Monetarna ekonomija je pomalo ezoterična oblast i verovatno najkompleksniji segment ekonomske nauke. Novac i načini njegovog kreiranja su misterija ne samo za laike, već i za većinu ekonomista, pa i bankara. Oni koji veruju da znaju kako se novac kreira, najčešće se oslanjaju na znanje koja su sticali na fakultetima, iz udžbenika čiji autori često prepisuju jedni od drugih. Akademski ekonomisti su „najzaslužniji“ za zablude vezane za procese kreiranja novca.
Model novčane multiplikacije
Kada sam pre mnogo decenija studirao ekonomiju, činilo se da su stvari relativno jednostavne. Udžbenici ekonomije, pa i najčuveniji – poput „Ekonomije“ nobelovca Pola Samjuelsona, koja se čitala kao neka vrsta biblije – učili su nas da kreiranje novca kontroliše centralna banka. Bankarski sektor je u toj interpretaciji samo posrednik, neutralni agent preko koga se depoziti privrede, građana i države transformišu u kredit.
Shodno tome, da bi banka odobrila kredit klijentu A, potrebno je da klijent B položi depozit u banku, ili da neko uplati novac na račun klijenta B. Dakle, svakom novoemitovanom kreditu prethodi novi depozit bez koga nema kreditne ekspanzije. Banke znaju da položeni depoziti, bez obzira na ročnost, neće odmah biti povučeni, a pogotovo neće svi depoziti biti povučeni u kratkom periodu. U modernom bankarskom sistemu novac stalno kruži, depozitno stanje banaka se menja ali nema drastičnih povlačenja novca, sem u situacijama velikih bankarskih kriza. Kako ekonomije u pravilu rastu – nominalno ili realno, svejedno – sa privrednim rastom će rasti i depoziti i kreditna aktivnost.
Polazeći od opisane logike, banke mogu sa visokom verovatnoćom izračunati koliko depozitnog potencijala mogu pretočiti u kredit a da ne ugroze svoju likvidnost. Likvidnost podrazumeva da banka u svakom trenutku ima dovoljno slobodnih sredstava da bez kašnjenja može izvršavati sve svoje obaveze prema klijentima i/ili trećim licima. Ako bi i došlo do iznenadnog šoka i privremenog poremećaja, solventne banke mogu pozajmiti novac na međubankarskom tržištu od drugih banaka, ili ga mogu pozajmiti od same centralne banke i tako ostati likvidne.
Kroz trivijalan i pojednostavljen primer kakav se često sreće u literaturi, opisaću kako se od depozita stiže do kreditne multiplikacije.
Banka može odlučiti da od 100 dinara novog depozita emituje 80 dinara kredita, a da 20 dinara zadrži u obliku rezervi. (Koliko će rezervi ostati u gotovini, a koliko će biti na računu poslovne banke kod centralne banke je nebitno u ovom primeru.) Koliko će banke zadržati u obliku rezervi najčešće zavisi od regulative centralne banke. U ovom teorijskom slučaju, banke uvek zadržavaju 20 procenata depozita u obliku rezervi.
Kada je kredit emitovan, dužnik može iskoristiti ceo iznos svog odobrenog kredita (80 dinara) za kupovinu robe. U scenariju u kome prodavac robe ima račun kod druge banke, započet je proces multiplikacije novca. Banka prodavca dobija 80 dinara novog depozita, i sledeći logiku prve banke, emituje novi kredit u iznosu od 64 dinara, zadržavajući 20% priliva(16 dinara) u obliku rezervi.
Proces multiplikacije se nastavlja i treća banka, čije je klijent dobio 64 dinara, sada može emitovati svoj kredit od 51.2 din, zadržavajući 12.8 dinara kao rezervu. Kroz nekoliko iteracija proces će se iscrpeti i emisija kredita okončati.
Ako je ovaj mehanizam kreiranja novca tačan, tada centralna banka, propisujući stopu obavezne rezerve, teoretski može kontrolisati ukupnu količinu kreiranog novca, kao i novca u opticaju. U našem teorijskom slučaju, na svakih 100 dinara novog depozita i uz stopu rezerve od 20 procenata, moguće je kreirati dodatnih oko 400 dinara kredita kroz multiplikaciju (model beskonačne geometrijske serije). Ako bi centralna banka želela da kreira 900 dinara novih kredita, dovoljno bi bilo da stopu obavezne rezerve spusti na 10 procenata.
Iza ovog monetarnog mehanizma stoji sledeća logika – između količine novca u opticaju i BDP-a postoji manje-više stabilna relacija. Kontrolišući količinu novca u opticaju, centralna banka kontroliše i rast BDP-a. Koliko će biti novca u opticaju centralna banka kontroliše određujući visinu stope obavezne rezerve.
Ključne implikacije ovog modela su prvo, da centralna banka ima punu kontrolu nad kreiranjem novčane mase i drugo, da bez štednje nema kredita, a time ni investicija, ni razvoja. Implicitno, investicije se mogu finansirati samo domaćom štednjom, ili transferom inostrane štednje – bilo kroz kredite ili kroz strane investicije.
Opisani model novčane multiplikacije i kreiranja novca je pogrešan i ne odgovora stvarnosti modernih ekonomija. Ta činjenica nije sporna i postoji veliki broj radova najkompetentnijih autora i institucija koji su razbili mit o tome kako se novac kreira i kakva je uloga poslovnih banaka u tome. Najveći broj autoriteta koji pobijaju koncept monetarne multiplikacija dolazi iz redova stručnjaka sa iskustvom rada u centralnom bankarstvu[1].
Model bankarskog kreiranja novca (endogena monetarna teorija)
Za razliku od teorijskog modela koji sam opisao, realistični model kreiranja novca počiva na bankarskom sistemu kao osnovnom kanalu kreiranja novca. U ovom modelu banka nije neutralni akter koji depozite samo transformiše u kredite, već je institucija koja kreira novac (depozite) emitovanjem kredita. Novac-depoziti se kreiraju „iz vazduha“, jednostavnom knjigovodstvenom operacijom. Tu je koren monetarne ezoterije koju sam ranije pomenuo[2].
Iako izgleda kontraintuitivno, štednja ne povećava depozitni, a time ni kreditni potencijal banaka. Ovde je važno sagledati bilans bankarskog sistema kao celine, a ne samo bilans jedne banke. Kada radnik primi platu, za iznos plate koja je stigla na njegov tekući (depozitni) račun, smanjen je depozitni račun poslodavca. Rasta depozita ovde nema, radi se samo o prelivanju depozita – ili u okviru jedne banke (kada preduzeće i radnik imaju račun kod iste banke), ili sa banke na banku (kada su računi u različitim bankama). U oba slučaja ukupan, zbirni iznos depozita ostaje nepromenjen. Kupovni potencijal jednog aktera se povećava na teret drugog, ali zbirni potencijal ostaje nepromenjen.
U sledećoj fazi radnik će potrošiti deo novca i stanje na njegovom tekućem računu će se smanjiti. Za koliko se njegov račun bude smanjio, za toliko će se povećati računi (depoziti) prodavaca roba i usluga. I još važnije, nepotrošeni deo plate koji ostaje kao štednja, ni na koji način nije povećao depozitni potencijal banke. Kupovna moć u ekonomiji nije povećana, niti je povećana suma depozita u bankarskom sistemu.
U drugačijem scenariju, ako radnik uzima kredit, banka kreira depozit koji je radniku stavljen na raspolaganje. Kada je kredit odobren, na računu radnika se pojavljuje nova količina kreiranog novca i to je nova kupovna moć. Znamo de je reč o novoj, dodatnoj kupovnoj moći jer ovom emisijom kredita nijedan depozit u banci nije smanjen i nije došlo do prelivanja. Ovaj novac je nastao „iz vazduha“ i bilans banke je uvećan (i na strani imovine i na strani obaveza) za iznos odobrenog kredita.
Suprotan proces nastaje kada dužnik vraća kredit. Svako razduživanje (vraćanje kredita) je istovremeno proces poništavanja novca i kupovne moći i dovodi do smanjivanje visine depozita u sistemu. Kao što je u procesu emitovanja kredita došlo do povećavanja i imovine i obaveza banka za isti iznos, kod otplate kredita, za isti iznos se smanjuju i obaveze i imovina banke.
Banka ne odobrava kredit zato što je neko deponovao novi novac, već zato što postoji tražnja za kreditima. Banka veruje da će klijent kome je kredit odobren biti u stanju da ga vrati sa kamatom i da će u tom procesu banka zaraditi. Ovo je ključni momenat koji stoji iza procesa kreiranja novca. Strah od nevraćanja kredita je najveća prepreka prekomerne kreditne ekspanzije.
Naravno, banka je samo jedan od tri aktera koji učestvuju u procesu kreiranja novca. Drugi akter je dužnik čija će tražnja za kreditom biti određena visinom kamata i drugih bankarskih troškova. Treći akter je centralna banka koja bi svojom regulativom trebalo da prisili banke na opreznije poslovanje (npr. visinom kamatne stope centralne banke, propisivanjem stope obaveznih rezervi, propisivanjem visine kapitala koje banke moraju imati, propisivanjem pravila za izračunavanje rizičnih plasmana i sl.).
Na prvi pogled izgleda kao da bankama ne trebaju klijenti koji deponuju novac, već samo klijenti bez para koji su željni kredita. Ako banke same kreiraju depozite, šta će im štediše i čemu potreba da se štediše privlače i da im se plaćaju kamate?
Ovde ova pomalo dosadna priča mora preći na još dosadniji, tehnički teren bankarskog poslovanja. Banka, kao i svaki drugi entitet ima svoj „tekući“ račun i drži ga kod centralne banke. To je već pominjani račun rezervi. Pojednostavljeno, sistem funkcioniše ovako:
– Banke će svakog dana imati plaćanja koje njihovi klijenti izvršavaju prema klijentima drugih banaka. Sva takva plaćanja će se vršiti sa računa na račun banaka kod centralne bake.
– Kako je besmisleno da banke svaki čas vrše hiljade i hiljade plaćanja, sva plaćanja će se grupisati i u bloku prenositi između banaka. Kako banke istovremeno imaju i prilive i odlive, samo će neto salda biti prenošena sa računa na račun banaka. U tom procesu nečije rezerve (saldo na računu) će rasti, a nečije će se smanjivati.
– U normalnim vremenima, banke će viškove rezervi pozajmljivati jedna drugoj. Npr. upravo su LIBOR kamate one po kojima banke pozajmljuju rezerve jedna drugoj.
– Bankarska drama nastaje onog trenutka kada se rezerve tako smanje da banka ne može izvršavati naloge svojih klijenata. Pri tome, ona ne može novac pozajmiti ni od druge banke, niti od centralne banke, jer su finansijski akteri procenili da je ta banka nesolventna. (Problem nesolventnosti banaka nije neposredno predmet ovog teksta, pa se na tome neću zadržavati.)
Ključno je razumeti da kroz proces emitovanja kredita banke ne mogu povećavati svoje rezerve, ne mogu povećati stanje na svom računu kod centralne banke i ne mogu pomoći sebi za slučaj problema sa likvidnošću. Ovo načelno pravilo se u praksi može i prekršiti. Banke mogu uslovljavati, najčešće neformalno, da klijent deo odobrenog kredita utroši na kupovinu deonica banke kreditora. Na ovaj način je banka efektivno emitovala novac sama sebi. Ovakve zloupotrebe emisionog mehanizma ne menjaju bazni koncept o kome je ovde reč.[3]
Svaki kredit je i potencijalni likvidnosni rizik, jer se kredit može potrošiti na plaćanje klijentu u drugoj banci. U tom trenutku, banka koja je emitovala kredit mora deo svojih rezervi (u visini kredita) da prenese na račun druge banke, čime se njene rezerve smanjuju. Svaka prekomerna ekspanzija kredita povećava ovu opasnost, jer banka rizikuje da su joj odlivi po osnovu emitovanih kredita veći od priliva po raznim osnovama. Kada bi samo jedna banka vršila kreditnu ekspanziju, potencijalni gubitak rezervi bi bio ogroman. Srećom, kako obično sve banke istovremeno vrše kreditnu ekspanziju, neto efekat gubljenja rezervi je mnogo manji.
Najveća opasnost za banku je kada klijenti ne vraćaju kredite. Tada se rezerve banke ne popunjavaju tempom koji je potreban za likvidno poslovanje. Sličan udar nastaje i kada, u trenucima panike, građani povlače svoje depozite. Takvo povlačenje direktno smanjuje saldo na računu rezervi banaka.
Zbog svega rečenog, za banku je važno da privlači depozite „sa strane“, dakle one depozite koje nije neposredno kreirala. Stanje na računu rezervi se može povećati onda kada banka dobija uplate od neke druge banke, ili kada građani npr. stavljaju novac na račun banke. Otuda i napor banaka da privlače klijente, pogotovo one koji dugoročno štede. Dugoročna štednja daje stabilnost bankarskom poslovanju, budući da ti depoziti neće biti brzo ili iznenadno povučeni.
Banka ne privlači depozite da bi ih replasirala, već da bi jačala svoje rezerve i kroz to olakšala autonomno kreiranje kredita „iz vazduha“. Depoziti pomažu proces kreiranja novca, ali nisu izvor iz koga se kreira novac. Konačno, štedni depozit npr. je obaveza banke prema klijentu, a ne imovina banke.
Naravno, što je banka veća, veća je verovatnoća da se dobar deo bankarskog prometa odvija u okviru nje same, dakle bez potrebe da se rezerve troše. Velikim bankama je mnogo lakše da kontrolišu svoje tokove priliva i odliva novca. Nije slučajno ni da u trenucima kriza, prvo stradaju male banke jer su njihove rezerve najizloženije udarima, a kako nisu sistemski važne, centralna banka ih može pustiti niz vodu.
Posledice bankarskog kreiranja novca
Kakva je privilegija data bankama, možda se najbolje vidi kada bankarski kredit uporedimo sa robnim kreditom koji preduzeće daje svojim kupcima. Preduzeće mora proizvesti robu da bi je u kreditnom aranžmanu prodalo kupcu. Banka ne proizvodi ništa, već kredit stvara iz vazduha i na tome zarađuje, koristeći privilegiju koja joj je sistemski data. Pri tome, u najvećem broju slučajeva je reč o privatnom monopolu na štampanje novca.
Činjenica da banke mogu kreirati novac iz vazduha, u velikoj meri po svojoj volji, može dovesti do destabilizacije ekonomskog sistema. Kreditna ekspanzija banaka je uvek prociklična. Kada je ekonomija u ekspanziji, kada vrednosti imovine (kuća, stanova, akcija i sl.) rastu, banke ubrzavaju i podgrevaju te procese što dovodi do velikih tržišnih „mehurova“. Suprotno, u vremenima kriza, banke obustavljaju kreditiranje i produbljuju krizu. U pravilu stradaju mala i srednja preduzeća koja najviše i zavise od bankarskih kredita.
Kako banke brinu pre svega o sigurnosti plasmana, najveći deo kredita odlazi na finansiranje prometa nekretnina, budući da hipotekarni kredit predstavlja najbolji oblik osiguranja. Ovakva politika dovodi do skoka cena nekretnina i obično završava slomom i padom cena nekretnina. Kada se to dogodi, obično izbijaju i bankarske krize.
Banke ogroman novac pozajmljuju i industriji finansijskih špekulacija, jer se u „normalnim“ vremenima mogu osigurati zalozima hartija od vrednosti. Nevolje počinju onda, kada se, kao u Velikoj recesiji, ispostavi da vrednosni papiri ne vrede ništa, ili vrede mnogo manje od kredita koji je banka dala.
Banke finansiraju ono što njima odgovora, a ne ono što je interes privrede i društva. O ovom fenomenu sam već pisao u tekstu „Kada kreditni sistem ubija ekonomiju“[4]. Nejasno je zbog čega su i centralne banke i države odustale od kreditne kontrole iako je potpuno jasno da kreditni sistem služi pre svega potrebama finansijskog sektora i da je sistem inherentno nestabilan već decenijama.
Iako, u teoriji, centralne banke mogu kroz kvantitativnu restrikciju rezervi uticati na smanjivanje emisije kredita, u praksi se to najčešće ne događa. Centralne banke prate kreditnu ekspanziju i obezbeđuju dovoljno rezervi kako bi sistem funkcionisao. Na neki način banke iznuđuju kreiranje rezervi od strane centralne banke. Uz to, kontrola kreditne aktivnosti kroz određivanje visine stope obaveznih rezervi je praktično napuštena.
Osnovni monetarni instrument je danas bazna kamatna stopa koju određuje centralna banka. Podizanjem ili spuštanjem svoje kamatne stope, centralna banka pokušava da podigne ili smanji troškove zaduživanja banaka, i tako smanji ili podstakne kreditnu ekspanziju, dakle da destimulišu ili stimulišu kreditnu aktivnost.
Za zemlje poput Srbije, koncept kreiranja novca nije akademska tema. Ako je tačno da banke kreiraju novac iz vazduha i da visina štednje nije opredeljujući faktor kreditne emisije, tada je prostor za kreditiranje privrede mnogo veći nego što zvaničnici i bankari tvrde. Onda nije neophodan transfer tobožnje inostrane štednje i besmisleno ino zaduživanje. Mala zemlja može podstaći samostalni razvoj planiranim usmeravanjem i kvalitetnom kontrolom kreditne emisije. To je iskustvo gotovo svih uspešnih modela razvoja.
Suludo je da sistem dopušta bankama da imaju monopol u efektivnom „štampanju“ novca, kao i da im dopušta da tim novcem kreditiraju šta im padne napamet. Ovo tim pre, što je i Velika recesija pokazala da bankari, puneći svoje džepove, troškove svojih loših odluka uvek ispostavljaju društvu. Sloboda koja je data bankama je verovatno najveći ekonomski i etički skandal bar poslednjih trideset ili četrdeset godina.
[1] Jedan od najpoznatijih radova na tu temu su napisali ekonomisti Centralne banke Engleske i može se naći na adresi https://www.bankofengland.co.uk/quarterly-bulletin/2014/q1/money-creation-in-the-modern-economy
Koga ova tema interesuje, odličan izvor informacija su npr. knjige „Where Does Money Come From?” (J. Ryan-Collins, T. Greenham, R. Werner) ili “Modernising money” (A. Jackson, B. Dyson).
[2] Banke kreiraju novac i kada od nebankarskog sektora kupuju hartije od vrednosti, ali to nije bitno za kontekst ovog teksta.
[3] Ovaj pasus je proširen u odnosu na prvu verziju teksta koja se pojavila na blogu.
[4] https://nkatic.wordpress.com/2016/01/27/kada-kreditni-sistem-ubija-ekonomiju/
За Благојевић И. – Код сваког кредита, без обзира на технику обрачуна, постоји амортизациони план којим се рата раздваја на део који одлази на умањивање главнице дуга и део који је камата. Ови износи се књиже на различитим контима. Део који отпада на камату је у билансу успеха банке, а део који се односи на главницу иде у биланс стања и смањује потраживање банке. Проблем ризика наплате кредита се решава кроз резервне фондове банке и резервисања и претпостављам да се то не везује за сваки појединачни кредит.
Poštovani gospodine Katiću,
Ovo mi je prvi komentar na Vašem blogu, i najpre hoću da Vam zahvalim na trudu i vremenu koje ulažete kako biste svoja znanja i stavove delili sa čitaocima.
Nemam nikakvo formalno obrazovanje iz ekonomije, tako da je moje pitanje možda banalno. Imam nedoumicu u vezi poništavanja imovine i obaveza banke prilikom vraćanja kredita.
Recimo da banka klijentu odobri kredit od 1000 dinara na godinu dana, po godišnjoj kamatnoj stopi od 12%. Dužnik će ovaj kredit vratiti u 12 jednakih mesečnih rata. Pri tome, iako su sve rate nominalno jednake, iznos vraćene kamate i glavnice je različit za svaku od njih (u svakoj rati kamata iznosi 1% preostale glavnice).
Dakle, mesečna rata je uvek oko 88,85 dinara, s tim što je u prvoj rati vraćeno 10 dinara kamate i 78,85 dinara glavnice, a u poslednjoj 0,88 dinara kamate i 87,97 dinara glavnice.
Moje pitanje je, da li banka svakog meseca svoju imovinu i obaveze smanji samo za iznos vraćene glavnice, iako je to manje od rate koju je dužnik uplatio? Pretpostavljam da banka zadrži kao svoju imovinu deo svake rate koji odlazi na kamatu. Intuitivno mi ovo ima smisla, jer to znači da na početku otplate (kada je i najveći rizik da dužnik neće vratiti kredit) banka veći deo rate zadržava za sebe, i taj iznos postepeno smanjuje kako se smanjuje preostali deo glavnice.
Unapred hvala na odgovoru i pozdrav!
Za g. Katića,
Hvala.
Za Ganeta – Koliko vidim na interentu, depoziti do €100.000 su garantovani od strane države, a neke banke imaju i dodatna dobrovoljna osiguranja. To je u skladu sa EU pravilima o minimalnim osiguranim iznosima.
Za g. Katića,
Molim vas samo još jedan info ako znate. Do kog iznosa depozita osigurava Nemačka?
Za g. Katića,
Zahvaljujem se na odgovoru. Komentator na Belexu je dobro procenio situaciju, ja nisam bio siguran pa sam želeo da proverim.
За Ганета – За СВБ банку нисам чуо до пре пар дана. Чини се да је банка жртва атипичне структуре депозитара у амбијенту раста камата, и с тим повезаног пада вредности обвезница. Највећи број депозитара СВБ има улоге који су већи од износа које америчка држава осигурава. Када су депозирати почели да нешто брже повлаче новац како би реструктурирали своја портфолиа, СВБ је била принуђена да продаје обвезнице из свог портфеља како би могла да исплати депозитаре. Проблем је што су, због раста камата, цене обвезница пале и што је у тој продаји банка забележила велики капитални губитак – око 1,8 милијарди долара. (Када камате расту, вредност већ издатих обвезница пада.) Депозитари су у паници почели да повлаче улоге јер су ти депозити прелазили износ од 250 хиљада долара, колико држава гарантује. Тако се ушло у класичну спиралу где се криза ликвидности претвара у кризу солвентности и ФЕД је ту, ако се држи својих узанси, немоћан. Берзански индекси су пали и страхује се да би ово могао бити увод у озбиљнију банкарску кризу.
Што се мог текста о креирања новца тиче, он би требало да важи без обзира на ком су нивоу каматне стопе. Раст или пад каматних стопа ту не мења ништа.
Za G. Katića,
Zadnji komentar za ovu temu me je prilično uplašio i potakao na razmišljanje https://www.aikb.net/t149p665-bankarski-sektor-od-matthewa-greenburgh
Zamolio bih vas da prokomentarišete malo događaje oko SVB banke i generalno bankarskog sektora danas jer vidim da je bilo priličnih potresa na berzi.Da li je komentator na Belexu uspeo da opiše stvarne uzroke bankrota SVB?
PS:
Nekako mi se čini da je ovaj vaš tekst više bio primeren nultim kamatnim stopama. Da li je izmenjena realnost nešto promenila u tehnologiji kreiranja novca iz vazduha?
Svaka cast za text ..napisano koliko god je bilo moguce ,, obicnim jezikom „ da svako moze da razume .
Za Miloša – Ljubitelji inobanaka će vam reći da kada banke rade za profit, one rade i u interesu društva. Da bi zaradile profit, banke moraju biti odgovorne, pažljive i oprezne, a to je onda garancija da novac neće biti bačen, itd. itd. Zatim će vam reći da smo imali socijalističko bankarstvo, pa gde sno završili, šta se dogodilo sa depozitima itd. itd. Možete biti sigurni i da će, pošto saopšte teze koje sam upravo pomenuo, ljubitelji inobankarstva napustiti dijalog, po principu „šta tu ima dalje da se priča“. Hvala na komentaru.
Za Nebojsu Katica.Upravo sam odgledao prvih 25 minuta domentarca „97% owned“.(ostatak zbog nedostatka vremena nekom drugom prilikom).Ono sto sam hteo da napisem jeste da su u tih 25 minuta objasnjavali prakticno ovo sto ste Vi u ovom tekstu.Tu mislim na kreditno emitovanje i da kao sto ste rekli,nema nikakve veze sa depozitima gradjana u bankama vec da banke prakticno kreiraju novac iz nicega.Iako sam u odredjenoj meri bio upoznat sa tom praksom(prevarom)od strane privatnih banaka moram reci da sam sokiran srazmerama do kojih je to doslo.Ono sto je po meni najvise zabrinjavajuce jeste cinjenica da mi kao izuzetno siromasna zemlja ne koristimo svoje pravo da preuzmemo kreditiranje nase privrede i kreiranje novca za razvoj privrede od stranih banaka u nasoj zemlji koje nemaju nikakav interes za razvoj nase privrede.Preuzimanjem uloge kreiranja novca od privatnih banaka Srbija bi prakticno imala neogranicene resurse za kreditiranje svoje infrastrukture i privrede a pritom ne bi dugovala nista stranim bankama.Kako je moguce da jedna zemlja ne koristi to svoje pravo,da li je to samo neznanje i nepoznavanje konkretno ove oblasti(u sta sumnjam) ili je nesto drugo u pitanju?Neverovatna mi je i cinjenica da politicari ne rade nista po tom pitanju jer razvoj drzave i rast standarda gradjana bi i njima produzio ostanak na vlasti,sto i jeste njihov cilj.
Za Peru K. – Finansije i bankarstvo su veoma široke oblasti. Imate ogroman broj naslova koji pokrivaju različite oblasti i publiku različitog znanja. Najbolje je da strpljivo pretražite internet i nađete šta Vama odgovora. Kada su sajtovi u pitanju, možda nije loše da pratite https://www.bloomberg.com/europe ili npr. https://www.google.com/finance. Možda će neko od posetilaca bloga imati kakvu bolju ideju. Hvala na komentaru.
za g-dina Katica i Nemirnog
Hvala na odgovoru i vremena odvojenog. Inace bio sam do direktorice racunovodstva banke gde radim i koliko smo se razumeli mislim da tekst Katica i pojasnjenje koje sam dobio ima smisla. Ono sto je bilo interesatno je da se direktorka iznenadila pitanjem, i mislim da iako tehnicki pokriva dobro svoji deo rada, ovaj tekst bi trebalo da procita, zato sto sam dobio utisak da ona veruje da se novi novac ne kreira u banki, nego to objasnjava sa time da se ziro racun stalno dvizi t.j. likvidnost banke se stalno sledi i tamo nalazi izvore za isplata kredita, ako je likvidnost narusena ne isplacujemo
Za Katica:
Jel mozete da me upatite na neku literaturu ili sajtove koje koristite kao izvor informacija i nadogradnje znanja u oblasti bankarstva, finansija, nacini analiza kompanija, grane ….zato sto sam sada rasporedjen na novu poziciju finansiskog analiticara, a vi imate iskustva i znanje u ovom delu.
Hvala unapred, zivi bili i budite srecni onoliko koliko znate i volite
Za Peru K. – Iz bilansa banaka se ne može videti proces kreiranja novca, jer je on skriven upravo sistemom dvojnog knjigovodstva. Pokušajmo ovako:
Ja donosim u banku 100 dinara i stavljam ih kao depozit. Banka će, kada proknjiži ovu promenu, imati obavezu prema meni od 100 (u pasivi), i imaće u aktivi, u sefu, 100. Depoziti (pasiva) su povećani za 100, a stanje gotovine banke (aktiva) je povećano za 100.
Kada Vi dođete u banku i zatražite kredit od 80 dinara, a banka vam odobri kredit, na vašem račun će se pojaviti odobrenih 80 dinara, dok će se u aktivi banke pojaviti 80 dinara na strani odobrenih kredita. Ponovo su depoziti (pasiva) povećani, ovoga puta za 80 dinara, a na strani aktive, povećani su odobreni krediti.
Posle druge transakcije, i aktiva i pasiva su se povećale za 80 dinara. Dakle, banka nije smanjila moj depozit za 80 dinara koje je dala vama. I vi i ja imamo pravo raspolaganja novcem – vi 80 dinara, a ja 100. Vaših odobrenih 80 dinara nije smanjilo moje pravo da raspolažem sa svih 100 dinara. Kada je knjiženje okončano, u bilansu stanja banke, moj se depozit od 100 dinara ne razlikuje od Vaših 80 dinara nastalih odobrenjem kredita.
Ponoviću još jednom raniji savet – zbog komplikovane prirode fenomena kreiranja novca, možda nije loše pročitati tekst nekoliko puta, naravno, pod uslovom da Vas tema zanima. Hvala na komentaru.
Za Peru K.
Siguran sam da će Vam domaćin odgovoriti preciznije ali svejedno ću da pokušam jer me ova materija interesuje. Ne zamerite.
Iz izveštaja za NLB banku koji ste priložili vidi se da je pokrivenost odobrenih zajmova depozitima 72,1%. To je sve u redu na papiru (jer depoziti treba da budu veći od zajmova). Ono o čemu gospodin Katić piše u tekstu nije vezano za urednost finansijskih izveštaja.
Poenta je u tome što bankama depoziti nisu potrebni da bi Vama odobrili kredit/zajam. Sve što je Vama (jer radite taj posao) potrebno je klijentov zahtev i naravno garancija da će vratiti kredit u propisanom roku. Zapitajte se: zbog čega je reklamni prostor preplavljen reklamama za kredite? Pa bez njih bi svaka banka propala, jer poenta je skupiti što veći prinos od kamate kako bi se pokrili izdaci za isplate depozita. Da nema tog balansa, moraćete da isplatite novac koji nemate.
Krajnji rezultat svega je da nikada nećete imati dovoljno keša da isplatite sve depozite. Ne samo to, nego Vi nemate taj novac od samog početka, kada odobrite prvi zajam. Novac dobijete tek kada napravite račun klijenta kome ste odobrili zajam 😀
Pozdrav.
za g-din Katica
Ja ovde nesto ne sfatam. Gde se to vidi u bilansu stanja i uspeha. Primer navodite „Ovaj novac je nastao „iz vazduha“ i bilans banke je uvećan (i na strani imovine i na strani obaveza) za iznos odobrenog kredita.“ t.j da banci ne trebaju depoziti da bi kreirali kredite
Evo bilansa stanja kod NLB banke i Deutsche banke. Depoziti i krediti su na skoro istom nivou i sve deluje u redu. Ne vidim da postoi knizenje potrazivanja po kreditita i obaveza po kreditima t.j. da se kredit kreira iz nicega.
Molim vas ako mozete da protumacite bilanse stvarno zelim da sfatim ovo zato sto sam radio na poziciji odobravanja kredita (komercija) u banci skoro 10 godina
https://www.nlb.si/nlb/nlb-portal/eng/investor-relations/financial-reports/interim-report-of-nlb-group-september-2016.pdf (strana 3)
https://www.db.com/ir/en/download/Deutsche_Bank_Annual_Report_2015.pdf (strana 247 iz reporta)
Pozdrav iz Makedonije i unapred hvala
Za Vladimira Dž
Video na temu žena je nešto o čemu sam odavno došao na vrlo sličan zaključak. Međutim problem autora je što je samo konstatovao određene činjenice. Pri tom je zaboravljio da razmisli na temu samog vrednosnog sistema zapadne civilizacije uopšte. Nije zapadna žena, mada je ovakvo ponašanje žena univerzalno, jedina kategorija koja se ponaša „izdajnički“. Realno gledano u istoj poziciji „izdajnika“ su i doseljenici na Zapad, jer i oni „izdaju“ sopstveno društvo. Lakše je prilagoditi se u tuđini, nego realno graditi sopstveno društvo. Često su gastarbajteri veći zagovornici zapadnog sistema nego „stari“ pripadnici zapadne civilizacije.
Realno ovakvo sagledavanje može da se primeni na bilo koju grupaciju. Mislim da je to vrlo pogrešan način sagledavanja, jer je samo delimičan, ako je ideja da se dođe do istine i rešavanja problema. Sve se uvek svodi na problem samog vrednosnog sistema civilizacije. Kako bi se žene ponašale da je vrednosni sistem postavljen tako da bogatstvo, moć, snaga… nisu glavne vrednosti (citiram neke teze iz videa)? Da li je uopšte moguće postaviti tako nešto kao sistem?
Teško da je žena kriva što su muškarci stvarali civilizacije u kojima nema elementarne ravnopravnosti. Ili su možda ustvari žene stvarale civilizacije, ali iz senke. Otprilike priča mu dođe kao i šta je starije kokoška ili jaje.
Bojim se da su neki animalizmi u čoveku jači od razuma.
Moj utisak je da autor samo želi da se zapadna civilizacija održi na nivou kakvu ju je on doživeo u svojoj mladosti, pri tom znajući vrlo malo o njoj i njenim stvarnim vrednostima i uticajima na ostale civilizacije.
@Nemirni – Za mene ništa novo autor nije rekao. Ko razume pravu prirodu današnjeg monetarnog sistema razume da funkcioniše kao piramida i da svakoj piramidi trebaju novi dužnici. Kad su svi u zemlji dužni onda se moraju zvati stranci da bi sistem i dalje funkcionisao. Postoji dva razloga zašto sistem može još dugo ovako.
1. Sistem funkcioniše kao sistem spojenih sudova. Skoro sve zemlje imaju isti sistem i sve su povezane. Tamo gde je bolest prekomerna ona se prelije iz jedne posude u drugu manje bolesnu stabilišući tako ceo sistem. Ne postoji nezavisni reper koji bi ukazao da su svi bolesni. Oni retki koji su van sistema su siromašni i ne mogu da posluže.
2. Oni koji predvode ovaj sistem imaju neiscrpan rezervoar novih dužnika u zemljama trećeg sveta. Kad je sistem pred kolapsom samo se otvore malo granice i eto novih dužnika.
Međutim, tačka dva ima i svoju još tamniju stranu. Ne puštaju se stranci samo radi stvaranja novog duga. O tome isti autor govori u ovom prilogu ( https://youtu.be/UxpVwBzFAkw ). Ko želi da zna zašto nas ima sve manje neka pogleda i to. Tu možemo razumeti zašto su u našim NVO najbrojnije i najgrlatije žene. U biti globalisti imaju dva primarna cilja: sve nacije istopiti i smanjiti nam brojno stanje, o tome govori drugi prilog.
Zanimljiv video na temu, prvi put da vidim povezanost između masovne imigracije i stvaranja duga. Stvarno genijalno…otuda tolike izbeglice iz Sirije u Evropu. To je siguran znak da je sistem pred pucanjem:
(https://www.youtube.com/watch?v=bH-nBcrTwYI)
Sta je to novac? u julu je bila rasprava na ovu temu.Slucajno nadjoh tekst Bank of England o ovom pitanju,pa pomislih da ne bi bilo lose da dam link:
Click to access qb14q1prereleasemoneyintro.pdf
Poštovani gospodine Katicu,
Hvala na odgovoru.
S poštovanjem,
Svetlana Djokovic
Za Svetlanu – Izdavač knjige je Catena Mundi i oni imaju svoju internet prodavnicu. Pokušajte da knjigu kupite preko ove adrese http://www.catenamundi.rs/shop/nebojsa-katic-iz-drugog-ugla/?add-to-cart=4557. Ako budete imali problema, ili ako ne uspete da kontaktirate Catenu Mundi, javite mi, pa ću ih ja nazvati. Hvala Vam na interesovanju za knjigu i svako dobro.
Poštovani gospodine Katicu,
Živim u Americi. Volela bih da kupim Vašu knjigu „Iz drugog ugla“. Mogu li da je narucim preko Interneta, ili preko Vas licno?
Hvala.
S poštovanjem,
Svetlana Djokovic
@Skrbic
„Ekonomisti predvide modele i oni budu tacni ali avaj ko moze modelirati ljudsko ponasanje“
Hehehe… Čini mi se da bi idealno rešenje za ispravno funkcionisanje modela bilo da eliminišemo ljude koji se ne ponašaju po predviđenom modelu.
Fascinantno je kako ljudi jedan vrlo jednostavan model koji se jasno zove PLJAČKA pokušavaju da zabašure kroz razne kvazinaučne teze, modele. Nisu ljudi stvoreni da bi služili ekonomiji (pa da se ponašaju po tim ekonomskim modelima), već su stvoreni da bi održavali ovu planetu za svoja buduća pokolenja. Ljudi se, inače, mnogo više ponašaju po tim proveravanim modelima (zato što se neke druge čike postaraju da ako se i ne ponašaju, počnu da se ponašaju po tim modelima) samo što idioti koji prave te modele zaborave da u modelima svaka jedinka ima isti tretman, ista prava, iste obaveze, dok u realnosti to ne postoji.
U čemu je razlika između radnika koji ne zavrne sve šrafove na točkovima automobila i fudbalskog trenera koji ne osvoji titulu? Razlika je što radnik dobije nogu u dupe, a trener dobije pozamašnu otpremninu, da ne ulazimo pre toga u startne razlike u platama. Nema tog ekonomskog modela koji će da ovu vrlo jednostavnu ekonomsku radnju da opiše i da bude tačan.
Ne može se praviti matematički model zasnovan na veri u nešto: novac, Bog, nacija, rasa… Matematika je egzaktna nauka 2 + 2 = 4, nikada 3, nikada 5. Zašto onda inženjer u Americi i u Srbiji ne zarađuju isto za isti posao? Zašto bankar koji dovede do bankrota banku dobija bonuse na platu, službenik te iste banke dobije otkaz zbog viška radne snage, a sve dugove otplaćuju svi poreski obveznici? Da ne ulazimo u matematike korupcije na visokodržavnim nivoima…. A sve je nedvosmisleno matematika, jer dinar po dinar jednako dva dinara i tako redom do neke milijarde…
Koji to matematički, ekonomski model može da pokaže? Jedan jedini i zove se prosto PLJAČKA.
Zato je meni neverovatno naivno (uzdam se u vaše iskreno dobre ljudske namere, pa je onda mnogo lakše ispasti naivan) napisati ovakav zaključak.
Cenim da ljudi upadaju u probleme zaključivanja zato što tretiraju kapitalizam kao sistem koji realno vrednuje nečiji trud. Problem je što kapitalizam uopšte i nije bilo kakav sistem već klasična religija najgoreg anticivilizacijskog karaktera.
Citam na sajtu NBS da su devizne rezerve Srbije preko 9 milijardi evra,od toga neto rezerve su preko 7,6 milijardi evra.Pokrivenost M1 agregata deviznim rezervama je oko 220%.Grubo racun kaze da je M1 po stanovniku Srbije oko 75 000 dinara.Ovo je nedovoljna kolicina novca za pokretanje ozbiljnije traznje.Agregat M1 bi trebalo povecati kroz kreiranje novih depozita.Najbolje je ubrizgavanje novca u zdravi deo privrede,pre svega poljuprivredu i prozvodne kapacitete vezane za nju.Takodje treba ulagati u infrastrukturu,gde bi izvodjaci i najveci broj dobavljaca bili domaci.Sto se tice industrije prvo bi trebalo probati supstituisati uvoz tamo gde su znacajni devizni odlivi.Ne bi trebalo subvencionisati radna mesta sa platom od 200-300 evra na mesecnom nivou,to je linija manjeg otpora i stvaranje socijalnih slucajeva koji ne mogu izdrzavati ni sebe a pogotovo ne porodicu i drzavu.
1)Bankari nisu nikada bili, niti su sada, niti ce ikada biti kapitalisti.
2)Ekonomski treba ukinuti. Glavna institucija koja blokira evoluiranje ekonomske misli u Srba.
(https://www.youtube.com/watch?v=EYhEDxFwFRU)
Kontrolisanje kolicine novca u ekonomiji preko pustanja ili povlacenja novca iz opticaja od strane Centralne Banke je (uz kamatne stope i visinu rezervi) najmanje efikasan mehanizam transmisije monetarne politike. Zasto ? Pa to se vidi bas u danasnjem modelu bankarstva gde banke same odredjuju koliko ce novca plasirati kroz kredite. Znaci cak i ako banka odredi X% obaveznih rezervi banka ne mora da plasira sve ostalo vec moze i manje tj po sopstvenoj proceni. A najpre i sami grajdani odlucuju koliko ce novca uopste i dati bankama na depozit. Zato, logicno svaka banka bi htela sto vise i vise depozita da bi imala prilike da plasira kredite koji su dobri a istovremeno da joj CB potpuno ukine obevezne rezerve jer one su poprilican teret za banku. Banka ne dobija nikakvu kamatu na taj svoj depozit kod CB a sa druge strane ona placa kamatu na te depozite sopstvenim klijentima.
CB ne moze da natera neku banku da odobri neki kredit, ali neke kontrolne institucije mogu da stopiraju izdavanje nekih kredita. To se kod nas nije desilo u slucaju nekih banaka i to je veliki propust NBS koja je i kontrolor podvalcim I jer ne mora da bude CB kontrolor finansijskog sistema.
Sto se tice stabilnosti bankarskog sistema kada bi svi sada krenuli da uzmu svoj novac iz banke doslo bi do sveopsteg kolapsa. Ali to bi se desilo sa svakim sistemom. Ako bi sutra svi Londonci krenuli metroom ili kolima u grad sistem bi kolabirao. Pristup koji je primenjen da se ovo ne bi desilo je bio sledeci. Prvo vlade su zbog izbornog tela shvatile da je vazno da se obezbedi i zastite najsiri i najbrojniji slojevi stanovnistva. Zato je uvedena zastita od strane drzave depozita do odredjenog iznosa. On je uglavnom takav da premasuje bar 80% ukupnih depozita tako da vecina ljudi moze biti mirna i ne mora paniciti ukoliko cuje za neke krize i probleme u ekonomiji. To je prosta seljacka logika: sa vecinom na sigurno a ko moze bolje – siroko mu polje. A drugo, jedna jako pametna stvar je bila u Americi sto su razdvojili retail od investicionog bankarstva jednom recju rad banaka sa stanovnistvom i privredom. Tj tako je bilo jos od 1933 sa cuvenim Glass–Steagall aktom, a onda je pod Klintonom donesen Gramm–Leach–Bliley Act koji je dozvolio spajanje niskorizicnih retail poslova sa visokorizicnim investicionim pod jednim krovom i to je glavni uzrocnik krize iz 2008.
Na kraju bankarski sistem i nase shvatanje novca stalno evoluira. Ekonomisti predvide modele i oni budu tacni ali avaj ko moze modelirati ljudsko ponasanje ?
@gosp.Katic
„Kada Vam ja pozajmim novac, tada sam ja ostao bez novca i ne mogu ga trošiti dok mi ga Vi ne vratite. Kada ja pozajmljujem novac vama, količina novca u sistemu se ne povećava, već se samo preraspodeljuje sa mene na Vas.“
Mozda bi bilo bolje da umjesto visokih doprinosa na plate kojim se pune drzavni budzet, svaki radnik na placi odvaja manji dio za svoju buducu potrosnju npr odlazak na more ili sta mu je prioritet i potreba u zivotu.
Nema stvaranja novog novca za konzumaciju sto je veoma vazno i pozitivno.
https://www.jak.se/content/banking-system#.V7eLKDXrlaU
http://www.feasta.org/documents/review2/carrie2.htm
http://www.bancaintesa.rs/stanovnistvo/krediti/intermezzo-kes-gotovinski-kredit/intermezzo-kes-kredit-u-dinarima**.1764.html
******
http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2016&mm=07&dd=11&nav_id=1153980
Za Branislava Škrbića:
Pokušajte da koristite naše izraze za “assets“ i “liabilities“ pa će i Vama i nama biti jasnije šta želite da napišete. Zaista nema potrebe za anglicizmima, naši smo.
Imate klipove koje je Darko postavio, pa ih pogledajte jedan po jedan (ukupno je šest). Takođe, nije na odmet da pročešljate Youtube i nađete još neki film o ovoj temi. Ima ih podosta, ali svi pogađaju suštinu više-manje.
Ono što Vi pišete mi je previše nerazumljivo, morate se ugledati na gospodina Katića, on baš piše jednostavno da to osnovac može razumeti. Pročitajte tekst još jednom. Zatim odgovorite na pitanja:
– ko su učesnici u transakciji pomenutoj u tekstu?
– da li je banci potreban novac *prilikom* izdavanja kredita klijentu?
– ima li banka novac da svim svojim klijentima vrati novac ako joj budu tražili odjednom?
– koje su garancije banci?
– koje su garancije klijentu?
– šta banka treba da uradi kako bi došla do novca da isplati depozit?
– šta klijent treba da uradi kako bi vratio kredit?
Pozdrav i svako dobro.
Za Branislava Škrbića – Nažalost, izgubio sam nit polemike, ali sam bar spoznao da Vi niste pročitali ceo tekst na koji ste dali komentar. Ne mari, hvala na komentaru.
G. Katicu pa i banka kad pozajmi vama novac ostaje bez tog novca tj nije joj vise na raspolaganju. To sto ga vi niste digli vec vam je jos na racunu te iste banke ili je pak otisao na racun vaseg dobavljaca u istoj toj banci, to ne menja nista. Jer to je novac koji vi ili onaj vas dobavljac moze sutra da podigne i ode sa njim kud mu volja UZ naravno obavezu da u predvidjenom roku vrati iznos. i ne samo to banka je duzna da isplati i onaj prvobitni depozit u svakom momentu ako to zahteva klijent. Zato i postoje medjubankarske pozajmice iz kojih je i nastao LIBOR jer banke svakodnevno imaju potrebu za pozajmicama jer nikad se ne zna tacno do u filer koliko banci treba kesa ili mozda ima sanse za dobar plasman ali joj nedostaje sredstava itd itd…
Kada bi banke mogle da kreiraju tek tako novac valda bi ga davale sebi, a ne nekim tamo duznicima za nesto kamate i mnogo glavobolje hoce ili nece ovaj da vrati.
Uostalom, funkcionisanje banaka ne samo da nije misterija vec je izuzetno transparentno. Banke su insitucije koje podlezu najrigoroznijim kontroloma od strane drzave u poredjenju sa drugim granama privrede. Kod nas je NBS ujedno i kontrolor banaka, a kod vas u britaniji to je razdvojeno pa imate FSA pored Banke Engleske. A pored toga banke su duzne da dostavljaju i izvestaje revizora o poslovanju i to cak i stoji na njihovom sajtu.
Greske su uvek moguce jer zivimo u realnom svetu sastvaljenom od gresnih ljudi a ne u SSSR koga vodi veliki vodja, Maovoj Kini ili srednjevekovoj papskoj drzavi koje su naravno bile bezgresne.
Za Branislava Škrbića – Kada Vam ja pozajmim novac, tada sam ja ostao bez novca i ne mogu ga trošiti dok mi ga Vi ne vratite. Kada ja pozajmljujem novac vama, količina novca u sistemu se ne povećava, već se samo preraspodeljuje sa mene na Vas. Hvala na komentaru.
pa svaka pozajmica je kreiranje novca. Ne mora i ne pozajmljuje samo banka. Moze osoba A da pozajmi osobi B 100 funti i ona je onda kreirala novac. Jer oba sad imaju 100 funti ni iz cega kako Vi (i mnogi) kazete. Ali u tom momentu se kreira i obaveza liability zajmoprimca da vrati kredit, a banke da obezbedi deponentima nesmetan pristup svom novcu.
Kako bi inace banka ili bilo ko uopste i pozajmljivao novac ili zlato ili bilo sta ?
Za Branislava Škrbića – Bojim se da se nismo razumeli. Niko nikada nije tvrdio da odobravanjem kredita banka povećava kapital banke. Kapital banke se povećava ulozima akcionara i/ili raspodelom dobiti.
Tvrdi se, i to iz mog teksta proizlazi, nadam se, jasno, da je emisijom kredita banka stvorila novi depozit, a novi depozit je sada deo nove, uvećane novčane mase. Dakle banka jeste kreirala novi novac – banka ne može kreirati novi depozit a da pri tome ne kreira novac. Dakle, banka nije vratila depozit koji se ne koristi u ekonomiju, već je kreirala novi depozit, pa sada imamo dva depozita. Banka nije oduzela depozit meni, jer ga ne koristim, pa ga dala Vama. I Vi i ja možemo koristiti svoj depozit, i to bi moralo biti kristalno jasno, bar kod depozita po viđenju. Time što je moj novac ostao meni na raspolaganju, a Vi ste dobili kredit, jasno je da banka kreirala novac iz vazduha. Hvala na trudu.
u slucaju da klijent po odobrenju kredita ne uzima odmah iznos kredita u vidu cash-a i ne iznosi ga iz banke (to je ono sto vi pitate) tada banka taj iznos tretira kao novi depozit i da, on tada podleze pravilu obaveznih rezervi. On se dakle ne razlikuje od bilo kojih drugih depozita i vlasnik odobrenog kredita moze nastaviti pare da drzi na racunu (sto se ne desava jer zasto bi uzeo racun) a moze nekom transakcijum preneti ga na racun svog dobavljaca koji je bas u ISTOJ toj banci. U tim slucajevima ASSET banke se uvecao za taj novi depozit, ali uvecanje asseta nije proisteklo iz povecanja kapitala banke vec zaduzivanjem tj povecanjem liabilities jer je depozit OBAVEZA tj dug banke. Znaci banka nije stvorila kapital „ni iz cega“ vec je samo depozit koji se ne koristi ponovo vratila u ekonomiju i hvala Bogu da je tako jer inace bi islo mnogo teze. A svaki klijent banke moze uvek da povuce depozit i cela mudrost i smisao bankarskog posredovanja je upravljanje aktivom i pasivom.
Za Branislava Skrbica – Nismo se, bojim se, razumeli. Možete li mi proknjižiti par transakcija: 1. kako izgleda bilans banke pre davanja kredita, 2. u trenutku kada je kredit odobren, i npr. 3. sutradan, kada je dužnik, kupio auto od klijenta iste banke. Ovo se može uraditi u par stavova za knjiženje i time će Vaša teza biti kristalno jasna. Bilans pojedinaca ovde nije bitan jer građani ne vode dvojno knjigovodstvo. Hvala na trudu.
Moze, nije nikakav problem ja sam samo mislio da sa rentakar agencijom dam jedan plasticniji primer posto sam primetio da vlada u diskusiji prilicno nerazumevanje racunovodstva banke.
Banka dakle, kada izda kredit ne menja vrednost asseta. Najpre da objasnim onima koji nisu upoznati sa anglosaksonskim racunovdstvom. Ono sto na kontinentu zovu aktiva to je asset dalje A, a pasiva se kod anglosaksonaca deli na liabilities L (obaveze) i na capital ili owner’s equity negde se zove i net asset ili Wealth. no da ne sirim. Primer kupili ste jedan auto to je vas asset i vredi 5000 od toga 1000 je kredit koji treba da vratite banci, to je L a 4000 ste se dali svog novca. Dakle iako raspolazete sa autom od 5000 teski ste zapravo samo 4000 jer 1000 dugujete. (koga interesuje preporucujem Accounting od Perks and Leiwy, fenomenalno stivo moze se naci za 1 evro na amazonu)
Banka. Kod banke bilans stanja ili (Statement of Financial Position) izgleda obrnuto od drugih lica. Vama je kredit liability prema banci, ali banci je to asset ! Dalje, vas deposit u banci je vama asset, a banci liablity. I na kraju, kada banka izda kredit ona onda na strani asseta umanji cash za iznos kredita, a uveca vrednost pod stavkom (tj na racunu) loans za isti taj iznos. Njen asset se ne menja.
Za Branislava Škrbića – Zašto se mučite sa agencijom za rentiranje automobila? Zašto ne objasnite šta se dešava sa bilansom banke, jer tekst je o kreiranju novca, nije o rent-a-car agencijama. Dakle, nema potrebe da se bavite bilansom rent-a-car agencije kada banke imaju svoj bilans kojim se treba baviti. Uzgred, ako već idete na „parabole“, primereniji bi bio primer u kome parking servis iznajmljuje automobile poverene na čuvanje. Sačekaću Vaš komentar sa opisom bilansa banke pre i posle davanja kredita. Hvala na komentaru.
Banke ne samo da ne mogu stvoriti novac ni iz cega vec ne mogu ni da daju na zajam sav novac koji poseduju zbog obaveznih rezervi ! Na agregatnom nivou dolazi do povecanja novcane mase i o tome govori teorija o obaveznim rezervama i multiplikatoru. Recimo evo jedan slikovit primer. Uzmimo npr rentakar agenciju i neka ona ima 10 automobila. Dolazi klijent i pozajmljuje automobil na nedelju dana. Kako izgleda bilans stanja agencije i klijenta posle ove transakcije ? U agenciji ne dolazi do promene kako se to kaze u Srbiji pasive (Liabilites + Capital) jer agencija niti zajmi niti dodaje kapital, samo ce na strani aktive tj Asseta jedan automobil prepisati u rubriku Loans, ali pozajmica je kod agencije kao i kod banke i dalje ASSET (aktiva) ! Sto se tice klijenta kod njega dolazi do uvecanja i aktive i pasive. Prvo on dobija auto (to je asset), ali na strani passive uvecava mu se liabilities za vrednost auta kojeg mora vratiti. Njegovo ukupno bogatsvo ne menja se jer ono je W=A-L, a ΔA=ΔL. Medjutim, sada kad bi neko isao i brojao redom koliko ima automobila u ekonomiji i gledao aktive bilansa stanja sledilo bi da ih ima 11 jer agencija kaze da ima 10 a i klijent kaze da ima 1. Ovi kojima se dize kosa na glavi kako to banka stvara novac ni iz cega verovatno bi se i sada najzeili kako obicna rentakar agencija stvara, ne novac i papir, vec citav auto „ni iz cega“ !
Poštovanje Gane,
Ne verujem da ćemo snimati konferenciju. U pitanju je Model Ujedinjenih Nacija i ja sam zadužen za krizni komitet. Kako smatram da bi pored dobre prilike za upoznavanje ograničenja UN-a konferencije trebalo da budu i didaktičke, ove godine sam rešio da se moj komitet bavi problemima povezanim sa ekonomijom.
Većina studenata koji se prijavljuju za konferenciju su studenti prava, političkih nauka, istorije ali i dosta iz prirodnih nauka. Obično nemamo toliko budućih ekonomista. Tako da radi razumevanja osnova problema, učesnici dobiju kratak rezime (4-6 stranica) i predloženu listu za čitanje.
U većini komiteta je više stvar debate i nalaženja kompromisa kako bi se mogla napisati i izglasati rezolucija. U slučaju kriznih komiteta (obično je to Savet Bezbednosti) delegati imaju taj aspekt i povrh toga interaktivni scenario koji se menja u zavisnosti od njihovih odgovora na događaje. S tim što sve akcije moraju biti u relativno mogućem okviru i ja ih moram odobriti pre nego što postanu prihvaćene. Ja imam par dogadjaja koji obično pokrenu lavinu i u najboljem slučaju delegati posle toga sami prave i rešavaju probleme putem konflikta nacionalnih interesa.
Veoma zanimljivo i poučno ako se uradi na pravi način, ali svakako 4 iscrpljujuća dana za sve učesnike i organizatore.
Za Aleksandra,
Ako snimate konferenciju – postavite link da vidimo o čemu se radi. Ako je na engleskom – potrudite se za prevod. Malo mi je čudno ovo „Svega o ekonomiji osim ekonomije kako se stvara novac i razlike izmedju zlatnog standarda i fiat novca“………… Svega o ekonomiji ima beskonačno mnogo.
Za Aleksandra – Drago mi je da Vam se blog dopada i nadam se da od njega imate neke koristi. Ne pišem tekstove na engleskom jer je produkcija na engleskom ogromna. Činilo mi se da na srpskom postoji manjak „razgovetnih“ tekstova. Hvala na komentaru i sretno sa konferencijom.
Gospodine Katiću, već dugo vremena pratim Vaš blog i mogu vam reći da je trenutno ovo moj omiljeni post. Pre ovoga sam preveo „Svuda poglavica, nigde indijanaca“ pre dve godine svojoj klasi.
Kao skori diplomac jedne poslovne škole prepoznajem probleme teorije naprotiv prakse koje iznosite. Sa profesorom koji mi je predavao makroekonomiju sam imao više puta sukob jer nisam prihvatao da se sve da objasniti teorijama i stava da je ekonomija koju nam predaje postala hrematistika. Verovatno nije pomogla činjenica da je gospodin u pitanju saradnik Thomasa J. Sargenta na udžbeniku „Recursive Macroeconomic Theory“, koji je sada jedan od standarda.
Trenutno sam deo tima koji priprema jednu konferenciju za studente i pokušavam da pisano objasnim studentima svega osim ekonomije kako se stvara novac i razlike izmedju zlatnog standarda i fiat novca. S obzirom da bi trebalo simulirati globalne potrese (prvenstveno političke), zahvaljujem na objašnjenju koje mogu preneti drugima. Jedino mi je žao što više Vaših tekstova nije na engleskom, kako bih ih mogao lakše staviti u cirkulaciju medju učesnike konferencije.
@ Nenad
Дозволите краћи коментар. Мултилатерална компензанција није нова „умотворина“; постојала је у време СДК.
Populisticka emisija. Ni „d“ od dinara.
Na 14:54-15:11 gospodja je lijepo rekla.
Rjesenje, fiksirajte evro na 60 dinara ili jos bolje na 40.
http://www.capital.ba/privreda-povecala-iznos-prebijenog-duga/
За Бранислава Шкрбића:
Јадне стране банке, у толикој су кризи да морају да се задужују код својих централа по камати нижој од домаће штедње (!?) Чекај мало, а у којој се то они валути задужују? Да није евро, франак? Када је господин рекао колико су банке нагурале кредита грађанима и привреди (око 19.000.000.000.000 евра, ако сам добро чуо, исправите ме, није ми било добро), дошло ми је да прекинем.
Али хвала Богу, остао сам још мало тек да чујем напад на Виктора Орбана и кукњаву о “тешким губицима“ које јадни, сиромашни банкари трпе у Мађарској.
Хвала банкстери, али бежите што даље од Србије. И региона, ако је икако могуће.
Evo recimo nesto iz prve ruke idite odmah na 7:55-10:25
http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/22/rts-satelit/1141852/oko-11-banke-uzvracaju-udarac.html
Ja tekst shvatam kao pokušaj da se produži rok trajanja industrijske civilizacije. Ustupanje državnog prerogativa izdavanja novca bankama je stranputica jer banke očigledno nemaju društvenu odgovornost. Sad se isprobava neki drugi model koji bi trenutno generisao bilo kakav rast. Ali pošto ja ekonomiju sagledavam iz ekološke perspektive, meni je potpuno jasno da nikakav rast nije moguć na dugu stazu. Na dugu stazu je moguć samo kolaps.
@Ivan
Ako kompanija iz Texasa (naftna) posudi pare da eksploatira naftu u Sj.Dakoti, meni nije jasno kako ce njoj pomoci ako drzava izdaje jos novca?
Kamatna stopa je prakticno 0%, nema ogranicanja na bankarski kredit kako ce njoj pomoci jos drzavnog novca?
Ako drzava uzme i pravi put u Juznoj Dakoti toj kompaniji nece to nista pomoci. Rijetko koji radnik iz naftne industrije zna ista o gradnji. Znaci njihov mali kolektiv je pod udarom. Kraj.
Ova kompanija ce bankrotirati, radnici koji su kupili kuce ce biti na udaru od banaka, kompanije koje su ulagale u mjesto(hotele, restorane,kuce)u Sj.Dakoti isto tako ce nastradati.
Znaci, resursi su alocirani tamo gdje netreba a neka druga industrija je ostala skracena.
Ja mogu shvatiti recimo da drzava izdaje obaveznice za infrastrukturu(u manjoj mjeri) prilikom normalnih vremena ,ali to nerjesava problem zaduzenih sada.
Kreditna ekspanzija iz stamparije sa niskom umjetnom kamatnom stopom CB je smrt za realnu ekonomiju.
Problem je „boom“ a „bust“ je lijek.
*******
Isto tako gospodja se pozvala na Colonial scrip, za njega postoji izreka „not worth a continental“.
http://historywired.si.edu/object.cfm?ID=437
Ako politicari posudjuju pare direktno od centralne banke to im daje preveliku moc.
Za busolazasrbiju – Hvala na pojašnjenju.
Izgleda da je problem sa QE napokon dobro shvaćen. Ovaj tekst Elen Braun o novom japanskom „eksperimentu“ može biti interesantan za čitanje:
http://www.counterpunch.org/2016/07/26/japans-helicopter-money-play-road-to-hyperinflation-or-cure-for-debt-deflation/
@Nebojša Katić
1. Banka odobrava dinare na dinarski račun korisnika kredita.
2. Dalja procedura zavisi od toga ko je prodavac nekretnine. Ukoliko se radi o starim stanovima obično se prebacuju dinari sa računa kupca na dinarski račun prodavca po prodajnom kursu (kredit je u najboljem slučaju odobren po srednjem kursu) i to unutar iste banke. Uslovljavanje je bilo visinom provizije na prenos, ako je prodavac u nekoj drugoj banci (recimo i do 10 puta skuplje). Šta radi prodavac sa dinarima, ako nema ugovorenu transakciju pretvara ih u devize koje stoje na njegovom novootvorenom računu, ali je češći slučaj da kupuje neki stan, tj. dalje prosleđuje dinare ili konvertovane evre, opet na račun prodavca unutar iste banke. Koliko ima onih koji povlače novac sa računa, malo, jel novca nema dovoljno u prometu, pa pre ili kasnije opet uđe u neku banku.
3. Ukoliko je prodavac nekretnine u novogradnji, onda obično dinari konkretnom investitoru služe za raznorodna plaćanja. Naravno dinarska.
4. Rate su se uvek vraćale u dinarima. Sada po srednjem kursu, a ranije kako kod koje banke, bilo i po srednjem, bilo i po prodajnom kursu.
@Nikola
1. Bez obzira što banke kreiraju novac iz vazduha one imaju neke troskove koji nastanu emisijom kredita. Pored svojih troskova poslovanja, imaju izdvajanje likvidnih sredstava (stvarnog novca) za obavezne rezerve na koji plaćaju neke kamate, zatim troškove rizika i rezervisanja kod klasifikacija aktive.
2. Ono što je po meni sporno, sporna je činjenica da su banke odobrile mnogo više indeksiranih kredita, nego što imaju indeksiranih obaveza, tj. izvora koje su morale da štite.
3. Banke ostvaruju ekstraprofit i kod indeksiranih kredita u evre, manji ali i dalje visok.
4. Banke bi na kratak rok verovatno ostvarile gubitak ako bi konvertovale švajcarce u evre po kursu na dan odobravanja kredita. Zašto verovatno, zato što bi banci za preknjižavani period porasli prihodi po osnovu kamata, a pali prihodi po osnovu kursnih razlika (koliko, to stvarno ne znam, zavisilo bi od banke do banke i od slučaja do slučaja). Shodno tome, smanjila bi im se i bilansna suma, obnuti proces od procesa odobravanja kredita. U budućnosti bi banke ostvarivale dobit zbog ove konverzije, tj. nadomestile bi svaku „štetu“ koji bi sada nastala. Kamata na evre je veća nego na CHF, a verovatno će i evro rasti u odnosu na franak.
5. Po meni Efektiva treba da ide na obaranje valutne klauzule, a ne konverziju u evre, tj. da dokaže da je kod odobravanja kredita fizičkim i pravnim licima (nezavisno od namene kredita) banka zarađivala mnogo više nego što je ugovorena kamata i sporedne naknade. Da je glavnina zarade banke na kursnim razlikama već odobrenih kredita, a ne na kamati što joj po ugovoru pripada. Kao što sam rekao ranije, na švajcarce banke zarađuju verovatno preko 200%, a na evre preko 100%.
Za Andriju – Hvala za informaciju.
>Da li banka odobrava kredit na devizni račun kupca, ili na dinarski?
– Na devizni pa se konvertuje na dinarski po nekom „povoljnijem kursu“
>Da li kupac uplaćuje novac prodavcu na njegov devizni, ili na njegov dinarski račun u deviznoj protivvrednosti?
– Sa dinarskog na dinarski uz naplatu transakcije
>Da li kupac vraća banci devize, ili dinarsku protivvrednost devizne rate?
– Dinarsku protivvrednost devizne rate (uz „povoljniji kurs, visi od srednjeg naravno“)
Za Nikolu i ostale – Radoznao sam – da li neko ima neposredno iskustvo u vezi sa odobravanjem stambenih kredita? Da li banka odobrava kredit na devizni račun kupca, ili na dinarski? Da li kupac uplaćuje novac prodavcu na njegov devizni, ili na njegov dinarski račun u deviznoj protivvrednosti? Da li kupac vraća banci devize, ili dinarsku protivvrednost devizne rate? Hvala na komentaru.
@busolazasrbiju
Videli smo da je sa aspekta pravne stuke, u slučaju kredita u francima, povređena kauza (svrha) ugovora, što može biti osnov za poništaj celokupnog ugovora.
Dužnici u francima traže preračunavanje kredita po paritetu evro-franak na dan odobravanja kredita, s obzirom da je Srbija vezana za evro i da su zbog obračuna u francima banke neopravdano ostvarile ekstra profit.
Protiv ovog zahteva banke ističu argument da su i troškovi njihovog zaduživanja proporcionalno porasli kao i troškovi dužnika. Kako može rasti trošak banke ako se, kao što smo videli kroz ovaj tekst i prateću polemiku, banka nije zadužila u francima za isti taj iznos kredita, već je kredit kreirala iz vazduha. Banka sebe uporno predstavlja kao posrednika, koji robu (u ovom slučaju novac) nabavlja po jednoj ceni, doda neku maržu na tu cenu i proda je krajnjem kupcu po ceni jednakoj nabavna vrednost (libor) + marža. Banka od te marže podmiri svoje „stavične“ troškove poslovanja i ostane im neka beda, koliko da se preživi. S tim da je nabavna cena (cena koštanja kredita) promenljiva tokom vremena (libor).
Zanemarujući situaciju da su banke kamatnu stopu menjale potpuno samovoljno, a ne po modelu libor + fiksna marža, zato što te situacije sud već tretira na ispravan način, presuđujući protiv banaka, postavlja se pitanje opravdanosti i modela kamatne stope definisane kao libor + fiksna marža. Kako libor može biti cena koštanja kredita ako se banka nije kod nekog poverioca zadužila za iznos datog kredita, već ga je kreirala iz vazduha? Šta je u ovom slučaju za banku cena koštanja kredita i da li bi banka trpela neku štetu ako bi izvršila konverziju kredita u evro, ne po tekućem kursu već po kursu na dan isplate kredita?
@Инжењер Дејан, Кум
1. Господин Париводић је правник, мислим доктор права, тако да независно од функције коју је тада имао, о економији и финансијама има скромно знање. Увек имам разумевање за оне који праве грешке а нису економисти. Мислим да су грешке, посебно на јавним функцијама, неопростиве када се бавите својом професијом. Када се анализира економија Србије, искључиво критикујем политичаре економисте, ови други често имају скромно теоријско знање, а врло скромно практично, па и животно искуство.
Њега бих критиковао зато што се прихватио да ради нешто за шта није квалификован.
2. Тим пре одговорност Јелашића, као економисте, а посебно гувернера НБС, добија на значају. Најзначајнија функција у држави је место гувернера Народне банке. Он је најплаћенији службеник у држави (по мени требало би да буду далеко плаћенији), мада какви су им резултати рада уназад 30 година, заслужују лоше окресан колац. Према томе, није он плаћен да упозорава, него да усмерава. Ако је већ имао сумње које сте навели, он је морао да забрани овај вид кредитирања, независно од одлуке Владе. Да је био довољно мудар, забранио би било какву индексацију кредита физчким и правним лицима, тј. урадио би нешто од онога што су предлагали људи попут Г. Катића.
Умео је да ограничи висину задуживања у односу на месечне приходе, и то искључиво легалне и од плате (у почетку), што је већину оних несретника који штрајкују код Владе, поред других ствари, гурнуло у кредите у швајцарце.
При томе, не знам на бази чега је дошао до нестабилности на релацији франак евро за 30%. Гледајући однос немачке марке (као претходнице евра на домаћем тржишту) и франка, а то је била у најбољем случају анализа коју су радили грађани и привредници у Србији, курс швајцарца је у разматраном периоду је био на својој горњој граници 1,25 ДЕМ = 1 ЦХФ, тј. 1,56 ЦХФ = 1 евро. Слажем се да евро није исто што и марка, али то је био начин размишљања просечног корисника кредита, а и банкара ако су се у то упуштали.
За инг. Дејана – Добро се сећам расправе у вези са кредитима у швајцарцима. Мени је све то деловало помало надреално и тим поводом сам написао текст „Промашена полемика“ који је Политика преименовала у „Швајцарци за станове“ (https://nkatic.wordpress.com/2007/03/13/svajcarci-za-stanove/). У ретроспективи, грађани су погрешили када су узели кредите у швајцарцима, али 2007. нико није могао предвидети валутна кретања, нити промене које су уследиле. Поента је да је један накарадни систем задуживања потпуно рехабилитован – дакле, задуживање у швајцарцима је грешка, док је задуживање у еврима савршено у реду и то је сјајан финансијски потез. Хвала на коментару.
@ busolazasrbiju
Иако је Радован Јелашић најзаслужнији за „широку и дубоку“ евроизацију и деструктивну политику НБС, нарочито у периоду 2006-2008, мора се признати да је почетком марта 2007. упозоравао на „камиказа задуживање“.
Jelašić se juče pridružio salvi kritika na račun uvođenja subvencionisanih stambenih kredita, vezanih za švajcarski franak, koje je osmislio koordinator Ministarstva finansija Milan Parivodić, upozorivši da „odgovorna država ne bi trebalo da podstiče građane da ulaze u rizik“.
– Kamata na švajcarske franke trenutno jeste niža, ali se u poslednjih 16 godina vrednost franka pomerala u odnosu na evro u rasponu od čak 29,5 procenata. Ako se ide po toj logici, kredite treba vezivati za japanski jen, gde su kamate 0,7 odsto. S tim što se kurs jena pomerao za 110,5 procenata, pa to možemo nazvati kamikaza zaduživanjem – plastično je objasnio guverner.
Prema njegovim rečima, što je niža stopa pri zaduživanju, to je veći rizik i obratno. Ko je pre šest godina uzeo kredit u dolarima, uprkos višoj stopi zaradio je najviše jer je dolar u međuvremenu izgubio na vrednosti.
– Ali, prošlost se ne može preslikati na budućnost. Sa stanovišta ekonomskih odnosa i valute u kojoj se odvija trgovina, evro ima primat u Srbiji osim, ako država ne planira da uđe u monetarnu uniju sa Švajcarskom – jasan je Jelašić, koji je prekjuče prisustvovao sednici Vlade Srbije, na kojoj je uprkos njegovom protivljenju odlučeno da država ipak subvencioniše kredite, indeksirane u švajcarskim francima.
http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2007/03/03/srpski/D07030206.shtml
@ busolazasrbiju
Sto se tice kredita u svajcarcima,trebalo bi pomenuti Milana Parivodica,mozda i najodgovornijeg za ovu situaciju.On je neprestano lobirao za kredite u francima. U vreme njegovog ministrovanja doneta je i odluka o subvencionisanju stambenih kredita u svajcarskoj valuti:
(http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2007&mm=03&dd=06&nav_id=235303)
@Risto Podvoznjak
Nažalost, nisam dobio nikakav odgovor.
Kao čitalac Politike neću da verujem da favorizuju g. Begovića, odnosno ekonomski model koji on zastupa. Pri tome, i u drugom delu trilogije je obmanuo javnost kada je navodio da je Jelašić upozoravao da je kurs franka nizak i da će da poraste. Koliko se sećam Jelašić prilikom tog „upozerenja“? (guverner pa upozorava, ko da je nezavisni analitičar) nije spominjao visinu franka, a i da jeste to bi bila laž, budući da je u vreme najvećeg odobravanja stambenih kredita u CHF franak bio na gornjoj granici svog dvadestogodišnjeg proseka (u odnosu na DEM, naravno).
Za Mladena Banjca, g. Katića i ostale posetioce bloga;
Gledao sam primere računovodstvene evidencije banaka u pogledu odobravanja kredita klijentima. Vi i G Katić ste zaista biliu pravu, radi se o računovodstvenom triku………. Banka zaista kreira depozit potezom pera na transakcionom računu klijenta uz istovremeno kreiranje potraživanja po datim kreditima, time se ova promena svrstava u TREĆU GRUPU bilansnih promena. Aktiva + i Pasiva + i zbir bilansa se povećava…………. U suštini veštački se kreira potraživanje i obaveza bez ikakvog novca. Dalje sve teče onako kako je g. Katić opisao. Ako banke knjiže ovako, a u praksi knjiže – onda im zaista nisu potrebni ni depoziti, ni štednja, ni ino-zaduživanje kako bi kreirali kredit.
Ovakvo knjiženje je vrlo, vrlo diskutabilno i nikako ne može biti čisto sa aspekta računovodstvenih načela, jer bi po pravilu klasičnih knjiženja transakcioni depozit klijenta morao promeniti saldo i postati potraživanje. Dakle, banka bi sa svog poslovnog računa prebacila novac na račun klijenta koji bi postao aktivan i knjiženja bi išla tokom koji sam opisao………… Za ovo banci nije potrebno pokriće u realnom kreditnom potencijalu zbog diverzifikacije i različite ročnosti plasmana i obaveza. Međutim, to se više ne radi tako već se veštački kreira depozit koji služi kao pokriće za novac koga u stvarnosti nema.
Sada mi je tek jasno zašto je g. Katić apstrahovao ročnost i diverzifikaciju plasmana i obaveza kao potencijalni izvor kreiranja novca iz vazduha i sve sveo na tražnju za kreditima.
Za mene je ovo što sam video prilično iznenađenje – u prvi mah sam pomislio da ste Vi ali i g. Katić malo pobrkali pojmove iz oblasti računovodstva bankarskih organizacija, nisam mogao da verujem da banka može kreirati depozit potezom pera – smatrao sam da račun klijenta mora promeniti saldo i postati potraživanje po svim elementarnim pravilima računovodstvene logike.
Dakle, opisan tok knjižena u mom prethodnom komentaru ne važi u praksi, te bi posetioci bloga mogli to čitati kao jedan od mogućih načina obuhvatanja poslovnih promena. Suštinski, nakon vraćanja kredita se sve svodi na isto, samo što je primenom opisanih knjiženja ( treba ih posmatrati kao računovodstveni trik u bankarskoj praksi ) potencijal kreiranja novca ni iz čega, tj. iz vazduha od strane banaka praktično neograničen.
Svaka čast Mladene. Jedini si ti još napisao o velikom problemu neemitovanja kamata za isplatu kredita. Znam da ti to znaš od ranije ali već sam pomišljao…
Za Mladena Banjca,
Nisam dovoljno duboko u monetarnoj ekonomiji da bih mogao da razmatram kreiranje novca iz vazduha……. Inače, moje primedbe su se odnosile samo na oblast računovodstvene evidencije pošto sam primetio da niste dovoljno duboko u toj problematici. Nisam razmatrao Vaše predloge da se transakcioni depoziti drže u vanposlovnim sredstvima ili vanbilansnoj evidenciji kao ni predlog g. Katića da se uvede 100% obavezna rezerva za ovu vrstu depozita……. Suština moje primedbe je bila da ako neko položi transakcioni depozit u banku onda to mora povećati i aktivu i pasivu banke za isti iznos. Bavio sam se samo tehnikom knjiženja.
Iz ugla računovodstva odgovor na vaše pitanje o kreiranju novca iz vazduha bi izgledao ovako:
Kada klijent uzima kredit:
Nema depozita………… Potraživanja po datim kreditima duguju, ( + ) Poslovni račun banke potražuje dakle ( – ) ; Ovo spada u PRVU GRUPU bilansnih promena: AKTIVA +,-; Obratite pažnju zbir bilansa ostaje isti……….
Takođe, čitaoci moraju shvatiti da zbog diverzifikacije i različite ročnosti plasmana i obaveza banka može plasirati novac za koga nema pokriće u svom kreditnom potencijalu……
Kada klijent vrati kredit onda bi se knjižilo u dva stava:
Prvi stav:
Poslovni račun duguje za glavnicu ( + ) a Potraživanja po datim kreditima potrtažuju za glavnicu (-). Isto, PRVA GRUPA bilansnih promena: AKTIVA +,-; Zbir bilansa ostaje takođe, isti.
Drugi stav:
Sada treba PROKNJIŽITI KAMATU i dobro obratiti pažnju šta će se desiti:
Poslovni račun duguje ( + ) a Prihod od kamata potražuje ( – ). TREĆA GRUPA bilansnih promena: AKTIVA ( + ) i PASIVA ( + ). tj. povećanje aktive i pasive. VAŽNA NAPOMENA: Već sam objasnio da prihodi povećavaju stanje na kontu trajni kapital koji je pasivan konto ( to znači da se početno stanje i povećanja stanja na ovom kontu knjiže u koloni potražuje. Ovde je moguće čak i direktno knjiženje na kontu trajni kapital u koloni potražuje ali je knjiženje sa iskazivanjem rashoda i prihoda bolja varijanta)……….. Ovaj stav dovodi do povećanja zbira bilansa u iznosu naplaćene kamate na kredit.
Time je banka kreirala novac u visini naplaćene kamate praktično ni iz čega tj. iz vazduha……….. Dakle, banka će imati više novca na svom poslovnom računu i veći trajni kapital u pasivi za iznos naplaćene kamate.
Inače, u praksi se vraćanje kredita knjiži u jednom stavu:
Poslovni račun duguje (glavnica plus kamata), Potraživanja po datim kreditima potražuju za (glavnicu) i Prihod od kamate potražuje za (kamatu)…….. Razložio sam knjiženje u dva stava da bi čitaoci mogli shvatiti da je knjiženje korektno i da se uklapa u opisane grupe bilansnih promena.
@Gane,
Ако смем да приметим, нисте одговорили ни једно моје питање, примедбу или аргумент, па ћу пробати још једном, али овај пут врло кратко:
Којој групи пословних промена припада истовремени раст активе (кредитни пласмани) и пасиве (депозити по виђењу), при чему нико није положио депозит, већ га је банка сама, „из ваздуха“ уписала?!
@Andrej,
„Sto se teme tice, ako ja, na primer, u banku na tekuci racun stavim 100 dinara, ocekivao bih da se tih 100 dinara jave i u aktivi i u pasivi banke, gde je u pasivi uvecano za kamatu po vidjenju ili bez uvecanja, sad zavisno od vrste racuna… Koliko sam razumeo upucene negde ovde gresim?
Тако се и књижи, али не би смело.
„Razlika sa sefom postoji jer banka u sefu cuva moju novcanicu i istu mi je vraca, dok kod tekucih racuna to nije slucaj.“
И код текућих рачуна банка вам чува новац (сада у жиралном облику) и по потреби/захтеву враћа. Додуше, не исту новчаницу, али исти износ. Новац је универзалан (безличан), тако да је вама као кориснику свеједно. Да занемаримо трошкове одржавања тк. и трошкове издавања сефа. Сем у неким изузецима, она не сме да дира салдо вашег тк. рачуна. То је ваш новац намењен безготовинском плаћању, у ликвидном смислу потпуно равноправан са готовином.
„Tih 100 dinara uvecava kreditni potencijal banke (zbog toga je aktiva), ali takodje banka mora i da mi ih vrati (pasiva), zar ne? Ili i tu postoji neki trik?“
Није тако. Кредитни потенцијал банке нема везе са депозитима. Зато и ствара новац „из ваздуха“. Увек и сваки пут када одобрава кредит. Цитираћу господина Катића, ако мени не верујете:
„…banka nije neutralni akter koji depozite samo transformiše u kredite, već je institucija koja kreira novac (depozite) emitovanjem kredita. Novac-depoziti se kreiraju „iz vazduha“, jednostavnom knjigovodstvenom operacijom. Tu je koren monetarne ezoterije koju sam ranije pomenuo.“
Обратите пажњу на израз „монетарна езотерија“, јер тако и јесте. Нема рачуноводственог правила које то може објаснити или оправдати. У чему се састоји трик сам објаснио у претходној поруци (21/07/2016 u 12:35)
@Andrija
„Moze li banka da prisvaja novac od depozita po vidjenju”
Салдо текућег рачуна не може. Њега помињем зато што је и то „жив“, ликвидан новац, у платежном смислу равноправан са готовином. Може да присвоји новчанице које су нуспродукт ваше готовинске уплате, што не би никако смела, јер су паре напустиле оптицај, али банке то ипак рутински раде.
“Da li se novac stvoren ni iz cega na kraju sliva u banku u svom ukupnom iznosu”
Слива се у укупном износу. И то није спорно, све док главница није зарада банке, што у пракси јесте случај, јер долази до поништења активе (имовине) у претходним фазама.
Наиме, када банка одобри кеш кредит, а ви рецимо подигнете готовину, она за тај износ раздужује, тј. смањује свој готов новац (благајну). Иако је у првом кораку креирала потраживање „из ваздуха“ (повећање имовине), када вам исплати кеш, имовина се смањила управо за висину главнице, а такође и обавеза према власнику тк. рачуна. Када клијент после врати кредит, имовина банке је увећана само за камату, јер се готовина у благајни повећала, али се смањило кредитно потраживање.
Ако би банкари укинули кеш новац (новчанице и кованице) и сав промет ишао преко једне банке, мислим да би у том случају и главница постала зарада банке, јер платни промет тада не би имао додира са њеним пословним рачуном, ни у једној варијанти, осим саме отплате кредита.
„Koliko su pogubne posledice omogucavanja bankama kao privatnim preduzecima da uticu na kompletnu novcanu masu u opticaju jedne privrede … itd.“
Последице видимо по стању српске привреде и друштва.
П.С. Када су пословне банке у приватном и/или страном власништву и практично једини извор новчане емисије, камате постају огроман проблем и главни су разлог неликвидности привреде, али и великог учешћа ненаплативих кредита. У таквом систему банке су својеврсно чвориште, где се на крају сав новац слива. Ви можете обртати преостали новац колико хоћете, али пара за камате нема, јер нису ни емитоване. Практично, камате се плаћају на уштрб главнице постојећих кредита. Већа брзина обрта постојећег новца може да повећа само продукцију роба и услуга, али не може створити новац који је једном напустио оптицај.
Predlozio bih svim citaocima kojima nije u potpunosti jasna sustina Katicevog teksta da obavezno procitaju tekst iz fusnote od strane strucnjaka Bank of England i da pogledaju film koji je okacio Vladimir Dz – Money as debt II.
Cinjenica je da ljudi koji nisu ekonomske struke jako tesko mogu zaista razumeti sam proces, nego samo mogu da nagadjaju i da dobrim delom veruju u autoritet gospodina Katica. Stavise, i ljudi koji jesu ekonomske struke moraju da imaju solidno poznavanje kako monetarne ekonomije, tako i racunovodstva jer se te dve oblasti preklapaju u ovoj problematici, a to su dva razdvojena smera na Ekonomskom fakultetu. Samim tim, dosta njih moze “proklizati“ na ovom terenu.
Gospodin Katic, koliko sam razumeo, zamera sebi sto nije najbolje preneo sustinu, ali nema razloga za to jer duzina teksta mu to objektivno ne dozvoljava. Njegova uloga je sto je uputio citaoce na problematiku, i dao mu izvore na osnovu kojih moze da se dodatno informise. Dva izvora koja sam spomenuo su dosta duza i slikovitija, i mislim da bi to trebalo svako da pogleda ako mu i dalje nesto nije jasno pre nego sto ponovo pita domacina bloga.
Izvinjavam se gospodinu Katicu ako sam dao sebi vise slobode nego sto je uputno, ali mislim da je to bolje i za citaoce, ali i Vama stedi vreme. Napomenuo bih da je ova rasprava oko kreiranja novca vodjena svako malo, ali rekao bih najizrazitije pre oko dve i po godine kada su u komentarima jednog teksta i okacena dva izvora koja sam spomenuo. Meni je to tada pomoglo da konacno “kliknem“ i rekao bih u globalu u potpunosti shvatim mehanizam, pa bih zato sada preporucio i ostalim citaocima.
@busolazasrbiju
Da li ste dobili neki odgovor od Politike? Todoric napisao tekst, Begovic odgovorio. Kao sto i prosli put rekoste, dosudjeni jedanesterci za Begovica 😀
Sam proces bankarskog kreiranja novca iz vazduha nije toliko los.Lose je to sto je sistem podredjen lobiju koji parazitira na ledjima drustva.Na ovaj nacin bi se mogle kreditirati investicije u privredu.Naprimer,kompanija bi mogla imati vlasnickog udela u banci,time bi dolazila do jeftinog kapitala.Naravno,podrazumeva se mnogo ostrija kontrola poslovanja i banaka i kompanija kako bi se zloupotrebe minimizirale.
Konkurentna industrija je jako bitna za privredni napredak svake drzave,a stvaranje i odrzavanje industrije je slozen i skup poduhvat.To je posao koji pada na teret celog drustva,ali drustvo ima mnogostruke koristi od snazne industrije.Laz je da je samo potrebno uredjeno drustvo orijentisano na principe fer,trzisne konkurencije.U takvom drustvu se ne mogu izgraditi privredni giganti i roditi krupni industrijalci,oni se stvaraju ranije,kroz razne forme monopola.Da bi ste stvorili mocnu kompaniju trebaju vam ogromni resursi koncentrisani u vasim rukama.Posle,posto postanete snazni,slobodno trziste vam sluzi da odrzite poziciju,jer na slobodnom trzistu niko nece moci da izvrsi veliku koncentraciju kapitala poput vas,iz prostog razloga jer postoji konkurencija.
Za Andreja – Aktiva i pasiva su pojmovi koji su nam došli iz Francuske. Mislim da je i kontni plan preuzet od Francuza. Uzgred, kontinentalna knjigovodstva (francusko i nemačko npr.) su znatno stroža, više toga propisuju od anglosaksonskih i ostavljaju manje slobode. Za laike, anglosaksonski sistem je znatno lakši. Hvala na komentaru.
Što se Vašeg primera tiče, postoji stav da bi novci na tekućem računu trebalo da budu kao novac u sefu – nedodirljivi za banku. Otuda i predlog da se na te depozite uvede 100% obavezna rezerva. Hvala na komentaru.
Ne znam da li ce to pomoci da se nesto nejasnoca rascisti obzirom da ih ima na nekoliko razlicitih elemenata
1- Moze li banka da prisvaja novac od depozita po vidjenju, 2- Da li se novac stvoren ni iz cega na kraju sliva u banku u svom ukupnom iznosu 3- Koliko su pogubne posledice omogucavanja bankama kao privatnim preduzecima da uticu na kompletnu novcanu masu u opticaju jedne privrede … itd.
Ako govorimo ostavci 2.
Ono sto nije jasno naglaseno, i u mnogim drugim tekstovima, koji govore o kreiranju novca iz vazduha, to je da se taj novac u vazduh i vraca u ratama. – Nije ga bilo danas ali uz obavezu da ga vratite, banka je jednim potezom stvorila na institucionalizovan nacin, Vas buduci novac – koji cete vi zaraditi i uz doplatu (za ucinjenu uslugu) vratiti u buducnosti… (Tacka 3- lepe li uslugu, zasto se svi ne bi bavili proizvodnjom necega iz vazduha i na tome zaradjivali? Kako se stice dozvola za otvaranje banke u jednoj drzavi (Jugoskandik, Dafiment) (I dozvola za zatvaranje neke banke u drzavi? (Beobanka, Jugobanka….)))?
Ovaj fragment i iz dole pomenutog filma, naprosto navodi na kriv put:
minut 15:17 – Banka ce povrh toga dobiti i sav ovaj novac stecen mukotrpnim radom…“
Hvala, pozdrav
Za Mladena Banjca i Andreja,
Bavim se aktivno računovodstvom, sve što sam napisao je u teoriji i praksi baš onako kako sam opisao………..
Pokušaću da približim ovu problematiku i nadam da će vam nakon ovoga biti jasnije o čemu se radi.
Sve moguće poslovne promene u računovodstvu se svrstavaju u četiri grupe bilansnih promena:
PRVA GRUPA: Aktiva + -; Povećanje jedne stavke aktive uz istovremeno smanjenje neke druge stavke aktive. Primer: Uplata duga kupca na Vaš poslovni račun. Stavka poslovni račun se povećava uz istovremeno smanjenje stavke potraživanja od kupaca, pri čemu se zbir bilansa ne menja.
DRUGA GRUPA: Pasiva + -; Povećanje jedne stavke pasive uz istovremeno smanjenje neke druge stavke pasive. Primer: Uzmete kredit da bi isplatili obavezu prema dobavljaču. Stavka obaveze prema kreditima se povećava uz istovremeno smanjenje obaveze prema dobavljaču za isti iznos pri čemu se zbir bilansa ne menja.
TREĆA GRUPA: Aktiva + i Pasiva +; Povećanje jedne stavke aktive uz istovremeno povećanje neke druge stavke pasive. Primer koji je već dao Mladen Banjac, Firma uzme dugoročni kredit. Dakle, Povećaće se stavka poslovni račun u aktivi firme (lova leže na poslovni račun) uz istovremeno povećanje stavke obaveze prema dugoročnim kreditima u pasivi firme pri čemu se zbir bilansa povećava za isti iznos.
ČETVRTA GRUPA: Aktiva – i Pasiva -; Smanjenje jedne stavke aktive uz istovremeno smanjenje neke druge stavke pasive. Primer: Platite obavezu prema dobavljaču. Stavka poslovni račun u aktivi preduzeća se smanjuje uz istovremeno smanjenje stavke obaveze prema dobavljačima u pasivi bilansa pri čemu se i zbir bilansa smanjuje za isti iznos.
Poslovne promene u računovodstvu van ove četiri grupe tzv. bilansnih promena su nemoguće !!!
Da se vratim na problem koji niste shvatili. Kada klijent deponuje u banku novac, banka će taj iznos uključiti na svoj poslovni račun (uključiti – zvanični računovodstveni izraz proistekao iz bankarske računovodstvene prakse) uz istovremeno iskazivanje obaveze prema deponentu. Dakle, ovo spada u TREĆU GRUPU bilansnih promena.
Da bi shvatili problematiku aktive i pasive, morate razumeti da se radi o jednom te istom tj. imovini banke koja se posmatra sa dva različita aspekta. Kada pogledate aktivu banke videćete kojom vrstom imovine banka raspolažete ali nećete videti šta je čisto njena imovina a šta tuđa imovina. Informaciju o vlasništvu nad imovinom ćete pronaći u pasivi banke. Dakle, kada gledate poslovni račun banke videćete novac na tom računu ali nećete znati koliki je novac klijenata a koliki je čisti novac banke. informacije o tome pronalazite u pasivi banke. Tu su iskazani svi depoziti i videćete koliki su depoziti klijenata.
Mislim, da je ovo ključni problem koji Vas muči: Da li je banka vlasnik depozita klijenata. Odgovor: Nije vlasnik ali raspolaže sa tim novcem (tuđi novac) – zato se na suprotnoj strani u pasivi iskazuje obaveza prema deponentu.
Za Andreja,
citat :“Sto se teme tice, ako ja, na primer, u banku na tekuci racun stavim 100 dinara, ocekivao bih da se tih 100 dinara jave i u aktivi i u pasivi banke, gde je u pasivi uvecano za kamatu po vidjenju ili bez uvecanja, sad zavisno od vrste racuna…“
Odgovor: Tih 100 din će se javiti i u aktivi i u pasivi banke. Što se tiče kamate ona će uvećati pasivu banke ali će se pojaviti jedan finansijski rashod „Rashod od kamate“ koji će smanjiti kapital banke koji se nalazi takođe u pasivi banke. Znači, DRUGA GRUPA bilansnih promena. Povećanje obaveze banke prema klijentu uz smanjenje njenog kapitala.
Da pojasnim malo ovaj odgovor, kako rashod smanjuje kapital banke:
Znači, za promenu koju ste opisali uvodimo pojmove rashoda i prihoda koji vode poreklo od konta „trajni kapital“ ali se u računovodstvu obuhvataju na posebnim kontima rashoda i prihoda koji se nazivaju uspešnim kontima. Na kraju obračunskog perida utvrđuje se poslovni rezultat a ova konta se gase. Ostaje samo gubitak ili dobitak koji imaju tretman kao konta stanja. Gubitak ili dobitak se evidentiraju u bilansu stanja i praktično smanjuju – gubitak (ako su rashodi veći od prihoda) ili povećavaju – dobitak (ako su prihodi veći od rashoda) kapital banke. Mogli bi računovodstvenu evidenciju organizovati i bez rashoda i prihoda putem konta trajni kapital (pr: kapital banke – državni, akcijski, privatni itd……..) ali bi tada izgubili preglednost o vrstama rashoda i prihoda. Bolja je varijanta uvesti rashode i prihode.
Mnogo, je da sada odgovaram na sva pitanja……. U svakom slučaju, nepotrebno se trudite da proniknete u tajnu kreiranja novca od strane poslovnih banaka jer je g. Katić sve lepo objasnio. Jedino sam mu zamerio što se nije malo upustio u problematiku ročnosti i diverzifikacije plasmana i depozita jer tu postoji prostor da banka emituje novac za koga nema pokriće u depozitima – tzv. nepostojeći novac. Verovatno je i ovo jedan od motora pored tražnje za kreditima koji pokreće proces kreiranja novca od strane poslovnih banaka………
Поштована господо,
пратим расправу о књиговотству банака и, уз уважавање свих економиста на блогу, а посебно аутора, није ми јасно како превиђате једноставну чињеницу.
Банке креирају новац, банке нам нуде своје призводе итд. Дакле, банке су производна предузећа, и треба применити производно књиговотство класу 9, и не посматрати креирање новца као пуко дописиванје нула. Надам се да сам Вам мало помогао. 😀
Citam polemiku oko racunovodstva i kao laik hteo bih da vidim gde gresim u svom shvatanju.
Prvo, digresija, ne znam ko je izmislio izraze aktiva i pasiva jer isti apsolutno nista ne znace. Kad god nekom kazete jedan od ta dva sledi pitanje ‘a sta je to’. Onda ide i objasnjenje, ali i dalje same reci tesko da se lepe uz pojmove koje znace. Assets i liabilities u engleskom imaju daleko vise smisla…
Sto se teme tice, ako ja, na primer, u banku na tekuci racun stavim 100 dinara, ocekivao bih da se tih 100 dinara jave i u aktivi i u pasivi banke, gde je u pasivi uvecano za kamatu po vidjenju ili bez uvecanja, sad zavisno od vrste racuna… Koliko sam razumeo upucene negde ovde gresim? Razlika sa sefom postoji jer banka u sefu cuva moju novcanicu i istu mi je vraca, dok kod tekucih racuna to nije slucaj. Tih 100 dinara uvecava kreditni potencijal banke (zbog toga je aktiva), ali takodje banka mora i da mi ih vrati (pasiva), zar ne? Ili i tu postoji neki trik?
Hvala!
@Gane,
„Drugo, i aktiva i pasiva suštinski predstavljaju imovinu preduzeća. Dakle radi se o jednom te istom, samo što se u aktivi sredstva posmatraju po vrstama a u pasivi prema vlasništvu.”
Не бавим се посебно рачуноводством, али сам сигуран да ме тако нису учили, нити сам касније наишао на такво тумачење. Колико знам, актива приказује средства (оно са чиме предузеће располаже), а пасива њихово порекло (изворе средстава). Јел ви можете гледајући пасиву биланса закључити са чиме фирма располаже? Ја мислим да не можете. Како онда може бити једно те исто? Или рецимо, ако фирма у пасиви има евидентиран дугорочни кредит, како то представља њену имовину? Па ваљда је то извор финансирања, (дуг, у овом случају), а не сама имовина?
„Depoziti po viđenju klijenata banke u obliku živog novca novca se i nalaze u aktivi bankarskih organizacija – u pasivi se evidentira samo obaveza ……… U pasivi se iskazuje obaveza jer se radi o tuđim sredstvima……..Nemoguće je iskazati depozit u pasivi a da u aktivi nema živog novca u fizičkom obliku poslovnom računu banke (bankarski izraz za ovo je da su sredstva deponenata uključena na poslovni račun banke).“
Овде сте свашта написали, биће доста реплике 🙂
Како може туђ новац да се налази у активи било ког пословног субјекта, па тако и банке? То што сте рекли је примењиво само на орочене депозите. Они јесу имовина банке укључена на њен пословни рачун, док се у пасиви евидентира само обавеза. Другим речима, ваша штедња је власништво банке! Она има обавезу, а ви потраживање. Текући рачуни клијената као прави (ликвидан) новац су нешто сасвим друго и њихова салда банка води искључиво у пасиви.
Друго, какву то обавезу може имати банка према туђем „живом“ новцу? Једино обавезу конверзије у готовину и то само зато што жирални (безготовински) новац није легализован. Да јесте, то не би била обавеза, већ само опција. Може, а не мора, исто као рецимо замена папирног за ковани новац. Значи, то није обавеза у смислу порекла банкарске активе, као што је случај са ороченим средствима.
Када пословна банка креира новац „потезом пера“, она управо исказује трансакциони депозит у пасиви (фиктиван извор финансирања), док са друге стране у активи нема никаквог живог новца (а и како би), већ само евидентира кредитно потраживање. Актива и пасива расту истовремено без да је ико положио депозит или банка узела кредит. Јел то нормално?
Са друге стране, када клијент уплати готовину (кеш) на свој текући рачун, он их ставља себи на располагање за потребе безготовинског плаћања. Након конверзије, готовина је дефакто напустила оптицај и више не припада клијенту, а поготово не припада банци, јер то нису орочена средства. Уместо да их одложи у неки сеф (помоћну благајну) или у крајњој линији врати ЦБ, па чак и физички уништи (што је далеко поштеније, него ово што сад раде), банке се праве грбаве, па с једне стране евидентирају у пасиви нешто што није извор, док са друге присвајају готовински новац који је пре тога напустио оптицај. Хало, ревизија, инспекције, има ли кога?
У ситуацији када се врше безготовинске уплате, а клијенти припадају истој банци, промена никако не тангира пословни рачун банке, већ само текуће рачуне клијената.
И на крају, када један од клијената има рачун у другој банци, јављају се као посредници ЦБ и пословни рачун самих банака, само зато да банке не би „чачкале“ једна другој по билансима, тј. да би промене у пасиви (где се волшебно налазе текући рачуни клијената) имале потребан баланс за потребе двојног књижења.
Za Mladena Banjca,
Ima mnogo toga što ukazuje na nerazumevanje računovodstvene evidencije.
Da Vas citiram „Обзиром да је новац по свим правилима рачуноводствене струке, а и здравог разума `актива`, тј. средство (плаћања), а никако извор, ја те поново питам, шта ће ликвидан, колоквијално речено „жив“ новац у пасиви биланса? И то туђ новац са којим се рутински врше плаћања и промет добара? Ти ту не видиш никакав проблем? То је за тебе капитал (equity)? Може бити, али кад би се завитлавали.“
Prvo, depoziti po viđenju nikako ne mogu biti kapital banke ko što napisa Aleksandar Lazić – ovo je teško nerazumevanje računovodstvene problematike….
Drugo, i aktiva i pasiva suštinski predstavljaju imovinu preduzeća. Dakle radi se o jednom te istom, samo što se u aktivi sredstva posmatraju po vrstama a u pasivi prema vlasništvu. Depoziti po viđenju klijenata banke u obliku živog novca novca se i nalaze u aktivi bankarskih organizacija – u pasivi se evidentira samo obaveza ……… U pasivi se iskazuje obaveza jer se radi o tuđim sredstvima……..Nemoguće je iskazati depozit u pasivi a da u aktivi nema živog novca u fizičkom obliku poslovnom računu banke (bankarski izraz za ovo je da su sredstva deponenata uključena na poslovni račun banke).
Ovo pokazuje da ste obojica nešto pomešali u vezi bilansne evidencije i računovodstva. Inače pokušavam da dobronamerno skrenem pažnju na ono što znam………. jer želim da i od mene neko nešto korisno nauči, pošto sam mnogo toga naučio na ovom blogu između ostalog i čitajući komentare posetioca.
Pretpostavljam da ste obojica završili gimnaziju a zatim ekonomske fakultete, te je moguće da ne razumete dobro računovodstvenu problematiku.
@Gane,
Дипломирани економиста. Слободно напишите шта је проблем, да видимо јел стварно тако или вас утисак вара.
Kako se vremena mjenjaju. U 19-om vijeku u Americi politicari saveznih drzava su gurali, a bankari odbijali uzimati drzavne obaveznice kao polog za izdavanje novcanica. Politicari su htjeli da osim zlata to budu i drzavne obaveznice koje bi se koristile za javne radove. Za bankare je to bilo nezamislivo.
Danas ljudi mogu samo sanjati takav monetarni sistem.
За Молдвина:
Не верујем да је било каква дигитална валута решење.
1. Интернета неће бити заувек.
2. Лако за манипулисање.
3. Не постоји концензус међу генерацијама о њеној вредности.
4. Концепт је тешко разумљив чак и млађима.
5. Читав пројекат је настао из онлајн видео игре Свет Воркрафта, која је прва лансирала могућност “зарађивања“ виртуелног новца. Поприлично наивно, ако мене питате.
Ja znam da je gospodin Katic protiv Bitcoina i ostalih Altcoina ali mislim da je to tehnologija koja ima kapacitet da promeni svet. Ljudi udjite u blockchain.
Za Mladena Banjca,
Izvinite, zanima me šta ste studirali ako nije tajna……… Imam utisak da ste pomešali neke pojmove iz oblasti računovodstva bankarskih organizacija.
@gosp.Katic
To je to. Srbija je dozivjela kreditnu ekspanziju a NBS je branila kurs.
To se vidi u tablici „GDP u tekucim cijenama i kurs eur/dinar“.
Jaka valuta ide sa jakom privredom. Naopako su sve radili.
http://www.makroekonomija.org/0-dragovan-milicevic/pokazatelji-rasta-gdp-srbije-realni-versus-nominalni/
Konzumacija je bila motor „razvoja“. Zbogom kapital.
Price o reindiustralizaciji i ikakvom napretku privrede mogu ljudi samo sanjati. Malina ce biti zakon jos dugo u buducnost.
@Nebojša Katić,
Евидентирање трансакционих депозита у пасиви је проблем из два разлога:
Први је што они нису извор средстава, ни за кредитне пласмане банака, нити за текућа плаћања. Кад је тако, шта раде онда у пасиви која по дефиницији представља управо изворе?! Једини разлог такве евиденције јесте да праве билансну равнотежу са кредитним пласманима (дефакто фалсификованим потраживањима).
Други разлог је што тај новац припада клијентима, а не банци и служи за њихова текућа плаћања, увек расположив. Са банком нема никакве везе. Текући рачун је управо аналоган сефу, како поменусте, јер он као носач информације припада банци, док његов садржај (салдо) не.
Нећу да тврдим, али мислим да је ванбилансна евиденција елегантније решење него увођење 100% резерве, лакша и за контролу.
Za @Mladen Banjac
Ja mogu da diskutujem s onima koji precizno pročitaju ono što sam napisao, i onda ako im nešto nije jasno traže razjašnjenje, a ako im je sve jasno a ne slažu se, onda iznesu argumente u vezi sa tim sa čim se ne slažu.
Međutim, ako ja napišem veoma prostu i jasnu rečenicu:
„…Vlada emituje novac kao njen DUG PREMA TEBI za tvoje potencijalne usluge (ili robu) koje potražuje…“,
a ti je iščitaš na „tvoj način“ i na nju odgovoriš:
„…Испада по теби да Влада дугује и то регулише тако што сад и мени уваљује дуг?…“
koja nema apsolutno nikakve veze sa onim što sam napisao (i pored najbolje volje nisam uspeo da shvatim kako si u mojoj rečenici uspeo da pronađeš sebe, a posebno „uvaljivanje duga tebi“), onda to ukazuje na fundamentalno nerazumevanje.
Pošto imam iskustva sa takvim „diskusijama“ u kojima se iščitava nešto što nije napisano, i pošto sam na njih, na žalost izgubio jako mnogo vremena, više ne želim da ga gubim.
Kada je reč o svemu ostalom što si napisao, koliko sam mogao da zaključim, to predstavlja tvoje viđenje grešaka ovakvog sistema u kakvom živimo, te tvoje predloge vezane za tvoju ideju kako da se svtvori novi, mnogo bolji i pravedniji sistem.
To cenim i poštujem, ali to niti je tema ovog g.Katićevog bloga, niti imam bilo kakve želje da učestvujem u diskusijama vezanim za tako nešto.
Hvala, sve najbolje i mnogo sreće u tvojoj borbi.
Novac za kamate može da se kreira na nekoliko načina (u određenim slučajevima čak ga nije potrebno ni kreirati već je dovoljan samo obrt postojeće količine novca u obračunskom periodu), međutim, na kraju se uvek svodi na dva načina – novac dolazi iliiz trgovinskog suficita, ili iz deficita budžeta.
S tim što uvek na umu morate da imate da to što se uobičajno smatra „kamatom“ kao „zaradom“ banke, nije tačno shvatanje, jer banka takođe ima obavezu isplaćivanja obaveza prema svojim klijentima. Dakle, još uvek, „profit“ predstavlja razliku između povučenih i plaćenih obaveza.
Mislim da je analiza i dalje aktuelna jer Zakon o bankama u tom delu nije menjan.
Za Nenada – Izloženost banke je zbir svih njenih potraživanja od klijenata. To znači da potraživanja banaka mogu biti u rasponu od 400 do 800% u odnosu na kapital banke (shodno tekstu koji za koji ste dali link). Uzgred, tekst koji pominjete je, čini se, star 10 godina. Hvala na komentaru.
Za Vladmira Dž. – Da bi kamata mogla biti plaćena, na nivou bankaraskog sistema novac mora biti kreiran iz vazduha. Ne razumem zašto Vas toliko muči kamata? Drama sistema nije u tome što se plaća kamata na kredite, već što bankarski sistem služi finansijskom sektoru, a ne interesima društvu koje je dalo monopol bankama. Što se inflacije tiče, kao što znate, mene umerena inflacija ne sekira, sve dok ljudi rade i resursi su uposleni. Inflacija može rasti i kada je kamatna stopa nula. Nemam nažalost vremena za film, pa ga ne mogu komentarisati. Hvala na komentaru.
gosp.Katic
Pitanje,400-800% od cega, sta sve to znaci?
Click to access UBS-Bankarstvo-3-4-2006-Zdravkovic.pdf
„Rizici izloženosti banke
Od kvantitativnih definicija rizika, najznačajnija novina je odredba po kojoj se
zbir svih velikih izloženosti banke mora kretati u rasponu između 400% i 800% (umesto dosada šnjeg maksimuma od 400%), kako je
propisano i u zemljama EU“
Mene ne zabrinjava monopol koji je dat privatnicima već me to iritira i frustrira.
Niste mi opet odgovorili na pitanje koji akteri u monetarnom svetu kreiraju kamatu da bi mogli svi krediti da se vrate. Biću vrlo konkretan jednim jednostavnim primerom.
Ako ste Vi jedini bankar na ovom blogu i meni, Banjcu i Laziću date kratkoročni kredit od 10,000 dinara svakom prvog Januara 2017 sa kamatom od 10% na godinu dana, odakle će doći tih 3×1000 dinara kamate kad vi ne izdajete kamatu? (Barem tako niste napisali u tektsu). Sav ostali novac na ovom blogu ste Vi kreirali kreditima datim drugim posetiocima. U suštini samo glavnice cirkulišu.
Vi ste u komentaru napisali da cene rastu pa moraju i kamate odnekud da se kreiraju. Pa ovaj mehanizam upravo jeste osnovni generator inflacije. Prvo on ide, kao osnova svega, pa tek onda sve ostalo, pa i potreba da se kreiranjem kamate. On je uzrok svega. To se u filmu jasno vidi.
За Младена Б. – Да би постојао правни акт о коме говорите, морала би да постоји свест о методологији креирања новца, као и свест о моћи која је дата банкама у том процесу. Мој текст је био покушај да релативно кратко и разумљиви објасним проблематику новца јер се годинама уназад та тема провлачи блогом. Чини се да нисам успео да то урадим како ваља.
Што се депозита тиче, не видим проблем да он стоји у пасиви банке. То је ипак само техничка конвенција, начин евидентирања од кога за сада немамо бољи. Депозит у пасиви банке нам каже да банка има обавезу према клијенту од кога је узела новац. Ако би на депозите по виђењу била уведена стопа резерве од 100%, мислим да би то решило добар део проблема у третирању депозита. Постало би јасно да се ради о правој, покривеној обавези према клијентима, или још боље, о имовини коју клијент држи у банци, као што држи сеф нпр.. (Сеф је имовина банке, али садржај сефа није.) Хвала на коментару.
Za Vladimira Dž. – Ako cene rastu, a u pravilu rastu, i za kamatu će morati da bude kreiran „vazdušni“ novac. Mene ne opterećuje pitanje da li se i novac za kamata kreira iz vazduha. Mene zabrinjava monopol na kreiranje novca koji je dat privatnicima (za kredit ili kamatu, svejedno). Npr. ne bih se sekirao da su banke u državnom vlasništvu i da bankarski profit završava u budžetu države. Dakle, moj akcenat nije toliko na samom mehanizmu kreiranja novca, koliko je na akterima tog kreiranja. Hvala na komentaru.
@Aleksandar Lazic,
Друже, имаш ти времена, него не владаш материјом. То се види из твојих одговора. Ја пишем врло конкретно и прецизно, а ти да имаш (контра)аргументе лако би ми одговорио, уместо што се бавиш инсинуацијама.
Што се тиче текста господина Катића, заиста је избрушен до перфекције, немам шта велико да додам или одузмем, али мени је то све познато уназад барем 5-6 година. Без обзира, сматрам да је чланак изузетно вредан управо због ауторитета аутора и самим тим већег домета код читалаца. Једино на чему инсистирам је да банке емисију новца раде незаконито и без било какве писане дозволе. То је сувише важно да би се игнорисало. Ја барем не могу. Колико ми је познато, не постоји чак ни некакав подзаконски акт или макар уредба ЦБ, дакле потпуни правни вакуум и медијска тишина, па док пролази пролази. То се на српском језику зове фалсификовање новца и сопствених биланса.
„To što ti nazivaš „likvidnim novcem“ je kapital (equity) i on nikako ne može da bude vođen na strani aktive. Veoma precizno se zna šta je aktiva a šta pasiva.“
Ја називам ликвидним новцем трансакционе или депозите по виђењу, јер представљају средство плаћања и део су новчане масе. Дакле прави правцати новац. За разлику рецимо од орочених депозита или новчаних средстава банкарског сектора, који то нису, јер се њима по правилу не врши промет добара и услуга. Има само неколико изузетака и то када банка сопственим новцем, тј. са свог рачуна плаћа разне текуће трошкове или као што је г. Катић навео плате запослених и дивиденде.
Обзиром да је новац по свим правилима рачуноводствене струке, а и здравог разума `актива`, тј. средство (плаћања), а никако извор, ја те поново питам, шта ће ликвидан, колоквијално речено „жив“ новац у пасиви биланса? И то туђ новац са којим се рутински врше плаћања и промет добара? Ти ту не видиш никакав проблем? То је за тебе капитал (equity)? Може бити, али кад би се завитлавали.
Једина обавеза банке по овом жиралном новцу је да по захтеву изврши конверзију у готовину (папирни/ковани облик), јер клијенти, а и закон за други новац не знају. Међутим, обавеза конверзије, није исто што и обавеза у смислу порекла средстава, тако да то не може бити оправдање за „држање“ туђег новца у пасиви. То је само згодан параван за несметано креирање, тачније кривотворење новца мимо знања јавности.
Дакле, нисам ја џабе рекао да се новац клијената треба књижити ванбилансно (можда ти имаш боље решење?), јер он не припада банци и нема шта да тражи у њеним билансима, поготово пасиви.
Gosp Katic – Vidimo da kredit ima svoj životni vek, kreirana je glavnica u celosti iz vazduha, rate se vraćaju mesečno do poslednje.
Međutim ja ne vidim nigde u Vašem tekstu odakle dolazi kamate da bi se krediti svi vratili. Tako nešto je opisano u filmu kao ozbiljan problem. Da li Vi vidite tu problem ili sam ja nešto propustio?
Za Nikolu i Andriju – Moj primer nije vezan za kreiranje novca. Samo sam hteo da pokažem zašto se ne može prihodovati kreditni iznos i to je jedina funkcija primera. Novac je kreiran iz vazduha, obavio je korisnu funkciju – omogućio je razmenu, proizvodnju, pomogao je kreiranje nove vrednosti i poništen je kada je vraćen. Vrednosti su ostale. Hvala na komentaru.
@nkatic hvala na trudu i vremenu
U primerima koji ste dali nista nije kreirano iz vazduha vec je stoprocentno pokriveno rezervama ili depozitima. Andrija ne moze da kreira novac iz vazduha, ne moze cak ni da otvori banku onoliko lako koliko bi mogao preduzece – isto sa nekim osnivackim kapitalom… banke imaju dozvolu za kreiranje novca sto je bitan resurs za jedno drustvo, druga preduzeca nemaju takve dozvole i ima ih hiljade, banaka ima 20-30 (u jednom sistemu jedne zemlje uprosceno maksimalno) itd
Ali, koliko sam shvatio pisuci prethodni komentar, dati kredit (ni iz cega, nepokriven rezervom) je u trenutku povecao ukupnu novcanu masu (kada je Andrija platio robu ili uslugu) nakon toga se postupno (u ratama) izvlacio iz opticaja tako sto se ponistavao sa glavnicom (na kontima banke) do potpunog vracanja duga –
tj. bilo bi korektno reci nastao je iz vazduha (na poverenje, a onda je zaradjen) i u vazduh je i vracen?
@Nemirni – Pre više godina sam preveo taj film kao i njegov nastavak, ja bi ipak preporučio drugi deo sa mog kanala.
https://vimeo.com/33528016
Gospodine Katiću,
U primeru koji ste da li Andriji kredit nije kreiran iz vazduha, nema novog novca, već banka pozajmljuje samo deo onoga što već poseduje. To bi odgovaralo upravo onom prvom modelu iz Vašeg teksta, za koji tvrdite da je pogrešan.
Kada država recimo propiše da su obavezne rezerve 10%, da li to znači da banka sa 100 dianra kapitala, može da pozajmi klijentima 1000 dinara kredita?
Neka je kamata 10 %, banka dobija 1100 dinara nazad. Za tih 1100 dinara neko je radio (u realnom sektoru) godinu dana i stvorio je realne proizvode ili izvršio stvarne usluge, znači 1100 dinara su ekvivalent realnih novostvorenih vrednosti, i oni se ne mogu uništiti.
Koji iznos banka sad poništava, a šta ostaje na računu banke kod CB? Ko je sada vlasnik 1000 dinara glavnice?
Za Andriju – Da pokušamo ovako. Banka je upravo osnovana, vlasnik je uložio 100 dinara kapitala, i tih 100 dinara je sada na računu rezervi. Banka je Andriji dala kredit od npr. 90 dinara sa kamatnom stopom od 10%. Andrija je platio za mašinu 90 dinara klijentu neke druge banke. Na računu rezervi je ostalo samo 10 dinara. Banka za godinu dana nije odobrila nijedan kredit, niko nije dolazio na posao i nisu isplaćivane plate. Andrija je posle godinu dana vratio kredit od 90 dinara i platio je kamatu od 9 dinara. Na računu rezervi je sada 109 dinara. Banka nije zaradila 109 dinara, nego samo 9. Banka može da prihoduje kamatu od 9 dinara i ne može da prihoduje svoj kapital.
Ili ovako. Banka je osnovana bez kapitala, ali je jedan štediša deponovao 100 dinara na godinu dana. Tih 100 dinara je na računu rezervi. Banka opet daje Andriji 90 dinara sa kamatnom stopom od 10%. Andrija je platio za mašinu 90 dinara klijentu neke druge banke. Na računu rezervi je ostalo samo 10 dinara. Banka za godinu dana nije odobrila nijedan kredit, niko nije dolazio na posao, nisu isplaćivane plate, a štediša nije tražio svoj depozit prevremeno. Andrija je posle godinu dana vratio kredit od 90 dinara i platio je kamatu od 9 dinara. Na računu rezervi je sada 109 dinara. Banka nije zaradila 109 dinara, nego samo 9. Banka može da prihoduje kamatu od 9 dinara i ne može da prihoduje novac svog deponenta. Sve je vraćeno u prvobitno stanje, stanje pre emitovanja kredita, s tim je promena samo 9 dinara.
Ili ovako. Andrija je pozajmio prijatelju 100 dinara. Prijatelj je vratio 100 dinara i kupio je bocu vina u znak zahvalnosti. Ovde je prihod samo boca vina. Hvala na komentaru.
Za Kuma – Zarade i dividende imaju isti tretman kod banke, kao i kod svakog drugog preduzeća. Razlika je samo u tome što kada preduzeća to plaćaju, u tom trenutku nema promene u sumi depozita – račun preduzeća se smanjuje za isti iznos za koji se povećavaju depoziti zaposlenih i akcionara. Kada banka plaća, račun rezervi se smanjuje, ali se povećavaju ukupni depoziti za iznos plata i dividendi. Time je stvorena nova kupovna moć. Nenaplativa potraživanja za banku su slična kao i nenaplativa potraživanja preduzeća. Ona će umanjiti dobit banke ili preduzeća, kao što i plate umanjuju dobit, ali je razlika „u kvalitetu umanjenja“ ogromna. Hvala na komentaru.
Можда би било најбоље да посетиоци прегледају неке од бројних дкументараца на ову тему. Већина их погађа суштину, проблем је само наћи превод ако не разумете енглески. Као на пример:
(https://www.youtube.com/watch?v=jqvKjsIxT_8)
Hvala na odgovorima @nkatic, @Nemirni.
Deo koji meni ostaje nedokuciv je, sta se desava sa novcem koji pripada glavnici kredita (kreiranog iz vazduha)?
Korisnik kredita prima platu tako sto je placen za proizvod koji izvozi, i od toga vraca kredit, sada taj novac zaista postoji. Kada se kaze knjigovodstveno, da se glavnica ponistava vracanjem kredita, to ne znaci nista, jer ovaj novac se ne vraca u vazduh, ne nestaje, nista se tu realno ne ponistava, vec se nekako rasporedjuje i ide ponovo u potrosnju?
Sta ja ovde krivo razumem? Zasto se ovi iznosi, delovi glavnica ne racunaju u prihod banke, u sta se racunaju?
Meni je prirodno da se ti svi iznosi slivaju u nekakve abnormalne bonuse, ali to ocigledno nije tako prosto.
„U kontekstu mog teksta možda treba reći da banke, i kada vrše isplatu plata ili dividendi, takođe kreiraju novac, ali to nema onakav značaj kakav ima emisija kredita.“ G. Katicu,da li one vrse isplate iz svoje dobiti,ili po modelu kreiranja kredita iz vazduha?Kod kredita glavnica se ponistava kada se kredit vraca ili se belezi otpis nenaplativog kredita,sto je opterecenje za likvidnost banke.Da li zarade i dividende zaposlenih u banci imaju isti efekat poput nenaplativog kredita?
Za @Mladen Banjac
Ne vredi. Uopšte ne razumeš o čemu pišem.
Ne znam kako bih mogao drugačije da ti objasnim greške koje praviš u shvatanju ove problematike. G.Katić je napisao tekst koji se malo dublje bavi ovom temom. Ja sam probao da ti pojednostavim, ali ne vredi.
Čini mi se da ti ne možeš da shvatiš početak i kraj procesa kreiranja i uništavanja novca, nego si čvrsto ukopan negde u sredini, pokušavajući da kroz „ja tebi, ti meni“ pojasniš šta je novac.
Da imam vremena, rado bih probao da ti objasnim isto ovo iz malo drugačijeg ugla, ali na žalost, nemam ga.
Samo na kraju da ukažem na veliku grešku koju praviš, a koja na neki način precizno ukazuje na tvoje neshvatanje:
„…Компликује се, зато што банке да би сакриле своје махинације и унеле конфузију међу економисте, држе ликвидан новац (дефакто активу) својих клијената у пасиви биланса???, уместо да га евидентирају ванбилансно…“
To što ti nazivaš „likvidnim novcem“ je kapital (equity) i on nikako ne može da bude vođen na strani aktive. Veoma precizno se zna šta je aktiva a šta pasiva.
Sad, što bi ti kapital vodio „vanbilansno“, to je sasvim OK.
Ali to je neki tvoj svet koji si ti zamislio i izmislio i koji bi, moguće, funkcionisao bolje od ovog sadašnjeg.
Ali na žalost, to je samo fikcija. Nema veze sa realnošću u kojoj živimo.
Hvala ti još jednom na zanimljivoj diskusiji.
Za Andriju – Bilans uspeha banke je propisan kontnim planom. Prihod banaka potiče od kamata, provizija, prihoda od finansijskih plasmana, kursnih razlika i sl., sve u neto iznosu, naravno. Banke plaćaju porez na dobit kao i druga preduzeća, a u Srbiji nema dodatnog poreza na dobit banaka. Banka u nekom periodu može biti u gubitku i gubitak po sebi nije problem, ako postoji akumulirana dobit iz prethodnih godina i ako je banka likvidna. Postoje i propisi o tome koliko banka mora imati sopstvenog kapitala, ali ne bih to ovde elaborirao. U kontekstu mog teksta možda treba reći da banke, i kada vrše isplatu plata ili dividendi, takođe kreiraju novac, ali to nema onakav značaj kakav ima emisija kredita. Hvala na komentaru.
Za Ristu P. – Moj tekst je pokušao da opiše proces kreiranja novca u jednoj zemlji koja ima svoju valutu. Dakle, predmet teksta nije vezan za kreiranje novca u Srbiji, iako je logika slična. Obavezne rezerve se mogu propisivati odlukama centralnih banka, ali i ne moraju. U strukturiranju i segmentiranju stopa obaveznih rezervi, centralne banke bi morale slediti logiku da se na oročene depozite primenjuju niže stope nego na depozite po viđenju. I što su depoziti oročeni na duže periode, to je stopa niža.
NBS je propisala stopu od 5% na dinarske izvore do 2 godine i 20% na devizne izvore do dve godine. Preko dve godine,dinarska stopa je 0%, a devizna 13%. Od banka se očekuje da u periodu od mesec dana imaju prosek rezervi bude na nivou propisanih. Dakle nije nužno da banka svaki dan uravnotežuje rezerve. (Sve ovo imate na sajtu NBS.)
Što se Vašeg primera tiče (banka A koja emituje kredite i banka B koja prima), bojim se da niste u pravu. Banka A bi odobravanjem kredita, pa plaćanjem banci B gubila rezerve i došla bi u problem sa likvidnošću, i morala bi da zaustavi emisiju kredita koja je izvor zarade. Banka A bi morala da pozajmljuje novac ili od banke B (koja ima višak rezervi), ili od centralne banke. U oba slučaja bi morala da za to plaća kamatu.
Grupisanje i prebijanje transakcija se može sprovoditi jednom ili više puta u toku dana. Ne znam kako se to radi u Srbiji. Hvala na komentaru.
@Aleksandar Lazic,
„Krenimo od početka: Vlada emituje novac kao njen DUG PREMA TEBI za tvoje potencijalne usluge (ili robu) koje potražuje. To je proces upumpavanja novca u platni promet.”
У старту грешка, зато се и неразумемо. Владин дуг може бити само ОСНОВ за емисију новца, а не његова суштина или дефиниција?! Испада по теби да Влада дугује (за неку услугу, рецимо) и то регулише тако што сад и мени уваљује дуг? Таман посла. Па ко би онда прихватао новац? Постави себи питање, јел ти дугујеш робу кад одеш у продавницу или је потражујеш својим новцем? Иако не знају шта он представља, нити већином размиљају о томе, сигуран сам да људи интуитивно осећају да кад зараде или добију новац добијају потраживање, а не дугове.
Теоретски, Влада може тај износ платити унапред, у целости или делимично. И где је ту новац као дуг? Нема га, исто као у првом случају. Има само потраживање у рукама власника, универзално прихваћено.
„S druge strane, ista da vlada ima moć da od tebe traži novac nazad, za neke svoje usluge (ili robe) prema tebi (vojska, policija, školstvo itd… Ne računam konkretne usluge tipa struja, voda itd…). To radi kroz poreze. Tada si ti u DUGU prema vladi. To je proces izvlačenja novca iz platnog prometa.“
Јесте, кад треба да платим порез ја сам у дугу, али га измирујем тако што уплаћујем део својих потраживања (новца). Опет се брка основ (у овом случају плаћања-извлачења новца из оптицаја), са самим плаћањем/измирењем обавезе.
„Dakle, kao što se iz ove pojednostavljene slike jasno vidi, novac je samo OBRAČUNSKA JEDINICA DUGA, bilo vlade prema tebi, bilo tebe prema vladi.“
Новац није само обрачунска јединица или мерило вредности, већ пре свега средство размене и плаћања, јер физички циркулише кроз систем у процесу размене, ма како медијум (носач информације) био апстрактан. Другим речима, није то само пуки обрачун, већ се дефакто обавља размена различитих ствари. Иначе, и једно и друго су заправо функције, тј. употреба новца, док потраживање остаје његова суштина.
“Situacija se donekle (na površini) komplikuje kada u sistem ubaciš bankarski sektor koji je od iste te vlade dobio ekskluzivno pravo da emituje novac kako g.Katić kaže – „iz vazduha“, te da za tu svoju „uslugu“ koju ti pruža, naplaćuje neku cenu (kredit). U tom trenutku dolazi do jedne na oko komplikovane operacije zato što u isto vreme banka postaje tvoj dužnik (jer ti je obećala da će ti dati neki „novac“ – pasiva), ali i ti postaješ njen dužnik (jer si joj „obećao“ da ćeš joj vratiti taj „novac“ koji ti je „dala“ – aktiva).“
Компликује се, зато што банке да би сакриле своје махинације и унеле конфузију међу економисте, држе ликвидан новац (дефакто активу) својих клијената у пасиви биланса???, уместо да га евидентирају ванбилансно. Међутим, онда не би могле фалсификовати новац далеко од очију јавности, причајући људима бајке, попут Беговића и сличних.
Da li je ispravno zakljuciti da je zarada banke (pre isplata plata i bonusa, uprosceno) jednaka iznosu vracenih iznosa kredita + kamata – obavezna rezerva, u datom vremenskom preseku (kako god knjizeno i predstavljeno)? Postoje li tu neki porezi pdv, na extra profit i slicno, kao sto je to slucaj sa regularnim firmama u privredi?
Kako banka moze poslovati u minusu? Da li samo ako ne prognozira/planira dovoljno dobro i podeli previse plata i bonusa?
(Ne ulazeci u fantasticna objasnjenja kako je kod nas i Lutrija uspela da posluje negativno)
Hvala puno, pozdrav
За Андрију:
У праву сте, новац заиста на крају заврши или у банци или у сламарици/сефу. Хтео сам само брзински да напишем како новац креиран од стране приватних банака заврши у нечијим рукама и троши се. На Ваше питање:
“Sta je po Vama zarada banke?“
зарада је наравно камата (изнуда) коју дужник враћа као цену банкарске “услуге“. Другим речима, плаћате пословној банци да Вам даје новац који трошите на нешто за шта тренутно немате уштеђених пара. О пластици, дозвољеном минусу и другим додатним услугама не вреди ни говорити.
Поздрав. Ако случајно постоји мој недовршени коментар, молим домаћина да га не објављује.
Gospodine Katicu,
imam jedan problem u shvatanju modela. Da li obavezna rezerva se odnosi samo na orocene depozite ili na sve depozite?
Razmotrimo sledeci slucaj: Banka A na nacin opisan u vasem tekstu dodeli kredit klijentu A i poveca njegov depozit. Posto su kod banke A uvecani depoziti, onda ona mora da poveca rezerve koje su deponovane kod NBS. U slucaju da je sav taj depozit odmah placen klijentu B, u banci B, onda banka B mora da povecava svoje rezerve. Obrnuti proces se desava ako klijent B to radi i uplacuje klijentu A. Recimo da su svi klijenti banke A gradjani, a svi klijenti banke B prodavci roba i usluga. To bi znacilo da banka A moze da gura kredite, banka B mora da povecava rezerve, i da zbog toga vodi vise racuna o kreditnoj aktivnosti, nego banka A. Jesam li u pravu? Ali ove stvari me interesuju: Koliko cesto (periodicno) se proverava zbir depozita na bankama i obavezan iznos koji moraju da imaju na racunima NBS-a i grupisanje transfera izmedju banaka?
@Немирни
Uz ogradu da potpuno laicki, ali i zdravorazumski posmatram –
„Када приватна банка неконтролисано креира новац преко дуга (читај кредита), тај новац заврши у циркулацији“
Taj novac BUDE u cirkulaciji ali „ZAVRSI“ upravo u banci u celokupnom pa jos i uvecanom iznosu, u najmanju ruku za kamatu, a ako su krediti indeksirani u stranoj valuti….. Celokupan iznos duznik mora da vrati u banku a zaradi svojim radom.
Ja sam zaradu banke posmatrao kao zaradu na kamati (grubo receno). Sta je po Vama zarada banke?
Kompletna dobit odredjene privrede preliva se u finansijski sektor, ne mogu da pronadjem podatak na koji sam naleteo, a to je da u Nemackoj plate vecine profesija stagniraju osim u bankarskom sektoru od 1990 na ovamo… ali evo ovakvih tekstova, kao opste mesto –
http://www.b92.net/biz/fokus/analiza.php?yyyy=2016&mm=07&nav_id=1152901
Da li je to normalno?
Ne razumem kako poobogu:
„Када приватна банка неконтролисано креира новац преко дуга (читај кредита), тај новац заврши у циркулацији“
Kad se ceo iznos kredit amora prvo zaraditi u realnom sektoru a zatim i vratiti onome ko ga je izmislio!?
Hvala, pozdrav
За Младена Бањца:
Господине, за моје четири године факултетског образовања о економији, а пре свега њеном финансијском делу, наслушао сам се толико глупости и “грувања“ да на крају нисам знао где да ударам. Од толиких нелогичности ме је болела глава сваки пут када сам отварао књигу.
Могу Вам са 99% сигурношћу рећи да ми пола од тога никад неће требати у животу а да је друга половина тек половично тачна и примењива у стварном свету. Можда су Вас превише понеле уџбеничке дефиниције ствари па тако и новца.
Као што је Александар написао, Ви превише уско посматрате ствари, не идете даље од односа дужник-поверилац и не убрајате друге субјекте у економији од банке и клијента. Када приватна банка неконтролисано креира новац преко дуга (читај кредита), тај новац заврши у циркулацији. Јер новац не остаје на рачуну као депозит, он се троши и прелази са руке на руку. Баш као и базични емитовани новац Централне банке.
Поздрав.
@Nenad,
„Opasno i potpuno krivo. Vlasnik novca(u stvari financijskog kapitala) nije zaduzeni nego banka. On ima kredit na grbi. Kada on kupi robu sljedeci ima novac ili kapital, zavisi od njegove pozicije.“
Неће бити. Банка као емитер новца већ има укњижено потраживање (главница + камата). То је њено власништво. Ви тврдите да је поред тога она власник и емитованог новца?! Па није банка купила робу/услугу, већ онај што се задужио. Дакле, власник новца је онај у чијим се рукама паре налазе или на чијем текућем рачуну су уписане. То су вам сви кеш кредити. Једино код наменских кредита, дужник технички није власник новца, јер банка креира фиктивни депозит, а новац уплаћује директно продавцу робе, али то не мења суштину. Банка није власник емитованог новца како год окренете.
„Politika NBS je dovela da su svi dinari nastali iz duga jer brani vrijednost dinara. Ponegdje se nadje pokoji dzep kapitala.“
Нису динари „настали из дуга“, то је накарадна терминологија, нема везе са реалношћу. Сваки новац, па тако и динари настају емисијом – уписивањем номиналне вредности на неки медијум. Дуг није узрок, већ последица чињенице да се тако створен новац мора вратити банци, што је дефинисано уговором. Законско и морално утемељење читавог процеса су друга прича.
@ Немирни
„Новац је постао дуг онда када се са његове основне функције, односно мерила вредности робе, прешло на новац као робу. Појавом IOY (“I owe you“) вредносних папирића новац је постао роба коју сте могли добити у свакој банци, под условом да можете платити екстра изнуду (камату) коју вам банка наплаћује. Дакле, новац у модерном капиталистичком свету функционише као роба коју мењате за другу, важнију робу.“
Од преписивања и грувања напамет слаба вајда.
За Ристу:
Прелетим набрзака преко текста, схватим да нема ништа паметно и једноставно објашњено, осим гомиле неолибералних банкарских појмова и идеолошких фраза које ни аутор сам не разуме.
Онда видим и овај коментар написан од стране аутора Славише Тасића:
“Fed je de fakto drzavni, evo posta o tome:
http://trzisnoresenje.blogspot.com/2011/07/ko-je-vlasnik-feda.html“
Све је речено.
Na sajtu trzisnoresenje je izasao tekst o ovoj temi, ali bili su malo nepristojni prema domacinu bloga. Ne mogu da shvatim da se nekome prisije etiketa, pa se onda proveravaju njegovi vrednosni stavovi.
Za @Mladen Banjac i sve ostale koje to interesuje:
Ne, ne… To o čemu ti pišeš je simplifikovana slika koja na površini i deluje kao tačna. Problem je u tome što ti pokušavaš da definišeš novac kroz veoma uzak proces („ja tebi, ti meni“), što je uobičajna greška svih koji pokušavaju da na taj način definišu novac.
Da bi shvatio suštinu, moraš da posmatraš ceo lanac.
Pokušaću da što kraće objasnim:
Naime, u sadašnjem monetarnom sistemu samo dve institucije koje mogu da emituju novac.
1. Vlada (kroz deficit)
2. Bankarski sektor (kroz kredit)
Ne postoji niko treći koji može da emituje novac.
Krenimo od početka: Vlada emituje novac kao njen DUG PREMA TEBI za tvoje potencijalne usluge (ili robu) koje potražuje. To je proces upumpavanja novca u platni promet.
S druge strane, ista da vlada ima moć da od tebe traži novac nazad, za neke svoje usluge (ili robe) prema tebi (vojska, policija, školstvo itd… Ne računam konkretne usluge tipa struja, voda itd…). To radi kroz poreze. Tada si ti u DUGU prema vladi. To je proces izvlačenja novca iz platnog prometa.
Dakle, kao što se iz ove pojednostavljene slike jasno vidi, novac je samo OBRAČUNSKA JEDINICA DUGA, bilo vlade prema tebi, bilo tebe prema vladi.
Situacija se donekle (na površini) komplikuje kada u sistem ubaciš bankarski sektor koji je od iste te vlade dobio ekskluzivno pravo da emituje novac kako g.Katić kaže – „iz vazduha“, te da za tu svoju „uslugu“ koju ti pruža, naplaćuje neku cenu (kredit). U tom trenutku dolazi do jedne na oko komplikovane operacije zato što u isto vreme banka postaje tvoj dužnik (jer ti je obećala da će ti dati neki „novac“ – pasiva), ali i ti postaješ njen dužnik (jer si joj „obećao“ da ćeš joj vratiti taj „novac“ koji ti je „dala“ – aktiva). Sve ostalo – a u to spada i ono što si opisao u svom tekstu – jeste samo međuigra koja se uvek na kraju završava PREBIJANJEM DUGA (dvojno knjigovodstvo), tokom kojeg „novac“služi samo kao obračunska vrednost da bi se na kraju videlo ko kome koliko duguje, te da li su međusobna dugovanja poništena (kliring).
Potencijalna zabuna može da nastane i u nerazumevanju tog procesa koji je po svojoj suštini dinamičan (ne prekida se) jer se prebijanja vrše nekoliko puta dnevno, 24/7/365.
U isto vreme se iza scene odigrava još jedan dužnički odnos (sve to je g.Katić veoma lepo opisao u svom tesktu), a to je dužnički odnos banaka prema vladi (CB), i dužnički odnost vlade prema bankama), te proces međusobnog dužničkog poravnanja između samih banaka (međubankarske transakcije).
Nadam se da sam ovim krajnje pojednostavljenim objašnjenjem (jer nemam vremena da pišem eseje) bar malo približio problematiku novca kao obračunske vrednosti duga (što je njegova jedina svrha – ne mešati sa „upotrebnom vrednošću“ istog, mada se i ona u krajnjoj instanci svodi na isto). Naravno geneza smisla novca je daleko kompleksnija, i kako sam to već napisao u svom prvom tekstu, svakome koga ta tema interesuje, toplo preporučujem knjigu „Debt, the first 5000 years“ Davida Greabera, u kojoj je on do tančina opisao nastanak i svrhu novca.
Takođe preporučujem tekstove i literaturu Majkla Hadsona i Ričarda Vernera, posebno knjigu koju je preporučio i g. Katić „Where Does Money Come From?”
Новац је постао дуг онда када се са његове основне функције, односно мерила вредности робе, прешло на новац као робу. Појавом IOY (“I owe you“) вредносних папирића новац је постао роба коју сте могли добити у свакој банци, под условом да можете платити екстра изнуду (камату) коју вам банка наплаћује. Дакле, новац у модерном капиталистичком свету функционише као роба коју мењате за другу, важнију робу.
Није ни чудо што САД имају онолики трговински дефицит, јер све што раде је штампају зелене папириће и размењују је за робу (углавном нафту са Блиског Истока, Саудијске Арабије, јефтине ствари из Кине и скупе ствари из ЕУ и Јапана). Зато је САД очајнички потребна ЕУ, као и мирна Саудијска Арабија, без обзира што се ради о варварима заосталим у средњем веку.
Новац такође настаје превасходно из вере масе у његову вредност. Власти одређују шта се подразумева под новцем. Ако народ не верује у његову вредност, односно власт нема начина да такав поредак силом обезбеди, онда добијамо оно што смо имали у старој Југославији…хиперинфлацију и девалвацију домаће валуте у корист новца са стране.
Новац није живо биће и не може настати никаквом мултипликацијом. Самим тим не постоји ни новчани мулитипликатор, нити „radi u suprotnom smeru“. То су академске заблуде и фантазије. Узмите који год хоћете пример. Једини начин да се увећа новчана маса је путем емисије – уписивањем новчаног потраживања на неки медијум.
Теоретски, новац се може емитовати на три начина:
1. кредитно, са обавезом враћања
Само у првом случају, власник новца је произвео дуг, али самом себи (као зајмопримцу), а не другима колега.
Opasno i potpuno krivo. Vlasnik novca(u stvari financijskog kapitala) nije zaduzeni nego banka. On ima kredit na grbi. Kada on kupi robu sljedeci ima novac ili kapital, zavisi od njegove pozicije.
Novac,kredit i financijski kapital su razlicite stvari, a cijela poanta je vlasnistvo.
Politika NBS je dovela da su svi dinari nastali iz duga jer brani vrijednost dinara. Ponegdje se nadje pokoji dzep kapitala.
У другом случају (некредитно), дуг државе за обављене радове је био основа за емитовање новца (потраживања), али тог дуга више нема, а потраживање наставља да егзистира самостално и циркулише кроз систем као средство размене и плаћања, универзално прихваћено.
Samo ako se sa novo kreiranim novcem kupuje nova nepostojeca roba.
Sta je veca multiplikacija veca je pljacka stedise i najslabijih u drustvu.
domaca stednja(≠ preraspodjela)=investicije.
https://wiki.mises.org/wiki/Hayekian_triangle
@ Aleksandar Lazic,
„Novac je samo obračunska vrednost duga. Jer svako tvoje potraživanje na drugoj strani jeste nečiji dug prema tebi. Novac samo beleži vrednost tog njegovog duga“.
Колега, каквог дуга? На другој страни су роба и услуге, а не дугови. Размена се одвија на релацији власништво над новцем у замену за власништво над добрима и/или извршену услугу. Дакле, две потпуно одвојене ствари се размењују. То што је новац (новчани запис или тикет за размену), апстрактан, тј. нематеријалан или макар максимално тежи ка томе, не мења ту чињеницу. Наравно, ако платим унапред, друга страна може имати дуг према мени, подразумева се у роби или услузи. Али где је у тој причи новац као дуг? Нема га, пријатељу. Има само потраживање које прелази из руке у руку (или са рачуна на рачун).
Теоретски, новац се може емитовати на три начина:
1. кредитно, са обавезом враћања
2. некредитно, тј. плаћањем за извршену услугу од стране емитера
3. као поклон (без икакве противуслуге и такође без обавезе враћања)
У сва три случаја, емитовани новац је по свом карактеру искључиво потраживање његовог власника, јер му даје ту моћ у процесу размене и не представља нити производи дугове било којој „другој страни“, како ви верујете. Само у првом случају, власник новца је произвео дуг, али самом себи (као зајмопримцу), а не другима колега. У другом случају (некредитно), дуг државе за обављене радове је био основа за емитовање новца (потраживања), али тог дуга више нема, а потраживање наставља да егзистира самостално и циркулише кроз систем као средство размене и плаћања, универзално прихваћено.
„Dakle, potpuno je nebitno kako ćeš to nazvati jer je reč o potpuno istoj stvari.“
Кaко може бити исто, да ли си власник потраживања или си власник дуга? Очито се ради о различитим појмовима.
Za Kuma – Ne mari, monetarna ekonomija je zaista komplikovana i za školovane ekonomiste i po tom terenu i sam hodam kao po jajima. Hvala na komentaru.
G. Katicu,naravno,u pravu ste.Nisam skolovani ekonomista pa sam napravio gresku misleci da se obavezne rezerve izdvajaju na odobrene kredite,dok se ustvari te rezerve izdvajaju na novcane izvore banaka.
Ovaj Vas tekst treba citati sa tekstom „Kada kreditni sistem ubija ekonomiju“,tako se moze steci jasniji uvid u nasu ekonomsku stvarnost.I sto je bitnije,moguce je videti sta treba raditi da bi tu stvarnost izmenili na bolje.
Citajuci Vase tekstove kod mene se javila nada da bi smo nesto i mogli uciniti od nasih zivota i nase zemlje ako bi imali dovoljno volje i znanja za to.
Za Makija – Teško da se može napraviti pouzdano poređenje alternativa finansiranja razvoja koje ste pomenuli, upravo zbog različitiha faza razvoja. Sasvim je sigurno da se zemlje u razvoju ne mogu oslanjati ni na tržište kapitala, ni na venture capital. Država i državni fondovi kao i domaći bankarski sistem su ključni za razvoj nerazvijenih država. Kada toga nema, države stagniraju, ili ekonomija prelaze u strane ruke. Hvala na komentaru.
Poštovani g. Katić, kada ste rekli da Francuska ima skoro balansiranu platnu bilancu da li ste uračunli i ovo: http://net.hr/danas/svijet/francuska-ubire-kolonijalni-porez-od-14-africkih-zemalja-godisnje-dobije-500-milijardi/
Za @Mladen Banjac
Da budem malo precizniji – novac nije dug (nisam želeo da ulazim u eksplikaciju tako da sam se zaustavio na tome).
Novac je samo obračunska vrednost duga.
Jer svako tvoje potraživanje na drugoj strani jeste nečiji dug prema tebi.
Novac samo beleži vrednost tog njegovog duga.
Dakle, potpuno je nebitno kako ćeš to nazvati jer je reč o potpuno istoj stvari.
@Aleksandar Lazic,
Новац дефинитивно није роба и ту се слажем, јер има само симболичку или разменску вредност (не и употребну), али није ни дуг како многи верују. По својој суштини, новац је управо супротно – потраживање, прецизније, универзално прихваћена забелешка о потраживању у функцији размене и плаћања. Дуг може бити само по начину емитовања (када се пушта у оптицај као кредит), док суштински, он остаје потраживање како год га емитовали. Када нешто купујемо, не дајемо ми продавцу дуг, већ наше потраживање, које он прихвата и после користи у размени као своје потраживање према другима.
@Andrej, @Nenad,
„Ako sve stoji kako je navedeno znaci da ako bi drzava uspostavila ponovo full-reserve banking (znaci 100% kredita mora biti pokriveno rezervom) time bi onemogucila multiplikaciju novca i prakticno oduzela pravo od poslovnih banaka da kreiraju novac? Multiplikator je vrlo zgodan kod ekspanzije, ali ima jednu manu – radi i u suprotnom smeru…“
„Upravo tako. Sada je to ono u drugom smjeru.“
Новац није живо биће и не може настати никаквом мултипликацијом. Самим тим не постоји ни новчани мулитипликатор, нити „radi u suprotnom smeru“. То су академске заблуде и фантазије. Узмите који год хоћете пример. Једини начин да се увећа новчана маса је путем емисије – уписивањем новчаног потраживања на неки медијум.
Nebojsa, vidim da se ovde teme kako banke ne stimulisu privredu cesto pominju a vrlo malo akcionarstvo ili venture capital fondovi. Ako ucimo empirijski, pitam Vas, koji od svih ovih modela je kroz istoriju dokazao vecu zaposlenost kapaciteta, na koji nacin i kroz koju od faza razvoja drustva? Hvala
Za Nenada – Mala korekcija – 100% rezervi u kontekstu kapitalne kontrole se odnosi na špekulativni novac koji ulazi u neku zemlju spolja. Tu nije reč o 100% rezervi u kontekstu sprečavanja da banke stvaraju novac iz vazduha.
Teza po kojoj retko ko napušta javni sektor da bi prešao u privatni je tačna, ali nema nikakve veze sa fenomenom crowding out koji ste ranije pomenuli i na koji sam reagovao. Hvala na komentaru.
@gosp.Katic
Svakako da ovisi kako je sistem uredjen. Rijetko cujem da je netko napustio posao iz drzavnog sektora i otisao raditi u privatni.
@Andrej
„Ako sve stoji kako je navedeno znaci da ako bi drzava uspostavila ponovo full-reserve banking (znaci 100% kredita mora biti pokriveno rezervom) time bi onemogucila multiplikaciju novca i prakticno oduzela pravo od poslovnih banaka da kreiraju novac? Multiplikator je vrlo zgodan kod ekspanzije, ali ima jednu manu – radi i u suprotnom smeru…“
Upravo tako. Sada je to ono u drugom smjeru.
Gosp.Katic je rekao da se po danasnjem sistemu 100% obavezne rezerve smatra kapitalna kontrola. Toliko je ovaj sistem bolestan!
Pomozi mu da se urusi, kupuj zlato i srebro. 😀
Za Nenada – Teza po kojoj državno zaduživanje ugrožava privatni sektor (tzv. crowding out) je, u najmanju ruku, nategnuta. Upravo zato što banke mogu da kreiraju kredita koliko žele, one mogu zadovoljiti tražnju privatnog sektora, ako to žele. Crowding out je neoliberalna mantra. Banke su kreirale hiljade i hiljade milijardi i dale ga privatnom sektoru, ali su izabrale da to bude sektor finansijskih špekulacija. Ako postoji crowding out, on postoji između špekulantskog i realnog sektora, a ne između države i privatnog sektora. Hvala na komentaru.
@Andrej
Na devizne depozite 23%. Ali u ovom slučaju nisu bitni, jer se kreditnom emisijom uvećavaju dinarski depoziti za koje je obavezna rezerva 5%.
Za Kuma – Sa stopom rezervi od 100% nema kreditne multiplikacije. U tom scenariju banke ne kreiraja novac i ta privilegija ostaje samo državi. Koliko je ovaj scenario „političko-lobistički“ realističan, svako može prosuđivati za sebe. Hvala na komentaru.
Za Nostradurusa – Lako ćemo se složiti da živimo u ludom sistemu koji počiva na izmišljanju lažnih potreba, besmislenoj potrošnji, arčenju resursa itd.. To su teme o kojima se nažalost više pisalo pre pola veka nego što se piše danas. Markuze je npr. zaboravljen, a Polanji se uporno gura u zaborav. Problem raspodele se otvorio, ali ni izbliza onako dramatično kako zaslužuje.
Što se tiče primarne emisije na način koji sam predložio, rizik inflacije nije veliki. Pri tome, inflacija je precenjen problem i opsesija koju su nametnuli trgovci obveznicama pre oko 30-40 godina. Toj opsesiji je žrtvovana zaposlenost i standard milijardi.
Što se ravnoteže tekućeg bilansa tiče, Belgija i Francuska (u EU) su tu negde.
Konačno i možda najvažnije – problem modernog bankarstva je potpuna otuđenost od interesa velikog dela privrede i građana. To se, nažalost, ne razume. Opasno je previše radikalizovati reformske zahteve, budući da je to najkraći put u samomarginalizaciju i gubljenju svakog uticaja. Hvala na komentaru.
–
Za Pesimistu – Banka povećava kreditnu aktivnost kada može plasirati novac za koji postoji razumna nada, nekada i iluzija, da će se novac vratiti. Iako postoji pritisak akcionara za većim profitom, verovatno je još veći strah od gubitka kapitala. (To je razlog zbog koga zapadne banke ne koriste jeftini novac centralnih banaka kako bi pojačale kreditnu aktivnost usmerenu na mala i srednja preduzeća.) U Srbiji su kamate i dalje dovoljno visoke da banke mogu pristojno zaraditi, a tu su i provizije za bankarske usluge. Hvala na komentaru.
Stednja jednako investicije,jednostavno ovo nije tacno.Cak,stednja usporava investicije.Na primer,jedan dobrostojeci uzoran gradjanin ima stalan mesecni prihod koji podize u banci.Od svog prihoda on konstantno odvaja 30% u „slamaricu“,ostalo trosi.Gradjanin smanjenom potrosnjom umanjuje prihode kompanija za robe i usluge koje ne konzumira.Njegov novac u slamarici vremenom devalvira,izlozen je riziku od pozara,miseva itd..Dakle,gradjanin lako moze pogresiti jer racuna na dugi rok.A na dugi rok,svi smo mrtvi.
U praksi investicije se finansiraju kreditima iz vazduha,kroz u tekstu objasnjeni mehanizam.Depoziti klijenata kod banaka su preuzete obaveze banaka,isto kao i krediti koje banke odobravaju.Kad bi svi istovremeno hteli da podignu svoje depozite u kesu,bili bi neprijatno iznenadjeni jer toliki kes ne postoji u bankama.
@ Andrej
Kako sam ja razumeo model bankarskog kreiranja novca,visina obaveznih rezervi nije kljucan element kontrole kreditne ekspanzije u modernim ekonomijama.Kljucna je kamatna stopa po kojoj CB pozajmljuje svoje rezerve poslovnim bankama,odnosno kamatna stopa po kojoj komercijalne banke izmedju sebe pozajmljuju rezerve.
Rezerva od 100% bi bila jednaka uvecanju referentne kamatne stope za duplo i poskupljala bi kreditiranje,ali nista sustinski ne bi izmenila.
Hvala svima na odgovorima…
Ako sve stoji kako je navedeno znaci da ako bi drzava uspostavila ponovo full-reserve banking (znaci 100% kredita mora biti pokriveno rezervom) time bi onemogucila multiplikaciju novca i prakticno oduzela pravo od poslovnih banaka da kreiraju novac? Multiplikator je vrlo zgodan kod ekspanzije, ali ima jednu manu – radi i u suprotnom smeru…
@busola
Pomenuste da je obavezna rezerva na dinarske depozite 5%. Na devizne depozite mislim da je oko 40% ili gresim? To prakticno znaci da ovih 5% ne igra neku ulogu jer je vecina depozita gradjana (i stednja) u stranoj valuti gde je rezerva mnogo veca? Da banke malo rade to je ocigledno. Nemaju, da budemo iskreni, bas ni gde da rade. Ne postoji normalno trziste kapitala. Cak i gradjani ako zele da invesiraju neku ustedjevinu nemaju gde. Pogledajte samo troskove prilikom trgovine HoV na Beogradskoj berzi. Sumanuto….
@Andrej
Drzava izdaje obveznice iz samo jednog razloga, da brani kurs.
Izdavanjem obveznica i nemonetariziranjem od strane NBS( jer ona izdaje dinare a ne eure) ima za posljedicu istiskivanjem privatnog sektora kao slabijeg partnera, smanjivanjem kolicine dinara u opticaju i apreciacijom kursa.
Nema nekreditnog, zivog novca, sav novac je nastao iz duga.
Poštovani g. Katiću,
Drago mi je vidjeti temu o nastanku i regulaciji novca, međutim, mislim da je članak premda dugačak, ostao nepotpun. Iako nisam ekonomista, godinama se bavim baš tematikom ekonomije i pokrivanja troškova (i profita). Napisao sam dosta tekstova sa jednostavnim kalkulacijama te pokazao da postoji potreba stvaranja novca bez stvaranja obaveza vraćanja (http://sites.google.com/site/financijskisustav/od-problema-do-rjesenja, https://sites.google.com/site/financijskisustav/profit-banke, itd.) .
Međutim, premda vi iznosite tvrdnju da je primarna emisija neinflatorna (https://nkatic.wordpress.com/2012/02/17/beznade-bespuce-i-moguci-izlaz/), ne mogu se složiti sa vama. Postoji točno određena sitacija kada je to istina i ta situacija ne može da se održi beskonačno dugo. Jedini slučaj kada nema inflacije je da oni koji uspjevaju skupiti profit u novcu ne troše taj novac, a da se mogući gubitci nadoknađuju dotacijama. Svaki pokušaj da se ostvareni profit (100%) ponovo realizora u robe i usluge na kraju dovodi do stalnog rasta privrede do momenta pune zaposlenosti puno vrijeme. Nakon toga mjesto za rast postoji u modernizaciji i povećanju proizvodnje. Tu je sad pitanje koji je smisao besmislanog dizanja produkcije te ugrožavanje održivosti budućih pokoljenja jer koji je smisamo stvaranja buma, koji u slučaju neke krize (elementarne nepogode) može pokazati koliko je sitem krhak.
Samo su dvije solucije u ekonomiju očekivane: pune police i besparica te puni novčanici i prazne police. A da je to istina, možemo i samo vidjeti kako je bilo u SFRJ i kako je danas. Ovo prvo imamo kada postoje socijane nejednakosti u kapitalizmu, a ovo drugo u socijalističkim državama. Kao protuargumen se mogu spomenuti neke države koji sada ostvaruju društvo blagostanja. Međutim, navedite mi jednu takvu državu koja ima balansiranu vanjskotrgovinsku bilancu.
U ovom tekstu griješite jer samo zagovarate dodavanje novca. A običan kalkulator profita banke (https://sites.google.com/site/financijskisustav/profit-banke) pokazuje da tako dodani novac u roku par godina može dobrim dijelom da završi u profitu banaka i enormnoj ekspanziji kredita. Takva ekspanzija kredita bi poslije nekog vremena pokrenula veliku inflaciju (preko potrebe podmirenja troškova za kredite koji su neotplativi). Osim primarne emisije, privatnim bankama se mora oduzeti mogućnost ekspanzije ponude novca ili čak zabraniti zarađivanje preko kamata. Čak i kada bi imali državne banke, one ne bi smjele da rade veliko kreditiranje jer se nema od kuda vratiti kamata. Takva kreditiranja imaju smisla samo za izvozne poslove i stvaranje vanjskotrgovinskog suficita. Samo to je put koji vodi u međunarodne financijske krize. Pa valjda nećemo biti toliko glupi i ne razmišljati o posljedicama svojeg djelovanja i prije nego što se dogodi. Ako već ramišljamo o rješenju, ono mora biti i rješenje za sve zemlje, a ne samo za vlastitu. To znači da ne možemo kamate za izdane kredite namiriti iz suficita platne bilance te da je kreditna ekspanzija, koja nema ekonomsku isplativost i dugovornu održivost, upitna i treba ju znanstveno obraditi.
I na kraju vam ostaje pitanje pravednije raspodjele profita. Ako profit ode u ruke malog broja ljudi, inflacija će možda biti mala. Samo, tada velika većina služi bogatašima za bakšiš. Ali ako ode u ruke velike većine, tada ako svi više proizvedemo, prodamo i od emitiranog novca ostvarimo štednju, mi je tada ne možemo potrošiti, ako nema stalnog rasta proizvodnje. U svakom slučaju, tu se otvara puno važnih pitanja, koja nisu samo pitanje emisije novca. I to je krajnji rezultat moje višegodišnja analize finacijskog sustava.
Poštovani g. Katiću,
više puta je u sredstvim informisanja objavljeno da visoka referentna kamatna stopa NBS omogućava bankama da ostvare profit bez rizika kroz repo operacije i tako kompenzuju dobit iz kreditiranja, tj. uskrate neophodno kreditiranje privrede.
Ako sam dobro razumeo, banke kreditiranje i repo operacije obavljaju iz različitih izvora? Ako akcionari žele određeni profit od menadžmenta banke, da li možemo zaključiti da je banka prinuđena povećati kreditnu aktivnost kao posledicu smanjenja referentne kamatne stope NBS kako bi ostvarila taj profit? Ili su kamate u Srbiji još uvek privlačne za repo operacije uprkos značajnom snižavanju u poslednje 2-3 godine?
Za Ganeta – Diverzifikacija, ročna transformacija itd. su važne za upravljanje rezervama, za dugoročnu stabilnost sistema, ali ne direktno za kreditnu aktivnost (to sam pokušao da u tekstu objasnim).
Što se samog teksta tiče, pokušao sam samo da sintetizujem ključne elemente vezane za kreiranje novca. Bilo je besmisleno da se bavim i objašnjavam aktivu i pasivu bankarskih bilansa itd. jer nisam pisao udžbenik. Naravno, ako neko ima volje da se time bavi, biće mi drago da objavim komentar s tim u vezi. Ili još bolje, ako postoje tekstovi na srpskom koji se bave ovom temom, bilo bi dobro da neko postavi link. Kao što sam u tekstu napisao, postoji odlična literatura i preporučio sam je čitaocima koji žele da se intenzivnije bave ovom temom. (Ja sam samo „prepričao“ i sažeo literaturu.) Hvala na komentaru.
Za Andreja – Zaduživanje banaka kod matice puni i jača rezerve banaka, i olakšava kreditnu aktivnost. Tim novcem se takođe kupuju repo papiri i obveznice države. Ovde je važno razumeti da ni repo operacije ni otkup državnih hartija od vrednosti ne povećava depozite, a time ne povećava ni kupovnu moć Srbije. Tek kada država troši novac dobijen od banaka, tada depoziti rastu. Veliki deo novca koji u papirima države se samo reciklira, jer ide na vraćanje starih dugova. Naravno, krediti koje matice daju ćerkama u Srbiji su takođe nastali iz vazduha, ali se taj proces odigrao van Srbije.
Obavezna (propisana) rezerva u Srbiji jeste veća, ali to nije razlog niske kreditne aktivnosti. kao što ste i sami pomenuli, banke jednostavne ne žele da rizikuju, tim pre što je iznos nenaplativih potraživanja vrlo visok. Banke su, bojim se, isisale novac privrede, pa se to vraća kao bumerang. Isto će se desiti i sa kreditima građana. Hvala na komentaru.
@Andrej
Ono što ste naveli oko obaveznih rezervi i njihovom nekreditnom poreklu prilikom odobravanja kredita je tačno.
Obavezne rezerve na dinarske depozite po viđenju (oni koji nastaju iz kredita) su 5%. Prinosi banke u zemljama kao što je Srbiji su veliki na svaki rok. Kada shvatimo da u Srbiji nema inflacije tražnje (a to će biti za nekoliko decenija, ako bude i tada) ili ranije kada ukinemo valutnu klauzulu na kredite fizičkim i pravnim licima, porašće i rizici banke, posebno na dugi rok. Dotle ćemo da gledamo banke kako rade malo i zarađuju mnogo.
Nikako da shvatim cemu toliko silno tjeranje u detalje.
Da li generalni direktor EPSa zna raditi sve poslove u EPSu ili da li direktor Zeljezare zna i moze raditi sve poslove u Zeljezari?
Tekst je opisao mehaniku kredita i novca. Pitanje je da li je to odrzivo na duge staze, da li je moralno, da li je efikasno….?
Za g. Katića,
Činjenica da su poslovne banke u stanju da kreiraju novac mi je odavno poznata. Međutim način na koji ste ovo objasnili me je prilično iznenadio. Koliko vidim kao po Vama je tražnja za kreditima jedini motor koji pokreće banku da kreira novac iz vazduha.
Pre čitanja Vašeg teksta, sam mislio da poslovne banke kreiraju novac na bazi diverzifikacije svojih plasmana i obaveza. Ročnost plasmana i obaveza kao i njihov obim i dinamaika se nikada ne poklapaju – to daje prostor banci da emituje nepostojeći novac u vidu kredita iako za to nema pokriće u depozitima. Skraćeno, nepostojeći novac zapravo kreira novac.
Za one koji nisu ekonomisti (ili koji su ekonomisti ali se ne bave aktivno monetarnom sferom),
Možda bi ova konstatacija mogla pomoći da bolje razumeju problematiku koja se ovde pretresa……. „Kada bi svi oni koji imaju depozite (štedne uloge) kod banaka u isto vereme zatražili natrag svoje uloge – sačekalo bi ih neprijatno iznenađenje jer tog novca u banci nema“. Ne postoji banka koja bi mogla u isto vreme namiriti sve svoje obaveze čak ni sopstvenim kapitalom…… zato što je emitovala kredite klijentima mada nije imala pokriće u depozitima……. E, sad koliko sam pomogao da se ovo shvati …..???
U svakom slučaju ovaj članak g. Katića je izuzetno težak za razumevanje i potrebno je višestruko studiozno čitanje. Samo bih zamerio g. Katiću što nije dovoljno rasvetlio problematiku aktive i pasive bankarskih organizacija (dinamike i obima plasmana i obaveza) i ukazao na prostor koji se banci otvarfa za emisiju nepostojećeg novca ( tj. kreiranje novca).
Vrlo lepo objasnjeno…
Samo se pitam da li je jasna, ili je meni promakla, veza izmedju kredita i rezerve. Koliko shvatam banka kada kreira 100 dinara kredita ona taj kredit stavlja na racun klijenta i isti postaje depozit. Shodno tome mora da iz ne-kreditnih sredstava obezbedi novac za obaveznu rezervu na svom racunu kod NBS. Da li gresim? Ili se novac za rezervu moze obezbediti is dela ‘ucesca’ prilikom odobravanja kredita ili se banka zaduzuje kod matice da bi obezbedila rezervu…
Koliko se secam, obavezna rezerva kod nas je prilicno visoka u poredjenju sa drugim zemljama tako da su banke prilicno oprezne i operisu samo tamo gde su rizici mali i/ili prinosi ogromni – kratkorocni potrosacki krediti, repo i obveznice drzave….
Za Kuma – Mala korekcija – „Taj novac,kada se od njega odbiju iznosi koji klijenti banke uplaćuju drugim bankama,je rezerva“ – račun rezervi je račun rezervi i pre i posle isplate kreditne sume. Dakle rezerve nisu samo ono što ostane posle isplate.
Što se velikih banaka tiče, one mogu imati veliki promet u okviru banke, kada klijenti jedni drugima plaćaju. Taj promet ne dodiruje račun rezervi. Takođe, velike banke imaju i velike prilive od drugih banaka, mnogo veće no male banke. Male banke, i onda kada su odlično vođene, mogu ući u problem mnogo brže, no lošije vođene velike banke. Hvala na komentaru.
Za busolazasrbiju – Bio bih iznenađen da „Politika“ ne objavi komentar koji ste napisali. Oni vole polemike. S druge strane, tema kreiranja novca nije ubito zahvalna za kratke kolumne. Hvala na komentaru.
@Nenad
Mislim da ste u krivu. Sumnjam da su banke preterano vodile računa o odnosu franka i evra, a posebno da su se kod svojih matica ili bilo gde drugde uzimale zarad kreditne ekspanzije stambenih kredita. Banke su se zaduživale da bi održavale svoju likvidnost čija ugroženost može biti posledica kreditne ekspanzije, ali i dobre zarade zbog kursnih razlika prilikom plaćanja inoobaveza usled rastućeg spoljnotrgovinskog deficita (sve se dešavalo istih godina).
Banke su samo tražile prostor da zadovolje propise NBS i tražnju za stambenim kreditima, tj. plasiraju kredite i našle ga u nižim stopama libora u odnosu na eurobor. Ako se dobro sećam neke su davale i niže kamatne marže na CHF kredite (što je malo čudno, imajući u vidu da su im matice iz evrozone).
@Risto Podvoznjak
Manje je važna veličina kredita, ali je svakako i to bitno. Depoziti države (pričamo o Srbiji) ne ulaze u depozite poslovnih banaka (sem u retkim slučajevima) nego se trezor uključuje direktno u NBS. Dakle, novac ode sa računa banke na račune države u NBS, te se na taj način smanjuju likvidna sredstva kojima konkretna banka raspolaže. U tom slučaju valutna klauzula ima smisla. Novac koji država dobije je obično veliki, obično se dugo zadržava na računu, može da se konvertuje unutar NBS i iznese napolje… Kako god konkretan kredit dat državi je uglavnom van kontrole poslovnih banaka. Slučaj je potpuno suprotan kada se daju krediti fizičkim i pravnim licima čiji depoziti uglavnom ostaju unutar kontrole bankarskog sektora. Nezavisno da li je korisnik kredita deponent konkretne banke ili depozit drži kod neke druge.
G. Katicu,nadam se da ce te me ispraviti ako gresim.Ako banka klijentu odobri kredit,isplatice ga sa racuna rezervi.Obzirom da se platni promet obavlja preko banaka to znaci da je ogromna kolicina novca uvek u protoku,znaci na racunu banke kod CB.Taj novac,kada se od njega odbiju iznosi koji klijenti banke uplacuju drugim bankama,je rezerva.Znaci ako je banka velika,odnosno ako ima dosta klijenata kojima odrzava depozitne racune,to su njene rezerve snaznije i moze vrsiti obimniju kreditnu ekspanziju sa vecim sansama da bude likvidna i pored odredjenog procenta losih kredita.
Za Aleksandra Lazića i ostale,
Pošto vidim da na blogu ima mnogo ekonomskih stručnjaka, ne bi bilo loše da neko u potpunosti rasvetli fenomen negativnih kamatnih stopa na 10-ogodišnje nemačke obveznice……..
Evo, pokušaću da dam svoje viđenje ove problematike, pošto privatno investiram u hartije od vrednosti:
Mene ovo nije iznenadilo jer je mnogo bolje imati u uslovima preteće krize nemačku obveznicu nego zlato. Nemačka obveznica i ako nosi negativan prinos po meni nije precenjena, dok je zlato već sada izuzetno skupo te je kupovina zlata u ovom trenutku previše rizična (ako dođe do stabilizacije ekonomskih prilika u svetu cena zlata bi mogla drastično pasti). Takođe, drugi sigurni instrumenti tipa švajcarskog franka ili japanskog jena su sada verovatno precenjeni te je njihova kupovina izuzetno rizična…….. Kada bih imao npr: portfolio hartija od vrednosti od 10.000.000. EVRA sasvim sigurno bih kupio nemačku obveznicu i to do iztnosa 20% svog portfolia – uzimam u obzir i činjenicu da je EVRO u ovom trenutku verovatno potcenjen……… Investitori potpuno logično jedan deo svog portfolia izdvajaju za instrumente koje smatraju sigurnim. Posedovanje potraživanja prema nemačkoj državi čuva kapital u uslovima pretećeg sloma tržišta. Ništa ovde po meni nije neobično.
Naravno, verovatno postoje i drugi razlozi za kupovinu nemačkih obveznica i voleo bih da ih neko opiše.
Za Nikolu – I kada se novac kreira iz vazduha, ostaje problem rezervi koje banke moraju imati. Kada bankama rezerve zafale, one pozajmljuju novac od drugih banaka (na bazi toga se kreiraju libor stope) ili pozajmljuju novac od CB po stopama koje su u normalnim vremenima veoma blizu liboru. Na depozite se takođe plaćaju stope koje su u čvrstoj relaciji sa liborom (obično libor minus 1/4 ili 1/8 procenta). Sve su to troškovi banke. Kada je Srbija u pitanju, nije problem u libor stopi, već u ogromnim maržama koje su banke naplaćivale i koje su i danas vrlo visoke u odnosu na stope u drugim ekonomijama. Model libor+ makar pomaže da se ukupna kamata objektivizira i učini „transparentnom“. Da li ćete kamatu iskazati kao libor+, ili kao jedinstvenu stopu, ne menja suštinu. Libor je zgodan jer se danas krediti ugovaraju najčešće po promenjivim stopama.
U Vašem primeru sa kravom ste zaboravili da nije banka kupila kravu, već neko kome je banka pozajmila novac da kupi kravu. Kada kupac bude vraćao kredit, moraće da proda 10 koza da bi došao do novca. U osnovi, banka je samo pomogla da se 10 koza zameni za 1 kravu. Banka nije prisvojila 100 dinara, iako ih je kreirala. U mom tekstu ćete videti da banka ne može da za sebe ili sebi kreira novac niti da u tom smislu prisvoji 100 dinara.
Ako banka ne naplati 100 dinara, ona će ući u krupne probleme likvidnosti i neće moći da servisira svoje obaveze, jer su joj rezerve prazne ili nedovoljne. Npr. vi kao klijent dajete nalog da se sa vašeg računa nešto plati, ali banka nema novca na računu rezervi, jer dužnik nije vratio novac.
Svako vraćanje kredita poništava depozitni novac, ali iznos vraćenog kredita ostaje na računu banke kod CB. I dalje savetujem da se tekst polako pročita nekoliko puta. Hvala na komentaru.
Za @Nikolu
„…. Ako banka jednostavnim knjigovodstvenim unosom kreira 100 dinara iz vazduha, a neko odgaji kravu i proda je za 110 da bi isplatio banku, znači da je menjana realna za knjigovodstvenu vrednost….“
Samo pročitajte tekst g.Katića i razmislite o tome odakle novac (110 dinara) onome ko je otkupio kravu od odgajivača, i verujem da ćete rešiti vaše dileme.
Inače, novac stvoren ni iz čega (dvojnim knjigovodstvom) uništava se na isti način, knjigovodstveno, tj. eliminisanjem date aktive u bilansu banke.
@busolazasrbiju
Rekli ste da banke daju kredite iz likvidnih sredstava za drzave, ali ne za gradjane. Da li je razlog tome visina kredita ili nesto drugo?
Ovo će da prodrma bankarski sistem (za početak bar u EU).
Posledice će da se obruše na privatni sektor.
http://www.blic.rs/vesti/svet/nemacka-prvi-put-u-istoriji-izdala-10-godisnje-obveznice-sa-negativnom-kamatnom/hwl8qe8
Za @vizantinca
Na žalost, previše ste konfuzni i nedosledni u izlaganju.
@gosp.Katic
Moja pogreska, da li mozete staviti video prof.Salerna u zagrade. Nema potrebe da zauzima toliko mjesta.
Unapred hvala
@busolazasrbiju
Znaci mehanizam je ovakav,
Domaca filijala se zaduzi kod mame banke u evrima jer ako misle da ce evro depricirati u odnosu na franak.
Ona donese kod NBS evre, promjene se u dinare, kreditira se u dinarima sa valutnom klauzulom u CHF.
Da li sam u krivu?
Unapred hvala
@Nebojša Katić
Kada je izašao prvi tekst g. Begovića, napisao sam komentar na isti. Politika, tražila da ga malo skratim. Odradio posao, a oni u međuvremenu pustili tekst g. Todorovića i dosudili jedanaesterac za g. Begovića.
Čekam i dalje da vidim da li će da ga puste i zadovolje želju g. Begovića za ozbiljnom raspravom na temu kredita.
@Nikola
1. Čitao sam tekst profesora Antića kada je objavljen, mislim u Politici, i to je ok. Mada bi trebalo obarati valutnu klauzulu u potpunosti, a ne samo u CHF. Kada se daju krediti pravnim i fizičkim licima (ne državi ili bankama) smisao valutne klauzule je potpuno vulgarizovan. Banke u ovim slučajevima emituju novac iz vazduha, tj. svakom emisijom kredita raste njihova bilansa suma, što će reći da banke ne troše svoj likvidni novac na kreditiranje. Ne može se valutnom klauzulom štiti nešto što tek nastaje, tj. što do tada nije postojalo. Valutan klauzula ima smisla kod međubankarskih kredita ili kredita datih državi jer tada banke troše svoja likvidna sredstva, tj. bilasna suma ostaje nepromenjena.
2. Ako klijent ne vrati kredit, isti se prvo preko klasifikacija aktive postepeno otpisuje, kroz rezervisanja, da bi na kraju bio i otpisan u potpunosti. Na ovaj način dolazi do smanjivanja dobiti bankarskog sektora, koje videlismo još uvek ima. Dakle, ni kod rezervisanja ili otpisa banka nikom ne vraća nikakav novac, nego se računovodstvenom operacijom umanjuje dobit u bilansu uspeha, i stvaraju rezervisanja u pasivi (izvorima sredstava) bilansa stanja.
Pitanja je da li i tada banke nešto gube, jer je klijent već otplatio nešto, banke su prethodno na kontu kursnih razlika akumulirale dobit koje je posledica kredita iz vazduha, a ostaju i neke hipoteke i mogućnost prodaje istih. U krajnjoj instanci banke ne gube ništa nego samo umanjuju prethodno akumiliranu dobit, a možda i nešto realno zarade.
3. Pravna logika je drugačija od ekonomske, tj. može u ekonomiji da se nešto dogodi i da je to 100% istina ali da pravo to ne prepoznaje u svojim normama na isti način, ili uopšte. Tako je i opravdan razlog nastanka valutne klauzule vulgarizovan i potpuno neetički primenjen kod kreditiranja fizičkih i pravnih lica, tj. stvaranja novca iz vazduha.
4. Mislim da je dokazivanje da banke zarađuju mnogo više nego što je deklarisano u ugovoru (kroz kamate) jedini pravi put za dobijanje sporava za bilo koji indeksirani kredit kod fizičkih i pravnih lica. Da je NBS to što joj naziv govori ona bi odavno ukinula valutnu klauzulu kod davanja navedenih kredita.
Za busolazasrbiju,
O suštini pravnog problema kredita u francima prof. Antić kaže sledeće:
„Оно што је правно релевантно је да је, на основу уговора, дужник добио од повериоца динарски износ (кредит је у динарима), али са валутном клаузулом у швајцарским францима (противвредност одређеног износа у швајцарским францима обрачуната по средњем курсу НБС-а на дан пуштања кредита)…
Разлог уношења валутне клаузуле (на њој инсистира поверилац, а дужник може само да бира врсту „чврсте” валуте) јесте обезбеђење повериоца од могуће инфлације, која би обезвредила обавезу дужника, због чега би поверилац трпео штету…
Девизна клаузула има, дакле, за циљ очување вредности новчане обавезе изражене у динарима (новчана обавеза је обавеза вредности, зато мора имати одговарајуће поређење у куповној моћи)…
Поверилац је исплатио динаре, а дужник отплаћује свој дуг са одговарајућом каматом. Међутим, скок вредности валуте (швајцарски франак) која би, као коректив у време инфлације, требало да штити повериоца од обезвређења новца – валутна клаузула – сада је довела до обрнуте ситуације у односу на ону због које је успостављена да услед инфлације поверилац не би трпео штету, а дужник профитирао. Сада дужник трпи штету, а поверилац профитира!
Кауза уговора је и елемент моралности уговорног односа, јер кроз заштиту начела једнакости давања, уједно штити и праведност у уговорним односима, дакле и начело савесности и поштења (све су то обавезујући институти и у нашем праву који се не могу искључити вољом странака – тзв. принудни прописи). У свим случајевима код којих је применом девизне клаузуле у швајцарским францима (то наравно важи и за друге валуте у сличној ситуацији), поверилац прибавио посебну, енормну „зараду” само због високог, енормног скока курса валуте која има за циљ заштиту од последица инфлације домаћег новца, повређен је циљ, сврха, кауза такве одредбе, јер је дошло до тешког поремећаја еквивалентности узајамних давања уговарача, и то на штету дужника. Дужник је купио стан, а у току извршења своје обавезе (враћања дуга), поред камате, треба због овакве девизне клаузуле да „врати” не само купљени стан, већ два или чак више станова! Дакле, девизна клаузула (у швајцарским францима) уговора о кредиту, која је била пуноважна у тренутку настанка уговора (тада је кауза била допуштена), после енормног скока „заштитне валуте” која треба да коригује инфлацију домаће валуте, управо зато што до енормне инфлације није дошло, постала је ништава због битног поремећаја каузе (кауза је постојала, али је накнадно отпала), што значи да се поверилац делимично неосновано обогатио на штету дужника. Уговор, као делимично ништав, може се одржати на снази само изменом одредбе о (ништавој) валутној клаузули. Ту корекцију, на захтев (тужба) дужника (тужилац), против повериоца (тужени) извршиће суд, ако изостане споразум са повериоцем (нпр. анекс уговора…), управо позивајући се на каузу уговора, као и на наведене императивне одредбе Закона о облигационим односима повезаним са каузом.“
Još jednom se postavlja pitanje, da li se i kod koga banka zadužila, s obzirom da je emitovala dinarski kredit.
Ako je kredit kreiran iz vazduha kako sugeriše tekst g. Katića, prema kome banka ima obavezu u slučaju da klijent ne vrati kredit i koji su stvarni troškovi, odnosno kolika je zarada banke?
To što je prikaz kamatne stope libor + marža, pošteniji, kako kaže g. Katić, nego potpuno protivzakonit „u skladu sa poslovnom politikom banke“ i dalje ne znači da je pošten tj. da tačno definiše obaveze i zaradu banke.
Svi slučajevi gde su ugovori sadržali odredbu „u skladu sa poslovnom politikom banke“ su dobijeni na sudu, tu postoji pravosnažna sudska praksa i to više uopšte nije sporno.
Predmet spora je poništaj kompletne valutne klauzule u francima. Ovde još uvek ne postoji pravosnažna sudska praksa, što je razumljivo jer je to pitanje samo u Srbiji teško nekoliko 100 miliona evra, tako da taj problem više nije ni ekonomski, ni pravni, već politički.
Prema nekim pravnim tumačenjima poništaj ovog člana, kao ključnog člana ugovora, povlači poništaj kompletnog ugovora, što znači da ugovorne strane vraćaju dobijeno, ali u dinarima bez ikakve kamate. To bi za banke predstavljalo ogroman gubitak, a otprilike je jasno na čijoj strani stoji država u ovom sporu.
G. Katiću,
Poenta Vašeg teksta je bila da nije potrebno da jedan klijent položi depozit ili da se banka zaduži da bi taj iznos transferisala u obliku kredita nekom drugom klijentu, već se kredit kreira iz vazduha.
Svedeno na jezik proste trgovine, libor bi trebalo da bude nabavna cena robe, na koju se dodaje marža pa se ta roba sad prodaje po novoj prodajnoj ceni. Marža trgovca nije isto što i profit, jer se troškovi poslovanja podmiruju iz nje. Znači i banke bi deo svoje marže trebalo da koriste za naknadu svojih troškova a tek deo da im ostaje kao zarada. Što se tiče kamata na štednju, ako banke iz štednje izdaju kredite, onda je sad nabavna cena robe umesto libora upravo kamata na štednju, pa bi bilo logično da ona stoji u strukturi ukupne kamatne stope, umesto libora. Ali kad se kredit kreira iz vazduha vi nemate nabavnu cenu robe i cela kamatna stopa je marža banke.
Nisam bankar pa mi je nejasan proces poništaja kredita nakon kompletne isplate. Ako banka jednostavnim knjigovodstvenim unosom kreira 100 dinara iz vazduha, a neko odgaji kravu i proda je za 110 da bi isplatio banku, znači da je menjana realna za knjigovodstvenu vrednost. Banka u svom bilansu prikazuje zaradu od 10 dinara, ali preostalih 100 se pretpostavljam pušta u opticaj kao novostvorena vrednost. Nejasno je šta ako banka ne naplati tih svojih „vazdušnih“ 100 dinara, tj. ko je poverilac koji od banke potražuje neotplaćeni deo „vazduha“. Ta vrednost verovatno stoji u bilansu banke kao knjigovodstvena obaveza, ali da li postoji realan poverilac koji tereti banku?
За византинца:
У начелу сам у линији са скоро свиме што пишете. Али Ви правите ситну грешку која није баш тако безначајна ако сте погледали клипове које је Дарко поставио, или ако сте пажљивије прочитали текст господина Катића.
Истина је да ако нема робе, онда нема ни дуга. Ако нема тражње за новцем (кредитом), новац и не постоји. Али пошто готово нико не може да живи без новца у модерном свету, тражње за њим итекако има и биће је све више. Зато је у капитализму новац сам по себи роба. Банке су предузећа која зарађују, а не финансијске институције подложне контроли. Грешка коју правите је да претпостављате како ЦБ-ка или било који други државни “ауторитет“ има контролу над банкарским креирањем новца. Уопштено, банкарским пословањем. Посебно у Србији то није случај, као и у свим банана републикама.
Централне банке, част изузецима, су у приватним рукама и раде за узак круг врло моћних људи који имају контролу у емитовању резервне валуте, односно долара. Другим речима, они су тај “врховни ауторитет“ и њихов циљ је само да стварају што већу тражњу за доларом.
За Александра Лазића.
Хтео бих само да појасним, новац се „нити креира, нити не креира“. Објашњава се кроз 5 функција: новац као МЕРИЛО цене, МЕРИЛО вредности, СРЕДСТВО промета, новац КАО благо, новац КАО светски новац. Значи новац није самостална егзистенција, већ неко договорено мерило. Исто тако разним договорима, може да мења своју природу.
Новац није дуг. Дуг је кад лице А створи обавезу према лицу Б. То може бити изражено у новчаним јединицама, а исто тако и у некој другој роби (вуни, соли, месу, кукурузу, гвожђу…)
Дуг постаје тек када неко има потребу за неком робом. Н.пр. лице А , жели нови аутомобил. Одлази у банку, или у неки државни орган. Они креирају новац, купује се аутомобил и ствара дуг. И опет, услов свих услова је, да пре стварања новца, постоји нека роба или је изгледно постојање робе и да постоји тражња или жеља за поседовањем или коришћењем те робе.
Банке могу да креирају неограничено новца, али ако људи не желе робу, не желе дужнички однос (због морала н.пр.), не прихватају ту банкарску креацију, не испуњава се ниједна од горе наведених функција и нема новца… прмер: 1993. је влада Србије бескрајно много креирала новац, чак толико да се новчанице нису ни штампале, већ су ударали печате са 4 нуле. Тај новац нико није прихватао, већ се аутоматски обезвређивао и фактички после прилагођавања био одбачен и уведен нови. Ко се сећа тих година, зна да је новац била марка, али се прометовало и са уљем, шећером, брашном, цигаретама, нафта… Класична трампа је у потпуности преузела функције новца.
„Врховни ауторитет“ одређује шта је новац, наравно да може да одреди да новац буде и вуна, али исто тако може да одреди да вуну може да производи само он и његова банка и нико други. Исто тако, зар је неки проблем да ми читаоци, блогери, овде одштампамо новац на папиру, или да пребацимо неке битове на наше кредитне картице. Није проблем, свако то од нас може, али „врховни ауторитет“ то не дозвољава… Значи поента је у регулативи и моћи.
Za busolazasrbiju – Na blogu su česti upiti vezani za kreiranje novca, pa sam obećao da ću napisati tekst na tu temu. Imao sam na odmoru dosta vremena za duži i naporniji tekst. Da ga nisam napisao sada, ko zna kada bih ga napisao. Slučaj je hteo da sam počeo da koncipiram tekst upravo kada se pojavio članak g. Begovića. Motiv teksta nije vezan za tekst g. Begovića, ali su taj tekst i polemika sa g. Todorićem pomogli da ne otežem sa pisanjem i sa objavljivanjem teksta, što mi se sve češće događa. Hvala na komentaru.
Da se i ja malo umešama oko zaduženosti u švajcarcima i zaradama banaka na kreditiranju.
1. Ne verujem da su se banke zaduživale u švajcarcima radi kreditne ekspanzije stambenih kredita u Srbij. Nezavisno od toga, korisnici kredita indeksiranih u CHF ne mogu dobiti banke po ovom osnovu, jer je poznato da su posle nemačke marke (pre evra), Srbi najviše štednje držali u CHF. Dakle, u strukturi izvora sredstava banaka bilo je dovoljno CHF (ako je ukupno bilo indeksiranih kredita za oko milijardu CHF, to je 10’tak procenata devizne štednje iz tog perioda).
2. Kada banka emituje indeksirani kredit njena zarada nije samo kamata nego u prihode banke ide i sva kursna razlika nastala po osnovu promene kursa CHF ili evra, svejedno. Ovo se najbolje vidi kada dinar pada, u tim godinama više od 50% bankarskih prihoda potiču od kursnih razlika nastalih po osnovu kursiranja nedospelih glavnica na uvećane kurseve. Dakle banke zarađuju, tj. idu u njihove bilanse uspeha, pored kamate i sve kursne razlike. A to je izvesno zelenašenje. Na sadašnje vrednosti CHF ili evra zarade na dugoročne stambene kredite koje su poslovne banake do sada realizovale idu na 100 % (evro) ili preko 200 % (CHF) .
3. Za gospodina Katića, jel motiv teksta bio Begovićevo kliktanje mišem u Politici?
„… коме банкарске теме нису предалеке и зато што је члан управног одбора једне веће банке код нас.“
Haha 15 minuta sam se smijao.
U Srbiji se bankarski, inflacionisticki, antikapitalisticki, nacionalno valutni monopolisti predstavljaju kao „liberali“!
Jos gore sto ih ljudi tako i nazivaju. (https://www.youtube.com/watch?v=pXO4oCTYmQs @10:53)
(https://www.youtube.com/watch?v=33RXhv0IuPc)
@Dragana Mislim da ste na dobrom tragu, jer banka zarađuje 110 na 100 pod pretpostavkom da nastavlja celu priču, tj ovih 100 ponovo pušta u kreditiranje.
IMHO
За инг. Дејана – За проблем дужника у францима би било од користи видети када су се, и за које износе задужиле банке које су одобравале кредите у швајцарцима. Овде је хронологија задуживања банака и одобравања кредита потенцијално важна, а то се може видети кроз банкарску документацију. И у НБС би морала постојати документација о задуживању банака. Агрегирани износи су од мале користи. Хвала на коментару.
За господина Катића – Приложио бих коментар у вези задуживања домаћих банака када су одобравале кредите индексиране у швајцарским францима. Не било ми замерено, нисам имао времена да „копам“ по извештајима НБС, па сам се држао агенцијских вести.
На крају другог тромесечја 2010. године укупан спољни дуг је износио 23,8 милијарди евра при чему је учешће задужености у швајцарском франку било 5,8 %. С друге стране, после трећег тромесечја 2013. године спољни дуг је износио 25,7 милијарди евра а учешће дуга у швајцарском франку износило је око 2 %. С треће стране, после другог квартала 2014. године, спољни дуг је износио 25,38 милијарди евра, док се удео „швајцарца“ задржало на око 2 %.
Разуме се, клијенти банака нису могли да се у кратком периоду раздуже, пошто су у питању били махом стамбени кредити. Произилази да су домаће пословне банке током 2011. и 2012. конвертовале у евро готово преко 60 % свог задужења у „швајцарцима“.
Да поентирам, најближе истини је да је швајцарски франак послужио само за индексирање кредита (2007-2009), а да су домаће банке са страним капиталом касније прекомпоновале портфолио у кооперацији са својим матицама у иностранству.
I na Politici ista tema:
Najpre B. Begovic: http://www.politika.rs/scc/clanak/357209/Bankarska-trilogija-o-kliktanju-misem
Potom V. Todoric: http://www.politika.rs/scc/clanak/358710/%D0%9C%D0%B0%D1%88%D0%B8%D0%BD%D0%B0-%D0%B7%D0%B0-%D0%BF%D1%80%D0%B0%D0%B2%D1%99%D0%B5%D1%9A%D0%B5-%D0%BF%D0%B0%D1%80%D0%B0
I onda opet Begovic: http://www.politika.rs/scc/clanak/358953/Pogledi/Kovaci-laznog-poimanja-novca
Nisam siguran da su (baš sve) centralne banke u privatnom vlasništvu.
Ako je novac dug onda zarada banke od 10 dinara predstavlja isto tako nečiji dug. To jest, one predstavljaju delić nečije glavnice prilikom izdavanja kredita u drugoj banci. I tih 10 dinara se moraju vratiti toj banci da bi se taj kredit vratio.
Iz ovog se nameće pitanje da li se mogu vratiti svi krediti?
Mogu ako je neko pustio dovoljno slobodnog novca u sistem koji nije nastao kao kredit (glavnica). Neko će ovde pomisliti da to rade centralne banke, međutim ni one to ne rade. One isto tako pozajmljuju novac ministarstvima finansija, u suštini one se za celokupan sistem ponašaju kao komercijalna banka.
Ako se pogledaju unutrašnji dugovi zapadnih zemalja videćemo da najveći deo otpada na dug države prema centralnoj banci. Ovde se onda postavlja logično pitanje kako država može da duguje samoj sebi?
Pa država ne duguje samoj sebi već centralnim bankama koje su u privatnom vlasništvu.
„Problem koji se gomila vekovima i oko kojeg će biti borbe pre ili kasnije, jeste narod protiv banaka“ – Lord Acton, Engleski istoričar.
Za Nikolu – Banka pored kreditiranja obavlja i poslove platnog prometa npr.. Banka ima troškove kao i svako preduzeće (ljude, prostor, opremu itd.) a banka takođe plaća i kamate na štednju. I sama organizacija i praćenje kredita nosi troškove (zaposleni, deo prostora itd.) i sve to se nadoknađuje prihodom od kamata i provizija. Što se kamate „LIBOR +“ tiče, to nije prevara. Bolje je tako, nego samovoljno određivanje kamatnih stopa „u skladu sa poslovnom politikom banke“, kako se godinama radilo, a NBS tolerisala. Prevara je npr. kada se kamata obračunava i plaća mesečno, ali se ne koristi mesečni, već viši, tromesečni ili šestomesečni LIBOR.
Nažalost ne znam kako su tehnički, u detalju, odobravani krediti u francima, pa ne bih komentarisao. Moguće je kroz bilanse banka utvrditi da li su se banke zaduživale u francima kada su odobravale takve kredite.
Ako klijent ne vrati kredit ili vrati sam deo, banka je na gubitku. Kada se nekretnina proda, za dobijeni iznos se poništava deo kredita u istom iznosu i efekat je isti kao i da je klijent vratio kredit. Hvala na komentaru.
Potpuno pogrešna interpretacija problema.
Upravo na liniji sveopšteg „razmišljanja“ o novcu.
Ako se novac stvara ni iz čega, onda ne može da bude – roba.
Novac je DUG.
Jer recimo, ako „vrhovni autoritet“ za novac proglasi vunu (robu), onda ne postoji mehanizam uz pomoć kojeg može da kontroliše količinu novca u opticaju, jer takav „novac“ može da proizvede svako.
Академска дефиниција новац објашњава кроз 5 функција, или најједноставније: новац је универзална роба.
Новац као такав увек се креира „ни од чега“ , и користи се увек оно што је људима најлакше за употребу, а то потврди неки „врховни ауторитет“. Као новац може да се користи/користило се :вуна, кожа, злато, зачини, сребро, со, папир, потврде, електронски импулс…
Значи: врховни ауторитет, креира облик и врсту „универзалне робе“-новац.
У савременом добу, новац креира држава, као врховни ауторитет. Она тај посао може да повери банкама, или да то сама ради. То поверавање посла је само техничка ствар. Држава или Централна банка су тренутно главни контролори новца, јер ко год да креира и на који год начин да се креира, увек сума новца у оптицају мора да буде еквивалентна суми робних цена.
Ако неки диктатор хоће да емитује „ни од чега“ прекомерни новац, створиће инфлацију (вишак новца у отпицају) и обезвредиће га. Исто тако, ако банке емитују прекомерне кредите, убациће више новца у оптицај, пореметиће се однос према робним ценама, створиће се инфлација и обезвредиће се… То никоме није у циљу…
Према томе, опет у крајњој инстанци је Централна банка/држава та која мерећи инфлацију емитује или поништава новац.
Понекад се банке превише отпужују за неку тајну уроту за овладавање светом и сл…
Да скратим, Врховни ауторитет може да „штампа“ колико год хоће новца, али да тај новостворени новац употреби на стварање нових робних цена, илити као што г. Небојша каже: да се примарном емисијом финансира развој друштва и државе. Мало сам буквалисао, али читаоци блога ће схватити.
Такође, основ свих основа је елементарно поштење и љубав према народу тог „Врховног ауторитета“.
Кад је „Врховни ауторитет“ поштен и врлински и од најлошијег привредног система може да се направи нешто добро, исто тако и обратно, ни најбољи економски систем неће дати добре резултате ако се злоупотреби и обесмисли.
A propos „inflacije“…
Upravo danas je izašao članak o „izveštaju“ republičkog Zavoda za statistiku u vezi sa inflatornim kretanjima.
http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2016&mm=07&dd=12&nav_id=1154194
Pošto ste ekonomista, verujem da će vam kada pročitate ovaj romansirani članak, biti potpuno jasno sa kojom opasnošću se suočava srpska privreda.
Složićemo se da inflacija nije prirodna nepogoda. Ona se izaziva veštački, delovanjem privrednih subjekata, od kojih su najveći banke i vlada (tj. javne usluge).
Srbija trenutno nema apsolutno nikakav problem sa inflacijom.
Akutni realni problem srpske privrede je deflacija.
Poštovani g. Katiću,
Nadovezao bih se na prethodne odgovore u vezi zarade banaka po osnovu emitovanih kredita. Kažete da je zarada banke 10 dinara od kamate na 100 dinara kredita. To znači kompletna kamata je zarada, cena koštanja kredita je 0, s obzirom da je kredit emitovan iz vazduha. Posmatrajmo aktuelan problem zaduživanja u francima (chf) gde zagovornici nezakonitosti ovog modela tvrde sa se banke nisu uopšte zaduživale u francima nego u evrima, te da obaveze i troškovi banka nisu rasli sa skokom franka. Da li je situacija još drastičnija pošto su emitovani krediti ustvari bili dinarski, a franak je služio samo kao etalon za obračun početne vrednosti pozajmljenog novca, po opisanom modelu kreirani iz vazduha, te trošak banke ne zavisi ni od kretanja franka ni od evra, već je celokupna kamata zarada? Da li je prevara uobičajeno predstavljanje kamatne stope kao zbira libora (euribora) i marže banke, ako je kredit kreiran bez zaduživanja banke na međunarodnom tržištu kapitala i da li je moguće utvrditi da li se banka i u kojoj valuti zaduživala pri emitovanju nekog kredita.
Ovde sam svesno zanemario pravnu problematičnost ovakvog kreditnog modela tj. sukob sa važećim obligacionim odnosima, što je dosta plastično obisao prof. Oliver Antić u tekstu:
http://www.politika.rs/scc/clanak/318272/Problem-valutne-klauzule-u-stambenom-kreditu
Još jedno pitanje u vezi svega ovoga: Koliki je, i da li ga uopšte ima, trošak banke ako klijent od pomenutih 110 dinara vrati samo 55?
Ako je kredit plus obezbeđen hipotekom, pa banka proda nekretninu i pokrije neotplaćeni deo glavnice, da li se i taj novac poništava iako je došao od prodaje realnog dobra (nekretnine) koje nije nestalo već je samo promenilo vlasnika?
Za Draganu – Banka ne može da prisvoji kredit koji je kreirala. Kao što sam u tekstu naveo, kada se kredit vraća, novac se poništava i ne ostaje banci. U procesu vraćanja, od 110 dinara, 100 je poništeno. Banci ostaje vraćeni višak – naplaćena kamata. To se naravano vidi i kroz bilans uspeha banke. Kao što sam pomenuo, iako sam maksimalno sažimao tekst i pokušao da ga učinim čitljivim, ovo nije tema kao svaka druga i traži par čitanja i malo više vremena da se slegne. Hvala na komentaru.
Hvala što ste se pozabavili ovom temom, nigde nisam naišla na tu temu u našim medijima. Gledala sam nekoliko videa na jutjubu o kreiranju novca da se upoznam i pomalo edukujem. Kompleksna materija.
Pitanje u vezi sa vašim odgovorom komentatora Вања, da banka zaradjuje 10 dinara a ne 110 na kredit od 100 dinara, zar nije banka u stvari zaradila svih 110 dinara ako je novac kreirala iz vazduha? Zar banke zapravo ne zaradjuju mnogo više ako taj novac kreiraju ni iz čega, a on im se vrati kao pravi, realan novac sa sve kamatom? To me zbunjuje kod tog kreiranja novca.
Za Ganeta – Proces zaduživanja opština bi morao ići suprotnim smerom. Prvo bi opština morala imati ideju šta želi da finansira (vodovod, put, kanalizaciju, navodnjavanje, podršku malim preduzećima itd.) i kako bi se novac vraćao za servisiranje obveznica. Tek kada je to jasno, mogle bi se emitovati obveznice. Bojim se da bi finansiranje preko obveznica bilo dosta skupo i da bi prinos koji bi finansijeri tražili bio značajno iznad prinosa na državne obveznice. Hvala na komentaru.
To je to.
Nemam šta da dodam na tekst.
O ovome pišem i govorim već skoro 5 godina, međutim jako mnogo ljudi, čak i „stručnjaka“ problematiku kreiranja kreditnog novca ili stvarno ne razume, ili se pretvara da ne razume.
Pored navedenih autora, svima onima koji žele da još dublje zarone u datu problematiku preporučio bih i sledeće :
Steve Keen – „Debunking economics“
David Greaber – „Debt, the first 5000 years“
https://www.amazon.com/s/ref=nb_sb_ss_i_1_5/178-4455114-9057366?url=search-alias%3Dstripbooks&field-keywords=debt+the+first+5000+years&sprefix=debt+%2Cstripbooks%2C243
Michael Hudson – „Killing the host“
https://www.amazon.com/s/ref=nb_sb_ss_i_2_12?url=search-alias%3Dstripbooks&field-keywords=michael+hudson+killing+the+host&sprefix=michael+huds%2Cstripbooks%2C237&rh=n%3A283155%2Ck%3Amichael+hudson+killing+the+host
Hvala vam g.Katiću, na ovakvom lepom, poučnom i jako dobrom tekstu.
Za Makija – Ne verujem da ću se u dogledno vreme ponovo baviti monetarnom politikom, pa predlažem da pogledate sajt NBS. Tamo ćete naći dosta informacija o radu NBS, pa i o repo operacijama. Hvala na komentaru.
Za g. Katića,
Nisam čitao Vaš prvi tekst, tek sada nakon čitanja bolje razumem neinflatorni model primarne emisije koji predlažete……
Sada želim da Vas pitam nešto drugo. Radi se o devastiranim opštinama u Srbiji………. Uzmimo npr: opštinu Bojnik u kojoj ne postoji ni jedno jedino preduzeće i koja je devastirana do te mere da nema čak ni jednu bankarsku filijalu. Da li bi lokalna samouprava mogla pokrenuti investicioni ciklus emisijom dinarskih obveznica na tržištu kapitala ??? Zakonski ovakvo rešenje je moguće čak i danas. Lokalna samouprava ima pravo emisije obveznica i može se zadužiti do iznosa 50% budžeta po našim postojećim zakonskim propisima………. Sistem bi se mogao postaviti da obezbedi nesmetano finansiranje obveznica, u to sam 100% siguran. Inače, budžet je realno težak preko 2 miliona evra a planiran je na nešto više od 3 miliona evra. Da li bi milion evra bila dovoljna suma novca pod uslovom da se pravilno usmeri, da pokrene bilo kakvu privrednu aktivnost u opštini koja realno ima oko 9.000. ljudi ???
Za gospodina Katića i ostale članove grupe:
Grupa Positive Money ima svoj YouTube kanal na kome se nalazi dosta materijala koji objašnjava navedenu temu „kreiranja novca“ kao i poseldice koje rezultiraju iz istog: Njihova knjiga se takođe može naručiti preko njihovog site-a.
http://positivemoney.org/where-does-money-come-from/
Misconceptions around Banking – Banking 101 (Part 1 of 6)
What’s wrong with the money multiplier? – Banking 101 (Part 2 of 6)
How is money really made by banks? – Banking 101 (Part 3 of 6)
itd…
Hvala gospodine Katiću na vašem trudu i blogu koji je veoma interesantan i korista.
Nebojsa, hvala i od mene. I da odmah (zlo)upotrebim to sto ste raspolozeni za pisanje ovih par nedelja – mozete li da napisete clanak koji objasnjava untrasnju organizaciju, kontrolu i rad Centralne banke i njene slabosti, kako bi citaoci bolje razumeli pozitivne i stetne efekte koji odatle proizilaze pa u skladu s time i bolje razumeli termine kao sto je „kamata na repo operacije“.Hvala
Za Ganeta – Na Vaša pitanja sam već odgovorio sa dva duga teksta. U prvom sam dao model primarne emisije koji nije inflatoran https://nkatic.wordpress.com/2012/02/17/beznade-bespuce-i-moguci-izlaz/. Nisam video da je bilo ko kritikovao taj predlog. Umesto toga, kritikuje se primarna emisija u načelu, ali moj predlog nije bio u načelu već u detalju.
Drugo, postavio sam pitanje kako to da nikome ne smeta primarna emisija na bazi inokredita (https://nkatic.wordpress.com/2012/02/29/bauk-primarne-emisije-i-ugodno-inozaduzivanje/). Koliko sam mogao da vidim, niko nije polemisao sa tim tekstom. Niko se nije uzbuđivao ni kada su strane banke reketirale NBS i kada je NBS plaćala taj reket da bi sprečila sulud rast dinara. Reket se zvao kamata na repo operacije i u tim operacijama NBS je plaćala bankama kamatu koja je prelazila i preko 20%.
Što se napada na dinar tiče, sa kapitalnom kontrolom za koju se zalažem od kada pišem, to ide jako teško. Da bi špekulanti destabilizovali dinar, oni moraju uneti devize u zemlju. Na to postoji odgovor i neke države su to primenjivale – priliv se blokira na godinu dana, stoji zamrznut na računu i na ta sredstva se ne plaća kamata. Mehanizam obavezne rezerve je veoma moćan, ali se ne koristi dovoljno jer su bankarski lobi i njihovi „teoretičari“ prejaki. Hvala na komentaru.
Za g. Katića,
Pominjete često primarnu emisiju, ne sumnjam u vaše analize ali pre nekog vremena jedan naš finansijski konsultant (ne mogu da se setim imena) je primarnu emisiju novca u Srbiji (po Vašim zamislima) nazvao užasnim rešenjem uz sledeće obrazloženje:
1) Dinar nema čvrstinu kakvu ima evro ili dolar te bi se na sam pomen primarne emisije verovatno slomio na tržištu.
2) Srbija nema problem sa deflacijom, manje više ima stabilnu inflaciju. Primarne emisija bi predstavljala rizik zbog moguće eksplozije inflacije.
Lično, mislim da ovi rizici nisu za potcenjivanje.
Čitao sam Vaše tekstove i intervijue na ovu temu ali nisam uspeo pronaći adekvatne odgovore upravo na ovo: Kako bi se Srbija u slučaju primarne emisije zaštitila od špekulativnih napada na dinar i kako bi NBS u tom slučaju kontrolisala inflaciju………… Ako imate vremena ne bi bilo loše da ovo pojasnite, da pokažete kakva bi se praktična rešenja mogla primeniti kako bi se ovi rizici amortizovali.
Iako sam po struci diplomirani ekonomista i imam praktična iskustva na berzi i FOREX-u, ipak uviđam da nisam dovoljno duboko u ovoj materiji, te Vaš blog koristim isključivo za učenje…….. Naravno, sve pohvale za odličan tekst.
За Н. Тодоровића – Хвала на подршци и охрабрењу.
Поштовани господине Катићу,
Иако Ваш блог пратим сад већ годинама, први пут се јављам у коментару.
Својевремено сам студирао економију на Универзитету у Београду и већ на првој години ми многе ствари нису биле јасне, или боље да кажем – нису биле у складу са реалношћу како сам је ја видео. Десило се тада, случајно, да набасам на књигу „Modern Money Mechanics“ на енглеском језику. Не бих оцењивао квалитет споменуте књиге, али ме је она свакако инспирисала да тражим даље. Врло брзо ми је постало јасно све ово што сте Ви навели у тексту. Фрапирали бисте се када би сте знали какве су одговоре професори давали на моја питања (ако би уопште желели да покушају да дају било какав одговор, а не да исмевају питање).
Та ствар се понављала изнова и изнова, и на крају сам напустио факултет, убеђен да ја вероватно и нисам за економију. Започео сам приватан посао у коме сам и данас.
Разлог због којег се јављам лежи у томе што сам у вашим редовима пронашао све оно, готово до речи, што сам тада записивао у белешкама. Као и многим текстовима које сте писали раније. Данас, након више од 10 година од мог неуспешног студирања, захваљујући Вама, добијам потврду да ипак нисам „луд“, мада је сад слаба вајда од тога.
Међутим, није „слаба вајда“, за неке друге младе људе и желим да Вам честитам и одам признање на свему што чините кроз овај блог и јавне наступе.
Претпостављам да, као и сваки жив човек, постављате питање смисла, па сам овим својим коментаром желео будем део доказа да има.
Свако добро.
Još jedan tekst gospodina Katića koji doprinosi ekonomskom opismenjavanju. Ponajviše zahvaljujući ovom blogu (tekstovima i diskusijama u komentarima) sam uspeo da se vozdignem od ekonomskog analfabete do nivoa da su mi odredjene ekonomske zakonitosti, odnosi i rezoni daleko jasniji.
Kratak osvrt na komentar od @KRIE: Zašto verujete da je u tranzicionim društvima moralo da se desi da barem u jednom trenutku imaju vlast koja bi radila za korist gradjana? Vaš rezon je naravno ispravan, ali nažalost naivan.
Za Krleta – Sve uspešne azijske zemlje su koristile primarnu emisiju, nacionalni bankarski sistem, kreditnu i kapitalnu kontrolu. Jugoslavija je dugo i vrlo uspešno koristila primarnu emisiju.
Mana primarne emisije je što oduzima monopol poslovnim bankama na kreiranje novca. Malo li je? Što se tranzicionih država tiče, politička i ideološka matrica su iste kao i u Srbiji. Možda je Češka u tom smislu izuzetak.
Primarnu emisiju je Srbija loše primenila devedesetih, ili Zimbabave npr. mada je novčani haos više bio posledica ekonomskog sloma koji je prethodio paničnom štampanju novca. Hvala na komentaru.
Pre 5-6 godina gledao sam dokumentarne filmove „Novac je dug“ i „Gospodari novca“ i bio sam šokiran viđenim.Katić ovim tekstom kao da odgovara na moje pitanje postavljeno ranije,da li je istina da privatne banke kreiraju novac iz vazduha.Po meni to je zločin prvog reda.
Nisam mogao da odolim a da ne prokomentarišem ovaj znacajan jasno napisan članak,iako sam obećao da se neću javljati.
Gospodine Katicu,
Ako je primarna emisija tako efikasna kako to da je nijedna zemlja u tranziciji nije primenila, nego su sve izabrale put ino zaduzivanja (neke vise, neke manje). Nemoguce da tamo ni u jednom trenutku tranzicije nije bila na vlasti neka vlada koja razume to o cemu vi pisete. Odnosno mozete li reci koje su mane primarne emisije i zasto se ona masovno izbegava?
Takodje mozete li navesti zemlje koje su uspesno primenile primarnu emisiju, ali i one koje su je neuspesno primenile?
Pozdrav!
За Бојана – Мислим да негативни афекти пословања страних банака у малим земљама, далеко надилазе све позитивне.
Банке могу на разне начине да манипулишу билансе, било да вештачки повећавају или смањују профит. Нпр. кроз скупо задуживање код својих матица у иностранству оне могу повећавати трошкове, или могу плаћати матицама разне услуге чије је постојање спорно, или је висина надокнаде спорна. Све то међутим није потребно, ако преко наклоњених политичара и функционера централне банке за себе обезбедите законске пореске повољности. То је идеалан облик оптимизирања профита и пореза.
О томе сам често писао, нпр.:
https://nkatic.wordpress.com/2006/07/29/tranzicioni-poreski-raj/ или https://nkatic.wordpress.com/2011/12/19/banke-miljenice-i-cedo-sistema/. Хвала на коментару.
Г. Катићу, хвала на још једном прегледном и лако разумљивом тексту.
Један мали илустративни примјер:
страна банка отвори пословницу и уложи 1М €. Од тога пласира 5М € кредита у дин по стопи од 10%. Ако занемаримо кредитну мултипликацију, њен приход на крају године износи 5,5 милиона, или 0,5М прихода од камата на инвестираних 1М капитала.
Овдје треба још урачунати и нове кредите који се периодичном отплатом постојећих кредита поново могу пласирати у систем. Додатно, ако клијенти отплаћују прво камату, онда се већ у другом мјесецу на рачун банке слегне новостворених 0,4-0,5М€ које она може одмах да пласира као нови кредит, и на које ће до краја године зарадити додатних 0,05€.
Ту треба даље урачунати и остале везане приходе, као нпр накнаду за кредит (1-2%), вођење рачуна, опомене за кашњење итд итд.
Треба урачунати и фактор лоших кредита. Додуше, многи лоши кредити се на крају некако наплате.
У вези са овим имам два питања.
Одакле се ствара камата коју клијенти морају негдје да зараде? Ако су кредити доминантно потрошачки, и ако се већина производа/услуга у систему увози, то значи да се овај новац пропорционално мора створити кроз додатно задуживање, распродају имовине и стране дознаке?
У овом случају банке из других земаља имају интерес да доминантно пласирају потрошачке кредите који ће помоћи да се роба из њихових земаља купује на локалном тржишту. Пласирајући кредите привреди, на неки начин могу да помажу конкуренцију својој индустрији – због тога су њихов фокус потрошачи?
Са овог становишта, улога страних банака је паразитска и резултат њиховог рада је черупање, уназађивање и сахрањивање домаће економије.
Да ли је овај мој резон коректан? Постоје ли позитивни аспекти постојања страних банака у источно-европским колонијама?
Друго питање: са једним колегом банкаром сам раније причао о кредитним мултипликаторима итд. Његово објашњење је било да се све фино види на билансу банке, који показују да је њихова профитабилност ок, али није толико огромна како се кроз ове приче покушава представити.
Постоје ли неки додани механизми којима банке могу да замаскирају ове бројке, колико они могу да утичу?
За Владимира Џ:
На посетиоцима блога је да извуку своје закључке, сигуран сам да би већина извукла исти као Ваш. Господин Катић се труди да буде дискретан јер жели да избегне непотребне расправе о очигледним стварима, нарочито са гласницима неолибералне економске струје. Јесте, приватни банкарски систем данас је криминалан. Што не значи да неке државне банке не брину о привреди и грађанима своје државе. Колико сам ја схватио из пријашњих ставова господина Катића, неопходно је увести строгу кредитну контролу (што се имплицира и у тексту), како би се кредитна експанзија обуздала.
Емисију новца искључиво треба дати као монопол Централне банке и њених филија широм земље. Финансијске трансакције треба опорезовати (одредити висину трансакције која се може ослободити пореза). Велике пословне банке национализовати како би се угушио приватни монопол над креирањем новца. Након тога треба издржати месеце и године притисака на домаћи банкарски систем који би долазили споља. То је уједно и најтежи, најризичнији корак, којег се многи тренутно плаше.
Шта после тога? Нико не зна, али за почетак ни то није лош начин да се покрене револуција о којој пишете. И то она реалнија, али ништа мање опасна.
1. U tekst nigde ne stoji odakle dolazi novac za vraćanje svih kamata prilikom izdavanja kredita. Podsetimo se da je kredit = glavnica + kamata.
2. Izostavljen je opet podatak koliko je zapravo novca u opticaju nastao ovako. Po autorima koje sam ja pratio godinama unazad on je preko 90% (minimum). Ovaj podatak je od suštinskog značaja za shvatanje ukupnog problema.
Ako povežemo stavku jedan i dva dolazimo do saznanja da se svi krediti i ne mogu vratiti već se uvek moraju uzeti novi kako bi sistem funkcionisao.
Za autora ovog teksta banke samo zloupotrebljavaju svoj položaj te on to naziva samo skandalom ne i najvećim kriminalom u istoriji. Ovo i ne čudi jer autor smatra da postojeći sistem ne treba menjati dok se ne nađe neki bolji (parafraziram stav iznet u ranijim komentarima). Mi valjda samo treba da apelujemo na savest bankara i političara da oni sami dobrovoljno to učine. U međuvremenu, dok se to ne desi, treba samo da se opustimo i uživamo.
Суштина је у томе шта је старије: депозит клијената или кредит?
У првом описаном случају је то депозит, како нас уче у економским уџбеницима. Грађанин штеди и ту своју штедњу оставља у банку, која тај новац користи као осигурање за пласирање кредита. Централна банка прописује проценат обавезне резерве која је у овом блог посту 20%. Обавезна резерва је новац који остаје у банци као гарант ликвидности у случају нерегуларности (читај кризе). Депозит у овом случају de jure није имовина банке, него грађана (неко ће ме овде вероватно исправити).
У другом, реалнијем случају, пословна банка прво емитје кредит и тај кредит ставља на конто дужника (депозит) као обавезу. Практично, новац је настао из саме тражње за кредитом, ни из чега другог. Што је банка већа и има више клијената (нарочито богатих и солвентних), мањи је ризик да ова пирамидална шема пропадне. Клијенти ће већ некако “хранити“ банку и она ће моћи неометано да пласира још кредита. Тако настаје нови новац у оптицају. Проблем настаје када дужници постану несолвентни (тј. не могу да отплаћују кредит) и када клијенти повлаче новац из банке. Ако довољно њих навали на банку, остаће запањени када схвате како банка нема довољно новца да им свима исплати “њихов“ новац. Зато је за пословну банку увек добро када измишља све апсурдније начине кредитирања грађана, јер више кредита = мањи ризик за банку. Ово се догађа свуда, али је најзаступљеније у сиромашним крајевима света, где су клијенти несолвентни.
Поздрав.
За Вању – У вашем случају банка је зарадила 10 динара, не 100, али банка има привилегију да свој производ, кредит од 100 створи из ваздуха. Банке имају корисну функцију у систему, али је последњих деценија та функција јасно злоупотребљена. Овај текст је мало тежи и можда се мора прочитати неколико пута. Хвала на коментару.
Поштовани г. Катићу,
да ли сам добро разумео процес креирања новца: сваки пут када узмем кредит од банке, нпр. 100 динара и када касније вратим тај кредит са каматом, нпр. 110 динара, банка има чист ћар од 110 динара ?