Uprkos hiljadama milijardi naštampanih dolara, evra i funti, svetska ekonomska kriza i dalje traje. SAD su na ivici budžetske provalije, EU je na ivici socijalnog haosa, a možda i na putu postepene dezintegracije. Poslednje pesimistične procene govore da bi haotično stanje svetske ekonomije moglo potrajati još nekoliko godina. Ima li u ovom haosu metoda, ima li ova kriza svoje neminovne zakonitosti, gde one prestaju, a gde počinje svesni inženjering krize – njeno usmeravanje i namerno prolongiranje? (1)
Iako su pravi uzroci mnogo dublji i zadiru u problem raspodele nove vrednosti kao i u samu filozofiju postmodernog kapitalizma, neposredni uzroci krize su nesporni. Deregulisani finansijski sektor i moralni hazard kao neodvojivi deo finansijskog sistema zasnovanog na neoliberalnim osnovama, izazvali su krizu sa kojom svet živi već gotovo šest godina. (2)
Kriza finansijskog sektora je dovela do recesije i prouzrokovala neminovnu budžetsku krizu. Inicijalni uzrok krize je već zaboravljen, a plaćeni ekonomisti-propagandisti danas za sve optužuju državu i njeno prekomerno trošenje. Svet je ušao u krizu sledeći savete neoliberalnih ideologa, da bi danas, koristeći recepte te iste ideologije, pokušao da iz krize izađe.
Po teoriji Miltona Fridmana, jednog od idola neoliberalizma, ekonomska kriza se može rešiti ekspanzivnom monetarnom politikom, dakle štampanjem novca. Po tom konceptu, centralna banka agresivno štampa novac i stara se da u krizi novac bude što jeftiniji. To bi trebalo da stimuliše građane da troše, a privredu da investira. Ova Fridmanova ideja u temelju je ekonomske politike na obe strane Atlanskog okeana. Da je ovo prva kriza kroz koju svet prolazi, da je reč o neiskustvu i intelektualnim zabludama, oslanjanje na Fridmanove teze i recepte bi se mogli razumeti.
Ipak, u ovu benignu interpretaciju neuspeha aktuelne ekonomske politike je teško poverovati. Iskustva ranijih kriza su danas dobro proučena i šalju jasnu poruku. Šta god da je uzrok krize, ona se uvek manifestuje velikim padom zaposlenosti i tražnje. Ne samo da nezaposleni manje troše, već i oni koji imaju posao žive u strahu da ga ne izgube i oprezno troše sve manje.
Kako građani ne troše, privreda radi sa sve manje kapaciteta i time je svaka pomisao o investiranju potpuno ubijena. Nema tako niskih kamata ili niskih poreza koji će u ambijentu nesigurnosti stimulisati građane da troše, ili privredu da investira. Do oporavka ne može doći stimulisanjem rasta ponude, oporavak može doći samo kroz rast tražnje.
Ideja da će se monetarnom politikom problem krize rešiti je pogrešna, ona može opstojavati kao teorijski konstrukt, ali je empirijski sasvim neutemeljena. Da paradoks bude veći, ovaj Fridmanov recept se danas podvodi po kejnzijansku politiku i podmeće kao kukavičije jaje. (3)
Dovoljno je nakupljenog iskustva, veliki je broj kvalitetnih i uticajnih ekonomista i teško je stoga poverovati da je politika koja se promoviše produkt neznanja, neiskustva ili uverenja. Otuda možemo samo logicirati o pozadini i razlozima zbog kojih se istrajava na dokazano pogrešnim receptima i insistira na radikalnom rezanju budžetske potrošnje i dodatnom obaranju tražnje.
Kratkoročni cilj monetarističkog koncepta izlaska iz krize je da sanira banke, da zaštiti i očuva upravo onaj sistem moći koji je do haosa i doveo. Finansijski sektor je po ko zna koji put pokazao da ima specijalnu poziciju u sistemu, da je jači od države, da stoji iznad etike i pravde, a biće i iznad zakona i razuma. Štampanje jeftinog novca omogućava da banke dođu do bagatelnih izvora sredstava, i da preprodajući taj novac po višestruko višim kamatama (državi, privredi i strancima) pokriju gubitke i saniraju svoje devastirane bilanse.
Teško je naći veći paradoks ekonomske politike od ovoga koji je na sceni. Država (u licu centralne banke) daje novac bankama gotovo beskamatno, a banke zatim tim istim novcem kupuju državne vrednosne papire i pokrivaju budžetske deficite. Ili još jasnije, država sama sebi pozajmljuje novac preko posrednika, i za to plaća nadoknadu koja je značajno veća od cene po kojoj je novac pozajmila posredniku. Država time bogati banke, a osiromašuje sebe i građane potkopavajući svoju budućnost.
Važan cilj ovakve ekonomske politike je da prvo potopi budžete, a da potom dramatizuje krizu javnog duga i iznudi smanjivanje javne potrošenje. Kada se uvede režim radikalne štednje na svemu, pogotovo na trošenju za socijalne funkcije ili za državne investicije, počinje nepovratni proces demontiranja socijalne države. Ova kriza i njeno svesno prolongiranje nije ništa drugo do tiho ubijanje moderne socijalne države i smrt kroz hiljadu rezova. Upravo zato, o stvarnom kejnzijanskom modelu izlaska iz krize, o modelu koji bazira na snažnom državnom investiranju više niko ne govori.
Usporavanjem izlaska iz krize postiže se još jedan cilj. Ogroman je pritisak na zaposlene i na sindikate da ćute, da se ne bune i ne traže veće plate, da prihvataju mrve koje padaju sa trpeze bogatih i da im budu zahvalni na tome. Ova kriza je zato i pokušaj socijalne kontrole i disciplinovanja građana kroz neprekidno, dnevno, širenje straha od budućnosti.
Konačno, moguće je da postoji još jedan, surovo realističan razlog za politiku koja se danas vodi – zapad je izgubio svoju superiornu ekonomsku poziciju i mogućnost da održava životni standard na koji su građani navikli. Države Azije i Latinske Amerike neumitno napreduju i sve su konkurentnije. U temelju te konkurentnosti su skromnost i mali prohtevi, štednja, i život sa mnogo manje socijalne zaštite. Toj činjenici se zapad mora prilagoditi, a to može postići samo smanjivanjem plata i redukovanjem socijalne zaštite. Koliko daleko se u tom procesu može ići, otvoreno je pitanje. (4)
Bez obzira na motive o kojima se može spekulisati, tanak sloj moćne poslovne, političke i intelektualne elite je sada u sve većem sukobu sa ogromnom većinom svojih građana. Tu bitku će elita teško dobiti, a njihov eventualni uspeh će učiniti svet još gorim i surovijim. Time bi sila i strah pobedili ljudskost, nadu i samopoštovanje.
———————————————————————————————————————————————————
(1) O iskustvima ranijih kriza sam pisao u tekstu „Zli duh 2009.“:
https://nkatic.wordpress.com/2009/01/01/zli-duh-2009/
(2) O dubljim uzrocima svetske ekonomske krize, o tom „srcu finansijske tame“ sam pokušao da razmišljam u tekstovima:
https://nkatic.wordpress.com/2008/01/29/srce-finansijske-tame/
https://nkatic.wordpress.com/2008/03/25/novo-putovanje-u-srce-finansijske-tame/
(3) O fundamentima kejnzijanse politike sam pisao u tekstu „Šta bi danas rekao Kejnz“:
https://nkatic.wordpress.com/2010/08/29/sta-bi-danas-rekao-kejnz/
(4) O tom hodu unazad postmodernog kapitalizma sam već pisao u tekstovima „Dobrodošli u 19. vek“ ili „Uzaludnost vaspitanja i nova porodica“ :
https://nkatic.wordpress.com/2007/01/31/dobrodosli-u-devetnaesti-vek/
https://nkatic.wordpress.com/2007/12/25/uzaludnost-vaspitanja-i-%E2%80%9Enova%E2%80%9D-porodica/
Mafijaši su ukinuli pojedinačne karte za prevoz. Pred izbore, koje će ladno dobiti.
Mazohistička stoka, pelcovana tursko-vizantijskim tripovima. Gori smo od Rusa.
Ajd’ u zdravlje. Najbolja obrada Šabana Šaulića ikada. Bolidi iz Rijeke:
Za Makija – Ljudi u pravilu ne troše onda kada nemaju. Dakle, nije reč ni o prezasićenosti ni o depresiji. Problem je u nezaposlenosti, ali i u tome što i mnogi zaposleni primaju veoma, veoma malo. Raspodela je ogroman problem i ona ne stvara samo nejednakost, već obara i BDP. O ovim temama sam pisao mnogo npr. https://nkatic.wordpress.com/2007/01/31/dobrodosli-u-devetnaesti-vek/, https://nkatic.wordpress.com/2008/01/29/srce-finansijske-tame/, https://nkatic.wordpress.com/2014/10/30/nejednakost-i-ekonomski-rast-ili-i-plavue-su-shvatile/. Hvala na komentaru.
Nebojsa, molim Vas za misljenje. U situaciji kad postoji prezasicenje, bilo zbog toga sto su ljudi zadovoljni onim sto imaju (visak bogatstva, visok intelekt) ili su depresivni pa ne traze vise od onoga sto imaju, kao sto je situacija u Srbiji, kako podici traznju?
Za Makija – Do rasta tražnje može doći kada raste broj zaposlenih (zaposleni primaju plate i onda zarađeno troše), kada rastu plate zaposlenih ili kada se zaposleni zadužuju i troše očekujući da će im plate rasti, kada privreda investira (kupuje mašine i sirovine), kada se povećava proizvodnja i otvaraju novi pogoni, kada država investira (npr. plaća preduzećima koja izvode radove itd.). Evropa i SAD pokušavaju da podstaknu tražnju time što obaraju kamatne stope i kredite čine jeftinim, očekujući da će građani više trošiti a privreda investirati. Mislim da je u Srbiji moguće podstaći tražnju kroz državno investiranje u infrastrukturu, kroz pomoć prosperitetnim preduzećima, kroz pomoć poljoprivredi itd.. Hvala na komentaru.
„oporavak može doći samo kroz rast tražnje.“ Nebojsa, molim Vas za kratko objasnjenje – Kako raste traznja? Kako podici traznju? Hvala
U zadnje vreme sam se navukao na kakao (nažalost uvozni proizvod).
Kupujem Yumis ili Kandit…
За Илију Колева – На Ваш стари коментар нисам могао да дам бољи и дужи одговор јер се не осећам сигурно на терену расподеле. Не бих умео да направим егзактан модел расподеле, а ако бих га и направио, вероватно бих упадао у периоде великих и дугих скепси. Како сам не умем да направим модел, како не умем довољно систематично о томе да размишљам, не усуђујем се ни да коментаришем Ваш предлог. Што се језика тиче, не секирајте се, мој македонски је лошији од Вашег српског. Хвала на коментару.
Небојша Катич, ни си добро разрадио моји коментари, можда имају и недостатак што нису добро написани на српском језику, јер толико владам језик. Али коментар ти је сасвим кратак, када се ради о расподели. Ја сам послао и Решенје о правилне граднје система, о томе ни ријеч. У мојем случају шта ја тврдим, не ради се о нешто што се треба ставити под знак питање, него то је то што налажу услове у које радимо. Мишлење да се је о томе мучио и Маркс, ја мислим да и није се мучио, него није успео то да долови, он је то прескочио. Он није мога да схвати да је у питанје грешка у систему, која се треба поправити, него је мислио да систем невалја и мора се менјати. И менјанје система му је било највеча грешка негове идеологија, јер систем неможе нико менјати, него може само помагати да се он развија, када сам он че да створи услове за своје менјанје. То о коме ја говорим је помоч система да схвати гдје гријеши, које има значенје усавршавања система, или достигнуче које че да значи прелазни период до промене система.
Za Miloša – Kada govorimo o socijaldemokratiji, o državi blagostanja itd. Tyler Cowen nije naročito dobra polazna tačka. (Pri tome je nebitno što njegovu knjigu, koju sam čitao, smatram jako precenjenom.) Tema „socijaldemokratizacije“ je sociološka, politička, pa tek onda ekonomska. Društva su i danas veoma bogata, bogatija nego juče, ali proces de-socijaldemokratizacije teče već četvrt veka. Veza između socijaldemokratije i tehnološkog progresa kao ključnog faktora se može uspostaviti samo na silu.
Hvala na komentaru.
Nisam mislio na to nego da sa većim rastom države sebi mogu da priušte veliku preraspodelu. Mišljenje je iz knjige The Great Stagnation gde se autor zamera i levičarima i desničarima jer ne shvataju da rast ne zavisi od ekonomske politike već od tehnološkog razvoja:
„Some commentators have expressed a nostalgia for aspects of the economic world of the 1950s, as Paul Krugman suggested in his book The Conscience of a Liberal. I can understand the sentiment, since the 1950s brought a lot of growth, based on a lot of low-hanging fruit. Yet Krugman wants to mimic some very particular features of the 1950s: high marginal tax rates, high rates of unionization, and a relatively egalitarian distribution of income and wealth. Those are all possible when the low-hanging fruit is there to be plucked, but we can’t just wave the policy wand and re-create the crucial features of that earlier world—namely rapid economic growth—by passing laws. Krugman is pushing policies that require high real income growth, precisely when real income growth is relatively low. He is putting the cart before the horse and asking for some burdensome policies precisely when they would be toughest to bear.“
„Government’s previous growth occurred precisely in the era of low-hanging fruit, roughly 1870-1970. Western governments grew from being about 5 percent of GDP to 40 to 50 percent or even higher, as in the case of Sweden, which at one point had government at about 70 percent of GDP. Low-hanging fruit paid for that expansion. The presence of so much low-hanging fruit also meant that financing those government expansions did not strike most citizens as incredibly painful. In part, government brought benefits, and in part, real incomes were rising rapidly anyway. Everything was growing larger, including corporations and our skyscrapers, so it seemed logical for government to be growing larger as well.“
Za Ivana N. – U vezi sa novom tehnološkom revolucijom, debata je vrlo živahna. Mnogi misle da smo na pragu velikog skoka, pre svega u robotizaciji. Optimisti takođe insistiraju na tome da revolucije uvek kasne neku deceniju za naučnim prodorima i da je potrebno vreme za komercijalizaciju.
Pesimisti, poput mene, veruju da će do skoka doći veoma brzo i da će imati nesagledivo loše socijalne posledice. Neću dalje elaborirati, ali ću možda napisati tekst na tu temu.
Hvala na komentaru.
Za Miloša – Zamolio sam Vas da objasnite na čemu počiva Vaše verovanje, da kada „eksplodira tehnološki rast“ države lako postaju socijaldemokratske? Pretpostavio sam da ste to našli u nekim socio-ekonomskim analizama. Ja do sada nisam sretao takve teze.
Hvala na komentaru.
Nebojša Katić,
Nisam razumeo pitanje…
Tehnološka revoloucija je gospodo završena. Nema više ekstra profita.
IT tehnologije su poslednji trzaj lake zarade i velikog profita, na zabludi prostote.
Gospod BOG nije naivan da nas pusti da besnimo i umišljamo da smo svemoćni. Smiri se gordi čoveče!
Za Miloša – Vi kažete: „Ako eksplodira imaćete visok rast i tada je lako da budete socijaldemokratska zemlja.“ Da li to počiva na studijama i analizama koje ste čitali, ili samo na Vašem razmišljanju? Zašto je npr. Skandinavija (bila?) socijaldemokratska, a SAD nisu?
Hvala na komentaru.
Nemamo tehnološku revoluciju, čak neki autori kao Cowen i Gordon govore da je došao kraj rastu gdpa od 2% zato što je sva tehnologija koja je mogla biti izmišljena već izmišljena, i da imamo kraj inovacija.
Dakle, da imamo tehnološku revoluciju rast bi u kapitalno punim zemljama eksplodirao. Vidimo samo rast zemalja u razvoju(nizak nivo kapitala) na osnovu priliva kapitala.
Ne slažem se da je došao kraj inovacijama, tehnologija se razvija kao nikada i da smo trenutno na ivici tehnološkog buma, pre samo je pitanje kada će eksplodirati. Ako eksplodira imaćete visok rast i tada je lako da budete socijaldemokratska zemlja.
Za Miloša – Velika tehnološka inovativnost nije bila razlog zbog koga je socijaldemokratija jačala. Da je to bio razlog, Britanija bi postala socijaldemokratska još u prvoj polovini 19. veka, posle tehnološke revolucije. Da je to razlog, današnja tehnološka revolucija bi dovela do novog jačanja socijaldemokratije, a dešava se suprotno.
Države su išle socijaldemokratskim putem zbog jačanja sindikalnog pokreta i levice, i zbog postojanja SSSR-a. Kako levice više nema, kako je sindikalni pokret veoma oslabljen, kako se SSSR urušio, socijaldemokratija polako nestaje i mi se vraćamo u 19. vek (https://nkatic.wordpress.com/2007/01/31/dobrodosli-u-devetnaesti-vek/).
Hvala na komentaru.
Što se tiče perioda visokog rasta posle ww2 mislim da je to donekle posledica catch upa, i velike tehnološke inovativnosti koja je nastupila posle ww2 i omogućila svim državama da poberu te low hanging fruits. U tim uslovima visokog rasta zbog navedenih faktora lako je bilo državama da budu socijaldemokratije.
Za Ivana K. – Kada je u pitanju Nemačka, ona nije dobra ilustracija za tezu o razvoju uz strani kapital. Nemačka je bila izvanredno razvijena država koja je iz rata izašla uništena i postala protektorat. Naravno da joj je trebao strani kapital, jer svog više nije imala. Njoj je novac trebao za obnovu zemlje, a sve drugo je i dalje bilo tu – visoko tehnološko znanje, i uprkos ogromnih gubitaka, izvanredna radna snaga.
Hvala na komentaru.
za Nebojsu Katica: Napisali ste …..У сваком случају, чињенице су неумољиве. Стопе привредног раста су биле више, а стопе незапослености знатно ниже од краја Другог светског рата па до почетка неолибералне револуције, него што су од осамдесетих до данас. То се односи на све државе, како развијене, тако и неразвијене. Када су развијене државе у питању, њихов најдинамичнији развој је коинцидирао са великом „социјалдекомократизацијом“ свих држава, не само социјалдемократских. У сваком случају, хуманизација друштва, у најмању руку, није била сметња привредном развоју……
Imam utisak da je neophodno iznijansirati ovo pitanje. Povecanje zivotnih standarda vecine i povecana egalitarnost su bili redovno praceni rusenjem starijih kulturno-socijalnih obrazaca, kao i anomijom. Ovi potonji dehumanizijuci fenomeni su, sa svoje strane, postali pogodno tlo za kasnije smanjenje zivotnih standarda i smanjenu egalitarnost.
….Што се Вашег другог питања тиче, не знам за успешaн развојни модел који је почивао на туђем новцу……
Ovih dana sam poceo da citam knjigu „Martin Bormann: Nazi in Exile“ gde, na strani 14, pise sledece: „When the true story of Martin Bormann is written it will reveal him to be the man largely responsible for West Germany’s postwar recovery….“ Knjiga je u velikoj meri posvecena kretanjima medjunarodnog kapitala, i razvoju koji je, u prilicnoj meri, pocivao na tudjem novcu. Nedostaje mi odgovor na pitanje koliko takav slucaj (koliko god bio istorijski istinit) moze biti model.
За инг. Дејана – За Виленског сам само чуо, али његове радове нисам читао. У сваком случају, чињенице су неумољиве. Стопе привредног раста су биле више, а стопе незапослености знатно ниже од краја Другог светског рата па до почетка неолибералне револуције, него што су од осамдесетих до данас. То се односи на све државе, како развијене, тако и неразвијене. Када су развијене државе у питању, њихов најдинамичнији развој је коинцидирао са великом „социјалдекомократизацијом“ свих држава, не само социјалдемократских. У сваком случају, хуманизација друштва, у најмању руку, није била сметња привредном развоју.
Што се Вашег другог питања тиче, не знам за успешaн развојни модел који је почивао на туђем новцу. Подсећам на стари текст https://nkatic.wordpress.com/2006/09/11/dekonstrukcija-ekonomija-fraze-ko-se-n/ у коме сам се позвао на рад Рагурам Раџана (од недавно првог човека индијске централне банке). Раџан је био чикашки ђак и човек ММФ-а, али то му није сметало да каже истину о развоју, иако она није у складу са владајућим доктринама.
Хвала на коментару.
За господина Катића – Замолио бих Вас за два краћа коментара, иако су уводи за питања (релативно) дугачки.
1) Рекао бих да су Ваша размишљања на „таласној дужини“ и Харолда Виленског по питању прерасподеле, односно са његовом тврдњом да су државе са већим социјалним давањима после Другог светског рата имале (у просеку) већи економски раст и мању незапосленост. (Претпостављам да је највише мислио на скандинавске земље и Западну Немачку).
Шта мислите о овом америчком социологу?
2) Иако сте тему развоја већ увелико елаборирали (у чланцима и коментарима), интересује ме да ли уопште постоје земље које су успеле (дугорочно) да се развијају туђим новцем (осим Хонг Конга, који је финансијски чвор и специфичан случај)?
Примери Словеније и Јужне Кореје, који су претресани на Вашем блогу, говоре да су се развијале на равнотежи док су следили лекцију „ради, штеди, инвестирај“, али у једном тренутку нису могле да одоле сиренском зову да се на „модеран“ начин вину до економских висина – мислим на корејску економску политику деведесетих и словеначку после 2005. када су на сцену ступили „млади лавови“.
Унапред хвала.
U koloniji koja je korumpirana do srži, ipak su najveći zlikovci neka SIEPA i Agencija za privatizaciju. Sad mi je lakše, znam koga treba da mrzim.
Zelen je kao i sva teorija ovaj tekst, ali sivo je drvo zivota…
http://dusanpavlovic.in.rs/mypage/Blog/Entries/2013/11/19_Masina_za_rasipanje_para.html
За инг. Дејана – Мени се чини да је Чанг веома, веома далеко од Хајекових идеја, иако знам да Чанг помиње Хајека као некога ко је утицао на њега. Мислим да Чанг покушава да се заштити од критике да он не разуме и не познаје довољно неолибералну мисао. Нисам успео да нађем Чангово објашњење о томе, како је то тачно Хајек на њега утицао. Уосталом, и они са којима се не слажете вам могу помоћи да формирате свој став. Ако се сећате, на мом кратком списку препоручене литетатуре је био и Хајек.
Занимљиво је и да Чанг указује на брак из интереса у коме су неокласични економисти дали интелектуалну легитимност неолиберализму, док су представници аустријске школе, Хајек пре свих, понудили политичку реторику. (Чангов есеј „An institutionalist perspective on the role of the state : towards an institutionalist political economy“.) Ово је изузетно значајно – Чанг каже да ће мало ко ризиковати живот за Паретов оптимум, али ће многи хтети да ризикују за слободу, предузетништво. Ово је суров исказ – из њега следи, и Чанг то каже, да су „Аустријанци“ идеолози без интелектуалне легитимности у „репутабилним круговима“. Наравно, иако одличан економиста, ни Чанг није једини арбитар. Хвала на коментару.
Uvek je „lepše s kulturom“…
Nažalost, štetočine na ovoj planeti imaju ogroman kapacitet. Između ostalog i zato što ispod sebe imaju armije zombija. Ono što je danas marginalizovano u potpunosti – to je pojam neke revolucije i promene.
Ako neko i ima vremena i komfora da se bavi razmišljanjem, pre će odabrati gledanje fudbala. Bitna razlika u odnosu na vreme, od pre samo 100 – 200 godina.
A Beograd je postao deponija. Ljudi uvek žele idole. Da li je to neki Nole ili krimos, potpuno je svejedno. Današnji horizont je TV ekran.
За господина Катића – Професор економије Ха Џун Чанг (енг. Ha-Joon Chang) подвлачи како су га бројни економисти „заразили“ од Маркса до Хајека, с тим што у први план истиче управо ову двојицу, с једне и с друге стране спектра. Узгред, за Хајека истиче како се веома разликује од неокласичне школе (економије), иако га многи стављају у исту раван са Фридманом итд.
Ви сте се на овом (Вашем) блогу већ изјаснили о Хајеку и аустријској школи, али бих волео да прокоментаришете Чангову (назвао бих је) чудну симбиозу Маркс-Хајек. Чини ми се да из корпуса неолиберала хоће да издвоји Хајека; да не кажем да је болећив према њему.
Унапред хвала на коментару.
_______________________________
@ Miloš Milošević (16/11/2013 у 22:26)
Интелектуалци XIX века су у својим памфлетима, писмима, отпоздравима на писма итд. користили тон који је био далеко од цивилизованог (мерено данашњим аршинима). Сликовито речено, на сваку кап аргумената долазио је неколико капи дисквалификација и клевета. Када сам нпр. прочитао књигу „За и против Вука“ Меше Селимовића, изненадио сам се какав речник су користили Вук Караџић и његови противници. Укратко, увреда до увреде.
Према томе, људе, догађаје, појаве, феномене итд. треба увек посматрати у контексту времена.
Za Miloša Miloševića – Da je marginalistička revolucija imala intelektulni kapacitet da uništi marksizam, tada bi se priča o Marksu i marksizmu završila krajem XIX veka i bila bi prepuštena zaboravu i ekonomskoj istoriji. Na temelju marksizma je nastao kolosalni društveni preokret, nastali su socijalizam i socijaldemokratija, promenjen je pogled na društvo, društvene vrednosti i organizaciju. Na temeljima marginalističke revolucije nije nastalo ništa. U toj ravni, marginalistička revolucija je bila jako marginalna i teško da bi se i mogla nazvati revolucijom. To ne znači nužno da su marksisti u svemu bili u pravu, ali znači da je ekonomija van socijalnog i etičkog konteksta prilično sterilna, sholastička i da je nauka u pokušaju.
Da je Marks znao za marginalističke teoretičare i da je možda zbog njih uvideo svoje greške, smešan je argument koji služi tome da marginalisti laskaju sebi i mere „rep mrtvome vuku“. Nikakvog, ali baš nikakvog argumenta za takvu tezu nema.
Bio bih jako, jako oprezan sa iskazima da na primer Engels „nije bio baš bistar“. Ne znam gde ste to našli i kako ste to zaključili? Što se tiče klasnog porekla Marksa i Engelsa, on niti je sporan, nito je to iko, ikada krio. Među misliocima, po logici stvari, nije moglo biti rudara, na primer. Nije se imalo kada.
Kada je reč o zakonitostima društvenog razvoja, bliži sam Poperu nego Marksu, ali to ne znači ni da Poper nužno dobro vidi. U tom kontekstu ću parafrazirati Ču En Lajovu pomalo šaljivu tezu o efektima Francuske revolucije – suviše je rano za zaključke. O tome da li postoje zakonitosti društvenog razvoja odgovor može dati samo daleka budućnost.
Možda grešim, ali imam utisak da ste mlađi čovek. Reći ću Vam samo ovo – ne treba imati idole – ni marksističke, ni marginalističke, ni neke treće. Kada je reč o „velikim pitanjima“, istina je uvek na horizontu. Uzgred, Beograd je pun intelektualaca koji su do juče istim žarom hvalili Marksa, kojim ga danas ismevaju. Oni nisu promenili mišljenje, jer ga nikada nisu ni imali. Oni su samo promenili nalogodavca. Hvala na komentaru.
Moje izvinjenje zbog tona, vidim sada da nije bilo potrebe za tim. Nemojte misliti da imam nešto lično protiv Vas; naprotiv, slušajući Vas par puta stekao sam utisak da ste jedan retko fin i kulturan čovek, kao malo ko u srbiji. Možda je i tom tonu doprinela moja želja da ubacim malo žara u polemiku, ali Vama se ne svidja taj način rasprave, tako da ću odustati.
Što se tiče Marginalističke revolucije, mora se shvatiti kakvo je revolucionarno dejstvo imala na klasičnu ekonomiju i na intelektualno uništenje marksizma koji je bio oslonjen na nju.
Marginalistička revolucija je kopernikanski obrt u ekonomiji. Zbila se tokom 1870- tih kada su troje autora istovremeno,sasvim nezavisno jedan od drugih, došli do ideje da je vrednost subjektivna, suprotno od onog kako je do tada verovala klasična ekonomija od Smita pa nadalje. Najjednostavnije rečeno roba vredi onoliko koliko je neko spreman da plati za nju, a ne koliko je rada uloženo. Ovim uvidom koji važi i dan danas cela radna teorija vrednosti na koju je oslonjen marksizam se srušila kao kula od karata.
Marks je objavio prvi tom Kapitala 1967, a marginalistička revolucija se zbila 70-tih. Da li je Marks čitao u medjuvremenu marginaliste? Teško pitanje. Ono što znamo je da Marks svoj drugi i treći tom nikada nije objavio. Da li zbog toga što je uvideo da njegova teorija više ne važi? Ne znamo. Marks je umro 1883, a te njegove rukopise je Engels(koji nije bio baš bistar) našao i publikovao.
Što se tiče „malenkosti“ današnjih teoretičara, ne vidim razlog za ovu diskvalifikaciju. Ako je neko bio poznat kao arogantan, ideološki isključiv, gadan polemičar to je onda upravo bio Marks. On sa svojim protivnicima nije argumentovano raspravljao, on ih je ismevao, vredjao, omalovažavao, klevetao… Njegova je teza bila da su ti „buržoaski ekonomisti“ bili „klasno zaslepljeni“ i da prema tome ne mogu videti istinu koja je bila dostupna samo proleterijatu i da sa njima ne treba raspravljati. Kakav sjajan argument! Ali svo vreme je prećutkivao da on i Engels nisu bili proleteri. Oni su bili veoma dobrostojeći, Engels je nasledio fabriku od oca, a Marks je živeo u udobnim buržaskim domovima u Engleskoj. Da ne spominjem i megalomansku Marksovu ideju – tzv. dijalektički materijalizam- kojom je on otkrio tobožnje društvene zakone razvitka i da može da predvidi budućnost tako da je predvidjao da će socijalizam nastupiti sa „neumoljivošću zakona prirode“. Gde je ovde naučnička skromnost, skepticizam?
Preporučio bih vam da pročitate sledeće Mizesove radove o marksizmu:
Click to access 20130703_MarxismUnmasked.pdf
Click to access socialism.pdf
Pozdrav!
Za Miloša Miloševića – Morate malo drugačije postaviti pitanje, ako želite dijalog. Tolerisaću Vaš ton, ali samo ovoga puta.
„Čini mi se“ koristim onda, kada nisam apsolutno siguran u teze koje iznosim. Kada je domen političke ekonomije ili filozofije u pitanju, mislim da je ta vrsta relativizma razumna. Ne sporim da postoje umovi koji u vezi sa ekonomijom, a pogotovo političkom ekonomijom, teorijom vrednosti itd. nemaju dilema i kojima je sve jasno. Nažalost, nisam jedan od takvih umova.
Kada je o Marksu reč, meni se čini da je njegovo razumevanje društvenih procesa mnogo šire i dublje od konkurencije. To ga ne čini apsolutnim arbitrom, ali ga čini velikim ekonomskim filozofom, mnogo većim no što su to npr. Bom-Baverk, Pareto, ili Mizes, Hajek, i njhovi sledbenici.
Marginalistička teorija je bila deo kurikuluma na Ekonomskom fakultetu (na predmetu Ekonomske doktrine) u vreme kada sam ja studirao. Dakle, ako niste prespavali drugu godinu fakulteta, morali ste znati marginalističke revolucionare. Hvala na komentaru.
Hvala na komentaru.
Jel vam se samo „cini“ ili imate i neke dokaze? Na koje teoreticare konkretno mislite?
Da li znate sta je marginalisticka revolucija u ekonomiji?
Za Miloša Miloševića – Iako nisam marksista, meni se Marks čini sve moćnijim kako vreme odmiče. Nije reč samo o njegovoj veličini, već i o „malenkosti“ novih teoretičara. Hvala na komentaru.
G. Katiću
Zašto Marksa nazivate moćnim? Zar niste čuli za marginalističku revoluciju?
Za Nebojsa Katic. Jugoslavija se je raspala, u najvecoj meri zbog pogresnog ustrojstva sistema. Vidite kako treba da izgleda pravilna gradnja sistema:
Resenje o pravilnoj gradnji drustvenog sistema. Nacin organizacii rada, koi odgovara faktickog odvijanja rada. 1. Rad cine: a/ Gazde, kao sopstvenici parama i b/ Radnici, kao sopstvenici truda. Moguca je i dvojna uloga. 2. I Gazde i Radnike, svoje ucesce u radu prave sa ulogom iz vrednosti. Iz tog uloga proizilazi zasluga o ostvarivanju rezultata rada, a to je: a/ Gazde ulazu: sopstvene i kreditne pare u proseku, na nivou obracunskog perioda i b/ Radnici ulazu: truda, u vrednosti ostvarene plate, u toku obracunskog perioda. 3. Za ulog iz vrednosti, tacka 2, dobija se: pocetna cena i dodatni dio pocetne cene, a to je: I. Pocetna cena dobija se iz trziste parama i trziste truda, a to je: a/ Gazde dobijaju: kamatu, za ulozenje sopstvene pare, po cenu kao za depozite. i b/ Radnici dobijaju: platu, za ulozeni trud. II. Dodatni dio pocetne cene dobija se , sa ucescem u kranjem rezultatu rada, profit ili gubitak. Kljuc o raspodeli je, ulog iz vrednosti, tocka 2, a to je: a/ Gazde dobijaju: deo iz profita ili iz gubitka. i b/ Radnici dobijaju: deo iz profita ili iz gubitka. 4. Izvori za pokrivanje gubitka: a/ Gazde, iz kamate i sopstvene pare i b/ Radnici, iz same plate, do garantovanu platu. Objasnjenje resenja: Resenje koje je navedeno, pretstavlja pravilan tok odvijanja rada. Kada Radnici dobju deo profita, koji njima pripada, on pretstavja potraznja za ponudu, koja je stvorena u istom periodu. Na taj nacin omogucuje se potrosnja te ponude, a time otvara mogucnost za produzenje rada, iz kojeg proizilazi razvoj. To je jedini nacin odrzavanja podnoslivog odnosa izmedzu ponude i traznje. U suprot, kada taj dio prisvoje Gazde, sto je slucaj danas, oni investiranjem oduzimaju mogucnost za potrosnje ponude, koja odgovara tog dio profita. U sledecem periodu, kada se produzi radom, stvara se nova ponuda, koja je jos veca, a proizilazi iz postojnog kapaciteta i iz investiranog pogresno prisvojenog dela profita. To je uzrok za zakocenja rada i pojavljivanje krize. Iz svega ovoga proizilazi sledeci zakljucak: Rad, ako zelimo da stavimo kraj krizama, treba da prifati postojanje i oblast raspodela rezultata rada, osim oblast rada.
Za Iliju Koleva – Kada je o raspodeli reč, čini se da problem nije u domenu principa, već u domenu detalja. Npr. koliko treba da prisvoji vlasnik kapitala a koliko radnici, a da raspodela bude pravična? Koliko ko od radnika treba da prisvoji, a da i to bude fer? Šta je uopšte pravično, stimulativno, itd. itd…? Bojim se da se i moćni Marks mučio sa ovim problemima. Hvala na komentaru.
Krivac nema. Taj nacin poslovanja, koji smo prihvatili, onemogucuje bogacenje truda- radnike, a kako bi rijesili problem treba vidjeti kako se to desava. Ja sam vec saznao i zelim pomoci i drugima. U sami drustveni sistem ima deo koji kaze: Krajni rezultat poslovanja je zasluga vlasnicima parama- gazdama. I tako se i radi. Gazde prisvajaju profit, a odgovorne su u slucaju gubitka. Ova ideologija sistema nije tacna. Nije moguce rad obavljati dvoicu, a samo jedan da bude zasluzan i odgovoran. Nije moguce jer oba ucesnika u radu ulaze sa ulogom koji ima vrijednost. Gazde ulazu, vlastite i kreditne pare u prosjeku, a radnici ulazu, truda u vrijednosti ostvarene neto place. Za oba cinioca rada, racunjanje se pravi na nivou proracunskog perioda – obicno godinu. To, da i radnici imaju ulog, koji ima vrijednost i same gazde priznaju, kada isplacuju ostvarene place. Sa ovim dokazom, vidi se da proizvode ili usluge stvaraju oba cinitelja rada, sto podrazumeva da te proizvode ili usluge su namenjeni za potrosnju onima koji su ih stvorili- radnici i gazde. Ukoliko se to desi tako, to znaci realizacija i truda i parama u kapital. A to je tako jer dobijaju mogucnost bogacenja. Kada gazde oduzmu deo koji pripada trudu- radniku, to znaci oduzimanje mogucnost da bude potrosena vec stvorena ponuda proizvode i usluga /залиха/ u visini oduzetog dijela. Taj nepotroseni deo ponude, zove se visak ponude. Trupanjem nakon nekoliko godina, premine granicu izdrzlivosti i pretstavlja kocnicu poslovanja, koje se naziva kriza. Znaci za situaciju u koju se dovodimo sami i gazde, kojima im se koci rad, i radnicima koji gube dio profita, je sasvim neopravdano, jer na taj nacin prisvajanja profita, taj pogresno prisvojeni deo od strane gazdama je uzrok, rastvaranja ratova i unistavanja samih sebi, kako bi prodali, i ukoliko to nije dovoljno, to mora se unistiti snizenjem cijena i bacanjem u otpade. Ljudi osvestite se , samo to moze da nas spasi, ukoliko propustimo voz osvescenja, crno nam se pise, свим лјудима планете.
Mislim da je George Carlin fino objasnio kuda idemo
http://www.youtube.com/watch?v=wV1lZMTCqf8#!
TRAGIKOMICNI REKVIJEM ZA JEDNU SOCIJAL(istic)NU DRZAVU
“ 7-те чуда на комунизмот
1. Секој беше вработен.
2. Иако секој беше вработен, никој ништо не работеше.
3. Иако никој ништо не работеше, сите планови беа исполнети барем 100%.
4. Иако плановите беа исполнети преку 100 %, продавниците беа празни.
5. Иако продавниците беа празни, сите имаа се.
6. Иако сите имаа се, сите крадеа.
7. Иако сите крадеа, никогаш ништо не фалеше. “
Iliti, sto bi rekao moj prijatelj iz detinjstva, Jack: “It was life, and life was a savage proposition at best. Men in civilization robbed because they were so made. They robbed just as cats scratched, famine pinched, and frost bit”. [“Burning Daylight (1910)”]
Velika stoka pljacka na veliko, sitna kraducka na sitno – svako prema svojim sposobnostima i mogucnostima. Zakon dzungle – Codex Balkanica u nasem slucaju. Darvin nije to doneo na svet, niti izumeo, jos manje propovedao ili promovisao. On je samo sagledao svet kakav jeste i pokazao prstom (‘survival of the fittest’ nisu njegove reci nego H. Spensera). No, pokazivanje prstom je vrlo nepristojno u pristojnom svetu, fini svet cak i ne vidi stvari koje ‘nisu za gledanje’ – kao da one i ne postoje. Stoga siroti Darvin i mnogi nakon njega koji odbise da nose blinkere pristojnosti behu zigosani kao nepristojni, ili gore.
Jeste, mi “живимо у свету дарвинизма и морамо следити његове законитости и нужности” jer on pociva na moci predatorske VECINE (pri cemu ‘1%’ od te vecine isplivaju na povrsinu kao mega-predatori). To ne iskljucuje mogucnost da imamo “nekakve ideale”, – ideje oslikane na kanvasu ubedjenja, razapetom na okviru osecanja i instikta, ali uz obavezan ‘health warning’ da mogu biti stetni po zdravlje (nase i nase okoline) …
Neko rece da ideje nikad ne umiru nego umiru samo ljudi koji ih imaju. Mozda se isto moze reci i da se ideje same nikad ne radjaju nego se samo radjaju ljudi koji ih koncipiraju, osmisljaju, artikulisu i razmenjuju. A za njma, ljudi sposobni da ih shvate, analiziraju, kategoriziraju i sklapaju u sire drustvene konstrukte, primenjljive za razvoj ljudskih zajednica, manjih i vecih. Ili za njihovo rusenje i unistavanje… Kome ce se carstvu privoleti, zavisi od toga da li su te ideje zasnovane na realnosti i logici ili na principu: ‘sto je babi milo, to joj se i snilo’…
Za Mladena,
Pa vidite ne mogu se sloziti sa vama oko teze koju ste naveli.
Po toj logici ni jedna banka nikada ne bi propala jer toboze ona moze uvek da stampa dovoljno love. Otuda mi nije jasno ni zasto je Agrobanka propala.
Zasto je Beobanka i ostale banke , zasto je sve to propalo.
Zasto je LB propao?
Zasto je Volks Banka prodala silne neke banke Rusima?
Zasto je Hypo Banka u Austriji u problemima do guse?
Zasto su grcke banke u problemima do guse itd da ne nabrajam.
Koncept da je obavezno drzati 100% depozit na gotovinske uplate je opet klimav. Evo vam primer.
Pera peric donese 1000 rsd u novcanici u banku i stavi na stednju.
Banka ako mora taj novac da drzi na racunu nema razloga da uopste takvu stedju i ponudi klijentu. Ako taj novac ne plasira na njemu moze samo da izgubi. Jedino resenje je da na tu rezervu neko placa kamatu. Mozda neka CB ili neka drzavna institucija ali se onda postavlja pitanje sta ce oni sa tim parama? Sutinski stanovnistvo je najveci izvor depozita tj stednje. Taj novac mora da radi. Ako ste ga sa banke prebacili na drzavu onda vam vise ni ne trebaju banke (komercijalne) vec samo drzavne. Taj koncept mi nije jasan.
Narocito imajuci u vidu da to znaci samo jos vecu politicku moc politicara koji cesto nikada nista u zivotu nisu zaradili vec su samo dobili na mufte , podmetacine i kredite koje nisu ni planirali da vrate.
A drugo, sta ako Pera Peric sada isti tih ziralnih 1000 dinara ne prebaci sa racuna u banci A na racun u banci B? Da li onda banka B i za taj iznos mora da obezbedi 100% depozit?
Vidite, bankari su jako snalazljivi da zaobidju regulativu. Npr, u USA je bilo dosta bankarskih „proizvoda“ koji su automatski izbegavali obaveznu rezervu a koje su kliejntima omogucili povoljnije uslove stednje.
Na taj nacin su i banke dosle do boljih izvora, kliejnti su dobili bolje kamate a sistem je na fin nacin zaobidjen.
Ono sto vi zapravo predlazete to je ako sam dobro shvatio ista stvar kao i ja samo je pitanje prakticnog resenja.
U postojecem sistemu je previse likvidnosti koja nije pod kontrolom.
Vi osnovni problem vidite u poslovnim bankama koje kreiraju novac, ja u CB koje kreiraju novac a najverovatnije i jedno i drugo.
Vi moje resnje smatrate nepodesnim ali sustinski svodi se na isto.
Dok vi obavezujete banku da ima gotovinu ja im trazim da imaju zlato.
Dakle Pera Peric donese 10g zlata stavi u banku i kada hoce da vrati svoj ulog nazad on ima pravo da to trazi u zlatu.
Banka to zlato moze da upotrebi i da da kliejntu B u obliku pozajmice ili da mu pusti lovu na racun ali uz obavezu da zlato stoji kod njih u sefu. Ako klijent B zeli da dobije u zlatu neka dodje do sefa. Ukoliko je zadovoljan stanjem na racunu i zeli da izvrsi placanje prema firmi C koja ima racun u bnci B neka posalje nalog. U tranaskaciji izmedju banke A i banke B taj nalog moze da prodje uz saldiranje u zlatu koji se mozda nalazi u nekom trezoru CB.
Samo sto za razliku od vaseg sistema , zlato i kolicina ogranicava i stanpanje CB pa time i primarnu emisiju.
Samo pogledajte sta su uradile CB USA, EZB, BoE, CHF, YEN, JUAN …
Iznendaice se graficima…
Hvala
За Дејана:
Пословне банке су емисионе установе, тако да им новац ЦБ није потребан за одобравање кредита. Али им је потребан за покриће (фиктивних) губитака у својим билансима. Зашто фиктивних? Па кад је неко у позицији да емитује новац „ни из чега“, онда никаквих реалних губитака проистеклих из таквих пласмана, не може ни бити! Елементарна логика, зар не? Е сад, да би ово сакрили од јавности, нажалост и оне стручне, банкстери су се досетили да новац својих клијената (салда текућих рачуна) држе у пасиви биланса, уместо да по логици ствари користе ванбилансну евиденцију и само наплаћују накнаду за одржавање оваквих рачуна. Међутим, алавим банкарима то није било доста. Они су желели ултимативну моћ, а то је креирање новца. Сјајан начин да се то прикрије је убацивање трансакционих рачуна у сопствене билансе и последично злоупотреба принципа двојног књиговодства, које у таквим околностима приказује губитак и када тог губитка нигде нема.
Да резимирам, масивно емитовање новца од стране ЦБ има за крајњи циљ одржавање илузије да банкари остварују губитке, односно скривање од шире јавности чињенице да су пословне банке главни креатор новчане масе, а у многим земљама (укључујући Србију) и једине.
У вези односа примарне и секундарне емисије, скрећем вам пажњу да постоји суштинска разлика између мултипликације орочених депозита и новца. Док се мултипликација орочених депозита тешко може избећи, мултипликација новца се једноставно решава избацивањем трансакционих рачуна клијената из банкарских биланса (јер им ту свакако није место) и увођењем 100% обавезне резерве на све готовинске уплате. Тако примљен новац банка мора држати под кључем, јер више не припада ни њој ни клијенту. Готовинском уплатом на текући рачун, кеш новац је изашао из оптицаја, јер је конвертован у жирални. Банка би такву готовину једино смела да држи „у приправности“, тј. када неко од клијената пожели да конвертује жирални у кеш новац.
Ово би важило за све недржавне банке (приватне и стране), док би државне као њена продужена рука могле да емитују новац, али под строгим увидом и контролом изабране владе. Наиме, ако је влада надлежна да води пореску политику, онда је свакако надлежна и у обавези да води и монетарну. Једно без другог не иде.
Узгред речено, тзв. секундарна емисија банкарског новца је независна од примарне емисије (примарна прати секундарну, а не обрнуто како јавност верује, о томе сам већ остављао линкове), при чему је једини лимит експанзији банкарског новца спремност клијената да се задуже, односно самих банака да одобре такве кредите.
I jos jedan komentar a zapravo pitanje.
Sto su ga stampali ako im ne treba?
Za Mladena,
Sto se tice resenja – da ga znam ne bi polemisao sa vama.
A ne vidim da iko ima neko prakticno resenje.
I repo stok je ogroman pa placamo kamatu dok neko skida kajmak.
Sto se tice sekundarne emisija ona posoji samo ako postoji primarna.
I postojace uvek.
Ako smanjite primarnu emisiju smanjujete i osnovicu za sekundarnu.
Novac i raspodela su tesno povezani.
Ako vam neko uvali manje kvalitetan novac i razmeni za kvalitetan vi ste na gubitku.
Nazalost mislim da se to desava.
Sto se tice komentara o tekucem racunu nemam nista protiv da razmenimo hard money za fiat money.
Hvala
Za Evro,
Pa pazite pricam o globalu a ne o lokalu.
A opet akazem ako vas neko zasipa novcem ni varijabilanni fiksni kurs nece pomoci.
Za Vladimira Dž
Niste baš mnogo ubedljivi oko uloge Bila Gejtsa i njegovog oca (Planed Parenthood, 10-15% manji rast stanovništva itd.). Naime, zar ne bi bilo mnogo efikasnije primeniti metodu o kojoj u Nasi već uveliko razmišljaju, prave modele, simuliraju: http://news.nationalgeographic.com/news/2011/02/110223-nuclear-war-winter-global-warming-environment-science-climate-change/
Sad, da li se tom metodom fokusirati na Pakistan i Indiju, koji se
tamo daju kao primer, ili će metoda možda pre biti oprobana na Iranu, to naravno tek ostaje da se vidi, ali su efekti u svakom slučaju predvidljivi, i bez sumnje impresivni, kako je to lepo primetio čitalac pod nikom heppepster, u svom komentaru poslatom 6:45 PM on February 27, 2011:
http://news.nationalgeographic.com/news/2011/02/110223-nuclear-war-winter-global-warming-environment-science-climate-change/?plckFindCommentKey=CommentKey:8dcdb258-6df2-4b22-bead-8bdd3b839f86
za Dejana- pa evro se i prihvata upravo zbog toga sto ima kredibilitet. Sto nisu zasuli druge zemlje papiricima?
Ne razumem kako mozete biti protiv fiksnog kursa a za zlatni standard, kada je to jedno te isto?
Дејане,
Ви изгледа кобојаги тражите одговоре и решења, а у ствари бога молите да их не нађете.
На питање шта представља новац је сасим јасно одговорено. Око тога се може полемисати, али је некоректно тврдити да нисте добили одговор.
Друго, здравље новца се мери његовом куповном моћи, односно стабилношћу цена, а инфлација је сасвим ниска у већини развијених земљама, негде чак и негативна (Швајцарска). Људи се нимало не буне што остварују приходе у таквом „нездравом“ новцу. Ако мислите да је фиат новац „покварен“, ја ћу вам оставити број текућег рачуна, чисто да вас поштедим мука.
Даље, теза о масивном штампању новца и штетности истог не стоји, јер те паре нису ни ушле у оптицај. Оне су завршиле на рачунима пословних банака, а не на рачунима привреде и становништва. Огромна разлика. Ви можете наштампати трилионе динара, долара или евра, али док се тај новац не пласира привреди и становништву, то је мртав новац ван привредних токова. Нема никакав утицај на цене, понуду и потражњу. Такав новац и није новац.
Новчану масу контролишу пословне банке и њихови власници, одобравањем или неодобравањем кредита. Зато је ван памети теза да треба само ограничити примарну емисију, а секундарну оставити како је и била. Па то је читава поента и један од услова за излазак из кризе, господине Дејане. Да вам откријем једну тајну, секундарна емисија је заправо примарна, гледајући њен обим и утицај на привредне токове, али банкари воле такве трикове и игре речи, па ко се упеца. Зато је екстремно важно забранити такву „секундарну“ емисију свим недржавним банкама, јер је то, што рече @Vladimir Dž, терористички акт.
Ево и доказа, чији новац је примаран, како по настанку, тако и обиму:
1. „In terms of imagery, this concern seems compelling—the banks sitting on piles of money that could be used to extend credit on a moment’s notice. However, this reasoning ignores a very important point. Based on how monetary policy has been conducted for several decades, banks have always had the ability to expand credit whenever they like. They don’t need a pile of “dry tinder” in the form of excess reserves to do so. That is because the Federal Reserve has committed itself to supply sufficient reserves to keep the fed funds rate at its target. If banks want to expand credit and that drives up the demand for reserves, the Fed automatically meets that demand in its conduct of monetary policy. In terms of the ability to expand credit rapidly, it makes no difference whether the banks have lots of excess reserves or not.“
Извор: http://www.newyorkfed.org/newsevents/speeches/2009/dud090729.html
Дакле председник огранка федералних резерви отворено тврди да пословне банке креирају новац кад год пожеле, а тек после (ако им затреба) се сналазе за резерве и ликвидност код ФЕД-а, који је практично њихов услужни сервис.
2. Исто важи и за динар, односно политику коју води тзв. НБС. Наиме, не постоји ни један документ, нити правни акт који говори о томе да „Народна“ банка снабдева динарима домаћи привредни систем, са или без посредника. И то није случајно. Супротно веровању јавности, то и није њен посао. Њен посао је изгледа да крије од јавности да то заправо раде пословне банке (претежно недржавне, што је чист криминал и тероризам). Ево једног поучног линка да видите како готовина заправо доспева у оптицај:
Click to access tokovi_gotovine_nova.pdf
Дакле, готов новац доспева у промет тако што пословне банке на шалтерима НБС замене већ постојећи жирални новац које саме креирају (практично кривотворе) за кеш. Није ли то дивно? Дакле нових идеја и смерница за деловање има на претек, само то никог не интересује. Лакше је писати жалопојке како ето нема решења и да се треба окренути злату, што је у принципу исто као да се залажете за повратак на бартер. Заправо много горе, због огромне концентрације тог истог злата у рукама мањине.
Na krupne novcane tokove male zemlje imaju mali uticaj.
Tu nista ne pomaze.
Ako je neko odlucio da vas zasipa novcem (ZLATOM EVROM…) rast novcane mase je neminovnost.
Ipak mnogo su manje sanse da vas neko zasipa zlatom nego papiricima…
Ista kao i razlika izmedju evra i zlata.
Dejane, mislim da iz Vasih postova nisam uspeo da razaznam koja je to razlika izmedju zlatnog standarda i uvodjenja evra. Mozete li mi pojasniti malo poblize? Hvala
Vidim da je mnogo komentara vezano za finansijski sistem kao glavnog uzročnika umiranja socijalne države. Međutim, zaboravili smo da napišemo da je za stabilnu kuću potreban i stabilan temelj. Za stabilan finansijski sistem je potrebna i realna privreda. Mora da postoji nešto iole tvrdo i materijalno da podupire njihovu nametnutu finansijsku alhemiju. Ovo je problem o kojem antiglobalisti paralelno govore kad kritikuju postojeće stanje.
Kako je finansijski sistem namešten da favorizuje one koji mogu da štampaju novac bez pokrića, tako je i realan sektor u milosti njihovih izopačenih pretenzija. Treba da znamo da banksteri kontrolišu ili direktno imaju u posed skoro sve kompanije na listi Fortune 500.
The Federal Reserve Cartel: The Eight Families – According to company 10K filings to the SEC, the Four Horsemen of Banking are among the top ten stock holders of virtually every Fortune 500 corporation.[1] (http://www.globalresearch.ca/the-federal-reserve-cartel-the-eight-families/25080)
Svedoci smo svakodnevne demontaže njihovog realnog sektora. Parče po parče, ko u slagalici, se seli na Istok. Nemoguće je da oni koji kontrolišu finansijski sistem već dosta dugo ne vide da potkopavaju svoj temelj. Oni kontrolišu sve bitne segmente u društvu: medije, obrazovni sistem, finansije, sede u svim upravnim odborima najznačajnijih korporacija, političare,…
“…banke su još uvek najmoćniji lobi na Capital Hillu, i iskreno, oni poseduju to mesto.“ – Senator Dick Durbin.
Oni su na svim ključnim položajima. Oni moraju da vide mnogo bolje situaciju nego mi. Nemoguće je da ne vide da im sistem ide u ambis. Imaju i gomilu tekstova i knjiga objavljenih koji kritikuju njihov Vašingtonski sporazum. Ekonomista poput Paul Craig Robertsa intenzivno piše i alarmira o katastrofalnim posledicama izmeštanja privrede. Imaju sve informacije da zaustave voz a opet oni intenziviraju svoju pogrešnu politiku i ona ovom polju.
A možda oni tako i žele? Možda to rade sa svesnom namerom? Zar i ovo nije realna mogućnost? Kako možemo da govorimo o odumiranju socijalne države a da ne spomenemo i o odumiranju proizvodne privrede? I uopšte, kad je oligarsima u istoriji bilo stalo da im stanovništvo bude socijalno zaštićeno? Vidimo da je ovaj socijalni aspekt zaštite radnike beznačajan isečak ljudske istorije.
Možda žele da vrate društva na neke stare modele? Na one modele u kojima je stanovništvo bilo vidno porobljeno i direktvo kontrolisano. Možda im je ovaj mali segment istorije u kojim su “oslobodili” ljude lanaca doneo nešto im je trebalo? Recimo da su to neke tehnologije koje njihovi očevi nisu imali? Samo slobodan čovek je u mogućnosti da da svoj puni umni i kreativni potencijal. Rob na njivi teško da može da stigne da osmisli nešto revolucionarno.
Po čemu su današnji oligarsi bolji ili loši od svojih očeva? Zar sinovi nisu obično nastavljali očevim stazama? Zar se tako nisu održale mnogobrojne dinastije? Da li je recimo Bill Gates bolji i lošiji od svog oca? Ko bolje prati zna da su isti su. Obojica koriste svoju moć i položaj da daju svoj doprinos u onome što je najbitnije za oligarhe – brojno stanje stanovnika (robova). Billov otac je bio na visokom položaju u agenciji Planned Parenthood, koja je nasledila slavnu tradiciju anglo-američke škole eugenike između dva rata. Model po kojoj su nacisti otvoreno priznali da sprovode u svojim logorima. Dok Bill Gates ovih dana govori
“Svet danas broji 6.8 milijardi ljudi. Ide ka 9 milijardi. E sad ako uradimo stvarno dobar posao sa novim vakcinama, zdravstvom i porodiljskom zaštitom, mi bi verovatno mogli da smanjimo taj broj za 10 do 15%” – TED2010 annual conference, Long Beach, 18 Feb 2010.
On ulaže $10 milijarde dolara o ovo što priča. Isto to govori i Ted Turner vlasnik CNNa
“U ovom trenutku ima previše ljudi na ovome svetu. Treba smanjiti svetsko stanovništvo sa sadašnjih pet milijardi na 250 miliona. Pad od 95% bi bio idelan”.
Zar nije pre neki dan na B92 jedan britanski oligarh govorio o tome kako nas ima puno na ovoj planeti? Zar im ovo odumiranje socijalne države nekako baš ide ne na ruku? Da li mogu emancipovana društva da imaju pozitivan prirodan priraštaj u hroničnoj ekonomskoj depresiji?
Sa zlatom ili bez, socijalna država nestaje.
Ovo je malo patetično, ali evo, njihov poslednji album: Abba „Soldiers“
(baš me zanima u šta su oni uložili kintu, kad su otišli u penziju)
Poštovani gospodine Katiću,
Čini mi se da je Vaš poslednji navedeni razlog umiranja socijalne države odličan primer za frazu ‘last but not least’.
Svo ovo sumanuto štampanje para mi izgleda kao kupovanje vremena, guranje problema pod tepih, saniranje finansijskog sektora u kome Zapad još uvek ima drastičnu prednost.
Kupuje se vreme i čeka se da Kina možda udje u neki veći politički ili ekonomski problem.
Guraju se problemi pod tepih, jer to je lakše nego objasniti glasačima da kineski radnik radi za manju platu nego što je socijalna pomoć na Zapadu, da plate moraju da idu dole, da nekretnine moraju da idu dole, da cene moraju da idu dole…
Saniraju finansijski sektor, to je bolje nego pustiti ga tržištu, jer on je, pored vojske, glavna prednost Zapadnih država, on je za Ameriku svakako važniji od Forda u ovom trenutku.
Interesantno je da je Japan 1995 bio na više od 2/3 američkog BDP-a, o tome , za sad, Kina može samo da sanja. Nešto se onda desilo i sad je Japan na malo više od 1/3 američkog BDP-a. Sigurno Amerika nije ovu razliku napravila razvojem realnog sektora.
Šta političar na Zapadu pametnije od sadašnje politike u demokratskim zemljama može da radi, a da ne žrtvuje dominaciju i ne izazove socijalne nemire?
Da li se na duži rok to isplati, drugo je pitanje, ali je i odgovor na njega, možda, neočekivan.
Da slazem se.
Kazem nisam ni ja za to.
To je odlaganje problema pod tepih.
Za Dejana – U takodje prastarom tekstu https://nkatic.wordpress.com/2006/03/31/olovno-monetarno-sidro/ pokušao sam da objasnim zbog čega je fiksni kurs loša mera i šta se događa kada ga uvedete. Mislim da je propast domaće ekonomije išla baš po tom scenariju. Hvala na komentaru.
Prethodni tekst nije nikakav hvalospev fiksnom kursu.
Samo sam hteo da pokazem zasto bi fiksni kurs, obracun DUGOVI / BDP bolje ogolio od varijabilnog.
Pretpostavio sam da fiksiranje kursa obara i inflaciju tj da je inflacija tu negde u nivoou sa evrozonom.
U takvim okolnostima kada je inflacija mala i nominlano naduvavanje BDP je manje.
U takvim okolnostima (slicne stope inflacije u dve zemlje) ce vam i varijabilni kursevi biti stabilni, osim u slucaju masovnih priliva deviza koji ce ponudu deviza prilikom ulaska deviza u zemlju uciniti vecom tj oborice varijabilni kurs na ulasku tih deviza u zemlju a povecace ga na izlasku.
Npr.
Inflacija u Srbiji +2%
Inflacija u evro zoni +2%
Realni rast 0%
Nominalni rast +2%
Fiksiran kurs: 1-1
Ispada da vam je BDP porastao za 2% a kurs ostao stabilan. Ali vi ste imali i neke dugove pa su zbog kamatne stope (euribor + marša) i oni takodje porasli za +2%. Time je ako nista drugo zadrzan odnos DUGOVI / BDP.
E a sta bi moglo da se desi ako se zbog povecanog priliva deviza pri ulasku deviza varijabilni kurs obori za 10%.
Shodno tome i vrednost ino duga koji obracunavate na kraju godine je manji za 10% (jer koristite nizi kurs od relanog tj onog kursa po kome ce te te dugove vracati).
To je bar moje vidjenje.
I suprotno kada te devize krenu da izlaze van, doci ce do pada njihove ponude i to ce uticati da se varijabilni kurs vrati nazad.
U takvim okolnostima ce i vas spoljni dug da poraste npr za +10%.
Na ovaj nacin obracun DUGOVI /BDP ce se kretati varijabilno ali sustinski oko dugorocno realnog nivooa ( pricam samo o efekt kursa).
Sa fiksnim kursem tih problema nema. Slika je ogoljenija.
Imajuci u vidu da nam se devizne rezerve povecavaju dok se priliv deviza svodi na kredite ispada da dokle god vise ulazi nego sto izlazi da je varijabilni kurs manji od realnog (onog koji bi vazio u slucaju slicnih inflacija). Na taj nacin su i dugovi podcenjeni jer tek kada krene njihovo vracanje imacemo obrnute trendove kada ce biti precenjeni. A ako cemo prakticno da gledamo bolje ih je preceniti nego podceniti.
Nas postojeci sistem je katastrofa.
Imamo kao varijabilan kurs ali i inflaciju koja je veca od promene kursa ( za poslednjih 10g). U takvim okolnostima realno gledano dinar je mnogo jaci nego sto bi trebalo da bude i to sakriva realan obracun.
Jedino resenje je da batalite taj koncept i pustite dinar da kliza koliko i inflacija.
Na taj nacin ubijate spekulativne motive.
Ovo sto mi radimo je nazalost najgore resenje.
Niti je kurs fiksiran u cilju obaranja inflacije niti je varijabilna u skladu sa inflacijom.
I to i stvara haos.
Oko teme da li ce fiksiran kurs spustiti inflaciju na nivo evro zone ili ne mozemo da razgovaramo ali sam ovde posao od pretpostavke da hoce.
Inace nisam pobornik fiksnog kursa.
Za nasu zemlju na ovom stadijumu razvoja i kapaciteta to je lose resenje.
To resenje podrazumeva veliki deficit platnog racuna dalje zaduzivanje i rasprodaju.
Dok se privreda ne osloni na svoje noge da ima sta da ponudi svako fiksiranje je vise nego opasno.
Nazalost mi po tom ledu hodamo ali nikada to ne zovemo prvim imenom.
Za Dejana – Mislim da grešite kada kažete da “ ce Vam fiksni kurs bolje otkriti od varijabilnog (kvazi varijabilnog) je realni nivo duga.
Ako vam je inflacija tu negde sa evrozonom, jasno vam je da ce biti i smanjena mogucnost naduvavanja BDP pa shodno tome i prikazivanju manjih dugova u BDP-u“.
Naprotiv, fiksni kurs upravo skriva visinu duga i deformiše sve fundamentalne makroekonomske pokazatelje. O tome sam jako davno pisao, npr. https://nkatic.wordpress.com/2005/10/29/ekonomija-i-alhemija/ ili https://nkatic.wordpress.com/2006/02/17/neko-gresi-u-racunu/. Hvala na komentaru.
Kriza kao kriza je uvek predvidiva, a sluzi da se na mala ili velika vrata uvede neka novina pretpostavljam u ovom slucaju da ce biti na stetu socijalnih davanja, a sve zbog naglog porasta slojeva drustva kojima je zivot na cisto socijalnoj pomoci sasvim zadovoljavajuci. Vrh piramade ( gde se stampaju dolari, evri..) nakon krize je jos jaci, onima u sredini je pokazano gde su tj da moraju bolje da slusaju, a dno su zacementirali.
Izvinjavam se na pojedinim stamparskim greskama
Fiksni kurs je za male zemlje poput nase neto gledano štetan.
Sa time se slazem.
Naš kurs zvanicno nije fiksan ali sutinski jeste.
Inflacija je mnogo veca od promene kursa i to je problem.
Mi smo naduvali nasu potrosnju vestacki i nagomilali dugove.
Nazalost ta potrosnja je malim delom investicione prirode.
U konceptu u kome priliv iz kredita odlazi u tekucu potrosnju, inflacija i/ili ogroman uvoz su sigurni sto unistava ekonomiju jedne male zemlje.
Tu nas ni zlato nece sacuvati. Nece jer nece zauzdati monetarnu ekspanziju na jednom malom prostoru.
To je pitanje kontrole novcanih tokova. Nazalost male zemlje ma koliko verovale u svoje CB, imaju vrlo malu moc nad ovim procesima.
Licno mislim da je veci CB i Istocnoj Evropi neka filijala City banke u EU nego CB pojednih zemalja. A ista ta City banka radi zajedno sa FED-om na stampanju i distribuciji love.
Prakticno ako jednu malu zemlju zatrpate lovom, a u njoj se nista ne proizvodi, doci ce i do inflacije i do uvoza.
Ali razlika je u tome da li ste je zatrpali novonastampanom lovom ili zlatom.
Mogunost da ce te da je zatrpate zlatom je mnogo manja nego papiricima.
Ali ako gledamo globalno a ne Srbiju ili neku drugu malu zemlju koja nema nikakve uticaje na novcane tokove, doci cemo do zakljucka da u celom svetu mozete vrlo brzo da povecate novcanu masu ali ne i proizvodnju zlata. Time su i inflatorni efekti neuporedivo manji na globalnom nego lokalnom nivoou.
Ipak ono sto ce Vam fiksni kurs bolje otkriti od varijabilnog (kvazi varijabilnog) je realni nivo duga.
Ako vam je inflacija tu negde sa evrozonom, jasno vam je da ce biti i smanjena mogucnost naduvavanja BDP pa shodno tome i prikazivanju manjih dugova u BDP-u.
Pozdrav
Za Nebojsu,
Ok, sada kapiram zasto za zlato kazete da je fetis. Zapravo, kazete da je novac generalno fetis pa samim tim i zlato. Onda je to nesto sasvim drugacije tumacenje od onog koje sam imao u startu.
Sa takvim tumacenjem je tesko ne sloziti se. Ali pitanje je mere.
Sve se svodi na poverenje i sa time se slazem.
Naravno da je bolje verovati u zdravu pamet nego neki metal ali cesto se zdrava pamet upotrebi za sopstvene a ne opste interese. Zato svi mi ostali koji poverujemo da stampaci novca rade u opstem a ne u pojedinacnom interesu i nagrabusimo i izvucemo deblji kraj.
Pa pogledajte samo koliko je novca nastampano? Pa zar je standard građana porastao – nije. Ali onaj koji je prvi dosao do tog novca izleda da se debelo ovajdio.
Moje pitanje je sta da radimo kada u takav koncept i filozofiju stampaca novca vise ne verujemo?
Vi mi na to kazete da koliko god da je koncept klimav on i dalje funkcionise i da mi i dalje verujemo u njega. Niste mi jasni.
Opcija koju imamo ako u taj klimav koncept neverujemo je da kupujemo stanove, placeve i sta ti ja znam kakvu sve aktivu ali sve se na kraju svodi na neku realnu vrednost koja treba da nas od manipulatora i zastiti. Bar dok ne dođu neka nova vremena neki novi ljudi sa nekim novim razumnim konceptom.
Nazalost i sami kazete da takvih nema.
Vracam vas na prve rečenice Vašeg teksta: „Uprkos hiljadama milijardi naštampanih dolara, evra i funti, svetska ekonomska kriza i dalje traje. SAD su na ivici budžetske provalije, EU je na ivici socijalnog haosa, a možda i na putu postepene dezintegracije“. Potom kazete: „Iako su pravi uzroci mnogo dublji i zadiru u problem raspodele nove vrednosti kao i u samu filozofiju postmodernog kapitalizma, neposredni uzroci krize su nesporni“. Pa zar nove milijarde ne distiburaju tu vrednost. Rasta nema ali ima novih milijardi. Onaj ko ih prvi zgrabi i kupi nesto realno je na dobitku. Onaj koji nesto proda za takav novac je na kraju na gubitku jer taj novac vredi manje. Vecina na ovoj kugli zemlajskoj svoj rad prodaje za novac, nazalost lazni uzasno klimavi novac. A sto je najgore i svoju stednju gura u isti taj koncept.
Neoliberalnom smatram i ideju da neko stampa koliko hoce novca, da ga niko ne kontrolise , da za njega ne vaze nikakva pravila. Onog trenutka kada ste smanjili kontrolu i pustili im da stampaju koliko zele posadili ste i seme finansijske krize koja se potom i prelila na drzavne finansije. Sada ti isti otimajuci od drzave otimaju od svih nas a mi i dalje treba da poverujemo u taj koncept opses interesa kroz stampanje love.
Apsolutno se slazem sa Vama da monetarna politika problem nece resiti.
Sustina monetarne politike je mala inflacija a resenja treba traziti u realnoj sferi.
Drzava moze i mora da stimulise traznju ali investicionu. Ona je ta koja moze da pokrene tockove privredng razvoja. Ona je ta koja moze da pomogne privrednim subjektima da se krene sa proizvodnjom da bi se kasnije vise i trosilo. Ali taj koncept ne sme biti triger za inflaciju.
Nazalost taj koncept podrazumeva fantasticnu organizaciju, visok nivo svesti, izuzetno dobre namere, visok nivo znanja i ozbiljnu kontrolu. Bez toga ceo koncept pada u vodu.
Nazalost mi imamo suprotnu stvar. Stampaci novca nas ubdjuju da prihatimo nove novcanice ali i da smanjimo deficite. Manja potrosnja znaci da građani stegnu kais da rade vise da dobiju manje dok stampaci novca izvlace korist na svakom novonastampanom dolaru / evru ….
Pa to je vrhunac licimerja i koncepta stampanja love.
Sa zlatom u pozadini takvu moc stampanja nemate. Isto tako ne mozete da koristite monetranu politiku da pogurate rast ali je isto tako mogucnost da dođete u danasnju situaciju manja. Zapravo manje su oscilacije i uloga monetarne politike a veci fokus na realnoj ekonomiji. I to je sustina.
Sistem se nece popraviti sa novonastampnaim dolarima. Samo ce produbiti krizu i nastaviti da preraspodeljuje bogatstvo do tacke kljucanja. Tada cemo ili izbaciti novu valutu koja ce ostale ubediti da je to stabilna stvar ili ce krenuti nekotrolisano poravnanje i svođenje računa ( nadam se da nece).
I otuda osvrt na zlato kao najmanji „fetis“ od svih nam poznatih. Kvalitet nekretnina na svetu se znacajno razlikuje, berzanska roba oscilira mnogo vise nego zlato, finansijski derivati i papirni novac su klimavi do te mere da se dovode u pitanje. Slike i umetnicka dela su previse komplikovan koncept i previse se razlikuju … Dakle obrni okreni namece se koncept zlata kao drugo najbolje rešenje u odsustvu zdrave pameti i dobrih namera.
Iskreno ne verujem u trenutne lidere , ne verujem u njihove price , ne verujem da isti oni koji su do ovog doveli mogu problem i da rese. Samim tim ne verujem ni u njihov novac.
Nazalost prinudjen sam da ga jos koristim ali bar nisam prinudjen da u njemu i stedim.
Mozda ozbiljno rizikujem i gresim. Ne verujem da su resnja u ekstremima vec negde u srediti. Shodno tome i idem ka zlatu.
Vreme ce pokazati da li sam bio u pravu.
Ono sto je takodje dobro je da cini mi se kada cena zlata pada, da je velika verovatnoca da se sitem oporavlja. Da ce biti vise posla, da ce biti vece tražnja za vasim proizvodima, i da ce aktiviranje stednje biti manje verovatno.
Na kraju tekst zavrsavate sledećim zaključkom:
„Bez obzira na motive o kojima se može spekulisati, tanak sloj moćne poslovne, političke i intelektualne elite je sada u sve većem sukobu sa ogromnom većinom svojih građana. Tu bitku će elita teško dobiti, a njihov eventualni uspeh će učiniti svet još gorim i surovijim. Time bi sila i strah pobedili ljudskost, nadu i samopoštovanje“.
Apsolutno se slažem sa time i zato i ne želim da im dam osnov za to.
Apsolutno sam protiv novog stampanja. To je najopsanije i najozbiljnije oružje koje imaju.
Ako im se to ukine sanse za ljudskost, nadu i samopostovanje se znacajno povecavaju.
Turbulentan period i ozbiljna preraspodela je pred nama.
Hvala takođe.
Za euro – Efekti vezivanja lokalne valute za neku veliku stranu valutu su slični kao i efekti vezivanja za zlato ili srebro, na primer. Problem je što takav gubitak monetarnog suvereniteta nema samo pozitivne efekte, već i negativne. Ako bih bilansirao efekte, bio bih protiv evroizacije sistema. To sam pokušao da objasnim u starim tekstivima https://nkatic.wordpress.com/2008/07/29/dinar-ili-evro-pitanje-je-sad/ i https://nkatic.wordpress.com/2010/02/15/iluzija-spasonosnog-evra/. Hvala na komentaru.
Za Nebojsu Katica- I jedno i drugo, stim da je kada se valuta veze za evro efekat isti kao kada se veze za zlato- odnosno nasi politicari mogu da prikriveno stampaju koliko im treba, dok kod uvodjenja evra ta mogucnost ne postoji, jednostavno ne mogu da stampaju evro, ima ga toliko koliko ga ima. Prelazak na evro je superiorniji od prethodna dva modela.
Za euro – Iako je pitanje za Dejana, samo bih da proverim. Da li je ovo ukazivanje na sličnost između vezivanja valute za zlato i vezivanja za evro, ili sugestija da Srbija pređe na evro? Hvala na komentaru.
Za Dejana – Pravi novac je sve ono što možete upotrebiti da kupite robe ili platite usluge. Koliko god da je novac „pokvaren“ i „klimav“, on i dalje funkcioniše, promet se i dalje obavlja, i mi i dalje verujemo u njega. „Klimavost“ novca je njegova inherentna karakteristika, budući da se u velikoj meri oslanja na veru i da je fetiš. Taj fundamentalni problem se ne može prevazići ni povratkom na zlato. Hvala na komentaru.
A zasto, Dejane, ne bi Srbija jednostavno uvela evro ili fiksni kurs vezan za evro. Efekat je jos bolji nego kod zlata, jer dok kod zlata postoji mogucnost da se potplati revizija, kod evra cak ni to ne postoji kao mogucnost.
I posle sve ove silne prepiske i dalje nema odgovora na to sta je za vas (komentatore i Nebojsu) u ovom trenutku pravi novac?
Dali ste svoj sud o zlatu, objanili ste zasto to nije novac, ali i dalje nema objasnjenja sta je u ovom trenutku pravi novac?
Nadam se da se svi slazemo oko toga da trenutno u sistemu kruzi obilje pokvarenog novca zar ne?
AKo se slazete sa time onda USD /UR / GBP / YEN … sve mozemo smatrati prilicno klimavim novcem?
Za Mladena
Sve ste objasnili sledecim komentarom:
Проблеми се налазе на другој страни, а то су: ко данас емитује тај новац, у којим све облицима, под којим условима и за које сврхе.
Ovo sto ste naveli je sustina.
Dodao bih samo jos i u kojim kolicinama.
Vidite to sa zlatom to nije tako jednostavno.
Emituje ga onaj koji ima zlato a da bi do njega stigao morao je da radi da se muci da razmislja da pobedi na trzistu.
U kojim oblicima – novac sa podlogom u zlatu. Nije mogao da pusti vise nego sto ima. Dakle hoces da rastesm ok , ali prvo mora da se stediti pa da se investira pa da dalje rastes. Mozes i da se zaduzis u zlatu primis isto pa da investiras itd…
A pogledajte kakvu smicalicu imamo danas. Ti dobijes novonastampan dolar bez pokrica , on podigne cene svega i svadžega, ti realno ne dobijes nista jer moras sada to sto si dobio da upotrebis da finansiras nabavku istih kolicina kao i ranije ali su ti dugovi povecani a kamata kuca. Da si dobio zlato, bas bi te bilo briga za inflaciju jer bi sacuvao realnu kupovnu moc.
Svrha – cinjenica da vam ako emitujete novac koji odlazi za uvoz pada i kolicina zlata vas demotivise da upotrebite istu. Slicno kao i u slucaju dviznih rezervi. Dakle sistem ce vas naterati i dati jasne smernice kuda treba ici a statsistika ce biti neumoljiva. Necete doci u situaciju da je nesto ovde skuplje nego u Nemackoj (odeca / obuca / pa cak i hrana) pa da isto cak i uvozite iz Nemacke i da niko ne vidi gde je problem. Imacete ogoljene cene, bez uticaja kursa. Vidite osnovni problem srpske ekonomije je sto je inflacija buktala brze od promene kursa i to je zamaglilo i iskrivilo realnu sliku. Ispada da je zbog priliva koje smo imali takva situacija. Ali pogledajte mi i danas koristimo retardirane kurseve u obracunu naseg BDP i dugova.
A zamislite da je sve bilo ogoljeno u zlatu. Tvoj BDP u zlatu je bio 18 mlrd. Za 10g se povecao za 50% tj iznosi 24 mlrd. Tvoji spoljni dugovi su 24 mlrd. Dakle zaduzeni smo 100% a ne 50-60%. Gde je problem – problem je sto je generator tih dugova uvoz tj besmislen sistem i besmislena statistika koja to ne otkriva.
Sada se prilikom donosenja odluka o investiranju svi pozivaju na nepostojece temelje. Toga u zlatnom standardu (po pravilu sa nizom inflacijom nego u fiat money sistemu) nema. Nije problem fiat money sve dok je inflacija pod kontrolom ali cesto se ispostavlja da nam dodju nova resenja.
Kolicine – ne moram da se ponavljam. +2% vs +40%… A zašto +40%? Kakve ce biti posledice?
Sto se tice komentara o fizickom zlatu – pa pazite ja govorim o primarnom novcu. Naravno da multiplikacija postoji- Postojace i u zlatnom standardu.
Ali pogledajte ogranicenja multiplikacije kada se u sistem pusti +2% umesto +40% novcane mase.
Slazem se da ce u sistemu u kome neko stampa lovu na bazi zlata da dodje u iskusenje da nastampa vise i otuda i kazem da mora da postoji potreba za godisnjom revizijom.
Danas vi nemate zakon koji vas na to upucuje na godisnjem nivoou. Vec vam treba poseban zakon da to izgurate i tu neko namerno koci. I ja bi voleo da vidim takvu reviziju.
Ipak imajte u vidu da niko ne sme da vam ogranici da nesto kupite zlatom ili prodate za zlato.
Njegova cirkulacija na trzistu (promet) ce terati sve one da ozbiljno sprovedu reviziju. U susprotnom ukoliko se pojavi sumnja svi ce glasati nogama tj doci ce po svoje zlato.
U sistemu u kome vi imate samo kompjuter koji ogranicava novo stampanje takvu opciju nemate. Ljudi i dalje treba da veruju u taj kompjuter a pitanje je ko ga je i kako setovao.
Koliko vidim ipak niste voljnji da date svoju ponudu.
Iz toga mogu da zakljucim ili da u ovo sto govorite ne verujete ili da ste apsolutni protivnik zlata tj da ne uzimate u obzir ni eventualnu diversifikaciju. (bar 5-10% imovine gurnuti u zlato) i mogucnost da mozda niste skroz u pravu.
U svakom slucaju hvala na prepsici.
Plašim se da je veća verovatnoća da se vrati trampa nego ‘zlatni standard’.
Дејане,
Ако се слажемо да је коришћење физичког злата непрактично, онда ви имате потпуно исти проблем да исконтролишете емисију папирног (или електронског свеједно) еквивалента, као и код данашњег фиат новца! Јасно као дан. Зато вас и питам чему онда инсистирање на злату? Ви кажете „Ako hocete eksternu reviziju…“ Па што се та ревизија и контрола данас не спроводе? И сада постоје закони, па их банкстери са лакоћом заобилазе? Нема тог правног акта који банкарима дозвољава креирање новца „ex nihilo“ у било којој форми. Али они то свеједно раде и као монополисти пласирају уз камату. Очито да је проблем недовољна друштвена свест и одуство воље да се такво стање промени, због сукоба интереса и корупције на свим нивоима. Највећу одговорност сноси економска и правна струка, далеко већу него „професионални политичари“.
Иначе, фиат новац итекако има своју подлогу, а то су роба и услуге за чији промет се користи. То би требало да служи као смерница приликом емитовања новца, с тим да националну валуту мора емитовати национална (државна) установа, јер се ради о добру од јавног значаја, а не некаквом приватном дилу. Ако тога нема, нема ни истинске демократије ни правде у друштву, већ једне врсте прикривеног робовласништва и владавине масама преко кредита и недржавних пореза, а да тога нису ни свесни.
Наравно да није лако копати злато, али је за новчане потребе бесмислено. То је суштина. Има далеко погоднијих медијума. Нпр. папир и рачунарска меморија су одлични, вероватно и некаква флеш (преносна) меморија у будућности, јер новац је само пука информација (запис) о потраживању, ништа више. Оно што га разликује од осталих потраживања је његова универзална прихваћеност у једној привреди, што проистиче из закона и последично вере у његову куповну моћ.
Улога новца је да циркулише и подмазује привредни механизам. Ако је нешто добро и привлачно за тезаурисање (гомилање богатства), не може бити добро као новац, јер се коси са његовом основном функцијом средства размене! То је још један разлог зашто злато и други племенити метали нису погодан новчани медијум. Држава је дужна да обезбеди оптималну ликвидност унутар свог привредног система, а то је могуће само са фиат новцем који јесте прави правцати новац, баш онакав какав треба да буде. Проблеми се налазе на другој страни, а то су: ко данас емитује тај новац, у којим све облицима, под којим условима и за које сврхе.
Za Mladena,
Pa da li Vi simatrate da je lako kopati zlato? Podjednako lako kao kliktati na dugme enter? To je ozbiljna delatnost kao sto je i samo rudarstvo ozbiljna stvar. Dakle Vi ulazete rad , vadite rudu obradjujete i to neko u svetu kupuje i koristi kao sredstvo kontrole i ima svoju svrhu. Jeste glupo da nas neki metal ogranicava ali pokazalo se nekoliko puta do sada da je bilo previse gresaka u koracima i da se monetarna politika i moc stampanja novca precesto zloupotrebljavala.
Naravno da nema potreba da se nosi zlato po džepovima.
Dovoljno je da je tezaurisano i da se lako moze proveriti njegovo stanje.
To bar nije nikakav problem. Ljudi trguju kukuruzom psenicom bakrom naftom u tonama i neko to prebrojava na dnevnoj bazi. Nije nikakv problem prebrojati i to zlato. Ako hocete eksternu revizuju na godinjem nivoou samo izvolite.
Da zlato jeste funkcionisalo 6000g i da funkcionisalo je jos sto sta pa i papir.
Ali primeticete da se zlato najduze odrzalo u celoj ljudskoj istoriji. Hocete da kazete da cela ljudska i razvoj nije funkcionisao? Ne stoji vam teza protiv.
Podestio bih jos i da je isti taj robovlasnicki odnos ukinut za vreme zlatnog standarda. Da su mnogi ratovi trajali duze bas zbog ukidanja zlatnog standarda. Vidite to govori nasuprot tezi da zlato sputava ljudski rod. Pre ce biti da ljudski rod sputava svojim potezima i gluposcu samog sebe.
Ne verujem u nikakve ratove, sakriveni lopovluk kroz sakrivenu inflaciju, manipulisanje kamatnim stopama, manipulisanem podacima koliko je i kada nastampano koliko para i u koje svrhe itd a sve je to poledica fiat money sistema. Pogledajte samo sta radi USA.
Sa zlatom u pozadini i cescim revizijama takvi problemi su smanjenji.
Sto se tice odnosa dolara i zlata da tacno ne mora da znaci da je cena zlata porasla jer je dolar izgubio na kupovnoj moci. Ima mnogo faktora koji uticu na cenu zlata ( politicke odluke ) ali se nekako u poslednje vreme izdvaja stampanje love kao najdominantniji faktor.
A uostalom zar politicke odluke ne uticu na cene svega i svadžega pa shodno tome i kupovne moci.
Jedno su teorijska polemisanja a drugo je realna situacija.
Kada nema nikakve nove ideje , kada se recikliraju stare, kada svi gledamo u sistem koji ponire , kada pukotine svakog dana postaju vidljivije, kada ima vise od 80 komentara po svakoj temi koju Nebojsa pokrene i kada se i pored toga nista ne desava cak sta vise dolazimo u situaciju da nam Nebojsa pise kako je o tome vec pisao i kako se nista promenilo nije, sta nam je onda ciniti?
Mislim da se u takvim situacijam ljudi okrecu tradiciji i stabilnim vrednostima. Mozda je to i samo kupovina vremena i odbrana od mekusaca tj kupovanje vremena za drzavnike.
Do tada zlato.
Ako iko od Vas nevernika ima koji novcic vise koji mu nije potreban i koji mu sakuplja prasinu neka da svoju ponudu.
Spreman sam da to i kupim.
Nadam se da se Nebojsa nece naljutiti zbog ovog predloga.
Vladimiru Dž.
У свакидашњем свету економије све ће лакше бити кад (на време) схватимо да економска парадигма подразумева дијалектичку условљеност о стварним могућностима света!
Дејан каже:
„Naravno postojace zemlje koje ce imati rudnike zlata i koje ce ziveti od kopanja zlata i razmene za hranu gas gorivo itd…“
Зашто би неке земље паразитирале сав остали свет само зато што имају руднике злата? По чему се то суштински разликује од земаља (мислим пре свега на САД) које данас то исто раде са фиат новцем?
Даље, цитирам: “Zlato vam je uvek na raspolaganju ali placanja su u novcu.“
Овде се крије озбиљан, можда и највећи проблем за поборнике златног стандарда. Наиме, ако би се свакодневне трансакције вршиле електронским или папирним новцем који „имају подлогу у злату“, а не физичким златом, то значи да количину новца у оптицају на крају опет одређује људски фактор, а не некакво злато и други племенити метали сами по себи. Самим тим, за злоупотребе и манипулацију фиат новцем не треба кривити новчани медијум, јер је то замена теза! Ако монетизовано злато, односно папирни еквивалент тражи једнак ниво контроле и друштвене свести као и данашњи фиат новац, која је онда сврха тог злата? Као додатни аргумент, наглашавам да је фракционо банкарство управо настало на темељу златног и сребрног кованог новца, када су банкстери најпре фалсификовали потврде о депонованом злату, док у модерно доба фалсификују стања на текућим рачунима и то наочиглед економске „струке и науке“
.
„Zlato je 6000g funkcionisalo i nije ometalo rast. Ima li boljeg argumenta u prilog tome da ne koci rast.“
Злато нигде није функционисало 6000 година, а ни тамо где се користило није било једино средство плаћања. Сем тога, робовски рад и и пљачкашки походи су били легитиман извор прихода, тако да бих ја био опрезан у коришћењу речи „функционисало“. За то време многа царства и цивилизације су пропали, па је и теза о „расту“ проблематична, што нарочито важи за Европу током „мрачног средњег века“ кога су обележили назадовање у скоро сваком погледу и велика дефлацијa (несташица новца). Сребро се одливало на Исток због ценовне дихотомије, а њиме купљено злато концентрисало у рукама владара и повлашћених трговаца.
Узгред речено, то што је доларска цена злата дуплирана у неком периоду, не значи да је куповна моћ долара двоструко опала. Злато није репер у том погледу исто као што нису ни дијаманти нпр. Куповну моћ има смисла мерити једино робом и услугама који су битни за свакодневни живот. Као средство за акумулацију богатства може да послужи док људи у њега верују, јер само по себи има малу употребну вредност.
И за крај, прекомерна и нагла емисија новца свакако представља инфлаторну опасност, нарочито кад је праћена високим каматама које додатно убрзавају инфлацију, али сам дефицит као дефицит није, све док држава задужује саму себе како би дошла до свежег новца (случај када једна државна (емисиона) установа задужује другу и то назива јавним дугом, што је невиђена глупост).
У линку који је приложио @Nostradurus Zagrebački, јако лепо је објашњено да је у данашњем монетарном систему раст државног дефицита УСЛОВ за стицање профита приватног сектора. Алтернатива је да се сам приватни сектор задужује код банкстера новцем креираним „из ничега“. Када нико не би узимао кредите, не би било новца у оптицају. Привредне активности би потпуно замрле.
Predpostavljam da ta tvoja neumoljivost u dijalektici podrazumeva da se vratimo Marksu?
Драги пријатељи, ви брате одосте далеко у надмудривању између ДА и НЕ и самом полемиком добра тема губи смисао. Усудио сам се приметити да упадате у клопку у коју су упали економски аналитичари средином 70-их година прошлог века појавом теорије хаоса, коју су почели користити готово сви сматрајући је светим гралом за одгонетање непредвидивих процеса, односно економских предвиђања будућности, и ево након 30-етак година нема никаквог помака упали су у ћорсокак.
Једноставно дијалектика је неумољива.
Поздрав
Za Dejana – Kako Vas tema zanima, ako nadjete vremena, proverite cenu zlata u odnosu na franak, jen i marku. Nisam radio analizu, ali bi bilo zanimljivo uporediti kretanja i u odnosu na druge valute. Hvala na komentaru.
Misaono aplaudiram kupcima u tom periodu.
Znate i sami da su mnogi centralni bankari prodavali zlato i da su debelo omanuli.
Sto se tice trendova, nisam nikakv chartista vec smatram da su fundamentalni faktori u pozadini.
Ipak imajte u vidu da razlozi koji su doveli do rasta i pada cene tada 1974-1980-1984 nisu isti kao i danas. Monetarna masa i cena sada imaju vrlo slicne trendove. To nije slucaj 74-80-84
Za Nostradurus Zagrebački
Sama cinjenica da ste nesto proizveli i da ste isto razmenili za zlato je upliv novca u zlato. To Vas motivise na rad i stednju koje vam generisu buducu potrosnju. Ne moze covek da potrosi nesto sto nije stvorio. Mora prvo da stvori pa da potrosi.
Naravno postojace zemlje koje ce imati rudnike zlata i koje ce ziveti od kopanja zlata i razmene za hranu gas gorivo itd…
Ako smatrate da treba ubaciti jos jedan metal jer vas ovaj ogranicava ubacite ali tako da imate kocnicu primarne emisje.
Nemam nista protiv iste vec samo zelim da sprecim njenu zlouotrebu koja se nazalost precesto ponavlja.
Ne razumem kakve probleme ? To sto neko zivi na ustrb drugih i nece da plati svoje obaveze? Nije li to besplatan rucak? Nije to problem. 6000g se trgovalo istim.
Zasto bi neki bogatas vratio novac a trazio zlato? Jedino ako je taj novac pokvaren? Ako mene pitate ne treba ukidati slobodu te vrste. Zlato va je uvek na raspolaganju ali placanja su u novcu. Dakle ako hocete da platite moze ali vratit zlato i to je to. Ne vidim nikakv problem u cesoj kontroli od strane svih. To trziste samo cini efikasnim.
Katastrofe nisu globalne vec lokalne.
Region koji se devastira se tesko i mukotrpno obnavlja.
Cinjenica da imate negde tezaurisano zlato olaksava vam da krente iznova. Imate vrednost koju mozete razmeniti za sve sto vam je potrebno da krenete iznova.
Zamislite da vam ostanu samo papirici. Pa ko bi hteo te vase papirice kada vise nama fabrika kuca bolnica skola …
Sto se tice proizvodnje i zlata (tj primarne emisje).
Opet ponavljam pricu o primarnoj emisiji i greskama u koracima.
I u konceptu zlata postoji primarna emisja. Nemam nista protiv nje ali je razumna i ostavlja prostor i vreme da se greske isprave sagledaju promeni pravac delovanja monetarne politike.
Ne moze vam se dogoditi da se monetarna baza za 6m poveca za 40% a da posle raspeglevate posledice gresaka koje su u međuvremenu nastale.
Sa zlatnim standardom postoji kakva takva kontrola tog primarnog novca.
Nema pritiska, ucena, blebletanja itd.
Imate jasna pravila igre u strtz tj jasna ogranicenja.
A vidite taj koncept da se kratko upumpa novcana masa (u toj razmeri) znaci da će se na neki srednji rok razviti i inflacija. Nikada se novcana masa ne moze tako lako povuci kao sto se moze pustiti a da to nema devastirajuci efekat.
Pozdrav
Za Dejana – Ne prilagodjavam podatke svojim tezama, već se cena zlata prilagodjava situaciji. U periodu od 1980. do 1984 npr. cena je oscilirala i padala sa oko 840 na ispod 300 dolara za uncu. Ko je tada gledao grafike, rekao bi kao i Vi danas, trend je jasan, cena zlata jasno pada. U drugoj polovini devedesetih, cena je oscilirala izmedju 410 i 250 dolara, i tada se činilo da je trend na dole jasan. Samo ilustrujem baznu tezu, a to je da cena zlata ima visoku volatilnost. Hvala na komentaru.
Za Nebojsu
A i tu oscilaciju koju ste pomenuli to je mozda i jedan od najvecih skokova u poslednjih 30g. Svakako dostojan zbivanja tih dana.
Za Nebojsu,
Ne znam da li gledamo iste grafikone ili ih namerno tako interpretirate.
Sto bi Vi rekli, ne mari svi mi to povremeno radimo.
Cena jeste povecana sa 1300 (jan/feb 2011) na 1900 (Avg/Sep 2011) ali je povecana. Niko tu ko je posedovao zlato nije izgubio. Cena je naglo skocila u JULU/AVG 2011 a znate da je u tom periodu pao i AAA rating USA i da se polemisalo o tome da li ce ili nece biti povecan limit za zaduzivanje u USA.
Sa padom AAA mozemo da kazemo i da je oboren koncept risk free asset tj ulaganje u americke Tbills. Zvanicno je poljujlana osnova sistema.
Takodje ako smem da primetim od decembra 2010 do Jula 2011 monetarna baza u USA je povecana sa 2000 na 2700 biliona dolara.
Znate i sami sta je generator rasta cene zlata. Ako bacite pogled na rast novcane mase stvari su vise nego jasne.
Ako se malo udaljite od nekih kratkorocnih oscilacija (svojstvenih i odnosima među valutama a zlato dozivljavam kao jednu od njih) trend je kristalno jasan sa snaznim fundamentalnim faktorima u pozadini.
Licno ne ocekujem da ce rast novcane mase biti zasutavljen. To znaci momentalni slom. Deficit USA je zapanjujuc. To prakticno znaci da seku granu na kojoj sede.
Ocekujem dalji rast novcane mase i razbuktavanje inflacije. Mislim da smo u predvorju ozbiljne krize i da balon nastavlja da se naduvava.
Bojim se samo da nam ne iznisle neki paravan iza koga ce da se sakriju i da kazu evo , nije rast cena posledica novcane mase vec eto rasta cene nafte a ona je posledica eto rata na bilskom istoku (paravan i opravdanje).
Elem, kao sto ste rekli, svako ima svoje razmisljanje i argumentaciju na kraju krajeva intuiciju.
Pozdrav
Zaboravih direktno da odgovorim Gosp Katiću na ono što je napisao zadnje. Oscilacije jesu velike i treba biti oprezan. Ali suštinski zlato ima uzlazni trend na duže staze jer ovaj sistem je neodrživ, ne ekonomski, već matematički. To je piramida, kriminal najgori koji se brani vojno i svim drugim metodama. Piramida koja porobljava nacije svojom matematičkom zamkom i iz koje je jedino moguće izaći bankrotom (resetom) i otpisom dugova. Jednom kad se zadužiti gotovo je, dug mora da raste i da vas držu u ropstvu zauvek.
Recimo kad je zlato bilo nešto preko 300 dolara pre 11-12 godina i da smo ga kupili tada – sada bi smo svi bili bogati. Tu uključujem i realnu inflaciju, ne ovu zvaničnu lažnu. Vi ste uzeli vrlo mali period. U ovom periodu špekulanti rade svoj posao šišanja ovaca na berzi i oni stvaraju ove skokove jer znaju unapred šta će se desiti. Uzimaju pikslu od volumena koji prođe kroz berzu.
Naravno vi ćete onda potegnuti cenu iz 70ih kad je cena bila preko 800 dolara, ali u dosta kratkom periodu. Vi ćete reći da za taj period, od 197X – do danas, mi ne bismo bili u plusu. Možda. Ali austrijancima se mora odati priznanje da su uvek govorili istinu ljudima šta je dobro na duže staze kupovati. Oni znaju da je ovaj sistem kriminal. Dok su zvanični ekonomisti savetovali ljude da idu u nekretnine oni su govorili da to ne rade i da će balon puknuti kad-tad. Kad je zvanična škola govorila da treba ići u dot.com kompanije, austrijanci su upozoravali. Naravno svako pucanje balona znači reset sistema i konsolidacija velikih i moćnih. Evo recimo primera jednog austrijanca koji je upozoravao i kako su mu se smejali zvaničnici na televiziji deset godina. Peter Schiff Was Right
Zar nije potvrda i to da je sistem ceo kriminalan i to da je članovima američkog Kongresa i Senata dozvoljeno da ulažu svoje pare u berzu iako imaju saznanja unapred o tome kakve će zakone izglasati? Zar to nije vrhunsko licemerje?
Što se tiče oscilacija, nisam siguram šta taj faktor uopšte i znači ako se zna da su bukvalno sve kategorije koje se trguju na berzama predmet manipulacija i lažnih podataka. Tu uopšte ne postoji zakoni ponude i potražnje već su cene pokazatalji nekih drugih faktora, uglavnom insajderi idu u susret onim cenama kojima oni upravljaju dok su svi ostali predmet šišanja.
Ko malo pažljivije prati seća se skorašnjeg skandala sa Andrew Maguire-om, bivšeg mešetara Goldman Sachs u Londonu. Radio je dugo u tržnici plemenitih metala. Detaljno je izvestio svet kako J P Morgan i ostali nameštaju cene metala (srebro). Dan kasnije bio je pokušaj atentata na njega, policija je uhvatila jednog napadača ali ga je vrlo brzo pustila. (Andrew Maguire Re-Emerges: Ex-Goldman Trader Exposes JPMorgan, HSBC In Latest Silver Price Manipulation Class Action Lawsuit)
Isto tako se zna da su bankari stvorili enormnu količinu “vrednosnih papira“ koji navodno zamenjuju zlato na Njuroškoj Comex i Londonskoj Berzi Zlata. Svi već znaju da stvarnog zlata ima svega 1% u odnosu na papir koji bankari vrte tamo. (While it is true that less than 1% of most commodity futures contracts are ever settled by physical delivery, … With gold and silver, this has been the case for decades.) Stvaraju iluziju o velikoj količini plemenitih metala da se obrće na berzi jer je u cenu uračunat i papir koji zamenjuje stvarno zlato. Ovim potiskuju ili dižu cenu u zavisnosti od njihovih namera. Koliko god plemenitih metala se iskopa u toku godine oni to razvodne sa ovim papirima i tako drže cenu nisku. (http://www.rapidtrends.com/understanding-paper-versus-physical-gold/)
Tu je i primer oko manipulacije sa cenom nafte. Ispod imate link sa Lindsey Williamsa koji drži predavanje o tome kako je Peak Oil mit. On je čovek koji ima informacije iz vrha naftnog kartela. Snimak je iz 2007 godine. Od 1 minuta pa nadalje govori kako će cena nafta da eksplodira uskoro.
Sledeće godine u Junu je otišla na 148 dolara za barel. Onda se javlja Jonesu, 28 Jul 2008; tu predviđa pad cene sa 150 na 50. U decembru je pala na 38! Od 8:00 minuta u snimku.
Svi se sećamo tog naftnog šoka kad je ceo svet usporio jer je nafta otišla drastično gore. Gledali smo naše “vrhunske” ekonomiste kako nam na televiziji objašnjavaju da je to zbog Istoka, da se tamo ekonomija zaukala i da troše velike količine nafte. Kakva laž kakva prevara. Doduše oni uopšte i nisu ekonomisti jer da jesu oni bi izneli podatke koji potkrepljuju iznetu laž. Oni jednostavno moraju da govore ono što im zvaničnici na zapadu kažu. Oni su papagaji, karijeristi, oportunisti.
Ima bezbroj drugih primera kako je bukvalno sve predmet manipulacije što se cena tiče. Evo naš kurs, to je isto predmet manipulacije zapadnjaka i domaćih saradnika,…kao i svega ostalog kod nas.
Za one koji jos nisu shvatili da je zlatni standard bio praznoverica, i zasto je on danas nemoguc, evo odlicnog teksta na srpskom jeziku o tome:
http://trzisnoresenje.blogspot.com/2010/02/papirni-novac-ili-zlatni-standard.html
Za Dejana – Ako pogledate cene zlata od 1975. do danas, videćete da su se cene povećale preko 10 puta. Samo u ovoj godini su oscilirale izmedju 1550 i 1800 dolara za uncu, u prošloj između 1320 i 1900 dolara za uncu. To su strašne oscilacije. Hvala na komentaru.
@Dejan, Vi nama niste dali odgovor kako će država da povećava količinu novca preko pologa u zlata, a da to bude za svoj račun. Primjeri koje sam vam dao, čine državu pasivnom i društveno nekorisnom. Funkciju mjenjačnice zlata u novac bi tako mogli uzeti bankari i, kao sada, zdimiti sa zlatom.
Druga stvar koju preskačete je što međudržavna trgovinska poravnanja u zlatu vode u teške probleme. A to je i bio razlog da se zlatni standard ukine. Ameri nisu htjeli isplatiti dolare u zlatu. Devalvacija novca radi emisije novog bi bila narodu poziv na revoluciju.
Treća stvar je problem elementarnih nepogoda i katastrofa. Država koja može samo zlato promjeniti u novac, ne može lako riješiti posljedice katastrofe. Jer ako sve treba nanovo izgraditi, jedino rješenje je da devalvira vrijednost novca i za razliku u cijeni emitira novi. A to je jedan vid poreza na novac koji se može raditi i bez zlatne podloge. Međutim, u tom slučaju bi vjerojatno htjeli promjeniti novac u zlato, pa neka država devalvira koliko hoće. Zbog toga uz zlatni standard ide i oduzimanje zlata i zabrana posjedovanja. A to znači da zlatni standard nije ništa bolji od kontrolirane emisije novca. Možete ga emitirati po potrebi i smanjivati mu vrijednost da bi „pokušali“ uravnotežiti platnu bilancu. Sve je stvar volje, a ne posjedovanja zlata.
Valjda vam je jasno da zlatni standard ukida slobodu posjedovanja zlata. Zamislite da bogataši umjesto da gomilaju novac, odluče da novac vrate državi i dobiju zlato. I tek kad im zafali novca oni bi otišli zlato promjeniti u novac. A država od toga baš nema ništa. Glumi mjenjačnicu. A naravno da je kod velike većine bogataša prisutan trend da stalno povećavaju bogatstvo. Stoga bi ova zlatna pumpa sa vremenom mogla osušiti zlatne rezerve. Dogodila bi se novčana oskudica (kod siromašne većine). Zbog toga sam vam i rekao da proizvodnja zlata mora biti jednaka ostaloj produkciji novih vrijednosti. Ako to nije, a novac može da se zamijeni za zlato, moglo bi sa vremenom sigurno doći do velikih problema. A tada je i logično da sa tko velikom produkcijom zlata možete bez problema riješiti debalans u trgovanju drugom robom. Kada je produkcija zlata jednaka produkciji druge robe, tada vam je svejedno od kuda ta druga roba dolazi. Međutim, to je sve teoretska glupost jer Bill Gates može prodati milione kopija svoj novog operativnog sustava i tako u nedogled bez promjene u cijeni. A kopanje zlata to sigurno ne može pratiti.
Prema tome, imamo masu argumenata protiv 100% zlatnog pologa. A ako je to sa manje od 100%, tada je to u stvari prevara. A takav je zlatni standard i bio dok ga nisu ukinuli (samo statistički zlatan, ali ne i praktično). To vam je i objašnjenje zašto je tako moralo biti. Produkcija zlata nije mogla da zadovolji potrebe za novcem.
Za Nebojsu / Nostradurus Zagrebački
Nebojsa, mislim da Vas komentar: „Zlato kao oblik tezauracije bogatstva ima smisla i traje, ali kao platežno sredstvo je neodrživ. I kao tezaurisano, njegova vrednost strašno oscilira i zlato se ponaša slično kao i mnoge druge sirovine“ ne stoji.
Ne mogu se sloziti sa cinjenicom da cena oscilira slicno kao kod druge robe.
Prvo te oscilacije su mnogo manje i to ima svoju logiku.
Poenta zlata je da ga ima puno. Godisnja proizvodnja i ponuda ne utice mnogo na cenu. Kod druge robe to nije ni priblizno slucaj.
Zlato se malo koristi u industrijske svrhe (za razliku od srebra) tj uglavnom za tezaurisanje.
Evo recimo mozemo da uporedimo ZLATO i NAFTU. Zamislite npr da se stopira proizvodnja nafte u Saudijskoj Arabiji. Izbio bi haos na trzistu , cene bi probile stratosferu a Saudijska Arabija ne proizvodi ni 15% svetska proizvodnje nafte.
Da opadne proizvodnja zlata za 15% ne bi se dogodilo skoro nista. I postojenca godisnja proizvodnja ne menja nista znacajno a kamoli 15% manja proizvodnja.
To je njegova poenta i to se ne moze naci kod druge „robe“. Shodno tome i oscilacije su male.
U krizi SEP 2008 je doslo i do pada cene zlata kao i druge robe.
Praticno pad je krenuo u FEB 2008 a zavrsio se u FEB 2009.
Ali evo ako uporedimo sadašnju cenu zlata (1746 USD/oz) sa onom iz AVG 2008 (839 USD / oz) vidi se ozbiljan rast.
Sta je npr sa NAFTOM:
AVG 2008 – 115 USD / barel
OKT 2012 – 104 USD / barel
BAKAR:
AVG 2008 – 7633
OKT 2012 – 8062
I da ne navodim dalje.
Ovo su podaci sa index mundija ( svetska banka , MMF … )
Dakle teza da se krecu isto jednostavno ne stoji.
Za Nostradamusa:
Sto se tice koncepta da zlato ogranicava rast – da tacno je ogranicava ga.
Ali nije svaki rast zdrav.
Brz rast je skoro po pravilu i greska u koracima koja usporava sledeci rast.
Stoga ako me pitate da li je bolje imati ciklicnost i volatilnost ( pa stoga i poslovne cikluse i visoke biznis rizike u zavisnosti od faze ciklusa i banke koje se cas zalecu cas ne u te cikluse kreirajuci visak likvidnosti u doba kada je neporebna i povlaceci je kad je potrebna) ili kontinutet po nekom normalnom ritmu koje se moze pratiti bez preteranih oscilacija izabrao bih uvek ovo drugo resenja.
Kratkorocno sporije ali dugorocno bolje.
Ipak ljudi se razlikuju i brzine kojima se krecu. Neko je brzi pametniji jaci ali to ne znaci da taj ritam u kontinuitetu. Uvek ima onih koji hoce da menjaju svet (i skloni su promenama i inicijativi, ali koji ne mogu da odrze sistem stabilnim trajno) i onih koji sistem odrzavaju stabilnim trajno ali bez velikih promena istog.
Izmedju ta dva koncepta vazno je pronaci balans a ne krajnost.
Nema smisla rasti na ustrb buducih generacija.
Nazalost vecina politicara je sklona tome. Shodno tome ni ne cudi da se pozivaju na ideje da je besmisleno imati neki metal koji vas ogranicava u razvoju. Nazalost retko se srece da imamo nekoliko generacija drzavnika. Obicno se svremena na vreme pojavi jedan koji napravi ozbiljan iskorak napred a onda sledi tavorenje i greske u koracima.
Zlato je 6000g funkcionisalo i nije ometalo rast. Ima li boljeg argumenta u prilog tome da ne koci rast.
I u zlatnom standardu postoji primarna emisija ali je ona pod kontrolom ponude zlata (+2% godisnje) a ne nekog ko moze da stampa koliko hoce i daje novac kome hoce.
Tacno je da je problem da nemaju sve zemlje podjednako zlata.
Ali upravo o tome i govorim. Tiha i pritajena raspodela.
A onda ce nas jednog dana iznenaditi jedna nova valuta sa pokricem u zlatu.
I zamislite onda konsekvence. Zamislite da jos to bube fabrika sveta Kina. Zemlja u kojoj zlato i dalje uziva veliku vrednost.
I zamislite onda koliko ce nesigurnih investitora krenuti u tom pravcu.
To je eksponencijalna funkcija u kojoj se bogatstvo mereno kroz danasnje valute gubi preko noci.
Ako ne verujete u tu istu eksponencijalnu funkciju samo pogledajte trendove za 30g unazad.
http://www.indexmundi.com/commodities/?commodity=gold&months=360
Pozdrav
Za Nebojsu
Da to je najjaci argument svakako.
Ali isto tako istorija kaze i da se zlatni standard vec nekoliko puta vracao.
U svakom slucaju, izleda da nam ni novi model nista bolje nije doneo pa mi nije bas ni jasno sto smo onda ukidali zlatni standard.
Osim cinjenice da je to bio prvi default USA (sakriven nakon ukidanja standarda) druge razloge za njegovo ukidanje ni ne vidim.
A od tada pa na dalje koncept neoliberalizma cveta i dobija punu podrsku u konceptu monetrane ekspanzije, dok se dugovi / inflacija i socijalno raslojavanje konstantno povecavaju.
Hvala Vam na argumentovanoj raspravi.
Pozdrav
Za Nostrudurusa – Sada sam video da sam zapravo napisao tekst „pohvale“ porezima pod naslovom https://nkatic.wordpress.com/2011/03/10/jereticka-pohvala-porezima/. Izvinjavam se zbog greške.
За Бојана – Колико сам у стању да пратим и сагледам, нових идеја за нови миленијум нема. То је и логично, јер проблем са којим се свет суочава је увек исти. Све се своди на то да ли живимо у свету дарвинизма и морамо следити његове законитости и нужности, или можемо искорачити из тог света и направити хумано друштво које не почива на моћи предаторске мањине, већ на некаквом идеалу. До сада је дарвинизам увек показивао велику виталност, а идеализам се на крају увек деформисао и враћао у дарвинизам. То можда и објашњава успех англосаксонских друштава која нису никада много држала до идеализма, па изгледа да они ипак боље разумеју човека и свет у коме живимо. Хвала на коментару.
Za Nostradurusa – Ako nadjem vremena, napisaću tekst pod naslovom npr. „Pohvala visokim porezima“. Tu bih pokušao da sugerišem da poreska politika ima potencijal da značajno sanira efekte starih kriza i umanji snagu novih. Bojim se da kroz monetarnu politiku i besplatan novac to neće biti moguće. Hvala na trudu.
Господине Катићу, видим да сте у претходним коментарима непоколебљиво критиковали (нео)либералне концепте и било какве на њима базиране разраде те додатно предложили неколико аутора који су читаву идеју детаљније анализирали.
Постоје ли правци или аутори који разрађују нови концепт, примјерен 21. вијеку, које бисте поменули и препоручили? Шта је то што би данас могло имати перспективу, да не буде поткопано од стране банкара, политичара и осталих? Ако не постоји нешто што по вама реално нема перспективу, постоје ли бар интересантне теорије?
Колико видим из тока дискусије, какав год систем да се направи изгледа да мора бити базиран на дефанзивној политици која ће функционисати по принципу реакције на злоупотребе, што ће даље стварати све дубље и компликованије регулационо оптерећење а политичаре и власт, под условом да дјелују као одговорна лица, увијек држати корак назад од криминалаца. У таквом систему имаћемо можда спорије, али и даље непрекидно увећавање моћи капиталиста и група из сјенке, све док не превагну.
Gospodine Katicu,
Hvala Vam na ovom razgovoru. Stekao sam utisak, a i drago mi je da smo (ako smo) postigli izvestan stepen boljeg razumevanja. Ono o cemu sam pricao ste sumirali u
„Nevolja je što bez zlata kao podloge, ceo sistem liberalnog kapitalizma pada u vodu.“
Ja bas iz ovog razloga ne mogu da liberalizmom zovem ono sto se oznacava kao neoliberalizam. Takodje, ne mogu ni Regana da zovem liberalom cim je verovao u ‘monetaristicke recepte’ i pravio deficite budzeta. Tu i jeste Fridmanova greska – da se moze verovati ljudima da ce odoleti iskusenju stamparske masine zlato ne bi bilo potrebno. Istorija je pokazala da se ne moze verovati. Ne postoji papirna valuta koja je izdrzala test vremena. Pri tome ne mislim na vekove, vec je dovoljno par decenija da se vide rezultati.
Bankari manipulisu sistem i to je nevezano za postojanje ili nepostojanje zlatnog standarda. Zasto je FED formiran je posebna tema. Veliki bankari su se veoma trudili da ga formiraju dok su veliki industrijalci bili protiv. To govori dovoljno.
Htio bih samo da dodam nešto o deficitu budžeta. Postoji jednakost koja povezuje 3 deficita:
Deficit budžeta = deficit vanjskotrgovinske bilance – deficit investiranja
negativni Deficit investiranja = štednja tj.
Deficit budžeta = deficit vanjskotrgovinske bilance + štednja
Štednja je višak između prihoda i troškova svih subjekata osim države.
Prema ovoj vezi, kada država ima balans u trgovanju sa inozemstvom (kao što ima cijela zemaljska kugla u cjelini), ispada da je:
Deficit budžeta = štednja tj.
Deficit svih država = suma štednje svih
—————————————————–
Ova zadnja stavka je bez sumnje neoboriva. A pokazuje da bi novčani profit (štednja) jedino mogao doći od deficita budžeta svih država. Naime, nitko drugi osim države ne može i ne bi mogao trajno raditi sa gubitkom bez posljedica.
Implikacije su slijedeće: Sva štednja dolazi od deficita budžeta. Ako je to istina, tada je nelogično da se štednja razvija tko da se stvara još veći dug.
U formuli se ne uzima u obzir da se i privatni subjekti zadužuju i preko FRB stvaraju mogućnost da drugi uštede. I tu je očigledno da se privatni subjekti ne mogu u beskonačnost zaduživati da bi drugi stvarali profit.
Prema ovim poznatim makroekonomskim formulama, jasno je da država samo u specijalnim slučajevima može imati suficit proračuna ili deficit nula. Uglavnom, pojava suficita u proračunu je znak za uzbunu, a ne znak da se mogu dizati plaće u državnim službama.
Umiranje socijalne države počinje kada se država počne zaduživati za deficit proračuna i kada ne uspijeva postići balans platne bilance ili suficit.
Iz prakse (Njemačka) je vidljivo da i država koja ima suficit u platnoj bilanci, zbog kreditne ekspanzije ima odljev novca u zarade financijskog sektora. Tako se ipak moraju uzimati krediti i stvarati deficit da bi se izfinancirale neke osnovne stvari.
Socijalna država ja nagrižena tako što se državu pretvorilo u gubitaša. Pa na račun toga stižu optužbe da se država treba privatizirati do maksimuma. A ova makroekonomska analiza kaže da će se profit od privatiziranih djelatnosti morati pojaviti baš iz deficita proračuna (ili iz suficita platne bilance kod država koje to imaju). Prema tome, privatizacija pod geslom ukidanja gubitaša je u biti čista prevara. Što uopće nije za čuditi. Prema ovoj analizi, možemo uvijek pretpostaviti da će maksimalno privatizirana država imati još veći problem sa deficitom proračuna (ako ima deficit platne bilance).
G. Katić, vi branite Keynesa, međutim, financijski sektoru je pasala njegova praksa jer je on financiranje države riješio iz kredita :-). To je dugoročno vodilo u sve veći dug države i ogromna plaćanja za kamate. Bankama je to perfektno odgovaralo. A to je opet bio dobar znak za neoliberale da „prodaju“ rješenje sa privatizacijom državnih funkcija. Ovo sve je toliko providno da uopće ne mogu da vjerujem da ne vidite uzrok, akciju i posljedicu. Privatizacija državnih funkcija ne vodi u balansirani proračun, nego baš suprotno. Time se vrši presija na ukidanje socijalnih i radničkih i drugih prava. Evo kod nas u RH, vlada uopće ne shvaća da prava neće nikad moći biti vraćena. Jer da znaju to, potpisali bi sindikatima da se im vratiti prava čim se pojavi mogućnost. Naravno, moje očekivanje je da se to neće dogoditi, ako se ne reformira sustav.
Kako se iz deficita proračuna (i iz drugih zaduživanja) stvara profit, normalno je da sa mjerama štednje i rezanja proračuna dobivamo pad ukupnog profita, a onda i pojavu čestih bankrota firmi nevezanih djelatnosti i na kraju pad BDP-a. Padom zaposlenih, pada potrošnja i opet promet poduzeća te na kraju i profitabilnost. Dobiva se pojačavajuća reakcija. Sve to svaki dan vidim u Hrvatskoj. I sve se događa savršeno očekivano.
Zato G. Dejane, niste u pravu kada ne vidite ulogu države u svemu tome. Jedno su želje. I priznajem, meni lijepo zvuči ta ideja. Ali makroekonomska analiza pokazuje drugačiju vezu. Država nije neka firma, nego glavni generator novčanog profita u državi (MMT osnove, osnove Chartalizma). A ovo osobito vrijedi, ako država nema suficit u platnoj bilanci sa inozemstvom. Ova veza se lako vidi ako postoji samo državni aparat i jedan stanovnik. Profit tog stanovnika dokazi od suficita sa inozemstvom i suficita sa državom. A na primjeru cijele zemaljske kugle je jasno da suficit sa inozemstvom potiče opet iz deficita neke druge države (jer njeni stanovnici ne štampaju novac. ok. rade to banke, ali ostaje dug koji se na kraju sanira najčešće iz državne blagajne).
Ovdje je predavanje MMT – tema državni deficit: http://www.modernmoneyandpublicpurpose.com/seminar-2.html. U tom predavanju nema ništa sporno u vezi sa mojim promišljanjima.
Za Andreja – Pogrešio sam što i Vas, a i druge čitaoce nisam ranije uputio na taj tekst. Pomislio sam da je predug i nisam želeo da zamaram posetioce bloga.
Austrijska škola se ne može odvojiti od neoliberala i Fridmana. Austrijanci su bili apsolutni Fridmanov uzor, Hajek pogotovo. Fridman je prihvatio sve Hajekove teze, s tim da je shvatio da je povratak na zlato nemoguć, pa je pokušao da kroz stabilni i fiksni rast monetarne mase uvede disciplinu u sistem. Fridman je bio samo „moderniji“ i realističniji od Hajeka. Nevolja je što bez zlata kao podloge, ceo sistem liberalnog kapitalizma pada u vodu. Ovo je sjajno objasnio Karl Polanji u svom delu „Velika transformacija“. Nažalost, njegova ozbiljna socijalna i ekonomska analiza je gurnuta u zaborav, verujem namerno.
Što se banaka tiče, istorija pokazuje da su i u vreme zlatnog važenja velike banke gospodarile sistemom, manipulisale sistem i uništavale male banke kada god im je to bilo zgodno. FED je delom i formiran da bi smanjio moć ovih banaka.
Što se Regana i reganomije tiče, on jeste bio liberalan, verovao je u moć tržišta i u monetarističke recepte. Rezultat te politike je pokazao da je svet otišao dalje, i da se stari recepti više ne mogu primenjivati, da se mantre ne mogu materijalizovati. Karakter društva, ekonomija i industrija ne mogu počivati na receptima XVIII i XIX veka. U tome je sadržana i sva anahronost liberalnih ideja danas. Hvala na komentaru.
Gospodine Katicu,
Procitao sam linkovani tekst i sada vas mnogo bolje razumem. Ako su ideje navedene u tekstu nazvane neoliberalizmom, onda se slazem da je takav koncept propao. Ja sam iz tog razloga Fridmana vise smatrao monetaristom, pragmaticarom, nego pravim liberalom. Svestan sam liberalnih elemenata koje je propagirao, slobode trzista i deregulacije, ali to samo po sebi nije dovoljno. Zbog toga sam dole i pisao o parcijalnim resenjima.
No, ono sa cime se ne slazem je da se liberalizmom naziva koncept koji se odigrava u soft-money-fractional-reserve-banking okruzenju. Regan je uradio deregulaciju, ali je takodje zduvao oko 200 milijardi ondasnjih dolara (deficit spending) jer se posvadjao sa zvezdama. To jeste posle dovelo do novih industrija – recimo interneta i high-tech boom-a devedesetih, sto je po mom misljenju vise Kejnzijanski nego Austrijski koncept. (Ja ne znam Austrijanca koji se zalagao za deficit spending i drzavi davao ulogu pokretaca privrednih aktivnosti.) Zbog toga mi je i tesko Regana nazvati liberalom. Ja ne vidim da su ti ‘neoliberali’ smanjili drzavu, budzete, deficite, mesanje u medjunarodne odnose, da su ukinuli FED, da su privatizovali drzavne servise, smanjili birokratiju, pojednostavili poreski sistem, ukinuli Freddie-Fannie, vratili US vladu u ustavne okvire. Vidim samo da su finansijskim i industrijskim interesnim grupama omogucili da rade sta hoce. A to izdvojeno ne mogu da smatram liberalnim kapitalizmom.
Koliko znam, u vreme Tačerove se gomila navukla na kokain. To je super za žurke ali nije dobro za dugoročno rasuđivanje.
Kao kada neko rasproda sve što ima, za jednu zabavu.
Robovi su besplatna radna snaga. Tu je potrebno nešto pšenice ili krompira, da ne pocrkaju. Ako su robovi oslobođeni, biće potrebno nešto novca, ali opet ne mnogo. Teret industrijske revolucije (19. vek) su izneli bedno plaćeni radnici. Na njihovom radu je neko veoma dobro zaradio (početna akumulacija kapitala). Možda je zlatni standard bio prikladna priča u vreme kada su kolonijalne sile imale dobar bilans zahvaljujući maltene besplatnoj radnoj snazi u kolonijama, kao i povoljnom pristupu prirodnim resursima u istim.
Kako su standard i bogatstvo u industrijskim zemljama rasli, došlo se do novih ideja za razne finansijske manipulacije, pa se s vremena na vreme desi neka kriza. To se ponekad „reguliše“ sa nekim ratom, ponekad negde zakaže demokratija, pa bude i neka diktatura…
U zadnje vreme su poslodavci u fazonu da nađu što jeftiniju radnu snagu na celoj planeti i zbog toga su standard i socijala na zapadu pukli. A mnogi su pokušali da održe iluziju zaduživanjem. Tužna priča.
Setio sam se jedne scene u kojoj dva američka idiota – Beavis i Butthead gledaju spot u kojem se pojavljuje izraelska diva Ofra Haza, u narodnoj nošnji i sa vencem dukata na glavi. Onda jedan kaže drugome: „Vidi, riba ima pare na glavi..“
Možda će (ili već jeste) apsolutni standard biti obogaćeni uranijum.
Gospodine Katicu,
Nisam ni rekao da je budzetski deficit sam po sebi uzrok krize. Ono sto sam rekao je da je soft money uzrok krize. U soft money okruzenju kada bankarima date prejeftin novac da sa njime rade sta pozele dobijete krizu u kojoj smo trenutno. Neko voli da kaze da je deregulisan finansijski sektor doprineo tome. Da nije bilo pomenutog Greenspen-a koji je digao branu sa generatora novca, regulacija mozda ne bi ni bila neophodna. Minirao je branu, pa onda raspravlja o tome da obale nisu bile dobro zasticene i da je zato doslo do poplave. Da ne pomisli neko da je mozda on glavni krivac? Da ne pomisli neko da je drzao kamate prenisko tokom druge polovine devedesetih i da to nije dovelo do baloncica koji su se potom jedan za drugim pojavljivali?
Margaret Tacer mozda nije autoritet, ali priznacete da joj je taj citat odlican iako se mozda sa istim ne slazete?
Upravo zbog toga sto smatram da je soft money (i fractional reserve banking, to nisam do sada naglasio) glavni uzrok krize i pricam da ne mozemo govoriti o pravom liberalizmu. Osim ako zalaganja za manjim vladama i vecim slobodama trzista i kapitala ne smatrate dovoljnim da nesto bude neoliberalno. Ovo jesu neoliberalne vrednosti, ali daleko da su samo one dovoljne da bi koncept zaziveo. Od svega smo videli malo deregulacije u USA i to je to.
Idem sada da procitam linkovani tekst. Hvala Vam na ovoj razmeni misljenja.
Штета да немамо две планете, на једну да преселимо само богате да тамо раде шта хоће (али без сиротиње да им служи), а на другу обичан свет који би пристао на рецимо планетарни самоуправни социјализам са разумним лимитом приватне својине. Резултат би ме заиста интересовао.
Za Andreja – Bojim se da postoji greška u sagledavanju uzroka i posledica. Izvor krize nije u budžetskom deficitu, već je budžetski deficit posledica finansijske krize. Finansijska kriza je posledica deregulacije i sa tim se slažu i sami akteri krize, poput Grinspena, na primer. Kriza je neoliberalno čedo.
Ne čudi da je došlo do obrta u interpretaciji uzroka krize. To je stari trik i znao sam da će do toga doći kako se budemo udaljavali od 2008. godine (videti poslednje pasuse mog dugog teksta https://nkatic.wordpress.com/2010/01/20/neoliberalni-koreni-svetske-ekonomske-krize-tekst-objavljen-na-sajtu-nove-srpske-politicke-misli/).
Možda se ne treba pozivati na Margaret Tačer kao autoritet. Račun njene vlasti sada dolazi na naplatu, a dugo je bio skriven prihodima od nafte iz Severnog mora. Neverovatno je da jedna stara demokratija profućka i privatizuje ogromno nacionalno bogatstvo u tako kratkom vremenu. Pogledajte šta je uradila Norveška sa prihodima od nafte, a šta Britanija. Margaret Tačer je tuđim parama privremeno kupila prosperitet, i tuđi novac podelila svojim ideološkim prijateljima. Hvala na trudu.
Gospodine Katicu,
Cini mi se da me niste razumeli. Da ja znam sta je izlaz radio bih neke druge stvari u zivotu. Nemam ja tih ni ambicija ni pretenzija da predlazem resenja danasnje krize. Svestan sam i da povratka na zlatni standard nece skoro biti. No, standard ne smatram losim iako sam svestan mnogih njegovih mana. Smatram da je fiat novac gori. Smatram da je politicar ili bankar iza stamparske masine mnogo veca opasnost.
Mozda ni Mauldin ni Bonner nisu kandidati za Nobela, ali su isti o krizama koje prozivljavamo od 2007.e na ovamo pisali jos 2002.e kada je mainstream slavio kreditnu ekspanziju. Jos 2000.e je Bonner kao trade of the decade rekao ‘sell dow, buy gold’. Mozda je to trejderstvo, ali pokazuje duboko poznavanje i prepoznavanje i prilika i procesa. Ko ga je poslusao 2000.e odavno ne zivi u krizi. Ja to vise cenim nego teorijska naklapanja mnogih mozda u akademskim krugovima cuvenijih ‘mislilaca’ i licno ih vise cenim od Fridmana. No, potezanje argumenta ko je veci autoritet i nema nekog smisla, zar ne?
Neoliberalna revolucija, kako kazete, ne moze biti neoliberalna ako je finansirana deficitom budzeta drzava. Necete naci ‘Austrijanca’ koji ce vam kao resenje nuditi ovakav nacin uplita drzave u ekonomiju. Soft money + deficit spending sigurno nije liberalni koncept. Danasnja kriza suverenih dugova i prezaduzenosti sigurno nije posledica Austrijske skole i njenih pravila. Easy money koji dovodi do high tech boom-a, koji se posle busta prenosi u real estate boom/bust, pa commodity boom/bust, da bi zavrsio kao kriza budzeta sigurno nije liberalan koncept. Sa druge stane zaduzivanje drzava radi kontraciklicnog delovanja jeste Keynes-ov koncept. Problem je sto to zaduzivanje nikada nije pratilo ‘razduzivanje’ koje je Keynes propagirao pa su dugovi presli svaku normalnu meru. Ja volim da kazem da su moderni politicari half-Keynes-ijanci… Deo kada treba vise da trose mnogo vole, dok deo kada drzava treba da stedi ne vole nikako. Zbog toga i mislim da se u praksi i Keynes pokazao kao neprimenjiv.
Da se vratim na temu – drzava blagostanja umire zato sto je bankrotirala. Kako je davno rekla Margaret Tacer – problem sa socijalizmom je da vam na kraju uvek ponestane tudjih para.
Za Andreja – Kao i kod komentara za Dejana, i ovde mi se čini da Vi niste u dilemi, već da ste sigurni da je izlaz u vraćanju na zlatni standard. Ne mogu Vas razuveriti, ali ću Vam dati par komentara i sugestija.
Kada kažemo ekonomski mislioci, Mauldin i Bonner nisu prva imena koja padaju na pamet. Nisu ni druga, ni treća i da ne nabrajam. Oni nisu sistemski mislioci, već „trejderski“ mislioci i „zvezde“ trenutka. Ovih imena se niko neće sećati za par godina, bez obzira koliko su oni danas popularni u blogo sferi. Možda je bolje držati se „klasičnih“ mislilaca. Oni nisu žurili da pišu blogove ili izdaju knjige za sutra, pa su ideje imale vremena da fermentiraju.
Veličinu relativnog civilizacijskog skoka je jako teško odrediti, i tu treba biti oprezan i uzdržan.
Kejnzove ideje nisu dovele do sadašnje krize, već je do krize dovela neoliberalna revolucija koja je počela s kraja 70-tih godina prošlog veka. Ova kriza se ne može podmetati Kejnzu, iako je zgodno.
Svaka škola mišljenja je u nekom segmenu u pravu. Austrijska škola je u pravu kada upozorava da se novcem nije igrati, ali pokušaj njene rehabilitacije kao odgovora na krizu danas, jalov je posao. Hvala na komentaru.
Za Dejana – Bojim se da ste se Vi opredelili za zlatni stanadard, a potom pokušavate da istoriju interpretirate tako da ona da podršku Vašoj tezi. Ne mari, svi to radimo u većoj ili manjoj meri.
Najjači adut protiv zlatnog standarda je što više ne postoji, i što se nije održao iako je uložen ogroman napor da se zlatni standard očuva. Nema jačeg argumenta od toga. Hvala na komentaru.
@Nostradurus Zagrebacki
Razumem Vase primere i argumente, ali mislim da previse ukljucujete ‘drzavu’ u privredni zivot neke zemlje. Drzava ne stvara novo bogatstvo, ona ga preraspodeljuje. Drzava ne treba da emituje novac (u USA na primer ona to i ne radi vec bankarski kartel). Nije to uloga drzave. Nije na drzavi da radi medjunarodni kliring takodje. Nije na drzavi ni da kupuje zlato. Sta ce joj? Drzava ima poreske prihode i to je sve sa cime drzava treba da racuna. Moze da se zaduzi na bazi tih poreskih prihoda, ali to je to. Drzavni prihodi su porezi, carine, akcize, takse. Drzava da ponovim ne generise novo bogatstvo.
Pogledajte zemlje koje leze na nafti. Kako to funkcionise, tako je i sa zemljama koje imaju zlato.
Privredni subjekti razmenjuju robe i usluge. Uvoz i izvoz se realizuje ili kroz barter ili kroz kliring na kraju. Nema manipulacije kursevima. Nema tu drzava sta da trazi.
Sto se tice pomenutih kriza ona koju spominjete u USA je nastala u toku papirnog standarda zbog finansiranja građ rata. Kada se preslo na zlatni standard nakon rata povucena je novcana masa sto je i napravilo haos.
U tom kontekstu zlato nije resilo problem ali ga nije ni izazvalo. Njegova geneza je u periodu koji je prethodio.
U Evropi, kriza je slicne prirode. Nakon rata sa Nemackom, Francuska je morala da placa reparacije, ispumpana je novcana masa i pocela je kriza koja se sistemom spojenih sudova prosirila dalje.
Za ovakve stvari nije kriv zlatni standard rekao bih vec neki drugi razlozi koji su do toga doveli.
U Britaniji je zlatni standard vazio od 1700. Doprineo je velikoj reputaciji njihove valute, stabilnost je uticala na investicije i pronalske, industrijsku revoluciju itd sto je Britaniji na kraju i obezbedilo vodecu ulogu u svetu.
Kriza sa kraja 19 veka nije toliko jak argument da bi oborila zlatni standard.
Ne sumnjam ni da ce izlazak iz ove krize biti bolan.
Jednostavnog resenja za konkretne probleme nema.
Gospodine Katicu,
Od analiticara koje pratim navescu John Mauldin-a i Bill Bonner-a za pocetak. Ima ih i jos samo ne cuvam spisak referenci kada i ko je sta rekao – vise pamtim generalni tok diskusija na odredjene teme. Pri tome, Mauldin nije liberalni ekonomista – vise je umeren, dok je Bill klasican contrarian. Ima tu i jos imena, ali u ovom trenutku ne mogu da vam dam konkretnije podatke, morao bih da pretrazim arhivu clanaka koje cuvam. Ja ne bih bio zadovoljan ovim odgovorom, ali trenutno ne mogu bolje :-). Takodje moram da pronadjem i grafik koji prikazuje rast globalne proizvodnje zlata u korelaciji sa rastom globalnog GDPa. Rast GDPa ovde moze da zavara jer je od II svetskog rata dobar deo ovog rasta baziran na kreditnoj ekspanziji – koje ne bi bilo da je vazio zlatni standard. Takodje se vara pri racunanju inflacije, pa deflator radi blaze nego sto bi trebao.
Americki gradjanski rat je zavrsen 1865.e. Tokom rata je napusten zlatni standard da bi se rat finansirao. Povratak na zlatni standard je usledio 1873.e. O tome govorim. Zlatni standard ne sprecava izbijanje kriza – tu se potpuno slazem. Sprecava monetarni egzibicionizam od strane do-good-ersa cije posledice danas recimo prozivljavamo. Hard money sam po sebi nije dovoljan, slazem se, ali meni je tesko da pricam o liberalnoj ekonomiji u soft money okruzenju. To je nespojivo jedno sa drugim.
Kazete „Zlato nije ukinuto zlom voljom, vec zato što više nije odgovaralo potrebama društva i što je postalo kocnica“. Sa ovim se ne slazem. Ako je bilo kocnica, sto ga se jednostavno nije napustilo? Zbog cega ga je bilo potrebno konfiskovati? Zbog cega se dekretom novac nije odvojio od zlata, kao sto je to Nixon uradio? Bice da je tu bilo i jos nesto.
Razvoj 19.og veka nije omogucila samo zlatna podloga, vec liberalni kapitalizam kog opisuje Austrijska skola. Ako pogledate stanje covecanstva 1820.e i 1920.e, ja sam skloniji verovanju da je veci relativni skok napravljen u tom periodu nego u 20.om veku. Mozemo mi imati utisak da su racunari uneli revoluciju, protok informacija, televizija, letovi u svemir, tranzistor, ali po meni je za covecanstvo u relativnom odnosu znacajniji pronalazak elektricne energije, elektromotora, telegrafa, parne masine, SUS motora, antibiotika, vestackih djubriva, bezicnog prenosa informacija, telefona, elektricnog osvetljenja, rentgena. Na sta su licili gradovi 1820.e, a na sta 1910.e recimo. Nisu se toliko ulepsali u narednih 100 godina. To je moje skromno misljenje sa kojim se mnogi mozda nece sloziti. Pre tog buma ogroman deo stanovnistva je bio vezan za proizvodnju hrane. Nakon toga se oslobodio ogroman broj ljudi za sijaset novih industrija koje i danas postoje. Razvoj 20.og veka je enorman, ali ne mislim da je u istoj meri revolucionaran kao do tada. Setite se da je US patent office razmatrao da se zatvori.
Slazem se i da je nacizam, komunizam, fasizam posledica velikih kriza. Ja bih tu dodao i bankarizam i socijalizam i razne druge izm-e. Slazem se i da tocak istorije ne moze unazad. Liberalni kapitalizam se vratiti nece, osim u slucaju neke velike kataklizme. Ako su Austrijanci propali na testu realnog zivota, propao je i Keynes. Ni njegova skola nije dovela do stabilnosti vec do lomova – jedan i sada prozivljavamo. Austrijska skola danas moze da ukaze na brojne apsurde kojima smo okruzeni, na nelogicnosti, ali sama kakva je nece ponovo biti primenjena i ne vidim da je neka parcijalna primena iste resenje problema koje danas imamo.
Hvala Vam na ovom razgovoru
Za Nebojsu
Pa pazite slazem se da zlatni standard nece spreciti sve oblike krize ali generalno razlozi jedne krize se mogu traziti na vise strana.
Kriza u kojoj sada zivimo je posledica neoliberalizma i stampanja novca koji je izvrsio preraspodelu bogatstva (bogati su postali jos bogatiji) kroz prikrivenu inflaciju i u tom pravcu se po svoj prilici izgleda i dalje krecemo. Dok su profiti rasli (nominalno) zarade su stagnirale (nominalno) a dugovi se povecavali (nominalno) da bi se finansirao taj rast (opet nominalno). To je ponzi prica. I tome je dosao kraj. Takav oblik raspodle produbljuje krizu jer se u jednom trenutku postavlja pitanje gde je granica rasta kredita tj stampanja novca.
Sustinski uzrok krize 1929 je isto tako raspodela koja u velikoj meri podseca na danasnju. Tesko da je tu zlatni standard mogao ista da promeni.
Sigurno je da zlato ne moze da spreci jednu pogresnu i nefer raspodelu ali je bar moze dobro razgoliti.
Pa zar je moguce da u zlatnom standardu finansijska sfera postane desotostruko veca od realne ekonomije? Moje misljenje je da ne. Sigurno ne u ovoj razmeri. Zar je moguce u zlatnom standardu pustati novac ni iz cega kupovati finansijsku aktivu dizati njenu cenu a onda istu razmenjivati za realne stvari i na taj nacin obesmisaljavati tudji trud i rad prodavajuci nekom obecanje bez pokrica do granica ludila i podrivajuci sistem fer raspodele? Moje misljenje je da ne.
Nazalost ti koji su taj novac i stampali i sve ovo zakuvali nastavljaju po starom.
To je ono o cemu pricam. I nema nikakve kontrole da se to nece vecito ponavljati. Apsolutno nikakve. Pogresna i nefer raspodela nastavlja da se produbljuje jer oni koji novac imaju ili kreiraju sada ga pozajmljuju drugima da bi oni isti vratili prethodnim poveriocima i tako nekoliko poverioca menjaju za jednog cija pregovaracka moc raste do trenutka kada ne pocne i proces umiranja socijalne drzave o kome pisete.
Kad se desilo da jedna drzava pristane na zahteve jedne banke poverioca.
Obicno se prvo obrati MMF za pomoc. Novac ode da se isplate prethodni poverioci a onda MMF steze kais i zavrce ruke.
Zar bi to bilo moglo u zlatnom standardu ? Zar bi mogao da funkcionise sistem u kome vam neko stampa novac ni iz cega, podize cene svega i svadžega (nafte / gume / pamuka / zitarica / metala ), dok vasa primanja ostaju ista sto vas naravno prisiljava da se dodatno zaduzujete da bi odrzali prethodnu potrosnju? I tako vas namerno zatrpava bezvrednim papirima koja u vasoj zemlji podizu cene dok na kraju i konacno ne zavrne slavinu i preuzme vase mukom zarađeno bogatstvo i vrednost za male pare. Moje misljenje je da ne bi ( bar ne tako lako kako je sada moguce).
Posledice suludog stampanja novca i inflacije znamo. Bar smo to doziveli , pardon preziveli.
Zar to nije bio proces masovne preraspodele i drustvenog raslojavanja koji nas je doveo dotle da ni posle 30g ne mozemo da se oporavimo. Zar to nije proces socijalnih revolucija i ratova.
Zlatni standard definitivno ogranicava budzetske deficite, nerazumno zaduzivanje i finansiranje gluposti.
Npr period koji se od kraja napoleonskih ratova do 1914 zove period 100 godina mira u Evropi je zavrsen I svetskim ratom.
U 1914 je napusten isti taj zlatni standard da bi se narodi medjusobno tukli naredne 4g. Da nije napusten, rat bi trajao 4 nedelje.
Bilo je puto puta u istoriji da beskonačni novac i kontrola istog stvaraju diktatore. Zato i ne cudi da su neki od najvecih diktatora Hitler , Musolini , Lenjil zabranjivali posed zlata fizičkim licima i ogranicil pojam novca na ono sto njima odgovara. Siguran sam da to nisu radili zbog fetiša prema zlatu.
Ako se pogleda period 1870 – 1914 (period vazenja zlatnog standarda) videće se da se učešće duga u BDP skoro sa preko 30% smanjilo na manje od 10%.
Ako se pogleda period posle drugog svetskog rata ( opet vazenje zlatnog standarda) videce se da je ucesce duga smanjeno sa preko 120% na oko 40%.
Od 1973 pa na ovamo taj dug raste uzimajući oblik eksponencijalne funkcije.
Neko prakticno resenje ce morati da postoji.
Uz sve svoje mane izleda mi da je u pitanju zlato.
Inace nisam ljubitelj istog, ne volim nakit , ne interesujem me platina dijamanti i sl vec pokusavam da nekako nadjem neko skloniste pa neka to bude i drugo najbolje resenje.
Otuda i tema koju sam pokrenuo.
U svakom slucaju hvala Vam na odgovoru.
Da razumem ja taj kredo jako dobro. Odgovor na vaše prvo neoliberalno pitanje bi bilo da je to čin terorizma, ako su domaće banke u pitanju, odnosno čin subverzije za strane. Za građane ove države koji su umešani u takvu rabotu bi tražio najstrožiju kaznu u našem zakonodavstvu. To je čin koji diretno udara na temelj ove nacije, ostavlja ljude bez posla, bez kuća, privredu razara…
Ja ipak smatram da se pare povlače iz opticaja jer su bankari pooštrili izdavanje novih kredita, novog novca, čiji plasman je neophodan za isplatu starih obaveza. Novi krediti služe da se ne uruši piramida na kojoj funkcioniše ovaj današnji kriminalan finansijski sistem. To što banke dobijaju od centralne banke nov novac pa leže na njima ili plasiraju u sanaciju svojih propalih projekata ili mešetare na drugoj strani u njihove prevarantske rabote….to isto smatram podrivanjem sistema i terorizmom.
Nikako se ne slažem da banke imaju pravo da preusmeravaju pare sa jednog tržišta na drugo. To jeste naravno danas legalno, ali smatram to najvećom manom savremenog zakonadavstva. Zapravo ja bi zabranio rad privatnim bankarima nekoliko godina, recimo 5-10 godina, uspostavio državne, pretresao ceo sistem, pohapsio sve odgovorne, i onda polako puštao da opet otvaraju privatne, sa novim još strožim uslovima. U te uslove bi ugradio sva iskustva pređašnjih njihovih prevara. Ukinuo bi centralne banke i sistem postavio kako libertarijanci traže.
Zabraniti komercijalnim bankama da i one mogu da štampaju nov novac.
Uvesti 100% rezervi, ne kao sad 25%, 10%, 5%, …. bez rezervi. Centralizovati nadzor nad svim bankama i pratiti ovaj vrlo važan uslov.
Dati vladi pravo da ona vodi monetarnu politiku dok bi centralna banka radila poslove neposrednog izvršenja i nadzora. Oformiti telo koje će pratiti rad obe institucije i revizorske izveštaje učiniti javnim, zaposlena lica bi imala kratki mandat. Inspekcije činiti često i bez najave, rad tela vezati strogim zakonskim propisima, po mogućnosti načelne principe uvesti u Ustav. Obuku osoba u ovom telu učiniti jednostavnim tako da lica ne moraju da imaju ekspertski prag znanja. Izbor može biti sličan američkom izboru porote.
Sve ovo jer u suprotnom nam sledi scenario predviđen pre više od 230 godina.
Ako američki narod ikad dozvoli da im privatne banke kontrolišu izdavanje njihove valute, prvo preko inflacije, onda preko deflacije, banke i korporacije će narasti oko njih, tako da će ljudima oduzeti svu imovinu, dok im se deca ne probude kao beskućnici na kontinentu koji su njihovi očevi osvojili. – Thomas Jefferson.
Za Vladmira Dž – Zar ne mislite da shodno tržišnoj logici, bankari imaju pravo da rade sve što je u njihovom interesu? Zar ne mislite da će se tržište tome prilagoditi bez problema, jer su na njemu racionalni učesnici koji se uvek racionalno ponašaju? Za nije u tome suština neintervencionizma? Zašto bi država svojim mešanjem kvarila taj racionalni proces? Samo sam kratko citirao neoliberalni i Fridmanov (bazni) kredo.
Uzgred, pare se danas ne povlače iz opticaja, radi se sasvim suprotno a haos traje, iako po Fridmanu to ne bi trebalo da tako bude. To što se pare povlače iz Istočne Evrope, nije povlačenje iz opticaja, već preusmeravanje sa jednog tržišta na drugo. I na to banke imaju pravo. Treba li država da ih ograničava u tome?
Hvala na komentaru.
Milton Friedman je u intervjuu za jedan američki radio 1969 godine izjavio:
“Glavni razlog zašto se Depresija produbila je zato što su Federalne Rezerve povukle 1/3 para iz opticaja u periodu od 1929 do 1933”.
To je sasvim dovoljno od njega po meni. Uopšte me ne interesuju stavovi različitih ekonomskih škola – ko šta misli o njemu, lepo je on direktno locirao ko je sistem odveo u kolaps. Apsolutno dovoljno, pa da ni jednu knjigu nije napisao.
Krizu su izazvali insajderi poput: John Rockefeller, J.P. Morgan, Joseph Kennedy, Bernard Baruch..Oni su se “spretno“ povukli sa berze taman pre kraha i pretvorili svoje hartije u zlato i keš. Treba samo pratiti hronologiju koliko su bili “moćni” pre kraha, a koliko posle. U članku koji je objavio Matt Taibi, The Great American Bubble Machine, on detaljno opisuje celu istoriju kako su dve banke (Goldman Sachs i J.P Morgan) već decenijama glavni kreatori svih lomova na berzi. Louis McFadden predsednik Komiteta za Bankarstvo i Monetarnu Politiku od 1920 god.
„Ovo nije bio slučajan dogadjaj. Medjunarodni bankari su tražili način da nas dovedu u poziciju očajanja kako bi se onda oni pojavili kao gospodari svih nas“.
A za današnju situaciju imamo tačan odgovor Stephena Schwarzmana, predsednika Blackstone group. Nešto posle kraha iz 2008 on je na jednoj konferenciji izjavio:
“40% svetskog bogatstva je uništeno u zadnjih pet tromesečja. Ovo je skoro nezamisliv broj.”
Kako je moguće da bogatstvo nestane? Pa moguće je ako se pare povuku iz opticaja što smo ovih dana čitali u novinama da su bankari povukli između 5-20% iz ovog regiona. Pošto su to bankarski podaci ovo je sigurno duplo ili troduplo više.
@Andrej, ako imate dotok zlata u sustav od 3% i bogataše koji evidentno iz dana u dan gomilaju novac (http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/rjesenja-kapitalisticke-dvojbe-221744). Što će se dogoditi, ako ti bogataši ulože novac i kupe rudnike zlata? I tko će ih u tome spriječiti? Kako se uopće kupuje zlato, ako je novac sa zlatnim pologom? Npr. država želi kupiti 10 tona zlata. Ali zlato se prodaje u novcu sa podlogom zlata. To znači da kada bi država izdala novac za kupnju zlata, tada više ne bi mogla ponovo izdavati novac na temelju zlatnih rezervi. To bi značilo da država može doći do zlata jedino, ako devize iskoristi za kupnju zlata i time u stvari preuzme zlato iz druge države. Ali kako će država uopće doći do viška novca (deviza) u budžetu? Država bi morala prvo da ima vanjskotrgoviniski višak i da onda iskoristi devizne za kupnju zlata. Na ime tog zlata može zatim izdati lokalnu valutu. Ali ne mogu sve države imati suficit u trgovanju sa inozemstvom. To znači da je zlatni novac po logici stvari neodrživo rješenje za svijet. Evo dajte vi meni objasnite kako će država doći u priliku da emitira novac sa podlogom u zlatu. Baš me zanima. Jedini poznati primjer koji znam je da se ljudima zaplijeni sva zlatnina i da im se priznanice. Međutim, država ne može na ime sakupljenog zlata dalje emitirati novac jer je već jednom dala potvrde tj. novac. Ako država proda zlato da bi dobila natrag novac, ona ga ne smije koristiti jer zlato više nije kod države i priznanica o pologu zlata nema vrijednost. Da li može netko da mi objasni kako će država da dođe do novca, a da to nije preko deviza – priznanica o pologu zlata u drugoj državi.
—-
Nemojte mi samo reći da država treba da ima uravnotežen proračun. Jer tada morate dokazati da država ima priljev zlata iz domaćih izvora te da ga plaća novim priznanicama „novcem“ koji se zatim troši u državi i na taj način stvara BDP i višak novca koji bi mogao povećati ukupnu štednju. A najgore je što se preko tog rudarenja zlatom mora stvoriti sva zrcalna vrijednost na tržištu za robe i usluge. Jer, ako nema povećanja ponude roba i usluga, a imamo dotok zlata, morati će da pada cijena zlatu tj. da rastu cijene postojećih roba i usluga. A što je sa državama koje nemaju rudnike zlata ili suficit u trgovanju sa inozemstvom? A takvih ima dosta. Ne čini li se da je monetarni sustav na bazi zlata globalno neupotrebljiv (što je i praksa pokazala).
—-
Koja je alternativa zlatu, srebru i ostalim metalnim standardima? Alternativa je novac bez duga izdan od države. Jer zbilja ne shvaćam kako se državi vjeruje kada izdaje novac (iz zraka) da kupuje zlato, a ne vjeruje joj se kada se izdaje novac da se može kupiti povećana ponuda svih roba na tržištu (pa i zlata)? I nitko ne smije biti konkurencija državi u izdavanju novca (kao npr. multiplikacija novca preko banaka). Osim što se ovako izdanim novcem ne ovisi o kopanju zlata, ne uništava se priroda da bi se iskopalo zlato te omogućava da se ljudski rad korisnije upotrebi nego na nepotrebno rudarenje. Višak novca koji se u zlatnom standardu postiže suficitom sa inozemstvom i rudarenjem vlastitog zlata je identičan, ali sa bitno manjim troškom. Priznajte da je potpuno bez veze uništavati svoje resurse da bi dobili novac za potrebe u državi. Svaka proizvodnja za izvoz kojoj je cilj samo novac je uništavanje resursa ljudi (osim ako su obnovljivi).
—
Druga stvar je što u sustavu gdje bogatstvo nema limita sa vremenom dolazi do koncentracije bogatstva i rukama malog broja ljudi koji nemaju potrebe da troše to silno bogatstvo. To u isto vrijeme znači da oni djeluju kao crpke novca iz sustava. A te crpke rade 24 sata na dan i prenose se sa koljena na koljenu u privatno vlasništvo. Bez stalnog ubacivanja novog novca u sustav, kapitalističke crpke ga dovode do blokade: http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/rjesenja-kapitalisticke-dvojbe-221744. I to je još jedan razlog zašto novca nije nikad dovoljno.
Za Andreja – Bilo bi mi interesantno da znam koji reputabilni liberalni analitičari se Fridmanu iskreno smeju, po kom kriterijumu i gde ga svrstavaju. Ostali ste mi dužni i za podatke u vezi sa rastom proizvodnje zlata koja odgovara rastu globalnog BDP-a.
Američki građanski rat je završen 1865. a ekonomska kriza je izbila 1873. i trajala gotovo do kraja veka, uprkos zlatnom važenju. Britanija je u isto vreme bila u još većoj krizi, iako nije bila u ratu. Zlatni standard ne sprečava izbijanje kriza i o tome se možemo sporiti samo na bazi tvrdoglavosti, ali ne i fakata.
Zlato kao oblik tezauracije bogatstva ima smisla i traje, ali kao platežno sredstvo je neodrživ. I kao tezaurisano, njegova vrednost strašno oscilira i zlato se ponaša slično kao i mnoge druge sirovine.
Zlato je izdržalo test vremena do 20.-tog veka, a onda je palo na testu. Zlato nije ukinuto zlom voljom, već zato što više nije odgovaralo potrebama društva i što je postalo kočnica. Bilo je i ponešto politike, budući da bi zadržavanje zlata pomoglo SSSR-u kao najvećem proizvođaču.
Argument da je zlato pomoglo velikom razvoju u 19.-tom veka je bumerang. Šta tek reći o razvoju u 20.-tom veku koji je neuporedivo dinamičniji ako se koriste kriterijumi koji Vi navodite. Ako je zlato uzrok razvoju, zašto do buma nije došlo u 12.-tom veku?
Vi naravno možete verovati u vrline „austrijske škole“, u radost i sreću deregulacije, možete ignorisati i vezu između npr. nacizma i svih vrsta ekstremizama koji su posledica velikih kriza. Problem je što se ekonomski mrtvac, a to je „neoliberalna“ škola, ne može šminkati do besvesti, niti šminka može oživeti mrtvoga. To ne znači da se brutalnom silom narodi ne mogu naterati da viču kako mrtvi hode. Otuda i ta velika ljubav prema sili, taj afinitet koju su neoliberali imali prema Pinočeu, na primer (videti moju prepisku sa Listom). Hvala na komentaru.
@Nostradurus Zagrebački
“ zlato ima jedan veliki nedostatak. Onaj tko ima zlato može da izdaje novac (potvrdu o pologu zlata).“
Vidite, ovo sto vi smatrate kao nedostatak je u sustini velika prednost zlata i sustina zlatne podloge. Emisija novca je totalno decentralizovana i po prirodi kontrolisana i od politicara nezavisna. Dok drzite zlato u rukama, vi imate i sigurnost i predvidivost. Ovako, drzava vam da papir, vi odete na spavanje, a neko vas preko noci malko kraducka. Pre godinu dana ste nekom dali uncu zlata, taj vam dao 1300$. Danas otisli po svoje zlato, a on vam kaze ‘da ali to sada vredi 1600$’. Ko mi hlapi razliku?
Nije zlato idealno, naravno, ali mi recite bolji sistem? Da verujem u ‘full faith and credit of the US government’? Pa ta ista vlada gleda u fiscal gap od oko 60 TRILIONA dolara…. Uliva poverenje – nema sta…. Kako vlade pokrivaju taj gap? Inflacijom uglavnom….
Novac nije sluzio, istorijski, samo kao medium of exchange, vec i kao store of value. Fiat novac je ovu drugu funkciju unistio. Prosle godine uhapsise lika koji je izdavao liberty dolare sa zlatnom podlogom. Alternativni novac vlade ne trpe. Kada vi stampate novac bez pokrica, vas nazovu falsifikatorom i uhapse vas. Kada to radi vlada, onda to zovete primarnom emisijom, podsticajima, QE, itd…
Sto se Fridmana tice, vecina liberalnih analiticara koje pratim mu se iskreno smeju. O libertarijancima da i ne govorim.
Gospodine Katicu,
Naravno da ne zameram ironiju. O zlatnoj podlozi se polemise izuzetno dugo i ljudi su naravno podeljeni. Ne znam za primer da se nakon neke debate o istoj neko predomislio. Argumente imaju i jedna i druga strana i ja sam sklon da verujem da se ljudi opredeljuju prema tome koji im se argumenti cine vaznijima.
Ne mogu da se slozim da zlato nije izdrzalo test vremena jer traje 6000 godina. Ne treba ga posmatrati kao investiciju, vec vise kao osiguranje. Papirni novac je taj za koji retko mozete da pronadjete primer da je potrajao i odrzao vrednost (od osnivanja FEDa, dolar je izgubio oko 95% svoje vrednosti). Na kraju krajeva, dolar je tek 40ak godina bez zlatne podloge (prema spolja). Ja imam 40 godina i po fiokama nalazim cetiri vrste dinara. Bio sam i trilioner svojevremeno. Nisam bio srecan zbog toga, naravno.
Da li je zlatna podloga novcu idealan sistem? Nije naravno. Naveli ste krizu u USA nakon gradjanskog rata koja je direktna posledica povratka na zlatnu podlogu gde je cena podloge bila pogresno postavljena. Da li sama zlatna podloga novcu resava probleme u privredi? Ne naravno. Ja nju pominjem samo iz razloga jer bez ‘hard money’ koncepta ne mozemo pricati o liberalnom kapitalizmu. Kako da se uspostavi trziste, ako etalon kojim merimo vrednost kartel menja kako mu se hoce? Zamislite da pokusavate da odredite visinu stanovnika jednog grada, a ja svaki dan menjam definiciju centimetra?
Ne slazem se da Austrijska skola nije primenjiva u praksi i da se poredi sa Komunizmom. Naprotiv, citav enormni razvoj druge polovine 19.og i prvih decenija 20.og veka se dogodio primenom mehanizama Austrijske skole. Ubrzani razvoj na svim poljima nauke koji je tesko i pobrojati nije plod ni socijalne drzave blagostanja, nije ni plod Kejnzijanskog pristupa, ni velikih poreza i javnog obrazovanja, vec upravo slobode pojedinaca, preduzetnistva, misli, trzista. To nije bilo apsolutno i bez problema, ali je preovladjivalo. Teslu nije finansirala vlada USA, ministarstvo nauke, vec privatna firma. Kada je otisao na Nijagaru nije mu trebalo milion lokacijskih dozvola, studija o ekoloskim efektima na skakavce u donjem slivu St.Lorens-a, protivpozarni elaborat, pravilnik o zastiti na radu, pravilnik o seksualnom uznemiravanju, ravnopravnosti polova, emiciji CO2, kolektivni ugovor, itd…. Danas nikada ne bi napravio hidrocentralu…
Naravno, svet ide dalje svojim tokom i povratka unazad nikada nema – svestan sam ja toga. No, ipak, da danas imam neki novac koji zelim da sacuvam za svoje praunuke ja ga ne bih drzao ni u dinarima, ni u evrima, ni u dolarima, francima, funtama, juanima, vec u krugerandima ili u javorovom listu. No, opet, to sam samo ja…
Hvala na odgovoru….
Za Andreja – Fridman je u očima ekonomskog sveta neoliberal, i to otac „liberalne renesanse“, budući da je njegova vera u apsolutnu moć tržišta neograničena i nesalomiva. Toj veri ni činjenice ne mogu ništa. Ne smeta naravano i da ga Vi smatrate npr. dirižistom, kejnzijancem ili Meksikancem. U postmodernom razumevanju sveta on može biti i jedno i drugo i treće.
Kada kažete npr. „Nemamo mi nigde u svetu skorasnji primer bilo koje liberalne ekonomije da bismo mogli diskutovati o tim vrednostima“, komunisti bi Vam s pravom mogli reći da komunizam nudi rešenje za sve, ali ga nemamo nigde na svetu, pa ga ne možemo ni osporavati.
Ponoviću ono što sam već pisao. „Austrijska škola“ (verovatno Vam je ona uzor) nije diskreditovana na polju teorije. Ona je diskreditovana 1929. godine, jer nije imala šta da ponudi kao odgovor na krizu. Teza po kojoj ne treba raditi ništa u krizi i pustiti je da ona sama radi, (to je teza „austrijske škole“), nije loša kada ste profesor, kada sedite u kabinetu i na život gledate kroz prozor. Nevolja je što posle nekog vremena, kroz taj isti prozor možete videti naciste u Beču. Problem je što „austrijska škola“ nije u stanju da sagleda vezu između svoje teorije i njenih konsekvenci. Taj prezir prema faktima i ljubav za konstrukte je temelj neoliberalizma. (Ovo već počinjem da ponavljam kao papagaj.)
Zlato više nije podloga novcu jer nije položilo test vremena. Svet se promenio od vremena Aristotela, čiju ste definiciju dobrog novca citirali i koja se odnosi na kovani novac.
Kada kažete da „kolicina zlata takodje raste priblizno stopi rasta svetskog GDPa“, na koje se podatke pozivate? Da li verujete da su rezerve zlata neiscrpne i da će stalno rasti, kao što ekonomija mora rasti? Itd..
Da završim. Meni se čini da je priča o zlatu sada smokvin list bezidejnosti „die hard“ liberala. Tobože, nisu oni bez odgovora, odgovor je zlato, ali svet ne želi da sledi tu prostu magičnu formulu. Hvala na komentaru i ne zamerite povremenu ironiju. Ona služi da komentar ne bude previše dosadan.
@Andrej, zlato ima jedan veliki nedostatak. Onaj tko ima zlato može da izdaje novac (potvrdu o pologu zlata). Ako država mora da ima deficit da bi se u društvu pojavio suficit, očigledno je da bi država morala da ima rudnike zlata samo da bi mogla da izdaje novac. I na kraju, što će nekome zlato, ako je ono u sefu. Pa valjda znate priču o američkom zlatu i oduzimanju zlata te izdavanju „potvrde“ – dolara. A tu je i industrija koja troši zlato. Problem nastaje kada država želi da raste brže od kopanja zlata. Recimo, htjeli bi da napravite novu hidrocentralu, ali nemate zlata da platite ljude. Ali imate sve ostalo što trebate. Nije li to malo van pameti? Smisao svega je da se preko rijetkog metala može uvesti oskudica novca. Smisao kreditnog izdavanja novca je također isti. Krediti na kraju vode u nelikvidnost (oskudicu novca). Prema tome, netko uvijek bira takvu emisiju novca koju može kontrolirati u količini. Zašto bi država odabrala zlato za novac? Tada postaje ovisna o zlatu. A grupacije koje skupe najviše zlata postaju novi vladari. Poznato? Tko su vlasnici rudnika zlata? Zašto bi država birala novac koji nastaje od kredita? Zato da onaj tko izdaje najviše kredita može postati vladar (pljenidbe, ovrhe, preuzimanje ključnih resursa, itd.). Zašto u Kini državne banke izdaju kredite i otpisuju ih kada se krediti ne mogu vratiti? I pri tome kreditiraju državne firme. Jer time drže jedan od temelja vlasti. Zlatni standard uopće nije bio zlatni. On je statistički bio zlatan jer je novca bilo puno više nego zlata, a rijetko tko je tražio zlato za novac. Pokrivenost novca u zlatu je bila nekoliko postotaka. A tih nekoliko postotaka se brzo istopi, ako npr. neka država zatraži da joj se devize isplate u zlatu.
Vi ne možete izdavati kredite i širiti novac preko bankarstva djelomične rezerve, ako imate polog novca u zlatu. To je krivotvorenje. Prema tome, uvođenjem zlata kao novca automatski bi trebali zabraniti multiplikaciju novca u bankama. A zlata nema u količini u kojoj postoji novac. Zlato je zbog toga promašena ideja. Čak i da toliko povećamo cijenu zlata, imali bi problema da bilo kakav razvitak ovisi o količini zlata. Vladala bi teška oskudica novca. Bilo kakva izvanredna situacija (potres, tsunami, poplava, požari, itd.) bi bila sa katastrofalnim financijskim posljedicama.
——–
Umiranje socijalne države je posljedica između ostalog i gubitka monetarne suverenosti bez koje uz sve ostale resurse ne možete uspjeti.
Zašto ideja emisije novca (bez duga) ne može sada uspjeti? Zato jer na drugoj strani imamo banke koje mogu tu emisiju u kratkom roku multiplicirati u kredite te još veće dugove. Tempo razvijanja kredita koji stvaraju troškove u budućnosti (za zaradu banaka) ne može pratiti emisija novca. Posljedice su hiperinflacija. Na isti način se razvija i hiperinflacija preko emisije FED-a ili ECB-a. To je mehanizam vreće bez dna. Što više stvorite jeftinog novca, to ga se više može pretvoriti u multiplicirane kredite i to ga više treba za njihovo servisiranje. A tu je pogrešan zaključak da ne valja emisija novca. Ne valja multiplikacija novca u bankama. Ne moram ponavljati da nitko do sada nije stvorio primjer sa kreditnom ekspanzijom novca koji bi se mogao razvijati u nedogled, a da pri tome ne zapade u problem otplate kredita. Pa čak i da je kamata nula. Krediti se ne mogu vratiti čim se u privredi javi zadržani profit. To može svatko sam provjeriti i istražiti. To su činjenice.
—-
Stoga je normalno da se pojavio Chicago plan (http://www.imf.org/external/pubs/ft/wp/2012/wp12202.pdf) koji ima državnu emisiju novca i posebnu emisiju novca za kredite. Time se prevladava problem neotplativosti kredita. Samo taj plan ima i druge nedostatke koji udaraju direktno na socijalnu državu. A to je uvijek problem da ponuđena rješenja imaju mane koje baš odgovaraju bogatima da se mogu dalje bogatiti. Što implicira da će socijalne razlike biti još veće, a time i socijalna država biti pod upitnikom. 🙂
Gospodine Katicu,
Kao i uvek veoma zanimljiv tekst. Na pocetku moram da se ne slozim da je Friedman neoliberal i da je kriza posledica neoliberalnih ideja. Prave liberalne vrednosti u ekonomiji po mom skromnom uverenju pretpostavljaju hard money sto u ovoj krizi dakako nije slucaj. Ne biste imali ovolike balone da je postojala monetarna kocnica. Ovako je Greenspan pustio stampariju, pa se baloni duvali i prelivali (high tech, pa real estate, pa bond market….). Wealth effect je bio vrlo prijatan osecaj u pocetku, iako nezaradjen, pa su ljudi slavili Klinton-a do imbecilnosti. Nemamo mi nigde u svetu skorasnji primer bilo koje liberalne ekonomije da bismo mogli diskutovati o tim vrednostima – samo imamo istoriju, razum i logiku. Hard money danas ne znam da negde postoji, a covek nikada nije odoleo iskusenju stamparske masine….
Sto se tice vere i odlike novca, imamo dve izreke u engleskom jeziku koje nam dovoljno govore o tome: ‘rich as croesus’, ‘not worth a continental’. Dovoljno jasno.
Zlato nije idealan novac, ali se istorijski i empirijski pokazalo kao najbolji koji poznajemo. Radi ostalih komentatora i par pitanja postavljenih ovde, zlato zadovoljava sve uslove iz pretpostavke sta bi bilo ‘dobar’ novac:
•Durable: Money must stand the test of time and the elements. It must not fade, corrode, or change through time;
•Portable: Good money needs to hold a high amount of ‘worth’ relative to its weight and size;
•Divisible: Money should be relatively easy to separate and re-combine without affecting its fundamental characteristics. An extension of this idea is that the item should be „fungible“, defined as „being freely exchangeable or replaceable, in whole or in part, for another of like nature or kind.“
•Intrinsically Valuable: This value of money should be independent of any other object and contained in the money itself, starting with rarity.
Pomenuta psenica dole ne zadovoljava uslove ‘durable’ – ubudjavi se, osusi se, na kraju propadne i ‘portable’ – tona psenice je oko 200 eura sto je izuzetno mnogo robe za ekvivalentnu vrednost.
Papirni novac je u pocetku bio ‘potvrda’ o skladistenju zlata ili srebra, odnosno ‘tapija’ donosiocu da ce dobiti stvarno zlato. Dok ste u svakoj banci za papir mogli dobiti zlato i obrnuto, nije bilo potrebno auditovati rezerve. Trziste je to radilo za vas.
Kolicina zlata takodje raste priblizno stopi rasta svetskog GDPa. Problem Spanije je sto se na toj teritoriji kolicina zlata uvecavala (kradjom) znatno brze od rasta BDPa i nastala je inflacija. Sve je bilo jeftinije uvoziti nego proizvoditi u Spaniji. Vrlo se brzo stvar iznivelisala kada je zlata nestalo. Nesto slicno primeru coveka koji je dobio na loto-u, a za par godina bankrotirao…
Da ne duzim – da li mislim da ce se svet opet vratiti zlatu? Jedino ako dodje do kataklizme svetskih razmera. Ne vidim da ce i jedan politicar samoinicijativno sebi iz ruku izbaciti mogucnost kreiranja novca iz vazduha…. Ili kontrole nad kreiranjem istog
I da se na kraju i slozim sa gospodinom Katicem – samo obaranje kamata ne dovodi do povecane traznje ma sta kreatori te politike zeleli da postignu. To se najbolje vidi u USA – preplavili su banke novcem – jeftinih kredita na sve strane, ali da bi novac usao u sistem neko mora da zeli da ga pozajmi. A to osim drzava i budzeta niko ne zeli. Ljudi zele da smanje stepen svog zaduzenja, ne da ga povecavaju, bas iz razloga koje je gospodin Katic pomenuo. Bilansi se moraju uravnoteziti, losi plasmani eliminisati, stvari postaviti na zdravije noge da bi se krenulo u novi investicioni ciklus. Trebace za to jos par godina sigurno…
@Dejan – Zlato jeste roba koja je vrlo tražena ali ne iz razloga što ona ima neku realnu vrednost, već zato što su ljudi umislili da ima. Ta umišljenost je sasvim dovoljna da dovede do paprene cene. Dovoljan broj ljudi misli da je vredno, imaju para i žele da ga imaju, cena raste.
Naravno ovo sve važi u ovim tranzicionim periodima gde su bankari potkopali svoje zvanične valute i onda ljudi moraju da beže negde. Najlakše je u zlato jer je univerzalno, ima izvikanu istoriju, lako prenosivo, kompaktno i večno. Tu nije ništa sporno i tu čovek može da zaradi pare. Šta više ja isto ljudima preporučujem zlato da ga imaju na neke srednje staze, uglavnom dok je ova kriza.
Ali šta će biti kad se svetska kriza stabilizuje i vrati poverenje ljudi u valute? Naravno cena će pasti. Tada će mnogi izgubiti jer su kupili precenjeno zlato. A ako izbije totalni rat zlato neće biti roba kojom će se trgovati već će biti hrana, oružje i gorivo.
Zlato je valuta za tranzicione periode.
Za Dejana – Uz objašnjenja koja sam već dao, dodaću još ponešto. U periodu od 1873. do 1879. SAD i Evropa su prošle kroz period tzv. „velike depresije“ uprkos zlatnom standardu. Kriza u Britaniji je trajala i duže, gotovo do kraja veka. Kako je kriza 1929. godine bila još gora, kriza 19.-tog veka je preimenovana u tzv. „dugu depresiju“. Zlatni standard iz 1929. nije sprečio krizu. Dakle krize su bile globalne. Svetska ekonomija raste znatno brže od 2-3% godišnje, itd. itd..
Sama logika zlatnog standarda ne funkcioniše, sem u teoriji. Države koje imaju deficit tekućeg bilansa bi morale da gube zlato i transferišu ga državama sa suficitom. Kako je zlata manje, država sa deficitom mora povlačiti novac i usaglasiti ga sa količinom zlata u rezervama. Cene bi trebalo da padnu proporcionalno padu novčane mase, recesija i deflacioni proces bi trebalo da privredu učine konkurentnom i ispeglaju deficit tekućeg bilansa. Problem je što niti cene padaju kako model predvidja, niti su države volele duge recesije, pad zaposlenosti i potencijalni haos koji sa tim ide. Da je zlato bilo rešenje, ono bi opstalo kao rešenje.
To što se zlato danas kupuje, posledica je špekulativnih tokova koji se uvek javljaju u periodima visoke inflacije, neizvesnosti, ratova itd.. Isto važi i za druge berzanske, opipljive robe. I dalje tvrdim da se radi o fetišu i atavizmu. Zlato je svakako bolje i opipljivije od finansijskog derivata, ali to ne znači da rešava problem finansijskih kriza. Uzgred, nema potrebu da Vas razuveravam. Ako verujete u zlato kao rešenje, Vaša vera vredi isto koliko i moja nevera. Hvala na komentaru.
Ovo je malo filozofski..
Priroda modernog života je opsesija. A novac je – opsesija. Bar je tako iz ugla gomile običnih smrtnika. Novac služi za kontrolisanje ljudi, koji nemaju izbora – jednostavno su ucenjeni da svoje sposobnosti trampe za onoliko nekog etalona, koliko mogu dobiti u datim okolnostima.
A u nekim idealnim okolnostima, zlato bi moglo imati vrednost isključivo u tehničkoj sferi (primena u industriji, elektronici…).
Ja sam laik za ekonomiju, ali što se mene tiče, etalon bi mogla da bude pšenica, krompir i slično. Neki su tako odlično funkcionisali – i pre 1 i 5 i više hiljada godina. Oni što su bili pametni, bi ulovili samo onoliko bizona koliko im je stvarno trebalo, i ne bi istrebili celo krdo, zato da bi nekome posle pokušavali to da uvaljaju za više krompira nego što im je potrebno. E sad, davno su se pojavili oni koji su želeli da na glavi nose zlato.
A u Srbiji, novac (lokalna valuta) je sredstvo da bi neko povoljnije pazario neki drugi novac. Znači – i zlato i novac su fetiš i to može da bude baš bolesno…
Za Vladimira Dž
Sustina racunovodstva i bankarstva je u brojanju i vecitom pregledanju,
Nije tu problem.
Religija i ljudska osobina da na kraju u nesto veruju se dozvolite da to kazem ipak ne mogu okarakteristi kao gluposti.
To je duboka i ozbiljna tema.
Poštovani gospodine Katicu,
Dozvolite mi da se ipak u necemu ne slozim.
Kazete da u zlato verujemo kao sto verujemo i u papirni novac.
Cini mi se da ipak nije tako.
Za razliku od papirnog novca koji se moze nastampati koliko treba i bez ikakve kontrole sa zlatom se to ne moze uciniti. Ako se pogleda godisnja proizvodnja zlata videćemo da ono godisnje raste po stopi od 2-3% u odnosu na postojeci stok. Skoro po slicnoj stopi raste i svetsko stanovnistvo. Tako nesto ne postoji ni kod jedne druge robe mada licno mislim da zlato nije roba.
To je prilicno jasno monetarno sidro i kocnica da se sistem ne otrgne kontroli.
To je isto tako kocnica za bilo kakvo kvazi resenje kojim se problemi guraju pod tepih umesto da se resavaju.
Tacno je i to da je to i kocnica za privredni rast ali i ono sto isti taj rast cini dugorocno stabilnim.
Uostalon zar sistem koji se ne razvija ne uvlaci u sebe sve vise i vise zlata sto je zapravo stednja i osnova za buduce investiranje.
Zar svetska ekonomija raste po stopi koja je veca od 2-3% godisnje.
Zar zlato ne obara kamatne stope tj drzi ih stabilnim i time ne utice znacajno na investicione cikluse?
Nazalost ne poznajem nista bolje sto moze da odigra tu funkciju od zlata koje je tu ulogu imalo pa dobrih 6000g u ljudskoj istoriji da bi ga u poslednjih 40g apsolutno deregulisali.
Sve ostalo sto je trebalo da obezbei stabilnost i kvalitet idealnog novca se nazalost izjalovilo a najgore od svega rec politicara i mekusaca.
Rec onih koji danas kazu jedno a sutra drugo.
Isto tako navodite da je i u doba zlatnog standarda dolazilo do kriza.
Slazem se ali ne i do globalnih kriza.
Ako je Spanija trosila svoje bogatstvo ( zlato) i unistavala svoju ekonomiju kupujuci tudju robu i proizvode, onda se uzdizala Holandija upravo na prilivu tog zlata iz Spanije zar ne?
Tesko je poverovati da cemo ponovo naci neku novu civilizaciju sa tako puno zlata kao sto je to bio slucaj sa juznoamerickim civilizacijama zar ne? .
Sa druge strane ako pogledate globalni sistem se uglavnom razduzivao u periodu vazenja zlatnog standarda. A isti taj globalni sistem je nekoliko puta napustao zlatni standard i naoruzavao se da bi medjusobno ratovao.
Da su ostali pri zlatnom standardu ne bi imali od cega da se naoruzaju za tako kratko vreme.
Isto tako se posle drugog svetskog rata svo nemacko zlato preselilo u ameriku.
Pa da je to samo fetis zbog cega bi se to radilo?
Zbog cega nemacka bundes banka sada trazi da se preispitaju njihove zlatne rezerve ako je to samo fetis?
Zbog cega centralne banke pocinju posle 30 i kusur godina ponovo da kupuju zlato?
Zbog cega Indija prihvata da trguje sa Iranom u zlatu?
Zbog cega swift ne funkcionise u zlatu ?
Da li iko moze da kontrolise tokove zlata kao sto moze swift poruke i poreklo novca?
Ako je to samo fetis kako je moguce da je zlato jedno od top 10 najtrgovanih stvari u međunarodnoj trgovini?
Da li je moguce da od svega sto ljudi proizvode i cime se bave 10% odlazi na fetis?
Kako je moguce da je tek nakon ukidanja zlatnog standarda doslo do monetarne eksplozije i nije li ta monetarna ekspanzija i naduvala balone ovih razmera?
Nije li ta kriza posejala seme drugih kriza sve do danasnje? Nije li danasnja kriza posejala seme nadolazece?
Cini mi se da se nista od toga ne bi desilo da smo se drzali starog dobrog zlata.
Nadam se da ne gresim puno u zakljucima. Voleo bih da me razuverite.
Znam da je najbolja stvar investierati u znanje i dobre ideje ali nemaju svi znanja i dobrih ideja a neki kanal izmedju onih koji ih imaju i onih koji ih nemaju nazalost mora da postoji.
Nazalost osim plemenitog metala koji sam pomenuo ne vidim ni jedan bolji.
Za Nebojšu Katića – Nemam, nažalost, objašnjenje; nisam na intelektualnim visinama nekih drugih Vaših komentatora. U svakom slučaju, hvala na odgovoru.
Za Marka Bojkovića – Ne znam podatke za Rumuniju, pa ne bih spekulisao. U svakom slučaju, sistem u kome je broj onih koji rade i onih koji primaju penzije jednak, je neodrživ, čak i na najnižem nivou penzija. Možda i Rumunija puni budžet zaduživanjem, štedi na zdravstu, policiji i da ne nadgađam dalje. Verovatno je važan i broj seljaka u ukupnom broju broju penzionera, budući da su njihove potrebe za novcem manje nego gradskog stanovništva. Možda Vi imate objašnjenje? Hvala na komentaru.
@Milija
„Radnu snagu sa strane, naravno, nećemo uvoziti pošto sumnjam da bi zemlja iz koje beže i njeni građani imala čime da privuče strance.“
Po ranijoj prognozi gospodina Katića Srbija će za dve ili tri decenije radnu snagu uvoziti sa Kosova i iz Azije. Ali Srbija zapravo već sada uvozi radnu snagu, i to sa područja Evropske unije (doduše, nažalost, bez plaćanja doprinosa za penzijsko osiguranje): http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Iz-Bugarske-na-rad-u-Sumadiju.sr.html
@Nebojša Katić
„Kada je o penzionom sistemu reč, on je neodrživ ne samo zbog problema starenje i emigracije, već i zbog neverovatnog odnosa između broja zaposlenih i broja penzionera, koji je sada gotovo 1 prema 1.“
A kako, gospodine Katiću, objašnjavate već decenijsku održivost penzionog sistema Srbiji susedne Rumunije, u kojoj je samo nakratko, 2008. godine, broj zaposlenih bio veći od broja penzionera?
Za Miliju – Problem ekonomske nezrelosti javnog mnjenja je delimično deo samoupravnog nasleđa, ali bar toliko i posledica odsustva bilo kakve ozbiljne ekonomske debate u javnom prostoru. Proces edukacije nije započet, pa javnost ne razume ni dubinu problema domaće ekonomije, ni sumornu budućnost koja Srbiju čeka. Uzgred, stepen zaduženosti SFRJ je bio neuporedivo niži od zbira dugova njenih naslednica (i apsolutno, korigovano za inflaciju, i realativno, u odnosu na BDP).
Kada je o penzionom sistemu reč, on je neodrživ ne samo zbog problema starenje i emigracije, već i zbog neverovatnog odnosa između broja zaposlenih i broja penzionera, koji je sada gotovo 1 prema 1. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
zanima me kako gledate na karakteristiku našeg naroda, koja se ogleda u svojevrsnoj „kratkovidosti“ kada je sagledavanje iole dublje ekonomske slike u pitanju. Ona nam ne dozvoljava da ekonomski sazrimo, planiramo budućnost i, na kraju krajeva, dozvoljava da se u tako masovnoj meri dese prevare kalibra Dafiment i Jugoskandik banke (bez želje da budem ciničan, mislim da će se reči „prevara“ i „banka“ i ubuduće spominjati zajedno u rečenici).
Ovde pre svega mislim na to da će se retko ko zapitati odakle novac dolazi, kako se troši i -uopšte uzev- baviti se razlikom ulaza i izlaza i od toga zavisnoj održivosti ekonomskog sistema, kako privrednog ili bankarskog tako i državnog. Imam utisak da još nismo do kraja dokučili kako se zarađuju pare, kako država dolazi do njih. Decenije samoupravnog socijalizma su nas navikle da se pare nekako uvek stvore (tadašnji međunarodni krediti) pa zato sa ovakvim mirom i spokojem posmatramo kako današnja politička garnitura zadužuje i nas i naše potomke.
Konkretno, u poslednje vreme me vrlo zanima održivost postojećeg penzionog sistema. Prosta računica kaže da Srbija, suočena sa negativnim prirodnim priraštajem i konstantnim odlaskom mladih iz zemlje sutra neće imati radnu snagu koja bi mogla da izdržava tadašnje penzionere. Radnu snagu sa strane, naravno, nećemo uvoziti pošto sumnjam da bi zemlja iz koje beže i njeni građani imala čime da privuče strance. Prema tome, penziju ćemo nekako morati da obezbedimo za radnog veka. Toliko o budućnosti socijalne države.
За мене је новац еталонирана вредност мог рада, акумулирана у вредносном папиру који ћу активирати по потреби.
@Dejan, novac možete definirati kao simbol kupovne moći u državi koja ga koristi kao službeno sredstvo za plaćanje. Preko ove definicije se vidi da valute nisu zamjenjive jer euro ima kupovnu moć za proizvode EU, a dinar za proizvode u Srbiji. Prema tome, kapital ne može imati slobodan tok jer se kupovnu moć nemoguće mijenjati, ako nema odgovarajućeg prometa robom u drugom smjeru. Ako j novac samo simbol kupovne moći, a ne roba kako na pokušavaju nametnuti, tada država mora da upravlja kupovnom moći, a ne privatnici iz financijskog sektora. Prema tome, izdavanje korporacijskog novca ispada kao prevara.
Ja sam smislio dobar primjer novog novca koji bi dobro došao proizvođačima pšenice da se obogate.
„Recimo od sada se sve plaća u kilogramima pšenice. Ali i pšenicu plaćate u pšenici. Pa tako za 100 kg pšenice treba da za godinu dana platite 105 kg pšenice. Nitko ne smije da sam uzgaja pšenicu jer je to krivotvorenje. Samo ovlašteni ratari. Cijena pšenice može retoraktivno da se promjeni pa umjesto 105 možete da vratite možda i 110 ili 103 kg. O tome će odlučiti svaki ratar. Također se svi doprinosi državi plaćaju u pšenici jer je ona službena valuta plaćanja.“
Nitko pametan ne bi pristao na ovu ideju. Međutim, kada je u pitanju papirni novac nitko tu ne vidi problem. :-))
Za C.D – Poljoprivreda je svakako šansa Srbije, ali pre svega kao deo kompleksa prehrambene industrije. Bojim se da je i tu poslednju šansu Srbija prokockala, dozvoljavajući da stranci od 2014. godine mogu kupovati zemlju u Srbiji. Hvala na komentaru.
Poštovani gospodine Katiću,
Zanima ne Vase mišljenje o potencijalima Srbije vezanim za poljoprivredu.
Da li je poljoprivreda realna sansa za Srbiju ili je to samo jos jedna iluzija koja se daje narodu posto su sve ostale karte potrosene.
Unapred hvala i pozdrav.
Задатак за умне / економисте на високим положајима / који (не)успешно пласирају новоговор и појмове као – дерегулисани финансијски сектор, финансијски надувани балони, раст тражње (похлепа), неолиберални шпекулативни балон итд., итд. Они ствари само запетљавају из немоћи да се логично саопшти оно што је сваком јасно да свет у 21-ом веку тоне у хаос.
Стратези како светске тако и домаће економске политике покушавају да класичним економско-политичким акробацијама реше основне животне проблеме. Очигледно је да је ова глобална криза изузетно комплексна да превазилази стару економску доктрину која нема задовољавајуће одговоре на ускомешано флуктуирање разних идеја које у себи садрже привидно непомирљиве ставове у форми, религиозних, демократских, аутократских, анархистичких а нарочито у задње време и веома изражених класних разлика, „изненађујуће“ за ЕУ.
Следећи средњи пут промишљања /сматра моја маленкост/ решења треба тражити у превладавању свих екстремних разлика (јер је криза општа) уз поштовање универзалних принципа у областима које је цивилизација кроз еволутивни ток јасно дефинисала.
Крузу можемо решити око је прихватимо као свеопшту и целовито је узети у разматрање!
@Dejan – Moje viđenje novca sam već dao u komentaru na tekst 360 stepeni. A što se tiče zlatnog standarda smatram da tako nešto ništa neće doneti nekoj državi ako se zlato barem jednom godišnje ne pregleda. A ko će uostalom to i da uradi? Pa Amerika nije objavila koliko ima zlata već skoro 60 godina. Kina objavi ponekad da ima toliko i toliko,…i šta onda? Šta ćemo sa državama koje nemaju nikakvo zlato? Njihova valuta neće vredeti onda ništa po to zlatnoj skali?
Zar je bitno da se veže količina para za neki metal? Što jednostavno ne proverimo koliko ima novca u opticaju svake godine? I najzad, otkud je zlato pa nešto bitno? Zato što su ljudi sebe nabedili da jeste? To je još jedna ujdurma elite baš kao što ubedili narod da su njihovi precenjeni i “retki” dijamanti nešto pa vredni.
Narod je kroz istoriju verovao u mnoge gluposti, religija je na samom vrhu dok je zlato tu vrlo blizu.
Za Dejana – Zlato je fetiš i ne garantuje stabilnost. U zlato verujemo kao što verujemo u papirni novac, i zlato je pitanje vere, ne esencije. I kada akumilirate zlato, i kada ga imate, šta onda… U ratnim vremenima, iskustvo pokazuje, za zlatnik možete kupiti kilo mesa i dva jaja. Zlato se ne jede, od njega se ne živi, šta je njegova vrednost? Konačno, i u vreme zlatnog važenja izbijale su krize i trajale dugo – npr. kraj devetanestog veka, inflacija u Španiji posle unosa zlata i srebra iz Južne Amerike itd..
Mislim da ste u pravu kada kažete da sve nevolje na kraju dolaze od potrebe da se više troši nego što se proizvodi, od potrebe ljudi da budu konzumeri, a ne ličnosti. Na tom saznanju počiva moderna ekonomija, podstiče konzumerizam, i tako se vlada. Preporučujem ponovo da se pročitaju nepravedno zapostavljeni Karl Polanji i Markuze na primer. Hvala na komentaru.
Pitanje za Nebojšu i sve posetioce bloga.
Šta je za Vas novac?
Za Vladimira Dž i Nebojšu
Kada ste se već dotakli štampanja novca ,mogu samo da dodam da je koncept centralne banke skoro u potpunosti srušen.
Njena nezavisnost je na staklenim nogama i shodno tome nema ni razloga da postoji još jedna institucija (posrednik) u procesu zvanom štampanje novca. O njenoj nezavisnosti je Nebojša već pisao i sa time se apsolutno slažem.
Ipak čini mi se da je sistem bankarstva bez kontrole i centralne tačke koju vode političari potpuno klimav. Mišljenja sam da je potrebno ogranićenje nihove moći kroz vraćanje zlatnog standarda na velika vrata koji će da zameni ulogu centralne banke.
To je po meni stub regulacije finansijskog sistema i neophodan uslov za sveopšte razduživanje. Molim Nebojšu za mišljenje na tu temu.
Čini mi se da u suprotnom nema šta da zaustavi špekulativni balon koji nastavlja da eksponencijalno raste izaivajući masovne preraspodele bogatstva između onih koji novac kreiraju i taj balon naduvavaju i onih koji taj novac koriste da se naduvavanju tog balona priključe što na kraju vodi i ubijanju socijalne države.
Ko ima takvu moć da naduvava taj balon, da nikome ne odgovara za svoje odluke, da sve radi pod velom tajne i senke, njemu ne treba nikakva regulacija ili deregulacija sistema. Dokle god je on taj koji kreira sistem sasvim je svejedno hoće li ga obići sa leve ili desne strane.
I za kraj mislim da finasijske krize nastaju obično kao posledica monetarne ekspanzije, veće potrošnje od realne proizvodnje i ne spremnosti da se stvari na vreme promene. Krize se postepeno razvijaju dok se ne izgubi trka sa vremenom tj kada svako novo štampanje novca kupuje sve manje i manje vremena za realne promene. Čini mi se da nam vreme svima curi , da je na računima i u novcanicima mnogih od nas previse lošeg a premalo pravog novca i da jako malo ljudi uopšte pojmi šta je pravi novac.
Shodno tome prostora za preraspodele i trgovine je širom otvoren.
U period koji dolazi treba ući oprezno i prodavati što manje.
Nažalost mislim da se polako pozicioniramo na sajmu masovne raspordaje.
Za Vladimira Dž. – Finansijski sektor i ekonomisti koje finansijski sektor plaća se danas žale da je sistem preregulisan. Mudro su ćutali 2008. jer bi takva tvrdnja tada izazvala zgražanje. Ne smeta da verujete aramdi ekonomista koji tvrde da je sa regulativom sve u redu. Logika neoliberalizma i počiva na tome da treba verovati njihovim rečima a ne svojim očima i faktima.
Izmedju štampanja novca i rasta tražnje ne postoji nužno visoka korelacija, pogotovo ne u okviru jedne zemlje. Možete, kao danas, štampati novac, ali tražnja koja treba da podstakne privredu neće rasti. Npr. banke mogu uzeti novac i kupiti zlato, špekulisati itd. i mogu novac ne dati privredi. Rast tražnje može doći kroz direktnu investicionu potrošnju države i kroz NErezanje javne potrošnje, jer je to nizlazna spirala kada ste u recesiji.
Ne znam gde ste našli da je tražnja uvek neograničena? Želja ljudi da troše može biti neograničena, ali mogućnost da troše je ograničena prihodom koji imaju, mogućnošću dobijanja kredita, sigurnošću radnog mesta i opštim ambijentom.
Vašu tačku 3., prvi pasus, nisam razumeo. Ne znam da li u drugom i trećem pasusu polemišite sa mnom ili je to samo retoričko pitanje? Što se prelivanje efekata štampanja tiče, naravno da se preliva i na ostatak sveta, ali o tome sam pisao u tekstu „Rata dolara i evra“. Bojim se da ovim temama, generalno, ne možemo da konvergiramo. Ne mari, hvala na komentaru.
Šund ili ne, reči Prof Fergusona će bit urezane u glave buduće generacije elitista na visokim položajima. Ja bi pre rekao da je njegov rad tendenciozan i da iskrivljuje događaje, dok neke bitne zanemaruje.
Kad smo kod integracija, pa i naši preci nikad nebi rekli da će budućnost doneti integraciju recimo Nemačke i Francuske, viševekovni neprijatelji, bezbroj ratova. Vidimo ih danas u jednoj zajednici. Interesantno je zapaziti da kao izgovor za rešenje ove krize obe strane traže još dublju integraciju.
No, vratiću se tekstu.
1. Deregulisani finansijski sector – vi kažete da je ovo jedan od uzroka problema. A šta ćemo sa armadom ekonomista, finansijera, brokera, bankara…koji tvrde je sistem izrazito prenatrpan zakonima i normama i da je prosto nemoguće ući kao nov u tom poslu, dok stare finansijske kuće muku muče da ispoštuju sve regulative postavljene u zadnjoj deceniji, da im poslovi prosto idu na dole. Moraju gomilu birokrata da zaposle koji će da prate sva silna pravila u sferi finansija. Slušam ih već dosta dugo kako kukaju da su overregulated.
Biće da su neki povlašćeni i zaštićeni da rade šta hoće, dok za neke važi regulativa. Setimo se samo da su godinama ljudi slali američkoj “finansijskoj policiji” dokumenta o tome kakav posao vodi Bernard Madoff, vlasnik Nasdaq-a, da je sve prevara, obična piramida. Pa šta se desilo? Nikom ništa. Sistem je ostao netaknut i stepen poverenja sačuvan.
Ili primer sa interneta gde bivši broker Max Keiser ima prilog iz davne 2007e (People & Power – Money Geyser- 05 Aug 07) u kome on najavljuje kolaps islandske ekonomije jer su špekulanti iz City of London u saradnji sa domaćim snagama naduvali islandski balon. To se i desilo tačno godinu kasnije. On je razgovarao sa ‘investitorima” koji su posećivali Island i oni su mu jasno naznačili da se sve radi sa jasnom namerom i da je sve to uz podršku domaćina.
I gde su počinioci? Eno ih u Londonu pod zaštitom država. Ili nedavni slučaj sa skandalom oko libora. Ima li neko da je odgovarao? Da ide u zatvor? Zašto glavni mediji ne pišu više o tome? Da nisu možda i oni slabo regulisani?
Zar vam se ne čini da će dalja regulacija sistema samo dovesti do gušenja malih i srednjih, to jest onih koji ne pevaju horsku pesmu? Da će to dovesti do još jače konsolidacije velikih? Nekako im ova kriza ide na ruku, zar ne?
2…. oporavak može doći samo kroz rast tražnje. – Pa u rečenicama koje su predhodile ovom vašem stavu vi ste osudili štampanje novca. A kako možete stimulisati rast tražnje u postojećem sistemu ako ne ponudite nove kredite? To jest nov novac. Kako vi mislite da to izvedete?
Takođe smatram apsurdom koju svi današnji ekonomisti zagovaraju – nekakva stimulacija rasta tražnje. Pa tražnja je uvek prisutna i neograničena. Vekovima je već tako svuda. Tražnja je potencijal koji čuči u svakom u od nas i moguće ga je realizovati samo kad imamo para da kupimo ono što želimo. Pa ko je lud da štedi celog života i da živi ko bednik sa hrpom para? Čast izuzecima.
Ali ako nam se uskrate pare onda mi nemožemo ni da potražujemo. Nemamo sa čime. Još je gore očekivati da će se sistem odglibeti kad su svi značajni faktori u dugu. Kome biste vi pozajmili pare danas kad je svako dužan? Ili još bolje, kako je moguće da su svi dužni, onda neko mora biti veliki zajmodavac. Jel tako? Kina svakako to nije jer dug zapada daleko prevazilazi akumulaciju Istoka. Biće da ovo što piše Nostradamus zagrebački ključ ovog problema.
Takođe se zna da velike zapadne banke leže na hrpi para koje su im centralne banke dostavile, u biti sami sebi su dostavili. Zašto ne pozajmljuju te pare nego gledaju agoniju sveta? Biće da je pozadina ovog ono za čega sam vas pohvalio u predhodnom javljanju.
3. Javni dug države čiji su poverioci njeni građani i privreda nije prevelik problem. (vaš komentar u 360° tekstu) – A šta ako su poverioci ipak privatna lica koja se predstavljaju kao država? Zar onda građanima nije bitno kome se servisira dug iz budžeta? Zar je bitno dali se dug vraća nekom Helmutu Kolu, Džordu Vašingtonu ili Dobrivoju Topaloviću? To za obične građane nije bitno. Dug je dug, bez obzira ko ga potražuje, narod mora da plati.
Zar nije napisano već u bezbroj knjiga i publikacija da su zapadne centralne banke u rukama privatnih lica. Koja je logika recimo da američko ministarstvo finansija potražuje nov novac od Federalnih rezervi tako što će njima dati obveznice za preuzeti novac? I to svet ekonomista još zove javni dug! Odakle im ta ideja da jedna ista tvorevina, država, duži sama sebe preko svoje dve nezavisne instuticije? Po logici stvari ja bi rekao da jedna od njih nije državna. Da li ja mogu sam sebe da dužim nekako tako?
Povrh svega toga Federalne rezerve potražuju i kamatu na plasirani novac. Odakle će se on stvoriti? Ako znamo da nov novac mogu da stvaraju, da dospu u sistem, i komercijalne banke, zar onda i država ne postaje taoc njihove politike?
Zar se to njihovo štampanje novca ne preliva i kod nas? Energenti, hrana..?
Za Vladimira Dž. – Naravno da nisam uspeo da složim kockice i daleko sam od toga. Pomaže kada se čitaju tekstovi onih koji imaju privilegiju da su kockice složili. U svakom slučaju, u slaganju kockica se nisam oslanjao na Fergusona, na primer. Na mojoj listi istoričara i mislilaca on ne stoji naročito visoko, i njegove zanimljivo pisane knjige tretiram kao neku vrstu šunda.
Nije zapad podigao Japan, uradili su to Japanci sami, nije zapad podigao Kinu, nego su to uradili Kinezi (lokalni i prekomorski). Ne verujem da će se Kina i Amerika ikada integrisati, a ako se to dogodi, biće to prvi primer takve integracije u istoriji sveta. Prvo mesto i vodeća pozicija uvek pripadaju samo jednom. Hvala na komentaru.
Pozdravio bi ovaj vaš tekst jer ste odškrinuli vrata za neke poglede koje ranije nisam uočavao ili ste namerno izbegavali da pišete o tome, mislim pre svega na zadnji deo u prvom delu: “..a gde počinje svesni inženjering krize – njeno usmeravanje i namerno prolongiranje”
Bravo za ovo!
Onda ste u zadnjem delu izrazili sumnju da je zapad jednostavno izgubio ekonomsku bitku sa istokom. Ovo vaše viđenje tumačim da niste još pokupili sve kockice za velikog geopolitičkog mozaika. Antiglobalisti bi ovo ocenili kao kratkovidost i nezapažanje onog što je očito. Kako su oni na prvoj liniji fronta već vekovima i prenose svoje iskustvo sa kolena na kolena, tako i njihovo oštro oko mnogo bolje uočava poteze globalista. Preveo sam jedan deo teksta The Logic of Imperial Insanity mladog kanađanina Andrew Gavin Marshala koji najsažetije sumira ono što još ne znamo u vezi odnosa Istok-Zapad.
“Po prvi put, izdizanje ‘nove’ sile se ne dеšava u kontekstu izdizanja protiv hegemonije tog toba, već u okviru poretka. Ukratko, uspon Kine nije uspon protiv Amerike, već uspon u okviru američkog poretka. S toga je kineski uspon bio onoliki koliko je to Zapad dozvolio da bude, ali to ne znači da Kina neće tražiti da udovolji svoje interese sada kada je stekla važan status i moć u svetu.
Kina se izdigla integracijom u zapadnjački ekonomski sistem koji je dominantan u svetu, posebno u njihov (centralno) bankarski sistem. Kina i Amerika ekonomski zavise jedna u odnosu na drugu, jer Amerika kupuje kineske jeftine proizvode, dok Kina finansira američki dug. U suštini, Kina finansira američke imperijalne avanture.
Dakle, kako Kina i Amerika traže načine da se integrišu ekonomski i globalno, one su istovremeno takmaci oko kontrole resursa.
Logika koja stoji iza ovoga je da obe sile žele da dogovorima vode proces izgradnje sistema globalnog rukovođenja sa jednog sigurnijeg stajališta. (dobar – loš policajac dodajem ja)
U stvari, zapadne sile ne samo što su konstatovale izdizanje Istoka, već se Istok izdigao jer je Zapad to dozvolio i pomogao u tom procesu. Zapadne sile su to uradile ne iz nekog pukog dobričinstva, već zato što su organizovane intelektualne sile Zapada (u biti, Think-tank organizacije i bankarski interesi), tražili put kreiranja savršenog sistema globalnog rukovođenja, u kome se moć ne bi prenosila sa nacije na naciju, već bi se centralizovala globalno. Ovo je očigledno projekat na duže staze, i neće biti uočen u narednih nekoliko decenija”
Ukratko je sve ovo Predsednik Obama sumirao u:
„…Moramo im dati udeo u stvaranju svetskog poretka kakav bi svi želeli da vidimo…“
Da se ne bi samo orijentisali na viđenje jednog antiglobaliste, moja malenkost je malo zagrebala po svojoj skromnoj arhivi i izdvojila najsvežije i autentično mišljenje samih globalista. Da li ima boljeg predstavnika od Prof. Niall Ferguson sa Harvarda? U njegovoj knjizi ‘Nastanak Novca’, predzadnje poglavlje ima naslov – Od Imperije do Kimerike. Od milošte je ovaj istoriograf porodice Rotšilds (The House of Rothschild) nazvao tvorevinu koja se nazire Ki(na)(A)merika. U tom poglavlju ovaj ‘guru’ monetarne istoriije govori o neizbežnosti integracije dve naizgled suprostavljene strane, iscrpno potkrepljuću ‘nužnost’ takve simbioze i povlačeći paralale iz istorije gde su propali slični projekti. U zadjem delu poglavlja on piše (strana 339):
“Možda je ime imalo nameru da sakrije da je Kimerika (Chimerica) ništa drugo nego himera (Chimera) – mitsko biće koje je delom lav, delom koza, delom zmaj.“
Ali isto tako on postavlja i mogućnost da se proces preokrene i ode u smeru sukoba, u zadnjem pasusu stoji:
“Jedna vrlo važna lekcija iz istorije je da veliki ratovi mogu nastati čak i kad je ekonomska globalizacija daleko poodmakla i gde hegemonija anglo-imperije deluje prilično sigurno. Druga lekcija je da što duže svet obitava bez velikog konflikta, teže je zamisliti njegov nastanak (možda je onda lakše i da se započne?).“
Prilično sumoran zaokret nakon mnogo strana hvalospeva integracijama. Ali to je neobično samo za one koji ne znaju da globalisti sa obe strane Pacifika često govore o problemu koji oni stavljaju kao prvenac – brojno stanje svetske populacije. Šta da radimo sa ovoliko ljudi? To je njihovo često pitanje.
Naša kratkovidost i neopažanje procesa oko nas dolazi i od činjenice da globalizacija nije savršeno uniforman proces već kako bi Veliki vezir Henri Kisindžer to rekao:
“Obamin zadatak će biti da stvori opštu američku strategiju u ovom periodu, kada se stvarno može stvoriti Novi svetski poredak. To je sjajna prilika. To nije samo kriza…..postoji potreba da se stvori Novi svetski poredak, ali on će imati različite karakteristike u različitim delovima sveta”
Nemojmo zaboraviti da elita igra šah i da pojam žrtvovanje kraljice (Amerike) njima nije strana ako će da dobiju sve.
Baš tako, tačno do „koske“.
Hvala Vam puno na odgovoru i linku. Pozdrav
За Вука88 – Држим се подаље од политике, и политика се углавном држи подаље од мене.
Што се курса тиче, мислим да је из мојих текстова јасно да сам противник курсне политике која се у Србији води. Oна не само да пролонгира кризу, већ је и продубљује. Стални раст и унутрашњих дугова и спољног дуга о томе сведочи. Фиксни курс не може помоћи Србији, нити било којој земљи која има огромне проблеме са трговинским дефицитом. Овде Вам, као студенту, можда може користити мој текст из 2006. године https://nkatic.wordpress.com/2006/03/31/olovno-monetarno-sidro/.
Привреди се може помоћи увођењем финансијске дисциплине, преласком на систем прогресивног опорезивања, реформом монетарног система који би омогућио да камате дођу на разумну меру, укидањем валутне клаузуле, селективном царинском заштитом и реалним курсем. Пре тога би морало доћи до велике санације система, отписа и репрограма дугова предузећа. Укратко, привреди може помоћи све оно што нема ко да уради.
Верујем, и то се кроз моје текстове јасно види, да је цео економски систем подређен интересима страних банака. Нема оправдања за такву политику и она је могла проистећи само из симбиозе приватних интереса српске политичке и економске елите, и делимично, њеног дефицита знања.
Драго ми је ако Вам је нешто од мојих текстова било од користи. Хвала на коментару.
Postovanje gospodine Katicu,
Pisem Vam prvi put jer ste Vi ujedno i razlog zbog koga sam otvorio nalog na wordpress-u. Apsolvent sam ekonomije (smer racunovodstvo i poslovne finansije), pa bih imao par pitanja za Vas, naravno, ne morate odgovoriti na sva.
1) Da li Vas je bilo koja politicka stranka iz Srbije kontaktirala(ne morate reci koja) i pitala za savete u vezi programa ili bilo kakvog drugog vida konsultacija
2) Da li je ekonomski opravdana ovolika borba za odrzavanje nerealne vrednosti kursa? Sta mislite o uvodjenju fiksnog kursa?
3) Koje mere bi ste Vi sproveli za poboljsanje stanja u privatnom sektoru i na koji nacin bi redukovali omcu koju drzavni sektor steze oko same drzave
4) Ima li logicnog, ekononskog opravdanja za ovakvo bajno poslovanje stranih banaka u Srbiji? Po mom skromnom shvatanju, mere NBS prema bankama su pogubne…Toliko za sada, hvala Vam puno na svim tekstovima do sada, sa uzivanjem ih citam. Pozdrav
@Здравко
Да, и интересантно је како је тај план (и они који покривају друге области) прилично детаљно описан и објашњен у Протоколима сионских мудраца. Додуше, показало се (ваљда) да је то дјело фалсификат, али како год било, фасцинирајуће је да се оно што је ту записано и објашњено прије више од 100 година данас веома детаљно и плански спроводи.
Ako nas je necemu istorija naucila to je da posle svake krize sledi jos veca akumulacija i centralizacija moci, kapitala, prirodnih i ljudskih resursa. Drugi svetski rat je doveo do Ujedinjenih Nacija, IMF, Svetske Banke, sporazuma iz Breton Vudsa, itd. Prethodila mu je kriza umnogome slicna ovoj. Vec vidimo da se priprema dalja centralizacija manje vise svega na nivou EU. Produzavanje krize i njeno vestacko odrzavanje, a vrlo verovatno i vestacko kreiranje, treba posmatrati u tom svetlu. Sve se odvija po vec oprobanoj recepturi: a) stvoriti problem b) izazvati reakciju i revolt javnosti c) ponuditi resenje koje samo jaca instrumente koji su do krize doveli. Ostaje da sacekamo epilog, ko prezivi pricace.
Poštovani g. Katiću,
Iz teksta bi se reklo da ni vi nemate asa u rukavu. Možda vam je nešto promaklo? Slažem se da je rast duga napravio gubitak novca na plaćanje kamata. Međutim, što da se nisu trebali posuđivati ti novci (radi uvoza i domaćih potreba kada centralna banka radi kao mjenačnica). Što kada bi bila trgovina u balansu ili kada bi se krediti mogli otplatiti u robnoj proizvodnji? Tada je očigledno da bi unutrašnju novčanu masu trebalo povećavati toliko da se može ostvariti promet stvorenim robama i uslugama.
Premda vi kažete da se problem ne može riješiti monetarnim zahvatom, mislim da tu mislite na emisiju valute kao kredita centralne banke. Tu se se potpuno slažem. Multiplikacija početne primarne emisije vodi i dalje u neotplative kredite. Međutim, što kada bi početna emisija novca bila bez stvaranja duga – za potrebe deficita proračuna, a da se bankama digne visoka obavezna rezerva na oročena sredstva (50%) i 100% na sredstva na računima firmi i privatnih osoba. Tada se ne bi moglo dogoditi kreditna ekspanzija i kontrakcija. Tj. tada ne bi banke stvarale novac iz ničega i na tome još ubirale kamate.
Naravno kao i u svakom poslu, cilj je pokriti troškove i ostvariti neki profit. Ako svi u državi probamo to isto, očigledno je da ta štednja mora dolaziti iz deficita proračuna (ako je vanjskotrgovinska bilanca oko nule). A deficit proračuna zbog povezanosti svega ne može biti bilo koji nego samo taj koji odgovara povećanoj ponudi roba i usluga. Tako bi mogli držati inflaciju pod kontrolom, a kada bi vanjska trgovina bila u balansu, ne bi trebali brinuti brigu ako zafali deviza. Tada je očigledno da se uvoz mora smanjiti jer nije pokriven izvozom. Problem može nastati, ako nitko ne želi kupovati našu robu. Samo tada ni mi ne možemo kupovati njihovu. To bi značilo živjeti bez kredita. Ali bi značilo i da se globalno tržište treba transformirati u globalnu razmjenu robe. Na ekonomskim stručnjacima je da osmisle sustav robne razmjene koji bi to omogućio.
—> Međutim, spas državnih financija ne znači i da je riješen problem raspodjele bogatstva u državi. To je drugi korak spasa socijalne države. Država koja sada ima monetarnu vlast može početi otvarati svoje tvornice, svoje firme koje će angažirati za redovne potrebe države i time uz dobru organizaciju rezati troškove i izbacivati posrednike (vlasnike) koji se danas javno nude preko savjetovanja o javno privatnom partnerstvu. Državne firme čak i ne moraju raditi sa nekim profitom jer sve izvanredne troškove može riješiti emisijom novca (naravno za nabave od domaćih proizvođača). Kada bi država preuzela većinu velikih firmi ona bi izbacila sve velike posrednike i smanjila socijalno raslojavanje. Time bi se postizalo da se profit od rad dijeli većinom radnicima. A tada bi se lako riješilo i besplatno školovanje, zdravstveno osiguranje i mirovina za sve stanovnike. Naravno, ako narod želi samo dangubiti i zabušavati, tada nam nema pomoći. :-))
Za Miloša – Potapanje budžeta nije posledica samo javnih rashoda, već i strašnog rasta kamata na javni dug. Taj deo novih troškova potapa budžete, i to je trošak koji je prevaljen na države, da bi se spasile banke. Paralelno sa tim, insistira se na smanjivanju svih drugih oblika javnog trošenja, od realnog smanjivanja penzija, preko smanjivanja troškova zadravstvene zaštite, izdavanja za školstvo i policiju, itd.. Dakle, za kamate mora biti, ali za ljude baš i ne mora.
Kada je o prihodima reč, i oni padaju. Nezaposleni ne plaćaju poreze i doprinose, a zaposleni, čije plate stagniraju, takodje pune budžet manje nego ranije. Porezi korporacija i porezi za najbogatije slojeve su relativno mali, jer se kroz razne oblike poreske „optimizacije“ oni umanjuju.
Socijalna država se ne mora izdržavati štampanjem novca. To jasno pokazuju Skandinavci, ili Austrijanci na primer. Iako imaju moćnu socijalnu državu, njihova javni dug je manji nego onaj u SAD. Tajna je u tome, što se tamo kroz poreze može pokriti javna potrošnja.
Što se Fridmanove ideje o stabilnom rastu monetarne mase tiče, ona je potpuno kompromitovana još tokom osamdesetih, pa na to ne treba trošiti reči. Hvala na komentaru.
Kao neko ko zivi u Severnoj i Juznoj Americi dacu svoje misljenje.
Slazem se da Juzna Amerika trenutno primenjuje pravu formulu:skromnost,stednja, vredan rad,niske nadnice za neobrazovane i nekvalifikovane(ali dovoljne da se skromno zivi ).Drzava pomaze siromasnima besplatnim kucama,stanovima ,besplatnim skolovanjem i zdravstvenim osiguranjem,popustom na struju ,bonovi za hranu.
Sa ovim se ne slazem:
„Ogroman je pritisak na zaposlene i na sindikate da ćute, da se ne bune i ne traže veće plate, da prihvataju mrve koje padaju sa trpeze bogatih i da im budu zahvalni na tome“
Smatram da su sindikati nesto veoma negativno za drustvo u celini.
Narocito sindikati zaposlenih u javnim sluzbama koji ucenama(donacije i glasovi clanova i njihovih porodica) politicara dobijaju neverovatne privilegije.
Znate li da u Njujorku policajci i vatrogasci zaradjuju oko $100 000 godisnje.Sa prekovremenim radom lako idu i na $150 000. Penzionisu se posle 20 godina rada sa penzijama od oko $ 80 000 godisnje.Uciteljske plate i penzije su oko 10% manje.Direktori srednjih i osnovnih skola primaju oko $150 000 godisnje.Lepo za njih, ali lose za one koji zaradjuju samo $15000 godisnje i kupuju u istim radnjama .
Znate li da u Kaliforniji hiljade drzavnih sluzbenika ima penzije preko $ 100 000 godisnje.
„SEARCHABLE DATABASE: The CalPERS $100,000 Pension Club Has Grown to 12,000 Members“
http://www.pensiontsunami.com/
Sa druge strane privatni sindikati su halapljivoscu unistili Pan Am i GM(kome je drzava pomogla da prezivi).
Mislim da kriza postoji zato sto su se stvari otrgnule kontroli.Izgubio se balans u preraspodeli novca.Sindikati i ostale interesne grupe raspolazu sa mnogo novca i uticu na krojenje ekonomske politike .Sindikati ne traze vece plate za sve,vec samo za svoje clanove.Kao i u siromasnoj Srbiji. Strajkuju prosvetni radnici i traze vece plate.Kada ih dobiju,prestaju da talasaju ,njih ne interesuje sto je narod gladan.
Kome koristi da sportisti,bankari,lekari imaju godisnje plate u milionima Dolara?
U listi od 40 najbolje placenih „hedge fund “ menagera 2011. najmanje placeni je zaradio $200 miliona a prvi na listi $3 milijarde za samo 12 meseci.Porez je obicno 15% na takve zarade.
„…Dalio, however, was not the only hedge fund mogul who had a very good year in 2011. Two other money men made $2 billion each. In total, the top 40 highest-earning hedge fund managers made a combined $13.2 billion, with the lowest earning managers on our list making $40 million. To qualify for the top 10, a hedge fund manager needed to make more than $200 million“
http://www.forbes.com/sites/nathanvardi/2012/03/01/the-40-highest-earning-hedge-fund-managers-3/
Primaoci plata(prihoda) do $100 000 placaju oko 7% za penzijsko(socijalno) osiguranje.Preko $100 000 se ne placa ta vrsta poreza.
Naravno, to se moze lako regulisati visokim poreskim stopama na visoka primanja.
Ali privilegovani se opiru „lobiranjem“.
G. Katiću,
Čini mi se da ste ovde kontradiktorni:
„Važan cilj ovakve ekonomske politike je da prvo potopi budžete, a da potom dramatizuje krizu javnog duga i iznudi smanjivanje javne potrošenje.“
Ovo potapanje budžeta u stvari znači sve veću potrošnju, odnosno jačanje socijalne uloge države. Onda bi ovo značilo da je cilj stvoriti ogromnu državu kako bi se posle smanjivala?
Imam i jedno pitanje.
Na koji način bi se finansirala socijalna država, ako ne štampanjem para, uzevši u obzir da je javna potrošnja već prevazišla realne poreske prihode?
Inače Fridman je i napisao da centralna banka nije ni potrebna i da je može zameniti računar koji bi svake godine povećavao novčanu masu za rast GDP-a
Hvala.
Zaista, na jednostavan ste nacin prikazali sustinu danasnjeg trnutka. Medjutim snaga liberalne propagande je velika, mladi, pogotovo obrazovani ljudi i dalje kao papagaji ponavljaju floskule liberala.
Poštovani gospodine Katiću,
Pa zar je zapdni svet do sada zaradio taj luksuz u kome živi?
Zar USD / EUR / GBP nisu glavne rezervne valute bez ikakvog pokrića?
Zar je moguće da ima interesa nešto proizvoditi 5000 km daleko od Zapada a trošiti na Zapadu.
Zar to nije ekonomsko tlačenje preostalih 5 milijardi ljudi na zemlji zarad ideje države blagostanja u Evropi i Americi.
I ko je tako nešto omogućio?
Moj utisak je da se prečesto, predugo i previše živelo na račun drugih naroda i da to ima svoj kraj.
Ono oko čega se slažemo je da nema smisla sada sprovoditi neselektivnu diktaturu štednje. Na nekim stvarima se može i mora štediti ali se ušteđevina mora i investirati.
Nažalost model koji sada imamo služi da se naplate pogrešni plasmani izvuku pare i demontira ceo sistem.
A posle toga će se izgraditit novi sa drugim pravilima igre.
Nama Srbima , ni iz džepa ni u džep.
Već jako dugo igramo sa mršavim kartama tako da svaka nova podela samo povećava šansu za bolju ruku.
Иронија или стварност?!
Цењени господине Катићу, у првом ставу кристализовали сте горућа питања тако да се јасније виде контуре стварних проблема.
У другој поставци лако је приметити да владари из сенке вуку катастрофалне потезе који просто обесмишљавају живот огромног броја људи који поново по принципу реторзије у /демократским/ процесима бира не праве позитивне цивилизацијске помаке за добробит обичног човека,( јер на тржишту идеја нама ни једне цивилизацијски универзалне идеје ) које се миленијумима намећу а које се више не могу гурати под тепих.
Моја маленкост примећује да Фридманова теорија је пут без повратка, просто јер не узима у обзир фактизацију великих азијских џинова који се више не могу игнорисати на глобалном плану и који ће играти пресудну улогу у будућим иторијским одлукама.
… и унапређење „стандарда“ корпоративне државе где није на снази само симулација демократских процедура и институција, већ и самог живота!
Срдачно,
С.Трифуновић
Разговора овог нивоа нема у водећим јавним гласилима. Да ли уредници не маре за свест становништва опортуно се укључујући у слику коју је поставио аутор или штитећи посебне интересе свесно опструишу интерес земље, заступајући почесто и сирове иностране интересе?
Делује наизглед преоштро, али како објаснити таму око нове агресије оне исте болести која је земљу довде и довела?
Који год био разлог уредницима, то је у нашим условима погубно. Не само због прикривања наставка самоуништења (уз губљење и ове генерације) него и све извесније могућности да у хаосу морала, сиромаштва и разједињености изгубимо и много више – целу државу.
Бити земља багателног рада у колонијалној економији само ће на кратко спасити заговорнике, колико год се улагивали глобалистима и изнутра Локовим рецептом власништва и „грађанства“ заклањали стегу ино-интереса и коруптивног богаћења.
Да би сачували државу потребан је општи консензус о интересима, а тога без одлуке већине неће бити – била то одбрана заједништва, економије, обрадиве земље и других ресурса, заштите природне средине, права на рад итд. – до система по мери људи.
Предуслов за све је истина у јавности и полуге за контролу самовлашћа, од располагања имовином друштва до живота појединца. Добро постављена држава јесте потребна, иначе би имали власт најбогатијих и бандита, нешто од тога можемо и сада видети.