realno obračunatog BDP prodaje na svom tržištu, a ne u izvozu. Shodno tome, ako imate neki ekonomski problem, onda je on posledica lošeg (u našem slučaju nemogućeg) rada na domaćem tržištu. Otuda, meni smeta ta opčinjenost izvozom. Problem Srbije u spoljnotrgovinskoj razmeni, nije na strani izvoza (koji nije mali, imajući u vidu veličine i stgrukturu BDP) nego na strani bespotrebno prevelikog uvoza.
4. Kada sam komentarisao @Andreja, meni se učinilo da on traži proizvode visokog stepena obrade koji bi i kvalitativno i kvantitativno podigli izvoz. Moj odgovor je bio s tim u vezi.
5. Takođe, više je nego pogrešan ta teza da mi treba da privlačimo strane kompanije na bazi jeftine radne snage. Ukoliko imate jeftinu radnu snagu u maloj zemlji koja je visoko uvozno zavisna, onda vi kontinuirano rasprodajete svoje nacionalne potencijale izvozeći na taj način jeftine proizvode. Pored toga, dugoročno propadate jer ne možete da razvijate domaće tržište i ekonomiju koja je 9 puta dominantnije od izvoza.
Osim toga, učešće proizvodnih radnika u ceni proizvoda je na nivou statističke greške. Posebno kod velikih obrta. NIsu inostrane kompanije pohrlile u Kinu zbog jeftine rane snage nego zbog ogromnog tržišta (i tekuče, a još više perspektivno) i nemogućnosti da na njemu budeš, ako nećeš tamo da proizvodiš (spoljnotrgovinska politika). Ako bi teza o jeftinoj radnoj snazi bila ispravna, onda ne bi postojao ni jedan proizvođač u Švajcarskoj ili Norveškoj. Svi bi pobegli u komšijske zemlje ili oni kojima to nije dovoljno na istok Evrope ili Balkan.
Odlično gospodine Radovuću.,
Ipak se krećemo ka verovatnoći pozitivnog dejstva.
Više ljudi više zna. Srbija ima resurse što u radnoj snazi, sirovinama idejama. Kina može ovde da prodaje nadgrobni spomenik za 600€ a naš 1200 €. Gde to ima?
Taj spomenik je transportovan 3 meseca 8000km.
Pozdrav
Ivan H.
Srbija bi trebala da baci akcenat na poslove gde je manuelni rad izuzetno zastupljen u ceni kostanja gotovog proizvoda, jedan predlog. Konkretno, treba pojuriti velike italijanske firme koje proizvode obucu, otvarati njihove pogone kod nas. Takva proizvodnja je u Italiji opterecena visokim troskovima zarada radnika, mnogo konkurentnija cena ostvarila bi se proizvodnjom u Srbiji – pretpostavka da produktivnost ostane ista. Sansa je i u manjim livnicama koje nisu veliki zagadjivaci. Zapad izbacuje prljave tehnologije, manja livnica nije veliki zagadjivac, proizvodi imaju prodju na trzistu.
Gospodine Katicu,
Stalno kritikujete strane banke i pisete da one sa svojim visokim kamatama unistavaju nasu privredu; medjutim sta je sa nasim domacim bankama odn. ono sto je ostalo od njih (Komercijalna,Srpska..) zasto se one ponasaju isto kao i strane ili cak i gore ( isto visoke kamate, provizaje za sve i svasta itd)?
Zasto one ne spuste kamate na nivo koji odgovara privredi i tako nateraju i strane banke da urade isto ili je u pitanju nesto drugo?
Srdacan pozdrav!
Za Ivana N. – Samo Vi nastavite. Sve dok su komentari uljudni, nema potrebe da bilo koga opominjem ili gušim debatu. Hvala na komentaru.
@busolazasrbiju.
Drago mi je što diskutujete ovu temu.
Prilično naslućujete evoluciju razvija preduzaća kroz pozitivnost poslovanja.
Vi ste skeptični prema inostranom tržištu iz više verovatno Vama opravdanih razloga, ali ja tvrdim nešto sasvim drugo.Nema tog tržišta koje se ne moža osvojiti traženim i konkurentnim proizvodom, E sa je glavno pitanje koji je to proizvod?
Evo nekoliko primara:
– Poluproizvodi drvne industrije
– Prerada šumskih plodova i šumskog voća
– Prerada lekovitog bilja i destilscija eteričnih ulja
– Energetski pelet dobijen iz drvnog otpada
– Proizvodi domaće radinosti
P.S.
sada otkrivam važnu poslovnu tajnu ali neka, drago će mi biti da neko uspe sa dobrom idejiom, i ako iz mog iskustva znam da mi nismo na tom polju baš operativni.
I jedan naročito profitabilan proizvod / malo ulaganja dobra cena i neograničan izvoz i tražen na evropskom tržištu/ eksploatacija i obrada prirodnog škriljca u finalni proizvod ploča. Služe za pokrivanje krovova, za popločavanje uluca, trgova, dekoraciju enterijera itd.
Tim putem treba ići, a ne šta bi bilo kad bi bilo.
Gospodine Katiću, ako vam smeta moje uporno nametanje teme Vi me slobodno opomenite i ja ću začepiti.
Ja intuitivno osećam da ovde mogu da kažem šta mislim uz nadu da će neko preduzimljiv razumeti ideju. Jer u ovoj zamlji nema ljudi koji javno nastipaju a da imaju prestavu o ovim temama.
Stičem utisak da su ovu zamlju gradili robovi /kako intelektualni tako i fizički/ a njome gospodarili demagozi.
Pozdrav
Za Grey Owl,
Po nekim radikalnim teorijama danasnji stanovnici Egipta nisu potomci stanovnika drevnog Egipta. Zato sam i malo nasalio sa Nigerom. Po tim teorijama Egipat je sam sebe unistio „mesanjem“ sa drugima. Isto vazi i recimo za danasnju Spaniju ili Portugal.
>>Što se kolapsa srpske privrede tiče, ne znam kao Vi zovete ovo stanje koje je u Srbiji. Ovo je klasični sindrom (s)kuvane žabe.
Ovo stanje bih pre svega nazvao vestackom komom, disanjem na aparatima, jedno od ta dva. Misljenja sam da je plan da u tom stanju ostanemo jako dugo.
@ pazljivi citalac
Zato što imaju pogrešnu veru. A imali su i prevrtljive dinastije, što nije po volji bogova. Sve rade pogrešno, pa zato imaju prekomeran uvoz revolucija.
Nisu žovijalni. Umesto da se maksimalno čepe posetiocima i naplaćuju svoje resurse, oni se još kolju između sebe. To nije dobar privredni ambijent i loše utiče na turizam.
Niger nema istorijsko-kulturne resurse kao Egipat. Tamo se svraća isključivo radi pljačke.
@Andrej
1. I velika preduzeca su nekada bila mala, pa srednja. To je naprosto put poslovne evolucije. Teško da su današnje multinacionalne kompanije (osim možda iz IT sektora, tj. telekomunikacija) nastale tako što su odmah bile velike.
2. Pod sadašnjim uslovima (sa svim sistemskim greškama u ekonomiji), pa sve i da ih na neki način država pomaže, mi inostranim tržištima nemamo šta da ponudimo (sem izolovanih slučaja). Možda litijum uz veliku pomoć države. Ali privrednoj aktivnosti pristupaš pre svega da bi zadovoljio domaću tražnju (osim nekih prirodnih resursa) i to u takvom procentu, da slobodno možeš da zanemariš inostrano tržište. Ako bi otklonili sve sistemske greške (o kojima se dosta govorilo na ovom blogu), domaći poslovni subjekti bi bili konkurentniji na domaćem tržištu, a onda bi neko pretekao i za spoljno. Država bi onda mogla da prepozna u kom pravcu i ona da asistira.
3. „Ako nemate platezno sposobno stanovnistvo dzaba sve zelje i potrebe – to na trzistu ne cini traznju. Novac, sa druge strane, je samo sredstvo koje olaksava razmenu dobara i usluga.“
E tu nastupa država, da tražnju (potrebe) učini efektivnom, tj. platežnom. Posebno u ekonomjama koje imaju toliki nivo disbalansa na tržištu rada. Šta da radimo ako država (i NBS i poslovne banke) ne emituje dovoljno novca. Hoće li ta razmena biti malo teža, skuplja, nerealnija…?
За Бојана
„Може ли дијаспора да избори мало бољу преговарачку позицију и добије мало значајнију улогу – политичку, културну, просвјетну, развојну, какву год? Шта би било када би се дотације прекинуле на период 2-3 мјесеца, да ли би то могло да се искористи као инструмент принуде?“
Бојане, кога би тај прекид дотација који предлажете погодио, кога би принуђавао, коме то све у Србији уопште стижу дотације из дијаспоре; са киме то дијаспора преговара, па би прекидом дотација изборила мало бољу преговарачку позицију?
За инг. Дејана – Аберација коју сам помињао се отклања пре свега пореском регулативом и контролом. Капитална контрола само олакшава неке сегменте пореске контроле. При томе, важне су и допунске мере. Нпр. ако имате холдинг у земљи А, онда ће вам земља А субвенционисати камате, а у Србији ће вас третирати стриктно као ино компанију која ради у Србији, у сваком погледу.
Продаја преосталих предузећа је река без повратка и највише што Србија може добити је клопка средње развијености. До формирања зачетака домаћег банкарског система неће доћи, и то је данас јасно. Хвала на коментару.
За господина Катића – Својевремено сте писали и о транзиционим пореским рајевима
https://nkatic.wordpress.com/2006/07/29/tranzicioni-poreski-raj/,
док сте у отписивању Андреју саопштили:
„To što su mnoge `domaće` kompanije na Kipru na primer, to je aberacija koja ne remeti princip o kome sam govorio. To je slabost države, a ona se može otkloniti lako, brzo i efikasno.“
Био бих Вам захвалан на два коментара.
1) Да ли је капитална контрола довољна да се отклони аберација коју помињете? (Друго је питање колико би унутрашње и спољашње „снаге“ гледале макар и на обрисе капиталне контроле.)
2) Према Вашем мнењу, да ли је у будућности могућ излазак Србије из „клопке средње развијености“, дакле после продаје „Телекома“ и ЕПС-а, па макар накнадно дошло до формирања зачетака домаћег банкарског система?
За господина Катића – Што човек више учи, шири се граница са незнањем. Када се на то довежу термини у домаћој и иностраној литератури, лаик се збуни. Отуда сам Вам и поставио питање:
Накнадно сам нашао објашњење на „Википедији“:
The term „capital account“ is used with a narrower meaning by the International Monetary Fund (IMF) and affiliated sources. The IMF splits what the rest of the world calls the capital account into two top-level divisions: financial account and capital account, with by far the bulk of the transactions being recorded in its financial account.
http://en.wikipedia.org/wiki/Capital_account
http://en.wikipedia.org/wiki/Capital_control
Разуме се, двадесетак најразвијенијих земаља могу себи да дозволе капиталну либерализацију (из више разлога), али не и Србија.
„Glavni pokretači mogućih promena nisu kukavni profesori…..“
Vecina profesora je sada zauzeta, mora i na neku tezgu da se ode…
http://www.makroekonomija.org/fiskalna-poreska-politika/profesorski-lobi-i-porez-na-imovinu/
Za Grey Owl,
A zasto? Mozda zato sto je neko nekada svratio u Niger…
Egipatski faraoni su jednostavno zapošljavali narod – na izgradnji piramida. To je najviše doprinosilo njihovoj sujeti.
Danas, uprkos nasleđenim kapacitetima, Egipćani čak nisu u stanju da se ozbiljnije posvete ni turizmu…
Poštovani Andraj ja neću debatovani o meni iskreno rečeno nerazumnim pojmovima. To ne kažem zlonamerno. Evo primera istu stvar (pojam) Vam neće isto objasniti stari Grk i Egipćanin. Za Grka je tačka Eklidova definicija a za Egipćanina dodir ili tromeđa gde se dodiruju tru parcele. Znači, možda se Vi u pravu.
Jedo hoću da kažem,na žalost zauzimam prostor bloga domsćinu pa moram skratiti.
Za mene je jedan od osnovnih ekonomskih principa. princip ponude i potražnje.
Oni su koliko ja razumem dva suprostavljena pojma koji funkcionišu preko moje potrebe da negde radim (mislim na proizvodnju) i da zarađen novac donesem kući da kupim potrebnu stvar koju je neko drugi proizveo.
Ovde stajem, jer bi počeo da gnjavim.
Da pokušam još jenom da budem jasniji šta želim da kažem. Moj predlog (razume se nije samo moj) je proistekao iz dugogodišnjeg pokušaja da sa državnim institucijama, bankama, nekada moćnim političarima i zainterasovanim građanima rešimo probleme nezaposlenosti, kroz udruživanje na bazi finansijskog interesa i resursa koji poseduje mesto gde se projekat locira. Presudno je bilo da područje gde bi se projekat realizovao na primer opština Brus bude nerazvijena rularna sredina koja bi imala višeznačajan efekat. Zadržavanje življa na tim teritorijama mali troškovi pransporta sirovine, blizina radne snage, ekološki čista sredina.
Najbitnije je da se takav projekat umalo nije ostvario 2005 gde su došli invstitori iz Amarika koje smo kontaktirali na jednom seminaru voljni da invastiraju.Kasnije su doneli kompletne gotove projekte i uveravali lokalne vlasti da su zadovoljni sirovinskom bazom a plasman je njhova stvar. Naša lokalna vlast je trebala da pokaže minimum volje i znanja, ponuditi jedan veliki magacin jedne propale firme gde je mogao da u jednom pravcu prođe natovaren šleper sa sirovinom za preradu.
E kad to vlast nije osetila onda o čemu pričati dalje. Sa neopreativnim ljudima koji nisu bili ni dana u procesu proizvodnje, u projektovanju, izvođenju, nadziranju je nemoguće diskutovati.
Takvih primera i propuštenih šansi ima verujam sijaset, ali se o tome ništa ne zna.
Znači ja sam za Egipatsku tačku ili beleg kako narod kaže
Pozdrav.
Gospodine Ivane,
Zao mi je sto ste se osetili povredjenim, to mi nije bila namera. U svetu u kome se ja profesionalno krecem imamo obicaj da kazemo da su rezultati dobri onoliko koliko su vam model i pretpostavke dobre. Gotovo uvek samo raspravljamo o postavkama modela, retko kada o rezultatima jer u izvodjenju istih obicno sve bude jasno.
Cilj u odgovoru na vase predloge mi je bio da ukazem da je pretpostavka da postoji traznja a da je problem nedostatak novca pogresna. Potreba i traznja su dve razlicite kategorije. Ako nemate platezno sposobno stanovnistvo dzaba sve zelje i potrebe – to na trzistu ne cini traznju. Novac, sa druge strane, je samo sredstvo koje olaksava razmenu dobara i usluga. Ne mozete poci od sredine procesa razmene. Misljenja sam da ako nemate sta da ponudite u razmeni (ili ne znate kako) necete imati ni novca, pa time necete ni ucestvovati u generisanju traznje. To je ono sto zovemo siromasnim trzistem. Primer vile na moru je mozda neumesan, ali sam se nadao da je ilustrativan.
Takodje, ne slazem se da je ljude jednostavno kvalitetno uposliti. Kada bi to bilo jednostavno, ne bi bilo siromasnih.
Sto se hronologije tice, na moju veliku zalost istorija (i skorija i davnija) nam je ispunjena losim primerima i iskustvima. Voleo bih da mogu da pisem o uspesnim projektima, da vidim oko sebe uspesne drzavne banke, uspesna drzavna preduzeca, kvalitetna i racionalna javna preduzeca, stedljivu i efikasnu administraciju, ekspeditivno i nekorumpirano sudstvo, angazovanu i postenu policiju, sistem koji nagradjuje sposobne, vredne i motivisane… Blago vama ako ste jos uvek optimista!
Sa postovanjem…
Za Andreja – Mislim da je finansiranje kroz grantove i ogromna uloga koju grantovi danas imaju, oblik kontrole i potčinjavanja univerziteta. O tom sam pisao pri kraju teksta https://nkatic.wordpress.com/2011/03/30/izdaja-intelektualaca/. Hvala na komentaru.
Za grey owl – Koliko je meni poznato, ni Australija ni Kanada nemaju kapitalnu kontrolu. Hvala na komentaru.
За Спинозу,
одлично тумачење разлике појмова ДЕБАТЕ и ПОЛЕМИКЕ, на то никада нисам обраћао пажњу.
Уз допуштење господина Катића прелазим на дебату.
У нас се не прави разлика између дебате и полемике, а разлика је велика. У полемици је нагласак на конфликтном сучељавању, не жели се консензус већ победа у реторичком такмичењу. У дебати је нагласак на расправи која за сврху има решавање проблема путем изношења чињеница и доказа. Дебата од учесника захтева пристојност и коректност, критичност према себи и другима, а то се код нас не негује па се свака дебата претвара у полемику.
Дебата се мора учити, не само из академских разлога. Дебата као размена идеја је једна од компоненти у процесу “налажења решења“ или “налажења истина“. Прва компонента је размишљање у осами које је лични процес. Данас нажалост, нема учитеља овог типа а нема ни добрих узора које би ваљало следити. Може бити да је то из разлога што је дебата веома клизав терен за учеснике и може имати болан резултат по њих. Може бити да на овим просторима таква “биљка“ тешко успева.
Највећи непријатељ дебате је “Гордост“ учесника. То доводи до непотребне компетитивности која исцрпљује и у правилу је субверзивна. Понекад је компетитивност већи непријатељ дебате од могуће некомпетентности учесника. Оног тренутка када се другом учеснику мора рећи “Нисте у праву јер…“ – настаје велики проблем – јер свако би желео да буде у праву. И свако би желео да буде бољи од оног другог. Ипак, надилажење сујете је тешко али достижно.
У име конструктивности дебате, сви учесници се морају одрећи компетитивности. Компетитивност у дебати треба заменити “заједничким интересом у налажењу решења“ – то подразумева добро лоцирану тему, меритум који је свим учесницима битан и јасан и до чијег решења је свима стало. Потрага за налажењем добрих решења мора бити једина сврха дебате и не сме се никада губити из вида. (Иако данас имамо ларпурлатизам дебате, инфлацију речи, исцрпљивање у безидејности).
Што мање “навијача“, што мање публике током дебате, је благотворно за саму дебату, доприноси да дебата добије “осаму“ као што има сам процес размишаљања. Доприноси да учесници осете „flow“ дебате.
Учесници дебате морају бити вољни да из стања “групе“ структуришу себе у стање “колектива“, понекад је то некаква “подела улога“ али наум о конструктивном доприносу је императив.
_________________________________________________________
Свакодневно сам у судници а тамо је дебата једини начин комуникације. Моја искуства говоре да “процедура“ гарантује дисциплину у изражавању, економичност у изразу, равноправно саслушање свих учесника. Повиновање том реду и задатом задатку, увек ме потсети да се до истине и до правих решења увек долази у дијалогу.
p.s. Ако смем да приметим, ових дана су учесници на овом блогу осетили “flow“ дебате, конструктивни су и посвећени, пријатно ми је да читам и да научим понешто.
Бојане хвала Вам на малом идејном помаку.
У овој замљи сви мудрују а нико да каже како. Много јалове памети, која плода не даје.
Поздрав
Gospodine Katiću, da li i u kolikoj meri, države kao što su Kanada i Australija, primenjuju kapitalnu kontrolu?
Unapred hvala…
Gospodine Andrej, Vi pobijate moje stavove koji su fundus složenog trojnog pravila i udarate maljem sreće ,vikendice na plavom moru.
Gospodine andraj zdrava polemika znači bolji dokaz ili osporavanje.
Gospodine Andraj mi smo valjde oko novca i njegove uloge davno raspravili u dilemi kokoške i jajeta.
Gospodine Andrej dobijam utisak da ste Vi odličan hronolog loših dešavanja!
Pozdrav.
@busola,
Sistem razvoja i postepenog osvajanja trzista koji ste opisali je karakteristican za mala preduzeca. Kada pricamo o strateskim granama razvoja, tu gledam zemlju u celini i sta je to sto mi mozemo da ponudimo u medjunarodnoj razmeni.
@Ivan N
Na zalost, tako se ne ide u razvoj proizvodnje…
Kazete „Znaci potencijalne potražnje ima.Šta nema? Nama zdravog navca koji redovno, mesecno kroz licni dohodak pritice u porodicni budžet. Jel tako?“
Problem je sto se traznja definise uz sposobnost da se roba i plati. I ja bih voleo da imam vilu na obali mora, samo ne mogu da je platim. Ja ne ulazim u nesto sto se smatra traznja za vile na obali mora. Da biste stvarali dohodak morate raditi nesto ili proizvoditi nesto sto je nekome potrebno i moze da plati. Novac ne pritice, on se zaradjuje razmenom dobara ili usluga. Ako nemate sta da ponudite, necete imati ni novca i dzaba vase potrebe kada one ne predstavljaju traznju.
„Znaci narod treba zaposliti da bi sticao taj novac i kupovao potrepštine. Kako to uraditi? Ponovo jednostavno.“
Eh, da je ovo jednostavno ne bi bilo siromasnih…
„Država donese takve mere (zakone) koji stimuliše kreativnost, preduzimljivost na osnovu projekata koje pošalju kandidati. Strucna komisija razmotri projekat od tehnicke izvodljivosti do finansijske opravdanosti.“
Strucna komisija? Projekat saljete drzavi da ga oceni? Neka komisija radi procene i onda po osnovu tih procena trosi tudje (drzavne) novce?
„Odobri projekat, svi zainteresovani gradani se udruže oko idejnog projekta i daju ucesce u kapitalu, zemlištu itd. i zaposle sebe ili svoju decu. Država da povoljan kredit, pomogne u plasmanu tog proizvode na svetsko tržište.“
Od svega ovoga drzava moze da da povoljan kredit. Kako je to izgledalo u praksi imali smo prilike da vidimo. (pogledati pod: Agrobanka, Universal banka, Metals banka …)
Инспирисан Ивановим коментаром.. можда је већ депласирано и безброј пута помињано..
Рецимо, Србија има номинални БДП око 40-50 млрд $. Кажу да годишње дознаке дијаспоре износе 5-6 млрд $. То чини 12-15% БДП-а.
Дијаспора годишње дотира Србији више него САД, ЕУ, Арапи и сви остали заједно што су поклонили за 10 година. Са друге стране, имате Јелка Кацина, Штефана Филеа и остале ликове, на њихов миг брда се помјерају.
Може ли дијаспора да избори мало бољу преговарачку позицију и добије мало значајнију улогу – политичку, културну, просвјетну, развојну, какву год? Шта би било када би се дотације прекинуле на период 2-3 мјесеца, да ли би то могло да се искористи као инструмент принуде?
Да ли би се дио дознака дијаспоре могао преусмјерити на неке развојне фондове, умјесто на потрошњу увозних артикала? Знам, знам, било је до сада пуно превара, фондова за развој, препород итд.. али можемо ли да створимо услове да се направи кредибилна институција?
Камате на обичну штедњу у ЕУ се крећу реда величине 1-2%. Неки улажу у (трентно слабо перформантне) фондове, неки директно у акције предузећа, неки купују станове, злато…. можда би се дио тих инвестиција могао употријебити за нешто корисније и са бољим приносима…
Gospodine Katiću slažem se sa Vama. Nužda život manja.Ali gde ćete veće nužde od ove.?
Biću slobodan da idem dalje u glasmom razmišljanju.
Stvarnost koju gledam je jasna.Ovde savkom treba sve od hleba do bojlera. Znači potencijalne potražnje ima.Šta nema? Nama zdravog navca koji redovno, mesečno kroz lični dohodak pritiče u porodični budžet. Jel tako? Znači narod treba zaposliti da bi sticao taj nova i kupovao potrepštine. Kako to uraditi? Ponovo jednostavno. Država donese takve mere (zakone) koji stimuliše kreativnost, preduzimljivost na osnovu projekata koje pošalju kandidati. Stručna komisija razmotri projekat od tehničke izvodljivosti do finansijske opravdanosti. Odobri projekat, svi zainteresovani građani se udruže oko idejnog projekta i daju učesće u kapitalu, zemlištu itd. i zaposle sebe ili svoju decu. Država da povoljan kredit, pomogne u plasmanu tog proizvode na svetsko tržište.
Problem najsavremenije opreme za preradu recimo šipurka, uvesti iz ponovo recimo Nemačke sa uslovom da otplatu vršimo kroz 40% plasmana naših proizvoda na njihovo tržište. Ako neće tako (a hoće jer i njima ne cvetaju ruže) idemo kod kineza gde istu opremu kupujena 50% jeftinije i tu se krug zatvara.
P.S.
Ovo je smo iz glave nabacano da bi dao temu za kritiku.
Nadam se da će biti kritika što bi me potstaklo da ozbuljnije branim svoja stavove.
Hvala Vam što ste mi odgovorili,znači da ima masta za konstruktivnu komunikaciju.
Pozdrav.
„Kao da se akademska elita od edukatora pretvorila u preduzetnike u jurenju za novcem.“
Malo polu-insider-sko zapazanje. Vec 20ak godina (mozda i duze) na USA univerzitetima nije bitno kakvog su vam kvaliteta knjige, vezbe, predavanja, uspeh studenata… Najvaznija stvar kod izbora i napredovanja je sposobnost dobijanja grant-ova. Sto od vlade, sto od industrije… To, naravno, direktno utice na akademske slobode i broj ljudi koji su spremni da krenu na vetrenjace…
Za Andreja – Samo kratak komentar. Ako domaća kompanija toliko naraste da može da se širi i na tuđa tržišta, tu država nema potrebe da se meša. Naprotiv, može podržati takvo širenje. Tamo gde domaća kompanija iznosi novac, a to iznošenje nema veze sa potrebama posla i razvoja, kapitalna kontrola stupa na scenu. U ranim fazama privrednog razvoja, država ne može dozvoliti tu vrstu slobode svojim preduzetnicima. Kapital je potreban za domaći razvoj. Iz istog razloga vam država ne može dozvoliti da kupujete strane akcije.
Hvala na komentaru i lepim rečima.
Za pažljivog čitaoca – Ja, naravno, neću komentarisati kolege sa fakulteta, ali se sećam da je meni kao studentu najviše smetao nedostatak polemike na fakultetu. Isto toliko mi je smetala i neposvećenost profesora studentima. Koliko vidim, taj trend se sada pojavljuje i na američkim unverzitetima gde toga ranije nije bilo. Kao da se akademska elita od edukatora pretvorila u preduzetnike u jurenju za novcem. Hvala na komentaru.
За инг. Дејана – Капитална контрола, или капитално-девизна контрола, подразумева широку лепезу мера. У провом кораку њен крајњи циљ је да спречи шпекулативне приливе и одливе страног новца који дестабилизује систем и изазива хаос. Дугорчни циљ је да држава пажљиво управља девизним „ресурисма“ који су увек критичан елеменат код малих и неразвијених држава, и да не допусти да и то слободних девиза које има, буду употребљене и изнете ван земље. И један и други циљ су тесно везани са платним билансом.
Узгред, на својим путовањима из 70тих, и у западним државама сам сретао дилере девиза на црно. Државе нису дозвољавале својим грађанима да у мењачницама купују девизе како желе (капитална контрола), па су дилери стајала код девизних шалтера на железничким станицама и дискретно нудили бољи куповни курс. Истине ради, курс је био маргинално бољи и ово није била масовна појава. Хвала на коментару.
Za Ivana N. – Osnovna logika komercijalnog poslovanja je linija manjeg otpora, kratkoročnosti i većeg profita. Zašto bi razvijali svoja rešenja kada postoje tuđa, zašto bi rizkovali praveći nešto, kada možemo da uvezemo već provereno. To je i gvozdena tržišna logika koja optimizira mikro poziciju aktera. Samo je razvojna politika države u stanju da koriguje takav ambijent, ili takav ambijent koriguje (sankcijska) nužda, kao u Vašem primeru. Poenta je da vas samo neka vrsta prinude tera da izađete iz zone komfora. Ovo se pre svega odnosi na nerazvijene ekonomije. U razvijenim ekonomijama koje već imaju sve vrste kapaciteta i znanja, tržište sasvim dobro sprovodi prinudu, i tu se intervencije samo povremeno potrebne. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Hvala vam – sada mi je jasno sta podrazumevate pod kapitalnom kontrolom. Koliko vidim, neke od tih mera su i sada na snazi. Sustina je sprecavanje ulaska spekulativnog kapitala, sto je OK, dok se domacim firmama i pojedincama znatno otezava hedzing i cuvanje pozicija u stranoj valuti. Razumem da je tesko drzavi da upravlja monetarnom politikom ako dozvoli ‘podanicima’ da iskoriste ‘opt-out’ opciju.
Sto se tice stranih vs. domacih kompanija, tu se vidim necemo u potpunosti sloziti. Mi se sami stavljamo u poziciju jeftine radne snage kada je zvanicna politika da svetu nudimo jeftinu radnu snagu. Jos subvencionisemo istu. Naravno da kada su takve okolnosti dolaze kompanije kojima je takva radna snaga potrebna. To ne mora da bude tako. Imate lep primer Irske. Sto se tice transfera profita, ko sprecava domacu kompaniju da iznese dobit van zemlje i investira van zemlje? MK komerc pominjani svoje investicije premesta u Ukrajnu, na primer. Drugo, pitanje vlasnistva velikih akcionarskih drustava je ostalo maglovito. Ko ‘nas’ sprecava da kupimo akcije T mobile na primer i postanemo vlasnici istog i ucestvujemo u profit sharing-u i odlucivanju? U Novom Sadu ima energetska kompanija koja je postala deo Schneider electric-a i njegov glavni razvojni centar za smart-grid tehnologije. Da biste radili razvoj se morate izboriti, a korporacije dodju gde imaju interes. Niko ne pravi razvojni centar ni iz cega. Ako ima nesto dobro, svaka kompanija to zadrzi. Na primer, Telenor je preuzeo SMS placanje parkinga – domaca ideja – i to prosirio na sva trzista gde posluje. Sa druge strane, kao kontra primer, secam se kada je Djindjic jos pominjao da bi Zastavu da prepusti VWu kako je to Skoda uradila. Javili se sindikati Zastave i kao argument protiv tog predloga istakli da je VW u Skodi odmah zatvorio razvojni centar i da to nije dobro. Svaki komentar je suvisan.
Verovatno ste u pravu da su drzave servisi korporacija. Sa tim u vezi, korporacije ne vode nacionalne politike i razvojne politike vec tragaju za maksimizacijom profita. Da nije tako, ne bi stotine hiljada poslova prenele u Indiju ili Kinu.
To o cemu pricate, oslanjanju na drzavu i poslovanje u njenom okruzenju, ja vidim u kontekstu malih i srednjih preduzeca vise nego za velike multi-nacionalne korporacije. A tim malima je potrebniji fer ambijent nego razvojna politika i industrijalizacija vodjena od birokrata iz Nemanjine. Sami ljudi to vec godinama isticu.
Ne bih voleo da rasirim temu ovde i vec sam previse prostora zauzeo. Slazem se da postoji medijska blokada ideja koje nisu main stream danas i zeleo bih da to nije tako. Mada se u dobrom delu ne slazem sa vama, voleo bih da vas vidim barem jednom nedeljno u ozbiljnim emisijama i da se povede ozbiljna debata u domenu ekonomske i razvojne politike. Bojim se takodje da su i novinari i stanovnistvo teski laici po pitanju najvaznije teme u drzavi – ekonomije – da se ista ni danas ne izucava barem u osnovama u srednjim skolama i da je deo te blokade rezultat ovog stanja, a ne samo svetske zavere mocnika.
Hvala vam na vremenu koje ste mi posvetili.
SFRJ nije pocivala na prirodnim zakonima koji su nuzni da bi neko drustvo opstalo kao takvo na dugi rok. Nije dozvoljavala da oni koji su sami po sebi nesposobni propadnu. Na kraju su oni sve nas povukli dole. O kopiranju koji neki ovde spominju samo bih rekao da ako zelite da se bavite sa necim za pocetak vidite sta ostali rade na tom trzistu( makar to bila I ulica) i krenite isto, ali pokusajte da to radite na bolji nacin.
Za Andreja,
Strane vs domace: Moc domacih kompanija ( pojedinaca) mozete na neki nacin da obuzdate ako je to neophodno u nekom momentu ( Miskovic, Karic..), a sa stranim je to nemoguce.
Za Nebojsu,
O ekonomoskom fakultetu.
Dragan Djuricin ( stalno je na tv) – obori sve na ispitu samo zato sto je neko u toku ispita prosao njemu iza ledja. Urota po njegovim recima.
Pok. Branko Medojevic – necete vi nista nauciti na ovom fakultetu samo cete mozda dobiti sirinu
Maricic ( zaboravio sam ime ) obara samo ako ne mozete da se setite jedne stavke od recimo 10 taksativno nabrojanih.
Stevan Devetakovic – mene oborio jer sam u jednom pitanju ( mislio da ce biti plus) povezao vise delova( tema se spominje vise puta u knjizi)
Trgovinsko pravo ( zaboravio sam ime ) najobimniji ispit sam odgovarao u tri ujutru.
Mogao bih jos da nabrajam, ali bi bilo previse.
Zar mislite da takvi i slicni mogu na neki nacin da pomognu u kreiranju razvojne politike?
За господина Катића – Замолио бих Вас за врло кратке коментаре.
Када кажете КАПИТАЛНА КОНТРОЛА, мислите на потпун термин: финансијско-капитална контрола? Односно, на контролу и финансијског и капиталног рачуна платног биланса. Бар ја тако читам из Ваших коментара и чланака.
Нашао сам податак да је 1997. од 170 чланица ММФ-а, чак 144 земаља (и територија) имало неки облик ограничења капиталних токова. Односно, „финансијске ајкуле“ су тада искључило ловиле оних 26 „несрећних“ које су потпуно либерализовали финансијско-капиталне токове (међу њима и источноазијске земље, сем Тајвана и Сингапура који су се лако одбранили)?
Mislim da smo se dotakli prave teme koja može dati neki smislen rezultat.
Nebojša ima dosta iskustva iz privrednih delatnosti i sve što pomeinje je tačno. Sadašnji komentarii su samo hipoteze koje traba u praksi realizovati, razume se to nije lako. Ustvari to je i najteže pitanje kako su nekad komunisti govorili:“ sa reči na dela“.
Pominju se licence, traktori, prehranbena industrije, čipovi, marketing itd.
Ja bih analizirao primer kineza, mislim da je dosta jednostavan i jasan. U vreme promene njihove politike i otvaranja prema svetu Kina je tehnološki bili iza nas, mislim na SFRJ.
Kinezi su za samo nekoliko decenija stigli dotle da prave najbrže železnice na svetu!
E, eto je tema za razmišljanje.
Kako? Prosto! Vidim ovde ima inženjera i tehnokrata ali ne obraćaju pažnju na proizvodnju jeftinog kvalitetnog proizvod koji je osnov za podizanje posrnule ekonomije.Komentari iz biznisa, koji se bave globalnom ekonomijim imaju smisla tek posle realizacije novog proizvoda i oni stupaju na scenu da ga plasiraju u svet. Ja to ostavljam po strani jer jednostavno to neki rade mnogo bolje od mene.
Kinezi kupe kažimo transformator rastave ga u elemente snime ga. Prevedu dokumentaciju. Naprave nulti proizvod posle prvih usklađivanja standara na tržište izađu sa kopijom orginala koji je tri puta jeftiniji a sugurno da nije tri puta lošiji od orginala.
Naši primeri iz devedesetih u kojima sam direktno učestvovao lepo odslikavaju istinu. Sankcije, izvoz još po inerciji funkcioniše, oprema otkazuje, proces proizvodnje ne sme stati. Otkazuje ključni element za meko pokretanje energetskog sistema koji je nekada pravljen u Zagrabu “ Rade Končar“. Tražimo zamenu jedna naša poznata firma daje ponudu sa cenom četrdeset pita većom i rok isporuke trideset dana, što je razume se neprihvatljivo. Grupa inženjera, tehničara, i dobrih majstaora za 24 časa uspeva da skicira šemu i napravi repliku upuštača koji je ispunjavao sve propise i standarde.
Drugi primer je mašina nemačkog proizvođeče koja je bila ključna za proces proizvodne u jednoj velikoj firmi. Otkazala je, popravka nije moguća. Domaća pamet je napravila novu jeftiniju produktivniju. Inženjeri su pitali radnike,koji su posluživali to postrojenje, „sta bi oni menjali“? Iz tih podata došli do unapređena procesa prerade.
Po meni sankcije su bile veliki ekspreument kako preživeti i sačuvati privredu u teškim uslovima?
Na žalost iz tog vremena nismo izvukli nikakvu pouku.
Sad u „slobodnoj“ zamlji mi nazadujemo!
@ busolazasrbiju
Svaka čast. Nije lako odbraniti se od „države“ koja je mafijaška zadruga.
Eto, ja nisam vičan trgovini. A jedan moj prijatelj, koji jeste, je u to vreme (2007-09) napravio lošu procenu. Trgovao je akcijama na Beogradskoj berzi i izgubio.
Što se tiče kajmaka, koji možda nismo umeli da spakujemo, odavno ne konzumiram isti. Ali sam se u zadnjih desetak godina navukao na maslinovo ulje. Kupujem neko uvozno. Možda to ne bi bilo tako, da nije bilo sukoba republika.
Loša ambalaža je problem, ali mnogo veći je idiotska politika.
@Andrej
1. Nije toliko bitno da li smo sklapali proizvode ili ih pravili na bazi licenci. Činjenica je da smo ih pravili, i to gotovo kompletne. A time i zapošljavali mnogo više ljudi. A onda imali mnogo više šta da trošimo i plaćamo poreze. Istovremeno smo smanjivali potrebu za uvozom i po vrstama roba i po vrednostima.
2. Većina koja se nalazi na neoliberalnoj strani, stalno podvlači potrebu nekog takmičenja sa svetom, tj. izvoza. Nemam ništa protiv izvoza, ali da započetak nešto pravimo i prodajemo na domaćem tržištu. Tu preležimo dečije bolesti, pa onda odemo na kvalifikacije za svetsko takmičenje, tj. regionalnu ligu. Pa ako smo tamo šampioni, onda dalje na „veliku pozornicu“.
@Nebojša Katić
„(U vreme guvernera Jelašića, te stope su bile i oko 20%.)“
Tačno 24% na štedne zapise NBS. Pri tome to nisu bili oročeni dinari, nego si mogao da prodaš NBS zapise i dobiješ pripadajući kamatu bez bilo kakvih penala zbog prevremenog povlačenja. Na to se nadovezao i ničim izazvan (osim koruptivne aktivnosti na relaciji Jelašić – Dinkić) pad kursa evra sa 87 na 77 dinara. Na ovo treba dodati i sledeće da nema nikakvih poreskih opterećenja na ove aktivnosti ni po osnovu poreza na kapital ni po osnovu poreza na ukupan prihod građana.
I sam sam podlegao niskim strastima i zamenio više nego značajan iznos evra u dinare na kursu od 86 i kupio zapise NBS. Prijatelji mi rekli da sam lud što toliko rizikujem. Na kraju godine dobit je bila oko 40% i to bez bilo kakvog rizika. Malo me je bila sramota, ali ako već država rešila da to radi svojim građanima računao sam da imam pravo da se branim i da mi uši ne rastu više nego što treba.
Da smo iole ozbiljna država navedeni duet bi samo zbog ovoga morao na robiju.
Za Zdravka – Nadam se da je Vaš optimizam realniji od mog pesimizma.
Što se kolapsa srpske privrede tiče, ne znam kao Vi zovete ovo stanje koje je u Srbiji. Ovo je klasični sindrom (s)kuvane žabe. Hvala na komentaru.
Za Andreja – Mislim da sam ovo već objašnjavao. Kada domaći vlasnik posluje na domaćem terenu, on dobit koju je ostvario zadržava u zemlji i može je reinvestirati ili potrošiti u zemlji. Razvojni centri, znanje, svi ključni aspekti njegovog poslovanja su lokalni i to takođe ostaju u zemlji. Hteo – ne hteo, on je deo lokalne mreže, povezan je njome i deo je strukture koja raste. On je oslonjen i na državu, od nje može dobiti pomoć i zaštitu. To je vrsta pozitivne simbioze. Ta simbioza se može stalno podizati na viši nivo kroz razvojnu politiku.
Sve se ovo može kompromitovati, izvrći ruglu, zloupotrebiti itd., ali ja govorim o potencijalu i logici odnosa. To što su mnoge „domaće“ kompanije na Kipru na primer, to je aberacija koja ne remeti princip o kome sam govorio. To je slabost države, a ona se može otkloniti lako, brzo i efikasno.
Stranci iznose dobit iz zemlje, povećavaju troškove fiktivno (ponovo iznoseći novac iz zemlje), koriste razvojne centre u inostranstvu, koriste gotova rešenja koja imaju tamo i koriste samo jeftinu i najčešće nekreativnu radnu snagu. Njoj pomoć lokalne države nije potrebna, niti imaju bilo kakvu obavezu prema njoj. Njima ne treba razvojna politika Srbije, naprotiv, ona je njihov potencijalni neprijatelj.
U idealnom slučaju, u ambijentu anđela, razlika između domaćih i stranih je eksplicitno merljiva kroz transfer dobiti, licencnih prava, tehničke pomoći, upravljačkih nadoknada. Sve to umanjuje GNP.- Ona je implicitno merljiva kroz nizak nivo upotrebe domaće radne snage i razvijanje njenih potencijala.
Kada kažete: „Kolonijalizam su vrsile drzave. Investicije dolaze od akcionarskih drustava, korporacija“. Strašno grešite, kolonijalizam je delo korporacija, a države su bile samo njihov instrument. Juče, kao i danas.
Hvala na komentaru.
Za Andreja – – Jugoslavija je prerano, krajem 60tih, odustala od tvrde razvojne politike jer ona nije mogla biti usaglašena i razvijana na nivou Jugoslavije. Sukob republika je ubio razvojnu politiku. To je strašna šteta.
Mislim da znam dosta o računarstvu u Jugoslaviji 70tih i 80 tih, bio sam učesnik i svedok. Tvrdim da je samo nehatom države i njenom pasivnošću, nerazumevanjem procesa došlo do toga da nam sjajna računarska ekipa zauvek ode. Tada već više nije bilo razvojne politike i sistem se trošio na pomaganju slabih, dok za jake, za one koji su mogli biti motor razvoja, nije bilo sluha.
Vratiću se na Koreju zbog Fijata. I Koreja je počela sa asemblažom tuđih modela, a onda odlučila da to nije put. Decenijama je pravila loše automobile, ali je uporno htela svoj, i dobili smo KIA auto kakav je danas. Ovo važi za gotovo sve industrijske segmente. Srbija nije pošla tim putem. Kako bi put završio, niko ne zna, ali to se ni ne može znati ako se ne proba, makar se „poginulo“ na tom putu. Nema lake industrijalizacije, ona je uvek „krvava“.
Hvala na komentaru.
Za Andreja – Kapitalna kontrola nije fazni projekt. Ona je odgovor ili na probleme koje se pojavljuju povremeno (period finansijske panike i špekulativnih odliva kapitala), ili na probleme koji su endemski za države u razvoju. Kako je prvi slučaj po sebi razumljiv, objasniću drugi, endemski slučaj.
Srbija je odavno jasno stavila do znanja da će voditi politiku stabilnog kursa i da ga neće korigovati ni u slučaju veće inflacije. Špekulanti su rezonovali na sledeći način:
Ako unesemo devize u Srbije, pretvorimo ih u dinare i plasiramo u lokalu, zaradićemo na ogromnim lokalnim kamatama. (Lokalne kamate su ogromne jer je inflacija veća nego na Zapadu, a tražnja za kreditima je velika.) Kada zaradu od kamata konvertujemo iz dinara u evra, nećemo imati kursne gubitke jer Srbija štiti kurs. Ako unesemo enormne količine deviza, konvertujemo ih dinare, zatrpamo tržište dinarima, NBS nema kud nego da te dinare uzme sebi kroz repo operacije i nama plati kamatni reket u suludim procentima. (U vreme guvernera Jelašića, te stope su bile i oko 20%.) Plasirali smo novac najboljem dužniku, i naplatili kamatu o kojoj se može samo sanjati. Kako je kurs fiksan, za nas je to devizna kamata, a na naše devize smo zaradili npr. 20%. Novac možemo izneti iz zemlje kada poželimo, jer Srbija nema kapitalnu kontrolu. Naravno, sve se obavlja kroz domaći bankarski sistem.
Razumna zemlja bi odmah uvela deviznu kontrolu i zaustavila priliv kapitala koji joj ne treba Tehnike su poznate. Npr. sve što špekulativno uđe, mora ostati u depozitu godinu dana, ili, na te prilive se može obračunati visoka stopa rezervi, ili se prihod od kamata za strance može oporezovati i da ne nabrajam.
Sve to služi da pošalje sledeću poruku špekulantima – mi znamo koliko nam novca u opticaju treba, mi znamo kakva nam kreditna aktivnost odgovora, a sve preko toga nama ne treba.
Kada su pravna lica u pitanju, za njih nema ograničenja u trošenju deviza za uvoz onoga što im treba, ali oni ne mogu držati novac u inostranstvu, plaćati fiktivne usluge ili plasirati novac u tuđe hartije od vrednosti, nekretnine i sl..
Privatnim licima niko ne može ograničiti prava, ali im ograničava količinu novca koju mogu izneti iz zemlje i ne dozvoljava im se da novac drže ili plasiraju napolju.
Hvala na komentaru.
G. Katicu, Vas osecaj za ironiju je odlican, ali mislim da ste neopravdano pesimisticni. Previse paznje pridajete kvantitetu. Kvalitet, „ceta mala ali odabrana“, bi bila sasvim solidan pocetak. Kvalitet nesumnjivo postoji, negativna selekcija i potpuna kontrola medijskog prostora (setite se voditeljke koja je Vama govorila „Koreja je daleko“) sprecavaju dublji prodor zdravih ideja. Na zalost, tesko je ocekivati da ce promena poteci iz Srbije, ali dobra je vest sto se ljudi osvescuju tamo gde to nesto znaci.
Takodje, vec neko vreme zelim da Vas pitam: da li ste mozda bili u krivu prognozirajuci kolaps srpske privrede, ekonomije, svega sto je ostalo? Prakticno ga najavljujete poslednjih nekoliko godina, ali to se ne desava. Sistem nekako prezivi. Sta mislite o tezi da je ovaj sistem, ovakav kakav je danas, tu da ostane? Proda se sve sto neko hoce da kupi, novac se potrosi. Posle se zivi na kredit. Taman toliki da narod ne pocne da ujeda i da bude srecan sto ima i tu jadnu platu, takva kakva je.
Hvala,
Zdravko
За господина Ристића – Постоји још један и те како важан фактор, 1989. година означила је тектонске поремећаје у свету. Источна Европа је изабрала „Синатрину доктрину“, односно – почело је отварање према свету. Слично је било и са добрим делом земаља из Покрета несврстаних. Што ће рећи, СФРЈ је почело да губи тржишта.
Опет, као што сам недавно потцртао – лакше је ићи унатраг и анализирати прошлост; далеко теже је у конкретном тренутку понудити проактивна решења.
СФРЈ је бележила високе стопе раста до краја шездесетих услед ефекта сустизања. Међутим, није успела да препроди „шок модернизације“ – то је оно што је требало да се догоди седамдесетих. Ово је глобално речено. Чињеница је да се Словенија далеко брже развијала од нпр. САП Косова. На крају постојале су фирме које су биле „крем“ као „Горење“, „Енергопројект“, „Трудбеник“, „Хидротехника“, „Аероинжењеринг“ итд. Али, било је и немало промашених инвестиција („Фени“, „Јадрал-Обровац“, ширење капацитета „Смедеревске железаре“ итд).
Као доказ политичке нестабилности истичем често доношење Устава (1946, 1953, 1963, 1974). Само су Устави из 1963. и 1974. накнадно „поправљани“ са по 48 и 42 амандмана, респективно. Поново подвлачим – превише се отишло са „федерирањем федерације“.
П.С.
О „Фијату“ је писао Андреј.
Што се тиче трактора, у овом тренутку би могао да се производи у Србији – још увек није толико застарела технологија. Нарочита погодност је што нема електронику и може и власник да га одржава. Не бих да се упуштам у рентабилност подухвата и апсорпцију производа на афричком тржишту.
Што се тиче „плазме“ и „плазмона“, позната ми је прича; а ево и чланка:
http://www.danas.rs/vesti/dijalog/tvorac_omiljenog_keksa.46.html?news_id=125074
Za Инжењер Дејан:
Mala ispravka – zapravo ni Plazma keks nije domaći proizvod, već kopija jednog italijanskog keksa.
Što se IMT traktora tiče, kao rođeni Novobeograđanin sam imao prilike da drugujem sa nekoliko inženjera koji su radili u IMT. Rekoše da im je glavni posao bio preračunavanje mera sa crteža iz inčnih (imperijalnih) u metričke. Toliko o domaćoj dokumentaciji.
Ne bih da nipodaštavam dostignuća industrije SFRJ i trud ljudi koji je to omogućio, samo mislim da se malo predaleko otišlo u samobodrenju. Okidač za moja istraživanja na ovu temu je bila nemogućnost da shvatim kako je tako razvijena industrija (što mi je bila polazna tačka u razmišljanju) kolabirala bukvalno preko noći. Što sam dublje kopao, sve više sam menjao ubeđenje. Odlazak tek jedne generacije stručnjaka, koji su imali prilike da uče i razvijaju se u periodu koji je najviše mogao da pruži u tom smislu (u koje verovatno spadaju i kolege inženjeri koje gospodin Katić sa ponosom spominje), kao i prekinut dotok podataka sa strane su bili dovoljni da se ceo sistem uruši. To zapravo dokazuje da čvrstog sistema nije ni bilo.
Spomenuste na kraju teksta da je razlika između Zastave koja proizvodi Fiatova vozila, i Fiata koji proizvodi u Kragujevcu ta što je u potonjem slučaju kontrola kvaliteta bolja. Nažalost, to je suva istina.
@Andrej
Баш сам хтео да направим паузу у коментарисању, али сте ми дали добре поводе да реагујем.
1) Никола Тесла и Михајло Пупин никада нису отишли из Србије, односно никада нису били њени држављани. За њих је и уређенија Аустро-Угарска била мала. Истина, многи други су уистину отишли, нарочито од деведесетих.
2) И даље стојим на становишту да су седамдесете биле преломне за СФРЈ да се држава и њена економија поставе на постојане темеље. Међутим, тада се кренуло моделом који би упрошћено гласио – добици су републички и покрајински, а дугови савезни.
3) Што се тиче југословенских брендова – ту сте у праву, било их је мало: „смедеревац“, чувена јунетина „бејби-биф“, шунка у лименци, „Бамбијев“ кекс „плазма“, „Подравкин“ зачин „вегета“, „Фрукталови“ сокови, лосиони „Брион“ земунске „Далије“ и „Ралон“ загребачке „Неве“ итд. Што се тиче трактора, мислим да је IMT 555 (1964) рађен по лиценци „Фергусона“, док је за „IMT 575“ (1970) документација била домаћа.
Приличан број производа ЕИ Ниш рађен је у кооперацији са „Сименсом“ и „Филипсом“, „Магнохорм“ је производио ТА пећи по лиценци немачке компаније AEG, производња „еурокрема“ фабрике „Таково“ била је по лиценци италијанске „Гандоле“, кекс „јафа“ се производио у Црвенки (и још увек се производи) по лиценци британске компаније United Biscuits.
4) Што се тиче данашњих највећих привредника у Србији (илити тајкуна), шта мислите колико њих има регистроване компаније у Србији? Хоћу да кажем да већина њих „столује“ на Кипру, Луксембургу или на острвима егзотичног имена; а први су да траже од свих пореских обвезника да субвенционишу њихове кредите. Логично је ваљда да то траже од влада у Никозији и Луксембургу.
5) Написали сте како је „мало је земаља на свету где имате успешне светски познате индустријске гиганте који вуку земљу напред.“
Хемичар светског гласа Дејан Илић има о томе мишљење и његов фаворит је Стив Џобс:
„Ми овде морамо да схватимо да нам тржиште одређује шта треба да радимо. То је био успех Стива Џобса, јер је он правио оно што је потребно људима. Препознао је тренутак кад треба дићи руке од десктоп рачунара. И још је направио ту илузију да је то модерно, поред тога што је добро. Можемо да кажемо да је и ,Самсунг‘ то сада постигао. Али ,Самсунг‘ је дошао као концерн. Има и хемију и нафту, и грађевину и аеродроме, и ако негде зашкрипи, они могу да ,преспу‘ из компаније у компанију. И тек сад је дошао дотле да може да конкурише ,Еплу‘. Ако би се нешто десило ,Самсунгу‘, држава би стала иза њега. А ко би стао иза Џобса? Нико. Био је сâм. И сâм их је све победио.“
http://www.b92.net/biz/fokus/intervju.php?yyyy=2014&mm=03&nav_id=819661
Мишљења сам да је неко као Стив Џобс могао да успе у САД или Немачкој, али тешко да би са идентичним идејама успео као Кореанац или Португалац. За релативно малу државу боље је да има концерн у оквиру којег може да ,пресипа‘, ако негде зашкрипи.
Извињавам се што сам претерао са дужином коментара.
I na kraju pitanje domacih vs. stranih kompanija.
Zaista ne vidim razliku ako kompanija radi i zaposljava u Srbiji sto je toliko vazno pitanje njenog vlasnistva. Usput, nije mi jasno kako utvrdjujemo vlasnistvo velikih korporacija koja imaju po stotine hiljada akcionara i kako to vezujemo za neku drzavu. Kazete
„kakva je razlika izmedu kolonijalizma i stranih investicija po modelu koji preovladuje? Da li to tako treba da bude i da li se sa tim treba miriti?“
Kolonijalizam su vrsile drzave. Investicije dolaze od akcionarskih drustava, korporacija. Ja danas ne vidim kakva je razlika izmedju zaposlenog u NISu i zaposlenog u Delti na primer. Usput, da li je Delta nasa kompanija? Registrovana je na Kipru. Da li secer izvozi Srbija ili MK komerc? Ako se Kostic sutra preseli u London da li MK komerc postaje engleska kompanija?
Ovde se cesto plasi stanovnistvo mantrom ‘doci ce stranci i uzece nam sve’. Kakva je razlika ako nam domaci tajkun uzme sve? Usput, niko nista ne uzima nego kupuje. Sada, sto smo mi spremni sve da prodamo po daj-sta-das principu je drugo pitanje. Vise trosimo nego sto proizvodimo i to je logicna posledica takvog ponasanja.
Hvala vam sto trosite vreme na moja razmisljanja…
A sada oko razvojne politike…
Ako je kako kazete odredjuje vlada, onda moramo posmatrati cetiri resora koja sam pomenuo, a koje partije na vlasti ponavljaju kao nasu sansu.
Poljoprivreda: Mozda ste u pravu da nismo morali nista da uvozimo, ali to ne znaci da je industrija bila razvijena. To moze da znaci da su zahtevi naseg trzista bili na niskom nivou a da je uvoz bio kontrolisan i komplikovan. Ja sam vise mislio na ono sta mi nudimo svetu. Sta je to sto svet prepoznaje kao proizvedeno u Srbiji. Kako Gauda sir vezujemo za Holandiju, na primer, ili Brie za Francusku… Ja ne znam za takav prehrambeni proizvod. Za konditore ste u pravu – imaju regionalno prisustvo i dobro se drze. Kajmak je nesto sto sem u Srbiji nisam video nigde, a do dolaska President-a nije nikom palo na pamet da ga komercijalizuje.
Sto se tehnickih stvari tice, bojim se da Srbi imaju darovite pojedince koji svoj potencijal uspesno ostvaruju u inostranstvu, gde postoji okruzenje, sistem, veliki broj strucnjaka uz koje se razvijaju, dok bi im u Srbiji ovo bilo onemoguceno. Zasto je to tako i kako da se promeni je drugo pitanje. Ima veze i sa velicinom trzista i sa tradicijom, ne samo sa sistemom i politikom. Ne moramo gledati Srbiju poslednjih 20ak godina – i Nikola Tesla i Mihajlo Pupin i brojni drugi su napustili Srbiju i otisli negde drugde da bi postali to sto su postali. Nije to ni samo ograniceno na Srbiju – malo je zemalja na svetu gde imate uspesne svetski poznate industrijske gigante koji vuku zemlju napred.
Cilj mog komentara nije bio da pokazem da nemamo pametne pojedince. Cilj je bio da ukazem da ni u SFRJ nismo imali ‘nasu industriju’, vec industriju koja je radila po licenci. Tesko cete naci primer da se iz te price razvilo nesto sto se kasnije moglo nazvati domacim proizvodom. Pomenu Gorenje neko kao pozitivan primer. Koja je sustinska razlika da li je Zastava radila automobil po FIAT licenci, ili sada FIAT drzi fabriku u Kragujevcu i tamo sklapa automobile? U oba slucaja mi smo samo jeftina radna snaga, na zalost. (S’tim sto u ovom drugom slucaju kontrola kvaliteta, upravljanje brendom i prodajom se radi mnogo bolje.)
Gospodine Katicu,
Jeste, komentar mi je zbrda-zdola. Probao sam da iznesem vise stavova u malo teksta pa je zavrsilo ovako kako je zavrsilo. Izvinjavam se. Probacu u nastavku da pokrivam teme smislenije.
Prvo sam zeleo da se osvrnem na predloge koje ste iznosili u vise tekstova i istina je da sam vam neka pitanja vec postavio ali na njih nisam dobio zadovoljavajuci odgovor. Jedno znacajno pitanje je uspostavljanje kapitalne kontrole u Srbiji. To sto je to monetarno pitanje, a ne demokratsko ne otkriva mnogo po pitanju implementacije iste. Ja ne vidim kako to mozete da implementirate bez izuzetnih represivnih mera i da vam privreda dodatno ne pobegne u sivu zonu. Isto kao sto trazite da vam liberali obrazloze svoje ideje po fazama – faza 1, faza 2, itd… – tako bi bilo lepo da nam obrazlozite po fazama kako biste uveli kapitalnu kontrolu u Srbiju i sta bi ona do detalja podrazumevala. Da li bi to znacilo da privatna lica vise ne bi mogla slobodno da raspolazu svojim deviznim sredstvima? Da li bi to znacilo da pravna lica vise ne bi mogla da slobodno raspolazu svojim deviznim sredstvima? Da li bi to znacilo da biste devizne doznake po automatizmu konvertovali u dinare, kao sto to firme moraju i dan danas da rade osim u par izuzetaka? Da li bi se uvela ogranicenja u trgovini devizama? Kako bi to uticalo na prekogranicne kredite, obaveze, domace kredite sa deviznom klauzulom i slicno.
Ovo pitam jer mi ovde imamo visedecenijsku tradiciju (da i SFRJ) kuburenja i hronicnog nedostatka ‘deviza’. Svi smo izuzetno senzibilni i brzo cemo reagovati ako se samo i nasluti vracanje nekih starih obicaja. Sve ovo u sistemu koji je visoko evroiziran (sizofren kako ste ga nazvali).
Verujem da bez kapitalne kontrole vasi predlozi ne mogu da daju zeljene rezultate. Ili gresim?
Hvala!
U Srbiji su ostale samo Čede i Palme.
Na celom Balkanu je slično.
Gospodine Katic jel vi to opisaste čedu jovanovica ili jelenu milic,odličan opis.
Za studenta – Ako pogledate moje tekstove, videćete da su vrlo često inspirasni nekom knjigom i da je naveden njen naslov. Uz to, u okviru rubrike „društvo“ naćićete i reference za knjige koje nemaju veze sa ekonomijom. Mimo običaja Vam mogu preporučiti pomenutog Thomasa Pikettya i knjigu Capital in the Twenty-First Century. Hvala na komentaru.
Za Andreja – Moram da Vas ukorim. Napisali ste komentar zbrda-zdola, u njemu razvojnu politiku mažete kajmakom, NIS-ove akcije stavljate na traktor, itd.. Problem je što moram da potrošim više vremena da sistematizujem odgovor nego što je nužno, a komentar preti da bude duži od teksta.
Kapitalna kontrola nije povezana sa demokratijom ni ka koji način. Ne samo da su demokratske države praktikovale kapitalnu kontrolu u nekim periodima, već i sam MMF poslednjih godina ne vidi ništa loše u tome, čak to i preporučuje u određenim situacijama. Lična pozicija je tu savršeno irelevantna (npr. da li biste Vi napustili Srbiju itd..). Kapitalna kontrola je, za male zemlje pogotovo, deo velikog kompleksa problema koji ekonomisti prepoznaju i o kome sam pisao u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2008/10/21/nemoguce-trojstvo-u-krizi-koje-nema/. Uzgred, ovo ste me već pitali kod teksta https://nkatic.wordpress.com/2013/08/09/sukob-sa-centrima-moci-ili-dno-evrope-tekst-objavljen-u-nin-u-od-08-08-2013/. Kapitalna kontrola nije demokratsko nego monetarno pitanje.
Pitate: „Ko u drzavi odredjuje sta je strateski pravac razvoja?…“. Strateški pravac određuje vlada, a sprovode ministarstva. On se određuje kroz saradnju sa specijalizovanim institutima, univerzitetom, stalnim konsultovanjem privrede, konsultovanjem odabranih stručnjaka, itd.. Ako Srbija ne zna kako se to radi, može da pita npr. Finsku, ako joj se ne ide na Istok.
Kažete: „Poljoprivredu imamo vec 150 godina i osim voca, stoke i osnovnih ratarskih kultura mi tesko da smo uspeli da stvorimo neki proizvod viseg stepena obrade.“
Grešite. Imali smo veoma, veoma razvijenu domaću prehrambenu industriju. (Kurioziteta radi, kada sam krajem 70tih počeo da radim, u Srbiji su neki poljoprivredni kombinati proizvodnju finalnih proizvoda planirali na bazi linearnih modela koji su imali više stotina jednačina.) Slovenci su pravili odlične proizvode, sjajno ih pakovali i izvanredno marketirali. Konditori su bili na sasvim dobrom nivou. Kompletna laka industrija je bila kompletno pokrivena, i ne sećam se proizvoda koji je trebalo uvoziti.
Što se zaostajanja industrije tiče, ona nije sporna, ali otvara dva pitanja – ili su Srbi priglup i tehnički nedarovit narod, ili sistem nije umeo da usmeri i podrži domaću industriju na pravi način i pustio ju je da ide lakšim, licencnim putem.
Opet, ako smo priglupi, kako smo bili vrhunski projektanti npr. hidro objekata, mostova, sjajni programeri, konsultanti itd.. Kako se to sredinom 80tih, u mom EP mašinsko, elektro i arhitektonsko projektovanje radilo na CAD sistemima domaćim projektantskim softverom. (Definitivno ću napisati tekst o prvom srpskom računaru.)
U vezi sa stranicama ću Vam odgovoriti pitanjem – kakva je razlika između kolonijalizma i stranih investicija po modelu koji preovlađuje? Da li to tako treba da bude i da li se sa tim treba miriti?
Hvala na komentaru.
“ Kada smo hteli da imamo fabriku traktora, na primer, tada smo napravili IMT koji je proizvodio Ferguson-ov traktor po licenci. Nikakav razvoj nije isao odavde.“
Не само ИМТ, него готово комплетна индустрија је била заснована на лиценцама или копирању. Застава Крагујевац није развијала аутомобиле него штанцовала Фиатове моделе са прилепљеним „шумадијским“ надимцима (Фића, Стојадин, Тристаћ), високохваљена војна индустрија се комплетно ослањала на туђе знање (СССР, Француска, В.Британија итд.), процесна техника, машине…скоро све је долазило већ развијено. То је додуше стандардан принцип када хоћете да индустријализујете земљу сељака, само процес „преписивања“ би требало да постоји тек док се не развију сопствени потенцијали. Ми до те фазе никада не дођосмо. Колико знам, само су неки словеначки произвођачи (Томос, Горење) успешно прешли из преписивања у сопствени развој. Сећате се крилатице „плод домаће памети“? Мислим да је форсирана управо да би прикрила право стање.
Извињавам се на оволиком излетању из теме.
Gospodine Katicu,
Ono sto sam uspeo iz vasih tekstova da uvidim je da vasi predlozi idu u sledecim pravcima: drzavni intervencionizam, kapitalna kontrola, finansiranje razvojnih projekata primarnom emisijom pa neka je i inflatorna. Konkretnije, to bi znacilo mobilizaciju svih resursa zemlje u par strateski odredjenih grana gde bi se rezultati videli nakon nekih 20ak godina. Navodili ste azijske primere kao najsvezije. To sta je radila Francuska ili Italija posle rata mi je tesko da prihvatim da bi u danasnjim uslovima dalo iste rezultate. Takodje, cesto ste navodili primer Jugoslavije kao solidno uspesnog modela sa cime se ja ne slazem. Navescu u nastavku i zasto.
Pitanje i dalje stoji – Kako mislite da sprovedete kapitalnu kontrolu u demokratskom i otvorenom drustvu? Morali biste da ga zatvorite… Diktaturom ili izborima, manje je bitno, mada mi je tesko da zamislim da se to izborima i dogodi. Kako se ponasa kapital i pojedinci kada se zatvaraju? Beze, normalno … Ja bih prvi bezao… A ne vidim kako biste sproveli vase predloge bez stroge kapitalne kontrole.
Ko u drzavi odredjuje sta je strateski pravac razvoja? Vucic? Micunovic? Profesori? Akademici? Ovde se stalno pominju poljoprivreda, gradjevina, IT i energetika kao ‘nasa sansa’. Poljoprivredu imamo vec 150 godina i osim voca, stoke i osnovnih ratarskih kultura mi tesko da smo uspeli da stvorimo neki proizvod viseg stepena obrade. Trebali su nam ‘stranci’ da pocnemo da pakujemo kajmak. Izuzimam sokove gde je Nektar napravio zaista zavidan uspeh. Gradjevina – dobar deo materijala je domaceg porekla i to bi naizgled imalo smisla. Osim sto po svim parametrima u Srbiji ima visak stambenog prostora, a ne manjak. Jedino da izvozimo gradjevinu po arapskom svetu ponovo. Infrastruktura? OK, samo nama je najpotrebniji asfalt a to nije domaci resurs, masine koje prave puteve nisu domace, samo je domaca jeftina radna snaga. IT sektor zivi i radi i sve sto je potrebno je da ga se ne dira. Mali je i ima svoje limite. Energetika? Nas je ugalj (prljav resurs), turbine su uglavnom Simensove, a trafoi ruski… Gde je tu domaci razvoj?
Takodje, cesto pominjete ‘strance’ sa cime ja imam ozbiljan problem. Kada su ogromne korporacije akcionarska drustva sta danas uopste znaci domaca firma ili strana firma? Dok je NIS bio drzavni (domaci) ja nisam bio vlasnik istog. Danas, kada je dobar deo Gaspromov ja imam neke akcije i vise je ‘moj’ nego sto je ikad bio. Ako zelim da bude vise ‘moj’ samo treba da odem do brokera i kupim vise akcija. Kosticeve secerane su domace? Nisu, nego su njegove privatne. Takodje, kada pricamo o nasim fabrikama, to u biti nikada nisu bile nase. Ovde se radilo po licenci. Kada smo hteli da imamo fabriku traktora, na primer, tada smo napravili IMT koji je proizvodio Ferguson-ov traktor po licenci. Nikakav razvoj nije isao odavde. Posao inzenjera je bio da kada se neka masina skroz rashoduje da smisle nacin da se nesto zbudzi i proizvodnja nastavi. Isti model traktora tokom celog amortizacionog perioda i uvaljivanje nesvrstanima koji to nisu mogli da plate cvrstom valutom. Danas je samo tehnika drugacija – dodje John Deere, napravi pogon i on zaposli radnike. Ista prica sa FIATom u Kragujevcu i jos sijaset fabrika. Ista je ideja, samo je danas procedura drugacija.
Cinjenica je da smo mala zemlja koja bas nema sta da ponudi svetu. Da probamo da radimo supstituciju uvoza da bismo uravnotezili bilanse na primer? No, to mora da krene od malih preduzeca. Ne znam kako bi se tu drzava snasla. Danas ovim malim drzava samo smeta. Tu onda i dodjemo do price o ambijentu…
Mozda je malo skretanje sa teme, ali tema ovog bloga i jeste nedostatak debate.
Hvala vam na odgovoru.
Mladost se ne buni najveći delom jer je svaki bunt maestralno zloupotrebljen i iskorišćen u trgovini kako bi se podmiri sitni interesi pojedinaca. To je do šire priče i odgovornosti „opozicionih“ partija iz vremena vladavine S. M., jer je uništen potencijal za pobunu na duži rok, dok ne dođu nove generacije koje se ne mogu setiti bunta 90-tih već će to biti samo deo „predanja starijih“ koje treba ignorisati.
Hvala puno na odgovoru! Da, ja sam vas pitao za knjige iz ekonomije prosli put. Sad sam se nadao da cete preporuciti i nesto iz drugih oblasti…
Ne bih da polemisem sa vama, samo da vam skrenem paznju na recenicu iz vaseg odgovora:
„Uspešna ekonomska politika počiva na razumu, na viziji, na hrabrosti, na eksperimentu, na motivisanju privrednih aktera, na aktivizmu, na učenju na greškama“
Problem je sto su sve te varijable nemerljive ili tesko merljive. Ko je hrabriji, aktivniji i vise motivise privredne aktere: premijer Srbije, Bosne ili Juzne Koreje? Tako vasa tvrdnja se ne moze ni potvrditi ni odbaciti pa, kako kaze Pauli: „It is not only not right, it is not even wrong,“
За Марка:
„Cvrsto se drze pobednika, strasno mastaju o Zapadu koji samo njih ceka.“.
Рекао бих да не може Запад да их толико хладно дочека, колико Србија може ватрено да их отера. Да цитирам неименованог новинара:“Нигде није идеално, али је свуда боље него овде (у Србији)“.
За крај да питам: а куда то да иду млади људи са техничком струком, где то могу најбоље да науче посао и остваре се стручно? Мислите да неко ко жели да савлада пројектовање машина, аутомобила, бродова, авиона и сл. то може да постигне у Србији? Знате ли да све оне фабрике што се поотвараше по Србији, а у страном су владништву, не запошљавају пројектанте (на челу са Фијатом)? Одлазак на Запад најчешће није ствар обести, већ једина могућа солуција.
Meni je ta ezoterija uvek bila veoma interesantna.
Za Marka Bojkovića – Posle Andrejevog i Vašeg komentara vidim da sam napravio krupnu grešku i dozvolio da se stekne utisak da rešenje vidim u prostom prepisivanju dalekoistočnih politika. Te politike se ne mogu emulirati jer su nastale na drugom prostoru, u drugoj kulturi i u drugom vremenu. Međutim, bazni principi, logika pristupa i pre svega nužni državni aktivizam i planiranje mogu se primeniti i danas u Srbiji.
Značaj industrijske proizvodnje drastično raste, iako broj zaposlenih opada zbog strahovitog rasta produktivnosti. Taj opasni trend će postati dramatičan i stvoriće nove neslućene socijalne tenzije. Pri tome mislim na naredne godine, ne na decenije.
Kreiranje radnih mesta će se nastaviti u servisnom sektoru, ali taj sektor ne može pokupiti sve što industrija ostavi iza sebe. Broj zaposlenih u poljoprivredi bi morao da raste i da se sa koncepta profita po hektaru pređe na koncept prinosa po hektaru koji je i ekološki bolji.
Međutim, pre i iznad svega, potrebno je redefinisanje socijalnih ciljeva, a to bi značilo veliko smanjivanje časova rada, duge godišnje odmore i bolji kvalitet života. Biću pomalo ezoteričan i nedorečen, ovom logičnom i humanom procesu zlo ne dozvoljava da se realizuje.
Hvala na komentaru.
Od kako živim na Miljakovcu, imam jedan trip, kao nikada ranije:
Svi ljudi mi izgledaju isto.
Možda se jednog dana probudim u nekom filmu tipa „Body Snatchers“…
Za Ivana N. – Ako pažljivije pogledati, videćete da se radi o intelektualnoj pobuni, nepristajanju na „ispiranje mozga i peglanje vijuga“. Strani studenti, koje sam pohvalio, ne promovišu ideologije, ne tuku nikoga, oni se samoorganizuju i vrše pritisak na promenu ekonomskog curriculuma. Dakle nije reč o revoluciji. Hvala na komentaru.
Za Ivana N. – „Duhovne vežbe“ su u velikom delu sinteza mojih iskustava iz Politike, sa bloga, sa nekih tribina na kojima sam učestvovao. Kada je reč o ekonomskim debatama, meni se čini da je situacija tragična – od nivoa, znanja, argumentacije, do stila debata.
Liberalne ideje u Srbiji imaju samo jedan cilj. Da ubije svaku ideju o razvojnoj politici, kako bi na kraju sve prešlo strancima u ruke. Moram da priznam, i to bez cinizma, da taj posao zastupnici liberalnih ideja obavljaju izvanredno. Hvala na komentaru.
„Jedna od prvih poznatih pobuna je počela 02/11/2011. godine, kada je grupa harvardskih studenata u znak protesta napustila predavanja čuvenog Gregori Menkjua (Gregory Mankiw). Solidarišući se sa pokretom Occupy Wall Street, želeli su da ukažu na stvarnost oko sebe koja se nikako nije mogla uklopiti u „učenje“ čuvenog Menkjua.“
A po učenju (ili „učenju“, već kako ko više voli) Gregori Menkjua „outsourcing is just a new way of doing international trade,“ which makes it „a good thing.“
Naime, smanjivanje broja zaposlenih u industriji (sekundarni sektor privrede) u SAD, nije u nekoj većoj meri uzrokovano prebacivanjem proizvodnje u Kinu, koliko tehnološkim napretkom – jer broj zaposlenih u industriji smanjen je i u Kini, a ne samo u SAD!
„If outsourcing were in fact the chief cause of manufacturing losses, one would expect corresponding increases in manufacturing employment in developing countries. An Alliance Capital Management study of global manufacturing trends from 1995 to 2002, however, shows that this was not the case: the United States saw an 11 percent decrease in manufacturing employment over the course of those seven years; meanwhile, China saw a 15 percent decrease and Brazil a 20 percent decrease. Globally, the figure for manufacturing jobs lost was identical to the U.S. figure — 11 percent. The fact that global manufacturing output increased by 30 percent in that same period confirms that technology, not trade, is the primary cause for the decrease in factory jobs.“
http://www.foreignaffairs.com/articles/59889/daniel-w-drezner/the-outsourcing-bogeyman
Poštovani gospodine Katiću, ako je tačno da je trend smanjivanja broja zaposlenih u industriji prisutan čak i u Kini, da li bi onda primena „dalekoistočnog razvojnog modela“ mogla pomoći ekonomskom oporavku Srbije?
Naime, pomenuti model, nesporno, doveo je do dugoročnog rasta BDP-a, pokazali su to i nalazi Spensove Komisije za rast i razvoj:
Ali i taj razvojni model, vidimo, dovodi do pada broja zaposlenih u industriji. Pa gde onda, u kojem sektoru privrede Srbije, pitam se, a pitam i Vas, „kreirati“ nova radna mesta, povećati zaposlenost u Srbiji?
Jer „samo je rast zaposlenosti dokaz da ekonomija zaista izlazi iz krize.“
Za Andreja – Ne morate imati dikataturu da bi sproveli razvojnu politiku, industrisjsku pogotovo. Ne morate imati ni socijalizam, ni javna preduzeća, ali morate imati projekat, jer samo od sebe neće ići. Razvojna politika nije ništa drugo nego projektni pristup u ekonomiji. Francuska je posle rata imala jasnu i aktivnu razvojnu politiku iako nije prestala da bude kapitalistička. Manje se zna, ali i Italija je takođe imala odličnu razvojnu politiku, Nemačka takođe. Te politike se nisu svodile samo na kreiranje ambijenta.
Umesto diktature ili apsolutizma potreban je bazni konsenzus. Umesto fraza, potreban je projekt. Za projekt je potrebna prvo evaluacija opcija. U ozbiljnoj, hladnoj evaluaciji, neoliberalizam ne bi mogao da prođe. Hvala na komentaru.
Za Nebojšu i Marka,
Opravdanje,ne pobune dosta je deoba i podela.
Kakva pobuna ? Kad pobuna? Zašto pobuna?
Poštovani, mi smo imali mnogo pobuna i uvak omanemo.
Moje mi iskustvo govori a i mnogi su se otreznili od opijata pobune. Pobuna mora imati jasan stav šta posle pobune. To za sada nikome nije jasno.
Najnoviji primer pobune petog oktobra, kada se izlila ogromna narodna ekergija na ulice gradova Srbije i ….. ništa, ustavri još gore.
Ne, revolucija već evolucija! A to je proces.
Gospodine Katiću,
po mom skromnom mišljeniu ovo je lep, aktuelan i angažavan tekst.
Mislim da ste pogodili suštinu.
Interesuje me koliko su uticala na Vas komentarisanja koje su iznosili komentatori drugačijih mišljenja, nekad dobra nekad manje dobra, ali to je težnja da se izrazi nešto novo i verovatno bude orginalano.Ovo pitam jer primećujem lagana usklađivanja stavova koji su nekada bili dosta oprečni i na prvi pogled nepomirljivi. Mišljenja sam da je u akademskoj misli, naročito Srbije primetna opšta netrpeljivost među naučnim disciplinama počev od (na primer) fizičara, hamičara, biologa do matematičara. Ekonomiste izuzimam da stvar ne bih komplikovao. Svi su toliko sujetni da svoj pogled na svet proglašavaju dogmom.
Primećujem da dosta pridajete značaja jednom za mene ( a vidim da se vi ekonomisti i među sobom često sporite) prilično prenaglašenom pojmu barem ovde u Srbiji LIBERALNA EKONOMIJA.
Bez obzira šta taj ekonomski pravac znači, ako uopšte išta znači, ovde je on kao pojam samo smokvin list za prekrivanje slabosti u zona političko-ekonomskog živora i stanja u kome se društvo nalazi, jer se nema dobrih ideja kojim putem.
Smatram da pojam koji definiše neki društveni proces, u ovom slušaju liberalne ekonomije, mora imati jasno izražene konture. Kakve su one? dobre ili loše to je posebno pitanje.
Mi ovde imamo jedan haotičan sistem smese tradicionalizma, samoupravljanja, rigidnog kapitalizma, monopola, protekcionizma, gde se krše sve društvene norme. Svak može sa svakim kada je u putanju interes. E, ako je to globalni liberalizam onda ga tako dobro razumem i plaćam mu veliki danak.
Još jednom Vam havla na zanimljivom tekstu koji se retko kad može pronaći u našim medijima. A to govori koliko ove ovakve teme zaokupljaju javno mnjenje.
Мислим да поред наведених десет, постоји бар још једна тачка у рецепту за успех:
Ако вас као неолиберала препознају и осуде, не брините. Увек можете одабрати које год друго име као идеолошки правац вашег сналажења кроз живот. (Као што би се рекло код нас: „Снађи се па живи.“)
У овоме, изражавам резервацију према идеји да је срж проблема у доктринама или идеологијама. Оно што је најважније се пре комуницира индиректно. Можемо рећи да смо више вођени митовима него идејама, и више инстинктима него разумом. Међутим, нема јасно дефинисане разлике између мита и идеје, и инстинкта и разума. Ово магловито стање је мање-више незадовољавајуће, али то је оно што видим.
„Zanimljivo pitanje je zbog čega u Srbiji nema te vrste intelektualne pobune mladih. Kako je neoliberalna škola odnela tako uverljivu pobedu uprkos stvarnosti, lokalnoj i globalnoj?“
То није специфично за економију већ за све области.
Родитељи и друштво су их научили да не размишљају својом главом, не буне се и да чекају да им неко други нешто обезбједи.
Комунизам је уљуљкао наш народ и створио врсту климе у којој „није твоје да размишљаш о томе“. Вишестраначки систем је то даље развио у окружење које функционише по принципима клановске припадности, а наш колективистички дух навикао нас је да се приклањамо мишљењу гомиле, не дајући простор за плурализам идеја те пристојну и садржајну дискусију.
Ако имате другачије мишљење и искажете га, велика је вјероватноћа да ћете временом бити маргинализовани (из групе, посла, процеса одлучивања). Ово се дешава чак и ако се нпр физички разликујете од осталих. Тамо гдје нема прихватања мишљења или права на мишљење других, отворене и коректне дискусије, нема ни иновативности, нових идеја, а сви актери некако почињу да личе једни на друге.
Следећи разлог је деградиран јавни простор који промовише простачки и примитивни начин опхођења. Када упалите тв видите само некакве свађе и прозивања, видите јавне личности како се скидају и псују, водитеље како лажу без трептаја (као нпр сада када европски сервис пере мозак грађанима о стању и поплавама) или водитељке како уређују емисије по унапред зацртаном транскрипту (као нпр код недавног гостовања г. Катића на РТС).
Млади у суштини немају гдје, одакле и од кога да науче како да се понашају.. ријетки су квалитетни узори да их усмјере и инспиришу не само по питању нпр самосталног размиљања већ генерално вођења живота и опхођења са другим људима, прихватања и толерисања другачијих идеја… они који су те среће да расту у нормалном микро-окружењу проживљавају живот са озбиљним траумама и процјепима, јер живе у два међусобно искључива свијета, изоловани и неприхваћени.
Када сам био мало млађи страсно сам вјеровао како ће одласком прошле генерације затворити циклус и како ће нова, млада – наша генерација промјенити стање. Онда сам видио неке од мојих колега како су полако почели да улазе у систем који ми се гадио, усвајајући правила, обрасце понашања и уклапајући се савршено у окружење својих старијих заступника. Чак су и физички почели да личе на њих. Они који се нису прилагодили томе постали су испијених лица, блиједог погледа.. нерадо причају о темама ван њиховог домена и ћутећи са понеким ропцем прихватају своју тужну судбину.
I meni smeta sto se mladost ne buni ni zbog cega, osim kada im nedostaje ispit za uslov ili im se poveca cena sendvica u menzi. To nije ograniceno samo na studente ekonomije i ekonomske teme. Jedna opsta apatija, beznadje, nespremnost da se preuzme odgovornost za sopstveni zivot (jedan namerno ubacen liberalni koncept :-)). U svoja tri semestra akademske karijere uvek mi je smetalo sto studenti nisu pokazivali zelju da nauce koncept, da shvate ideje – samo ih je interesovalo kako da sto lakse poloze ispit.
Meni je posebno bio interesantan podatak koji sam procitao pre godinu ili dve. Na jednom fakultetu su radili istrazivanje i pitali studente koliko njih zeli da napusti zemlju nakon diplomiranja. Mislim da je oko 90% odgovorilo pozitivno. Kada su ih pitali koliko se njih raspitalo kakva je procedura odlaska i koji su im papiri potrebni, tek oko 6% je nesto uradilo po tom pitanju… Ovo jako dobro odslikava stanje medju omladinom… U proslom ste blogu pisali o inter-railu. Danas mladi sanjaju o splavovima, poslednjem modelu smart phone-a, ne o putovanjima, upoznavanju nekih drugih ljudi…
Sto se samih ekonomskih teorija tice ja cu samo ponoviti svoj stav, koji naglasavam nije iz branse, a to je da o (neo)liberalnoj ekonomiji ne mozemo govoriti u uslovima kada nemamo hard money i full reserve banking. Kako ne vidim mogucnost da se bilo koja zemlja u danasnjoj globalizovanoj ekonomiji vrati na te osnove pokusavam da vidim sta je alternativa. Sa paznjom citam vase predloge ali takodje ne vidim kako je moguce implementirati azijske razvojne modele u demokratskom i otvorenom drustvu. Ekonomske zakonomernosti nisu ni univerzalne niti je ekonomski razvoj bilo koje zemlje ergodican proces tako da je debata zaista na nivou intelektualne vezbe. Na nivou logike je liberalan koncept prihvatljiviji, coveku blizi, samo ima jednu manu – u praksi izostaju rezultati…
„Mladi u Srbiji, kao da (većinski) gutaju propisanu recepturu. Do pobune u Srbije neće doći. Mladost se opredelila za pobednika.“
Ili što bi rekao Selenić:
„Adam i Eva su se zastideli svoje golote tek kada su je postali svesni, posle greha; svest čini čoveka gospodarem svoga postupanja, a Vizigoti je prosto nisu imali, jer još nisu zgrešili; nevinih duša i kalajvih cipela.“
(Slobodan Selenić: „Očevi i oci“)
Uopštenije:
„Čovek nema mučnije brige nego da nađe onog kome će što pre predati taj dar slobode, sa kojim se to nesrećno stvorenje rađa.“
(F. M. Dostojevski: „Braća Karamazovi“)
itd.
P.S. Što verovatno – ako je verovati Nikoli Tanasiću – važi i za većinu učesnika pokreta Occupy Wall Street. Jer i za njih zapravo važi neka varijanta one rečenice Aptona Sinklera: „It is difficult to get a man to understand something, when his salary depends upon his not understanding it!“ Mislim, imaš pare da platiš školarinu na Ivy League univerzitetu, i onda glumataš da si u onih 99% eksploatisanih stanovnika ove planete… Ali, kud svi „Turci“, u tvom okruženju, tu i tvoja sloboda rasuđivanja, delanja itd.
http://www.nspm.rs/savremeni-svet/okupacija-volstrita-izmedju-revolucije-i-simulacije.html
Za studenta – Pokušaću malo da sistematizujem ovaj duži odgovor.
1. Nevolja sa matematikom, ekonometrijom, sa svim vrstama modeliranja u ekonomiji je što se pomoću matematičkih alata simulira egzaktnost makroekonomije. Iluzija o egzaktnosti i fundamentalna pretpostavka neoklasične škole o racionalnosti ekonomskih aktera je uljuljkala ekonomsku politiku i dobrim delom je odgovorna za veliku recesiju. Još gore, ona beži od te odgovornosti, istrajava na istim tezama i otuda studentska pobuna.
2. Ogroman broj istraživanja u ekonomiji se bavi marginalnim stvarima i kada bi svi ti radovi nestali, koliko god grubo zvučalo ovo što kažem, niko ne ni primetio da je uskraćen za znanje proisteklo iz tih istraživanja. Mislim da i ovo studenti osećaju.
3. Kada sam pominjao empirijske podatke, uvek sam bio iritiran činjenicom da se oni fundamentalno zanemaruju da bi se sačuvala doktrina. O tome sam najviše pisao u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2013/03/18/tekst-o-ekonomskoj-krizi/. Mislim da se tu vide svi apsurdi na koje ukazuje empirijska anliza.
4. Najuspešnije ekonomske politike su imale države koje nisu bile u vrhu akademskog znanja. Uspešna ekonomska politika počiva na razumu, na viziji, na hrabrosti, na eksperimentu, na motivisanju privrednih aktera, na aktivizmu, na učenju na greškama. Mnogi narativni tekstovi su vredniji od onih koji su nabijeni matematikom. Pri tome, ja sam poštovalac matematike, statistike u ekonomiji još više, ali sam ljuti protivnik egzibicionizma i mistifikacija.
5. U Srbiji se uvek učilo u širinu i to je dobro (na fakultetu), ali je uvek prevladavala jedna doktrina – juče marksizam, danas neoliberalizam. Pri tome, debata je uvek zatvarana a vladajuća doktrina ponekad i grubo nametana. Otuda sa ekonomskog fakulteta ne stiže ni jedan ideja, stižu samo milozvučne fraze.
6. Naravno da su američki vodeći profesori sjajno obrazovani, odlično pišu i odlično predaju. Ali tu i jeste tragedija. Oni su, za novac, postali promotori jedne ideje, jer ta ideja ima najmoćnije sponzore. Uzgred, i pomenuti Piketi to (nešto diskretnije) primećuje u svojoj knjizi. Mislim da i studenti to počinju da vide.
7. Često sam mislio da uvedem rubriku na blogu koja bi se zvala npr. „Šta čita Vaš bloger“. Odustao sam jer bi to bila neka vrsta nametanja, usmeravanja, možda i „guruizacije“. Moj cilj je samo da podstaknem na razmišljanje, ne i da usmeravam, iako to možda ponekad tako izgleda. Mladi ljudi koji su imali sa mnom direktan kontakt će Vam reći da je moja deviza, ne veruj nikome, ni Katiću, i misli svojom glavom. (Jednom sam, negde u komentarima, predložio vrlo šaren spisak za čitanje od 8 knjiga, i to na molbu nekoga ko se predstavio kao student, mozda baš Vama?)
Hvala na lepim rečima.
Moram priznati da sam se pronasao u ovom tekstu. Ne mislim da sam najpametniji, niti sam ostao istih misljenja posle razmena komentara;druga je stvar sto to nisam rekao, uostalom u debatama porazi se nikada ne priznaju, verovatno zbog sujete(pa I u debatama medju uvazenim naucnicima). Zato I komentarisem jer ispitujem svoje znanje I gledam sta mogu novo da naucim. Elem, mislim da sam dosta koristi imao od razmene komentara na blogu.
Za Mirjanu – Pročitao sam Piketija, a čitam i kritike koje dobija ponajviše iz Amerike. Moram da pogledam i sajt gde su podloge za njegov rad, jer to još nisam uradio. Možda ću nešto i napisati na tu temu. Ne sećam se da je neka knjiga izazvala toliko interesovanja i polemika i mislim da je sjajna polazna tačka za veliku i ozbiljnu debatu. Hvala na komentaru.
Nebojsa, da lis si vec procitao knjigu Thomas Piketty, koja je upravo prevedena sa francuskog na engelski. Vidim da je postala hit. Koliko sam shvatila, podrzava tezu da razvijeni kapitalizam ne uspeva da „podeli plodove“ razvoja i da je povecanje broja siromasnih i unustenje srednje klase prirodna posledica njegovog razvoja. Ja jos nisam citala knjigu. Ne znam da li je knjiga dobra ali je svi levo orijentisani intelektualci citiraju.
Postovani gospodine Katicu,
veliki sam vas postovalac i mislim da ste jedan od najboljih ekonomista koji se pojavljuju na nasoj ekonomskoj sceni. Ne znam mnogo o vasoj biografiji, ali izgleda da ste bili uspesni i u biznisu, stvarno impresivno. Tako da bi bilo dobro i bio bih vam zahvalan ako biste mogli da podelite sa nama mladjima neke savete za uspeh u karijeri, kako donositi odluke, koje knjige citati, u kojim oblastima i zemljama traziti posao, self development i sl.
Sto se tice ovog teksta, skrenuo bih vam paznju na par stvari. Prvo savremena ekonomija je vrlo empirijska. Otvorite bilo koji bolji journal tipa AER, JPE.. i sve je puno ekonometrisjkih studija. Jedini problem je sto se one bave relativno manjim pitanjima, jer na velika pitanja, poput onih koji ste naveli, pod 6) nije moguce dati definitivan odgovor. Jednostavno je nemoguce izolovati korelaciju od kauzalnosti. Donekle mogu da pomognu, randomized experiments, npr. rad Banerjee i Duflo. A gledanje u tabele kako ste naveli u tekstu takodje ne pomaze mnogo. Moze samo da opise stanje ali ne i da nadje uzroke koji su do tog stanja doveli.
Ta heteredoksna ekonomija koju spominjete tesko da je neki opasan izazivac neoliberalnoj. Niti imaju neke metode, niti program istrazivanja.. Sa druge strane behavioral economics je ozbiljan program i uspela je da ukaze na neadekvatnost premisa na kojoj su zasnovani liberalni modeli.
Sto se tice Srbije, tamo situacija i nije tako losa. Ja sam zavrsio studije tamo pre 5 godina i ucili smo sve od Marksa do Hajeka, a neki predmeti su cak pominjali i Aristotela. Isto nemojte misliti da vodeci ekonomisti poput Mankiw-a nisu citali Marksa ili da ne znaju istoriju ili politiku. Dosta ekonomista objavljuje i u journalima iz politike i sociologije, bas zahvaljujuci superiornijem statistickom metodu. Ni u tim drustvenim naukama nema vise mnogo mesta za literarne radove.
Puno pozdrava i radujem se vasim sledecim tekstovima, ili jos bolje ako biste gostovali u nekim medijima!
„Do pobune u Srbije neće doći. Mladost se opredelila za pobednika. ‘
Ovo je kljucno. To je istinito zapazanje, u Srbiji nece biti pobune.
Mlada generacija u Srbiji poseduje zaista snagu nekavg slinavih crva, parazita. Cvrsto se drze pobednika, strasno mastaju o Zapadu koji samo njih ceka.
Mladi u Srbiji sustinski veruju u doktrine M. Tacer,nema drustva, samo trziste i pojedinci. Jaki pojedinci. Koa u filmovima Leni Rifenstal. Iza nasmejanih neoliberalnih floskula smesi nam se najcrnji fasizam.