Evropska centralna banka (ECB) je 9. marta započela svoj veliki program štampanja novca[1] koji se eufemistički naziva „kvantitativno labavljenje“. Planirani obim novčane emisije je 1.100 milijardi evra, što ilustracije radi, čini oko 33 godišnja bruto domaća proizvoda Srbije. Ukupnu novčanu emisiju bi trebalo realizovati u mesečnim tranšama od po 60 milijardi evra.
Ova operacija se obavlja kroz nacionalne centralne banke kupovinom državnih hartija od vrednosti na sekundarnom tržištu, s tim da je grčka centralna banka izuzeta iz ovog mehanizma. Distribucija novčane emisije bi trebalo da bude u skladu sa veličinom ekonomije svake od država. ECB očekuje da će to dati novi stimulans anemičnoj ekonomiji evro zone, da će zaustaviti deflatorne procese i da će podići stopu inflacije sa sadašnjih minus 0,3 procenta, na nivo od oko dva procenta.
ECB se nada da će ovim programom emisije novca dodatno oboriti kamatne stope ne samo na državne obveznice već i na bankarske kredite i da će time podstaći tražnju (potrošnju i investicije). Umeren rast inflacije bi olakšao servisiranje državnih dugova, dok bi očekivani pad evra pomogao podizanju konkurentske sposobnosti pre svega mediteranskih država.
Primenu ovakve politike ECB-a snažno podržava onaj deo evropske ekonomske elite koji smatra da je ECB već dosta zakasnila sa ovakvom politikom, kao i da obim novčane emisije (u odnosu na veličinu BDP-a) značajno zaostaje za SAD, Japanom i Velikom Britanijom. Taj deo uticajnih ekonomista je vršio pritisak na ECB smatrajući da su njen dosadašnji konzervativizam i oprez umnogome doprineli krizi evro zone.
Na drugoj strani, konzervativizam i oprez ECB su podržavale Nemačka, Holandija i Finska. Ovako uspostavljena podela na evropski sever i jug postaje sve jača, s tim da je Francuska negde u sredini. Otuda ne čudi da je i poslednji program ECB-a donet uz veliko i glasno protivljenje Nemačke i Holandije koje su artikulisali guverneri centralnih banaka ove dve države (Jens Weidmann i Klaas Knot).
Uprkos velikoj ekonomskoj i političkoj moći Nemačke, ona ne može opstruirati odluke ECB, budući da se odluke donose većinom glasova, a da u procesu odlučivanja važi pravilo jedna država (jedna nacionalna centralna banka), jedan glas.
Ako se ostavi po strani nepotrebna grubost kojom severne zemlje (Nemačka pogotovo) često iznose svoje stavove, argumentacija ovih država nije nešto preko čega se može olako preći. Smisao ovog teksta je da pojasni poziciju i kritike koje se često čuju sa evropskog severa i koje su pre svega usmerene ka monetarnoj politici ECB-a[2].
Po nemačkim ekonomistima (koji su i najglasniji na javnoj sceni), štampanje novca ne može rešiti najveći problem južnih prezaduženih država, a to je njihova nekonkurentnost. Uvođenje evra je omogućilo da troškovi zaduživanja (kamatne stope) ovih slabih ekonomija postanu veoma niske i da se približe nivou najjačih evropskih ekonomija. Pri tome, finansijska tržišta su ignorisala sve poznate regionalne endemske rizike. Sve do 2007. niske kamate su stimulisale rast potrošnje, rast uvoza, rast unutrašnjih cena kao i lako i jeftino finansiranje deficita tekućih transakcija. Taj nedostatak tržišne discipline je dodatno uticao na pad konkurentnosti i posledično, na veliko narastanje deficita bilansa tekućih plaćanja[3].
Po nekim od autoritativnih analiza, cene u Grčkoj bi morale da padnu oko 35%, u Portugalu i Španiji oko 30%, a u Italiji 10%, da bi ove države mogle popraviti konkurentnost, a time i dugoročno uravnotežiti svoje bilanse tekućih plaćanja.
Ovu vrstu uravnoteženja je najlakše, najbrže i najbezbolnije ostvariti depreciranjem deviznog kursa, ali taj metod uravnoteženja je nemoguće primeniti u okviru evro zone. Značajan pad evra koji je na sceni od maja 2014. delimično pomaže i popravlja ukupnu konkurentnost evro zone, ali ne otklanja cenovne disparitete u njenim okvirima.
Kako je depreciranje valute nemoguće, preostaje samo da se kroz deflaciju, dakle preko pada unutrašnjih cena, uspostavi ekonomska ravnoteža i time povrati konkurentnost. Ovaj način uravnoteženja je veoma bolan i teško izvodiv jer je velika korekcija cena naniže na granici nemoguće misije. (Ekonomisti tu vrstu male elastičnosti cena nadole nazivaju fenomenom tzv. sticky prices.)
Nemački ekonomisti insistiraju upravo na deflatornom uravnoteženja i smatraju da se taj proces mora sprovesti. Svako davanje ustupaka kao i programi spasa samo odlažu nužne procese korekcije cena i ne rešavaju ništa. Štaviše, dramu kroz koju godinama prolazi Grčka, oni smatraju direktnom posledicom ustupaka koji su Grčkoj u prošlosti činjeni, i otuda taj tvrdi stav i poruke koje se dnevno odašilju grčkoj i svetskoj javnosti.
U prilog takve argumentacije ide primer Irske koja je svoj nivo cena najbrže prilagodila novoj situaciji i sada najbrže izlazi iz krize. Irski deflatorni oporavak se tumači time da je ona u krizu ušla pre južnih država i da je svoj proces prilagođavanja započela pre nego što su uspostavljeni mehanizmi pomoći u evro zoni. U prvim godinama irske krize koja je počela još 2006. nije ni bilo mehanizama pomoći u okviru EU, pa je Irsku nevolja naterala da se prilagodi.
Nemački ekonomisti baštine snažnu tradiciju ordoliberalizma, i za njih je svaka intervencija države koja remeti funkcionisanje tržišta, bila ona monetarna ili fiskalna, štetna. Oni ukazuju da ECB nema mandat da spasava posrnule ekonomije, te da ECB svojom politikom arbitrarno i selektivno snižava tržišne kamate stope od zemlje do zemlje. To onemogućava uvođenje tržišne discipline i iznova podstiče moralni hazard koji je velikim delom i uzrokovao krizu.
Pored ove ekonomske argumentacije, nemački ekonomisti ukazuju i na to da programi monetarnog i fiskalnog spasavanja ugroženih država narušavaju pravila i krše usvojena dokumenta na kojima počiva evro zona. Oni podsećaju na dva važna člana Sporazume o funkcionisanju Evropske unije (Sporazum)[4].
Po njihovom tumačenju, član 123. ovog Sporazuma, jasno zabranjuje tzv. monetizaciju budžetskih dugova, dakle pokrivanje budžetskih rupa štampanjem novca i/ili kupovinom državnih obveznica čak i na sekundarnom tržištu[5].
Drugi važan član Sporazuma je član 125. koji zabranjuje bilo kakvu socijalizaciju dugova u okviru evro zone. U toj interpretaciji, ni države članice se ne bi smele međusobno pomagati, već bi svaka država koja zapadne u finansijske nevolje morala biti prepuštena zakonima tržišta i tržišnog disciplinovanja koji važe za sve. Pomenutim članovima Sporazuma je jasno naglašeno da Evro zona nije zamišljena kao transferna zona, kao kišobran koji štititi od bankrota[6], već kao valutna zona koja bi svojim mehanizmima trebalo da obavezuje na odgovorno ponašanje i disciplinu.
U insistiranju na radikalnoj politici stezanja kaiša, severni narodi ne pokazuju previše sentimentalnosti prema socijalnim posledicama takve politike. Deo toga se može pripisati „tvrdim naravima“ severnjaka, ali drugi deo takvog odnosa prema jugu postaje razumljiviji kada se pogledaju podaci iz grafika koji sledi.
Iz analize koju je radila ECB, proizlazi da su porodice južnih država često bogatije nego porodice u državama koje bi trebalo da ih spasavaju i od kojih se očekuje solidarnost. Grafik prikazuje prosečno neto-bogatstvo, kao i medijane neto-bogatstva po domaćinstvu u evro zoni. (Medijana je takođe srednja vrednost, ali ekstremne vrednosti uzorka na nju ne utiču svojom visinom.)
Izvor: European Central Bank: The Eurosystem Household Finance and Consumption Survey Results from the first wave, Statistics Paper Series No. 2 / April 2013 [7]
Italijani, Španci i Kiprani na primer, spadaju među najbogatije Evropljane i njihova porodična bogatstva su značajno veća od bogatstava najvećeg broja porodica u onim zapadnim državama koje se percipiraju kao bogate. Čak su i Grci i Portugalci, na nivou medijana proseka, ispred Nemaca.
Ova analiza ECB je naišla na žestoke kritike dela stručne javnosti. Kritičari ukazuju da domaćinstva u južnim državama imaju više članova i da deca duže ostaju sa roditeljima, da je raspon bogatstava takođe veći na severu nego na jugu, da je BDP po glavi bolji pokazatelj stvarnog bogatstva itd..
Iako ove primedbe imaju smisla, ta kritika ipak ne menja fundamentalno sliku na koju ukazuju nemački ekonomisti[8], a to je da građani juga nisu siromašni, da nema potrebe za velikim sentimentalizmom.
Zaključak bi mogao biti da su se ogromna sredstva slivala u južne države i potom prelila u privatne džepove. Građani su se obogatili dok su njihovim državama i bankama ostali dugovi koje one sada socijalizuju kroz evro zonu. Iz ugla ove analize nije previše bitno da li je reč o prevelikom trošenju države ili privatnog sektora, da li je reč o niskim porezima i slaboj poreskoj disciplini, da li je reč o velikom, skupom i lošem javnom sektoru, da li je reč o velikim delovima ekonomije koji funkcionišu u sivoj zoni.
Uzgred, niko ni ne pokušava da negira da je i nemačka ekonomija imala koristi kako od evro zone, tako i od potrošačkih navika južnih država, ali ekonomisti rado podsećaju da samo oko 36% nemačkog izvoza završava u evro zoni. Ne negira se ni da je pomoć južnim državama otišla velikim delom na spasavanje severnih privatnih kreditora.
Gledano kroz prizmu kritike koju sam sažeto izneo, čini se da nemački ekonomisti ne vide kako bi evro zona mogla nastaviti da funkcioniše a da se ništa ne promeni. Ili se moraju menjati osnove i pravila na kojima počivaju integracioni procesi EU, ili se neke članice EU moraju ponašati odgovornije i snositi posledice svoje ranije politike.
Iako izbegavaju da to rezolutno saopšte, utisak je da političarima severnih država ne bi smetalo ako bi neke od južnih država, Grčka pre svih, napustile zonu. S druge strane, ako bi došlo do radikalnije krize i potpunog raspada evro zone, Nemačka bi pretrpela gubitke od oko 450 milijardi evra, s tim da bi Holandija i Finska imale najveće gubitke po stanovniku. Takav rasplet ipak niko ne želi.
Ako su nemačke analize tačne, ne bi bilo veliko iznenađenje ako bi u bliskoj budućnosti, tokom nekog vikenda, svet saznao da Grčka napušta evro zonu. Uostalom, u akutnom periodu krize 2011., premijer Berluskoni je otpočeo tajne pregovore o izlasku Italije iz evro zone, iako je Italija tada bila u neuporedivo boljoj poziciji od Grčke danas. Čini se da je ovaj poslednji paket pomoći, otpočet novim velikim štampanjem novca, možda zaista i poslednja šansa za očuvanje evro zone, ili bar njene celovitosti.
[1] Zvaničan naziv programa je The public sector purchase programme (PSPP).
[2] Najbolju sintezu nemačkih stavova je dao Hans-Werner Sinn u svojoj knjizi The Euro Trap (2014).
[3] Videti tekst https://nkatic.wordpress.com/2011/07/09/grcka-kriza-i-njene-pouke/.
[4] http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:12012E/TXT&from=EN.
[5] Monetarne intervencije ECB-a i logiku tih intervencija (tzv. OMT – Outright Monetary Transactions) je problematizovao i Federalni ustavni sud Nemačke.
[6] Ideja ovako strogih mera je bila kompatibilna i sa tzv. Mastriškim kriterijumima koji su propisivali da države ne mogu imati veći godišnji budžetski deficit od 3% BDP, ni ukupni javni dug koji bi smeo preći 60% BDP.
[7] http://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/scpsps/ecbsp2.pdf
[8] Videti npr. http://www.voxeu.org/article/are-germans-really-poorer-spaniards-italians-and-greeks, ili http://www.voxeu.org/article/are-germans-poorer-other-europeans-principal-eurozone-differences-wealth-and-income.
Meni se cini da Nemci su velikom delom krivi za situaciju. Vec nekih 15 godina plate efektivno ne rastu, dok je produktivnost sve bolja. Tako su i Nemci nakupili te ogromne viskove, koje moraju da nestaju. Da bi druge zemlje mogle da se razviju.
Sećam se da su Nemci već u drugoj polovini devedesetih počeli sa merama štednje i prilagođavanja. Kad sam bio stipendista Gete Instituta tokom 1997. godine, oni su već počeli da primenjuju te mere, pre svega racionalizaciju javnih troškove, jer je već tada percipirano da se produktivnost mora uskladiti sa konkurencijom na dalekom istoku. Tako su oni za dvadeset godina zauzeli dominantnu poziciju u evropskoj ekonomiji na štetu sopstvene socijalne države. Takve mere imaju smisla samo ako će i kod drugih evropskih aktera postojati odgovoran odnos prema ekonomiji. Nemci nisu kao Balkanci, oni kontinuirano analiziraju trendove i ne čekaju da ih neko tera da budu racionalni. Ali ako se sada budu otpisivali dugovi Grcima i drugima, na njihovu štetu, onda oni ispadaju budale zato što su ozbiljni i odgovorni. Ispada da je bolje bilo da i oni gomilaju enormne dugove. Eto kako izgleda ta evropska zajednica koja se sastoji od potpuno raštimovanih delova. Profitira samo veliki prekookeanski igrač, a svi drugi trpe manju ili veću štetu.
Za Zoltana – Podaci koje ste naveli su samo različiti aspekti istog fenomena. Nemački izvoz (robe i usluge) u zemlje evrozone se u periodu 1999-2013 kretao u proseku oko 40% ukupnog nemačkog izvoza. Otuda podatak koji ste videli u mom tekstu.
Nemački izvoz u evrozonu ima tendenciju pada, i na evrozonu sada (2014) otpada samo oko 35% nemačkog izvoza. Taj trend pada izvoza u evrozonu je vidljiv i kod drugih velikih evropskih ekonomija, s tim da su te ekonomije zavisnije od izvoza u evrozonu nego što je to Nemačka. Uzgred, 56% nemačkog izvoza ide u EU. Verovatno niste dobro registrovali šta je Krugman rekao. Pretpostavljam da je govorio o nemačkom izvozu u EU, a ne u evrozonu. Nemački izvoz u EU jeste oko 25% nemačkog BDP-a.
Nemački izvoz u evrozonu je strahovito usporen od 2008. i u 2014. godini je samo 3% veći nego što je bio 2008. Hvala na komentaru.
Postovani gospodine Katicu,
nedavno sam gledao na televiziji g.Krugmana kako kaze da Nemacka izvozi robe u iznosu cetvrtine svog GDP u clanice evrozone, i da bi pad tog izvoza bio znacajan udarac po njenu ekonomiju. Vi navodite da je skoro 40% Nemackog izvoza u evrozonu. U clanku na sajtu Spiegel navode da je cak 73% Germany’s trade surplus(?izvoz?) u eurozonu. Malo sam zbunjen. sta je od ovoga tacno?
„Uzgred, niko ni ne pokušava da negira da je i nemačka ekonomija imala koristi kako od evro zone, tako i od potrošačkih navika južnih država, ali ekonomisti rado podsećaju da samo oko 36% nemačkog izvoza završava u evro zoni“
„German exports to countries in the euro zone were growing by an average of 7 percent a year, while 73 percent of Germany’s trade surplus came from these countries“
http://m.spiegel.de/international/europe/a-790333.html
Za Krleta – Kriza u Portugalu je bila blaža nego u Grčkoj, a javni dug Portugala, iako visok, ipak je znatno niži od Grčkog. Pad BDP-a Portugala je takođe niži od Grčkog, a niža je i stopa nezaposlenosti. Socijalni pritisak je manji, pa ta portugalska „pitomost“ pomaže da se kreditori ne antagonizuju. Portugal je prihvatio gorku medicinu bez ozbiljnijeg otpora. Zbog svega toga, kamatne stope po kojima Portugal refinansira svoj dug su mnogo niže od grčkih. Ali, ako Grčka napusti evro zonu, Portugal bi mogao biti žestoko testiran na finansijskom tržištu. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Mozete li reci zasto Portugal lakse podnosi ekonomsku krizu od Grcke ?(bar se tako stice utisak). Jer i jedna i druga zemlja imaju visoku stopu nezaposlenosti, visok spoljni dug, euro kao valutu, nikakav izvoz odn. zive iskljucivo od poljoprivrede i turizma a nekako je Grcka daleko vise u centru paznje ( tzv. „Crna trojka“ je daleko vise zahtevnija prema njoj nego prema Portugalu – ili mozda Portugal lakse ispunjava njihove zahteve)
Pozdrav!
Varufakis nije otkrio toplu vodu. Mnogi drugi antiglobalisti su pisali decenijama unazad o metodama navlačenja zemalja i građana zapada na dug. Ovaj metod je jako dobro poznat, isti recept smo i mi okusili. On je sproveden uz pomoć stranih plaćenika u našem i grčkom političkom vrhu.
Ova prevara bi bila mnogima uočljivija da su ekonomski pokazatelji i pariteti realni. Međutim oni to nisu već su stvar dogovora vrha finansijske elite zapada. Sva tržišta su nameštena pa tako i sve što je u vezi sa njima. Tu pre svega mislim na finansijska tržišta kao i glavnih sirovina i energenata. O tome je iscrpno pisao Paul Craig Roberts zadnjih godina. Dovoljno je ukucati njegovo ime i rigged markets u pretraživač.
Nije mi jasna zašto bi neko to uvijao u oblande, koristio eufemizme i suptilisao stvari? Kakve koristi ima od toga? Treba stvari nazvati pravim imenom i globaliste izvesti na čistinu.
Konkretno mislim da bi trebalo tužiti zapadne vlade da su uz pomoć domaćih izdajnika stvarali nepošten dug i tražiti likvidaciju istih. To je ono o čemu je Ciprasova partija govorila u dokumentarnim filmovima pre nego što su došli na vlast.
Od suptilisanja i eufemizama se ništa neće uraditi. Treba podići galamu na svetskom nivou. Verujem da bi neke značajne zemlje u svetu, poput Rusije, i veliki broj antiglobalista pomogao da se jedan takav sudski proces podigne. Ako ne pred današnjim sudovima koje globalisti kontrolišu, onda barem u medijima i paralelnim sudovima koje bi oni sami formirali.
Evro kriza iz ugla Grčke:
Varufakis je u pravu, a uz to je u ovom tekstu razotkrio veliku prevaru nazvanu EU i Eurozona. Naravno, on je to uradio suptilno, uvijeno u eufemizam i bez nepotrebne pompe. Da li je stvarno toliko optimističan u nalaženje kompromisa koliko tvrdi, ili je to samo maska pred “završni akt“, videćemo uskoro.
Prevara se sastoji u “napumpavanju“ kupovne moći stanovnika zemalja periferije, kako bi one mogle priuštiti uvoz i potrošnju robe iz najrazvijenijih evropskih zemalja, uglavnom iz Nemačke. To se vrlo očigledno postiže ponudom i (ako se zemlja opire) nametanjem (čitaj: ucenom) kredita. Na početku su ti krediti vrlo povoljni, ali se nakupe vremenom. Zemlja opterećena takvim dugovima dobija snižen kreditni rejting, a kamate odjednom naglo rastu. Na scenu stupaju “reforme“, odnosno ultimatumi kreditora, zahtevi čiji je jedini cilj slabljenje ekonomije zemlje dužnika (smanjenjem domaće kupovne moći njenih stanovnika, bankrotom dojučerašnjih profitabilnih kompanija, itd.). Tako oslabljena ekonomija će budzašto rasprodati svu imovinu kako bi ispunila zahteve kreditora (a i samih zemalja severa) onome ko je ucenjuje. Rezultat: jedna uništena zemlja stavljena na milost i nemilost evropske (i svetske) oligarhije i mnooogo jeftinih robova.
Naravno, fiksna valuta za sve samo čini bilo kakvu regulaciju i amortizaciju privrednih nejednakosti nemogućom.
Ja mislim da bi izlazak Grčke iz Eurozone značio kraj evra, ali bi EU ostala u identičnom, ili drugačijem obliku, nebitno. U suprotnom, preti joj građanski rat i pobuna u zemljama najteže pogođenim krizom.
Za Makija – Velika emisija primarnog novca je verovatno ublažila povlačenje kapitala iz Srbije, mada taj uticaj nije veliki. Banke nastavljaju da se razdužuju prema maticama i taj proces traje već godinama. Pretpostavljam da banke vode računa da velikim i brzim povlačenjem ne obore kurs dinara i da time ne nanesu sebi štetu. Proces povlačenja kapitala je usporen stalnim zaduživanjem države i javnog sektora.
Čini se da je finansijski kapital u Srbiji iscedio suvu drenovinu i da nema prostora za novi priliv špekulativnog kapitala. Novi, veliki novac može doći samo od prodaje Telekoma i to bi mogla biti nova infuzija za dinar. Treba međutim biti oprezan, jer se na globalnoj sceni, pogotovo nad glavama država u razvoju, navlače novi tamni oblaci. To može imati negativan domino efekat i može loše uticati i na finansijsku stabilnost Srbije. Što se moćnih država tiče, one gledaju svoje interese (a čije bi druge) i vode računa da dužnike održe u životu, ili bar na aparatima za disanje. Hvala na komentaru.
Nebojsa, ima li ovo „kvantitativno labavljenje“ efekat na usporavanje fenomena koji ste opisali u ranijem tekstu iz 2008, fenomen povlacenja novca iz srpskih banaka sa stranim vlasnikom ka bankama maticama na Zapad zbog nestasice novca na Zapadu? Ima li ova novcana emisija dovoljnu snagu da spreci upliv spekulativnog kapitalau Srbiju. Ima li ova emisija snagu da „odmakne dno“ i spreci deprecijaciju dinara o kojoj ste godinama pisali? Da li je to „izmicanje dna“ u stvari recept odrzavanja Srbije i ostalih zemalja na nekoj tankoj uzici propasti uz povremeno mesijanstvo ECB samo kad njima treba, tj kad sve eskontne rente na Zapadu dodju do 0? Hvala
Nastavljaju sa printanjem novca. Ne verujem da ce se nesto popraviti.
Za Zorana Jovanovića – Kroz repo operacije NBS može povećavati i smanjivati količinu primarnog novca u sistemu. Isto to može raditi i kroz povećavanje ili snižavanje stope obavezne rezerve. Ona može pokušati da vodi bilo ekspanzivnu bilo restriktivnu monetarnu politiku, ali ta politika je reaktivna, dok su glavni akteri kreiranja novca i tražnje banke.
Posebno je opasno kada strane banke ubrzano unose ili iznose novac iz zemlje. Tim činom one efektivno određuju ekspanzivnost ili restriktivnost monetarne politike. Banke to rade iz svog interesa, nevezano da li se takva politika poklapa sa interesima privrede. Centralna banka ne može voditi ekspanzivnu monetarnu politiku jer ciljana stopa inflacije to ne dopušta. U tom kontekstu je mnogo verovatnija restriktivna politika NBS, nego ekspanzivna. To je i za NBS mnogo sigurnije – NBS uvek može proglasiti uspeh kada je stopa inflacije u okviru ciljane, pa makar privreda bila mrtva. Hvala na komentaru.
Ne znam da li sam dobro razumeo Vaš odgovor: da Narodna banka Srbije nema mehanizam da autonomno svojom odlukom poveća novčanu masu u opticaju, ili ga nije do sada koristila, jer nije bilo potrebe. Ako je to tako, onda je Narodna banka Srbije ograničena u vođenju kreditno monetarne politike, naime da vodi samo deflacionu monetarnu politiku.
Hvala na Vašem odgovoru.
Zoran Jovanović
Za Zorana Jovanovića – Po mom predlogu (https://nkatic.wordpress.com/2012/02/17/beznade-bespuce-i-moguci-izlaz/) NBS bi emitovala novac na bazi menica koje bi razvojna banka npr. deponovala kod NBS. To liči na mehanizam emitovanja novca od strane ECB, s tim da ovde novac ne ide poslovnim bankama, već ide razvojnoj banci. To je i dalje oblik primarne emisije.
Što se ECB tiče, mehanizam emitovanja novca ide ovako: evropske poslovne banke daju vrednosne papire iz svog portfolia (npr. državne obveznice) kao zalog, a nacionalne centralne banke, kao deo sistema ECB, na bazi takvog pokrića emituju kredit (novac) poslovnim bankama. ECB propisuje koje papire (kakvog boniteta) mogu nacionalne centralne banke uzimati u zalog, ili kupovati. Ideja je da ECB na ovaj način osigura kredite koje daje poslovnim bankama. Sistem ECB može i kupovati od banaka vrednosne papire i time upumpavati novac u sistem. Dakle, novac koji kreira ECB uvek ide prema poslovnim bankama i to je oblik primarne emisije. Do primarne emisije dolazi uvek kada centralna banka otkupi, ili uzme u zalog vrednosne papire, kao što se novac uvek poništava kada centralna banka prodaje vrednosne papire iz svog portfolia, ili kada emituje blagajniče zapise (repo operacije). Ono što se danas doktrinarno izbegava je primarna emisija gde centralna banka daje kredite budžetu, ili direktno, od države kupuje obveznice. Hvala na komentaru.
Поштовани и драги Небојша,
пратећи Ваш блог и читајући Ваше коментаре као и остале коментаре,наишао сам на питање о којем већ дуже време размишљам. Ради се о механизму емитовања новца у еврозони, али и у Србији.
Наиме, у Србији Народна банка србије води рачуна о количини новца у оптицају средствима монетарне политике: референтном каматном стопом, политиком курса динара, политиком стопе обавезне резерве…
У случајевима повећане новчане масе услед повлачења кредита из иностранства и продаје девиза на девизном тржишту (имали смо у прошлости такве шпекулативне ситуације) Народна банка Србије је, осим коришћења средстава монетарне политике које сам напред навео, повлачила новац из оптицаја издавањем благајничких записа, уз сношење припадајућих трошкова.
Који механизам користи, или би користила, Народна банка Србије за повећање новчане масе у оптицају (када коришћење стопе обавезне резерве и других мера није довољно). Рецимо као што то сада ради Европска централна банка.
Пратио сам Ваше предлоге о коришћењу циљане-наменске примарне емисије и коментаре у вези бојазни од повећане инфлације. Сматрам да се овакво повећање новчане масе не може поистоветити са примарном емисијом с обзиром да би било усмерено према пословним банкама.
Напротив, било би у духу политике Европске централне банке.
Зоран Јовановић
Za inzaghia – O „Beogradu na vodi“ sam već nešto pisao u komentarima. Ako se ostave po strani problemi urbanizma, arhitektonska rešenja, način ugovaranja itd., za mene je ključno pitanje za koga se gradi i ko će kupovati stanove i poslovne prostore kada je tržište i danas prezasićeno. O skepsi prema visokogradnji sam pisao u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2011/12/27/mrtvi-kapital/.
Što se Grčke tiče, u njoj će pre izbiti građanski rat nego što će se Grčka okrenuti Rusiji. I za Rusiju bi davanje novca za Grčku bila propala investicija. Hvala na komentaru.
meni bi bilo interesantno vase misljenje o beogradu na vodi,izmedju ostalog.da li grci blefiraju,kada se okrecu rusiji i kini;koliko je realno da i mi krenemo tako?nasa sredina je inspirativna za pisanje ali i blokira od silnih tema i zahtevnih citalaca
Za inzaghia – Već duže vreme sam na putu i nemam uslova za pisanje. Postoji naravno i mala kriza vezana za smisao pisanja, ali se nadam da će to proći. Hvala na komentaru.
hoce li biti novih tekstova uskoro,veliki pozdrav
За Милана – У вези са задуживањем, проблем је наравно комплекснији. (Теза по којој пораст задуживања и раст потрошње данас, доводе до пада потрошње сутра, дериват је тзв. Рикардијанске еквиваленције.) Ако се држава задужује како би инвестирала, тада нема разлога да дође до пада нецикличне потрошње у будућности. Ако се држава задужује како би подстакла тражњу у ситуацији када су постојећи капацитети неупослени и незапосленост је висока, од тога не може бити штете у будућности.
Шест карактеристика презадужених држава које сте цитирали односе се на развијене презадужене државе, не и на неразвијене. Прочитао сам текст, али ми се није допала ни методологија ни аргументација. Чини ми се да су подлоге слабе за тако јаке закључке. Хвала за линк и коментар.
Поштовани г. Катићу,
Да ли када говоримо и о Србији и о ЕУ може да се каже да је задуживање
раст тренутне потрошње у замену за пад у будућности, или је ствар мало комплекснија? И да ли онда има више смисла прича о дефлацији него прича о опоравку?
Такође, упитао бих да ли се слажете са следећим карактеристикама презадужених економија:
Six Characteristics
1. Transitory upturns in economic growth, inflation and high-grade bond yields cannot be sustained because debt is too much of a constraint on economic activity.
2. Due to inherently weak aggregate demand, economies are subject to structural downturns without the typical cyclical pressures such as rising interest rates, inflation and exhaustion of pent-up demand.
3. Deterioration in productivity is not inflationary but just another symptom of the controlling debt influence.
4. Monetary policy is ineffectual, if not a net
negative.
5. Inflation falls dramatically, increasing the risk of deflation.
6. Treasury bond yields fall to extremely low levels.
Хвала
Za Peđu – Ekspanzivna monetarna politika ECB svakako pomaže i Srbiji, budući da su kamatne stope na kredite niže nego ikada i taj efekat pomaže i Srbiji. Nažalost, i tako niske stope su za Srbiju previsoke i daleko su iznad stope privrednog rasta. I oporavak evropskih ekonomija će pomoći Srbiji, ali ta pomoć je marginalna, gotovo zanemariva. Srbija nema izvoznu privredu koja može bitnije profitirati od bržeg razvoja evropskih ekonomija, niti slabljenje evra može pomoći srpskom izvozu. S druge strane, pad evra je do sada Srbiji doneo i dosta nevolja, budući da je dolarski dug iskazan u dinarima strahovito narastao. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Da li se slazete sa ovim:
http://www.beta.rs/?tip=article&kategorija=ekonomija&ida=3222384&id=&ime=
Meni to zvuci prilicno kontradiktorno. Ili ce biti efekta na kratke staze?
Hvala unapred i puno pozdrava,
Pedja
Mnogo mi je drago sto ste odgovorili i pristali na dijalog,pored svih vasih obaveza,sa jednim ,,obicnim,, covekom,poput mene,koji nije uopste iz neke bitne sfere.Cenim vase misljenje,dosta vasih tekstova sam procitao,naravno da je to sve dosta strucno i mnogo reci ne mogu razumeti ali sustina vasih pisanja su mi itekako jasna a to je i najbitnije.Gospodine Katicu,pa mi nikada nismo ni bili predvidjeni da udjemo u EU,nikada.Prvo su nas osakatili ekonomski,mada to je opet zahvaljujuci nama,to jest izdajnicima koji su nas vodili 90-ih i njihovim katastrofalnim potezima u toku sankcija,pa ne moze se ocekivati istinska pomoc i briga za narod on nekog ko te pored sve bede jos i pljacka,mnogo lakse bi prosli mi Srbi da smo imali iskrenog rodoljuba na celu a ne placenika zapada.Da nastavim,nakon sto nas unistise ekonomski platili su,to se sada vec zvanicno zna,preko 70 miliona dolara kako bi doveli najvece bitange od postanka naseg naroda.I onda se desava jedna od najvecih obmana Srba,pa mozda u celoj istoriji.Ti domaci olosi,kao i evropski zvanicnici su nama tako siromasnima i unistenima,koji nismo znali sta nas je snaslo od 90 do 2000,pored svih tih genocida,proterivanja i gubitka ogromnih teritorija praceno izgladnjivanjem,rekli da se to sve desavalo zbog jednog coveka,koga vise nema,naravno na Milosevica su mislili,i da cemo napokon da udjemo u red evropskih zemalja,gde vlada blagostanje,gde cemo da budemo puni evra,da putujemo bez viza,a mi praznih stomaka,naivni poverovasmo u to a da niko ni ne proveri sta se desava u toj evropi,gde su upropascene sve istocne zemlje,a na red su dosle i zapadne.I oni nama tako gladnima pocese neke uslove da postavljaju,ali kakve,monstruozne i pogubne po nas.Da se odreknemo heroja,teritorije,pisma,obicaja ali sve to tako lukavo,kako samo zapad moze,upakovano u neku pricu zvanu reforme koje su nista drugo nego PLJACKA.Nalozise nas gladne da je privatizacija dobra a u stvari mi predadosmo neprijateljima bez borbe sve ono za sta nasi preci dadose najvrednije,zivot.A ono sto je najstrasnije,zbog cega je svaki covek koji se Srbinom oseca ispao i vise nego naivan i nasamaren,mozda i glup,je da nikada nisu postojali pregovori niti namera da nas prime.Pa zar vi Gospodine Katicu ne znate za pismo Vili Vimera koje je poslao kancelaru Srederu?poslao je to nakon nato konferencije u bratislavi,2000,kojoj je i sam prisustvovao,gde su bili najmocniji ljudi zapada,i gde se odlucivalo o sirenju americke imperije na nasu teritoriju.Zabrinuto je upozorio kancelara na kriminalne namere prema nama,da cemo da se stavimo van svakog pravnog poretka,da nase granice ne moraju da se smatraju ne povredivim i da ce Srbija ZAUVEK DA SE ISKLJUCI IZ INTEGRACIJA I RAZVOJA.Zar ne znate za to pismo?Pa koliko smo mi naivni ili glupi sta li je vec!?Sve rade da nas istrebe i zauzmu teritoriju,ekonomski ne mogu srbi vise da dopuste sebi ,,luksuz,, zvani deca,plus nas zatrpase uranijumom zbog cega masovni pomor Srba nastupi.Za sto godina postojacemo samo u tragovima.Oduvek nam isto rade,otkada nas je upozoravao cestiti knez Aleksa Nenadovic da su njega i narod izdali nemci kao i sto su ranije njihove stare,pa Sava Tekelija kako nas nemci samo vuku za nos i varaju vec vise od sto godina.Ne zele nam nista dobro,sve se nastavlja.Ne slazem se Gospodine Katicu da niko jak ne poklanja ravnopravnost,kako je car Dusan,vladar najmocnije drzave u evropi tog vremena,slabijim zemljama davao povlastice!?Zatim koliko smo samo pruzili,kao mnogo jaci,Hrvatima,Slovencima u Kraljevini od 1918!?pa oni su tek tada mogli da vide sta je sloboda nakon visevekovne okupacije.Pa koliko smo im davali nekoliko decenija nakon toga,kao jaci,kada je knez Pavle pripisao teritorije hrvatima samo da bi ih umiri!?Mi smo totalno drugaciji mentalitet od zapada,druga civilizacija.Gde ce nam dostojanstvo,gde ce nam ponos pa da tako padamo pred varvarima!?Mi sa zvanicnicima zapada nikakve odnose ne treba da imamo jer nam to od uvek samo zlo donosi.Zato sam i insistirao uporno da mi kazete koji je izlaz ako bi se samo sebi okrenuli,da ne zavisimo apsolutno od nikog osim od svoje pameti i upornosti.Lepo ste vi napisali,parovima smo mi okupirani.Hvala sto se izdvojili vreme da mi opet odgovorite,sve najbolje
За Владимира – ту појаву (која укључује и младе тате) примјетио сам и ја одавно и назвао сам је надјевање дјеци псећих имена. Ту обично имена треба да да буду дужине до 3-4 слова, са што више самогласника и по могућности без историјске/традиционалне/културне/етничке везаности.
Питао сам неке људе због чега то раде и углавном се одговори односе на иностранство, избјегавање стигматизовања, лакшу интеграцију, олакшавање животног пута и сл. У принципу расизам и предрасуде прихватамо као нешто што је сасвим нормално и чему се треба прилагодити тако што ћемо се уклопити колико је могуће у ксенофобну руљу.
Са друге стране има људи који псима надјевају људска имена.. тако моја колегица свог пса зове Стојан, иако живи у иностранству.
Nebojša Katić – Занимљиво виђење Северне Кореје је дао и Арам Пан, фотограф из Сингапура.
То је тај исти, на мојем и вашем линку. (Ретко је пригоднија пословица: Једна ласта не чини пролеће.)
Nebojša Katić Za Vladimira Dž. – Moja poenta je nešto drugačija. Ključno pitanje nije šta „oni“ rade, već šta smo „mi“ radili.
То је та иста логика која се може применити и на Србе у односу на странце као и на обичног Србина у односу на било коју српску елиту. Ако је примарна одговорност на ојађеној Србији, по истој логици је примарна одговорност обичног ојађеног човека у Србији. Шта тражи од неке магловито замишљене елите? Кад је та обична особа полагала себи рачун шта је _он_ радио? У колективистичкој Кини пре педесетак година, опште је познато, од грађанина се захтевало да положи свој животни рачун. И кључни тест да ли је тај животни тест положен _није_ био однос грехова и врлина, већ да ли је исповест искрена, да ли је аутентична. У овом пасусу ја само упућујем на конзистентност, као начелно добар оријентир у животу. Али како ћемо бити конзистентни, да ли ћемо пресецати Прокрустову постељу, или ће се одабрати неко Соломонско решење, – то је одлука за свакога од нас појединачно.
Za Nebojšu,
citiram:“Moja poenta je nešto drugačija.
Ključno pitanje nije šta „oni“ rade, već šta smo „mi“ radili. Da li smo mobilisali najbolje što imamo, da li smo dali sve od sebe da se Srbija ne pretvori u koloniju?“
Mnogo je pozvanih a malo izabranih!
Kako bi trebala da funkcioniše moderna država?
Ekonomija kao mehanizam rešavanja društvenih nejednakost ima dvokomponentnu evoluciju.
Jena je, koja je na delu, nasumično kretanje izraženo kod neplanski ili nikako vođenog društva. Otelovljano kroz haotičan državni aparat (koji sanja investitore, koji kao Tito rešavaju čarobnjački sve naše probleme) i tako dovodi zajednicu do surovog i nemoralnog prirodniog odabira najprilagodljivijih jedinki (bezkičmenjaka) koje će preživeti bez pametnih, marljivih, radnih i odgovornih.
Drugi ekonomski proces je determinisan konstruktivnim razumevanjem i predviđanjem tržišnog ponašanja koje uvažave sve objektine životne probleme stavljajući u prvi plan demografski problem, koji je i otvorio pandorinu kutiju velikih iseljavanja i pregrupisavanja nacionalnig zajednica formirajući novu realnost.
Finansijsko investiranje pretpostavlja strategiju ulaganja u one oblasti ge se očekuje rešavanje nekug urdentnog problema same zajdesnice ( ulaganje u nerazvijene predele gde preti nestanak stanovništva a te teritorije su prepuštene sudbini vremena i rešenje se može naslutiti direktno i neumoljivo `čije je stado, toga je i planina` a nama ostaje `svi Srbi pod jednu šljivu´.
Očigledno je da socijalna dinamika ne funkcioniše! I šta više,nivo razvoja jene zajednice najlakše se uočava kroz njenu sposobnost rešavanja najurgentnijih pitanja same zajednice. U našem društvu na delu je haos vladajuća elita nije u stanju da projektije novu faznu tranticiju društva gde bi narod video neku nadu uzlaska iz ovog gliba. Niko ni na vlasti, ni u opoziciji ne nudi neki novi koncept koji bi mogao da mobiliše energiju većine naroda.
Hoću da verujem da to nije slučajno.
Zaključak, može biti jednostavan isto kao i pitanja koja su ovde nametnita, a fundamentalna su.
Problemi su toliko veliki da ih direktnom akcijom ne možemo rešiti a da ne izazovemo velike društvene lomove. Što nam ovako slabima niko ne bi dozvolio.
Lično verujem da je to u pitanju.
Praksa je pokazala da neke zemlje u tranziciji, koje su odlučno primenile matod, ljutu travku na ljutu ranu ( a naša rana je veoma bolna ), imale priliku da se brže transformišu.
Vaša upitanost Katiću, o mobilizaciji najboljeg je na mestu, ali potpitanje koje prati ovu dilamu je: „ko su ti najbilji, ako ih i imamo, i drugo, kojim to sredstvima ih mobilisati?“ Kada su sve priče već ispričane.
Na žalost mi nemamo novu priču!
Pozdrav
Za Vladimira Dž. – Moja poenta je nešto drugačija. Ključno pitanje nije šta „oni“ rade, već šta smo „mi“ radili. Da li smo mobilisali najbolje što imamo, da li smo dali sve od sebe da se Srbija ne pretvori u koloniju? Tek kada odgovorimo na to pitanje, možemo ići dublje u analizu. Ovo važi za sve male zemlje, ne samo za Srbiju. O tome sam najviše pisao u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2013/12/29/o-srbiji-melanholicno/. Hvala na komentaru.
N. Katić – Ovo je moj komentar na Vaš prvi komentar koji ste dali Marku.
Iz vašeg komentara bi mnogi mogli da zaključe da pojam i termin (neo)kolonijalizam treba ukinuti, on tu nikako nema mesta. Njega bi valjalo zamenuti terminom koji je u duhu vašeg komentara pa bi savremeni korporativni-lingvisti mogli da izmešaju ove pojmove: nekompetentnost, nehajnost, nemarnost, nestručnost,… i naprave novu kovanicu dodajući stime nastavak „izam“.
Mi i veći deo ljudi na ovom svetu zapravo živimo pod nestručnom elitom koja još nije evoluirala do tačke spoznaje da će nas zapad eksploatisati tek onda kad vide da smo nestručni i zapušteni. To je ta prelomna tačka, mi se sami zapustimo i uneredimo pa tek onda oni dođu sa svojim pipcima. Kad bi mi imali elitu na nivou zapadnih, mi ne bi bili zapušteni i oronuli, već bi bili kao zapad jer bi tesno sarađivali sa njima. Analogno ovome i jedan Honduras treba da uloži isti takav napor, da odaberu takvu elitu koja će biti na nivou zapadne te će im samo to pomoći da iziđu iz bede. Kad bi svi došli do ove spoznaje, zar to ne bi bio odličan recept da ceo svet bude bogat? Svi bi imali sličnu elitu te nebi bilo više bojazni da ćemo više živeti loše.
Zapravo i istorijska rečenica „držali su ih kao roblje“ je nedorečena, nepotpuna. Robovlasnik je postao vlasnik svojih robova tek onda kada je uvideo da je neki narod zapustio svoju razvojnu politiku, kad se ubedio da je zapuštenost domaćih ruku delo. Tu nikakvih agresivnih pred radnji nije bilo sa njegove strane, on je mirno sedeo i čekao sa strane da se neko zapusti i tek onda bi on dolazao da ga eksploatiše. Oni to i danas isto tako rade, posmatraju i čekaju, uprkos zlim jezicima koji tvrde da ubedljivo najveći deo njihovog ulaganja odlazi na vojne, špijunske i propagandne tehnologije. Da su im budžeti u proporciji sa ovim. Ti zli jezici jednostavno ne shvataju da to oni rade zbog mira u svetu, ne zbog nekakvih kolonijalnih apsiracija kako oni tvrde.
Oni narodi koji su imali istorijsku svest poput ptice Dodo su sami krivi što su nestali pred širenjem zapada. Njihova elita vekovima nije dovoljno dobro odabirala stručne kadrove pa kad su došli zapadnjaci oni su jednostavno nestali. Svakako zbog svog niskog obrazovnog i kulturnog nivoa. Zapadni mač tu nije presudno odlučivao.
Doduše i sami zapadnjaci pišu istoriju u ovom maniru za sve nas. Iz zemlje odakle dolazi Gosp Katić postoji jedna čuvena knjiga Britanika. U njoj zapadnjaci svima nama objašnjavaju kako su postali tako dominantni. Kada recimo čitate o državi Oregon vi saznajate i ovo:
„Oregon, država, ….Oblast su naseljavala mnoga indijanska plemena kada je 1792 godine kapetan Robert Gray istraživao reku Kolumbiju, dajući USA pravo na tu oblast.“
Oni su tu nešto kao istraživali i kad su videli da su to indijanci sve zapustili oni su to samo pridružili. To je zapravo bilo u interesu indijanaca saznajemo iz ove knjige.
Kad bi nekako uspeli da je celu pročitamo došli bi do spoznaje da je naša tesna saradnja sa zapadom jedini i ispravan put. Samo je pitanje je da li bi mi na tom putu uspeli da preživimo. Recimo poput indijanaca, ili aboridžina, ili bismo postali radikalni katolici poput filipinaca, ili….
… jer koliko vidim naše mlade srpske mame već sada idu u susret budućnosti. One već sada znaju kako treba saradjivati sa strancima. One se trude i takmiče u odabiru imena svojoj deci tako da ne budu srpskog porekla a pritom što kraća. Tri slova je ideal, tako da im budući poslodavci ne lome jezik kad ih pozovu.
Zamislite jednog Fritza da pozove neku Jelisavetu u svoju kancelariju. Kako možemo da dozvolimo da se čovek muči sa našim imenima? Tako je mom ocu njegov šef Džon skratio ime Ratomir na ugodna tri slova: Rat. Mojoj majci na poslu sa Sofija na Sofi, u školi bratu Miroslav na Miro, meni na Vlad.
Ljudi, moramo ići u susret budućnosti i sarađivati.
За Ивана К. – Занимљиво виђење Северне Кореје је дао и Арам Пан, фотограф из Сингапура. Он тврди да је лако добио визу за С. Кореју, да је без проблема путовао кроз земљу, и да је слика коју је стекао о Кореји сасвим другачија од представе која се креира у западним медијима. Ово је линк за његов блог http://www.dprk360.com/. Хвала на коментару.
Za Nemirnog – Avaj, samoizolacija nikome nije dobro donela. Pogledati Severnu Koreju za praktičan primer. ……..
Могуће је да је тачно све што сте написали. Што се тиче Северне Кореје, волео бих да се озбиљно узме у обзир могућност да је њена економија заправо сасвим другачија него што се масовно сматра –
http://www.dailymail.co.uk/news/article-2638213/Tourist-took-camera-inside-North-Korea-expected-really-really-sad-people-shocked-seemingly-ordinary-lives-citizens.html
У коментарима испод линкованог чланка каже се да познати новинар из Норвешке већ годинама обавештава о Северној Кореји у истом позитивном светлу –
Ако неки посетилац блога живи у Норвешкој, могао би ту тврдњу прокоментарише.
Za Marka – Niko ko je jak ne poklanja ravnopravnost, bez obzira da li jaki dolaze sa Istoka ili sa Zapada. Zapad je suroviji u nametanju svoje hegemonije, ali to ne menja princip o kome govorim. Ravnopravnost vam niko ne daje, za nju se morate izboriti koliko možete. Možda je bolje dati primere. Srbija je jedina država koja je pristala da prodaje zemlju strancima i pre nego što uđe u EU, i bez ikakve garancije da će uopšte ući u EU. Srbija je smanjila uvozne carine i pre nego što je EU to od Srbije tražila. Srbiji je uništila sve velike domaće banke, a Česi nisu? Itd. itd..
Sve što bi Srbija mogla da uradi posle radikalnog raskida sa Zapadom, Srbija, ako to ume, može uraditi mnogo lakše i bez takvog raskida. Ponoviću još jednom, radikalizam koji pominjete bi Srbiju doveo u još težu situaciju, iživljavanje na Srbiji bi bilo još žešće nego danas, i Srbiji niko pomogao ne bi. Ne treba imati iluzija – to smo već testirali. (Niko nam ne može zabraniti da razvijamo poljoprivredu, a za povrtarstvo i voćarstvo npr. vam ne trebaju ni pokloni u vidu mašina. Trebaju samo vredne ruke i organizacija, a toga u Srbiji manjka.) Za sve što bih predložio u vezi sa ekonomskom politikom Zapad nije ključna smetnja. Ili tačnije, ako bi Zapad sprečavao da se donose mere koje vode ozdravljenju Srbije, tada bih zaustavio proces pristupanja EU ali ne bih prekidao odnose, jer za tim nema potrebe.
Što se saveta vladike Nikolaja tiče, oni su mudri -Srbima niko ne zabranjuje da čitaju te savete i da ih slede, ali se nekako ne stiže. Srbi su zauzeti gledanjem „Parova“. Hvala na komentaru.
Hvala sto ste izdvojili vreme da odgovorite,ali moracu da se nadovezem,Gospodine Katicu,pa mi smo vec samoizolovani od strane zapada.Mi nista ne proizvodimo,sve nam je unisteno,mi cak uvozimo one namirnice koje mozemo ne samo kod nas besplatno da delimo,nego i polovini evrope.Koju mi to korist imamo trenutno od saradnje sa zapadom kada je nama vest dana da hleb nece poskupeti,ej hleb,a imamo najplodnije zitnice evrope,da su Srbi na celu zemlje situacija bi bila takva da se ne bi ni placao.Sa vama se slazem u potpunosti,iskljucivo nasi drzavnici su krivi za nase izuzetno tesko stanje.Ali nemojmo se praviti ludi,zna se da su od 90-te do danas,posebno zadnjih petnaest godina,na celu nase Srbije najveci izdajnici od kada se spominje zvanicno nase ime od 500-te i neke godine.Mnogo sam citao i nema ni priblizno poganika u nasoj istoriji kao ovih danas.Vi ste mnogo obrazovaniji i nacitaniji tako da sam siguran da vi i dublje znate i vidite kakav je to olos i kako nas prodaju.Vodu,zemlju,resurse,banje,firme,kompanije,sve ce da im prepuste,a kao strucnjak znate i sami da tek onda,kada nam sve uzmu necemo imati para,jer sve ce da ide u njihove dzepove,nista u Srbiji nece ostati jer je privatizacija i takav sistem zlo koje odvaja a ne spaja ljude.Zna se da bitange sa zapada mrze Srbe,ne mislim naravno na obican narod sa zapada,nego na njihove zvanicnike,i apsolutno nikakvu saradnju nece sa nama nego totalnu pokornost,oni nas gledaju kao robove,od uvek,ne treba mnogo knjiga procitati pa da se vidi da je u pitanju hiljadugodisnji kontinuitet mrznje i tlacenja,iskoriscavanja i genocida tako da tu nema mesta vise za nikakve zavere,jer misleci na taj nacin samo slabiji bivamo.Ono sto hocu da vam kazem a veoma je bitno,mozda niste ni vi svesni toga,a to je da zapad nece ravnopravnost sa nama,nikakvu.Oni su nasli,uz pomoc miliona dolara,poslusnike u nasoj zemlji koji ce kroz izgovor reformi da nas totalno osakate.Da sada vi dodjete na vlast i svi strucnjaci koje vi predlozite,cak i virtuoza ekonomije da odnegde izvucete poput Lazara Pacua,pa zapad nikada ne bi pristao na to sto vi zelite,na ravnopravnost,odma bi izmislili neki problem da nas predstave kao varvare i da nas napadnu,pa kad uniste vas koji zelite dobro opet ce uz pomoc novca da nadju izrod izdajnicki.Tako da ja stvarno ne vidim kakve mi to sustinske koristi imamo od saradnje sa neprijateljima koji nam sve najgore zele.E zato sam vas i pitao koji su to koraci koje biste vi nacinili da se pomogne narodu,kada bi,ajde hipoteticki receno,rekli zapadu ,,sa vama apsolutno nikakvu saradnju vise necemo da imamo,,i poizbacujemo kirbija,montgomerija i ostalu bagru iz nase zemlje?Gospodine Katicu,ja sam svestan da bi bilo tesko,ali sam siguran da uz prave poteze Srbi ne bi umirali gladni,da li to znaci kada bi svi ljudi nestali,da mi ne bi mogli da se snadjemo,nas osam miliona?Pa kada bi trazili od kineza i rusa,japanaca ili belorusa da nam daju savremene masine za poljoprivredu i da se kaze Srbima da je vreme za povratak na stotine hiljada hektara zemlje koju niko ne obradjuje i da se objasni da je to jedini izlaz pa procvetali bi u roku od tri godine.Jednostavno ne bi mogli da proizvedemo koliko bi pomenute zemlje trazile.Sve vise bi proizvodili,sve vise ljudi bi se vracalo na sela i dalje ne bi mogli da postignemo nivo traznje.U pocetku bi se pomagalo najugrozenijima,kako se sve vise proizvidi tako bi sve vise Srba bilo ukljuceno.Sistematski se veliki broj porodica prebaci na OPUSTOSENA neverovatno bogata zemljista gde ce svi zajednicki da rade i taj visak koji se proizvede ide najugrozenijima,pa to bi se sirilo brzinom metka,za par godina gradovi bi opusteli.Prosto mi ne ide u glavu da smo mi toliko zavisni od zapada da se plasimo da ne bismo bili sposobni da prezivimo bez njih.Izvinite sto ja oduzih,da mi intelekt dozvoljava ja bih sve ovo sigurno u jednu recenicu stavio.Samo sam hteo da procitam vase misljenje sta je to sto bi ste vi uradili ,da od vas zavisi nasa ekonomska situacija,nakon sto bismo uveli sankcije zapadu?I jos nesto,sta mislite o ,,Srednjem sistemu kod Srba,,?Ne znam da li ste procitali to,ako niste preporucujem obavezno jer je tu mozda izlaz,koji ce nam biti potreban mnogo brze nego sto mislimo.Znam da ovo sve nije bas povezano sa vasim tekstovima tako da mi odgovorite samo ako mislite da sve ovo ima smisla.Hvala unapred
Avaj, samoizolacija nikome nije dobro donela. Pogledati Severnu Koreju za praktičan primer. Srbija je mala zemlja, sa nedovoljno resursa da preživi u savremenom svetu. A male zemlje ne mogu da prežive same, ne u 21. veku. Možda je mogla u srednjem (ekonomski), ali i tada su postojali brojni kontakti među narodima.
Dok smo bili Jugoslavija (ja se tog perioda iskreno ne sećam, rođen sam tek kada je sveopšti raspad počeo), možda smo mogli da se ekonomski održimo sami zbog velikog tržišta, a i bili smo bogata zemlja.
Izolacija nije moguća, ali preispitivanje odnosa sa nekim državama jeste. Srbi prvo treba da se dogovore oko zajedničkog nacionalnog cilja. Hrvati ga imaju, Albanci ga imaju, Nemci ga imaju. Imaju ga sve ozbiljne države. Problem sa Srbima je što su previše podeljeni, sebični i lako ih je “kupiti“, čak i običnim, praznim obećanjima.
Da ne bih skretao previše sa teme, navešću o čemu bi jedna suverena zemlja mogla samostalno da odlučuje, a tiče se monetarnog i fiskalnog sistema:
1. Jednovalutna struktura finansija (domaći novac je jedino zakonsko sredstvo razmene i nosilac vrednosti. Ostale valute se moraju konvertovati u domaću. Ovo se odnosi na SVE subjekte u zemlji, uključujući banke).
2. Strog i složen carinski sistem radi sprečavanja nekontrolisanog uvoza proizvoda koji su nepotrebni i za koje postoji domaći ekvivalent. Povlašćene carinske kvote za zemlje od posebnog strateškog značaja ili “prijateljske“ zemlje. Primetiti navodnike.
3. Centralna Banka i Trezor koji zajedno sa Vladom učestvuju u kreiranju povoljnog privrednog ambijenta. CB se stara o monetarnoj politici, nivou cena, štampa novac i obezbeđuje likvidnost finansijskog sistema. Trezor čuva nacionalno blago (zlato). Krediti građanima preko određenog iznosa se odobravaju od strane CB. Kredite srednjim i velikim privrednim subjektima odobrava jedino CB, u dogovoru sa Vladom, pod uslovom da premašuju određeni iznos.
4. Ubiranje poreza je isključivo pravo suverene države, a sam poreski sistem je apsolutan za sve subjekte koji posluju u zemlji i imaju registrovanu delatnost. 5. Poreski sistem se Zakonom sme menjati jedino svakih 10 godina. Bilo kakva izmena je nemoguća bez obzira na bilateralne i multilateralne ugovore. Ovo će zagarantovati dugoročnu finansijsku stabilnost i ljudi će steći poverenje u poreske Zakone. Strani investitori koje žele da posluju (a ne da mešetare) će takođe imati više poverenja.
6. Zabrana poslovanja za sve strane banke. Ograničiti delatnost svih drugih komercijalnih banaka. Nacionalizacija velikih banaka i stvaranje bankarske državne korporacije kao ispostave CB-ke.
7. Zabrana većinske privatizacije velikih državnih kompanija. Takođe, u ovim kompanijama nema mesta za strance u menadžmentu.
Neko će reći da sam ksenofob. Sve što imam da kažem na to je da su nekada davno zemlje brinule o svojim interesima i niko nije žurio da integriše 20+ zemalja u jednu neprirodnu uniju. I koliko mi je poznato, ništa ne sprečava različite zemlje da trguju međusobno bez preteranog mešanja i preplitanja kapitala.
Pozdrav.
Za Marka – Srbija ja tokom 90-tih bila izolovana (ne svojom voljom) i posledice su bile veoma teške. Kada bi Srbija pokušala da to svojom voljom ponovi, posledice bi bile još teže, a kažnjavanje još žešće. Nikada ne bih predlagao takav put. Srbija mora sarađivati sa Zapadom uz istovremenu zaštitu svojih interesa. To nije nemoguća misija, ali je misija koja zahteva izuzetno kvalitetan odabir državnih kadrova. Ne znam da li je to danas moguće, ali ako nije, samoizolacija pogotovo neće pomoći. Što se pomoći sa strane tiče, ne bih se previše uzdao u to. To smo već testirali.
Niko sa strane nije odlučujuće smetao da Srbija napravi svoju razvojnu politiku, da razvija energetiku, agrar, da podiže obrazovni i kulturni nivo nacije. Zapuštenost Srbije je pre svega domaćih ruku delo. Strancima upravo ovakva Srbija odgovara i oni procese privredne destrukcije podržavaju, ali krivica je primarno do Srbije. O tome šta mislim da bi trebalo raditi sam pisao dosta često, poslednji put ovde https://nkatic.wordpress.com/2015/01/16/intervju-za-nin-15012015-srbija-srlja-u-propast/. Hvala na komentaru.
Postovani Gospodine Katicu,postavio bih vam jedno pitanje,iako nije na ovu temu,ali malte ne nije ni za jednu temu o kojima ste pisali,a veoma bi mi znacilo vase misljenje,pa ako nadjete vremena bio bih zahvalan.
Pitanje je,koji bi bio najbolji put da se izvuce srbski narod kada bi mi uveli sankcije svim zapadnim predatorima i porobljivacima poput Nemacke,Francuske,Austrije,Madjarske,Amerike,Italije,Engleske.Na primer predsednik Srbije u proglasu kaze kako necemo imati apsolutno nikakve veze sa svim tim zapadom,ni u jednoj oblasti dok nam ne plate odstetu za svo zlo koje su nam naneli u zadnjih par vekova,a to se argumentovano nabroji,i dok se ne pokaju javno za sva ta ne dela.Naravno,oni to ne bi ucinili tako da bi bukvalno sami sebi bili prepusteni sto se tice ekonomije,novca.Sasvim sigurno je da bi nam pomogli prijateljski narodi koji nisu pod zapadnom kontrolom poput Rusije,Kine,Belorusije,Japana itd,ali ko zna koliko bi to dovoljno bilo.E ono sto me zanima,da se vi pitate u takvoj situaciji,koji put biste izabrali,koje korake biste preduzeli da srbski narod ne bude gladan,da obezbedi sredstava za funkcionisanje?Naravno da ne ocekujem referat,bar u kratkim crtama da objasnite koji bi bio izlaz najbolji po vama.hvala unapred
“Ova operacija se obavlja kroz nacionalne centralne banke kupovinom državnih hartija od vrednosti na sekundarnom tržištu, s tim da je grčka centralna banka izuzeta iz ovog mehanizma. Distribucija novčane emisije bi trebalo da bude u skladu sa veličinom ekonomije svake od država…
ECB se nada da će ovim programom emisije novca dodatno oboriti kamatne stope ne samo na državne obveznice već i na bankarske kredite i da će time podstaći tražnju (potrošnju i investicije). Umeren rast inflacije bi olakšao servisiranje državnih dugova, dok bi očekivani pad evra pomogao podizanju konkurentske sposobnosti pre svega mediteranskih država.“
Jasno je zašto se Nemci protive. Izuzeće Grčke Centralne banke nije opravdano, jer upravo Grčkoj privredi najviše treba pomoći. Osim ako se razmatra eventualno isključenje Grčke iz Eurozone. Moje mišljenje je da ni ova mera neće ništa promeniti, upravo iz razloga što Centralne banke zemalja članica (a kamoli ECB) nemaju potpunu kontrolu nad emisijom svežeg novca, samimi tim ne kontrolišu nivo inflacije.
60 milijardi evra mesečno je samo kap u moru FIAT novca koji se stvori kroz normalno funkcionisanje monetarnog sistema (prostije rečeno, kroz izdavanje sve lošijih i lošijih kredita privredi i građanima).
“Po nemačkim ekonomistima (koji su i najglasniji na javnoj sceni), štampanje novca ne može rešiti najveći problem južnih prezaduženih država, a to je njihova nekonkurentnost. Uvođenje evra je omogućilo da troškovi zaduživanja (kamatne stope) ovih slabih ekonomija postanu veoma niske i da se približe nivou najjačih evropskih ekonomija. Pri tome, finansijska tržišta su ignorisala sve poznate regionalne endemske rizike. Sve do 2007. niske kamate su stimulisale rast potrošnje, rast uvoza, rast unutrašnjih cena kao i lako i jeftino finansiranje deficita tekućih transakcija. Taj nedostatak tržišne discipline je dodatno uticao na pad konkurentnosti i posledično, na veliko narastanje deficita bilansa tekućih plaćanja.“
Što je upravo i bio glavni cilj. Učiniti južne evropske zemlje zavisnim od novih i svežih kredita, ignorišući njihov realni opseg (iliti domašaj) ekenomije. Ironično je sada roniti krokodilske suze nakon godina i godina finansijske nediscipline, dok su ti isti ronitelji sa ciničnim osmehom davali loše zajmove slabim ekonomijama, često radi berzanskog mešetarenja i špekulisanja na tržištima hartija od vrednosti. Investicije u realnu ekonomiju su bile zanemarive, zajmovi se nisu kontrolisali, njihova namena je ostajala nejasna. Ne možete nikome dati novac po bilo kojoj kamati i očekivati da će vam ga vratiti, ako ne postoje striktni uslovi za korišćenje i reprodukciju tog novca. Inače, vi dajete loš kredit, koji nema pokriće ni u čemu, sem u obećanju dužnika da će vam ga vratiti.
Dužnik i poverilac imaju isti nivo odgovornosti. Ne može se kritikovati jedan, a da se ne kritikuje drugi, ako nešto krene po zlu. Možemo kriviti Grčku jer je nesrazmerno trošila dobijeni novac. Ali treba kriviti i poverioce, zato što su omogućili da do toga uopšte dođe. Oštriji kriterijumi u prošlosti bi spasili čitavu Evropu i njene narode od trenutne krize. Izbegavanje ekonomskih i finansijskih integracija “na silu“ bi učinilo isto i više.
Pravo pitanje je: Da li je sve ovo što se izdešavalo pogodovalo nekome? Ja mislim, čak tvrdim-očigledno da jeste.
Za Makija – Grčka se sanira sredstvima ECB ali i udruženim budžetskim sredstvima država članica evrozone. U ovom trenutku, zbog niskih kamatnih stopa na emitovane evre, ECB ima manju emisionu dobit jer novac Grčkoj daje ispod tržišne cene. Naravno, ovo je oportunitetni gubitak i niko oko toga ne pravi veliku buku. Dobar deo novca koji je Grčka dobila se prelio nemačkim i francuskim bankama i time su ove banke „subvencionisane“ preko Grčke.
Proces kreiranja novca u evrozoni je komplikovan, pa ću ga ovde pojednostaviti. Nacionalne banke mogu kreirati novac pod uslovom da od lokalnih banaka mogu uzeti kao osiguranje kvalitetne vrednosne papire. Dakle, lokalna emisija novca počiva na kapacitetu koji je određen kvalitetom papira koje lokalne banke imaju u svom posedu. ECB je u početku bila vrlo stroga, a potom je zbog krize dopustila i da papiri lošeg kvaliteta budu osnov za lokalnu novčanu emisiju.
Ako bi Grčka prestala da plaća svoje obaveze, i ECB bi pretrpela gubitke i morala bi da vrši otpis dela svog kapitala. Iz ugla članica evrozone to je stvarni gubitak, jer su članice akcionari ECB-a i imale bi gubitak dela kapitala. Hvala na komentaru.
@Nostradurus Zagrebački:
Čitajući tekst Reforme i Vaše komentare, stičem utisak da su je zaista sami bankari pisali. Da, moć stvaranja novca se oduzima brojnim privatnim bankama. Ali se zato daje jednoj najvećoj, Centralnoj. Što me dovodi do jednog “pravila“, koje mi još uvek nije sasvim jasno; to da je i Centralna banka nezavisna od države. Drugim rečima, jedna ogromna, privatna perionica novca.
Meni je, pak, važniji izbor zemlje za njihov mali “eksperiment“. Island je nedugo nakon krize 2008. stao u odbranu svojih građana, a dopustio da brojne privatne banke propadnu. Ovom reformom se vrši konsolidacija moći u jednu instituciju (umesto mnogim), a svi znamo šta to znači. Lakšu, potpunu kontrolu.
Osveta je slatka, a banksteri izgleda nikad ne čekaju dugo.
Od Nebojse molim komentar na ovo:
Kad vidimo da se novac koji Evropska Centralna banka stampa daje direktno zemljama kao sto su Grcka, postavlja se pitanje:ima li taj novac neko pokrice, ima li uopste neke stete i nepravde ako se taj novac uopste i ne vrati jer to nije stedni ulog nekog Nemca ili Francuza. Cini mi se da je to kao kad bi Grcka Centralna banka stampala novac za potrebe grcke Vlade pa „kud puklo da puklo, vrati mi kad imas“. Da li je ovde Evropska Centralna Banka zamenuje Centralne Banke pojedinih zemalja? U tom slucaju vazi isto:stampamo pare pa „kud puklo da puklo“, prebijacemo dugove kao Srbija 1993! Ili sto rece Keynes: na kraju ce svi ionako da pocrkamo.
za Nebojšu Katića,
Ovo je važno pitanje, možemo pogledati neke druge zemlje, kao što su Bugarska ili Rusija ili Grčka. Jedan poznanik, Kanađanin koji vodi neki biznis u svim zemljama Istočne Evrope, mi je rekao da su sve države Istočne Evrope korumpirane kao posljedica komunizma. On smatra da je komunizam sistem koji duboko, suštinski korumpira ljude i da je nakon prelaska u kapitalizam ta korumpiranost izašla na vidjelo.
Meni se ipak čini da je istina skoro suprotna, korupcija je 1990-h i 2000-h bila svjesno kultivisana. Rekao bih da je cilj bio da se u zemljama Istočne Evrope stvori jedna uska jako korumpirana elita. Dijelom se taj proces odvijao i nesvjesno, jer su se prljavi poslovi sa Zapada ponekad radili preko slabijih država Istočne Evrope i Balkana.
Prosto, kada danas gledam Srbiju ili CG ili BiH ili Bugarsku, najlogičnije objašnjenje je da su reforme u svim tim zemljama bile veoma uspješne. Ljudi koji su osmislili te reforme su htjeli dobiti upravo ovo što danas imamo (samo nam to nisu baš javno objasnili). Svako drugo objašnjenje mi se čini naivnim. Uostalom, države Latinske Amerike su prolazile sličan proces prije Balkana i Istočne Evrope.
Za Marka-PG – Bojim se da je sve počelo još ranije, privatizacionim reformama Ante Markovića. Obim korupcije je bio manji jer je bilo manje novca u igri (još uvek nije bilo stranaca), a SDK je još kako-tako funkcionisao. Međutim, bilo je jasno da dolazi novo vreme. Hvala na komentaru.
za Nebojsu Katica,
U pravu ste u svemu, osim mozda u posljednjem pitanju. Ja bih rekao da su drzave juzne i istocne Evrope postale korumpirane upravo sa otvaranjem evropskih integracija. Ovaj proces se poklopio sa nekim drugim, sada je tesko reci sta je tu uzrok, a sta posljedica.
Nismo bas mladi, sjecamo se kako je izgledala Srbija ili CG ili BiH 1980-h ili 1990-h. Nagli porast korupcije je otpoceo tacno negdje sa evropskim integracijama ovih zemalja.
Za Makija – SAD su vekovima formirale državu i taj proces su ometali samo Britanci. U Evropi su vekovima trajali ratovi svih protiv svih, a EU je počela da se ujedinjuje tek poslednjih pedesetak godina. Pri tome, SAD su federalna država jednog jezika, dok je EU zajednica država različitih jezika i kultura. Amerikanci su mnogo pokretljiviji jer im i jezik to omogućava. U SAD su svi došli, dok su u EU svi starosedeoci. Itd. itd.. EU možda više liči na Austro-Ugarsku nego na SAD, s tim da je to labavija zajednica i od Austro-Ugarske.
Što se eksploatacije u EU tiče, tu sam rezervisan. Da li bi eksploatacija bila manja da su države periferije ostale van EU? Da li to znači da su Albanija ili Srbija npr. manje eksploatisane jer su van EU? Da li su države prisiljavane da uđu u EU ili su radosno srljale? Da li su zaostale države postale zaostale kada su ušle u EU ili su i pre toga bile zaostale? Da li je EU od ovih država napravila korumpirane zajednice, ili je to delo njenih stanovnika?
Hvala na komentaru.
Pitanje za Nebojsu Katica.
Vidimo da se u EU formira centralna zona bogatih koja iskoriscava perifernu zonu siromasnijih na jugu i istoku i javlja se otpor, pobedjuju radikalne struje u Grckoj, prete otcepljenjem, nedisciplinom itd. U jednom ranijem tekstu ste pisali o ravnomernom razvoju, kako su to „i plavuse shvatile“. A negde je prof Miodrag Zec rekao da je odnos nekog parametra izmedju najbogatije i najsiromasnije clanice EU 7:1 dok je slicno uporedjivanje medju clanicama USA 1.5:1. Tu ravnomerniju razvijenost USA sam shvatio kao znak robusnije i perspektivnije politicke zajednice nego sto je EU. Elem, da skratim: kako se USA tokom svog nastanka izborila protiv ovih kolonijalnih odnosa koji vladaju u EU i kako je odrzala pohvalnu ravnomernu razvijenost na svojoj velikoj teritoriji? Sta su to oni onda radili sto ovi ovde sad ne umeju?
Za Nostradurusa – Hvala za link. Tekst je dug, pa će morati malo da sačeka na mojoj listi za čitanje.
Poštovani g. Katiću, manje je vezano uz ECB, ali ima veze sa monetarnom reformom koja se pojavila kao tema u Islandu. Dokument u kojem se opisuje predložena reforma se lako može naći na netu. Pročitao sam ga i dodao vlastite komentare: https://sites.google.com/site/financijskisustav/Island-monetary-reform_sa_komentarima.pdf . Zanimljivost predložene reforme je naravno da kako i u samom dokumentu piše na 86 stranici da ide na ruku bankama. Točnije, reformu kao da su sami bankari pisali za sebe. Ne bi me čudilo da se slične ideje reforme pojave i u EU.
Za Bobana – „Stari“ posetioci mog bloga znaju da sam uvek odvraćao amatere od toga da igraju kursne špekulativne igre. Čak i onda kada postoji nekakav konsenzus u vezi sa valutnim kretanjima, stvari nisu uvek onakve kako izgledaju. Pojavljuje se fenomen tzv. prekupljenosti valute posle koga slede jake korekcije suprotnog smera. U tom smislu, dolar danas može biti prekupljena valuta.
Jak dolar u ovom trenutku ne smeta, budući da se trgovinski bilans SAD, uprkos jakom dolaru, popravlja. S druge strane, evropsko tržište akcija je u usponu pa se dolari konvertuju u evra kako bi se kupovale evropske akcije. Te konverzije smanjuju pritisak na pad evra.
BiH može profitirati od pada evra samo pod uslovom da ima veći dolarski izvoz. Ne znam strukturu izvoza BiH, ali pretpostavljam da je dominantno vezana za evro. Hvala na komentaru.
Pošotvani gospodine Katiću,
da li će, u kojoj mjeri, i u kojem vremenskom periodu, „monetarno olakšanje“ od 60 milijardi evra mjesečno, dovesti do daljeg pada evra u odnosu na dolar? Da li je takva opcija, ako će se desiti, prihvatljiva za Ameriku, ili će i oni preduzimati mjere da dolar ne jača previše prema evru?
U svim medijima se govori da će doći da daljeg rasta dolara u odnosu na evro. Da li je to „patka“ za naivne investitore i imate li informaciju u kojoj mjeri obične štediše prelaze iz evra u dolar i da li je to pametno raditi u ovom momentu?
Npr. u BiH je na snazi fiksni kurs BAM-EUR, pa mi se čini da značajan rast dolara nije previše uticao na stanje privrede u BiH. Ili griješim?
Unaprijed se zahvaljujem na odgovoru.
Za Dejana – Bojim se da su šanse Grčke nikakve. To se već sada prilično jasno vidi. Grčka je davno zabrazdila i sada je u forsiranoj završnici. Vlada je krenula hrabro, ali je brzo doživela susret sa stvarnošću. Ideja da se ne prodaju preostali resursi je pala u vodu, i vlada će, korak po korak, odstupati na svim frontovima. Čudno je, a možda i nije, da EU ne dopušta ni da se preko poraza stavi smokvin list. Hvala na komentaru.
gspn Katic,
jos mi odjekuje u glavi vas komentar u slucaju srbije gde kazete (ne bas doslovno; slobodno ispravite..) “..uz najstrucnije ljude, podrsku javnosti tj drustveni konsenzus itd…sanse da se izvucemo iz kolonijalnog statusa su nam otprilike pola – pola..“ e sad, ako biste mogli povuci neku paralelu, kolike su sanse grcke da urade to isto? hvala.
За инг. Дејана – Еврозона је данас стабилнија него 2011. и финансијски систем је делом саниран. Кључно питање је како ће се зона носити са својим спорим растом, са новим успоравањем светске економије и Кине, са проблемом Украјине, са новом финансијском кризом итд.. Нови глобални поремећаји могу изазвати нове проблеме у зони и вратити је у стање из 2011-2012. Можда бих маргинално променио процену у корист опстанка нпр. 60:40, али то и даље сведочи о виском ризику дезинтеграције. Што се Немачке тиче, њено напуштање зоне би био крај зоне. Хвала на коментару.
За господина Катића – Пре три и по године, тачније 16. новембра 2011. године, у емисији „Око“ РТС-а (период 6:33-9:04, шири контекст 4:37-9:04) изнели сте следеће тезе:
1) зона евра (еврозона) ће превладати кризу и наставити даље интеграције или ће се (рас)парати,
2) крај зоне евра значи и дезинтеграцију ЕУ,
3) искуство Југославије је показало шта се дешава када се простор испарцелише,
4) на тржишту се дешава чудне ствари које подривају зону евра,
5) Европска централна банка је сјајна институција и питање за њу је да ли ће се одупрети подривању зоне евра.
http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/20/RTS+1/991116/Helenski+grip++na+srpski+na%C4%8Din.html
Тада нисте били велики оптимиста када је у питању будућност зоне евра (финансијска тржишта су давала шансе 50:50). Да ли сте данас оптимистичнији?
Унапред хвала на коментару.
П.С.
Мени се чини како је најбоље да Немачка напусти зону евра – то је био један од Берлусконијевих предлога – али питања су да ли би на то пристали Немци и колико би се било каква европска монетарна унија одржала без Немачке.
Za Veselku – Koncept neto-bogatstva ili neto-imovine počiva na tome da se od tržišne cene imovine (u Vašem primeru njive) oduzima kredit (iz Vašeg primera), pa što preostane je neto-imovina. Ako je visina kredita veća od tržišne vrednosti njive, a pri tome npr. nemate stan, auto, ušteđevinu i sl., visina neto-imovina će biti negativna. To stvara prividne paradokse da je građanin Beograd sa stanom u centru i skromnim primanjima, a bez kredita, „neto“ bogatiji od građanina SAD koji ima kuću, veliki auto, itd., ali je sve kupio na kredit i u prvim je godinama otplate.
Što se problema vezanih za veličinu i strukturu porodice tiče, u fusnotama su reference za tekstove koji su se bavili tim problemom. Hvala na komentaru.
Budući da se, kako sam razumela, glavni argument zasniva na grafikonu, možda bi bilo zanimljivo malo analizirati podatke na osnovu kojih je sačinjwn grafikon. Naime, sam pojam „porodičnog bogatstva“ je prilično nejasan. Kako se određuje pojam „porodica“, da li je to uža poropdica – roditelji i deca – ili šira porodica – nekoliko generacija koje eventualno žive zajedno? I koliko generacija? Ako moj muž poseduje kuće, stanove, zemlju, automobile itd. ko sve osim njega iz naše porodice to poseduje? Može se reći da porodica uživa ta bogatstva (ako muž nije škrt), ali nikako da ih poseduje. Pravo je tu prilično jasno. Meri li se još nešto merom „porodičnog bogatstva“ osim grčke i italijanske ekonomije kad treba dokazati da su oni bogatiji od, na primer, Nemaca?
Drugo pitanje u vezi s grafikonom je ko je bio taj koji je procenjivao to bogatstvo i kakva su merila tu korištena. Ja, na primer, imam zemlju tamo negde u nekom selu, Nju obrađuje komšija i za to mi plaća sitne pare. Imam i kredit u banci, za koji svaki mesec moram da izdvojim deo zarade. Da je isplativo prodati tu zemlju, odavno bih je prodala i vratila kredit. Ali zemlja malo vredi, niko neće da je kupi, osim u bescenje.
Pretpostavljam da je situacija u južnim zemljama s prodajom „porodičnog bogatstva“ slična. Porodično bogatstvo, kao i svako bogatstvo ima vrednost kad možete u kriznim trenucima da ga iskoristite na dobrobit porodice, Porodična kuća se ne jede kad nemate posao, upravo obrnuto, ona počne da vam predstavlja teret. Da ne pričamo o ceni kvadratnog mesta nekretnina u boru i Beogradu (čak i u ovim kriznim vremenima), na primer, da ne idemo do Londona i sela na Lezbosu, na primer.
Nebojša ja sam tvrd orah,
Srpski hvala Bogu., ali ne mogu da dopustim tavkvu mizeriju da Vi lupate gluposti o svetskoj politicui, Ako Vi volite svoj narod onda morta da pomognete a da ne sa serete, Ja sam koren srbskog bivstva i pamet načeg roda, ja vas znam iz plemena našeg ako ste nas izdali to je prblem vaš a ne moj .
Nebojša znam da ovaj blog prate sve svetske informativne službe(već sam obaveštan) ja sam pre trideset godina naivno radio programe za infornatvne agencije.Da vi meni ugasite objavu to je smešno. Tu nema uvrede tu je smo istina. Molim Vas pustize moje komentare jer to će mi pustut svi drugu.
Ja sm videlo sveta i to ko ne vidi je slep.
Pozdrav
Vladimir Dž
Moje pisanje nije imalo nameru da povučem ostale čitaoce u raspravu samnom,
Уважени Ви дајете лепе и инспиративне предлоге за дебату. Немојте то да схватите као неко вулгарно муравање већ као дебату да се неки став доведе до својих виших сфера објективности.
Ово је занимљиво:
„Jer ipak kad ste dužni i gladni onda vam informacija ne znači puno.“ Тачно.
Дижни смо чињеница, али то је последица неодговорности како зајмодавца тако и зајмопримца.
Зајмодавац је имао намеру дужничког покоравања зајмоптимца. И успео је. Е сада ми љути што нас је зајмодавац насанкао.
Гладни јесмо али једини узрок је нерад.
Ево одмах предлога, свак ко ради а има 5ha земље али посао или замља ако је не обрађује. Ако изабере посао замљу даје ономе ко хоће да је обрађује.
Колико знам у Србији има око 1. 200000 ha запуштених ораница.
Власт неће да отвори то питање а то је кључно за опстанак овог народа, за који сте Ви забрину али ништа више од мене.
Поздрав
Moje pisanje nije imalo nameru da povučem ostale čitaoce u raspravu samnom, niti da se napravi otklon od teksta Gosp. Katića, niti sam se diretkno obraćao nekom ovde. Samo sam načelno pisao o onome šta je profesor rekao.
Ja bi voleo da vidim neki duži i značajniji period u ljudskoj istoriji kad smo imali klasu ljudi koji su živeli kao današnja srednja klasa. Zajednice poput nekih jevrejskih ili hrišćanskih sekti ne bi uzeo u razmatranje kao primer života u zajednici približno jednakih. To su beznačajni i benigni primeri koji nisu uticali na generalni tok istorije.
Igre gambita su jako stare. Žrtvovanje nekog simbola zarad apsolutne kontrole su mi dobro poznate. Današnja globalizacija u sebi sadrži veliki broj igara gambita. Mi se danas odričemo našeg porekla i nipodaštavamo sve žrtve naših predaka koji su se borili da srpstvo opstane zauvek. Današnja generacija želi da mi postanemo evropljani. Naši simboli će se polako gasiti i mi sebe predajemo u nešto novo.
U ovoj transfomaciji ima puno činioca, o kojima i Noble piše, koji utiču na postojeće stanje. Kontrola informacija je svakako među značajnijim. To je po mom sudu koktel različitih faktora. Međutim ja bi ipak dao veliku prednost jednom nobelovcu za mir i zlikovcu koji je rekao:
„Ko kontroliše hranu kontroliše ljude, ko kontroliše energiju taj može da kontroliše cele kontinente, ko kontroliše novac taj može da kontroliše ceo svet“ – Henri Kisindžer.
Jer ipak kad ste dužni i gladni onda vam informacija ne znači puno. A bez novca se ovakva situacija vrlo lako stvara.
Vladimir Dž: ……. slovoslagači jesu nestali ali zato čistači (janitors) nisu. Oni su uvek postojali i uvek će biti potrebe za takvom profesijom. ….
А аутоматизација, роботизација, и технологија уопште? Зашто би технологија „увек“ била беспомоћна пред проблемом аутоматског чишћења? Чак и кад би чистачи били технолози, колико би они морали бити професионалци баш за чишћење?
….. Ovaj dogovor je stvorio srednju klasu….. Zašto su se odlučili da postoji takav sloj društva, bez presedana u ljudskoj istoriji, ……
Зашто није стварање баш такве средње класе могло бити нуспроизвод обичних људских мотива? Узгред, сумњичав сам кад чујем да је нешто без преседана у људској историји. Консензус историчара? Званична историја је увек била под контролом моћних. Шта ако је било преседана у друштву или историјском периоду који је мање познат, или намерно маргинализован? Да ли је нешто преседан или није, зависи и од интерпретације.
…. Kartel može opet da vrati dostojanstvo čistaču njihovih kancelarija, imaju dovoljno novca na ofšor računa i ono najvažnije – vlasnici su prese za štampanje novca……
Овде и у многим коментарима се редовно инсинуира да моћ држе богати, да светом влада новац. Али, у свакодневном животу прилично је очигледно да постоје други фактори често моћнији од новца. Та чињеница је описана и у филму „Величанствени извор“ (1) где се показује да моћ произилази из контрола комуникације, контроле симбола и томе слично, и притом је новац тек један од многих симбола. Отуд, могуће је да савремене велике обавештајне агенције држе под контролом и најбогатије породице на свету. За оне са научним афинитетима, историчар Дејвид Нобл (2) је указао на многе примере где савремене корпорације, када су принуђене да бирају, скоро увек жртвују профите у интересу апсолутне контроле над радницима. То је тако туђе конвенционалним критичарима света, да га вреди поновити: Корпорације редовно жртвују профите (као и повећања у ефикасности и технолошки прогрес), ради наметања њиховог ауторитета.
Знате, где год има ироније, има могућности за још једну иронију.
(1) https://sh.wikipedia.org/wiki/The_Fountainhead_%28film%29
(2) David F. Noble: „America By Design,“ „Forces of Production“
@Vladimir Dž-
Gde se slažemo?
O Fordu i više od toga.
Ford je uveo praktično osmočasnovno radno vreme da bi dobio treću smenu, benefite i nagrade za stimulaciju rada, pokretnu traku, od osušenog drveta (koje je koristio za izradu volana i točkova)i njegovog otpada počeo je da proizvodi ćumur za roštilj i tako doveo do praktičnog izražaja produktivnost, rentabilnost ekonomičnost. Ford je bio jedan od najvećih industrijiskih reformatora a imao je sve pogodnosti. Jednostavno rečeno pravi čovek u pravom trenutku. Tako isto će se sutra pričati za Bil Gejtsa momka koji je počeo u garaži. A danas?
Ovde je drugi problem. Automatizacija i robotizacija izbacuju srenju klasu (proizvodne radnike iz lanca proizvodnje) koja je garan stabilnosti države. Jednostavno taj sloj je nažalost istorijski prevaziđen.
Mora se tragati za novim rešenjima koja za sada nisu na vidiku.
Napredak jedne zemlje ( toje jasno vidi u stopi porasta BDP) je u inovativnim proizvodima. Trenutno u inovacijima vodi Amerika za njom Kina treća Japan.
I taj trend neće dugo trejati jer ća doći do zasićenja tržišta.
Pozdrav
„Сада се радна места деле на веома високо плаћена и високо стручна места и на она која се плаћају веома мало. Словослагачи су на пример нестали са листе професија.“
Da, slovoslagači jesu nestali ali zato čistači (janitors) nisu. Oni su uvek postojali i uvek će biti potrebe za takvom profesijom. U zemlji odakle dolazi profesor ima ih preko 5000 koji imaju doktorsku disertaciju. Znam da je nekad moglo da se pristojno živi od takve plate u Americi, sada ne. Veći deo starih profesija je preživelo IT revoluciju a ljudi sve lošije žive.
Henry Ford je bio član finansijskog kartela, osnivač čuvene auto-kompanije i mason 33 reda. On je prvi iz tog kartela povećao platu radnicima na nivo tako da su mogli kupiti kola koja su pravili. Ovo nikako nije bio čin nekog pukog dobročinstva već političkog dogovora unutar kartela. Odmah zatim su i mnogi drugi sledili ovaj primer. On je samo prvi iskoračio. Ovaj potez nije uništilo njegovu kompaniju kao ni ostale koji su krenuli tim putem.
Ovaj dogovor je stvorio srednju klasu. Isti takav ga danas i gasi. Zašto su se odlučili da postoji takav sloj društva, bez presedana u ljudskoj istoriji, to je drugo pitanje. Vraćamo se u istoriju kako smo oduvek živeli, malecni sloj super bogatih, mali sloj njihovih plaćenika i svi ostali.
Kartel može opet da vrati dostojanstvo čistaču njihovih kancelarija, imaju dovoljno novca na ofšor računa i ono najvažnije – vlasnici su prese za štampanje novca.
Nisu srednje plaćeni poslovi nestali, već je novac za to nestao. Profesor je samo još jedan u nizu bacača prašine, samo on to baca iz svog ugla.
Uzroci nejadnakosti – ključno pitanje, a ne više klasno!
ИНТЕРВЈУ: ДОМИНИК САЛВАТОРЕ, професор међународне економије на Универзитету Фордам
– За мене је главно питање шта су узроци те неједнакости. Растуће раслојавање није у овом веку и пред крај прошлог изазвао капитализам, већ огромни напредак технологије. Средње плаћени послови једноставно су нестали, а то су занимања која су доводила до раста средње класе. Сада се радна места деле на веома високо плаћена и високо стручна места и на она која се плаћају веома мало. Словослагачи су на пример нестали са листе професија.
http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Kapitalizam-nije-kriv-za-rastucu-nejednakost.sr.html
Za Krleta – Pitanja koja ste postavili su ključna za uspeh programa, ali pouzdanih odgovora nema. Do sada, štampanje novca u evro zoni jeste sprečilo kolaps banaka, ali nije puno pomoglo privredi. Novac u svakom slučaju ide bankama, ali nije jasno šta će one raditi sa tim. Troškovi refinansiranja budžetskih deficita će pasti i to je dobro. To će pomoći i delimičnom smanjenju deficita. Bilo bi dobro da i države iskoriste mogućnost jeftinog finansiranja i da novac ulože u infrastrukturu tamo gde je to potrebno, ali je mala verovatnoća da se to i desi. Postoji sporazum, tzv. Fiscal Compact koji zahteva da se mastriški kriterijumi poštuju i da se države vrate u okvire koji su davno dogovoreni tim sporazumom. Meni se i dalje čini da je oslanjanje samo na monetarnu politiku previše optimistično. Što se viškova novca u sistemu tiče, to za sada nije imalo inflatorne efekte, a ako se sutra pojave, o tome će se misliti sutra. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu
Nekoliko pitanja:
1. Da li ce ovaj nastampani novac zavrsiti kod poslovnih banaka ili u privredi?
2. Ako zavrsi u privredi moze li ga ona „produktivno“ iskoristiti?
2. Moze li se koristiti za popunjavanje budzetskog deficita?
3. Sta je garancija da ce ovaj novac podstaci traznju, jer ako je nezaposlenost visoka i vlada velika neizvesnost; em nezaposlen covek malo trosi em onaj koji radi boji se da ce izgubiti posao pa i on malo trosi.
4. Sta ce se desiti kad se ovaj novac potrosi; naime i tokom 2009 i 2010 godine u evropi je nastampano nekoliko stotina milijardi evra i imali smo blagi rast 2010 i 2011 godine i od tada je evropa ili u blagoj recesiji ili na ivici recesije. Ocigledno je da je to bilo uzaludno stampanje para.
Pozdrav!
@Marko-PG
Kažete:
„Ipak, rekao bih da je veća vjerovatnoća da Njemci isplate svoj ratni dug Grčkoj, nego da Grčka plati svoj dug.“
Izgleda populistično i naivno.Praktično ne bi bilo celishodno za realizaciju tog zahteva ratne oštete iz više razloga.
Žašto?
Zato što bi to dovelo do lavine takvih potraživanja i pitanje bi bilo gde postaviti granici tim zahrevima.
Na primer, u zakonu o restituciji posle petog oktobra su nas pametne glave savetovale: „Ne otvarajte taj problem je tu neće biti kraja, Biće veća šteta nego korist. Što se i pokazalo.“ Narod sam kaže, ne može se ispraviti kriva Drina.
A da će biti globalnih previranja biće. Oni su počeli rušenjem Berlinskog zida i svakako da se mora naći novi modus vivendi jer su se nagomilane tolike protivurečnosti da može doći do velikih problema.
Pozdrav
za Ivana N. i Nebojšu Katića,
Ja se uglavnom slažem s vama, a uz to se slažem i sa Aleksandrom koji kaže da Njemci nameću „pomoć“ Grcima.
Ipak, rekao bih da je veća vjerovatnoća da Njemci isplate svoj ratni dug Grčkoj, nego da Grčka plati svoj dug.
Njemci (vjerovatno) neće platiti svoj dug, jer bi to za njih bio opasan presedan.
Grčka (sigurno) neće platiti svoj dug, jer to ne može uraditi.
Ovdje bih dodao da dolazak Sirize na vlast ima još veću globalnu dimenziju. Evropa se kreće po ivici katastrofe, velikog rata i dolazak Sirize na vlast je veliki doprinos miru. Sada ima makar jedna zemlja članica EU i NATO, koja će u slučaju daljeg zaoštravanja sigurno zauzeti pacifistički stav. To je velika pomoć za čitavu Evropu, za Njemačku posebno. Tako da bi svi razumni Evropljani trebali biti zahvalni Grcima.
Za Aleksandra – Moji podaci pokazuju da je rast realnih plata u Grčkoj bio veoma visok. Ako su plate od 2001. porasle za 71%, a cene od 2001, za 26,4%, to govori o velikom realnom rastu plata. Taj rast nije bio praćen rastom produktivnosti i Grčka je tonula u dugove. O tome i o prekomernoj potrošnji govori ogroman deficit tekućeg bilansa. O genezi i uzrocima grčke krize više sam pisao u tekstu iz fusnote https://nkatic.wordpress.com/2011/07/09/grcka-kriza-i-njene-pouke/ i to nije loše pročitati kada se govori o grčkoj krizi. Neodgovorno ponašanje grčke države je dobro dokumentovano i poznato, pa to ni Grci ne negiraju.
Ne znam kako ste zaključili da Grčka ne traži pomoć. Meni je to promaklo.
Što se pomoći Grčkoj tiče, kao što sam u tekstu i pomenuo, lavovski deo je usmeren na spasavanje banaka i prenošenje duga sa njih, na državne institucije EU. U ovom trenutku je samo 20% grčkog duga vezano za privatne kreditore. Hvala na komentaru.
@Nebojša Katić
Gospodine Katiću, i vaši podaci potvrđuju da je rast plata u Grčkoj bio čisto nominalan, tj da nije imao nikakav bitan uticaj na rast kupovne moći. Prilikom priprema za uvođenje evra cene u Grčkoj su približene nemačkim, da bi se posle uvođenja evra poptuno izjednačile sa nemačkim. Dakle, rezultat uvođenja evra za prosečnog Grka je da je dobio iste troškove života kao u Nemačkoj, ali te troškove života treba da izdrži sa bitno manjom platom od nemačke. U toj situaciji je jasno da ulazak Grčke u evrozonu nije doveo do porasta kupovina nekretnina.
Dakle, vlasništvo nad nekretninama prosečne grčke porodice je isključivo rezultat njihovog načina života, tj jakih porodičnih odnosa gde svi zajedno generacijama ulažu u vlasništvo nad nekretninama.
Veoma je bitna geneza tog „bogatstva“, jer se to „bogatstvo“ stalno iznosi kao ključni dokaz o tome kako su navodno „vredni“ Nemci finansirali „lenje“ Grke.
I na kraju, ostaje samo jedan argument: Grčka traži pomoć od Nemačke a ne obrnuto. Međutim, danas Grčka više ne traži pomoć, a Nemačka svim silama nameće svoju „pomoć“. A činjenica, koju niko ne osporava, pa ni Nemci, je da je ta „pomoć“ uspela da za pet godina postigne da grčki državni dug poraste od 120% na 170% GDP.
У смислу утицаја увођења евра на индустријску производњу подсетићу на овај чланак, мислим да га је неко раније поставио на овај блог:
http://www.firstrebuttal.com/2015/01/25/lazy-greeks-at-fault-these-two-charts-suggest-otherwise/
Олакшаћу вам проналажење информација у вези са штедњом немачких домаћинстава:
http://www.faz.net/aktuell/finanzen/meine-finanzen/sparen-und-geld-anlegen/geldvermoegen-privater-haushalte-das-anlagedilemma-der-deutschen-12426972.html
График у средини чланка приказује тренутну расподјелу и раст од 1991. Треба примјетити да значајан дио средстава отпада на осигурања.
Код следећег графика види се и кредитно задужење грађана у износу од 1500 млрд:
Из ових разматрања тј цифре од 5000 млрд искључени су тзв Anlagevermögen, што би по мом разумјевању класификације требале да буду некретнине, обртна средства и сл.
На овом сајту доступне су и друге статистике:
http://www.crp-infotec.de/01deu/finanzen/privat_vermoegen.html
Za Andreja – Ideja da Nemačka napusti evro zonu je odavno tu. Problem je što bez Nemačke verovatno nema evro zone, dok bez Grčke ona može da opstane. Uzgred, postojala je odavno ideja da evro zona krene sa Francuskom, Nemačkom i zemljama Beneluksa, pa da se postepeno proširuje. Nažalost, politički razlozi su bili jači od ekonomske argumentacije.
Što se nemačke štednje tiče, ona je negde oko 10% raspoloživog dohotka (ne BDP-a), pa otuda ne može biti tako visoka kako ste Vi mislili. Trenutno nemam vremena da proverim tačnu ukupnu cifru. Hvala na komentaru.
@Gospodine Katicu,
Na zalost, ja sam ekonomista teski amater, tako da ne belezim reference za podatke koje negde procitam. Interesantne zapamtim. Mozda je cifra pogresna ali sam zaista negde procitao da je od uvodjenja eura stednja Nemaca porasla za 5000 milijardi eura.
Ako je GDP Nemacke 2900 milijardi eura, onda je za ovih 13 godina akumuliran GDP 37700 milijardi eura. Grubo, 5000 predstavlja ~13% sto i meni deluje previsoko.
Izvinjavam se ako je podatak pogresan.
Sa druge strane nije mi tesko da prihvatim da su Nemci neto dobitnici od cele euro price. Ako neko hoce da napusti euro zonu logicnije mi je da je napuste Nemci (i realizuju dobit) pre nego Grci.
Za Aleksandra – Moj tekst ne govori o tome koliko je Grčka profitirala od ulaska u evro zonu. Tekst pokušava da objasni zašto je Nemačka tako tvrda prema politici spasavanja južnih ekonomija. Tabela koja je data u tekstu služi da pokaže da su domaćinstva na jugu Evrope bila prilično bogata kada je došlo do sloma i da su često bogatija od onih država od kojih traže pomoć. Geneza tog bogatstva, u kontekstu u kome pišem, nije previše važna. (U tekstu sam dao reference za tekstove koji problematizuju tabelu.)Važno je da su južne države u velikim problemima i da traže pomoć. Pošto traže pomoć, oni koji treba da pomognu sada postavljaju teška pitanja, ponekad i maliciozna, i imaju još teže zahteve. Ali, to je sudbina dužnika.
Daću ipak par podataka koji su dosta važni za razumevanje problema Grčke:
– Od 1990. do 2000. cene u Grčkoj su porasle ukupno za 142%. U Nemačkoj je taj rast bio 25%.
– Od 2000. do 2008. cene u Grčkoj su porasle ukupno 30%, a u Nemačkoj 16%.
– Prosečan deficit tekućeg bilansa Grčke je od 1990. do 2000. bio oko 2.9%, a od 2000. do 2008. prosek je 9,1%. (Deficit tekućeg bilansa govori o tome koliko država trošni više od onoga što stvara.)
– Godišnja neto plata je u Grčkoj porasla ukupno za 71% od 2001. do 2008., dok je u Nemačkoj taj rast bio 15%.
Hvala na komentaru.
U ovoj analizi (iz nemačkog ugla) nedostaju ključni podaci: kako je bilo pre uvođenja evrozone. Kolika je razlika u platama ali i cenama bila između Grčke i Nemačke pre evrozone? Kad se govori o porodičnom bogatstvu, to se uglavnom odnosi na nekretnine. Koliko je porodica u Grčkoj a koliko porodica u Nemačkoj imalo nekretnine pre evrozone, kolika je bila vrednost tih nekretnina, kolika je brojčana veličina prosečnih porodica u te dve zemlje.
Dakle, gospodine Katiću, vaš zaključak da su Grci profitirali od evrozone može biti ispravan samo ako dokažete da su nekretnine u porodičnom vlasništvu u Grčkoj danas daleko iznad stanja pre stupanja u evrozonu i po obimu i po vrednosti.
Ukoliko podaci pokažu da je razlika u obimu i vrednosti nekretnina u porodičnom vlasništvu u Grčkoj danas nije drastično veći nego pre ulaska Grčke u evrozonu (2001. za transakcije i 2002. za gotovinska plaćanja), i ako poređenje prosečne plate i cena, dakle kupovne moći, pokaže da kupovna moć danas nije drastično veća nego za vreme drahme tada teza o velikom profitu Grka od evrozone pada u vodu.
@Nebojša Katić
Sa Vama se čovek u većini slučajeva mora složiti.
Cifra od 5.000 milijardi je sumanuta i nije moja.
Za Marko-PG,
Poštovani, to sto vi optmistično tvrdite i ja bih voleo da se desi.
Stvari su nažalost daleko surovije.
Evo tri u prakci potvrđene istine, koje ruše sve želje neozbiljih, prvo političara pa posle naroda.
-Demokratskim izborima narod bira ono što im političari pričaju.
– Nerodi se odlučuju (sanjajući lagodan i bezbrižen živao) za najlepše upakovanu šarenu lažu.
-Političari motivisani svojim interesima pokušavaju da tu predizbornu lažu što više propagiraju dao izigrani birači ne izvrše pritisak za nove izbore i tako u nedogled.
Rezultati takvih vladavina su dve ključne neozbiljnosti.
– Političari bi morali i po cenu gubitka izbora da se bave onom ekonomskom realnošću, ne trošiti i ne živeti preko svojih mogućnosti.
– U penziju se Grčkoj odlazi sa 57. godina a u nemačkoj sa 67.
Prosudite sami.
Pozdrav
Za Marka-PG – Ako na primer građani ne plaćaju poreze, ako su državni službenici i penzioneri preplaćeni, ako su plate u proseku previsoke, onda će efekat biti bogati građani i siromašna država. Bojim se da grafik to i pokazuje. Ali ako se grafik ostavi po strani, ostaje činjenica od koje se ne može pobeći – Grčka je bankrotirala i traži pomoć. Nemačka ne traži pomoć.
Imam sve simpatije za Sirizu i navijam za njih, ali aduti su im slabi, a svet je surov. Što se nemačkih reparacija tiče, živi bili pa videli. Nemačka to nikada neće platiti i to bi bio opasan presedan za nju. Hvala na komentaru.
Primijetio bih da je Siriza za samo 50 dana vladavine već došla na prag nekih uspjeha. Iako njihova politika ponekad izgleda naivno i nezgrapno, već skoro da imaju dva rezultata:
1. Njemačka je blizu odluke da prizna legitimnost grčkih potraživanja za pljačku iz II svjetskog rata.
2. Rusija je blizu odluke da ukine embargo Grčkoj.
Za 50 dana vladavine uopšte nije loše. Niko, pa ni sami grčki glasači nisu očekivali čuda i med i mlijeko nakon pobjede Sirize, oni su htjeli da neko konačno iznese njihove argumente. I Siriza to čini i to daje neke rezultate.
Mene pomalo fascinira da je društvo u jednoj maloj balkanskoj zemlji uspjelo da formira lijevu političku opciju koja ima organizaciju, hrabrost i vrlo solidan intelektualni potencijal. Posebno kada to uporedim sa stanjem u Srbiji (ili CG).
Za Andreja i Ivana N. – Po podacima koje imam, plate u Grčkoj su bile oko 38% niže od plata u Nemačkoj. Pri tome, grčke plate su bile dva puta veće od poljskih ili čeških, i 16% veće od slovenačkih, na primer. I grčke firme su dugo porfitirale od niskih euro kamata. Grci su zaista lepo živeli do 2008. i najveći su krivci za svoju sudbinu. To naravno ne opravdava šikanaranje kome su danas izloženi.
Uzgred, gde ste našli podatak o 5,000 milijardi nemačke štednje koje pominjete. Meni ta cifra izgleda nelogično visoka – GDP Nemačke je oko 2,9 hiljada milijardi. Hvala na komentaru.
za gospodina Katića;
Grafik koji ste dali u članku govori o upravo suprotnom:
1. Pošto su ovdje prikazana neto-bogatstva, to jasno opovrgava tezu da su Grci neodgovorno trošili, naprotiv, grčka domaćinstva su bila među odgovornijima u Evropi. Ono što su sami Grci odlučivali je ok, problem je ono što je odlučivala njihova vlada.
2. Grčko društvo ima prilično veliku socijalnu kohenziju, ne tako veliki broj bogatih ljudi (mala razlka između prosjeka i medijane). Mada, kako su neki ovdje već primijetili, moguće je da se radi o porodičnoj koheziji, potomci češće žive s roditeljima, i slično.
Ukratko, užasna, fašistička kampanja koja u Njemačkoj traje već 6 godina o tome kako su Grci (i svi Balkanci) neodgovorni i lijeni je demantovana ovim grafikom. Problem nije u prosječnim Grcima, nego u kreditima koje je uzela vlada. A ti krediti su često bili bukvalno uvaljivani. Ja baš nisam insajder, ali sam jednom bio u prilici da prisustvujem sastancima u CG o kreditu Svjetske banke od 15 mln. $ za razvoj nauke. U CG je stiglo nekoliko predstavnika SB i rastrčali se po kabinetima tokom nekoliko dana sa jedinim ciljem da se vlada nekako ubijedi da prihvati taj kredit. Svi u CG su bili skeptični u pogledu opravdanosti tog kredita, ali su iz SB izvršili pritisak i kredit je uzet. Pomoglo je i to što se u CG naknadno našlo nekoliko ljudi koji su vidjeli mogućnost za određenu ličnu korist od realizacije tog kredita.
Ovo je samo jedan od primjera, kako je CG kredit uvaljen na silu, a u većini primjera je tako bilo u Grčkoj, ili Srbiji. Lično smatram velikom nepravdom da taj kredit od 15 mln. vraćam ja i moja djeca.
Legitimnost grčkog duga je veoma upitna, mnogo upitnija od duga Njemaca prema Grčkoj iz II svjetskog rata. To se može dokazati i na sudovima, potrebno je samo da se malo promijeni odnos snaga.
P.S. Dobar komentar od Andreja.
@Andrej-Vaša Dilema;
„Takodje, nije mi jasna prica o konkurentnosti kada kompanije u Nemackoj dobijaju kredite za sta hoce po kamatama tek iznad euribor-a, dok kompanije sa Juga kredite ne dobijaju za svaki posao i kamate su znatno vece. Tim monetarnim inzinjeringom dobijemo da se na primer brodogradilista u Nemackoj isplate, a u Grckoj koja ima jednu od najvecih flota i koja plovi vec milenijumima od jednom brodogradilista, luke, logistika – sve postaje neisplativo“
Moj skroman odgovor:
Postulat rizika ulaganja. Ulaganje u malu kompaniju.Što je kompanija manja nepoznatija i sa manjim izgledom na uspeh, kada se analizitiraju svi rizici i proceni poslovni efekat izvlači se zaključak poslove strategije u datim nestabilnim tržišnim uslovima. Kapital je kao zec, čim oseti šuškanje odmah beži.
Oni koji imaju više kockareskog duha a verovatno i informacija koje javnost nema ulažu u nestabilno tržiste i izvlače veći profit. Znači ukoliko uspeju dobijaju veći profit jer je i rizik bio veći. To su „skrivena“ pravila poslovnog sveta.
Uspeh ozbiljne kompanije je ( svesti rizik na minimum). Prvi uslov je, stabilnost jednog sistema a drugi efikasno tržište.
Stabilnost Balkana sigurno nije na zavidnom nivou, a tržiste razbijeno.
ps.
Nadam se da će godpodin Katić to bolje objasniti.
Pozdrav
Gospodine Katicu
Nekoliko pitanja:
1. Da li ce ovaj nastampani novac zavrsiti kod poslovnih banaka ili u privredi?
2. Ako zavrsi u privredi moze li ga ona „produktivno“ iskoristiti?
2. Moze li se koristiti za popunjavanje budzetskog deficita?
3. Sta je garancija da ce ovaj novac podstaci traznju, jer ako je nezaposlenost visoka i vlada velika neizvesnost; em nezaposlen covek malo trosi em onaj koji radi boji se da ce izgubiti posao pa i on malo trosi.
4. Sta ce se desiti kad se ovaj novac potrosi; naime i tokom 2009 i 2010 godine u evropi je nastampano nekoliko stotina milijardi evra i imali smo blagi rast 2010 i 2011 godine i od tada je evropa ili u blagoj recesiji ili na ivici recesije. Ocigledno je da je to bilo uzaludno stampanje para.
Pozdrav!
Interesantno vidjenje na probleme EU zone. Meni je zanimljivo da se Nemacka najvise buni, a prva je zemlja koja je prekrsila pravila ustanovljenja oko euro-a (3% granicu deficita je prva prekrsila Nemacka). Takodje, nije mi jasna prica o konkurentnosti kada kompanije u Nemackoj dobijaju kredite za sta hoce po kamatama tek iznad euribor-a, dok kompanije sa Juga kredite ne dobijaju za svaki posao i kamate su znatno vece. Tim monetarnim inzinjeringom dobijemo da se na primer brodogradilista u Nemackoj isplate, a u Grckoj koja ima jednu od najvecih flota i koja plovi vec milenijumima od jednom brodogradilista, luke, logistika – sve postaje neisplativo. Grcki radnik je pri tome barem 4 puta jeftiniji od nemackog. I onda Brisel krene sa pricom – moze pomoc ali gasite brodogradilista i berite pomorandze. Kolika je margina na pomorandzama, a kolika na masinskoj industriji? Pa ta margina puta nekoliko godina i dobijemo da su od uvodjenja euro-a nemacki gradjani akumulirali 5000 milijardi eura nove stednje… Nece Nemci dati euro ni za zivu glavu… Kukace, vikace (jer svaki inflatorni zahvat oporezuje najvise njih), ali znaju oni najbolje ko je najvise od eura profitirao…
Za Ivana N. – Događanja u Frankfurtu su samo jedan od indikatora ukupnog stanja gde je ECB više simbol nego stvarna meta po sebi. Komentar toga sam dao davne 2008. u tekstu https://nkatic.wordpress.com/2008/12/30/kriza-etike-i-etika-krize/. Hvala na komentaru.
Bravo, godpodine Katiću,
sažeta analiza koja baca sasvim novo svetlo na evro zonu na bit njihovih različitosti.
Nglašavate već očitu pukotinu sever – jug, on se nazirao odavno. On je posledica religioznih, kulturoloških, klimatskih, i drugig geografskoh faktora.
Primećujem izostavljanje Francuske kao jednog od važnih faktora EU. Ona se za sada drži rezervisano. Mislim da će budući kurs EU najviše zavisiti od interesa upravo glavnih igrača Nemačke i Francuske.
Uočljiva je razlika u prilasku EU problemu i kako ga rešavati upravo između ove dve zemlje koje su i osnivači EU.
Juče je iskazana i u Nemačkoj netrpeljivost demonstranata ( doduše u manjem broju) prema ECB?
Molio bih vas za kratak osvrt i na ovaj segment krize.
Pozdrav
.
Par reči vezano za razliku u bogatstvu porodica severa i juga. Pošto piše da su to neto-bogatstva, cenim onda da su tu odbijena dugovanja domaćinstva. Par nekih mojih zaključaka vezano za ovu statistiku.
– Da su troškovi života na jugu manji. Plata severnjaka jeste u proseku veća ali su im i troškovi daleko veći, tako da ostaje manje za akumulaciju.
– Rasčlanjivanje porodica je jako bitna stavka. Država mnogo više ubere poreza od stanovništva gde se mlađi pre odvoje nego kad su porodice objedinjene. Zato se ova ideja jako puno promoviše u tim državama. Takođe kad završe svoj radni vek starije osobe češće zavšavaju u staračke domove ili vraćaju kuću banci i žive od bančinih rata. Ovim se sprečava da i njihova penzija pomogne mlađim članovima porodice. Naučeni su kako otac šutne sina sa 18, tako i on njega da šutne posle u starački dom.
– Uštede su mnogo veće u svim stavkama kad se živi pod jednim krovom. Počev od energije, hrane, odeće,…
– Severnjaci više para daju na putovanja. Najčešće su to posete jugu Evrope. Osam meseci sam živeo u Vankuveru, ni jedan dan sunca nisam video. Slično sam doživeo i u Engleskoj. Ko voli da živi u takvim uslovima i gde bi tu mogao da potrošiš pare? Kad severnjak ode na jug tamo ih čekaju sobe u privatnom smeštaju koje drže velike južnjačke porodice.
– Emancipacija žena i njihovom priključenju radu u firmama je umotvorina severnih naroda. Cilj je bio da se i one direktno operezuju (power to tax is the power to destroy). U proseku ima manje domaćica na severu nego na jugu. Ovim se ne samo više pune džepovi kapitalista i države već ima i dosta dobar efekat na suzbijanje rasta stanovništva, što je i prioritet globalista.
– Kapitalisti severa su naučili svoje radnike da budu odani firmi, bolje reći servilni. Radnici tamo ostaju duže na poslu, rade više smena, … Firma im je i posao i porodica. U Torontu gde je pola grada samci, njih 3 miliona nema kome da se vrate kući. Sem njihovim kućnim ljubimcima. Njihovi gospodari ih plaćaju toliko da imaju za sebe i svoje mačke.
“Buduće efikasno totalitarno društvo je ono gde svemoguća izvršna vlast političkih boseva i njihova armija menadžera kontrolišu populaciju robova koji ne rade pod prisilom jer oni prosto vole svoje sluganstvo.“ – Aldous Huxley.
Za Krleta – Baltičke države nisu devalvirale jer su želele da uđu u evro zonu, i sada su postale članica. (Devalvacija bi taj ulazak učinila nemogućim za veći broj godina.) Baltik se u svakom slučaju mnogo brže oporavio od Grčke, iako je tokom krize pad BDP na Baltiku bio jedan od najvećih na svetu (oko 20% za Estoniju i Letoniju i oko 15% za Litvaniju. Gledano kroz rast BDP-a oporavak je veoma dobar, iako sve više usporava. Zbunjuju međutim kretanja na tržištu rada – u Letoniji je stopa zaposlenosti pala sa 59 na 49%, u Litvaniji sa 48,9 na 37,1% (Estonija je znatno bolja i tu je pad mnogo manji). Pad zaposlenosti uz rast BDP-a kod mene uvek izaziva skepsu.
Mislim da je emigracija bila ključni mehanizam oporavka, jer su nezaposleni eksportovani ostatku Evrope. Samo od 2007. do danas, Baltik je izgubio oko 8% stanovnika. Baltik je uvek lakše izdržavao bolne rezove kako zbog velike emigracije, tako i zbog „ruskog bauka“ kao načina da se homogenizuje stanovništvo i skrene pažnje sa ekonomskih problema. Hvala na komentaru.
Za hrabro srce – Ne verujem da bi propast evra bitni popravila poziciju evro dužnika. Banke bi se potrudile da se to ne dogodi. U slučaju raspada evra, ostale velike valute bi ojačale, a najviše bi ojačala „nova marka“. Još jednom, smisao mog teksta nije bio da širim paniku, već da pojasnim nemački ugao u ovoj krizi. Mislim da je i dalje veća verovatnoća da evro opstane. Hvala na komentaru.
Za Nikolu – Kada je evro u pitanju, ogroman ulog je igri. Čini mi se da je verovatniji scenario prekompozicija evro zone, a ne ukidanje evra. Dosta će zavisiti od toga da li će Španija početi da se brže oporavlja.
Šta bi se događalo sa evro depozitima građana koji ne žive u evro zoni, velika je nepoznanica. Nadam se da to neće biti testirano i da će evro opstati. Pad kursa evra ne treba da brine, bar ne za sada. Evro je bio i na nivou 0,75$ za 1 evro, pa se ništa strašno nije dogodilo. Ne vidim nikakav smisao u trošenju na silu, iz straha od raspada evro zone.
Verujem da će sudbina evra biti odlučena u naredne dve godine. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Da li je po vama balticki izlaz iz krize resenje za Grcku? Naime ove drzave su 2009 godine imale pad gdp oko 15% a nisu htele da devalviraju svoje valute ( a mogle su jer tad jos nisu bile clanice evrozone) nego su smanjile plate i penzije otprilike za 15%, i malo su smanjili javni sektor. Kriza je trajala godinu dana i od 2010 godine imaju stope rasta cini mi se oko 3% godisnje za razliku od grcke koja je imala 7 gladnih godina gde je pad gdp iznosio ukupno za to vreme oko 30%. Grcka jeste smanjivala plate i penzije, smanjivala javni sektor ali ocigledno bez rezultata.
Mozete li reci kako to da su balticke drzave izasle iz krize posle godinu dana, a Grcka nije ni dan danas a primenjivale su slicne metode. U cemu je „tajna“ baltickog uspeha, kako to da je narod tamo prihvatio bolne rezove bez veceg otpora?
Pozdrav!
Postovani gospodine Katicu,
vec duze vreme zabrinut, sa nestrpljenjem ocekujem Vas text na ovu temu.
Po Vasem misljenju, u slucaju raspada evro zone, sta bi bilo sa gradjanima koji imaju kredite u evrima? Da li bi mozda dosli do daha u slucaju da imaju nesto ustedjevine u nekoj drugoj valuti?
Takodje, kako bi se raspad evro zone odrazio na vrednost ostalih „glavnih“ valuta ( USD,CHF,GBP) ?
Postovani gospodine Katicu,
O kojim vremenskim rokovima govorimo kada je u pitanju potencijalni raspad evrozone? Iskreno, ne sekiram se ja za Nemce i njihovih 450 milijardi, nego za svoju tesko stecenu ustedjevinu koja bi, pretpostavljam, vredela mnogo manje kada bi se tako nesto dogodilo. Da li je stvarno doslo vreme za agresivnu potrosnju na koju nas teraju, ili mozda na alternativne metode ocuvanja vrednosti…
Iskreno, i nisam ja bas za agresivnu potrosnju, jer se trudim da budem skroman iz mnogo razloga, a i taj novac je trebao da posluzi za skućavanje u narednih par godina. I, bez novog automobila i slicnih „mamipara“ bih svakako izdrzao. Sa druge strane, svakako da nije najlepsi prizor gledati niti danasnje kamate na stednju, niti sunovrat evra u odnosu na dobar deo svetskih valuta.
Моје немачке колеге већ увелико спекулишу са распадом евро-зоне и повратком марке. Нису економски стручњаци, али нису ни мала деца. Очигледно је јавно мњење већ припремљено на сваки сценарио развоја догађаја.
Za Moldvina – Ne znam da li će Grčka izaći iz evro zone, ali mi se čini da je ona danas tome bliža no što je bila na vrhuncu krize 2012. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu, dali nam to tiho saopstavate da ce Grcka izaci iz evrozone?